"Kad su najednom kamenom spomeniku iz 13. st. pr. Kr.
našli u Egiptu naziv: Izraelac, pisan jedan jedini put,
svakome je od onda jasno, da su Izraelci nekoc boravili u Egiptu.
Tako moramo zakljuciti i o postojanju hrvatske naseobine
na obali Azovskog mora, u Tanaisu"

( fra Silvije Grubišić, 1979.)

TANAJSKE PLOČE - EUROPSKA OSOBNICA HRVATA

U drugoj polovici 19. stoljeca, uz mnoge, otkrivene su i dvije kamene ploče s grckim natpisima starohrvatskih imena iz anticke luke Tanais na Azovskom moru (2/3 St. po Kr), Cjelovite je ispise tih ploca, što su smještene u arhivskoj postavi Ermitaža u Petrogradu, objavio je B. Latyšev u Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini Volumen II, Petropoli, 1890., 430-455. Na tim se plocama, što pocinju zazivom «Nek je sa srecom!«, spominju nedvojbeni iranohrvatski etnonimi (Horoathos, Horouathos), kojima hrvatsko ime bilježi povijesni kontinuitet gotovo 1800 godina samo na europskom prostoru; dakle, 900 godine prije slavne Bašcanske ploče i nekoliko stoljeca prije pojave Slavena na svjetskoj pozornici.

Medutim, još pred dva stoljeca na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze ("Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove", Hist. nat. 6, 7), poznati povjesnik Josip Mikoczv (1734.-I800.) obranio je doktorsku tezu o podrijetlu antickih Hrvata od Medijaca iz zapadnog Irana, koji su potom poslavenjeni u Europi. Ova je "nepodobna" disertacija nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.) iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga "nestala". I dok je Mikoczy zacetnik, uspostavom zlatnog lanca («Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvaiti- Harahvatiš« koji se rasprostire "od Jadrana do Indijskog oceana"), Stjepan Krizin Sakač D. I. (1890.-I973.) otac je moderne hrvatske iranistike.

Glede iskljuciva (jezicni) slavensko-srednjovjekovnog pristupa našoj etnogenezi, koji je u funkciji skracivanja hrvatske povijesti ("Hrvati od stoljeca sedmog/devetog"), Tanajske ploče su sustavno zatajivane, iskrivljavane, pa i sramocene. Ipak, posebice, nakon demokratskih promjena, tanajska svjedocanstva razbijaju sveslavensku dogmu, tako da se, uz vecinski slavenski supstrat, sve više utvrduje i manjinski iranski sloj u podrijetlu Hrvata. Naime, smatra se daje podrijetlo etnonima Hrvat (Horuathos ili Horoathos) "najvjerojatnije iransko" i, štoviše, dopušta se mogucnost "da je vjerojatno neki narod toga imena postojao u zaledu Tanaisa, gdje je u anticko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika" (Radoslav Katicic, 1999.).

Medutim, na prijelazu tisucljeca biogenetske su analize pokazale da je geografsko ishodište vecinskog hrvatskog genoma EU-7 (45%) izjugo-zapadne Azije, a slavenskog EU-19 (23-29%) iz srednje Europe (Dragan Primorac i sur., 2000.) U svezi s tim i suvremena paleolingvistika posvjedocuje da su indoarijski Sarasvati-Haraquati iz doba prije nekoliko tisucljeca rani predci etnogrupe Horouathos oko Azova (crnomorski Hrvati) i današnjih Hrvata na Jadranu (S. Kalvanaraman, 1999.). U surjecju Medunarodne godine Susret civilizacija - 2001., na poticaj Znanstvenog društva za proucavanje podrijetla Hrvata (2000.), uz izravnu potporu Ministarstva vanjskih poslova RH (posebice dobrotom nj. eksel. Hide Bišcevica, veleposlanika RH u Ruskoj federaciji), najprije su foto i videozapisi a zatim i odljevi Tanajskih ploca konacno stigli u domovinu. Kako središnje nacionalne ustanove nisu pokazale zanimanje za ova svjedocanstva, uz posvemašnje medijsko prešucivanje, ona su privremeno udomljena u knjižnici Samostana franjevaca hercegovacke provincije - Dubrava u Zagrebu.

Naposljetku, nakon stotinu i više godina tame i samoće, Tanajske ploče - europska osobnica Hrvata, dostupne su široj javnosti. Naspram nametnute importirane etno-jezicne južnoslavenske/zapadnobalkanske, one danas snažno svjedoce našu izvornu srednjeeuropsku politicku identifikaciju. Što drugo, nego, tragom njihova zaziva, zaželjeli: «Nek je sa srecom!»

ZNANSTVENO DRUŠTVO ZA PROUČAVANJE PODRIJETLA HRVATA,

Glasnogovornik: Ivan Biondić