Danas ima mnogo raspravljanja o legalnosti deklaracije džihada protiv Allahovih (swt) neprijatelja koji su zamjenili Njegov Šeri´at. Kakvo mišljenje ima Šejh u vezi ovoga? Kakve su moguće i realne okolnosti za početak džihada pod trenutno surovim stanjem koje doživljava Ummet?
Ja vjerujem i stalno govorim da je vođenje Džihada protiv Allahovih (swt) neprijatelja koji su zamjenili Njegov Šeri´at i koji su danas nadjačali Ummet, jedna od najvažnijih obligacija koja bi trebala zainteresovati Muslimane. U stvari, po mome mišljenju, to je mnogo važniji, i daje mu se prednost, u odnosu na Džihad protiv židova koji su okupirali Palestinu. Allah, s.v.t.a., kaže:
”Borite se protiv kolovođa bezvjerstva – za njih doista ne postoje zakletve – da bi prestali”. ( Tawba: 12 )
Zabilježeno je u Sahihul Buhariju i drugim zbirkama da je Ubada ibn Semit, r.a., rekao:
”Poslanik, s.a.v.s., nas je pozvao i mi smo mu dali bajat (prisegu, zakletvu), a između zahtjeva sa kojima je on uzeo zakletvu od nas je bilo da moramo slušati i pokoravati se ( naređenjima Vladara Muslimana), i kada smo mi aktivni a i kada smo mi umorni, za vrijeme naših teškoća i za (vrijeme) naših lahkoća. I da budemo pokorni vladaru i damo mu njegova prava, čak i ako on nama ne daje naša prava, i da se ne borimo protiv njega sve dok ne vidimo otvoreni kufr (nevjerstvo), za koji imamo dokaz od Allaha”.
A Allah, s.v.t.a., kaže:
”I borite se protiv njih sve dok fitne (Širka, Ljudskih Zakona ) ne nestane i dok samo Allahova vjera ne ostane”. ( Anfal: 39 )
Zato ako je nešto od vjere za Allaha, a nešto za vladajuće tagute, borba postaje obligacija sve dok sva vjera ne bude samo za Allaha, dž.š.
(A) veći povod (za borbu protiv njih), (jeste da su) oni učinili sve zakonodavne i druge autoritete za njih a nisu za Allahovu vjeru, a diktirano sa njihovom kufr konstitucijom.
Mnogo više, ja sam predstavio dokaze koji zahtijevaju skidanje vladara kafira, odvajanje i pobunu protiv njih, i borbu protiv njih, sve dok se ne zamjene. Dokazi za ovo su mnogobrojni u Knjizi i Sunnetu, kao i jasan i precizan govor učenjaka ovoga Ummeta.
Ja sam pozvao Muslimane da teže prema organizovanju njihovog zalaganja i ujedinjenju njihovih redova za ovu stvar, da usmjere rukovodstvo omladine u ovim važnim stvarima prema iskrenim učenjacima ovoga Ummeta, i da urade svaki ozbiljn doprinos u spremnosti – materijalno i duhovno - za ovaj časni zadatak. Napor ovoga Ummeta se mora skoncentrisati na ovo jer to je odgovornost čitavog Ummeta.
Zato je imperativ da mi doprinesemo u spremanju za to, najbolje što možemo, posebno jer Ummet boluje od nesloge i haosa u njegovim sredstvima i mogućnostima za vrijeme podčinjenosti, u vremenu kada je uspostavljeni Imam (Hilafa) – koji će ujediniti ummet i povezati ga – odsutan.
U kratko, ozbiljan i integralan grupni rad na ovome polju je obligacija, a to zahtijeva i zaslužuje pripreme i pomoćna sredstva, mnogo više nego ostale obaveze.
Mi moramo dati prednost tome nad individualnim radom, ali ovo ne znači da su individualni napori ne važeći, (sve dok) su oni (i jesu) bazirani na zdravoj metodi, ispravnom poznavanju Šeri`ata, uvidu u stvarnost, i poznavanju balansa između AL – MASALEH (koristi) i AL – MAFASED (štete).
Prema principu koji kaže da je obligatorni uslov obaveza na sposobnu osobu drugačiji od dozvoljene dužnosti, Džihad je vjerska dužnost koja je dozvoljena i koja se ne može zatvoriti ili ukinuti sve do Sudnjeg Dana.
Sa ovim principom, čovjek može zaključiti šta mi namjeravamo kada poredimo obligaciju Džihada sa obligacijom Zekjata, pošto je odvajanje sa ciljem rušenja i zamjene ovih Taguta i uspostavljanja Islamske Države veliko žrtvovanje koje zahtijeva pripreme odgovarajuće ovoj kritičnoj činjenici, sveobuhvatno studiranje trenutnog stanja poslovanja i pravo vrijeme.
Zbog svega ovoga, sposobne osobe nisu dužne voditi Džihad ako se nisu spremile za njega.
Slično, kao što ni Zekjat nije obaveza sve dok imovina ne dosegne vrijednost Nisaba i dok ne dođe njegovo određeno vrijeme svake godine.
Ovo poređenje je u povezanosti sa Luzuum (važnošću) i Wudžuub (obavezom) djelovanja.
A što se tiče Dževze ( dozvoljenog) i Mesrui`jaha (zakonitog) Džihada, ja sam odan svojoj Da`avi koja obuhvata cjelokupan rad i ja ne poričem legalnu univerzalnost Džihada protiv neprijatelja Ummeta, pa čak ako ih ni ta borba ne može promjeniti.
Dozvoljeno je za Muslimana da se bori sam protiv neprijatelja, kao što nam pokazuje Ebu Bekra Es-Sidika, r.a., svojom izjavom u vezi mišljenja po pitanju Heretika (o.p. ljudi koji su odbili da plate Zekjat prvome Halifi na šta im je on ra objavio rat).
Također je dozvoljeno da se protiv njih bori u redovima vojske ili gerilaca, kao što nam ukazuje slučaj Ebu Besira, r.a., i mnogi drugi hadisi koji spominju dokaze i činjenice da su male grupe Mu`mina uspostavile Allahovu vjeru i da će se mala grupa Mu`mina boriti sve do Sudnjega Dana i da im neće naškoditi oni koji im se u tome suprodstave ili to ne rade.
Allah, s.v.t.a., kaže:
”Zato se bori (O Muhammede) na Allahovom putu, pa makar sam bio, a podstiči i vjernike”. ( Nisa`: 84 )
Zato je Džihad važeći akt obožavanja (Allaha, dž.š.,) i on je dozvoljen u bilo kojem vremenu. To je škola koja odgaja mu`mine i to je simbol koji proizvodi i donosi Al – Qai`da Al – Areeda (široku i dugačku, prostranu bazu) na koju mnogi šejhovi čekaju, zuje o tome, i postavljaju kao uslovom za početak Džihada.
Zbog ovoga, Džihad se ne smije prekinuti niti ga Ummet smije ignorisati.
Slično tome, kao što ni Zekjat neće pretati da se daje ako nema Halife ili iz bilo kojeg drugog razloga. Čak i ako Zekjat nije obligatoran sve dok ne dostigne jedan Nisab i dok ne prođe određeno vrijeme od godine dana, Sadaka (milostinja) je dozvoljena da se udjeli u bilo koje vrijeme i ljudi se ne smiju spriječavati u tome ili ignorisati njeno davanje.
Neki učenjaci dozvoljavaju da se požuri sa plaćanjem Zekjata prije njegovog određenog vremena, uzevši u obzir potrbe siromašnih, kao što je praktikovao i Poslanik, s.a.v.s., sa milostinjom od Al – Abbasa.
Osigurajte da se ovo razumije, i rastavite naš govor od govora onih koji ne izvršavaju Džihad.
