MORALNA  ZORA

RUDI NAD DURMITOROM

-

ČUDO NAD ČUDIMA!

ČETVRTO IZDANJE

Posvećeno Vama!

Koji i sami radite na tome ili nastojite da nam svane moralno jutro.

Ovaj smion primjer, bez prese­da­na u cjelokupnoj epistolarnoj književnosti, obodriće Vas da to nastavite i u tome izdržite, što više i koliko je moguće duže, a ako ste jedna od onih mnogo­bro­jnih osoba koje su izgubile svaku nadu da je u našem društvu izvodljivo išta tome i slično, ipak ćete, nadam se, sa zadovolj­stvom čitati ovu knjigu. Ona pokazuje mo­­­ju davidovsku borbu s Golijatom, ili don-kihotovsku, ali ne s vjetrenja­čama, već sa mafi­jaš­­ko-birokra­tskim kamenim brdima, u kojoj se ona ne pokazaše, ni kao brda, ni kao kame­na, već jedino kao smrdljiva

 moralna žabokrečina.

Ako je knjiga u pravim rukama, Vi ćete čitajući je, pored ostalog, moći shvatiti kao smislenu moju borbu s moralnim gnjidama, koje uz blagoslov vlasti i uz nijemo  posmatranje školova­nih ljudi poharaše Durmitor, i obogaljiše našeg i svjetskog planin­s­kog Ljepotana; kog ovim od grab­lji­vica branim, za njegovom neka­da­šnjom  ljepotom žalim, te  istovremeno protiv Haračlija Durmitora i njihovih saučesnika: podižem svoju optužnicu!

IZ PREDGOVORA

DRUGOM IZDANJU

Dragi čitaoče,

Evo nas u društvu ponovo ili po prvi put ako niste či­ta­li  ni jedno od dva prethodna izdanja ove knjige. Ona je ovim izdanjem mnogo univer­zalnija nego što će vam se to učiniti na prvi pogled, premda, pored dvije poobim­ne digresije, uglavnom sa­dr­ži autentične tekstove i opis doga­đa­nja u vezi moje sa­mo­­s­­talne akcije čiji cilj bješe da od daljnje pohare bude spašen Dur­mi­tor. Iako u ovoj knjizi kao uzgre­dan, još važniji cilj mi je, preko ličnog primjera, iniciranje opšteg duhov­nog i moralno-pravnog prepo­roda, a to je sigurno ono što nam je životno najpotrebnije i za ličnu i opštu sreću najpresudnije.

Tako knjiga, dobrim dijelom, može da asocira na dra­mu, ali koja se stvarno doga­đa­la u­po­­redo kada je nastajao njen tekst. Daleko sam od to­ga da u li­te­rar­nom smislu činim poređenja s Dostojevskim, ali, mnogi či­ta­oci njego­vih djela čitali su ih radi fabule, uglavnom ne doku­čujući dubinu nje­go­ve poruke. U ovoj knjizi vidljiva i lako shva­t­ljiva zbi­vanja - koja će vam se, na prvi pogled, vjerovatno, učiniti kao vama ne­inte­re­s­a­n­tna - samo su pogodno iskorištena da se na ra­zu­m­­­ljiv, a stva­rno dogođen način, predstavi ono što je svakom čov­jeku za smislen i duhovnim blagom ispunjen život  naj­­bi­t­ni­je, a to je: duhovno i moralno samou­sre­dištenje, ka čemu ova knjiga upućuje.

            Knjiga, iako je sasvim slučajno nastala, pokazuje ono isto što je poruka svakog vrijednog duhovnog djela, a to je: kako da čov­jek po­bi­jedi svoje niske strasti i najniže želje, kako da se du­hom vine do vi­sine kada, kako veli Njegoš, više nije "ljudski život sno­viđenje stra­š­no", a on takav zaista nije kada čovjek uspije da se svo­jim duhom uz­­­di­g­ne iznad "meteža ovog ništožnoga". Jedan od mojih učitelja, ko­ji me poučiše kakao da to izvedem, bješe i Njegoš, naš veliki pros­vet­ljenik. Zato ćete kroz ovu knjigu zapaziti moj stalni du­hov­ni di­jalog s njim, jer luča njegove Luče mojoj duši obez­b­je­đuje nepre­sušni izvor nadahnuća i čudesne snage. U tome je tajna kako kamičak iz­ba­­čen iz Davidove praćke bi sudbonosan po Golijata; kako jedan si­r­o­mašak, na prvi pogled običan i krhak čovjek, sruši jedan od naj­mo­ćnijih i najmonstruoznijih tronova u Crnoj Gori. Njegoš je zapi­sao za neke lju­de: "Gr'jeh im diza more nad gorama, al' im zlođe isk­ru ne po­ga­si!" Ako riječ zloće zamijenimo riječju moralne bijede, is­p­a­š­će da je Njegoševa konstatacija kao stvorena za "junake", aktere ove knjige.

Sticajem okolnosti, kao ljubitelj Durmitora, kada sam zbog rata u BiH ostao bez svega materijalnog, odabrao sam da izbjegličke godi­ne, a bješe ih šest, provedem na obali Crnog jezera u jednoj staroj zg­ra­­di gdje je nekada bilo mrestilište za riblji podmladak, a koja pripa­da Nacionalnom parku "Durmitor". U ovaj, po prirodnim ljepo­tama, bo­ž­anstveni ambijent došao sam da bi u miru ponovo napisao jedan tokom ra­ta u BiH propali mi rukopis knjige na kome sam radio 12 g. Ia­ko u jadnim prilikama, poduhvat mi je pošao za rukom a to, samo po sebi, je svojevrsno čudo. Ta knjiga, iako je to uzgred učinjeno, na­j­­­v­je­­ro­­do­st­oj­niji je panegirik napisan do sada Njegoševom duhov­nom postig­nuću - prosvjetljenju. Kada je djelo bilo gotovo, da bi se odužio pri­ro­di koja me svojom ljepotom nadahnjivala dok sam ga po­no­vo st­va­rao, otpočeo sam jednim otvorenim pismom moralno-inte­lek­tual­nu akciju za obustavljanje godinama izvođene pohare Dur­mi­tora od stra­ne in­sti­tucije koja je osnovana da ga čuva. Kako ćete kasnije či­ta­ti, crno­gorske novine su bile potpuno zatvorene za moja otvorena pisma.

Namjera mi je bila da jednim otvorenim pismom kukuriknem uspavanoj savjesti i potstaknem je da shvati kako joj neki ljudi sijeku granu na kojoj ona leži dok lješkari. Savjest onog što se imenuje kao javno mnjenje, te savjest onih koji bi trebalo da su odgovorni i najod­go­vorniji, savjest onih prozvanih i pozvanih, osim neko­liko časnih izu­ze­taka, produžila je da spava, a ja nastavio da kukuričem sve glas­ni­je i glasnije, te tako nastade ova, po mnogo čemu, neobična knjiga. Za nju jedan moj kolega, univerzitetski profesor jezika, reče: "Knjiga - čudo! Pročitao sam je pet puta i vjerovatno ću još. Kad god pri­tis­nut primitivizmom klonem, tvoja Moralna zora me vrati k sebi i osvježi".

On je dokučio suštinu poruke ovdje saopštene i zato se toliko puta vraća njoj, iako on ne poznaje ni jednu osobu ko­­jima su upućena moja otvorena pisma ili se one u knjizi uzgred pominju. Neko je rekao: "Knjigu koju ne pročitate više od jedanput, nije vrijedilo ni da čitate". Moje knjige nekim ljudima, prema njihovom priznanju, nakon što ih pročitaju, znače slično kao da su sreli čovjeka koji im je postao prijatelj, a to su oni čitaoci koji preferiraju knjige koje imaju didak­tič­ku namjenu, ali ova uz to može itekako da i zabavi; kako – vidjećete. 

Da bi prenio svoju poruku – nužnost moralno-pravnog i opšteg duhov­nog preporoda – u knjizi, koja je svojom prvom trećinom nas­ta­la sasvim slučajno, idem od pojedinačnih prak­tič­nih prim­jera, koin­cidencijom zgodno uvezanih u cjelinu, i stvarnih, živih “likova” ka opštim zaključcima, kojima primjeri daju čvrstu osnovu. Opšti pog­led na našu stvarnost, kao i prijedlozi za budućnost, saopšteni su ekspli­ci­t­no u dvije obimne digresije. U tim dijelovima čitaćete podosta toga što nikada ranije niste imali priliku pročitati.

Kada sam otpočinjao s akcijom zaštite Durmitora niko nije mo­gao ni zamisliti da će ona uroditi ikak­vim opštekorisnim rezulta­tom, sem mo­­jom lič­nom blamažom i štetom, neki su se čak priboja­va­li i ubit­s­vom. Ipak biće zapam­ćena kao rijedak i pou­čan primjer u ko­­joj sam potpu­no sâm, iako rođen u BiH, a ovdje došao kao iz­b­je­­g­lica, us­tao u zašti­tu crno­gor­skog na­cionalnog prirodnog bla­­­ga od dalj­­­njeg pustoše­nja, što je godinama činjeno iz motiva kori­s­t­o­­­lju­b­lja je­d­­­­nog od najmoćnijih klanova koji su ikada postojali u Crnoj Gori; pa pri tome bio uvučen u potpuno neravno­pravnu  bor­bu s nekim njego­vim člano­vima, koji su na sebe bili uzeli da po­k­renutu akc­i­ju za­ta­š­­ka­ju, a mene ućutkaju. Ali nakon dugog i mučnog rvanja s njima, za rač­un Pravde, ipak sam izvojevao tri­jum­­fal­nu pobjedu nad tim Klanom, koji nazvah Haračlije Dur­­mi­to­ra, pa tako jednoj golo­ru­koj borbi pravednika s neprav­dom po­di­goh spome­nik. Vrijeme - jedini pravi sudija svemu - na­­dam se da će ga ocije­niti (jednim) od najkrasnijih moralnih sve­­ti­­o­ni­­­ka podi­g­nu­tim na ovim prostorima u drugoj polovini XX vijeka.

            Iako ćete pomisliti da se hvalim, ipak je činjenica, da za­hva­lju­jući jasnoći je­zi­ka i ljepoti stila kojima su pisana ova otvo­rena pisma, javno mnjenje (na čas), ali i neki uticajni ljudi u vlasti, čuše moj va­paj­ni krik i priskočiše mi u pomoć, i to - s čim sam od početka ra­ču­nao - bilo je presudno za uspješan ishod akcije. Sve ovo isto da je saopšteno suhoparno-činjeničnim jezi­kom ostalo bi samo mrtvo slovo na papiru. A ovako moje riječi su doprle do uspavane savjesti i do srca mnogih ljudi i oni su ih zavoljeli.

Pripremajući drugo izdanje, koje je duplo obim­ni­je od prvog, (a ovo je za polovinu prošireno u odnosu na drugo) imao sam zado­volj­stvo što sam mogao obavijestiti čitaoce da je prvim izda­njem ove knjige ostvaren rezultat koji niko, osim mene, nije oče­ki­vao, čak ga ni najveći optimista ovakvog ka­kav je postignut ne mo­ga­še ni poželjeti.

Dvode­ce­nijska sis­te­ma­tična pohara pri­rod­nog blaga Durmitora, izvo­đena na razne neza­konite načine, na­jed­nom je obu­s­tavljena u lje­to 1998., upra­vo u go­di­š­nje doba kada se ranije najviše sjeklo i pus­to­­ši­lo, a doajen Hara­č­lija Durmitora, sada bivši direktor NP "Durmi­tor", Milenko Stijepović, smijenjen je sa svog mjesta i tako sramno - kako je to i zaslužio da bude - okončao svoj radni vijek, samo dva mje­seca prije nego što mu je trebalo da ispuni uslove za penzionisanje.

(U listu Pobjeda od 28. septembra 1998. godine s nadnaslovom Nacionalni park "Durmitor" i naslovom NOVI DIREKTOR piše:

"Podgorica, 27 septembra - Od sjutra (ponedjeljak) novi direktor Nacionalnog parka "Durmitor" je Tomo Pajović. ... Ovim izborom u "Nacionalnim parkovima" vjeruju, da će u NP "Durmitoru" biti pobolj­šani odnosi, ali i sama zaštitna funkcija kao osnova djelatnosti. Dosa­da­šnji direktor Milenko Stijepović raspoređen je na nove poslove u preduzeću".

        Nakon ovoga jedan mještanin, star i veoma pošten čovjek mi je rekao. "Bo­gami ti si od početka govorio da će Apo biti skinut zahvaljujući tvojim pismima njemu, ali da će tako biti, to niko nije mo­gao ni pomisliti. Mi smo čuli da je to pisalo i u novinama, ali još ne mo­žemo da u to povjerujemo. Ma..., ne možemo da se iščudimo, a trebalo je to davno!")

 Ovom činje­nicom - iako za sada samo simbo­lično, ali ipak i to je za na­jav­ljenu moralnu zoru vrlo važ­no - vlast je, iako joj je bio miljenik, priz­nala da je Stijepović krivac zbog počinjenog eko­lo­š­kog zločina vijeka i ekološke katastrofe na Durmitoru.  

Prvo izdanje ove knjige, (a tako bješe i s drugim) koje sam lično na svojevrstan i neu­o­bi­­čajen način prodavao i raspro­dao ga u roku od tri mjeseca, po­ka­zalo je kako i ono što na prvi pogled izgleda ne­mo­­gu­će uz veli­ku volju i upornost - pa bilo to i jednog čovjeka - ipak je os­­­tva­rivo. Za to bi presudno što su zvaničnici imali sluha za komeša­nje javnog mnje­nja i to je odigrao najzna­čajniju ulogu. Kako sam to u sed­m­om pismu bio i obećao da ću uči­ni­ti, svrgnuo sam s prestolja žab­lja­čkog Ceza­ra, Milenka Stijepo­vića, do nedavno među petljan­cima jednog od naj­mo­ćnijih ljudi u Crnoj Gori. (…)

Dragi čitaoče, ukoliko sam vam se prvim izdanjem doimao naivno, a kako i sam priznadoh bio sam svjestan da otpočinjući svo­ju akciju za spas Durmitora pisanjem otvorenih pisama da uzjahah na don Kihotovog Rosinanta, ali nakon izvještaja stru­čne komisije, koju su sačinjavali najkompetentniji stručnjaci za ovu oblast u Crnoj Gori (predsjedavao joj poznati naučnik Radomir Lakušić) vjerovatna predstava o meni kao nekakvom naivnom zanesenjaku ili neurotič­nom istjerivaču neistjerive pravde promijenjena je što se kaže kao pre­ko noći i sad se pokazuje da će moj primjer služiti kao uzor drugima i naročito budućim generacijama, kako trebamo stati u odbranu opšteg dobra i po cijenu da se time izlažemo riziku da sami izgubimo sve ono što nam je kao elementarno za život potrebno.

 U vrijeme kada su oko mene svaki dan frcale prijetnje da već naredne noći mogu biti ubijen - a ako ne znate primite k znanju da sam tada živio (kao i sada) sam u šumi i u mojoj blizini ni na kilo­metar nema nikoga, pa se znam našaliti da mi je to srećna okolnost, jer niko i ne smije doći do mene da bi me prepadao, na­pao ili ubio - dak­le, u takvim okolnostima trebalo je napisati iskreno odgovor oni­ma koji su mi prijetili, ukoliko ne zanijemim odmah, da mi glava još te večeri može biti otsječena, a taj odgovor, kako ćete čitati, glasio je: '... izvolite: sjecite je'.  Tada u toj poruci nije bilo ni tračka od pate­tike. A kako bi je i bi­lo kada su neki mještani samoinicijativno i tajno dolazili kod mene, ili prismo­travali puteve koji prema meni vode, da čekaju even­tualne napadače i da se s njima obračunaju. Ova činje­nica mi je poka­zivala, ono što sam i pretpostavljao, da se u narodu uvijek sa­čuva mo­ral­na iskra, ma koliko da je sistem vlasti koji smo imali nastojao da je pot­pu­no ugasi. Ovom prilikom se u ime Pravde visoko zahvalju­jem svim žabljača­nima koji su se bili angažovali da me saču­vaju od izvr­še­­nja prijetnji onih koji nikada nisu mogli ni pomisliti da će nji­­hove sramne rabote ikada biti jasno javno objelodanjene. (…)

Niti koje nas povezuju s drugim ljudima koji su nam po nečemu slični, iako često izgledaju vrlo tanke - najčvršće su. Radovaće me ako mene i vas povežu niti ljubavi za prirodu, za Božan­stve­ni Durmitor, ali i za Pravdu i želja za moralno-pravni pre­po­rod našeg naroda, za izbavljenje iz moralnog gliba u koji smo se uva­­lili. Iz duhovnog blata se moguće izvući samo ukoliko se sva­ko po­jedinačno pobrine o svom sopstvenom ispuza­vanju iz njega. Za ovo nekakva aktivnost na ho....ruk...! ne bi da­la nikakav rezul­tat. Neka onima koji su zalutali moj primjer bu­de ono što je moreplovcima kula svetilja. Ako tako bude, sva­nu­će nam moralno jutro, a bez toga najavljeno ruđenje moralne zore nad Durmitorom pokazaće se da je bilo, umjesto u plavom - u žutom.

U aprilu 1999. g. na obali Crnog jezera

OTVORENO PISMO  MILENKU  STIJEPOVIĆU,

direktoru NP "Durmitor" Žabljak (DRUGO PO REDU)

ZAHTIJEVAM  OPTUŽNICU!

ZBOG EKOLOŠKOG ZLOČINA VIJEKA

NA DURMITORU, PRESTONICI  EKOLOŠKE DRŽAVE CRNE  GORE

            Gospodine Stijepoviću,

            Krajnje vrijeme je da savjest jednog ljubitelja prirode, jer iz­gleda da će drobnjačka (lokalna) i dalje da bude nijema za ovo, javno progovori o tome kako se institucija Nacionalnog parka "Durmitor" pod vašim rukovodstvom toliko izopačila da se od namijenjene joj uloge zaštitnika nacionalnog blaga, koje je i dio Svjetske prirodne baštine, pretvorila u njegovog nemilosrdnog uništitelja, pri čemu relativno mali broj ljudi - pod formal­nom zaštitom (potkupljenih) pojedinaca u određenim ustanovama i uz to podržanih od moćnih neformalnih klanova - stiče velike nezakonite koristi nemilosrdnim uništavanjem drobnja­čkog i crnogorskog prirodnog bogatstva. Vaša direktna krivica zbog već godinama sprovođenog uništavanja prirodnog bogatstva Nacionalnog parka "Durmitor" svodi se:

            1. na ono što ste radili na štetu opšteg dobra a iz ličnog i grupnog koristoljublja i

            2. na ono što ste po funkciji bili obavezni da učinite, a, i  pored direktnog upozorenja na to, ne činite.

            U okviru prvog postoje dvije glavne oblasti.

            Prva oblast je nemilosrdna i vandalska sječa najboljih i naj­zdravijih stoljetnih crnogoričnih stabala na relaciji od Crnog do Zminjeg jezera - području koje je proglašeno za prašumu - a sve pod izgovorom tzv. sanitarne sječe šume. Ovakav, zdravom razumu neza­mi­sliv, ekološki zločin, čiji ste vi glavni izvr­ši­lac, nemoguće je i zami­sliti da bi mogao biti izveden (i amino­van uz sramni čekić šumarske nauke), a u vrijeme najniže cijene oblo­vine (i uz isključivu prodaju privatnicima), bez, za takav pos­tupak, odobrenja (ili naređenja) s odgovarajućeg mjesta u vrhovima crno­gorske vlasti. Kao planinar nikada i nigdje u bivšoj Jugoslaviji nisam vidio da je ikada i ijedno šumarsko preduzeće - dakle u nezaštićenom području - na tako vandalski način eksplo­atisalo šumsko bogatstvo kako se to već godinama, sve pojačavajući obim i pri tome skrnavljenje okoliša iz godine u godinu, čini na relaciji od Crnog do Zminjeg jezera - srcu Naci­­onalnog parka "Durmitor" - području koje je dio Svjetske prirodne baštine. Zato od opštin­skih organa vlasti, nadle­ž­nog jav­nog tužilaštva i odgovarajućih međunarodnih institucija zahti­jevam da (čim to vremenske prilike dopuste) izvrše uviđaj na licu mje­sta i podignu optužnicu protiv naredbodavaca i iz­vrši­laca ekološkog zločina vijeka u presto­nici ekološke države Crne Gore.

            Druga oblast u kojoj se na najnemilosrdniji način uništava prirodno bogatstvo ovog kraja je organizovan krivoribolov na Mlinskom potoku ostvama za vrijeme mriješćenja pastmrke i njeno vađenje kroz rupe u ledu na Crnom jezeru. Glavni krivori­bo­­lovac ili karika u lancu organizovanog ribokrivolova, što je vama gospodine Stijepoviću odlično poznato, je vaš privatno-službeni doušnik, R. š., osoba (čiji je dosije kod nadležnih organa pun presuda za krivična djela kao šipak košpica), ali koji pored toga, sa preko svojih sedamdeset godina u uniformi nacionalnog parka "Durmitor" i s puš­kom starinskog tipa, kao da je riječ o scenogra­fiji za snimanje filma iz nekih davnih vre­me­na, svojim šepurenjem kao lovočuvar odigrava neviđenu la­kr­diju u vidu farse, u vašoj režiji, tobožnjeg bdenja nad pri­ro­dnim bogatstvom (i uz nijemo posmatranje nadležnih vlasti, a na sra­motu Boga i naroda ovog kraja), a njegov potpuno nezakonit sta­­tus nekakvog lovočuvara  samo je perfidno smišljen zgodan na­­čin da on legalno-ilegalno tamani ribu u obimu koliko je za go­dinu dana ne bi na udicu pohvatali svi ribolovci skupa, kada bi im ribolov bio i dozvoljen, pa čak i kada bi ih pustili da to či­­ne i bez plaćene dozvole. (O legalno-ilegalnom krivolovu na ra­z­ne vrste divljači neki drugi ljudi bi znali reći više od mene).

            U okviru drugog odgovorni ste zato što ništa niste predu­zimali, i pored upozorenja (o tome sam jednom pisao u vašem listu a drugi put u Pobjedi), na zaštiti od vandalskog iskorje­nji­vanja ljekovitog bilja i gljiva Nacionalnog parka "Durmitor". Ta vrsta prirodnog bogatstva se nemilosrdno uništava, često i zbog nedo­statka osnovnog znanja sa­kup­ljača u vezi s postupkom kako to treba činiti, ali ipak prvenstveno zbog toga što vi u ljekovitom bilju i gljivama niste u stanju da vidite ikakvo prirodno bogatstvo, vaše pažnje vrijedno.

            Gospodine Stijepoviću, za vas bi bilo uputno, a za prirodno bogatstvo ovog kraja (koje ne pripada samo ovoj već i budućim ge­ne­racijama) to bi moglo biti spasonosno, da postanete svjesni da (kao potpuno nestručna osoba za mjesto na kome ste) ponašate se kao da je Nacionalni park "Durmitor" vaš pašaluk, a vi žab­lja­čki spahija iz vre­me­na kraja turske vladavine (a pri kraju svake vlasti, oni koji je još imaju, grabe sve što je moguće i na koji na­čin ugrabiti), i da shvatite da je došlo vrijeme kraja samo­vlaš­ću onakvom kakvo je partijskom državom bilo inaugurisano i vama pukim slučajem u ovoj sredini pri­palo, a koje je najslič­nije onom feudalnom, i koje još ponegdje, kao i u vašem primjeru, istra­java. Ako ovo shvatite i odmah podnesete ostavku na mje­sto direktora Nacionalnog parka "Durmitor", prije nego što se pos­tavi kao najozbiljnije (u vidu po vas najbezazlenije pret­hodne kazne zbog objektivne i velike krivice) zahtjev za vašom smje­nom, pokazaćete se dovoljno lukavi i u ovoj, slično kao i u mno­gim drugim stvarima. Ukoliko to, slučajno zbog svoje osionosti, s obzirom na silne veze koje ste svukuda raspleli (prvenstveno na račun prirodnog bogatstva koje uništavate), ne učinite, vaše daljnje osta­janje na mjestu direk­tora Nacionalnog parka "Durmitor", neće značiti samo i daljnju katastrofu po prirodno bogatstvo i prirodne ljepote ovog kraja, već time i nezamislivu štetu po žabljački turizam.

Ovim otvorenim pismom od vas, iz objektivnih, a svakom pro­laz­niku pomenutim pod­ru­čjem lako vid­lji­vih razloga za to, zahti­jevam da bez odugo­vla­čenja podnesete ostav­ku na mjesto direktora NP "Durmitor" i tako to mjesto učinite dostupnim nekom stručnom i savjesnom čovjeku, čime bi se daljnje skrnavljenje prirodnih bogat­stava i ljepota ovog kraja zaustavilo i trajno presjeklo, a kazna za poči­njeno trebalo bi da, kao primjer, upozorava svakoga u budućnosti da mu nešto slično, ni slučajno, nikada ne padne na pamet.

Žabljak, 20. januara 1998. g.                                                           Dr žarko Karišik Durmitara

            Knjiga sadrži ukupno 11 otvorenih pisama. Prvo izdanje knjige 1998. izazvalo je veliku pažnju u Crnoj Gori, pored ostalog i zato što je M. Stijepović uredio da me Sud u Žabljaku osudi, kobajagi, za klevetu. Uspio sam izdejstvovati da bude formirana državna stručna komisija radi provjere navoda u knjizi. Evo samo dvije tačke iz izvještaja Komisije:

            "Na kraju, na osnovu utvrđenog stanja šuma u NP "Durmitor" komisija je dužna da konstatuje sledeće:

1. Strogo zaštićeni rezervat Mlinski potok NP "Durmitor", koga čini najljepša, najraznovrsnija i najproduktivnija prašuma crno­gor­ske tajge definitivno je degradirana na nivo devastirane "ekonomske šume";  (…)

8. Za Republiku Crnu Goru kao ekološku državu, za Durmitor kao prestonicu Ekološke Države Crne Gore, za Svjetsku prirodnu baštinu - NP "Durmitor", ono što se događa u strogo zaštićenom rezervatu Mlinski potok i njegovoj okolini, može se sažeti u dvije riječi - EKOLOŠKA KATASTROFA /Crne Gore, Jugoslavije, Evrope i Svijeta/".

             Četvrto izdanje knjige (uzgredno) sadrži i ovo:

            Ni jedna knjiga ne može bitno uticati na promjenu st­varnosti, ali ova će na osoben način - više i bolje nego ijedna druga knjiga, uklju­čujući i one iz oblasti sociologije i politologije - svjedočiti o jednom žalosnom periodu crnogorske istorije, kada se jedan izbjeglica iz dru­ge republike, rizikujući pri tome i život, zauzeo za očuvanje crnogo­r­s­kog prirodnog blaga, dok su za to nadležni Crnogorci i naj­viši crno­g­o­r­ski poli­ti­čari bili ravno­du­šni prema kriminalnim rabotama Pohar­ni­ka Durmi­tora i takođe kriminalnim pos­tup­cima crnogorskog sudstva.  

            U kontekstu priče o ober moralnim gnjidama, koje me providnim smicali­ca­ma pro­tje­raše s Durmitora - zbog mog zalaganja za opšte­na­ci­onalno dobro, zbog sklo­nosti da gledam unaprijed i upozoravam slijepce da se kreću ka provaliji, a oni, ne slušajući me, od Žabljaka napraviše jednu tužnu selendru - dođoh na ideju da objavim ko me svoje­vre­meno za Udbu (Službu Državne Bez­bjed­nosti - SDB) špiju­ni­rao, dok sam bio asistent Univerziteta u Sarajevu, a tada, takođe kao i sada, uk­a­zivao sljepcima da ne vide da narod vode u ambis (ovo sam ob­ja­vio kao student u Licima, mart 1969.). Pismeni dokaz da sam go­di­­nama od SDB bio praćen nisam imao sve do 2003. godine, a tada:

U knjizi Čuvari Jugoslavije - Suradnici Udbe u BiH (vlastita naklada Ivan Bešlić, Posušje, 2003.) na strani 11 četvrtog toma piše:

u Hagu. Vojvoda je rasčinjen od vojvođstva, što dovoljno govori o njemu.

A evo pogledajte koga je svojevremeno špijuniralo to sada naj­zvu­čnije ime među srpskim saradnicima Udbe (SDB) u BiH:

Faksimili ove tri stranice originalnih dokumenata o radu Vojislava Šešelja za SDB jedini su dokazi te vrste u pomenutoj knjizi. (U Upitniku S učinjena je greška kod godine rođenja, 1954. Nakon kom­pro­­mi­tovanja kao špijun SDB, Voji­s­lav Šešelj će šest godina kasnije, doći u sukob sa sistemom čiji je poltron i apologeta bio ranije).

Priznajem da sam vrlo naivan i da me skoro svako može prevariti. Na tu svoju osobinu sam čak i ponosan. Ni u koga ne sum­njam una­pri­jed, već sam prema svakom otvoren svim srcem. Intelek­tualno znam da mnogi ljudi ne zaslužuju ni da ih pozdravim, a kamo li šta drugo, ali osjećajno saosjećam i sažaljevam ljude, jer znam koliko svi oni jadni pate zbog svoje iščašenosti iz božanskog središta u sebi.

Jedini čovjek kojega sam unaprijed pročitao da je opsesivni vlas­t­o­ljubac i, kakvi jesu ljudi tog kova, moralna protuva, te da druženje s takvim može za poštena čovjeka biti opasno, pa sam ga zato totalno ign­o­risao, bio je Vijislav Šešelj. On, kada je saznao da se SDB mu­či što ne može da me optuži kao državnog neprijatelja i strpa u zatvor ni na osnovu stvarnih a ni podmetnutih "dokaza", tada ambiciozni poltr­on, ponudio se da toj službi pruži namje­š­tene dokaze i da na meni pokaže svo­je umijeće provokatora i douš­nika, ali je, na njegovu ža­lost, ostao praznih ruku. Detalje o tome kako sam uspio kompro­mi­to­vati tog tada perspektivnog sara­d­nika SDB, prešutiću ovom prilikom.

Ako je zla sudbina Vojislava Šešelja već htjela da on, opse­siv­ni vla­sto­lju­bac i poltron totalitarnog režima (magistrirao na temu: Ulo­ga Titove ličnosti u koncipiranju opšenarodne odbrane i društvene samozaštite, a kasnije objavio knjigu Tako je govorio Čiča) krene na mene, a meni Bog dade dovoljno pameti pa mu ne dozvolih da mi se sasvim pribli­ži, jednom će moja i njegova (ne frizirana) biografija svje­do­čiti o dva krajnja tipa u srpskom (pa i svakom drugom) narodu.

Prvi, kojega oličavam, odan univerzalnim moralnim pravili­ma i ne­po­kolebljiv u njihovoj primjeni u životu, pri­m­jer sav­r­e­­me­nog bibli­j­s­kog Jova ili Avelja, koji uporno, uprkost iskust­vu, vje­ru­­je u univer­za­l­ni moralni zakon, a drugi, Vojislav Šešelj, oli­če­nje Kaina, onoga ko je u sebi zatro sva­ki trag od moralnosti i božije prav­de; koga su eg­o­­­is­tičke želje i neza­si­ta strast za vlašću učinili robom se­bi samom. Za života ja ću ostati nepoznat masi, ljudima komplek­si­ma i mitma­nijom opsjednutim, a Vojo kod takvih biće popularan, sko­ro kao da je spa­silac. On je lider jake političke stranke koji sada sâm sebe predstav­lja, a i njegovi slje­d­be­nici tako čine, kao moralna čovjeka, a kako da potkazivač, informator Udbe, bude moralan čovjek? Srbi će biti žrt­ve političkog slje­pila sve dotlen dok u okviru njih nemoralan čovjek tipa Vojisla­va Šešelja mogne za sobom da povede i zavede mili­onsku masu, a pri tome pozivajući se na nekakav tobožnji moral (sic!).

ČETVRTO IZDANJE, 2004., Format A5, 376. str.  ISBN 86-902029-9-4

TEKST NA ZADNJOJ KORICI TREĆEG IZDANJA

(napisan 2000. g.)

Zbog ove knjige Haračlije Durmitora kazniše me bespravim izbacivanjem iz iz­b­j­e­­­­­gličkog skrovišta, uz devastiranje stvari što ih imadoh, ali, bez obzira na to, nas­t­a­­­v­lj­­am da bra­­nim planinskog Svjetskog Ljepotana od njihove pohlepe i umnog sljepila.

IZ KNJIGE: Moralno usredištene ljude društvene institucije i većina njihovih savremenika ni u jednom vremenu nisu podnosili, ukoliko se oni usu­de da moralno unakaženom društvu i/ili takvim pojedin­cima ispred njihovog lica prinesu ogledalo, pošto se tada događa da “sve se čovjek bruka sa čovjekom, - gleda majmun sebe u zrcalo”...

Neki misle da sam “likove”, aktere ove knjige smišljeno, a vrlo vje­što na­ma­garčio. Ni govora da mi je to bila namjera. Sve što je isp­alo dogodilo se, što se mene tiče, sasvim slu­čaj­no i odvijalo se spon­tano, a ako su oni koji su vrlo nesmotreno “proizveli” ovu knjigu u njoj namagarčeni, za to sam ja naj­ma­nje zas­lužan... Akteri njeni, nakon mog prvog otvorenog pis­ma direktoru NP “Durmitor”, sa svo­jim raz­noraznim ak­tiv­­nostima protiv mene (prijet­nja­ma da ću biti ubijen, ukoliko odmah ne zamuknem, iz izbjegličkog skrovišta biti iz­ba­čen, smicalicama protjeran iz Crne Gore, do tužbom sudu za koba­ja­gi klevetu) pri­si­liše me da reži­ram od prido­la­ze­ćeg ma­te­­rijala svo­je­vrstan igrokaz (pa tako nastade ova knjiga), ali i da sam prihvatim poprilično po­ni­ža­va­ju­ću ulo­gu u ovo­me što is­pade kao prava pravcata cirkuska priredba, a oni do­b­ro­­­vo­ljno uzeše, kao da jedva dočekaše, da u njoj budu klov­novi - oni koji odigra­va­njem budalaš­tina na svoj račun zabav­ljaju publiku...

Pošto ne volim da se kitim tuđim perjem, jer sam svo­jim sasvim zadovo­ljan, red je da jasno kažem: “likovi” ove knjige u njoj su proš­li, s obzirom na njihove mafi­oz­luke i umiš­ljenost o sebi, onako kako su i zaslužili da to bude, ali bez ikakve moje zasluge ili krivice za to, jer u njoj: namagarčeni su namagarčili sami sebe, a moja je na­m­­­je­ra bila jedino da zaštitim Durmitor od daljnjeg pus­tošenja, od st­ra­­­ne insti­tu­cije koja je osnovana da bi ga od nečeg takvog sačuvala...