Što čovek ima više navika, ima sve manje slobode i nezavisnosti

Leonardo da Vinči

Info

U 2003. godini klub slavi
35 godina
postojanja i uspešnog rada

Knjiga utisaka

ČASOPIS br. 2

za život bez alkohola
DOBRODOŠLI U KLA "Grbavica"
početna strana
Tekstovi iz časopisa
English version

    ĐAVOLA MOŽE DA POBEDI SAMO
ZNANjE, LjUBAV I NAUKA

(Prof. dr Nikola Vučković, načelnik Zavoda za socijalnu psihijatriju)

Primarna i osnovna stvar u suzbijanju bolesti zavisnosti je prevencija što znači blagovremena edukacija

    S obzirom da se dugo godina bavim bolestima zavisnosti i danas sam načelnik Zavoda za socijalnu psihijatriju, praktično za bolesti zavisnosti.
    To odeljenje će verovatno uskoro prerasti u kliniku ili nešto slično tako da ćemo imati jednu instituciju na višem nivou sa istim sadržajem rada.
    Ja bih samo nastavio prethodni razgovor, priču o tome šta je danas s alkoholizmom i šta se očekuje dalje. Kao i moje kolege, direktno sam radio na alkoholizmu i osnivač sam mnogih klubova u Vojvodini. Bilo je to vreme socijalizma, u to vreme bilo je puno humanog odnosa prema alkoholičarima. Država je stajala iza toga da su alkoholičari obični ljudi, koji su zalutali u zavisnost i, koje treba vratiti društvu. Pružala je stvarno mnogo. Mi smo putovali i radili i to je najlepši period mog života.
    Osnivanje klubova u Vojvodini išlo je uz veliko razumevanje svih. Kako je ovaj društveni sistem otišao tako se i odnos prema alkoholizmu promenuo. Vi znate da su se u jednoj od najboljih bolnica u Beogradu alkoholičari lečili tako što su i žena i suprug bili po tri meseca u bolnici na posebnoj sistemskoj porodičnoj terapiji. I mi smo, ali vrlo teško i s mukom, to prebacili i u Novi Sad. Mi smo imali klasičan model. Sada smo to iskombinovali i imamo klasičan i sistemski model lečenja od alkoholizma.

    Kobno trenutno zadovoljstvo

    Međutim, stav društva prema alkoholizmu se potpuno izmenio. Nema više onih ljudi koji su, da ne kažem, primoravali, ali na neki način prinuđavali, alkoholičare da dođu na lečenje. Jer, ni jedan alkoholičar ne dolazi svojevoljno, mora da se nešto desi, neki pritisak, neki uslovi.
    Danas toga više nema. Mi smo sada suočeni sa situacijom da se leči samo jedna trećina od onog broja alkoholičara koja se nekada lečila. Šta je sa dve trećine bolesnika praktično se ne zna. A njima je svakako neophodno lečenje.
    Šta možemo dalje očekivati? Ne možemo očekivati nekadašnji humani odnos. Možda su onda alkoholičari imali više status bolesnika od onoga, koji im je pripadao, ali danas možemo očekivati da će se pojaviti neka nova društva, koja će se brinuti o alkoholičarima ne samo u smislu zdravstvenih ustanova i države nego će ona biti verovatno humanističke fondacije, koje će pomoći. Ali, klasičan model mora ostati, znači zdravstveni model, savetovališta, klubovi itd. To će trajati kao što i u celom svetu funkcioniše.
    Što se tiče samog časopisa, mi dobijamo neke francuske listove, slične ovome. Stvar je u tome da je danas prevencija bolesti zavisnosti zasnovana na tome da je primarna i osnovna stvar edukacija. I ovaj časopis treba da služi tome, da se ljudi na vreme upoznaju šta je to bolest zavisnosti, šta je to gubitak kontrole, šta je to nemogućnost apstinencije i kakvi su oblici zavisnosti, šta je to psihološka zavisnost.
    Moram vam reći da do skoro nisam ni ja znao da na pravi način objasnim šta je to psihološka zavisnost. Slučajno sam našao jednu rečenicu koja mi je rasvetlila šta znači psihološka zavisnost od alkohola, droge pa čak i različitih drugih sredstava. Jer, mi smo imali: to je primarna želja, unutrašnji motiv da se popije, bez jasnih razmišljanja. Danas je jasno, to je jedna navika, ali kakva navika? To je nesvesni mehanizam: ako popijem, odnosno, loše mi je, treba da popijem i sve što se loše događa oko mene neću rešiti, popiću pa će mi biti bolje, zapaliću cigaretu i biće mi bolje, uzeću drogu biće mi bolje, ili ću jesti čokoladu pa će mi biti bolje. Čovek, umesto da se suoči i reši problem, on je vrlo sklon da nađe nešto što će mu tog trenutka doneti zadovoljstvo, a problem će ostati nerešen. To je psihološka zavisnost.
    Tome smo svi mi skloni jer smo jednostavni takvi, kako se društvo razvija, sve slabiji da podnosimo tempo tog razvoja. E, o tome treba razmišljati i pisati. Treba mlade naučiti šta je alkoholizam. Mladi o tome treba da znaju već u drugom, trećem razredu srednje škole. Treba da znaju kakva je to opasnost i da je se klone, da se time ne igraju, jer nikad se ne zna ko ima biološku predispoziciju da će postati alkoholičar. Za alkoholizam ne važi samo zavisnost od supstance - ko uzima heroin posle tri nedelje će biti narkoman, bilo kakvu predispoziciju da ima. Ali, za alkoholizam se zna da postoji biološka predispozicija. Neko to može da kontroliše, neko ne može, kao i duvan. Znači u nama postoji određena genetika, koja je i te kako od značaja za razvoj bolesti. Sve to treba da piše ovde, da se o tome razgovara i samo je to način da se savlada to zlo. Jer, kako kažu, đavola može da pobedi samo - znanje, ljubav i nauka.


povratak na vrh strane
copyright © 2002 manolo

1