Radovali su se njihovom susretu, moru, ljepotama Budve, molili se Bogu na izvoru pravoslavlja pod Ostrogom.......
Više nisu među nama. Tamo su gdje je volja Božija i po Njegovoj volji za vječni život u carstvu Njegovom, nije im bilo potrebno mnogo ovozemaljskog života.......
Ko
su bili, u čijim srcima još uvjek žive na ovom svijetu, oni i njihovi saputnici
iz:
KOMBIJA MARKE "FORD TRANZIT", ZELENE BOJE, REGISTARSKIH OZNAKA BD
11-55 KOJE NAM JE UZEO KAMION UBICA MARKE "VOLVO" REGISTARSKIH OZNAKA
KŽ 699-BC.
Božidar Marković rođen 07.01.1969. godine u Banjaluci i njegova sestra od ujaka, Savić rođ.
Kobas Snježana rođena 27.02.1971. godine u Zagrebu, djetinjstvo su proveli na
kraju malog sela u okolini Prijedora, Petrovom Gaju, u roditeljskim domovima
okruženim prekrasnim šumama i poljima bez susjeda u blizini.
U izobilju su imali samo ljepotu prirode koja ih je okruživala pa su i sami postali takvi: prirodni, lijepi i dragi, posebno voljeni kao najmlađa djeca obadvije porodice, međusobno bliski sa beskrajnim dječijim nestašlucima. Božidarov otac je umro prije nego što je on navršio dvije godine života, a kada je spoznao da nema tatu ne znamo...
Prvi privremeni rastanak Snježane i Božidara i prestanak njihovih bezbrižnih igara u prirodi koja ih je okruživala dogodio se prilikom Božidarovog polaska u školu. Tada on odlazi da živi kod ujne, Danice Kobas, zbog blizine škole, a sa Snježanom i ostalim članovima porodice viđa se za školske praznike.
Neko vrijeme idu zajedno u osmogodišnju školu, a zatim srednju školu u Prijedoru. Božidar završava srednju hemijsku školu, a po povratku iz JNA i Snježana je već završila ugostiteljsku školu - kuharski tehničar.
Međusobni
susreti i viđenja su sve kraći jer je u međuvremenu Božidarova porodica
preselila u Omarsku. On preko ljeta sezonski radi u Malom Lošinju kao konobar i
završava i ovu školu, a Snježana odlazi u Austriju kod tetke Stane Tkalčec gdje
se i zapošljava.
RAT 1991.g. - 1995.g.
Snježana u Austriji upoznaje svog supruga Branu Savić rođenog 09.09.1966.godine u Kotor Varoši čija je porodica prije rata živjela u Okučanima. Žive u malom gradiću Bruckan der Mur i dobijaju dvije djevojčice: Branku rođena 27.02.1993. godine i Bojanu rođena 02.05.1996. godine.
Sreća njihove porodice opterećena je ratnim događajima. Porodica Snježaninog supruga Brane seli se iz Okučana u opštinu Gradiška, u mjesto Novo Selo, Laminci. Snježanin otac ostaje bez posla, stariji brat Mladen (rođen 18.08.1964.g., otac dvoje maloljetne dijece, bez riješenog stambenog pitanja) kao pripadnik VRS, teško je ranjen 1993. godine od nagazne mine. Amputirana mu je jedna noga i postaje 100% invalid zbog ove i drugih povreda.
Snježana
i njen suprug Brane, teško i rijetko mogu posjetiti svoje porodice, ali
preuzimaju obaveze izdržavanja roditelja Darinke i Jovana Savić, Zore i Pere Kobas, braće i sestara...
Prestankom ratnih dejstava redovno ih posjećuju, pružaju im svaku pomoć i podršku i zajedno sa svojom djecom postaju radost i nada svojim porodicama.
Njihove
djevojčice polaze u školu i svima su radost i veselje.
Božidarovo posljednje ljeto na poslovima konobara u Malom Lošinju bilo je 1991. godine kada se vraća kod brata i majke u Omarsku. 1992. godine stupa u VRS gdje ostaje do demobilizacije, tj. 16.04.1996. godine. Najbolji prijatelji iz ovog perioda, a i kasnije su mu Siniša Obradović i Rajko Radivojac. Kako mu majka boluje od multipleks skleroze, već je potpuno nepokretna, a brat Mile biva ranjen kao pripadnik VRS 23.05.1993. godine i kao teški invalid je nesposoban za rad, Božidar preuzima brigu i staranje o svojoj porodici radeći poslove konobara u svakoj prilici kad nije imao obaveze u jedinici. Imao je mnogo prijatelja, bio voljen i pouzdan i lako je nalazio nove poslove.
Radi zaposlenja odlazi u Budvu u maju 1996. godine. Tu upoznaje svoju suprugu Snježanu Marković rođ. Radulović rođenu 12.09.1969. godine u Kozarskoj Dubici koja se kao i on u ljeto 1996. godine našla u Budvi tražeći zaposlenje. Najstarija od troje djece, i Snježana brine o porodici. Njeni roditelji - prosvjetni radnici su 1991. godine iz Cazina preselili u Kozarsku Dubicu. Dvije godine kasnije umire joj otac, a ostaje majka koja je zaposlena.
Obadvoje su se zaposlili u Budvi, vjenčali se 24.05.1997. godine, stekli širok krug prijatelja u ovom prelijepom gradiću, a 02.09.1997. godine rodio im se sin Boris i 22.10.2000. godine sin David.
Svoje porodice u Omarskoj i Kozarskoj Dubici redovno su posjećivali, brinuli se o njima i takođe im bili utjeha, nada i veselje.
Sestru
od ujaka Snježanu Savić, Božidar je poslije 10 godina, prvi put vidio na
porodičnom okupljanju, tj. slavi njenih roditelja, 09.08.2000. godine. Tada su se dogovorili da će se sa svojim porodicama naći narednog
ljeta u Budvi.
Snježana je održala obećanje i krajem jula 2001. godine sa svojom porodicom je došla u Budvu i odsjela u istoj kući u kojoj je živio Božidar sa svojom porodicom.
Njoj je ovo bio prvi godišnji odmor na moru kao i njenim djevojčicama, a Božidar je želio da joj pokaže mjesto i okolinu i da je upozna sa svojim mnogobrojnim prijateljima.
Kako je bio vjernik i bezbroj puta ranije posjećivao manastir pod Ostrogom, ovaj put sa Snježanom i njenom porodicom posjetio je ovo mjesto 06.08.2001. godine.
U POVRATKU PREMA BUDVI, OKO 14:30 SATI U KOMBI MARKE "FORD TRANZIT", ZELENE BOJE, REGISTARSKIH OZNAKA BD 11-55 U KOJEM SE PORED NJIH NALAZILO JOŠ 11 PUTNIKA, U MJESTU METERIZI, UDARIO JE KAMION "UBICA" MARKE "VOLVO", REGISTARSKIH OZNAKA KŽ 699-BC I SMRSKAO IH..................- piše u dokumentima -
Snježana Savić i njen suprug Brane bili su na licu mjesta mrtvi. Mala Bojana je umrla istog dana u
bolnici u Podgorici sa papirićem u ruci na kojem je pisalo njeno ime. Jedina je pronađena pri svjesti i znala reći svoje
ime, koje je zapisao neko od spasilaca.
U
Snježaninoj torbi spasioci su pronašli foto-aparat, a na filmu su bile
fotografije sa ljetovanja u Budvi i zajedničke fotografije ispod Ostroga,
snimljene samo dva sata prije nesreće.
Baka i djed, Zora i Pero Kobas uzalud su ih čekali kao najdraže goste na dan slave 09.08.2001. godine. Sahranili su ih zajedno sa bakom Darinkom i djedom Jovanom Savićem skrhani od bola 10.08.2001.godine u mjestu Laminci kod Gradiške.
Dvije velike i jedna mala grobnica i nada da će mala Branka preživjeti, ali već na dan sahrane na radiju vijest da je i ona umrla.
Još jedna mala grobnica pored mame, tate i sestre 12.08.2001.godine.
Uz Božidara koji je svo vrijeme u komi u bolnici u Podgorici su njegova supruga Snježana, sestra Rajka, svastika Svjetlana, njegov poslodavac Rade Rađenović sa porodicom. Prijatelj Siniša je doputovao iz Prijedora. Tu su kumovi i prijatelji iz Budve, a za spas njegove duše moli se njegov duhovni otac Benedik u manastiru Majne.
Umro je u trenutku kada su oni ispraćali malu Branku iz bolnice 11.08.2001.g. u 10:15 sati.
Istog dana u večernjim satima ispraća ga prijatelj Siniša na posljednje putovanje kući. U rodni kraj prate ga supruga, sestra, svastika i prijatelj Stevo.
Kod kuće 12.08.2001.g. uz mnogobrojnu porodicu dočekuje ga još jedan bliski prijatelj i kum Rajko.
Na groblju u Petrovom Gaju 13.08.2001.g. u vječni život ispratili su ga majka Anđa, brat Mile, sestra Rajka, supruga Snježana, djedovi i bake Savić i Kobas, mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Sinovi
Boris i David nisu bili tu. Kada će spoznati da zauvjek nemaju tatu, ne znamo.
Njih pazi majka Snježana i baka Milica u Kozarskoj Dubici. Boris za sada zna da
je tata bio teško bolestan, da ga je zbog toga majka Bogorodica odvela na nebo.
Pita: kada će se vratiti?!, a na putovanju iz Budve od putnika u autobusu tražio je
da mahanjem ruke pozdrave njegovog tatu na nebu.
David je prohodao prije svog prvog rođendana i zna dati pusice. Tatu će upoznati sa fotografija.
Šta se dogodilo ne shvaća ni mala Ana Kobas, četvorogodišnja kćerka Snježaninog brata Mladena, koja stalno pita zašto kod nas ne dolaze Brankica i Bojana...
