Donji Miholjac - Pecs - Siklos - Harkanj

Bio je to petak, petak 13. kada smo se Gego (Ali ne onaj iz Picigin banda, vec jedan drugi) i ja zaputili put Pecsa (Pecuha, Peca). Pecuh je grad u Madžarskoj, a kako smo vec jednom bili na turneji po dragoj susjednoj državi, odlucili je malo produžiti. Pošto smo Gego i ja bili doma na praznicima u Donjem Miholjcu, to nam je bila polazna tocka.

Nakon što smo doruckovali lagano (Gego burek sa sirom, a ja Vajkrem (madarski sirni namaz, vaj-sir, krem-namaz, kad vec idem tamo pa onda i njihovu hranu) krenuli smo u 8.00 po lokalnom vremenu i vec nakon desetak minuta shvatio sam da mi je mašinica u banani te da preskace pri naporu a kako smo u cetvrtak cijelo poslijepodne potrošili popravljajuci biciklu, nije mi padalo na pamet da odustajem i da se vracam doma, vec ubacio sam u neku brzinu izmedu i nastavili smo dalje.

Na granici nije bilo nikakvih problema svi nas puštaju dalje cim su vidjeli nas dvojicu, nadobudne bicikliste. Bicikliranje po Madarskoj je dosta ugodno jer imaju dosta široke ceste samo što je put do Pecuha lagana brdska vožnjica.... Gore....dolje....gore...dolje.....

Prva „brdska etapa“ bila je vec nekoliko km nakon Harkanya (Harkanja), prvog malo veceg mjesta od granice. Nas dvojica onako hladni, nezagrijani, crkli smo dok smo došli do vrha, te je uslijedio prvi odmor, od cak 5 minuta, te smo se odmah presvukli u kratku odjecu. Došlo nam je da odustanemo kad smo vec tada crkli, ali pobjednicki duh se nikako predaje. Dolovima i brijegovima Madarske prolazili smo Gego i ja do Pecuha. Koliko nas je svaki spust veselio toliko nas je i bacao u ocaj jer smo znali da se moramo i popeti tim putem pri povratku.

Koliko slucajno ili ne, na izlazu iz Selente, na 13 (trinaestom) kilometru do Pecuha, meni se zadnja guma probušila. Koji peh, baš na petak 13..... Ali imali smo cijeli alat za bicikle, za krpanje guma. Prvi problem je bio kako da provjerimo gdje pušta. Par minuta razmišljanja i osluškivanja, dosjetio sam se. Prerezao sam bocu od Jane po pola i nalio vode te isprobavao gdje idu mjehurici.... Ipak našao sam, i stavio sam zakrpu, ali drugi je problem bio taj da smo zaboravili ponijeti pumpu za gume....a nigdje na vidiku benzinske crpke.

Uzeo sam kotac i vratio se u Selentu naci nekoga tko ima pumpu. Srecom naišao sam na klesara koji je znao Hrvatski, Madarski, Njemacki i Engleski i pitaj Boga koji još jezik, ionako smo komunicirali samo na ova cetiri.... Napumpao sam gumu i nazad do bicikle i nastavili smo do Pecuha.... Koji peh, benzinska crpka je bila odmah iza zavoja, nekih 500 m od nas, ali je mi nismo primjetili, ali smo tada shvatili što su nam pokušali svi objasniti....

Na ulazu u Pecuh je lijepa padina, ali mi nismo primjetili da nas svi cudno gledaju, dok nam nije jedan covjek u autu vikao (svaka cast na pristojnosti, inace Madari su strašno pristojan narod, bar se meni tako cine) da se maknemo sa ceste zbog policije.... Biciklisti imaju zabranu... hehe... nismo gledali znakove... Ipak maknuli smo se na stazu i nastavili prema centru...

Otišli smo do Arkada, to je njihov trgovacki centar u centru grada,a tamo miline..... Madarice su stvarno lijepe žene....

;-) Još smo malo ostali, razgledali Pecuh, popili smo par red bulla, kupili pice za povratak doma i krenuli nazad prema kuci. I dok smo još malo bili pod utjecajem ljepote, ljepote Madarske i Madarica (za koje sam primjetio da ima jako puno plavuša, ali više umjetnih nego pravih ili je možda to baš bila slucajnost toga dana, ne znam...) shvatili smo da se moramo popeti po onoj istoj uzbrdici po kojoj smo se spuštali u Pecuh, a sunce je upržilo, to je valjda bio najtopliji dan u tjednu. Još jednom fizicke i psihicke pripreme i krenuli smo doma.

hehe, Ne možemo bez konzuma ni u Mađarskoj.... ;-)

a prepreke su nam stalno bile na putu

Vozeci se gore-dolje došlo nam je da svratimo do Maria Gyuda (Maria Ðud), to je malo mjestašce u brdu, dio grada Siklosa (Šikloša). Maria Gyud je vjerski podjeljeno mjesto, pola su protestanti, a pola su katolici koji su sagradili veliku crkvu u cast Majke Božje i to je dosta poznato svetište u koje svake godine dolazi jako puno ljudi iz Madarske i Hrvatske.

Ipak nemirni duh nam nije dao mira i zaputili smo se put grada Siklosa, inace trgovacke meke prijašnjih godina. Danas Siklos više nije toliko trgovacki orijentiran, puno manje ljudi iz Hrvatske ide tamo kupovati, sad se svi vecinom orijentiraju u Harkany.

U Siklosu je tvrdava iz 12 st., sagradili su je obitelj Siklosi, Madari paze na nju te je „dosta“ ocuvana, a i s nje je lijep vidikovac, a i vidi se Hrvatska (Donji Miholjac).

Nakon kratkog odmora krenuli smo put Harkanya. Napokon bicikilisticka staza, možda jedina u tom dijelu Baranje (tako se zove pokrajina u kojoj se nalazi Pecuh, Siklos i Harkany) koja ide iz Siklosa u Harkany. Harkany je još uvijek jedno od zadnjih uporišta trgovanja po kojem su poznati Madari, ali sve je manje trgovaca Madara, sada su to vecinom pridošlice iz BiH ili Srbije. Ali kad smo vec kod Madara, svi trgovci uz granicu su se potrudili barem nešto nauciti govoriti Hrvatski, tako da bez problema možete kupiti što želite, a ja tako žalim što ne znam taj jezik, koliko sam puta bio tamo, da sam svaki put samo jednu rijec madarskog naucio, sad bi pricao kao Madar.

Inace Harkany je poznat kao toplice, ima daleko poznate bazene u koje se masovno odlazilo, ali u zadnje vrijeme sve manje ljudi ide tamo. Zanimljiva je cinjenica da tu termalnu vodu oni nemaju, vec uvoze je iz Hrvatske i to iz Donjeg Miholjca. Kroz Harkany smo brzo prošli, jedino smo usput kupili svaki po dva „Boostera“ , nešto kao Red Bull samo Punoo jeftinije, a okus je isti (a i djelovanje). Pri povratku doma prošli smo kroz zadnje Madarsko mjesto prije granice, Dravaszabolcs (Dravasabolc).

Pravo lice europe vidjeli smo u tim madarskim selima. Nisu ni približna našima. Svako selo je uredno, svako ima središnji park sa puno cvijeca i drvenim djecjim igrackama (ljuljacke i slicno).

Nakon izlaska iz Dravaszabolcsa granica je bila blizu. Tek u hladovini, cekajuci na red da nam pregledaju osobne, shvatili smo koliko smo izgorili od sunca, ali nema veze isplatilo se.... Kad nas je Madar na granici upitao gdje smo bili, puko je od smijeha jer nije mogao vjerovati da smo nas dvojica to odvozili. Isto se ponovilo i na našoj granici. Svi živi su se cudili, ali nema veze, meni je drago da sam to prošao i osjecam se bogatiji za još jedno iskustvo....Kad smo došli doma javile su se nove ideje, za ljeto planiramo biciklom obici našu Baranju.

Pozdrav od Marjana i Gregora do slijedeceg puta.