ramona - denis

Rami+Denis
Poesia
Mondo diverso
Galleria
Viaggiare
Libera

rodio se u moskvi, 4. prosinca 1866., a umro u predgrađu pariza, 13. prosinca 1944.
trebao je postati najprije glazbenik, poput svojih roditelja, pa je osnovno glazbeno obrazovanje stjecao u odesi. isprepletenost zvuka i kista primjetna je u mnogim njegovima radovima, a osobito u nazivima pojedinih umjetničkih faza. pravo (i ekonomiju) završio je u moskvi, da bi napustivši sve to pohađao 'akademiju likovnih umjetnosti u münchenu od 1896-1890.
s impresionistima se upoznao u parizu nakon čega mijenja vsoj slikarski stil i kolorit i njegove kompozicije postaju apstraktne.
zato wassilija kandinskog smatraju pionirom apstraktnog europskog slikarstva.

wassily kandinsky, "gravitacija"

ove godine (2004.) je po prvi put predstavljen dio njegovog likovnog opusa u bečkom 'kunstforumu', koji obuhvaća razdoblje njegove umjetnosti od početaka do zaključno 1921. godine. prikazani radovi vlasništvo su mnogih svjetskih galerija i muzeja.
u povodu izložbe, zapisano je:
"Boja plijeni zvučnošću i žarkošću, odaje narav poete i narav asocijativnog slikarstva. Osim naglašene boje koja odlikuje slike, drugo obilježje izložbe je fascinantno 'putovanje'. slikama prema umjetnikovom cilju – napredmetnom, apstraktnom slikarstvu".

Odabir iz ruskih zbirki dosad je neviđen u Europi. U podatke atraktivne zvučnosti još spada i koncepcija izložbe: slike pokazane na izložbi nastale su u razdoblju od njihovih početaka i sežu do 1921. godine; od puta k apstrakciji i Blaue Reiter preko ruskih godina, pa sve do vremena kada se Kandinski vratio u Njemačku, u Weimar u svojstvu učitelja Bauhausa. Dvadeset godina umjetničkog rada, od 1901. do 1921. okvir je bečke prezentacije Vasilija Kandinskog.
Izabrana djela ilustriraju najvažnije faze u umjetnikovom opusu: počinje s relativno tradicionalnim djelom Kandinskog, kao što su slike iz ranih minhenskih dana (»Schwabing«, ulje, 1901. i dr.) i nastavlja s ekspresionističkim djelima nastalim za vrijeme putovanja u Italiju i Pariz. Po ocjeni poznavatelja tog antologijskog djela, razdoblje do slikarevog povratka u München je upravo najvažnije. Izložba ga naznačuje apostrofirajući razvoj boje i kompozicije oblika u slikarstvu Kandinskog. Uostalom, naziv bečke izložbe Vasilija Kandinskog je »Zvuk boja«. Slikovito i s pravom jer istinski saveznik za posvajanje bečke izložbe je upravo boja.
Ona plijeni zvučnošću i žarkošću, odaje narav poete i narav asocijativnog slikarstva. Osim naglašene boje koja odlikuje slike, drugo obilježje izložbe je fascinantno »putovanje« slikama prema umjetnikovom cilju – napredmetnom, apstraktnom slikarstvu.

u sivom", 1919. (vlasništvo: Musée National d'Art Moderne, Centre Georges Pompidou)

Najčešće percipiran kao slikar prve apstraktne slike, Kandinski, a to potvrđuje aktualna bečka izložba, u svom je stvaralaštvu težio istraživanju i novim načinima izražavanja. Bez potrebe da se opredijelimo o pravu prvenstva na prvu apstraktnu sliku jer nije u pitanju natjecanje za Guinnessa, sa sigurnošću znamo da je Kandinski sigurno bio jedini koji je težio »nepredmetnom« slikarstvu s čvrstim teorijskim pokrićem.
Slikarstvo je doživljavao u dvojstvu s drugim umjetnostima, posebno s glazbenom umjetnošću. Uz metierske karakteristike slika, koje zavisno od doba nastanka, svjedoče autorovo korištenje intenzivno žarkih boja, posebno kombinacije plave i žute, ili kompozicija gdje kao da nema ni jednog prepoznatljivog motiva... izložba kroz nešto više od šezdeset slika autentično svjedoči jednu stvaralačku biografiju.
I nje radi, čini mi se, dobro je podešena koncepcija izložbe. Kandinski je rođen u Moskvi 1866. godine, studirao je ekonomiju i pravo; slikati je započeo dosta kasno, kao tridesetogodišnjak. Karijeru slikara počeo je u Münchenu. Vrijeme je to minhenske secesije i Jugendstila kao njemačke inačice »art nouveau«; München je europsko i njemačko središte likovne kulture. Kandinski se upisuje u tradicionalnu, privatnu školu Antona Azbéa. Kandinski ne krije više sklonost boji. Crtež ga ne oduševljava. Na samom početku 20. stoljeća bio je među utemeljiteljima novog minhenskog udruženja umjetnika »Phalanx«.

žuto-crveno-plavo", ulje, 1925.

s PoBoravi godinu dana u Parizu, gdje objavljuje seriju drvoreza, tzv. »xylographies«. Važno razdoblje u stvaralaštvu Kandinskog je ono poslije povratka u München 1908. godine. Boravio je neko vrijeme u gradiću podno bavarskih Alpa, u Murnau. Mnogo slika, eksperimentira oblikom i bojom; izražava se podjednako emocionalno i figurativno. Nazire se ipak usredotočenje na asocijativno. Često slika u prirodi, a potom radi po sjećanju u atelieru. Rezultat su intenzivne, skoro neprirodne boje koje dominiraju.
Godina 1909. važna je u biografiji Vasilija Kandinskog: osim što je osnovao Novo minhensko udruženje i s njim održao prvu izložbu, Kandinski je te godine počeo slikati djela koja je podijelio u tri vrste: impresije nadahnute prirodom; improvizacije – svojevrsne spontane reakcije njegove naravi i kompozicije za koje je trebao skice i studije. 1911. Kandinski i F. Marc osnovali su »Plavog jahača« (Der Blaue Reiter). Pokret »Plavi jahač« održao je dvije izložbe (na prvoj se okupila sjajna ekipa R. Delaunay, A. Macke i skladatelj Schönberg. Godinu dana poslije Kandinski objavljuje raspravu pod nazivom »O duhovnom u umjetnosti« u kojoj se bavi ispitivanjem ekspresije boje i podudarnošću između glazbe i slikarstva. Slijedi eksperimentalna faza u kojoj na jednoj svojoj naopako okrenutoj slici otkriva da je »predmetna stvarnost štetna njegovim slikama«.
Početkom 1914. Kandinski se vraća u Rusiju gdje je živio sve do 1921. godine – graničnog datuma bečke izložbe. U Moskvi je predavao na sveučilištu. Godine 1922. osobno Walter Gropius mu je ponudio profesorsko mjesto na Bauhausu u Weimaru. Vasilij Kandinski umro je 1944. u Francuskoj.

U teorijskom smislu, što je rezultat i pedagoškog rada, ostavio je iza sebe i nekoliko teoretskih rasprava, među kojima su najzapaženija njegova djela: "o duhovnom u umjetnosti", "pogled u prošlost" i "točka, crta, okosnica".
prema njemu su umjetnička djela prožeta unutrašnjom duhovnošću, uz to inspirirana glazbom i poezijom. otud i njegovo uvjerenje da su oblici, boje i crte samo elementi preko kojih se, slično zvuku (notama), samo jezikom kista, mogu izraziti sve unutarnje vibracije umjetnikova senzibiliteta.

na jednom mjestu u svom djelu "o pitanju forme", kandinski će kazati:
"ako je na nekoj slici jedna crta oslobođena funkcije označavanja nekog objekta, i ako ona sama funkcionira kao objekt, onda nije ničim oslabljena njezina unutrašnja zvučnost, niti ona dobiva sporednu funkciju, jer sama postiže maksimum svoje snage".(slobodni prijevod: d.).
upravo na takvoj definiciji zasnivala se njegova praktična bespredmetna umjetnost. u velikom iskoraku iz ekspresionizma, točnije postekspresionizma, kandinski je došao da potpune samostalnosti oblika, boje i crta u slikarstvu te i takve 'bespredmetne umjetnosti', nazvane apstraktnom umjetnošću.
ili druga njegova misao:
"slika postaje primjer bespredmetnog ekspresionizma s napetošću i dinamikom koju ne čine konkretni oblici, već čisti likovni elementi. ako, pak, nešto na slici i podsjeća na pejzaž, onda je to pejzaž same slike, odnosno onaj koji izvire iz kozmičkog poretka stvari."