Test za utvrđivanje alkoholizma

Info

U 2003. godini klub slavi
35 godina
postojanja i uspešnog rada

Knjiga utisaka

ČASOPIS br. 3

za život bez alkohola
DOBRODOŠLI U KLA "Grbavica"
početna strana
Tekstovi iz časopisa
English version

UZAJAMNA POMOĆ PRI GRUPNOM RADU
(Ass. dr Aleksandra Dickov)

    Do sredine prošlog veka, alkoholizam ljudi nisu smatrali bolešću nego poremećenim oblikom ponašanja. Ako se tolike godine verovalo da to nije bolest, 50 godina je malo da se poveruje da to ipak moramo prihvatiti kao jednu tešku, tvrdokornu bolest. Jednu bolest koja se dugo leči.
     Konačno, alkoholizam ljudi prihvataju kao bolest i prvo što se javlja u odnosu na ljude koji boluju od, tada zvanog, alkoholizma a sada od bolesti zavisnosti od alkohola, je tzv. medicinski model. Medicinski model je govorio da je glavni problem u telesnim tegobama. Većina pacijenata je, verovatno, imala neka telesna oštećenja. Neko je imao bolove u nogama pa smo govorili da ima alkoholnu polineuropatiju, neko je imao oštećenje jetre, neko je imao smetnje sa želucem i svako jutro imao nagon za povraćanje. Neko je imao povišen pritisak, neko je imao alkoholni delirijum i alkoholno ludilo. Znači, javljale su se neke stvari koje su za lekare, kada pacijent dode na pregled, bile jako uočljive, i onda se pristupilo tom tzv. medicinskom modelu gde su rekli da je alkoholizam bolest i lečićemo posledice alkoholizma.
     Nastala je prava euforija. Dode neko ko ima delirijum, izade iz delirijuma, u proseku za tri dana, malo ga još srede, malo mu "poprave" jetru lekovima i ode kući. I odjednom se videlo da ljudi jako lako prestaju da piju. To uopšte nije bio problem.
    Ali šta se dogadalo? Dogadalo se da su isto tako brzo ponovo kretali u alkoholizam, brzo je dolazilo do recidiva. Sada je nastao problem kako objasniti da, s jedne strane, kad se prestalo piti, telesne tegobe su prošle, a sa druge strane ponovo se krenulo u alkoholizam. Praćenjem, koje je trajalo skoro desetak godina konačno su zaključili da alkoholizam nije samo posledica koju stvara unošenje alkohola u organizam čoveka. To je jedan potpuno izmenjen oblik ponašanja. Tokom pijenja u čoveku se ne stvaraju samo oštećenja koja možemo nekako da izmerimo (krvni pritisak), ili da vidimo, pojavljuje se tzv. alkoholičarski model ponašanja koji se ne može tako brzo zalečiti kao, na primer, jetra.
    Tada se došlo do jednog, vrlo logičnog zaključka, da je čoveka potrebno, prvo uvesti u stanje apstinencije, da prestane da pije, a onda poraditi na njegovom problemu ponašanja, odnosno čoveka pripremiti za vraćanje u zajednicu - vraćanje u porodicu, na radno mesto i društvo tada postaje malo lakše. Pravo zaokruženje cele priče je bilo kada se došlo do toga da se mora raditi i porodična terapija. Znači, osim toga što se očekivalo od ljudi, koji su pili, da iskoriguju svoje ponašanje, da te svoje loše navike izmene, pokazalo se da je neophodno, da se i familija upozna sa problemom, da i familija bude pripremljena kako da se ponaša prema svom lečenom članu. I dobili smo novi model lečenja, a to je socijalno - psihološki ili psihološko - socijalni pristup ovim bolestima. Upravo stoga i ove bolesti spadaju u grupu tzv. socijalne psihijatrije. Kada su ljudi počeli da razmišljaju o tome, da se mora delovati na ponašanje, na navike ljudi koji su uzimali alkohol, pojavljivali su se i odredeni oblici rada u grupi. Prvi je bila terapijska zajednica, vrlo brzo posle toga su se razvijali klubovi lečenih alkoholičara, nakon toga dolazi porodična terapija, a nešto pre svih ostalih razvili su se i klubovi anonimnih alkoholičara - AA. U nekom idejnom smislu, oni su bili preteče svih ovih zdravstvenih psihijatrijskih institucija.

     TERAPIJSKA ZAJEDNICA

    Svi koji su bili na lečenju bili su uključeni u rad terapijske zajednice. Svakog dana, u isto vreme, na istom mestu, insistiralo se, da svi dolaze na te sastanke terapijske zajednice. Osnovni zadatak svih ovih oblika lečenja, a prvo terapijske zajednice, jer se ona sprovodi na odeljenju, je da se pacijenti vrate u društvo, odnosno da ponovo počnu da funkcionišu u društvu.
    Zašto? Tokom pijenja, kod čoveka počinje da dominira individualnost. Čoveku je dovoljno da ima čašicu. Može sedeti sam u kući ili u nekom lokalu, ne treba mu nikakvo društvo, njemu će biti sasvim dobro. Ako neko i dode i počne da priča, to su vrlo čudni razgovori - jedan priča jedno, drugi priča drugo, a niko nikog ne sluša. Čovek, kada je pod dejstvom alkohola, ima samo jednu potrebu, potrebu da popije, kad popije da legne, a kad ustane opet da popije. Dakle, ne interesuju ga problemi drugih, kakve potrebe ima porodica, šta je sa potrebama koje imaju deca, koje ima supruga, majka, otac ili bilo ko drugi. Čoveku otupe čula, za sve što se dešava i on počinje da živi sam za sebe. Za ostale postaje gluv, za tude potrebe ne haje i počinje da živi u svom svetu.
    I onda prekine sa alkoholom, prode prvih par dana krize i kreće terapijska zajednica. Ona ima za cilj da okupi sve pacijente i, za početak, natera svakog od njih da odsedi 45 minuta. Nekad je to jako veliki napor, jer se tokom pijenja izgubila disciplina. Znači, čovek se prvo uči disciplini. Druga stvar kojoj se uči je komunikacija ili razgovor. Posle svih onih, kako mi često kažemo, kafanskih razgovora, gde svi govore u glas ovo je vrlo teško. Treća stvar koja se uvodi je, da se iz dana u dan, u odnosu na pacijenta, povećavaju zahtevi. Prvog dana pozivaju se pacijenti da se predstave, da kažu zbog čega su tu i odsede predvideno vreme. Sutradan već treba da kažu i neki komentar, pa moraju da slušaju da bi mogli da učestvuju u razgovoru. Znači postupno se ponovo uče komunikaciji. U radu terapijske zajednice ponovo se uvodi institucija obaveze, jer iako je neko pod dejstvom alkohola i familija i okolina su skloni da mu daju neki posao. On zaboravi jednom, zaboravi drugi put, pa zaboravi treći put i niko mu više ništa ne daje. To čoveku ponekad može i da prija. Ulaskom u terapijsku zajednicu ponovo kreću obaveze. Na odeljenju postoje spremačice, ali se insistira da se pacijenti obavežu za odredene delove posla. Oni koji su na odeljenju, uče se obavezama, uče se da preuzmu odgovornost i uče da imaju posao za koji odgovaraju. Taj posao, koji rade, treba da bude zajednički.
    Sada se ponovo uvodi princip zajedništva, da svako mora da da nešto od sebe za drugog, a drugi će dati nešto za njega. Cela ta terapijska zajednica, ma koliko nekad izgledala čudna, ima za cilj da na neki način imitira porodicu, da pacijenti mogu da popiju kafu, da zapale cigaretu, da gledaju TV i da pričaju. Uče ih, na tim sastancima, da sede zajedno, kako bi to trebalo da postoji i u porodici.

     Otpori

    Tokom rada u terapijskoj zajednici, a svima je to jako dobro poznato, počinju da se javljaju otpori. Te zaboravio je da dode na terapijsku zajednicu, te ovaj je zakasnio, te ovome došla poseta, baš se javio doktoru na razgovor... Zašto ljudima teško padaju obaveze posle 3, 5 ili 15 godina pijenja? Tada čovek postupno pada, i u obavezama, i u navikama, i u društvenom smislu, onom kvalitetnom. Čovek gubi osećaj za društvo i zajednicu. Ponovno vraćanje u zajednicu je na jedan, možda, sa ovog aspekta gledano, grub način, jer sad opet mora biti u društvu, mora da sluša šta drugi govore i moraju da ga interesuju problemi drugih. To ljudima predstavlja veliki problem i zbog toga se javljaju otpori. Ono što se vidi i u klubu lečenih alkoholičara je da, i posle ko zna koliko godina apstinencije, u radu postoje otpori. Otpori su odbijanje nečega, izbegavanje da se preuzme obaveza, stalno zadevanje nekih svada i stalno isterivanje neke pravde. Prosto se vidi da neko pravi neku napetiju situaciju. A šta to znači? Znači da u čoveku postoji, baš kako sama reč kaže, otpor da se promeni i da se vrati na neki normalan kolosek. Otprilike, kao da u njemu postoji nešto što ga stalno vuče na onaj drugi kolosek, na onu stranputicu i on ne zna na koju stranu da krene. To su ti otpori o kojima se mora razgovarati. Kad su terapijske zajednice u toku, s obzirom da su to sveži pacijenti, da je to čovek 2-3 dana nakon izlaska iz delirijuma, da je to neko ko je pio deset godina, mora se mnogo razgovarati. Ne može se njima pričati o interpretaciji otpora, ali se može sa njima raditi.

     Permisivnost

    U terapijskoj zajednici i u KLA mora se podržavati permisivnost ili tolerancija. Šta bi to značilo? Postoji neko ko stvara problem. Kako grupa tada treba da se ponaša? Niko ne traži niti od članova KLA, niti od terapeuta, niti od bilo koga da toleriše netolerantno ponašanje drugog. Ako se problem i pojavi, ono što jz najviše pogrešno, je da se na agresiju ide agresijom. Znači, neko napravi neki konflikt (problem bilo koje vrste, bilo što započinje svadu, bilo što mu nešto nije pravo ili stalno nešto isteruje), a njemu se istom merom uzvrati. To je apsolutno kontraproduktivno!
    Znači, ako postoji problem u klubu, ako je došlo do konflikta, ne treba se svadati, i ne treba se medusobno napadati. Za konflikte i probleme postoje sastanci. Tamo svako ima pravo da, po osnovnim principima pravilne komunikacije, jedan po jedan, kaže šta misli, bez ljutnje, bez strasti i da svako da predlog kako bi se taj problem, na najlakši način mogao razrešiti. To je, smisao permisivnosti - da se, u momentu kada problem postoji, on odtoleriše, sagleda pravilno, obradi i vrati kao tema o kojoj vredi pričati.
    Otkud takav problem u klubu? Zašto je, medu tim osobama, izbio takav problem? Zašto baš oni, da li je to moglo nekako drugačije da se reši, da li to znači da postoji otpor pojedinih članova? Ali ti otpori su upravo ona klica koja će kasnije "dati", tj. iz svake krize se ide u, sve viši i viši stepen kvaliteta grupe. To je još jedna stvar koja se uči na terapijskoj zajednici. Nema potrebe pominjati pravila komunikacije. Treba jedan da priča, a ostali slušaju. Što se komunikacije tiče ona mora biti jasna. Poruke moraju biti jasne, nema uvijenog, nema jedno se misli, a drugo se govori! Treba se truditi, i u terapijskoj zajednici se teži razvijanju tog modela. Ono što se misli, treba da se razvije i da se jasno definišu svi zahtevi, koje čovek ima u odnosu na taj problem. Znači, nekad neko ćuti, a drugi treba da pretpostavi zašto se on ljuti. Problem treba jasno definisati i izneti pa da se vidi kako se može pomoći. Osnovno je kako pomoći! Razgovori moraju biti kratki, koncizni i ne sme biti nedorečenog. To je jedno od osnovnih pravila, kada govorimo o komunikaciji. Sva ova pravila su univerzalna. Odnose se na porodice, šire porodice, kolektive, to je nešto što se, u principu, univerzalno može primeniti.
    Terapijske zajednice se održavaju uvek na istom mestu, u isto vreme, sa odredenim temama ili, ako nije ništa odredeno, toga dana je slobodna tema. Uvek, posle nekoliko zakazanih tema, daje se prostor da svako ima priliku da o nečemu priča. Terapijske zajednice se sprovode na bolničkom lečenju, u njih su uključeni terapeuti koji koordiniraju rad. Za predsednika se postavlja pacijent, koji o svemu vodi računa, kao što bi vodio o svom domaćinstvu, i lečenje ide svojim tokom. Lečenje se završava i ljudi izlaze iz bolnice.

     KLUBOVI LEČENIH ALKOHOLIČARA

    Lečenje od tri do četiri nedelje se pokazalo kao jako kratak period, posebno u ovim uslovima. To je malo vremena da bi neko svoje navike, koje je formirao godinama, izmenio. Zato postoje klubovi lečenih alkoholičara, institucije koje su više nego potrebne, da bi se nastavio kontinuitet lečenja. Klubovi se malo razlikuju od terepijske zajednice. Prvenstvena i suštinska razlika je, što članovi više nisu na bolničkom lečenju i što ih veliki broj više nije na psihijatrijskom lečenju. U klubu su članovi mnogo više prepušteni sami sebi. U obavezi su da se organizuju, a od terapeuta se može očekivati samo strogo dozirana i odredena pomoć. Klub ima svog konsultanta terapeuta koji, uglavnom, koordinira rad sa klubom. Ali, članovi su ti koji rade i koji odgovaraju za sve što se u klubu dogodi. Terapeuti su na raspolaganju onoliko koliko treba. Njima se uvek može obratiti kada je pomoć potrebna, kada je potrebno predavanje ili kada je potrebna intervencija zbog nekog problema, koji se ne može samostalno rešiti. Za sve dobro što se uradi, kao što je organizacija, kao što je podizanje kluba na visok nivo, zasluge ne pripadaju ni jednom terapeutu, To je isključivo, i jedino, zasluga članova KLA. Ukoliko se ne radi pravilno, ukoliko dode do propadanja kluba, to je isto propust članova. Ne može se terapeutu pripisati klasifikacija ni propust ako klubovi rade ili ne rade. Terapeut može biti nešto više odgovoran ako nešto ne ide, nego ako dobro ide.

     KLUBOVI ANONIMNIH ALKOHOLIČARA

    AA su organizacija uzajamne pomoći alkoholičarima osnovana 1935. godine. Tada su se, po priči srela dva prijatelja koji su imali problem sa alkoholom. Pokušavali su da se leče, ali u tome nisu imali uspeha. Zaključili su da, njih dvojica, jedan drugog najbolje razumeju, odnosno, da alkoholičare najbolje razume onaj ko je imao isti problem. Tako su oni krenuli da udružuju svoje interese. Počeli su da udružuju sredstva i da formiraju klubove anonimnih alkoholičara. Osnovni princip im je princip uzajamne pomoći, a osnovni postulat je da im ni jedno stručno lice ne može pomoći i da čoveku, koji ima problem, može pomoći samo čovek koji je bio u istoj situaciji. Konkretno, alkoholičara može shvatiti samo čovek koji je i sam nekada bio alkoholičar. Terapeuti kao takvi ne postoje. U organizaciji su svi jednaki i svi jednako participiraju.
    AA su napravili svojih 12 koraka i 12 tradicija. Koraci govore koje su etape u lečenju, a tradicije govore na koji je način udruženje organizovano. Prva četiri koraka, otprilike, bi odgovarala nekom stvaranju motivacije. Govore o samosagledavanju, pravljenju nekog ličnog bilansa i to bi se moglo krstiti kao pravljenje uvida u svoj problem. Od članova kluba se traži da sagledaju gde su, da se stavi crno na belo koliko je čovek izgubio, šta je propustio, šta je mogao da uradi, šta je sve upropastio od onoga što je imao - to su sve sveobuhvatni bilansi koji se prave u grupi. Dolaze peti i šesti korak, koji, na neki način, pokušavaju da objasne alkoholizam. AA imaju stav da je pojedinac manje bitan, da su porodica i naslede manje bitni, a da je najveći krivac društvo. Danas, dominira pohlepa, velika materijalna sfera, osnovno je steći pare i tako steći moć, slavu i lep život. To je nešto što nameće društvo. Da bi čovek to mogao da postigne on mora tome da se prilagodava, da gazi svoje principe, da radi protiv svojih ubedenja i da možda bude na ivici zakona. Sateran u sve to, napet, razočaran samim sobom, počinje da pije. Razlog pijenja je da bi smanjio napetost, da bi smanjio grehe zbog toga što radi i da bi mu život uz dejstvo alkohola bio lepši. AA imaju stav da sve ove promene u ponašanju nisu posledica pijenja - čovek se ne menja zato što pije, nego je čovek krenuo da pije zato što se promenio. Socijalni moment je isključiv razlog zbog kojeg dolazi do alkoholizma. Sledeći koraci razraduju sve ove stvari pojedinačno - kako i zašto je mislio da pije i gde je tražio razloge. Opet se vraćaju na to da je društvo krivo, da je sistem kriv, da je ovo vreme pogrešno, opet insistirajući na socijalnom momentu i rasterećujući čoveka, kao krivca, za ulazak u alkohol. Dolaze koraci, od osmog do jedanaestog, kada se traži resocijalizacija. Postavlja se pitanje socijalnih relacija i gde su se dobri odnosi prekinuli. Počinje da obnavlja svoje, tokom pijenja, izgubljene i pokidane veze. Poslednji dvanaesti korak, uglavnom, daje čoveku perspektivu za budućnost, kako i šta dalje, gde da se čovek zaposli. Znači, vrlo praktične i pragmatične stvari koje se tu mogu primeniti.
    Ono što karakteriše AA je njihov religiozni pristup. Od prvog do poslednjeg koraka se spominje Bog. Oni stalno govore: "Bog, onakav kakvim ga ti zamišljaš". Znači, pri tome se ne prejudicira ni pravoslavlje, ni katoličanstvo, ni islamizam, nego bog - kakvim ga ko zamišlja i kakav mu odgovara. Osim toga što treba da se veruje u snagu grupe, mora da se shvati da čovek sam sebi ne može pomoći. Čim je došao u udruženje mora da shvati da mu može pomoći samo zajednica i da on, kroz nju, može pomoći drugima. Onaj, od koga se još može tražiti pomoć, je bog, onakav kakvim ga ko zamišlja.
    Njihove tradicije govore o tome kako je klub organizovan. Organizovani su na principu samofinansiranja, sve svoje ulažu u udruženje, sredstva zajednički rasporeduju i tako funkcionišu. Znači, neko njihovo duševno spokojstvo će biti njihovo bogatstvo, a ne novac. Upravu u klubu AA čine rotirajući odbori koji imaju obaveze kao i rukovodstvo u KLA. Oni imaju obavezu da rade, podnose izveštaje, vode brigu o finansijama i sve to isključivo volonterski. Odbori se vrlo lako menjaju i čim neko ima neku ideju o promeni, ulazi u odbor na mesto drugog, i tako stalno. Kako se radaju ideje tako se menjaju i odbori. Ovo organizovanje u AA sigurno nije loše, jer ima dosta ljudi kojima to odgovara.


povratak na vrh strane
copyright © 2002 manolo

1