SPOZNAJA NAJDUBLJE TAJNE

i

PREVAZILAŽENJE DUHOVNE  PATNJE

I  Dio

O NAJDUBLJOJ TAJNI i KAKO JE SPOZNATI

ili

UMJESTO PREDGOVORA

Dragi čitaoče,                                            

Radosno otpočinjem ovo pisati, Tebe ra­di, pretpos­ta­v­ljam, je­d­ne od ri­j­e­­­­t­­kih oso­ba koja želi spoz­nati neš­to više o sebi, o čov­je­ku uopšte, nego što je to slučaj sa većinom lju­di koji život pro­žive na ovocivilizacijski uo­biča­jeni na­čin. Ta­k­av život, o­s­­mo­t­ren sa s­t­­­a­­­novišta duhov­nih vrijednosti lju­d­s­kog postojanja, ugla­v­n­om se doima žalosno do užasno du­ho­vno prazan, jer ono što p­r­­­o­­ži­vimo i pos­tig­ne­mo na svim poljima života u k­o­na­č­­nom bilansu, na koji smrt stav­lja pe­čat, nepot­pu­­no je ako mi to­k­om ži­v­lje­nja ne re­­ali­­zu­je­mo pr­i­­ro­d­­ne, ili, ako vam ne para uši, od Boga nam da­­te mo­­­gu­ć­­­­­n­o­­sti psihološke reintegracije raspršenog bi­ća, ovakvog ka­­kvo nam je, te du­h­o­v­nog razvoja i rasta do jednog pre­po­­r­o­­đ­e­n­­og stanja koje je u duhovnosti poznato kao prosv­jet­­lje­­nje. U na­š­oj civi­lizacij­i: u religiji, u filozofiji i u nauci, ako iz­­u­­z­m­­­­e­­mo ve­­­­­o­ma rije­t­­­ke, o tom potencijalno dostizivom ni­­v­ou o­d­u­­ho­v­lje­nja ne znamo ništa, a u duhovnoj tra­di­­ci­ji In­dije, Kine, drev­nog Egipta ili Vavilona ono je sma­tra­no os­­­n­o­v­nim ciljem i smis­lom čov­je­kovog ovoze­malj­skog ži­vo­ta. 

Karl Gustav Jung, tvorac ana­litičke psihologije, neo­spo­r­no najveći dubinski psiholog svijeta, bio je prvi među nauč­nici­ma koji je to stanje duha dostigao na samosvojan način, isto­vremeno stvarajući i naučni metod po­mo­ću koje­ga je i drugima moguće uz rad i sti­ca­nje znanja o sebi, pos­tići sud­­binski im namijenjen nivo sa­mo­­os­t­varenja ili samo­reali­za­cije, kako Jung imenuje dostig­nuto pros­vjet­ljenje.

Naučno je dokazano da čov­jek u svom nes­vje­s­nom ima poten­ci­jal duhovnog razvoja i rasta do sa­mo­­os­t­va­re­nja, u vidu teže prepoznatljivog nam nag­o­na, koji, kod jednih jače a kod drugih manje jasno, je naša primarna du­hov­na potre­ba, koje mi uglavnom nismo svjesni dok u tu tajnu života ne budemo upućeni, a ako se to ne dogodi, ta­da je ras­pr­še­­nost bića "normalno" psihičko sta­nje, koje se sm­a­t­ra za norma­l­no samo zato što preovladava, iako je ono da­le­ko od bo­go­m­­da­nih nam duhovnih mogu­ćn­o­sti, a one su, sav­re­me­no rečeno, u os­v­je­­šći­va­nju i pri­­klju­čenju svi­­jesti po­­­je­­di­nih nesvjesnih oblasti psihe, s ciljem postizanja po­novne cjelovitosti ili zaok­ru­ženosti bića. Suš­tin­ski viđeno, to je isto ono o čemu su nam, kao o mogu­ć­em sta­nju našeg duha, pri­povjedali mitovi o herojima i govorili Veliki Prosv­jet­­lje­­ni­ci, među koji­ma su nama najpoznatiji Isus, Muha­med i Buda.

Govoriti o prosvjetljenju koje su Oni bili dostigli, ali tako da re­čeno bude pojmljivo kao prirodno st­a­nje, što ono jes­te, može samo onaj ko je tak­vo stanje du­ha i sâm postigao. Reći da nam je to pošlo za rukom, zna­či sâm sebe svjesno profanisati, ali "neustrašivost svjedoči o naj­vi­­šem sta­­nju du­ha" i o spoznaji najdublje taj­ne. O Toj tajni tv­o­r­ci re­­ligijskih ins­ti­t­u­cija smislili su dogme, koje su nevješta mj­e­ša­­vi­na: a) raz­u­mom nedokučive su­š­tinske, Vječne Isti­ne, b) ne­shva­će­nih poru­ka mesija o Vječnoj Istini, preobraženih u ba­j­­­­­ko­vite zablude i c) iz kratofilnih motiva počinjenih falsifi­ka­­ta izvornika i dodatih smišljenih laži. Dogme su ne­do­diri­ve za umno ra­suđi­va­nje, a njih religije idalje poturaju kao bo­go­­m­­da­ne is­ti­­ne, što religije sada čini duhovno nedjelotvornim.

Znam da ovim što slijedi diram u sujetu onih što umiš­lja­ju da za njih nema nikakve tajne koju bi oni trebalo da spo­z­na­ju, pošto misle da su je već dokučili, i da iz­a­zivam sve­š­te­nike, jer, zaboga, kako je moguće da iko go­v­o­ri dru­ga­čije od njih, od kanona, o onome što je vjekovima bilo domen njihove djelatno­s­ti. Za njih mora biti sablaž­nja­va­juće da se o stanju duha Osnivača njihove religije govori sva­k­om razumljivo, toliko koliko je to stanje duha umom uo­pšte poj­mljivo, a pošto je prosvjetljenje najdublja tajna za čov­je­ka o njemu samome, ovdje će upravo o tome biti govora.

(S obzi­rom na različit nivo obrazovanosti i/ili samospoz­na­tosti čitala­ca teško mi je prilagoditi način izlaganja a da on bude, s početka posebno, pristupačan onima koji zn­a­­­t­ni­je odstupaju od pretpostavljenog prosjeka. Onaj čita­lac koji je u samospoznaji ispod prosjeka vjerovatno će imati utisak po nekada da vam se obraćam visokoparnim stilom, pa ne­ka su tome pri ruci slične knjige, rječnici i enci­klopedije, dok će oni koji su upućeniji u ovu oblast čuti ponešto i od onoga što je njima već unekoliko poznato, ali s obzirom na to da pišem originalno i iskustveno, biće im ovo korisno pročitati).

Iako ćete u prvi mah u ovo teško povjerovati – što mi je sas­vim razumljivo – evo im­ate priliku čitati tekst koji piše svo­je­ručno jedan od veoma rijetkih ovo­v­r­e­me­nih pros­vjet­lje­nika. To postig­nu­će ostvario sam, i uz odgovarajući pro­fesionalni us­p­­jeh, re­v­nosno pra­k­tikujući hatha jogu i prou­č­a­­va­jući, ne profesio­na­l­no već za svoju dušu, duhovnu baš­ti­­nu čovje­ča­n­­­stva i dub­i­n­sku psihologiju, a o sv­om pos­ti­g­nu­­ću šu­tio sam duže od decenije i potom odlučio, kako i pod kojim o­k­o­­lnostima čita­će­te kasnije, da ga objavim: Knjigom. U njoj, kao i ov­d­je, iza rečenog stoji is­­kustvo, pred ko­j­im će se oni što poturaju zablude i laži kao poru­ke me­si­ja sk­a­menjivati, sl­i­čno kao sva­ko ko pogle­da u Me­du­zu (si­­m­­b­­ol taštine, sujete, podsvjesnog, stvarnog lica bez ma­s­­ke, Sje­n­ke) u grč­kom mi­tu o Per­s­e­ju. A krajnje vri­j­e­­me je bi­lo da sv­jetlost Vječne Isti­ne i nama bljesne. Ovdje, gdje su se ukomšijale međusobno vrlo neprijateljske re­­­li­gi­je: kato­li­ča­n­stvo, pravoslavlje i islam, što je i uč­i­­­nilo da ovaj prostor po­s­tane ukletim, permanentno rato­no­s­n­im, pa se uzgred doti­čem naše stva­rnosti, njene promjene na bo­lje radi, a i zato što ćete se vi duhovno uzdizati u okviru nje takve kakva je.

Prosvjetljenje je najve­će duhovno posti­g­­nuće, koje joga zove samadhi, budizam nir­v­a­­­na, zenbudizam satori, Isus isto stanje duha (pronađenim) car­st­­vom nebes­kim u sebi, a Jung sa­mo­­­os­­tva­renj­em. Ov­d­je ćete biti us­m­je­reni pre­ma tom postig­nu­ću, a biće ukratko riječi i o on­o­me šta nas ometa da ka tome krenemo, ali ovo što ćete či­ta­ti neću sa­opštiti samo na os­no­vu onog što su o svjesnoj reinte­gra­ciji ljud­s­kog bića do prosvjetljenja ili ucjelovljenja re­kli, zapi­sa­li, napisali ili prepisali dru­gi, već pon­a­j­­­vi­še na te­­melju lič­n­­og iskustva, a Kant zapazi, "da sve naše saz­na­nje počinje sa iskustvom, u to se ne može sumnjati". Kad je riječ o pro­s­­vjetljenju, kako to s pravom konstatova Satjananda, neki od "onih koji su interpretirali to st­a­nje nisu ga nikada doži­vjeli", a iz te činjenice pro­isteklo je mnogo civilizacijskih zab­l­u­da i laži, čijim duhovnim robovima su postajale generacije.

Svje­stan sam koliko može izg­le­dati neobično i prepo­ten­tno da se neko ko je ro­đen u ne­pi­s­me­noj pravoslavnoj tradiciji i sada se ne osjeća ni pravoslavcem, ni ateistom, a ima neizmjerno divljenje za Isusa, ali i za os­t­a­­le Velike Pro­s­vjetljenike, osmjeli saopštiti da je kori­jen us­u­­­­­da naše civi­li­za­cije u tome što apostoli, uk­lju­­­čujući i sv. Pa­v­la, stanje pro­svjetljenja – što je vitalno i iz osnove pr­e­o­b­ražajno zbi­­va­nje u biću – nisu bili iskusili, a o tome i o Isu­so­voj poruci, buncali su ona­ko kako su oni to bi­li u st­anju da sh­vate, što se pokazalo sa­s­vim su­protnim od ori­gi­nala. (Pri uobličenju za vjernike Muhame­du podarene Obja­ve fal­si­fikat u Kur'a­nu očitiji je nego u drugim tzv. svetim knjiga­ma, o če­mu ću ukratko reći u III dijelu). Po­š­­to se na ustalje­nim laži­ma, koje se pr­o­tu­ra­ju kao is­ti­na, za­s­­­nivaju reli­gij­­ski (sada, naža­l­o­st, uglavnom teo­i­deologijski) i svj­e­to­­v­ni si­s­­te­mi mani­pu­­li­sa­nja lju­dima, prosvjetljenik, uko­li­­ko se od­lu­či da javno sao­p­šti svo­je postignuće i sav­re­me­ni­ke up­u­­­ti ka tom mogu­ćem stanju duha, u pravilu, nužno mora doći u su­kob s reli­gij­s­kim i sv­je­­to­vnim auto­ri­tetima i do­i­mati se kao čovjek koji je pr­o­tiv svega po­s­to­jećeg, iako smo mi je­di­­no za to da se ljudi pr­o­bu­de iz bu­d­nog sna, u ko­me su; da se oslobode nevi­d­ljivih ili teško vid­ljivih okova, u koje ih nji­ho­vi religijski i/ili svjetovni au­t­o­riteti, sijači zab­lu­da i laži, oki­­vaju i potom ih u njima drže kao u "carstvu slobode". Ne­vi­d­ljivi okovi, pomo­ću kojih se savremenog čovjeka dovodi u sta­nje da je on rob raznih teoideologija ili ideologija, sadržaji su pohra­nje­ni u našu podsvjest. Oslobo­đenje od oko­va se pos­tiže os­v­je­š­će­njem podsvjesti, nakon čega spoz­n­a­jemo koliko smo ra­ni­je bili robovi, ljudski rugobni, a i kako je lijepo kada smo slo­bodni – očovječeni, očišćeni od ma­ni­p­u­lacijskog ka­la.[1] (Fusnote obavez­no čitajte! One su pa­ra­le­lan tekst osn­o­­vnom, kojeg, u vidu digresija, dopunjuju i pojašnjavaju).

Pro­svje­­t­ljenik nije ni tra­di­cionalno re­li­gi­o­z­an, ni ateis­t. Ne vje­ru­­­jem u boga o kome nam trabu­ne sve­­š­­te­­nici, ali is­ku­­s­tve­no sam spo­znao da po­s­toji, recimo to uslovno tako, Univerzalna inteli­gen­cija, kao krea­tor sv­e­­­ga pri­rod­no datog i nakon dvadesetogodišnjeg vrlo upo­r­nog rada na sa­mo­s­po­znaji, tokom kog perioda sam neizrecivo mnogo pr­o­­pa­tio, ušao sam u njeno gravitaciono polje, koje je i u na­ma, jer je Ona dio nas (u kolektivno nesvjesnom), što je intelek­tom ne­poj­m­­ljivo, ali je duhom dokučivo, o čemu svjedoče svi dre­­vni mi­to­vi o herojima i postignuća Prosvjetljenika, a u na­še doba isto to nam je naučno saopštio Jung. (Univer­zal­na inteligencija najrazumljivije je predstavljena u indijskoj du­­h­o­­v­­noj tradiciji, pored nama teško shvatljivog pojma prane, i po­jmovima Brahman i Atman. U hrišćanstvu Sveto troj­stvo asocira na ove indijske pojmove. Prani je analogan Duh sveti, Brahman bi odgovarao na­­šem pojmu Boga a Atman Sinu Božijem, a može i Jungo­vom arhe­tipu Boga u ko­le­­k­­tivno nesvjesnom, čijim osvješ­će­njem se dostiže pros­v­jet­ljenje. Inače, bez te veze Brah­mana ili Bo­ga i njegovog oti­s­ka u ljudskoj psihi, Atmana ili p­ra­slike, arhetipa Boga, ne­mo­guće bi bilo dostići prosvjetljenje i po­t­om imati osjećaj sje­dinje­nosti sebe preporođenog s onim što se zove Bog).[2]

Sokrat, Isus i Mansur, da spomenem samo njih trojicu, od strane svojih savremenika osuđeni su na smrt i ubi­jeni samo zbog toga što su javno pokazali da su spoznali Boga u se­bi, na način koji se nije uklapao u zvani­č­no vje­rovanje u Boga. Prosvjetljenje je uvijek indi­vi­dualan i krajnje intiman do­ži­vljaj, a sveštenici nikada ne mogu skrštenih ruku da gle­­­­daju kako neko reme­ti njihovu usta­ljenu laž, od čijeg od­r­žavanja i širenja oni žive. Svaki prosvjetljenik ra­z­ob­li­čuje laži na kojima se u vidu dogmi temelje neshvaćene poruke njegovih prethodnika. (Ovo imajte u vidu, kako se ne bi iz­ne­nadili otvorenošću i oštrinom mojih riječi o onome što je, moguće, i u vaš um urezano kao sveto i nedodirivo). Buda je bio eks­p­li­­citan tvrdeći, što i sâm či­nim, da ne pos­to­ji per­so­ni­fikovani bog i da je prosvjetljenje dos­ti­žno sva­kom čov­je­ku, samo uk­o­liko se on predano po­sveti tom cilju.

Kada bi mi svi imali takvo na­stojanje, samo rijetki bi po­s­tigli prosvjetljenje, jer je ljenost i podlijeganje zavodljivosti želja zaista prečesto, ali bi i in­dividualno i društveno bilo smisleno da svi tome teži­mo, jer takva težnja nas – akti­vi­ranjem pro­ce­sa spiri­tu­a­li­­za­cije i sublimacije animalnih na­go­na, uz uslov da ne skrenemo na stran­pu­ticu njiho­vog po­ti­skivanja – štiti od opasnosti da dođe do tak­vog di­­s­o­­ciranja bića, če­ga danas ima jako mnogo, kada je čo­v­jek duhovno mrtav a još tjele­sno živ. (Čitao sam da na je­d­­nom nadg­ro­b­n­om spo­me­niku u Americi, po želji pok­o­j­­ni­ka, piše: "Umro u tri­de­se­toj, sah­ranjen u sedam­de­se­toj". Le­­ge­­n­da o Isuso­v­om ož­i­v­lja­­vanju Lazara, stvar­no shvaćena, go­vo­­ri o tome da je La­zar bio duhovno mrtav i da mu je Isus uda­h­nuo spi­ri­­­tu­a­l­ni život. I meni je u nekoliko slu­ča­jeva po­šlo za ru­kom da u is­t­o­m smislu oživim neke čiji je Duh bio zamro. Pre­t­­po­s­tav­ljam da ste vi samo na smrt bole­s­ni i zato otpo­či­njem sa liječenjem, ako se slažete, do vašeg ozdravljenja). 

Ako se spoznaja pros­vje­t­ljenika nakon njegove fizičke smrti uobliči u re­li­giju, poru­ka prosvjetljenika se uskoro po­č­inje da kvari, jer teolozi i sveštenici slje­dbe­nike te reli­gi­je – zl­o­upotrebljavajući njihovu po­tre­bu da budu vođeni, a iz svo­­jih kra­to­filnih razloga – upu­ću­ju, pa utjeruju, u okvire dog­­me i u ram idola­trije, koji, kada je skovan, po­t­om na lju­d­ski lik, na našu Ese­nciju, dj­e­­lu­je kao Pro­kru­stova post­e­­lja (ležaj koji nije ni po čijoj mjeri), i zato je Volter bio u pra­­vu kada je na pitanje kako je nastala reli­gija odgovorio: "Ka­da su se na zemlji upoznali prva varalica i prva budala". Po­mi­š­lja­te li, viđen volterovski, koji je po redu ovaj naš sus­ret? Iako nisam varalica, vi ipak "otvorite oči", za svaki slučaj!

U ovoj oblasti tlo vrvi od prevaranata, a literatura je br­e­­menita diletantsko-obmanjivačkim "tvorevinama" s ko­me­r­cijalnim mo­ti­­vi­ma, zato mi ništa nemojte a priori vjerovati, niti me i na koji način slijedite, pa ni onda kad se uvjerite da je moj cilj jedino uputiti vas ka­ko da budete, na vama svoj­stven na­čin, ono što možete postati. Slijeđenje bez ra­z­mi­­šljanja po­tre­b­no je u reli­gi­ja­ma molitve i zato je Svijet i st­i­gao u ovakav duhovno-duševni ćorso­kak u kakvom smo.

Podraža­va­nje i/ili imitira­nje uvijek je zamjena za stvar­no ra­zu­­mijevanje ili spoznaju, kao što je i običajno-ritualna religioznost na­do­mjestak za mistično sjedinjenje s Bogom, a sp­o­z­na­ja arhetipa Boga u sopstveno nesvjesnom dublje je iskustvo i od umnog razumije­va­nja i od mis­ti­č­nog doživ­lja­ja. To postiže prosvjetljenik; Čovjek kod kojeg duh po­­­no­vo caruje na prijestolju Bića, a u kome nagonski dio nas i osje­ća­nja koja proističu iz nagona nisu potisnu­ta, već odu­h­o­vljena i kao takva ona su uključena u skladnu cje­­li­­nu bića. Nagone u nama religije sm­a­traju satanskom stra­n­om čov­jeka, a što zaista jeste glavni ometaju­ći faktor duho­v­nog rasta sve dotle dok oni ne budu poseb­nim pos­tu­p­kom sub­li­mirani i prihvaćeni od strane onoga koji se samospoznaje. Ako čovjek potiskuje nagone ili se na banali­zo­van na­­čin prepu­š­ta njihovom zadovoljenju, on mora du­hov­no pa­­ti­­ti i ostati ne­u­cjelovljen, rascijepljen čitavog života. Moja po­­u­­ka se po­se­bno karakteriše metodolo­gi­jom koja nam po­m­a­­že da uz pomoć hatha joge nago­ne uključimo u cjelinu bića, ali i da uspješno izađemo na kraj s ego željama, koje se mani­fe­s­tuju na razne načine i koje naše doba delirično egzaltira, što je osnovni uzrok civilizacijske samoizgubljenosti.

Vi ćete u po­tra­­zi za najvišim du­hovnim ciljem biti pra­vil­no orjen­ti­sani jedi­no ako bu­dete slijedili sop­stvenu sudbinu, a na ploči na kojoj je ona ispi­sa­na mogli bi proči­ta­ti, kada bi znali kako, da mo­že­te postati i jedno i drugo: pro­s­vjetlje­nik ili ostati to što ste sada. Smi­sao moje pou­ke je da vas uputim u pismo pomoću ko­jeg ćete vi sami sebi biti uč­itelj i vodič na putu rein­te­gracije bića do ucjelov­ljenja ili pro­svjet­ljenja, umjesto da osta­ne­te obični smrtnik koji je du­hovno prospavao čitav život i propustio najveću životnu šansu.

Ali, vi nemojte oče­ki­va­ti da ćete ovdje do­bi­­ti za to puto­vanje išta više do uputstvo, neuporedivo shvatljivije nego što su ga pružali mitovi, kako da uz pomoć "kompasa" slije­di­te pravac na "karti" područja kuda se prolazi do Tajne.

Dakle, ne očekujte ništa nalik "receptu" za spo­znaju naj­­du­b­­lje tajne, jer je to ne­mo­guće da­ti, pošto se samo in­di­­vidu­a­l­nim umijećem, muko­tr­p­no stečenim, spoz­na­je Tajna, a ako bi se davala uputstva za njenu spoznaju u vidu rece­pa­ta, njih bi tada trebalo ta­man toliko koliko bi bilo ljudi koji­ma su oni namijenjeni, pa vi zamislite ko bi to bio u stanju da dâ. (Teolozi i sveštenici po­kušavaju da ob­j­a­sne neob­jaš­njivo i uprkos svih njihovih zabluda, te strašnih i groznih laži, uz njih bleji stado od po preko mili­jar­du bena).[3]

Oni koji "recep­te" nude, oni Tajnu nisu spo­z­na­li! Da je­su, znali bi da sva­ko od nas u sebi nosi poten­ci­j­al da Tajnu ot­kri­je, ali ne umom, već posebnom moći duha: samosvi­ješću, i jedino na in­di­­­vi­du­a­lan, svakom po­je­di­n­cu po­se­­b­no namijenjen način, što je na Istoku shva­će­no od onda od ka­da oni poz­na­ju jo­gu, taoiz­am, bu­di­zam i zen­bu­­di­­zam (miris cv­ijeta izra­s­log na sta­blji­ci joge). Svrha moje po­uke ni­­je da se vi prila­go­dite striktno utvrđenim pravi­lima, na če­mu insi­s­ti­raju sve religije molitve, već da opšta pr­avila du­hov­nog ra­s­­ta i razvoja po određenoj metodologiji pri­mi­­je­nite na va­ma svojstven na­čin ili, jasnije rečeno, po ličnoj mjeri, i tako egzisten­ciju u svi­jetu, ovakvom kakav je, prilagodite svojoj esenciji. (Izvinjavam se filozofima egzistencijalistima!)  

Egzistencija (u smislu načina života) čovjeka naše civi­li­zacije stra­š­no se udaljila od ljudske esencije (čo­v­­je­kove na­j­dublje duhovne potrebe: da se razvija i raste do dos­ti­za­nja ponovnog, sada svjesnog, ucjelovljenja bića) i zato je svijet u većoj du­ho­vnoj krizi ne­go što to mi možemo i poj­miti. Rješenje tog našeg naj­većeg pro­­ble­ma – čovjekove otuđenosti od svo­­je Srži, Esencije – nisu u st­anju da nam na odgovarajući način po­nu­de ni religija, ni filozo­fi­ja, pa ni nauka, i zato smo mi ovo­li­ko samoizgubljeni. Ni jedna od ovih oblasti duha, bez pro­na­laženja međuso­b­ne zajedničke osnove, to nikada i neće biti u stanju da izve­du.

Imajući to u vidu, može­te li i zamisliti kao stvar­no, da To, što nam ne mogu pru­­žiti po­me­nute otuđene obla­s­ti du­ha, razotuđen po­­­je­­di­n­ac, sa­mo­uki pro­svjet­ljenik, pok­lo­ni sv­o­­­jim sav­re­me­ni­cima, uz pomoć joge, na­j­sta­rije me­to­­de ko­ju svijet poz­naje za re­integ­ra­ciju rasp­rše­nog bi­ća i nauka, usmjerenog ka istom cilju, je­d­nog evr­o­p­skog na­u­č­­nika, K. G. Junga, tvorca analitičke psihologije, najdu­b­­lje škole du­bi­n­ske psihologije. A pod Time riječ je o istom cilju duhov­nog razvoja na koji su upućivali mitovi i što su sv­­i­­­je­­tu usa­v­r­­šenije darovali Veliki Prosvjetljenici, samo To sa­da sa­­v­re­menim jezikom rečeno i na­š­em dobu primjereno.[4]

Ošo s pravom pri­mi­je­ti da je svijet jedna velika lud­ni­ca, a on je takav prvenstveno zbog toga što je čovjek naše ci­vi­lizacije, kako reče Jung, izgubio vezu sa transcedentnim. Ali ni ona osoba koja to vrlo jasno vidi nije u stanju fizički pr­e­­ko­ra­čiti bede­me ove tamnice duha. Okrenuti leđa dru­š­tvu na bilo koji način ili otići u ma­nastir, rela­tiv­no je la­ko izvod­ivo, ali ostati u dru­štvu, a isto­vremeno živje­ti tako da ba­lansi­ramo oko optimalne, rav­no­težne tač­ke u kojoj se pre­sje­caju puta­nje Egzistencije i Esencije, e, to je već veli­ko pos­tig­nuće i obra­zac života koji pre­poru­čujem, uz uvje­re­­nje da bi on, kao op­š­te­­pri­hvaćen, mo­gao zna­čiti, op­sta­n­ka radi, početak nužne nam civili­za­cij­ske renesanse.

Vi u sebi već imate isprogramiran tok duhovnog rasta i r­a­zvoja do prosvjetljenja ili ponovne reintegracije vašeg bi­ća, koje je, civilizacijski uslovljeno, sada vrlo raspršeno, i taj "pr­o­­gram" je unekoliko drugačiji nego kod bilo koga dru­g­og, a pomoć pravog uči­te­lja du­ho­v­notjelesnog me­to­da sv­o­­­­di se jedino na to da vam po­m­o­­gne da vi postanete svj­e­­sni tog programa, pravilno ga aktivirate i nadzirete njegov tok. Ako tako postupite i potom budete uporni u radu na samo­s­p­o­­znaji, rezultat će doći neizostavno. Na početku mog kre­ta­nja, kako bi rekao Skot Pek, putem kojim se rjeđe ide ni­sam imao priliku da budem poučen na sistematičan i rela­ti­v­­no jednostavno shvatljiv na­čin, kao što je to sada slučaj sa čitaocima mojih knjiga, i morao sam mnogo da lutam, pa­bi­r­­čim, pa, ne krijem to, nužno i prilično griješim, ali ipak sam, uz intuiciju i upornost postigao ono što je unaprijed nemo­guće zamisliti. Neće to biti ni vama, ali slutnja je izvjesna.

Prosvjetljenje ili najdublja tajna toliko je tajnovita za in­te­­­lekt da se njime o tome ne može direktno ništa pojmiti. To ne bi bilo izvodivo čak i kada bi tu tajnu bilo moguće ri­je­či­ma izra­ziti, a to je nemoguće, (Dil reče da objašnjena tajna nije ni objašnjenje ni tajna), već se jedino o njoj može go­vo­riti, kao o ličnom doživljaju onog ko ju je spoznao, a imajući pri tome na umu da se iskustvo ne može vjerodostojno sa­o­p­š­ti­ti, ali mi svi ras­polažemo duhovnim moguć­nos­tima, ko­je nas, ako ih aktivi­ramo, mogu dovesti do takv­og nivoa sa­­­m­o­­­­­spoznaje da nam se potom tajna "pokaže" sama od se­be. Ako ovo iskusite, tada ćete znati da ne postoji nikak­av per­s­o­nifikovani bog, onaj o kome nam bajkovitu priču pri­­ča­ju te­olozi i sveštenici, već da mi u svom kolektivno ne­s­­vjes­n­om imamo prasliku ili arhetip,[5] recimo, Sile, Ener­gi­je, Uni­ve­r­­­zalne inteligencije, i da je naša suštinska želja, sa na­­g­o­n­­s­kom snagom, da samosviješću, ste­če­nom poseb­n­im du­ho­v­­nim postupkom,  spoznamo, osvijestimo, tu prasli­ku, ar­h­e­­t­ip, nakon čega imamo osjećaj jedinstva s Bezvre­me­nim i B­e­­z­graničnim, a Bog je samo simbol Toga ili Tajne.

Veliku laž pravo­vje­r­nog hrišćanstva, da je Isus jedi­no­ro­đe­ni sin Božiji, svojim duhovnim postignućem razobli­ču­­jem do aktuelizovanja Njegovih riječi: "Ko god pije iz mo­jih usta (ko me posluša) postaće ono što sam sâm". Teolozi i sve­š­te­ni­ci upućuju vjernike da budu i ostanu ovca u stadu, koje oni pre­dvode i uz to muzu i šišaju, a Isus je sa­vjetovao isto ono što i Buda: da Ga ne oponašamo, već da posta­ne­mo ono što On jeste. Da je to dostižno i u ovo vrijeme, svj­e­dočim sâm sobom,[6] svojim metodom i knji­ga­ma, a u njima ističem da niko ništa neće postići me­to­­dom naše joge uko­li­ko skrene na stranputicu i otpočne me oponašati.

Vaša spoznaja Tajne, vidjećete ako je dostignete, i u pog­ledu načina dostizanja i rezultata, unekoliko će biti dru­ga­čija od bilo čijeg doži­vljaja iste vrste. Ne postoje dva pro­s­­vjet­lje­nika a da su im iskustva spoznaje Tajne ili dosti­gnu­t­og pros­vjet­ljenja istovjetna, zato je ­zab­lu­da i pomisliti da je moguće slijeđenjem bilo kog pr­o­s­vjet­ljenika stići do bilo če­ga u du­hovnom smislu vrijednog, a prosvjetljenje je naj­uz­vi­š­enije postignuće o kome je, kako rekoh, umom nemo­gu­će steći valjanu predstavu, jer "to tek u zanosu proroci slute".

Vi djetetu, koje još nije stiglo do puber­te­ta, ne mo­že­te ni na koji način adekvatno predstaviti doži­v­ljaj sek­su­al­nog sl­a­dostra­š­ća, a da ono pojmi da to uveliko pre­va­zi­lazi uk­us njemu dr­a­gih slatkiša, ali kada ono polno sazrije, isku­s­tveni doživljaj te vrste doći će mu sam po sebi. Slično to­me, nije mi moguće predstaviti vam duševno sta­nje ko­­­je se imenuje prosvjetljenjem, a da vi bar naslutite da to uveliko pre­va­zi­la­zi, dubinom ili visinom, posebno trajnošću, ono us­hi­­će­nje koje doživljavaju zaljubljeni tokom seksualne sje­di­nje­nosti, pa mi jedino preostaje da vas uputim na meto­do­logiju koja bi vas mogla dovesti da i vi slično iskusite: prosvijetlite se.

Govoreći u ime Boga, Njegoš reče da će od tog stanja blaženstva, kojim biva preplavljen prosvjetljenik, jednu iskru malu po­da­riti čovjeku pri seksual­nom zadovoljenju. Pros­v­j­e­t­ljenici go­v­o­re o ljubavi kao o svom vr­hunskom dostig­nu­ću, ali lju­bav o kojoj je kod nas riječ, jedno je uzvišeno osje­ćanje instaze, nepoj­m­ljivo bez iskustvenog doživljaja.

Čo­v­j­ek, por­ed dva animalna nagona, ima i jedan du­­ho­v­­ni: nagon sam­o­­ostva­re­nja, (a poznat je i kao religiozno os­j­­e­­­­ćanje) – koji nas up­u­­­ću­je i tjera da te­žimo za onim što re­li­­­gije nazi­vaju pov­ra­t­kom u rajsko stanje duha, Jung sa­mo­­o­stvarenjem, Ruso pov­rat­k­om čovjekovoj prirodi, a Ham­vaš osnovnim sta­njem (bivstvom) – ali taj na­gon mi ne pre­po­z­naje­mo jas­­no, a svi ga, bar nekada, intu­iti­vno o­s­­je­ća­mo bar kao nejasno me­š­­ko­ljenje u sebi. Da bismo taj duhovni na­g­on samosvi­je­š­ću prepoznali i ad­e­­k­v­a­tno ga zado­vo­ljili, to­me tr­e­bamo biti po­u­čeni, a ako  tako ne bude uči­nje­no, čo­­vjek po­­staje žrt­v­om ne­svjesnosti sebe sa­ma i stihijnog, a to zna­či uglav­n­om degenerativnih načina is­po­lja­vanja tog na­go­­na i provo­đe­nja života u znaku za­do­vo­­ljenja dva ani­mal­na nagona i stalno umnožavajućih ego želja. U Sta­rom zav­je­tu Adam je simbol svjesnog čov­je­ka, ali koji je nesvjestan nagona samoostvarenja, dok u Novom zavjetu Isus simbo­lizuje čovjeka koji je taj nagon zadovoljio na vr­h­u­­n­ski način, ka kom postignuću i vas upućujem, a na os­n­o­vu mukotrpno stečenog iskustva. U doživljenom je vri­je­dn­ost i ori­gi­­nalnost moje pouke, mada je ona kombinacija već poznatog. 

Ovaj nagon je u sim­bi­otičkoj vezi sa seksualnošću[7] i ako ona nije pra­vil­­no usmjerena, kao što je to slu­­čaj u našoj ci­­vi­­li­za­ci­ji, čovjek tada i nagon samoostvarenja zado­vo­lja­va na raz­ne de­­ge­­nera­ti­v­ne načine. Uz to cilj među­polnih odno­sa svo­di se pretežno samo na seks i on je tada ug­la­v­nom kanal za oticanje sveopšte napetosti, a mno­go rjeđe pri­lika da se preko erotske veze doku­če dubine numi­noz­nog. Ka­da god je u nekoj civilizaciji sek­su­al­nost gubila ulo­gu mo­s­­ta ka numinoznom i poprimala lake i/ili razvratne nači­ne ispo­lja­vanja, to je najavljivalo kraj te civilizacije i bilo je znak da je izgubljen trag konstruktivnog načina za­d­o­­vo­lja­­va­nja na­go­na samoostvarenja. Tako se javlja apsur­d­na si­t­­u­acija, najpoznatija nam u Rimu pred njegov kraj ili u na­šoj civilizaciji sada, a to je: što ljudi, u jurnjavi za za­do­volj­stvima, postaju istraj­ni­ji i/ili raz­­vrat­niji, to su manje u stanju da iskuse sta­nje isti­n­­­s­ke sr­e­će; naprotiv, njihove du­šev­ne patnje rastu sve vi­še i vi­še, uz is­t­o­­­vrmeno otvara­nje ponora i ambisa besmisla života, koju pr­o­valiju mnogi, pro­ba­­ju po­pu­­niti na razne degenerativne načine, pa često i drogom.[8]

Po­m­o­­gne li se onome koji osjeća da se u njemu Nešto me­š­ko­lji, da to – na­g­on samoos­tva­renja – pravilno usmje­ri, on će pos­te­peno toliko sa­z­reti da će jed­n­om bitno dru­ga­čije nego do tada, mogli bi reći na božanski način, da ispo­ljava se­­k­sual­nost, a uz to će biti spre­man, recimo uslov­no, i za "du­ho­v­ni orga­zam". Rezultat tog orgazma biće novo rođe­nje (hrist), a to je pro­­­svjet­ljenje, samo­os­tva­renje ili spoz­na­ja Sopstva, arhetipa Boga u sebi, pa tada tome niči­je objaš­nje­nje tog stanja, a njegovog doživljaja, neće biti potrebno.

Ali dok vi do to­ga ne stignete, riječi, ia­ko one za ovo nisu ­ade­k­va­t­ne, nuž­­­­ne su, a čim ko­ri­stimo riječi računamo i na njihovo poi­­ma­nje inte­lek­tom, koje treba bar biti poste­pe­no i nenamet­ljivo. Sjetimo se: pona­v­ljanje je majka zna­nja, a može biti i kolijevka razumijevanja. Vi ćete ovo o če­mu ćete čitati biti u stanju da pojmite na vama trenutno do­s­tiziv način, ali ne znači da će to svaki put biti i ispravno ili pot­pu­no, iako ćete vi misliti da je to tako, a kako je bilo, sa­znaje se tek kas­nije, kada se postigne viši nivo duhov­nog rasta. Mi lakše prihvatamo da nešto ne razumijemo što je u ve­­­zi sa našim poimanjem stvari ili odnosa sa svijetom oko nas, ali se teško mirimo s tim da nismo u stanju pravilno shv­a­ti­ti ono što se odnosi na nas i/ili na našu povezanost s Uni­v­e­rzal­nom inteligencijom. Što je čovjek ma­nje du­hov­no zre­o, to je umišljeniji da zna i ono o čemu poj­ma ne­ma. Du­g je put do sokratovske spoznaje: znam da ništa ne znam, a ona se javlja, svoj najviši nivo dostiže, tek prosvjetljenjem.

]

Kada nekoga ili nešto prvi put sretnemo mi osjetimo za toga ili to si­mpatiju, antipatiju ili ostajemo ravnodušni. Bilo bi nam uput­no po­našati se imajući u vidu taj prvi utisak, jer on dolazi iz sl­o­jeva bića koji su dublji od ovih ko­je zovemo sv­j­e­sni dio p­si­he, a pošto su ti, nesvjesni, ili kako to neki dubinski psiholozi zovu nadsvjesni, slojevi psihe te­m­­­e­­ljni dio našeg bića, o njih se nikada ne bi tre­balo oglušivati.

Vi ste u vezi sa ovim našim susretom (bilo koji po redu da je, svejedno) već nešto osjetili ili ste ostali ravnodušni. Ukoliko niste sigu­r­ni kakav vam je prvi ut­i­sak, predlažem vam da ob­a­­­­vi­mo dodatno testiranje. U hemiji lak­m­u­sov pa­pir se kori­­­sti da bi se utvrdilo za neku te­kućinu da li je kise­la ili bazna, a u ov­om slučaju za do­dat­nu verifi­ka­ciju podo­b­­nosti ove knji­žice za vas obraćam se Eduardu Šireu:

“Gnosa ili racionalna mistika svih vremena je bila ume­će da se pronađe Bog u sebi otkrivanjem skrivenih dubina i raz­vo­jem latentnih svojstava psihe. (…) Kada se sve to prvi put spozna oseća se sjaj, podrhtavanje beskonačnosti. U nama se otvaraju ponori Nesvesnog i otkrivaju nam mračne dubine iz kojih smo izašli, ali i vrtoglave visine kojima stre­mimo. Očarani tim beskra­jem, ali i zaplašeni putovanjem, mi bismo hteli da nas ne bude, mi dozivamo Nirvanu. (…)

Nikada žudnja za duhovnim životom, za nevidljivim sve­tom, što zovemo onostrano, koje su svetovno mišljenje i ma­te­ri­jalis­tič­ke teorije naučnika potisle, nije bila ozbiljnija i više realnija. Tu te­ž­nju nalazimo u jadanjima, u sumnjama, u mra­čnoj melanholiji pa i u blasfemijama naših romansije­ra i naših pesnika deka­de­nata. Nikada duša ljudska nije dublje osećala svoju nedovoljnost, bedu i irealnost svog sadašnjeg života, nikada nije vatrenije stremila nevidljivom onostranom – ne uspevajući da u njega poveruje. (…)

Mudraci i proroci u najrazličitijim vre­me­nima stizali su do zak­ljučaka u osnovi sličnih iako po obliku različitih kada su u pitanju prve i poslednje istine – i to uvek istim putem, putem unutrašnje inicijacije i meditacije. (…)

Vrata Nevidljivog, Onostranog sveta su otvorena, ali ja stajem na onom što je konstatovala oficijelna nauka”.

Zavisno od toga kako ste reagovali na ove izvo­de iz Šire­ovog Uvoda u ezoteričku nauku u njegovoj knjizi Veliki posvećenici, možete zaključiti je li ova knjižica za vas ili ni­je, pošto se citirano može uzeti i kao prikladan do­­datak uz (ovako neobičan) moto knjižice, što sve skupa nago­vje­š­ta­va ono suš­tin­sko što ćete sresti u njoj, a po­pri­lično odra­ža­va i srž moje poru­ke i duhovnotjelesne pouke uopšte. 

Ukoliko ove Šireove riječi nisu u vama pobudile osjećaj ushićenja ili bar izazvale sna­ž­no po­dr­h­tavanje vaše zna­ti­želje za sad­r­žaj ove knjižice, osta­v­ljam vam da samos­tal­no pro­su­dite je li ona za vas ili nije. Ako po­že­lite vratiti je, mo­lim vas učinite ta­ko i dobićete dio novca koji je meni pripao kao njenom i izdavaču, a ukoliko vam unu­trašnji os­je­­ćaj na­go­vje­š­tava da ste spre­mni ili bar voljni otpočeti dru­že­nje s onim ko, pored opšteg zna­nja iz duhovne ob­lasti, i iz ličnog is­ku­s­tva govori o onome za šta Jung reče da je "učenje ko­je se teško čuje je­d­n­om u hiljadu vekova", a što se svodi u su­š­­tini na isto ono na šta su upućivale (mito­vima) sve du­hovne tradicije svijeta i svi Veliki Prosvjetljenici obja­vlji­vali – da je moguće pronaći Car­s­t­vo nebesko ili Božije u sebi, po­s­­tići spiritualizaciju nižih slojeva bića i reintegrisati se u sk­la­dnu cjelinu – samo to ovo­ga puta re­č­e­no vama ra­zu­m­lji­­v­im i relativno jed­­no­sta­v­no shvatljivim jezikom, tada ste pr­ed pri­likom da kod sebe po­kre­nete koper­ni­kanski proces du­ho­v­nog rasta i raz­vo­ja, koji vas može dove­sti do takvog du­hov­nog nivoa (prosvjetljenja), koji vam je sa­da i ne­za­mi­s­liv. (…)

II  Dio

O  DUHOVNOTJELESNOM  SAMOUSAVRŠAVANJU  JEDINSTVENOM  NAUČNO-FILOZOFSKO-BOŽAN­­SKOM  (TEMELJNOM)  METODOM

Osnov za ovo što slijedi u ovom dijelu knjige je tekst pripre­mljen za pre­d­stav­lja­nje i se­minarsko izlaganje o duho­vno­tje­lesnom samo­u­sa­­vr­ša­­va­nju meto­dom naše joge, koje sam održao 2. i 3. marta 2001. g. u Podgo­­rici na tribini ho­li­s­tički pristup, a u organi­zaciji Asocijacije za kreativnost AFINA Podgorica, koju vodi prof. dr Gvo­z­de­nija Bogetić. 

Napomene:

a) Imajte u vidu da je najveći dio teksta što slijedi bio nami­je­njen za govorno obraćanje slušaocima, a kas­nije prilago­đe­n za knjigu i dopunjen za njeno drugo izdanje. Naslove sam “iz­vu­­kao” iz teksta kada sam do­šao na ideju da ga ovako učinim dos­tupnim čita­o­cima, zato ga ne­m­oj­te čita­ti na preskok, jer tada ono što je ispod poje­dinog naslova, ako bi se uzelo kao početak, nužno ne bi djelovalo smi­sle­no ili bi se dojmilo nepot­punim.

b) U tekstu koji slijedi riječi ova knjiga odnose se, ne na ovu, već na moju knjigu Naša joga i prosvjetljenje.

ČOVJEK JE POSTAO NAJVEĆI PROBLEM

SAM  SEBI, ZATO ŠTO SEBE NE POZNAJE

Draga gospodo,

Steći znanje moguće je studiranjem i pr­o­učavanjem knjiga, ali intelektualno znanje, ako čovjek ostane sa­mo pri njemu, nikada ga ne može učiniti istinski duh­o­­v­­no is­p­u­­nje­nim. Samo duhovni razvoj i rast, koji rezul­tira bit­n­im duho­vnim preobražajem, čovjeku može doni­je­ti osje­ćaj smi­­sle­nosti njegovog života i blaženost, ali ne povo­dom nekog konkretnog razloga, već samom činje­ni­com posto­janja. Ovim ne saopštavam nikakvu posebnu mud­ro­st, već pored ličnog iskustva, prisjećam se ovih Propo­vjed­ni­kovih riječi iz Biblije (koje sam citirao i u svojoj dok­tor­s­koj disertaciji iz ekonomije): "I upravih srce svoje da poz­nam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doz­n­ah da je i to muka duhu. Jer gdje je mno­go zna­nja, mn­o­go je bri­ge, i ko umnožava znanje, umno­ža­va muku".

Ovim ne re­koh da ne trebamo sticati zna­nje, treba­mo itekako, ali se time ne bi smjeli zanijeti pa za­nemariti sop­s­tve­ni duhovni razvoj i rast, koji je najsli­č­ni­ji tome kao da po­g­led od spolj­njeg svijeta us­m­jerite u sebe same, čime se tada do­gađa nešto čudno Čudesno. Kada je postig­nuto, Čudesno izgleda kao neš­to naj­nor­mal­nije, čak se pitamo: zar nam je bilo potrebno toliko muke i pat­nje da ga ostva­rimo, ali uputiti se ka Čude­s­nom, ili Božanskoj srži u sebi, našem Primarnom, Esencijalnom centru, naj­te­ži je mogući poduh­vat i ujedno najveće ovozemaljsko postignuće.  

Nama je kao vrsti od Stvoritelja namijenjeno da u živo­tu otkrijemo Nešto Nepoznato, Numinozno i s tim se sjedi­nimo. Taj centar su razne duhovne tra­di­cije ime­­novale sva­ka na svoj način, a za početak uzmi­mo po­­jam Najdublja Tajna. Ta Tajna je, skrivena u na­ma i Ona čini suštastveni dio nas sa­mih, ali najveći broj ljudi svoj život proživi a da to nikada ne spo­z­na, u kojoj činje­nici se krije izvor imanentne nam du­ho­v­ne patnje. Otkri­vanje te Tajne, kako ću vam kas­n­i­je predočiti, iako najsli­č­nije rješa­va­nju neke zagonetke, ipak ni­­je toliko uslovljeno ste­pe­­nom inelektualne inteligen­cije[9] ili ob­­ra­zo­va­nj­em, već je to, kako veli Jung, vitalno i iz osnove preo­b­ra­žaj­no zbi­v­a­­­­nje, koje nam je prirodno nami­je­njeno i ono se u poje­di­n­im ku­l­turama, koje su takav pro­ces podr­ž­a­­­v­ale, do­ga­đalo sp­on­tano određenom broju ljudi. On može  kod nas sa­­­da bi­ti naučno izveden pomoću duho­v­notjelesne metodologije koju sam nazvao naša joga, a koja istovremeno pruža popravljanje i održanje zdravlja.

Dosezanje Tajne ujedno  je i buđenje iz ovog sta­­­nja sna u kome smo, ali i oslobađanje od imanentne nam du­h­o­vne napetosti i patnje, a to novo stanje, pros­v­je­tlje­nje, to­li­­ko se ta­da doi­ma prirodnim da ovo uobi­ča­je­no st­a­nje iz­g­­le­da pr­obuđenom zaista kao san. Ovo pred­sta­viti na sh­­v­­a­t­ljiv način neprobu­đ­e­nima izu­zet­no je teš­ko, a adekvatno je nei­zvo­divo i najbriljantnijem sti­li­sti, pa meni jedi­no preostaje da vam o njemu go­vo­rim posre­dno a što manje suhoparno.

Za nas je tajna da pored nagona sa­­mo­­od­r­­­ž­anja i od­ržanja vrs­te, uz nekoliko sitnih iz njih izvedenih, ima­mo još je­dan samo duhovni nagon ili nagonsko osje­ća­nje, ko­jeg ime­nujem nagon samoos­tva­re­nja (za inte­lek­tual­nog ti­pa, što od­govara potrebi vjerovanja u Boga ili religioznom osjećanju kod os­je­ćajnog tipa), ali taj na­gon nije nam lako pre­poz­nati i kon­­stru­k­tivno zado­vo­ljiti, a što je za smi­­s­l­en život nu­­ž­no da bude postig­nuto, jer ako se to ne os­­t­­­va­ri, čo­v­j­e­k će ga za­do­­volja­va­ti na neki de­ge­nerativan na­čin, a ip­ak će duhovno patiti, u čemu je glavni uzrok svih zala na ze­­­m­lji, koje ljudi priređuju jedni drugima i čovjek sam sebi.

Otkrivanje novih uspješnih načina zadovoljenja tog na­go­­na začetak je i pokretač novih civilizacija ili kvali­ta­ti­van skok ili zaokret u postojećim, novih kulturnih to­kova i nji­ho­vog us­pona, kao što je degenerativno ispoljava­nje tog na­go­­­na osnov­ni uzrok svake bijede, ratova, pa i zaga­đe­nja planete na kojoj živimo, ali i kraha i kraja civilizacija.

Počev od prije koji vijek u našoj, evropskoj civiliza­ci­ji intelekt, od­nosno ego, pos­tao je osnovno sre­dište iz ko­­jeg čovjek svjesno dje­luje. Od tada je ev­ro­psko-ame­rički čovjek pos­tao raznesen cen­tri­fugalnim silama ega, dijela svog obezboženog bića, i dobio je, po sebe op­a­s­an, osjećaj sve­moć­­nosti. Posljedica toga je da je čovjek po­s­tao naj­veći pro­blem sam sebi, zato što sebe ne poz­n­a­je, a prema maj­ci Zemlji se ponašamo tako kao da smo njeni nekakvi pri­v­remeni zavojevači, koji će je za koji dan, kao tu­­đu teri­to­riju, morati napu­s­titi, pa nas nije ni najmanje briga šta ćemo iza sebe ostaviti. Umislili smo se strašno i kad naša umiš­lje­nost po nas ne bi bila šte­tna i opa­s­na, doimala bi se smi­ješnom. Ovako, ono­me ko je imalo u mo­gu­ćnosti da vidi u budućnost, što se kaže, krv se ledi od pred­stojeće civili­za­cijske kata­s­trofe, u koju, nesvjesno, srljamo. Ni vas, kao ni sebe, od onog što sebi kolektivno prire­đujemo, zbog svoje umiš­lje­nos­ti da smo Boga uhvatili za bradu, ne mogu spasiti, ali, ako to že­lite, mogu vas poučiti kako da vi lično na civili­za­ci­j­skom brodu, koji tone, zauzmete mjesto na su­p­ro­t­­noj strani od one koja je već pod vodom samootuđenja.

Iskustveno, a i uz pomoć dru­gih, ukratko ću reći nešto o onome što nas sprječava da budemo harmonično int­e­g­­ri­s­ani. Od na­či­na na koji te probleme riješimo zavisi kva­li­tet n­a­­­šeg živo­ta, a time ujedno da­je­mo svoj doprinos (poz­i­­t­i­­v­an ili ne­ga­­tivan) društvu, kulturi i civilizaciji u kojima živi­mo.

Prvo da kažem kako je usađeno mišljenje u hrišćan­st­vu, a i u islamu, što su bili preuzeli i komunisti, da će čov­je­­­ku spasenje od imanentne duhovne patnje doći od Boga ili rješenje za njegove primarne probleme spolja, od nekog drugog, i da je za to dovoljno da se on po­­naša tako i tako, a ne da on sam mora to spa­senje pro­naći u sebi duhovnim naporom, aktivnošću ka tome usmje­renoj. Zato mi nismo spremni da ozbiljno radimo na se­bi, da ulažemo u sebe i nije čudo što je duhovna patnja opšta, a rješenje problema se očekuje kao da će ono jednog dana da "padne s neba". Čekajući to, nestrpljivi nestrpljenje ublažuju na razne nači­ne: pušenjem, alkoholom, drogama, razvratnim životom...

Svako treba da nauči da izlazi na kraj s nagonima u se­bi i ego željama što se manifestuju kao mnogobrojne želje; kako uskla­đi­­vati zadovoljenja tih želja sa stavovima i mog­u­ć­­nos­tima mi­kro i makro sredine u kojoj živi. Pri ovome, što se uglavnom odvija bez ikakve svijesti o tome, čovjek u sv­o­­­je podsvjesno nagura strašno mnogo inkompatibilnih sad­r­­­ž­a­ja a koji samim tim što su gurnuti u podsvjest nisu i nes­ta­li, već naprotiv, oni iz podsvjesti na svijest, a i na nesvje­s­no, što će reći, na harmoničnost čovjekovu, djeluju "radioa­k­ti­v­no". Sve dok ti sadržaji, ili bar najmučniji među njima, ne budu ponovo "pripušteni" u svijest (što se u dubinskoj psi­­­ho­­­lo­giji zove abreagovanjem) čovjek ne može funk­ci­onisati normalno. Kad kažem normalno, tada mislim na normal­no­st koja nam je nami­je­nje­na od strane Univerzalne inteli­gen­cije. Naučiti pravilno vre­d­­novati želje i unijeti sklad u nji­hovo zadovoljenje prema da­­tim moguć­no­s­tima, bilo bi veli­ko postignuće. Veoma je ma­­lo ljudi kojima to danas po­la­zi za rukom, a vaspitanje i obra­zo­vanje tome skoro da ne po­s­većuju nikakvu pažnju. Ka­da bi je i bilo, ona bi morala biti u suprotnosti s civili­za­cij­s­kim pogledom na život, s pot­r­o­­šačkim mentali­tetom, koji nas oblikuje najsličnije kao ne­ka­k­vu mašinu koja treba da proguta sve što se proizve­de.[10]

Dušan Kosović taj problem vidi ovako: "Prilagodljivost zakonima tržišta koju podstiče potreba za posedovanjem, a neretko i gramzivost, otkriva predmete čovekove želje kao razloge za njegovu teskobu, samoobmanu, pa i stres. A u njegovim očima vidi se odsjaj predmeta koje bi želeo da pr­o­­guta. I sve to ide dok i sami  predmeti ne progutaju nje­ga. Tako opsesivno vezivanje za predmete želja otkriva pra­z­ni­nu čovekovog unutrašnjeg života, a takva orentacija poka­zuje koliko je daleko od njegove samopotvrde i istins­kog življenja. Zato se može reći da od posedovanja tržišnih vre­d­nosti do istinskog postojanja i stvaranja, do istinskog krea­tivnog življenja, postoji nepremostiv jaz".

Iz iskustva znam koliko je teško pre­mostiti nepremostivi jaz, posebno danas i ovdje. Ipak, zato što sam time bio ja­ko okupiran, tražio sam načina da to postignem, i tako je na­stao metod duhovnotjelesnog usavršavanja naša joga. Savremeni ljudi, mladi posebno, sami sebe mno­go za­va­ravaju da bi kako-tako izašli nakraj sa sobom, ali nika­da nije bilo lako čovjeku da us­po­stavi harmoniju u sebi, jer:

“Zadatak je sm'ješni ljudska sudba, / ljudski život snovi­đe­nje strašno! / Čovjek izgnat za vrata čudestvah, /on sam sobom čudo so­či­njava; …/ on se sjeća prve svoje slave, / on snijeva presretnje blaženstvo; / al' njegovi snovi i sjeća­nja / kriju mu se jako od pogleda, …/ samo što mu ta­m­ni­jem prolaskom / trag žalosti na duši ostave, / te se trza ba­da­va iz lanca, / da za sobom pronikne mračnosti. (…) / Njego­va će duševna tablica / s obje strane biti načer­tana / s dva sasvijem protivna zakona: / na jednu će zakon prav­de blage / bit u svete načertan linije, / na drugu će prevlas­nika njina / zla svakoga crnjat se zakoni – / adski spomen veze sa Satanom.

Moć će čovjek ova dva zakona, / kad posveti misli Božjoj pravdi, / bez nikakve muke različiti; / ali adsko pro­kle­ti­je duha / čovjeka će češće pljenivati. / Ova borba prav­de i ne­p­r­a­v­de, / ... biće ona sa svijem užasom / pečatana na dušu čov­je­ku, / da mu ropstvo gorči i koleblje”.

Ovo je Njegoševim riječima izrečeno ono što u prvom dijelu pominjem kao tekst s pločice sudbine na kojoj piše da možete postati prosvjetljenik ili ostati to što ste sada, a kako će biti sve zavisi od toga hoćete li prepoznati i početi konstruktivno zadovoljavati nagon samoostvarenja, koji je na pločici sudbine ispisan svetijem slovima, pismom duha, ili ćete ostati u ropstvu prevlas­nika njina, što je adski spo­men veze sa Satanom, koju vezu je naše povođenje samo za intelektom uvezalo u Gordijev čvor. 

"Čovek se razlikuje od životinje svesnom funkcijom čiji je najrazvijeniji oblik duh. Duh je razvojni put usmeren na prilagođavanje ljudske vrste i svakog pojedinca ne samo više na preke potrebe (kao što to pokušava da čini koristo­lju­bivi intelekt) , već na daleki cilj života. Duh je funkcija jas­no­vidija od svesti, jedna nadsves­na funkcija.[11] To nadra­s­ta­nje prvobitne svesti vrsta još nije u celokupnosti dostigla: ono je na putu razvojnog formi­ra­nja. Upravo zbog teškoća tog nadrastanja, u ljudskoj psihi biva ustanovljena jedna parazitarna funkcija koja koči razvojni napor. Ona se odli­ku­je nazadovanjem prema predsvesnom funkcionisanju, tako da nastaje jedno međudejstvo između svesnog i nes­ves­­nog: alogične navike i opsesivne ideje. To para­zi­tarno i bolesno funkcionisanje stvara podsvesno.

Sve funkcije ljudske psihe, svesne, nadsvesne, nesves­ne i podsvesne, mogu se svesti na želju. I to stoga što je lju­dska želja razvijeni oblik biološki elementarne potrebe ko­ja nadahnjuje sav život. Svaka radost potiče od zado­vo­lje­nja potrebe. U ljudskoj etapi, gdje potreba postaje razu­đena u mnogobrojne želje, radost se može polučiti samo uz pomoć usklađivanja mnogih želja (materijalnih i seksual­nih). Harmonizacija vodi ka najsnažnijoj radosti. Svaka pat­nja ima uzrok u nezadovoljenoj želji: ona se definiše kao  su­p­rotnost između želje i stvarnosti. Smisao života je jedna forma stvarnosti: on je idealna stvarnost, istina. Ona može biti dokučena i čovek može da se uskladi sa smislom života samo posredovanjem oduhovljene želje (ideje) i uzvišene želje (ideala).

Skladno zadovoljenje mnogostrukih želja javlja se kao kraj­nji smisao života. On se definiše kao ponovno pojav­lji­va­nje, ali u razvijenom obliku, skladno razuđenom, onog skl­a­dnog jedinstva od kojeg je krenula evolucija.[12] Skladno razuđeni život, cilj predsvesnog razvoja, ostaje ideal evolu­cije osvješćenog bića. On ukazuje na smisleni pravac koji život u razvoju teži da obrne u tajanstveno načelo, u neis­crpnu misteriju svakog života".

Da spozna, bar toliko koliko je to moguće, tu misteriju života, ili najdublju tajnu, tome u dubini svog bića te­ži svaki čovjek, pa i onda kada on toga nije ni najmanje svjes­tan, jer nagon samo­ostvarenja postoji u svakom od nas, iako kod svakoga, kao i sve ostalo, nije istog potencijala.[13]

Planetarna vrijednost Jungove nauke, analitičke psiho­lo­gije, a iz nje izvire osnovna vrijednost i metoda naše joge,  u tome je što je čovjeku naše civilizacije, na nama shvatljiv način, objašnjeno da mi imamo u sebi duhovni potencijal, nagon samoostvarenja, i kodiran, isprogramiran pro­ces koji nas, ako pri tome ne podlegnemo zavodljivosti intelekta, vodi zadovoljenju tog nagona, a to znači istovremeno do ponovnog ucjelovljenja bića, samoos­t­va­renja, na što smo, prvenstveno zbog presu­ši­vanja dje­lo­tvornosti naših reli­gi­ja i jednousmjerenog naučnog, ateis­ti­č­kog pogleda na čov­jeka i svijet, bili sasvim zaboravili. Sve mito­lo­g­i­je svijeta i saop­šte­nja prosvjetljenika vrte se jedino oko toga kao oko ono­ga što je najprimarnije da čovjek shvati. Evo ukratko kako je to pošlo za rukom Jungu. "U knjizi Odnosi između Ja i nesvesnog govorio sam samo o svom odnosu prema nes­vesnom, ali još uvek nisam ništa rekao značajno o sa­mom nesvesnom. Proučavajući svoje fantazi­je, postao sam sve­s­tan toga da nesvesno podstiče prome­ne u svesti ili dovodi do njih. Ali, tek pošto sam upoz­nao alhem­iju, shvatio sam da nesvesno predstavlja proces, i da psihu preobraža­va ili razvija odnos ega prema sadržajima nesvesnog. U poje­di­na­čnim slučajevima taj preobražaj može da se proči­ta iz snova i fantazije. U kolektivnom životu on je prven­st­veno ostavio traga u različitim religijskim sistemima i pre­ob­raža­jima njihovih simbola. Preko proučavanja tih kolektivnih pre­obražavajućih procesa i preko tumačenja alhemijskog simbolizma stigao sam do ključnog koncepta svoje psiho­lo­gije: procesa individuacije".[14]

Otkriti, prepoznati u sebi nagon samoostvarenja i osjetiti prve impulse pokretanja procesa individuacije, prvi je korak na putu spašavanja iz pakla samootuđenosti, stanja u ko­me smo razneseni mnogobrojnim željama i zbog toga, kao no­ć­nom morom, pritisnuti duhovnom patnjom. Dok ovo či­ta­te vi možete imati utisak ili da vam to nije nikada ni bilo po­trebno ili da ste to već prevazišli, ali ako pročitate knjigu Naša joga i prosvjetljenje tek ćete tada o tome moći suditi me­ritorno. Ovo nemojte shvatiti kao epp. za tu knjigu, već kao izražavanje želje da vam trajno pomognem. U toj knjizi je temeljito i sveobuhvatno izložena metodologija koja i onoga ko nije naročito obrazovan, zahvaljujući podršci koju nam pruža hatha joga, bezbjedno vodi stazom individuacije do harmoničnosti bića, a moguće i do prosvjetljenja. U vezi problema koji nam se isprečuju na tom putu ovdje sam tek nešto malo natuknuo, a tamo je o njima riječ sveobuhvatno.

Knjiga Naša joga… bitno se razlikuje od svih drugih knjiga na istu temu po tome što je napisana kao pra­k­tičan priručnik za samopouku, na osnovu kojega čovjek sam mo­že kod sebe pokrenuti i uspješno voditi proces individu­acije do ucjelovljenja svog bića ili samoostvarenja. Prvo se posti­že intelektualno poimanje o tome koliko smo samo­otu­đeni, a potom slijedi samospoznavanje. Međutim, s obzirom na danas pretežno urbani način života, u kome je tijelo pot­puno zapostavljeno i krajnje zlostavljeno, smatrao sam, i na osnovu ličnog iskustva, što se pokazalo sasvim tačnim, da je u proces čovjekove harmonizacije nužno uključiti i tijelo. Tako praktikovanje hatha joge pruža nam tjelesnu podršku procesima reintegracije psihe i osvješćivanja nes­v­j­e­snih sa­­­d­ržaja, koji proces je izuzetno težak, a može biti i opa­san, posebno kada se izvodi samostalno. Praktikovanje hatha joge pri tome nam može biti od velike koristi.

Govoriću vam o metodu naše joge i knjizi u kojoj sam ga saopštio. Od ovoga što ćete slušati (čitati) po­do­s­ta biće vam ne­o­bi­čno čuti. Iako sam saop­štava­jući me­tod ko­ji pou­čava, kako da se čovjek upu­ti na sta­zu sa­mo­spoznaje, na ovovremen način, na kojoj se otkriva i kon­s­truktivno za­do­voljava nagon samoostvare­nja, ostao u okviri­ma nauč­n­og pog­leda na svijet, govoriću vam i o spoznajama do ko­jih se do­­­lazi jedino prosvjetljenjem, a o kom duhovnom do­s­­­­­ti­g­n­uću se umom, bez is­ku­s­­tva, ono najbitnije ne može ni poj­mi­ti. Iz tog raz­lo­ga su oni koji su bili uz Velike Pros­v­jet­­lje­n­i­ke, ako i sami nisu bili pro­s­vi­jetljeni, u Njima vidjeli bogo­čo­v­­jeka, kao na pri­m­­jer kako to bješe i s Isus­om. Tako ga vi­de­­ći, a Nje­­­­­gov na­uk ne poi­ma­­jući na is­­p­r­a­van na­čin, s izu­zet­­kom gnostika, nje­­g­o­­­vi slje­d­benici o nje­mu su stvorili mis­ti­fi­­ka­cije i do­­­g­­me na osnovu če­ga je na­s­ta­lo hriš­ćan­stvo; reli­gija koja, ova­k­va kakva je sada, s Isuso­vim naukom ne­ma nikakve veze, već mu je monstru­ozno-nakazna su­­p­ro­t­n­ost. Ovo će neki­ma zaparati uši, ali divlje­nje za Isusov ni­vo prosvjetljenja obavezuje me prema Istini. Nemojte se pla­­šiti da ću vam fanatizovano govoriti: Isus, Isus pa Isus, jer ću slično divljenje izraziti i prema nekim drugim Prosv­je­t­­lje­nicima, drugovima mu blistateljnim. (Za neke prosvjet­lje­ni­ke osjećam divljenje za njihov nivo postignuća, za dru­ge imajući u vidu uslove pod kojima su se prosvijetlili, a za Njegoša zbog oboje, jer kod Njega oboje je bilo izuzetno).

ŠTA  JE  PROSVJETLJENJE?

Pros­v­je­t­ljenje je najviši mogući ni­vo duhovnog rasta i posljednja faza u rasc­vje­tavanju reli­gi­oz­nog osje­ćanja, ili zadovoljenja nagona samoostvarenja, koju mogućnost u sebi kao svoju naj­dublju težnju nosi svaki čovjek, samo je svako nije do­­v­o­ljno svje­stan. Popularno sam objas­n­io i, uz poziv na lič­no iskustvo, oba­vio de­mistifiko­vanje du­­­ho­v­nog st­a­­nja koje se imenuje pros­v­je­t­ljenjem, a to će od st­­rane sveštenika biti sva­ko­jako ana­te­mi­sano.

Onaj ko u mojim teksto­vi­ma, na­kon što se u nji­ma og­l­e­dne, spazi koliko mu je duhovno-moral­no lice na­­kazno, taj će biti protiv onoga što oni saopšta­vaju, a od naših reli­gij­skih institucija, većine njihovih sveš­te­nika, Klera, nema ve­će duhovno-mo­ral­ne na­kaze, a ona u opštem brlogu pred­vodi zato što se predstavlja da je jedina otjelotvorenje duho­v­nih vrijednosti. Ona se s tom samoumišljenošću, sa svo­jom ma­s­kom (stručno: Perso­nom), svojim lažnim lic­em, to­liko identi­fi­kuje da ne­ki od njenih pripadnika toga nisu ni svjesni, pa ih na to treba poneka­d glasno podsjetiti.

Duhovnotjelesni metod naše joge iskombinovao sam, nakon du­gogodišnjeg istraživa­nja i dobio sam ga kao čude­sno skladnu i komplementarnu cjelinu nastalu od klasične hatha joge i evropske ovovremene nauke o č­o­vjeku, prve­n­­s­tveno analitičke psiho­lo­gije Karla G. Junga. Ovaj metod nama sada, posebno što je Svijet postao veliko selo, može pružiti, od­no­s­no na­do­mjestiti ono što su čov­je­ku nekada, viđeno u naj­­­bo­ljem smis­lu, pru­ža­li skupa religija i tradi­ci­onalni obi­č­a­jni način života zaje­d­nice u kojoj je pojedinac od­ra­­stao. Tako naša joga savreme­nom čov­je­ku naše civili­za­cije potencijalno pruža upravo ono bez čega smo mi ostali od kada su religije postale nedjelotvorne, a civili­zacijski tok počeo da se opasno uda­ljava od Duha i od Božan­s­kog, Esencijalnog Centra u čovjeku, od Sopstva.

Čovjeku je i prirodno namijenjeno da u zrelim godi­n­a­­­ma pos­tigne visok stepen reintegracije svog bića, pa k­o­­me se to posreći, a bez ikakvog nastojanja u tom smi­s­­­lu ili zna­nja o tome (poznavao sam dva nepismena čovjeka s tak­vim postignućem), taj spontano dostiže stanje duha ko­­­je je slič­no sv­jesno postignutom prosvjet­lje­nju, ali, ka­ko Ju­ng za­pa­zi, raz­lika između jednog i drugog stanja je slična kao između plo­dova divlje i pitome vrste neke voć­ke.

Dok smo mladi prirod­no je da smo pod snaž­nom do­mi­­na­cijom sek­su­alnog nagona i njega tada tre­ba opleme­njivati i ispoljavati kroz njegovo rascvjetavanje u ljubavi, a bilo bi nor­mal­no da u drugoj po­lo­vini života na­gon samo­ostvarenja i njegovo zadovoljenje budu primarni; da dođe do zamjene u pri­o­ri­tetu njihovog zadovoljenja, odnos­no isti­canja božanske energije iz nas kroz njihove kanale. Ali ako je neko bremenit kompleksima u obla­s­ti seksual­no­s­ti ili je sebi nametnuo njeno potiskivanje, taj nužno ostaje emotiv­no zatvoren, a takav čovjek ne može pokrenuti, na valjan način, proces duhovnog rasta i razvoja, proces indi­vi­du­a­cije. Iako je Frojdo­va psihoanaliza prvi smi­on, i kao ta­kav hvale vrijedan, po­ku­šaj da se čovjek upozna polazeći od naših nagona, u prvom redu seksualnog nago­na, Jung je bio u pravu kada je seksualnosti dao sasvim dru­gačiju ulo­gu od one koju joj je pridavao Frojd. Jung je otkrio i us­t­v­r­dio, s pravom, da je nagon samoostvarenja, na­­kon što su zadovoljena dva ani­malna nagona kod čovje­ka, onaj nagon koji je primaran. Ako se čovjek sa svojom se­k­sualnošću, tj. s kompleksima u njoj (koji se pokupe to­kom odrastanja) ne sretne oči u oči, i komplekse osvješ­ći­va­­njem ne prevaziđe, za njega će vrata Božanskog ili Esencijalnog centra u nje­mu ostati vje­č­no zatvorena. U ovome se krije razlog za­što među tolikim sveštenicima, onima koji su u celibatu (bar nominalno), nema prosvjetljenika ili su vr­lo, vrlo rijetki. Jung je to jasno objasnio ovim riječima: "Sva­ko ko prodre u nesvesno, s čisto biološkim pretpostavkama (a čovjek s ko­m­pleksima u oblasti seksualnosti ili ko je poti­s­­ku­je, postu­pi­će nužno upravo tako, prim. D.), zaglaviće se u sferi instin­kta i neće moći dalje da napreduje, jer će stal­no biti vučen nazad, u fizičko postojanje". Sveštenici u celi­batu čitav živ­ot se upinju da bi se uzdigli do Božanskog, a istovremeno, jadnici, bore se stalno s opsjednutošću Đavolom; đavolom kojeg su sami u sebi aktivirali: zajaženom seksualnošću ili grižom savjesti, teretom nesvjesne krivice, ako imaju seks.

Iako se prosvjetljenje, i kada ga svjesno dostižemo, događa, ono se tada ne dešava slučajno, već je mog­u­ći rezul­tat svjesnog pod­sti­canja razvoja i ras­­ta individualne samosvijesti, što vi sada ne može­te adekvatno shvatiti, jer je ovo intelektom nepojmljivo, ali svi vi o toj pri­ro­dno nam datoj du­ho­vnoj mo­gu­­ćnosti ima­te intuitivnu slutnju. Da bi ona bila ojačana, ili da bi sje­me vaše sa­mo­svijesti do­bilo uslove za puš­ta­nje sudbo­no­sne klice za razvoj st­a­­bljike na kojoj se rascvje­tava cvijet prosvjetljenja, nuž­no je da vi kod sebe voljno ak­ti­virate želju za bitnom duhov­nom preobraz­bom, a potom da istrajete u nasto­ja­nju da postavljeni cilj i dostignete, sis­te­matičnim radom na sebi, kojom prilikom se više na dostizanje cilja ne misli. Ukoliko ta želja u vama još nije dovoljno na­ra­s­la, vama se moje riječi sada, iako pre­nose zvuk božan­ske me­lo­di­je, mogu dojmiti kao obič­na buka. Ako ih budete tako čuli, to će biti zn­ak da vam ih je ta­kvi­ma pro­sli­jedila zbrka koja je u vašoj gl­a­vi. Metod o kome ću vam govo­riti vodi sređi­vanju zbr­ke u biću. A ka­da ta zbrka, (psihološki u ego-u podsvjesni dio), pri­mijeti da bi mo­gla biti sre­đena, tj. da joj bude uzeto vladanje nad vaš­om suš­ti­nom, ona tek ta­da otpočinje svoju de­li­ričnu propa­gan­du, ubje­đu­jući vas kako je postojeće stanje najbo­lje vam živo­t­no rje­še­nje. Vi niste vaš ego, jer u vama po­s­toji Esenci­ja­lni ce­n­tar ili Sopstvo, praslika ili arhetip Boga u nesvje­snom, i ezote­rij­ska pouka se svodi na to da nas pou­či ka­­­­ko da se u To precentriramo i dostignemo blažen­stvo bića, što je doživljaj sličan, vama poznatom, kao kada se dugo rastavljeni ljubavnici sretnu i ponovo sjedine.

Dok smo mi, naš ego, odvojeni od naših korjena, od carstva nesvjesne psihe ili od duha, mi smo, bez obzira na sve, izloženi dubokoj napetosti koja je slična erotskoj težnji i bilo bi spasonosno da ljudi ovo razumiju.

Biblija ot­po­činje ovim našim problemom, što se u njoj imenuje čovjekovim istjerivanjem iz ra­ja. Sa pojavom svije­s­ti nastao je i po­se­ban sloj psi­he, ko­­ji sav­re­mena psiholo­gi­ja imenuje podsvijest, i taj dio ps­­ihe je skladište raznog ot­pa­da – što je doži­v­ljeno kao traumatično ili svi­je­sti neprih­v­a­tljivo – a to ima naj­š­te­­tnije djelo­vanje na naše biće. Taj pod­svjesni di­o ps­i­­he na­­šu psihu dijeli na dva zasebna dije­la. Jedan zo­­ve­mo svjesno (ne­š­to više od 5% od cje­lo­­ku­­p­ne ps­­i­­­he), a drugi je nesvje­s­no. Tako fi­lo­zo­fi vole reći da je čo­vjekov razum, intelekt, svjesno, koliko čovjekov dar, to­­­­­liko i naša nes­re­ća. Uko­liko um ili in­te­lekt, preko ega, postane jedino sredi­šte iz kojeg čov­jek djeluje, to po­­staje presudnim faktorom čovjekovog rascjepljenja i obez­bo­ženja, a ako je čovjek u takvom stanju to njegovu duhovnu patnju po­ja­ča­va i život čini, u krajnjem slučaju, besmislenim, pa se tada nekome može učiniti da je razum čovjekov usud. A Njegoš,  kad je riječ o čovjeku, priznaje da "volje mu je osnov položena / na krilima nepostojanosti; / želja mu je strasti užasnije / pobuditelj, rukovođa sl'jepi; / zloća, zavist, adsko nasljedije, / ovo čojka niže skota stavlja", ali pored toga "um ga, opet, s besmrtnima ravni"!

U smi­s­lu čo­v­j­ekove otuđenosti od svog esencijalnog središta, mi smo sti­gli do faze koja bi se mogla im­e­­novati de­li­riju­mom samo­otuđe­nja. Mi umi­šljamo da smo kreatori života, a drže­ći da je naš intelek­t (ego), naše glavno sre­di­š­te, strpali smo sebe u civi­li­za­c­i­j­sku ludni­cu, i svako­dnevno se u njoj, na neki način, klj­u­­ka­mo – ovo ne­­moj­­te bu­­k­valno sh­va­titi, jer u to spada i npr. opse­si­vno buljenje u tele­vizor i slične ludorije – ne­kom vrstom sav­re­­menih ana­b­o­­lika  da bi ta­ko podnijeli bol tutnja duhovne praznine u sebi.

Kada smo mi, kao vrsta, stigli do svjesnosti, tada je kod nas st­­a­la prirodna evolucija. Iako su u nama ostala dva osnovna nago­na, nagon samoodržanja i nagon odr­ža­nja vrste, koji su karakte­ristični za životinjski svijet, mi smo po­ja­vom svjesnosti postali, u odnosu na živo­ti­nje, neupore­divo slobodniji, ali smo učinjeni i od­go­vor­nim za se­be same i za svoju daljnju duhovnu evo­luciju; a ona nas, ako znamo kako je pokrenuti i izvesti, može odvesti od ovog uobi­ča­je­nog čovjekovog stanja, u suštini du­h­o­v­­ne pat­nje, do reinte­gra­cije bića, do blaženstva i osjećaja besmrtnosti (duše).

Da bi mi svoju misiju u ovom svijetu ispunili valja­no, ili prostije rečeno, da bi svoj život osjećali smis­lenim, da bi bili sreć­ni zbog same činjenice postojanja, pošto za to nije dovoljna svje­­s­nost, naš Stvoritelj nas je snabdio po­se­bnom psihičkom mogu­ć­nošću, a to je (za intelektu­alnog tipa) sa­mo­svjes­nošću i jednim duhovnim nagonom koji teži da se sa­­mo­svjes­nost (ili kod osjećajnog tipa reli­gi­ozno osjeća­nje) u nama aktivira, pošto nam je to pri­ro­dno dato samo kao mo­guć­nost, koja je u latentnom sta­nju, dok ne bude aktivi­rana. Među­tim, is­p­o­ljavanje tog na­­gona, kojeg, na Jungo­vom tragu, imenu­jem nagonom samoostva­re­nja, i či­je za­d­o­­­vo­ljenje vodi buđe­nju čovjekove samo­sv­je­s­­nos­ti, kul­tur­no-civi­lizacijskim to­kom, može biti podržavano, ali i ometa­no. Naša ci­­vi­li­za­cija je posljednjih vije­ko­va stigla u fazu kada se iz­gu­­bio trag tradici­onal­nog običaj­no-kultu­r­nog nači­na po­­dr­žavanja ispo­lja­vanja tog nago­na (ili osje­ća­nja), i mi smo zato u ovom duhovnom haosu. Up­ra­vo je to uslovilo tr­a­že­nje nauč­nog načina po­mo­­ću koga bi taj nagon bio ak­tiviran i ispoljavan. Na takvom putu, a uz Jungo­vu po­m­oć, Naša joga… pre­d­stavlja naj­više pos­ti­g­nuće te vrste, jer, po­­red odgovarajućih teo­rijskih objaš­nje­nja, da­je jasnu i pri­mje­njivu pra­k­tičnu pou­ku za samo­stalan is­t­o­vremen rad i na tijelu i na psihi do zadovoljenja nagona samoostvarenja.

Moja definicija prosvjetljenja glasi: prosvetljenje je sta­nje bića u kome se objedinjuju i specifično pre­va­zi­laze: i uži­vanja (kao pot­re­be tijela), i sreća (kao potreba ega), i radost (kao potreba osjećanja) da bi sve to u pos­ti­gnutom sta­nju ucjelovljenja bića i njegovog cen­tri­ranja u Bitku, Sop­s­tvu ili praslici Boga u sebi – slično kao u alhemiji gdje (simbolično uz pomoć vatre) od hemijskih eleme­nata nasta­je zlato, a u retorti se proizvodi "dijete duše", ili dijalektički po­s­­matrano, kada u jednom trenutku kvantitet prelazi u kva­litet – slilo se u osjećaj duše koji se imenuje blažen­stvom. (Iz Naša joga i prosvjetljenje).

Iz činjenice naše samone­svje­snosti i neucjelovlje­nos­ti pro­izi­la­ze osnovni lični, druš­tveni i civilizacijski pro­­b­lemi čovjeka našeg do­ba. Mi smo jednim svojim dije­­lom, nago­nima, vezani za životinj­sko carstvo, nosimo životinju u sebi, umom smo svjesna bića, ljudi, ali samim tim što smo svje­sni, mi nismo i samosvjesni. Samosvijest je posebno, tek moguće stanje čov­je­­kove psihe, do koga se stiže ukoliko se čovjek poduzme da sam na sebi izvo­di pro­ces du­hov­n­og rasta i razvoja, koji nema skoro nik­a­kve veze s intelek­tu­a­lizmom, već je to, kako veli Jung, vitalno i iz osnove preo­b­ražajno zbivanje. Kada čov­jek, u svjesno po­kre­nutom i tako i vođenom procesu individuacije, iz­ve­­de rei­n­tegraciju svog raspr­še­nog bića i ponovo se ucjelovi na najvi­šem sa­mo­­svjes­­nom nivou, što se na Istoku ime­nuje prosvjet­lje­njem, on tako realizuje kraj­nje duhovne mo­gućnosti u sebi. Takvi ljudi, a među njima najviši: Buda, Mahavira, Lao-ce, Isus, dali su osnov na kome će dru­gi, njihovi sljedbenici ili učenici uteme­lji­ti religije. Među utemeljivačima religija molit­ve Mojsije i Muhamed su izuzeci. Prvo, izgleda, da su oni pro­s­vjetljenje doživjeli spontano, dok su drugi imali obuku. Drugo, oni su svoje religije, i kao institucije, utemeljili.

Oni su Svijetu, a u Isusovom slučaju njihovi sljed­be­nici, dali religije molit­ve, kao način za čovjekovo odu­hov­ljenje, u kojima bi trebalo da vjer­n­ik pu­tem vjere u Boga i ljubavi za Njega (da sad ostavimo po strani u Starom Zav­je­tu i Kur'anu strah od Boga), dakle, preko svoje os­je­ćajne fu­n­kcije, u sebi ne­svjesno, osjeća­ju­ći ljubav za Boga, pod­stiče ispolja­va­nje religioz­nog osjeća­nja, što je u suštini ono isto što nazvah nago­nom samo­­os­­tva­­renja kod intelektual­nog tipa čovjeka. Religije moli­t­ve jedino mogu biti put do oduhovljenja za osjećajni tip čov­je­ka, za onoga kod koga je osjećajna funkcija vo­de­ća. Takav tip čovjeka nemo­gu­će je da se razvije u na­šoj civilizaciji, jer se osjećajna funkcija u čo­v­­jeku od dje­ti­njstva oboga­lju­je. Ali bez obzira na to, u na­ma svima, ma kom konsti­tu­ci­o­nom tipu čovjeka da pripada­mo, ostaje pot­re­ba, u vidu nagona, ili nagonskog osjećanja da reinteg­ri­še­mo, oduho­vi­mo ili obožimo svoje biće. Među­tim, to je sada djelotvorno neizvo­d­ljivo uz po­moć religija mo­li­t­ve. Ovo je činjenica, koja jeste po nas žalosna jer je put vjere u Boga prirodan put za čov­je­kovo odu­ho­v­ljenje, ali pošto mi, ovo­vre­meni lju­di, više nismo prirodni zato što nam je osjećajna funk­ci­ja degenerisana, mi nismo u stanju da budemo istin­ski vjeru­jući ljudi – to sa­da nisu ni sveš­tenici – već i kad mis­­li­mo da smo religiozni, mi smo jedino imitatori koji, pošto ne možemo da vjerujemo srcem, to probamo ost­va­riti gla­vom, a um nije u stanju usvojiti dog­mu, i zato postajemo duhovni per­ver­titi; umjesto da bu­de­­mo vjernici, mi samo slijedimo jednu od teoi­de­olo­gija. A ateisti!? Oni negiraju postojanje svog naj­su­štastveni­j­eg dije­­la, i zato je Svijet na ivici civilizacijskog sunovrata.   

Buda je, i na osnovu joge, Svijetu darovao svoj me­tod, naz­van kasnije budizmom, koji nije religija kak­vu mi pozna­jemo, jer je to duhovni put pomoću koga njegov sljedbenik pre­ko intelek­tu­alne funkcije, znanja, volje i meditacije budi uspavanu samosvi­jest i stiže do Cen­tri­petalnog sre­dišta u sebi, što je u suštini isto ono što su ne­­ki drugi Veliki Pros­vjet­ljenici i Jung imeno­va­li arhetipom Boga. Budin metod spada u tip religija koje se imenuju re­ligijama pros­vjet­lje­nja. Taj tip religije namijenjen je čov­jeku kod kojega je vodeća intelektualna finkcija. U njoj se čov­jek samo­pro­nalazi sâm, stica­njem znanja i jačanjem volje kroz samospoznaju.

Naša joga je ovovremeni duhovnotjelesni metod  koji čovjeka, kod kojeg je vodeća intelektualna fun­k­cija, up­u­ćuje kako da on u samostalnom radu uz po­moć intelekta, znanja, hatha joge i meditacije (na osno­vu Jungove nauke) izvede proces reintegracije, svog u param­par­čad ras­pr­še­nog bića, do nivoa ucje­lo­vljenja, kada mu se može dogoditi i  prosvjetljenje.

Ali, da bi se ostvarila čudesna djelotvornost ovog me­to­da, potrebno je da ga onaj ko ga prihvati na sebi adek­vat­no primijeni, a to znači na samosvojan i originalan način. Šta god da se treba naučiti u svje­­tovnim obl­a­s­tima ži­vo­ta potrebna je sara­d­nja uma ili inte­lek­ta, a u postupku duhov­no­­tje­­le­s­nog sa­mo­u­sa­vr­ša­va­nja, bilo ko­jim adekvatnim, pa tako i me­to­dom naše joge, pored stica­nja znanja o čovjeku uopšte, pa time o sebi samo­me, neop­hodno je da se kod učenika akti­vi­­ra po­seb­na mogućnost psihe, a to je samo­svi­jest, koja je kod nas uspa­vana i nalazi se u late­n­­t­nom, u poten­ci­ja­lnom stanju, slično, npr., kao moć go­­vo­ra. Vi znate da osoba koja je od ro­đe­nja gluva, iako je kod nje sve u redu s orga­ni­ma govora, neće biti u stanju ov­la­­dati umi­je­­ćem govo­renja. Slično tome, kod vas je sve u redu s vašim pote­n­cijalnim mogu­ć­nostima da pos­ta­nete sa­mo­­svje­sni, ali da bi vi stigli do nivoa samos­vje­sti, što se ime­nuje i kao samo­spoz­natost, bilo je nužno da vi tome budete ra­ni­je poučeni, a kako to na vrije­me nije učinjeno, vi sada taj propust možete isp­ra­viti jedino ako sami krenete ka buđenju svoje samo­svjes­nosti, nekim meto­dom kome je cilj samospoznaja.

To je najsličnije kao da vi svoj umni pogled, koji je stalno us­mje­­ren u spoljni svijet, naučite okretati i u sup­r­o­t­nom smjeru, a to je da ga usmjerite u sebe. Um ili in­te­­lekt je isprojektovan za spoz­na­va­nje spoljnjeg svijeta. Na pri­mjer, ruka nam omogućava da njome do­t­aknemo ili uzme­mo predmete oko sebe, ali ruka jedino što ne mo­­že, to je da obuhvati samu sebe. Slično tome, um ili inte­lekt može da pojmi ili saznaje spoljni svijet, ali on a priori ne mo­že da pojmi sam sebe. Samo­svijest je posebna mogućnost psihe, pomo­ću koje je čovjek u stanju da pojmi i vidi i aktivnost sopstvenog uma, a kada ovu moć postig­ne, tada se čovje­ku otvara pogled na jedan pose­ban nivo ži­vo­ta ili svijeta u njemu, koji je tu stalno pos­to­jao, ali o kome, u pravilu, nemamo nikakvu predstavu.[15] Ovo pos­ti­gnuće je najveće od svih ko­je čovjek može pos­tići u svom ovoze­malj­skom živo­tu, ali se do njega ne stiže ni lako, niti jedno­s­tavno, već na­p­rotiv jedino pomo­ću dugog i upornog rada. Ko god vam kaže da je do ovog najuzvi­šenijeg cilja našeg ovo­ze­malj­skog postoja­nja mo­­­gu­će stići nekom prečicom, nekim je­d­no­stavnim i lakim načinom, taj vas obma­njuje, laže, zavodi i ek­sploatiše, a pod raznim izgovorima. (Poznajem mnoge koji se zanose godinama da će pronaći lak način do uspos­tavljanja duhovne harmonije, a uvijek su na istom. Oni ima­ju privid da napreduju, koji dolazi od mijenjanja iluzija).

Osnovna mudrost do koje je bila stigla Grčka ci­vi­li­zacija izraže­na je napisom na pročelju Apolonovog hra­ma, a on glasi: spoz­­naj sebe samog.[16] U našoj ci­vi­li­zaciji sti­gli smo do suprotnog kra­ja ove mudrosti, a to je: mi bje­žeći od samoupoz­navanja idemo čak u istraživanje kos­mi­č­kih prostranstava i više nas interesuje kako izgle­da povr­ši­na Mjeseca nego kakvo je carstvo našeg unu­t­ra­šnjeg sop­stve­nog bića. Na osnovu isksustva mogu potvrditi kao sas­vim ta­č­nu konstataciju Jungove učenice i saradnice, Marije fon Frans da “jedi­na pusto­lovina, koja je još vrijedna truda savremenog čovje­ka, nala­zi se u unutrašnjem predjelu nesvjesne psihe”. Metod naše joge pou­ča­va kako da se ovovremeni čovjek otisne u tu, nas jedino vri­je­d­­nu pusto­lo­vinu, ali i kako da se kroz nju uspješno i bezbjedno prođe i stigne do ucjelovljenja bića.

U ovom smislu svijet je danas pun obmana. Zlato ćete od bižuterije na­j­sigurnije razli­kovati po cijeni. Ako vam kažem da bi se usvojilo i na sebi pri­mi­jenilo ovo če­mu pou­čava me­tod naše joge, to jest, ova knji­ga, po­t­re­­b­­no ne­ko­liko godina, nekome, čak mnogi­ma, vjerovatno znatno duže i od jedne decenije, razum­lji­­vo uz normalne životne aktiv­nosti, moje ša­­n­­se da vas an­i­mi­ram da bu­de­te njen čitalac padaju vr­lo nisko, pos­taju skoro nika­k­ve, a izgledi da nje­nom pro­dajom vra­tim dug koji sam pre­uzeo štampajući je, na izg­led­no ban­krostvo, ali, bez obzira na to: upravo je ta­ko, kako ste čuli. Knjigu sam pisao, pa sâm i štampao, ne za­to da bih tako zaradio novac, već da bih ljude poučio u naj­rje­đem, a najvrjed­ni­jem nauku, nau­ku samos­po­z­na­je, nau­ku buđe­nja samo­svje­snosti. Tako je metod naše joge, s obzirom na zah­tje­vnost koju pred vas stavlja, ako bi­ste ga prihvatili kao put do rein­tegracije sopstvenog bića, za sada, koliko mi je poznato, daleko “najskuplji”, ali ujedno i naj­dje­lo­tvo­r­niji, od svih drugih metoda u svijetu poznatih, sličnom cilju – reintegraciji bića do prosvjetljenja – usmjerenih.

O  NAJVEĆOJ  ILUZIJI

Ako vam se zbog njegove visoke cijene, koja se je­di­no mo­že isplatiti sopstvenim radom, upornim trudom i pro­življavanjem patnje, na putu do pobjede nad sopstve­nom lje­­no­š­ću, on čini neintere­san­tnim, što se mene tiče, slobo­d­no vi ostanite u carstvu budnog sna ili obmana, ali osjećam se obavezan reći vam, kako metod naše joge, parafrazi­ra­ću Marksa, čovje­ku na njegove oči ruši iluzije, koje on ima o sebi samom, i potom rađa duhovno stanje kome ilu­zi­je nisu potrebne. Ostati bez iluzija, čovjeku je bolno, slično kao majci bez sina jedinca. Osnovna ilu­zija je da je ego jedini centar našeg bi­ća. Iako ste vi za nju sada totalno ve­za­ni nužno ju je spaliti, jer, kako veli Ošo, biti razd­vo­jen kroz ego je temelj sve bede. U metodu naše joge sve je podređeno bol­nom spaljivanju osnovne iluzije, a to je isto­vre­meno i krajnji cilj meto­da. Nje­go­vim ostva­re­njem sa­mo od sebe se poja­v­ljuje du­ho­v­no stanje kome ilu­zi­je nisu pot­rebne. Ovo što, kao Ju­n­­go­vu spoznaju, naučno objašnjenu i dokazanu, me­­to­do­loški prilagođenu da­­jem sa­v­­re­menom čov­je­ku, kao i nje­mu u samostalnom radu dos­ti­zivu mo­gu­ć­no­st, a to je, da je praslika ili arhetip Boga u nama – Sop­s­tvo – pri­marni čovjekov centar, u oblasti sa­mo­s­poz­na­je rav­no je koper­ni­kan­skom obrtu. Šta to znači po­ja­sniće vam Herman Hese, uz Junga, najpro­ni­c­ljiviji pos­ma­trač svj­e­­t­ske kulturne sce­ne i neosporno najus­pješ­niji u lite­rar­nom predstav­lja­nju procesa individuacije, a On za­pi­sa: “Čov­ek je luko­vica sastavljena od stotinu ljuski, tka­ni­na od mnogih niti. To su tačno znali i shvatili stari azij­ski naro­di, i izumili su tačnu tehniku budističke joge, nai­me ras­krin­ka­va­nje za­b­­lu­de o ličnosti. Vesela je i mno­go­­s­ruka igra čo­ve­čan­stva: Indusi su se hiljadu godi­na tru­di­li da razotkriju zabludu, a Zapad je uložio isto to­li­ko tru­da da je podupre i osnaži”.

Prvo Jung, a sada na nje­go­v­om tragu i naša joga, zab­ludu Zapadnjaka o sebi samom, razotkrivaju do nje­nog potpunog, sablaznog i bolnog razgolićavanja.

Da bi čovjek shvatio u čemu je njegov osnovni pro­b­lem, što uprkos svega ipak u duši pati, on mora bar naj­ele­­men­tarnije spoz­nati sebe. Centar iz koga mi djelu­je­mo, psi­ho­logija imenuje kao Ja ... ili ego. Taj centar po­red svjes­nog dijela psihe obuhvata i jedan dio podsvjes­nog. Iako je ovaj dio psihe samo jedan njen dio, a po­mo­ću njega sada komuniciram s vama, on se vremenom, civili­za­cij­skim to­kom i razvojem sve više osamo­sta­ljuje, pa čak i  osiljuje od ostalih dijelova psihe, a čovjek tako sti­če predstavu da je nje­gov ego, taj civilizacijski formi­rani centar, jedino što on jes­te. Kada ego izgubi svijest o svojoj povezanosti s os­ta­lim dije­lo­vima psihe, iz kojih je on inače izrastao, on počinje da bude njiho­vim tlačiteljem. To ćete najjedno­sta­v­nije poj­mi­­ti preko primjera iz druš­tve­nog života, jer je to vrlo slično kao kada se u kriznim društvenim situacijama pojavi vođa u jednom u sebi ­ne­cen­triranom narodu. Narod mu se s poče­tka divi, podr­žava ga i kliče mu, a kada se vo­đi vlast usladi i on se počne identifikovati sa svojim položajem, on preras­ta u diktatora, pa narod pod njegovom vlašću počinje da ste­nje, a on da se na vlasti održava pomoću represije. (Ako se pitate, gdje da se za ovo nađe adekvatan primjer, ba­cite svoj umni pogled okolo sebe, i, vidjećete ga. Tu je uz vas!).

Čovjek naše civilizacije stigao je do stanja u kome se njegov ego, njegovo Ja, ili um odnosno intelekt, toliko osilio u odnosu na ostale dijelove psihe, da je u XX vije­ku očito manifestovano nje­go­vo diktatorsko ispolja­va­nje. Zapravo, kako rekoh, intelekt je koji vijek ranije izveo puč u carstvu psihe i zbacio je duh s njego­vog prijesto­lja, ali kako svako odu­še­v­ljenje novim kod čovjeka stvara odre­đeno stanje zaslijepljenosti, bilo je potrebno da prođe ko­ji vijek da bi postalo očito u kakvu katastrofu će čovjeka od­ves­ti njegov gubitak veze sa svojom iskon­s­kom priro­dom, sa nesvjes­nim i zbog toga upadanje u ledeno stanje otu­đenosti od te Prirode, iz koje činjenice izvire stanje naše civili­zacij­ske samo­izgu­b­ljenosti i uvećana duhovna patnja.

Zbog trodjel­nosti naše psihe i zbog naše centri­ra­nosti samo u jednom njenom dijelu intelektu ili egu, kao njenom izvršnom or­ganu, koji ne samo da negira Jevanđeljski sav­jet da je carstvo Božije u nama, već on u tom savjetu ne može ni naslutiti ništa mud­ro. Šamfor je isti savjet izre­­kao riječima koje se nalaze u motu ove knjižice. Ego sreću i smisao čovjekovog pos­tojanja traži je­di­no u spoljnjem svijetu, dakle traži je ta­mo gdje ju je nemoguće, kao trajno osje­ća­nje, pronaći i zato je naša ci­vilizacija stigla do samog ruba svog su­no­­vrata.

Pomenuto Isusovo i Šamforovo zapažanje spoznao je i Njegoš: “Čovjeku je sreća nepoznata – / prava sreća, za kom vječno trči; / on joj ne zna mjere ni granice: / što se vi­še k vrhu slave penje; / to je viši sreće neprijatelj”.

Savremeni čovjek je krajnje jadan i zaista nema ve­ćeg sevapa nego pokušati pomoći mu da bar pojmi svo­ju samo­nesvjesnost i ledenu samo­otu­đenost od Boža­n­s­k­og centra u sebi; po­mo­ći mu da pro­budi svoju uspa­va­nu samo­svje­s­nost i da se samospozna, a tada čovjek shvata da se rani­je, jureći za srećom, kretao u sup­ro­t­nom pravcu od mjesta gdje je ona zaista. Kome je ovo teško pojmljivo njemu se može dojmiti svakojako. Razmislite i otvorite oči!

Čovjekovo nepoznavanje mogućnosti buđenja samo­sv­jesnosti kroz pro­ces samospoznaje i uzi­ma­njem ega za naš osnovni centar bića, uz istovremeno uta­m­ničenje sadr­ža­ja nesvje­sne psihe i oglušivanje na nji­hovo po­kuc­ka­va­nje, uz još brojne faktore, razlog je za pog­re­­š­no određi­va­nje puta koji bi vodio ka trajnoj sreći, a iz toga proizlazi i naš osjećaj nesrećnosti, prolaznosti i bes­mi­sle­no­sti života. Što mi više naduvavamo svoj ego, što više te­ži­­­mo svjet­ov­nom uspjehu, to smo više primjer zapa­žanja da čov­jek: što se više k vrhu slave penje; / to je viši sreće neprijatelj.

Oni kojima se divite ili im zavidite na njihovom svje­to­v­nom uspjehu, u suštini i istinski nisu ništa srećniji od vas. Njima svjetovni uspjeh, novac, vlast i sla­va po­ma­žu da oni stvarni os­­jećaj ne­sr­ećnosti zatome i prikriju i od sebe samih uspje­šnije nego što to vama polazi za rukom.

U knjizi sam ob­ja­snio koja je bitna razli­ka između osjećaja sreće i blaženstva. Osjećaj sreće je potreba ega, a bla­že­n­stvo je potreba svekolikog bića. Osjećaj bla­ženstva nema svoje suprotnosti i je­d­nom dostignuto to stanje bića postaje trajnim osjećanjem, ali je meni jasno da vi ovo ne možete pojmiti, pošto to niste iskusili, dok je osjećaj sreće kao osje­ća­nje ega, dakle, samo jednog segmenta našeg bića, bivalentno, i ono naglo može preći u svoju suprot­nost. Za primjer osjećaj sreće i nesreće moguće je (slič­no kao i znanje i neznanje) pre­d­staviti u vidu kruga, tako da površinu kruga uzmemo za sreću, a obim kruga za po­kazatelj oglušivanja o iskonske potrebe bića, pa zbog toga i za mjeru nesrećnosti za slu­čaj da osjećanje sreće pre­đe u svoju suprotnost.

To oglušivanje o primarni, božanski centar u sebi, ili nezadovoljenje nagona samoostvarenja, iako je to nama svje­sno nepojmljivo, pri­rediće nam kad-tad kaznu i sta­nje sreće biće pomućeno naglom pojavom njemu suprotne kraj­no­sti – osjećaja nesr­e­ćnosti. Indusi i Kinezi, u njihovim drevnim civilizacijama smislili su način kako da čovjek dos­ti­gne sta­nje u kome se potiru suprotnosti – što se imenuje kao nirvandva (isto što i blaženstvo) – a do­s­ti­za­nje tog stanja sma­trano je čovjekovim životnim idealom.

Naša zvanična kultura i civilizacijski tok upali su u krajnost čovjekove centriranosti jedino u intelektu i egu, pa kad-tad mi ćemo za to platiti kaznu. Račun za tu kaz­nu već je na­pisan i pot­pi­san, a mi samo nismo svjesni da nam već stižu za otplatu nje­gove prve rate, npr., kroz za­ga­đenje pri­rode, gubitak osjećaja smisla postojanja, i u vi­du pojave raznih degenerativnih bolesti i prerane smrti.

NAJPREŠNIJI  CIVILIZACIJSKI  ZADATAK

Čovjek naše civilizacije nije imao prešnijeg zadatka nego da pronađe način, metod ili put povratka k sebi sa­mom, ka rein­te­gra­ciji svog bića, ka ponovnom uspos­ta­vlja­nju veze sa iskonskom pri­rod­om u sebi, sa nesvje­s­n­im obla­stima svog bića, sa božan­skim centrom u nama. Jung bi rekao s arhetipovima kolektivno nes­vje­snog, ko­je je On, na tragu Platonovih ideja, potvrdio kao duho­v­nu realnost u našoj psihi, realnost koja je pandan ins­tin­k­ti­ma, a njihovo osvješćivanje imenovao je procesom individuacije. Igno­­ri­sa­nje postojanja tih sfera našeg bi­ća od strane zvani­č­nog civiliza­cij­skog toka, i nemo­gu­ćn­o­st po­s­tojećih religija da čo­v­jeku omoguće uspostavlja­nje veze s njima, sve više nas odvo­di u je­dno­stranost i u pakao sa­mo­otuđenosti.

Oni koji osje­­ćaju potrebu da se iz tih čeljusti izvu­ku i slute mogu­ć­nost da se od toga spase, lutaju svakojako tr­ažeći način da bi se samopronašli ili samo sklonili od nev­re­mena koje najavljuju razne sekte i proro­ci, a među njima i obma­njivači i/ili šarla­tani, i sa Istoka i sa Zapada.

Najbogatije zemlje svijeta toliko mnogo ulažu u na­o­ružanje, istraživanje kosmosa i u još svakojake ludo­ri­je, a ni jedan naro­čito ozbiljan projekat, ni u jednoj od njih, nije organi­zovan da se otkrije način, s odgovarajućom metodo­logijom, kako da savre­me­ni čovjek izađe na kraj sam sa sobom, kako da on reintegriše svoje raspršeno biće i dose­g­ne stanje istinske i trajne sre­će, blaženstvo. Jednostavno reče­no, da se pronađe ovovremen duhovnotjelesni pos­tu­pak koji bi po­p­u­­­nio praz­ninu u čovjekovoj duši, koja je u njoj nastala od kada je hrišćanstvo postalo ne­dje­lo­tvorno. Taj postupak imeno­vah duhovnotjelesnim, jer od kada je najveći broj ljudi počeo da živi urbanim načinom života, čovjeku je potreban jedinstven metod za duh i za tijelo.

Upravo je to me­tod naše joge, koji sam iskombi­no­vao od već postojećih elemenata. Jednog, koji polazi od tijela i drugog, kome je polazište psiha, ali nikada ranije po­ve­za­nih u cjelinu. U našoj jogi oni su postali toliko sk­l­a­dna cje­lina kao da je riječ o nekom organ­skom je­din­stvu. Kjerke­gor je prvi dalekovido zapazio da su hriš­ćan­stvu potreb­ne vježbe za tijelo. Metod naše joge nastao je na čovje­ko­vu sliku i priliku. U vezi s njim, kao jedinstve­nimg duho­v­­notje­les­nim sis­t­emom za reinte­gra­ciju rasprše­nog čovje­ko­vog bića, jedino što se poka­zuje vrlo parado­k­sal­nim je: da takav me­tod, u vidu dara, Svijetu pruža jedno biv­še balkansko čob­a­n­če, koje je uz to sa­mo­uko u nauci o čovjeku. Kao da se i ovim rođenje u jaslama, kao simbolu sela, nastavlja!

Nadam se da će se zapadni čovjek uskoro uzdići do takvog duhovnog nivoa da će moći shvatiti i tada proci­je­niti kakav se kul­tur­no-civilizacijski događaj zbio pojavom meto­da naše joge. Kul­tu­r­no-civilizacijska bruka je da u tom smi­slu nije ništa uočeno za dvije godi­ne, koli­ko će uskoro biti da se pojavila knjiga koja taj metod sa­op­štava, čime se samo potvrđuje moje zapa­žanje o nuž­nosti kopernikanskog duhovnog prepo­roda kao uslova za preživljavanje. Izgleda da će biti pot­reb­no još sa­če­ka­ti da bi ta bruka bila vidljiva, odnosno shvat­ljiva. Ona, kada bude uočena, biće u tome: što ni Stara Dama, Ev­ro­pa, a ni svjetski tutor, Amerika, u oblasti čovje­kove sa­m­o­­spoz­na­je ne mogu sada pokazati da ras­po­­lažu i sa čim što bi, prema potencijalnoj djelo­tvor­nosti, ni prib­li­žno, mo­glo da se upo­redi s ovim što meni samom i u ne­i­m­a­š­tini po­đe za rukom da stvorim i pok­lo­nim Svijetu, a eto naši sa­­­mo­­otuđeni veleučeni i veleu­mišljeni umovi ne ud­o­­s­to­jiše se da na civilizacijski dar i radosnu vijest, može se reći savremeno Jevanđelje, bar bace pogled. A kako sl­i­jepci da bace pogled prema svjetlosti? Nikako i nikada! Zato ću i dalje strpljivo podnositi poniženja u pokušajima da im povratim vid. To je moja jedina želja, a i obaveza.

Metod naše joge pruža savremenom čovjeku mo­gu­­ćnost da, u samostal­nom radu, u metodološki os­mi­­š­ljenom postupku kod sebe pokrene, vodi i nadzire proces individu­acije, kako je Jung na­z­vao u nama pri­rodno datu nam, čak u vidu nagona, ali nešto teže spo­znat­ljivu, mogu­ć­nost osv­je­šćivanja Nesvjesnog i tako reinte­gra­cije raspr­še­nog na­šeg bića, koje takvim postaje civiliza­cij­ski uslo­v­lje­no.

U tom procesu mi se sa­mo­­spoz­najemo i tako pre­va­zilazimo sopstvenu samo­o­tu­đenost, a potom kada do­s­tig­ne­mo cilj procesa indivi­du­acije, što ću za sada ime­novati veli­kim preobra­ža­jem, mi se u procesu koji je Jungov uče­nik Nojman na­z­vao cen­troverzija, centri­ramo ili ukot­vlju­je­mo u “osi” (os­o­­vini, s osobinama sličnim kliz­noj skali)  iz­me­đu ega i primar­nog ili božan­s­kog centra u sebi. Tako po­novo pos­ta­jemo ucjelovljena bića, posta­je­mo novorođeni, rečeno Isusovim riječima i spozna­jemo da smo sinovi Boga Živoga; Boga, s čijim otiskom u sebi smo se sje­di­nili. Jung je za svoj nauk, koji je ugrađen u metod naše joge, i koji vodi do ovog cilja, proročki rekao: “Možda je ovo početni korak raz­voj­nog puta koji će uzeti buduće čovečanstvo”.

Ovo vam ne govorim na osnovu teorije, ne pre­nosim vam riječi u vidu znanja kojeg sam stekao čitajući razne, pa i svete knjige, iako ima i toga, već vam saop­šta­vam, za sada samo dio ličnog iskustva ili dob­ro­biti sa sopstvenog puta do sebe sama, kojim putem idući sam, “nabasao” na dva, u oblasti duha najveća dostignuća: je­d­nog u okviru istočnih civili­zacija i drugog u našoj.

Još kao student (1967). otkrio sam teoretski jogu pre­ko Rada­kri­šnana. Ona me k sebi snažno privukla. Me­đu­tim, upoznajući je, sre­ćom, shvatio sam, i pri­je nego sam upoznao Jungovo djelo, da čovjek naše civilizacije jogi ne može pris­tupiti direktno i buk­val­no postati njenim sljed­be­ni­kom ili prakti­ka­ntom. Sve knjige koje sam tada sretao u toj oblasti imale su taj bukvalni i nakaradni pristup jogi, kome se opiralo svo moje biće, pored toga što me joga isto­vre­meno i neo­do­ljivo privlač­i­la. Oni koji su nam predstavljali jogu, nisu bili dorasli zadat­ku kojeg su se bili prih­va­tili. Moje muke i patnja što ih proživih na putu do sop­stve­nog ucje­lo­vljenja bića, pri čemu sam, da tako ka­žem, kao uzgre­d­an proizvod stvorio metod naše joge, bili su toliki da je to niti izre­civo, niti bi bilo pojmljivo. Ali su zato dijamantski sjajni, i moje lično duhovno postig­nuće, kao osnovni rez­u­l­tat, i metodologija naše joge, kao uz­gr­e­dnog rezul­tata, kome sada u oblasti čovjekovog samo­usredištenja nema premca u čitavom svijetu, razumljivo za čovjeka naše civilizacije, za koga je ona, nakon pri­došle ideje, i projek­tovana.

Samo­s­talno sam slutio, pa i po­pri­li­č­no bio shvatio, ovo čemu će me kas­ni­je pou­či­ti Jung (i Jaspers), a to je: da Zapadnjak jogi ne može pri­stu­piti direk­tno, jer je pod­svjesni dio psihe kod nas bitno drugačiji nego kod Indusa, koji je taj metod prvobitno za sebe obliko­vao. Tako je naša joga novi metod. On je ovo­vremeni sis­tem duho­vno­­tje­lesnog samou­sa­vrša­va­nja, pa iako zas­no­van na klasič­noj hatha jogi, on je uči­njen, u spo­­ju s Jungovom na­ukom u meditaciji, pri­h­vat­ljivim i djelo­t­vorno primjen­lji­vim čov­jeku naše civilizacije.

Za sada samo da kažem, kako hatha joga u postupku čovje­kove reintegracije polazi od tijela, razumljivo, uz odgo­varajuće protudej­stvo koje to mora imati i na psihu, ali poš­to je psiha čov­jeka naše civilizacije, bar njen svje­s­ni i pod­svjesni dio, drugačije obliko­vana nego što je to slučaj kod Indusa, to sam smatrao da mi hatha jogi tre­bamo kod nas pr­onaći domaću duhovnu podlogu, kao nado­mjestak za onu koja skupa s hatha jogom, odnos­no jogij­s­kim polo­ž­ajima, nije mogla preći granice Indije; ili ako nam je neki, kao krijumčarenu robu, poturaju, ona ne može nama biti dj­e­lo­tvo­rno upotrebljiva, ukoliko nam je stalo do stvarnog sa­mopro­nala­ženja, a ne do nekakvog kinđurenja. Zato sam u metod na­še joge, kao u jedinstvenu cje­li­nu slio hatha jogu, koju sam ra­­za­stro na evropsku du­ho­vnu pod­lo­gu, polazeći od dostignuća Grčke civi­li­zacije i Biblije, a pro­tu­mačio je i nadogradio Jungovom naukom, naukom koja pre­d­sta­v­lja najviši naučni domet u oblasti čovjekove samo­s­p­o­z­naje u cjelokupnoj poznatoj kulturi zapadnog dijela svijeta.

Na Istoku joga je jedi­n­stvena metoda i za duh i za tijelo, a mi na Zapadu, do pojave me­toda naše joge, nis­mo po­znavali ni jedan metod, ni domaći ni s Istoka uvezeni, koji pot­pu­no ravno­pravno tretira i tijelo i psihu; koji čovjeka na putu do njegove reinte­g­ra­cije isto­vre­me­no upućuje kako da on u jedinstven proces samorazvoja uključi i tijelo i psi­hu. Metod naše joge tu mogućnost pru­ža na naučan način i (za sada) najuspješniji. Bioene­r­ge­ti­ku A. Lovena imenujem nekom vrstom prethodnice me­toda naše joge, ko­ji se u civi­li­zacijskom toku pojav­ljuje kao nešto što je bilo no­rmalno da se iz njega iznjedri, jer je to u njegovoj mate­ri­ci, nakon oplodnje koju je Jung oba­v­io, raslo i razvijalo se, a meni pripade uloga babice i radost prvi čuti glas novorođenčeta.

NIČEOV  NADČOVJEK  BIO BI PROSVJETLJEN  ČOVJEK

Čovjek, kao paradoksalno jedinstvo duha i tijela, a u okviru duha, odnosno psihe po­­­dijeljen na tri zasebne sfe­re, nužno je jed­nim svojim dijelom vezan za životinjski svijet, dru­g­im, svjes­nošću, za ljudski rod, a trećim, mo­gu­ćnošću da postane samo­svjestan, za obo­go­tvo­renje ili oboženje, ili Ničeovim riječima rečeno: da voljno izraste do nadčovjeka.

Spo­z­nati ovu našu treću moguć­nost, nije ni malo lako, iako je svaki čovjek na neki na­č­in u sebi os­jeća ili bar sluti, ali ne znajući o čemu je riječ, često pomisli da s njim nešto nije sasvim u redu. Naša joga je metod namijenjen tome da čovjek te božanske mo­guć­n­o­sti u sebi jasno spozna, ali i omogući im da se skladno ispoljavaju uz naše os­ta­le oso­bi­ne, uz one koje su u nama, a pri­padaju živo­tinjskom car­s­tvu i one koje su karak­te­ri­s­ti­čne za čovjeka, ali koje se pokazuju često kao neljudske dok je čovjek ce­ntriran samo u egu. A precentriravanje iz ega u Sop­stvo je blagodat na koju upućuju sve misterije svijeta i svi Prosvjetljenici.

Izvorni cilj religija molitve je takođe reinte­gracija čovje­ko­vog bića, a kako čuste njihov put vodi preko osjećajne fun­kci­je, a metod naše joge je isprojektovan da se do istog ci­lja stigne preko intelektualne funkcije – što je daleko teži put, ali sada jedino prohodan – u samo­stal­nom in­di­­vi­dual­nom radu, uz po­moć sticanja znanja o sebi i u me­ditaciji buđe­njem samo­svijesti i ostvarivanjem sa­mo­spoz­naje do naj­vi­š­eg mo­gu­ćeg nivoa, i zato se može očeki­vati da će re­ligijs­ke insti­tucije moj metod dočekati, što se kaže, na nož.

Religije su pos­­ta­le nedje­lo­t­vo­rne, pored os­talog, zato što čovjeka upu­ću­ju da životinjski i opš­te­­ljud­ski dio sebe potis­kuje, da ih tlači i negi­ra, i pravi se kao da ti dijelovi u na­ma i ne pos­to­je. Čov­jek svim di­je­lo­vi­ma svog bića mora priznati egzis­ten­ciju, uva­žiti ih i po­tom u odgo­va­­ra­ju­ćem pos­tupku dovesti ih do skla­da. Pos­tu­pajući potpuno sup­ro­tno od ovoga, hrišća­n­stvo, od svih religija ponaj­više, upra­vo je, nas­tojeći negi­rati čovjekove nagone: živo­tinj­u u nama i ego želje, naš op­š­te­­ljudski dio, što ono imenuje Đavolom u čov­je­ku, čovje­ka lažima gurnulo u zagrljaj njegovog đavol­skog dijela.

Od sve literature koju sam upoznao najuspjeliji pri­m­jer izricanja ovog istog na­šao sam kod Njegoša u Njego­voj Luči mikrokozma, ina­če, najljepšoj odi pros­vjet­ljenju u cje­lo­kupnoj svjet­s­koj poeziji. Ovo što slijedi mogla je da ovako izrazi samo duša nebom raznesena. Bog go­vo­ri arhangelu Gavrilu u zamišljenom dijalogu: “Čudo mi je – svemogući reče / vojvodama neba sveštenoga  – / đe mi u dvor s va­ma nije došâ / drug vam činom jednaki, Satana, / jer ste če­s­to skupa dolazili / kâ nebesni vojena­če­l­nici. / Istina je, svi besmrtni dusi / da slobode prava uživaju, / svašto rade što je njima drago / po lakome i svetom pravilu.” / “Svjetilniče, pravdom okrunjeni! / – Gavril reče ocu pre­vječ­nome – / pravila su tvoja osveš­tana, / njihovijem premudrim poret­kom / plan se krasi neba i nebesah. / Mi vječitu sreću uži­vamo; / Satana je, naš drug blista­telni, / na svojemu ostao prestolu, / među svoje velike polkove / njihan horom besm­r­tne ljubovi.” (Polkovi, ruski polk: odred vojske).

Prethodni stihovi izražavaju istovremeno i veliku tajnu i najvišu Istinu, do koje se stiže jedino samospo­znajom i pro­svjetljenjem, a to je: da se Satana ili Đavo u nama umi­ru­je i privoljava na saradnju, pri ispoljavanju božanskog di­je­la našeg bića, jedino ako ga pri­hva­ti­mo i pustimo mu da ostane na svome prestolu, tamo gdje mu je mjesto, ali nji­­han horom besmrtne ljubavi. Istina izrečena božanstveno![17]

Ljubav o kojoj je riječ je ono osjećanje, ranije pome­nuto, koja se javlja onda kada se samosvijest sjedini sa praslikom (ili arhetipom) drugog pola u našem nesvje­s­nom, koji se imenuju kao Anima i Animus. Pjesnici nam pomažu da to pojmimo, npr. kroz likove Laure, Beatriče ili Dulsineje. Inače, uloga st­v­a­r­ne os­o­be je najsličnija ki­no-platnu na koje se projek­tu­ju arhetipske želje. Spoz­na­ja ovog je istovre­me­no odgone­tanje tajne Erosa i Thanatosa (Mraka).

Đavola u sebi sam spoznao, uvažio ga i s njim se spri­ja­­te­ljio, prih­vatio ga kao sas­ta­vni dio cjeline koja nam je namijenjena od našeg Stvoritelja i uopšte se više s njim ne borim kao što to čine nesvjesno mnogi ljudi i sv­j­e­sno sveš­tenici (oni koji se pridržavaju celibata), cijeli život, uglav­nom, ne­uspješno. Da bi se prihvatio Đavo u sebi, potreb­no je spoznati istinu koju je Marija fon Frans saop­š­tila kada je napisala: "U tamnom nesvjesnom čovje­ko­vom dijelu prebi­va tako strastven poriv da ga razum ne može nadvladati".

A da li će taj dio nas samih postati naš pri­ja­telj ili nepri­jatelj, zavisi u prvom redu od toga hoće­mo li mi probuditi svoju samo­svijest ili ne. Ako je probu­dimo, tada ćemo shvatiti da se ti dijelovi prema nama unepri­ja­teljuju samo ako svjes­no ignorišemo njihovo postojanje ili ih ne­svjes­no potis­ku­je­mo u neki zapećak, to jest u podsvijest.

Jedna duboka istina o čovjeku i o samospoznaji, koju svije­tu uzgred darujem preda­jući mu metod naše joge, je da se do prosv­jet­ljenja stiže jedino uko­li­ko poštujemo uni­verzalni kosmički, prirodni ili Božiji zakon. Nje­go­vo pošto­va­­nje znači prihvatiti sebe u cjelini, i živo­tinj­ski, i ljudski, i bož­anski dio sebe, i ne praviti se ni mor­al­nijim, ni mu­d­ri­jim od svog Stvoritelja, već poučiti se kako da omo­gu­ći­mo Božan­skom dijelu u nama da se ispoljava, što dovodi do spon­ta­nog odu­hovljavanja naših živo­tinj­skih i opšte­lju­d­skih dije­lo­va, koji se često poka­zu­ju kao ne­ljudski. Za ovaj postu­pak Pol Dil bi rekao, vršiti pra­vilno vred­no­v­a­nje želja, a to izvo­diti sa sta­novi­šta suštinske želje, ka­ko je on imenovao ono isto što nazvah nagon samoostvarenja.

OŽIVLJENA SU UČENJA VELIKIH  PRO­SVJET­LJE­NIKA – OSNIVAČA RELIGIJA!

Religije molitve su se degenerisale, jer su izvorna religijska otkri­­ća, koja se spoz­na­ju prosvjetljenjem, teo­lo­zi prežvakavanjem, a sveštenici papagajskim ponav­lja­njem onog što niti razumiju, niti sami poštuju, učini­li blju­tavim do nepodnošljivosti, a uz to, preko njihovih pla­me­nih rije­či o ljubavi, dok im u srcu plamtijaše mržnja za pripa­d­nike dru­gih reli­gija, nestajao je, hlapio je, djelo­tvor­ni nektar koji je postojao u izvornim učenjima.

zvornim učenjima Velikih Prosvjetljenika, metod na­še joge, sistemom usta na usta, sli­­čno kao kod vješ­ta­č­kog disanja, udah­njuje životvorni dah i tako ih na sa­mo­svojan način o­živ­ljuje; onako kako je to jedino sada iz­vo­d­ljivo. Sveštenici religija molitve i njihovih mno­­­­­­go­bro­j­nih sekti biće zblanuti kada saznaju da se pojavila knjiga u kojoj se na naučan i rela­tivno lako razum­ljiv na­č­in pred­stavlja taj­na pro­s­­vjetljenja ili nauk njihovih mesija, umom pojmljiv.

 Pošto su sveštenici svjesni da oni svoje vjer­ni­ke obmanjuju, priča­jući im bajke o osni­va­ču nji­­ho­ve re­li­gije i o sveti­te­lji­ma, oni će zato biti ja­ko uzne­mi­­reni on­im što sadrži knjiga Naša joga.[18] Ali, nema raz­loga za toliko njihovo uznemi­renje ko­­­li­ko će ono u prvi mah biti, jer ljudi mnogo više vole sluš­a­ti baj­ko­vite laži o sve­mu i svačemu nego istinu o sebi, o svo­joj zaslijep­lje­n­o­sti i svom snu, a moj nauk im otvoreno go­vo­ri da oni hr­ču i bun­ca­ju i onda kada misle da bogzna ka­ko mud­ro go­vo­re. Nikada ljudi u gomilama ne pohrle ka Is­tini, jer go­mila ima sluha samo za laž i obmane, a Istinu traže i na­­laze je samo poje­din­ci. Zato je metod naše joge i na­mi­jenjen pojedincu, onom koji neće nikoga opo­na­šati, već će se sam osmjeliti ili drznuti da i on postane ono što je postao i Isus, odnosno drugi Veliki Prosvjet­ljenici. Sa­da onaj ko, uz pomoć naše joge, pot­puno odlučno i sa­m­o­­pre­da­no krene ka tom cilju, ima izglede da ga i dostigne!

Iako će zvučati da plagiram Isusov savjet Nikodimu ka­da mu On veli: “Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se na­no­vo roditi”, ali ka­žem vam da i vi možete postići ucje­lo­vlje­nje svog raspršenog bića ili prosvjetljenje, što je ust­vari no­vo rođenje, o kome govoraše Isus. To je stanje du­ha koje pr­u­ža osjećaj sjedinjenosti sa pra­slikom Boga, koja je u ne­svjesnim dije­lovima naše psihe, gdje ona, u vidu otiska če­ka da joj svojom samos­vi­ješ­ću priđemo i da se ponovo spo­je kalup i odlivak. Ovo je kao moguć­nost nagovješteno i u Bi­bliji. Kalup se u njoj ime­nu­je kao Drvo života u raj­s­k­om vrtu, a to je ustvari naše nesv­j­e­­s­no, pre­ma kome prilaz ču­­va heruvim s plame­nijem ma­­čem. Taj heruvim je naša p­o­­d­svijest. Joga, a za nas sa­­da na­ša joga, najsiste­ma­tičniji je i naj­bezbjedniji, uz to i najus­pje­š­niji na­čin za osv­je­­šći­va­nje po­d­svjesnih sadr­ža­ja psihe. Jezikom Biblije re­čeno, ovla­da­ti jogijskim umije­ć­em značilo bi i pronaći način kako da pro­đete po­r­ed He­ru­vima s plamenijem mačem, koji nam brani da pono­vo uđemo u raj­s­ki vrt u kome je Drvo života, a, iz is­ku­s­t­va dodajem, i osjećaj njegovog smisla, trajnosti i be­s­mrt­nosti; riječju: blaženstvo, ili ovdje dostignut raj za dušu. 

            Sve veći broj ljudi u naše doba poseže za raznim opo­j­n­im sred­stvi­ma, prirodnim ili vještačkim, a među njima, dro­ge su sada pos­tale najprivlačnije i najraspro­stra­­njenije, po­mo­ću kojih se, kao kak­vom prečicom, ufurava u nes­vje­sne dijelove psihe, odnosno tako se nokautira Heruvim s pla­­me­ni­jem mačem, i pored njega se prođe, u Raju – ali tako do­s­tignutom, znači kratko­traj­nom, prolaznom – boravi, s Drveta života beru “plo­dovi”, dok traje dejstvo dro­ge, odnosno dok se Heruvim ne oporavi, pro­na­đe vas u Raju i izbaci u ovaj svijet, koji narkoman tek potom doživljava kao istinski Pakao. (Metod naše joge može im biti od pomoći).

            U drugoj polovini XX vijeka francuski naučnici su otkrili, odno­s­no samo potvrdili drevne tvrdnje joge, da bi čovjek zaista bio sre­ć­an “nije nužno prizivati u pomoć sin­te­tičke i veš­ta­č­ke droge koje su, na kraju, samo moć­ni ampli­fi­katori psihičkih feno­me­na. U sebi posedujemo ćelijske oscilatore – prirodne rezo­na­to­re – sposobne da vibriraju na ovim frek­ven­­cijama – na nama je da ih otkrijemo i da ih uključimo”, kako bi svi dijelovi psihe bili na istim fre­k­vencijama. Na Istoku joga je ovo ljudima obez­bjeđivala mile­ni­ju­mima, a od pojave knjige Naša joga i prosvetljenje, tako to može sada biti i s nama, ako nam ovocivilizacijska čuda nisu popila svu, od Boga nam datu, pamet.

            Moje oduševljenje je neizmjerno, moja sreća vama je ne­poj­m­ljiva, stanje moje duše se zaista može, Njego­še­vim riječima izre­čeno, imenovati kao nebom ra­z­neseno, a ovo sve ne dolazi samo od dostignutog stanja pro­s­v­je­tljenja, već i od toga što Svijetu i vama lično, poklanjam duho­v­no­­tje­le­s­ni metod samousavršavanja koji vam mo­že omogu­ćiti da i vi dostignete stanje duha, ra­zum­ljivo na vama nami­je­njen indivi­dualan način, koje može biti vrlo slično mom ili onom ko­je su bili ost­va­rili Veliki Prosvjet­lje­ni­ci. Znači i vi mo­žete pos­tati Novo­rođeni, Hrist ili Mali Buda, možda i Veliki. Kažem hrist i mali buda, zato što, da bi se os­tvario nivo prosvjetljenja koji su dostigli pomenuti Pros­vje­tljenici, čo­­vjek mora biti predinsponiran, slično kao i za do­s­tignuća u svjetovnim oblastima života. Sjetite se, npr., Baha, Moca­r­ta, Leonarda da Vinčija, Getea, Tesle i njima sličnih.

            Prednost metoda naše joge je i u tome što mi na pu­tu do ucjelovljenja bića i do prosvjetljenja, kao uzgredni re­zul­ta­t, održavamo zdravlje u odličnom stanju ili ga po­prav­ljamo, ako je bilo narušeno, pa tako ako osnovni cilj i ne bude postignut, uzgredni rezultat dođe kao veliki dar.

Ali prije nego biste se prevremeno oduševili, imajte u vidu da ovaj metod nije podo­ban za svakog čovjeka. Za lijenčine on nije, u prvom redu, osim ukoliko oni ne po­kažu spremnost da upravo ovim metodom prevladaju taj sops­tve­ni porok, jer u našoj jogi, slično kao i u bu­diz­mu, sva blagodat dolazi od indivi­du­al­nog rada i ništa se ne može očekivati da će doći samo od sebe. A vama, slično kao da je pao s n­e­­ba, jedino dolazi metod naše joge. U ovo doba pis­me­n­o­sti, svako ko je spre­man na učenje i studiranje ove k­nji­ge, i obučavanje koje metod naše joge podrazu­mi­je­va, može biti siguran da je u izgledu da se snabdije onim š­to se u arapskoj mitologiji zove Aladinovom svje­ti­ljkom.

            U ovo doba, u času kada postaje očigledno da se naša civili­zacija, zbog čovjekovog upadanja u procjep jednos­tra­nosti i zbog naše zastrašujuće obezboženosti, pa čak često i kad sebe smat­ra­mo religioznim osobama mi smo bezbož­ni, od ovakvog veličan­s­tve­nog dara, ka­kav ovom knjigom predajem Svijetu, nije moguće ni zamisliti išta dragocjenije.

Svom nauku, metodu naše joge, namijenio sam dejstvo na ljud­sku svijest, na um, sli­čno onom koje ima Sunce na ze­mlju i ljude. A ako se vaš ego, vaša umiš­ljena preds­tava o sebi samom, od mo­jih riječi previše ugrije, vaša će mrž­nja prema sazna­nju onog što vam je sada nepoznato po­če­ti da se is­p­a­­rava i oblaci netrpe­ljivosti pre­ma ovom što slu­­šate zaklo­niće vam zrake ovovremenog duhov­n­og sun­ca, a vi ćete u tami vašeg uma moći nastaviti svoj san. Ako bi tako bilo, jako bi žalio zbog toga, ali znam da na to ne mogu skoro ništa uticati. Na duhovnom nebu čovjeka naše civili­za­cije sunce je zgaslo, zašlo je za oblake bezbožnosti, vri­je­me institu­ciona­lizovanih reli­gija ili religija molitve je prošlo i čovjek, poje­dinac, ovak­av kakav je, du­hov­nu svjet­lost mo­ći će pronaći jedino u nekom od duho­vno­tjelesnih meto­da samou­savrša­vanja koji individu­al­no vode do rei­n­tegra­cije i ucjelo­v­ljenja raspršenog čovje­kovog bića, a naša joga je jedan od takvih, i to najsistematičniji metod.

Marks je povodom velike krize rimskog carstva i poja­ve stoičke filozofije rekao: “Kada zađe sunce opšteg neba, noćni leptiri potražiše svjetlost privatnih svjetiljki”.

Postoje vremena kada neka ideja, a takva je npr. bila ide­ja komunizma, dâ krila čovjekovoj iluziji da je sreću mo­guće naći tražeći je u spoljnjem svijetu, mimo sebe. Nakon kraha takvih ideja pojavljuje se stanje opšte du­ho­vne smu­še­nosti i tada se lako upada u razna retrogradna stanja.[19]

NAJVEĆE  EZOTERIJSKE  TAJNE SAOPŠTENE  SU  RAZUMLJIVO

Stoička filozofija je jedan od sastavnih dijelova naše joge, koja u krajnjem vodi ka tome da se čovjek oslobo­di tere­ta svog ega, onakvog kakav taj teret jeste i koliki je, pa da se potom dostigne sasvim drugačije sta­nje bi­ća, nama Zapadnjacima bez iskustva skoro nepoj­m­ljivo. (Učiniću dig­re­siju i reći da pod Zapad­nja­cima i Zapadom  mislim na lju­de naše, Zapadne, Evropske civi­li­za­cije i na prostore zapa­d­no i sje­verno od Indije, odno­s­no, u nekim slu­čaje­vima, od onih na kojima žive ljudi is­la­m­s­ke civi­li­zacije). Kada je riječ o pominjanju tereta ko­ji nam name­će ego, jasno mi je da vi sada ni inte­lek­tom niste u sta­nju poj­mi­ti o čemu to govo­rim, jer se vi sa svo­jim egom identifikujete. A čov­jek pored ega i uma, kao i svjes­nog, podsvjenog i nesvjesnog dijela psihe, kako re­k­oh, ima i jed­nu du­hov­nu instancu, a to je sa­mo­svi­jest, pr­e­ko čijeg buđenja i razvoja čovjek može se­be samo­spoznati do nivoa kada se id­e­n­ti­fikacija s egom ra­s­­kida i tada mi možemo posma­t­ra­ti sebe, aktivnost svoga uma, slično kao što gledamo druge ljude ili svoje lice u ogledalu.

Ako čovjek otpočne proces samospoznaje, on tada postaje sličan naučniku u njego­voj laboratoriji. Međutim, dok u nauci imamo istraživača, predmet istraživanja i na­uč­ni postu­pak kojim se istra­ži­vanje obavlja, kao odvo­je­ne i zasebne cjeline, u procesu duhovno­tje­le­snog samo­usa­vr­ša­vanja i izvođenja samospoznaje, bilo kojim oz­bilj­nim me­to­dom, pa je tako i u našoj jogi, u kome je me­di­tacija jedan od nivoa, individua koja to želi da postigne, postaje istov­remeno i naučnik i laboratorija, a i predmet istraži­vanja, u postupku koji ona sama, to jest vi, vodite i koji traje godi­nama, pa na neki način i do kraja života.

Vi ćete se složiti s tim da svaki čovjek ima, bar pone­kada i uglavnom nedovo­ljno jasnu predstavu o zrač­cima svoje samosvi­jesti, ili o tome da u njemu samom, pored onog što on drži da jeste, kao da postoji nešto ta­na­nije, a veće. Saznanja o toj samo­svijesti pojavljuju nam se najsli­č­nije kao bljeskovi munje u mrkloj noći, kada se kre­će­mo bez svjetla. Mi tada samo na čas do­bi­jemo moć da vi­di­mo prostor u kome smo, ali suviše brzo po­no­vo smo u pot­pu­nom mraku. Međutim, onaj prizor sjajne obas­ja­no­sti pro­s­tora u tamnoj noći, ostaje nam u sjećanju kao nešto na što nam se milo podsjetiti. Čovjek dok je centriran samo u egu, a to je ps­i­hičko ili du­ho­vno stanje u kome ste vi sada, on se identi­fi­ku­je sa svojim umom, sa svjesnim dijelom psihe, uže uzeto s razumom, iako, kako rekoh, taj dio u carstvu naše psihe čini svega oko 5%. Da bi mi dobili pred­sta­vu cjeline svog bića potrebno je da u nama dođe do bljeska samo­svi­jesti, i tada, slično kao kad sijevne munja, nama se uka­zuje nepregledno carstvo nesvjesnih dijelova psihe. Mali bljesci samosvijesti koju mi meto­do­loški podstičemo da se raz­vi­je i ojača, omo­gu­ćavaju nam postepenu samo­spoznaju, do ni­voa ka­da se spontano događa veliki bljesak samo­svi­jes­ti, koji se nazi­va prosvjetljenjem. Onaj ko ima određeno svje­to­vno zna­nje sli­čan je čovjeku koji noću po pomrčini ide poz­natim putem, a onaj koji je bez tog znanja je kao čovjek koji ide noću po nepo­z­natom putu. Prosvjetljenik je kao put­nik koji se kreće danju, pa ako mu je teren i nepoznat, odnosno ako je bez znanja, on bar vidi kuda korača.

Dakle, kako možete zaključiti, na osnovu rečenog, du­hov­no­tje­lesni metod samousa­vrša­va­nja, koji nazvah naša joga, kao kraj­njem cilju, vodi velikom bljesku samo­svijesti ili pro­sv­je­t­ljenju, samoostvarenju, samadhiju, nirvani, satoriju.

Pri prvom su­­­s­retu s ovim metodom, koji je konstru­isan za samo­stalano samo­pouča­va­nje, uz tje­lesnu podršku hat­ha jogom, do prosvjetljenja, uz pomoć ove knji­ge kao udž­be­­nika i još čitavog niza knjiga, kao oba­vez­ne literature, du­hovni tragaoci se osjete slično kao brucoš me­di­cine kome je životni cilj da postane doktor, ljekar. U okto­b­ru, dok pri­su­stvuje prvim preda­va­nji­ma i vježbama on je is­tovre­me­no i ushićen kao da mu je diploma d­o­­k­­tora već u džepu, ali pomalo i zbunjen, čak zaplašen, obimom on­og što tokom studija treba da nauči, čime sve treba da ov­­lada. Ali njega privla­čan i jasan cilj vuče u napore koji su pred njim.

Cilj koji se pos­ti­že metodom naše joge ne treba uzeti kao cilj u svjetovnim oblastima, jer kako zamisliti da ho­­će­te ono što je intelektom ne­po­j­m­ljivo, a proz­nim nači­nom izra­žavanja adekvatno ne­iz­re­civo. Slično kao za izraža­va­nje lju­bavnih osjeća­nja i za saopštenja o prosvjetljenju poe­zi­ja je po­go­dnija. Veliki Prosvjetljenici, da bi drugima pre­dsta­vi­li uzvišenu, očara­vajuću duhovnu lje­po­tu svog po­s­tig­nu­ća, najčešće su se služili para­bo­la­ma. Isus je po to­me po­se­b­no po­­z­nat. Ali do suštinske poruke izre­čene para­bo­la­­ma, teš­ko ili nikako nije moguće doprijeti čovje­ku usre­di­štenom u egu i umu, a one su up­ra­vo njemu na­mi­jenjene. Ovaj pa­radoks je skoro nemo­gu­će otkloniti, a u svojoj knjizi sam us­pio, koliko znam do sada naj­us­pješnije, taj paradoks pre­va­zići, i ono što su Veliki Prosvjet­lje­nici sa­o­­p­­šta­vali, a i ono što, u vezi pros­vjet­ljenja, izrekoh o sop­s­tve­nom iskus­tvu, saopštih to jezi­kom običnim ljudima, bar koliko-toliko, inte­lektom poj­m­ljivo. Moje dugogodišnje iskus­tvo u radu sa studen­tima, na njima nein­te­resantnom i kraj­nje do­sa­d­nom predmetu, pri ovome mi je bilo od velike koristi.

Uzmimo za primjer, kako da vi shvatite Isusove rije­či kojima otpočinje svoju najčuveniju besjedu, Besje­du na gori: “Blago siro­ma­­­š­nima duhom, jer je njihovo carstvo ne­bes­ko”. Oko dva­de­set go­di­na pitao sam naj­um­nije glave, među njima i mnoge pro­fesore teo­lo­gije, da mi objasne ove riječi, a svi njihovi odgo­vori mogu se svesti na već nave­de­ni Njegošev zaključak o nemoći uma da spozna najdublju Istinu, onu koja je dokučiva jedino duhu.[20] Paraf­ra­zi­ram: Svi nji­ho­vi, koba­jagi, mudri odgovori, drugo ništa ne pred­stavljaše mi, do nije­mog jednog narječija, do pogleda mra­kom uga­še­na. Potpun i intelektualno razumljiv odgo­vor na ovo pita­nje dao sam u knjizi iz joge. I u najnovijim prevo­dima No­vog Zavje­ta pojavljuje se isto neshvatanje ovog.

Ili, kako da vi razumijete poruku koju prenosi tri­de­setpeti ajet dvadesetčetvrte sure Kur’ana, koja se zove Svjetlost. A čujte krasno izrečenu Istinu: “Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjet­lo­s­ti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, ...”  

Kada god Prosvjetljenik želi nešto reći o spoznaji naj­du­blje Tajne on mora da se posluži parabolama i meta­fo­ra­ma, jer riječi u svim jezicima su predviđene da saopšte ono što je razumljivo čovjeku usredištenom u egu, a prosvjet­ljenje je stanje duha riječima nesaopštivo i ljudima dok su usredišteni u egu nepojmljivo.

Ovim riječi­ma o Svjetlosti Božijoj i o mogućnosti da ona bude upa­lje­na, Muhamed a.s. je posavjetovao ljude da i oni mogu postati nešto više ako postanu istinski vjernici; ako probude svoje religiozno osjećanje. To je bilo po­s­­ti­zivo pu­t­em vjerovanja u Boga jedino osjećajnom tipu čov­jeka, a isto postignuće intelektual­nom tipu, koji sada dominira, pos­­tizivo je samo aktiviranjem za njega u nje­mu pandana religioznog osjećanja, nagona samo­os­t­va­renja, što se to­kom medita­cije izvodi proce­som samo­spoznaje i osvješ­ći­vanjem nesvjesnog dijela psihe.

U svakoj reli­giji molit­ve – a religije su od vje­ro­va­nja u Boga nesagledivo udaljene – njen osnivač je pos­lje­d­nji mesija, jer bez te dogme nemo­­guće je utemeljiti reli­gi­ju kao insti­tu­ciju, a nakon toga ko se u okviru te re­li­­gije pr­os­vijetli, ako se osmjeli da kaže da ga je Stvoritelj do­veo do svjet­losti svoje, što bi bilo isto kao da kaže da je do­s­tigao sje­di­njenje s Bogom u sebi, ne gine mu da bu­de kame­­no­van ili spa­ljen. Tak­vih primjera je bilo u sv­a­­koj od mo­no­teističkih religija. Danas bi, even­tu­a­lni, pr­o­­s­vj­e­t­­­lje­nik u okrilju nama poznatih religija molit­ve, ako bi se kao takav ogla­sio, bio ili smje­šten u bolnicu za um­o­­b­o­lne ili bi kao jere­tik bio izop­š­ten. Nekada su re­ligije s pro­svjet­lje­nicima postupale najslič­nije kao ča­s­ne sestre i kaluđe­rice s djecom koju bi rodile: odmah bi ih umorile. Mnogo je takvih primjera u svim re­li­gi­ja­ma mo­­­lit­ve za­pad­no od Indije, a uz Isusa jedan od naj­ža­lo­s­ni­­­­jih takvih primjera je zvjersko pogu­b­lje­nje pro­s­v­jet­lje­n­i­ka, Velikog sufija, Huseina ibn Mansura al-Hala­dža (857-922.) u Bagdadu. Pro­­­­­s­­vjet­ljenik ne vjeruje u insti­tuciona­li­zo­­va­n­og Boga, on govori Istinu i ra­zob­ličava laži, u prvom redu laži onih koji ljude pod plaštom vjere u Boga – varaju.

Ako niste doživjeli veliki bljesak samosvijesti, ako vas nije obasjala Božija svjetlost, može­te biti Ajn­š­t­ajn, ali će vam ono što je saopšteno parabo­lama, koje ovdje na­ve­doh, od dva Velika Prosvjetljenika: Isusa i Muhameda , os­t­a­ti nepoj­mljivo, a veliki bljesak samosvjesnosti ili pro­s­v­jet­lje­nje, čak ako ste i knjigovođa (navodim zanimanje koje sam sâm obavljao), ove riječi vam čini potpuno shvatljivim i bliskim, toliko bliskim, do osjećaja neizrecive ljubavi za one koji ih ova­ko prekrasno izrekoše.

(Zapažate da Muhameda  vidim na istom pije­des­ta­lu na kome je od ranije Isus. Za prosvjet­lje­ni­ka svi su pro­svjet­lje­nici ravnopravni, a da ih takvim do­ži­vljavamo, ni naj­manje nam ne sme­taju njihove indivi­dualne razlike. One su normalne i nužne, može se i tako reći, od Boga su! Oni su na duhovnom nebu Čovječanstva kao zvijez­de na fizičkom nebu: neke Zemlji bliže, neke od nje dalje, neke manje, neke veće, ali sve su zvijezde, i nebo je, na vedroj noći – što uzmite kao adekvatan paralelan pojam za prosvjetljenje u sveri dostignute Tajne – prek­ras­na cjelina, upravo zahva­lju­jući svojoj šarolikosti).

Srećom, svaki čovjek, bar kraičkom svog bića, u se­bi sluti od Boga nam namijenjen najdostojniji cilj našeg ovo­zemaljskog posto­janja, a dokučivanje samosvi­ješću tog esenci­jal­nog centra u nama i potom sjedinjenje s njim, što sam imenovao velikim bljes­kom, pa bi­lo to naj­češće i nem­u­što, kao cilj nas privlači. Jedan od dokaza da go­vo­rim isp­ra­vno je i to što me vi sada sluša­te (čitate ovo). Da to činite navelo vas je to nejasno osjećanje potre­be da u ovom ži­votu dokučite neš­to više ili dublje od onog što vam pruža svjetovno obrazovanje i sva­kodne­v­ni život, a to više je  primarni ili božanski centar u nama.

Osnivači svih religija i ostali Veliki Prosvjetljenici po­red njih, bili su ljudi koji su, svaki na svoj način, uspjeli da sa tim najdubljim a esen­ci­jalnim centrom u nama us­postave vezu i da svo­je biće ukotve u tom centru, da se prepuste sferi nje­govog gravitacionog uticaja.

 Postupak koji su oni na sebi izvodili mogao bi se imenovati pre­cen­tri­ravanjem (precentriranjem) iz ovog našeg običnog ili sekun­dar­nog, civili­za­cijski uslovlje­nog centra koji psi­ho­logija imenuje kao Ja ili ego u pri­mar­ni centar u nama, koji zaista, kao tak­av, postoji. Moje isku­stvo precen­trira­va­nja iz ega u taj pri­marni cen­tar sada stoji kao jedan u nizu dokaza o ta­k­voj moguć­no­s­ti. Moj put do tog pos­ti­g­nuća, do prosv­jet­ljenja bio je dug, mu­čan, vrlo bolan i, pošto ga izvodih samouko, opas­an, ali srećom zavr­šio se uspješno.

UKRATKO O SEBI i SVOM POSTIGNUĆU

Sada kad osmotrim put kojim sam prošao i sam se čudu čudim, i jedino što mogu reći imam utisak kao da je svime upravljala neka umu nevid­ljiva ruka u vidu sudbin­s­ke pre­do­dređenosti. Ali, bez obzira na to, u me­todu naše joge, koji sam tra­ga­jući za prosvjetljenjem otkrio ili iskombinovao, ostao sam u grani­cama naučnog pogleda na fenomene i duhovna iskustva, koji su u našoj nauci još u prošlom vijeku svrstavani u mistiku ili metafiziku.

Bilo je red da sam vam se predstavio prije nego počeh po­d­rob­nije govoriti o duhovnotje­les­n­om me­to­du naše joge, pa ću to uk­ra­t­ko samo otpočeti, a kasnije, s vre­me­na na vri­jeme ponešto do­da­ti. Inače, knjiga Naša joga i pros­vje­t­ljenje je isto­vre­meno i moja duhovna autobio­grafija.

Prvo ozbiljno pitanje koje sam sebi po­sta­v­ljao kao di­je­te, sjećam se, bilo je: koja je svrha lju­d­skog života? Da to pita­nje tako mlad sebi postavim, vjero­vat­no je dopri­no­si­lo i to što sam od­ra­stao u seljačkoj poro­di­ci, u kojoj su i djeca morala mnogo da rade u vrijeme siromaš­tva i svakojake bijede nakon Dru­gog svje­t­skog rata. Znao sam da odrasli nešto čine, a poneka­d i pos­matrao kako to izvode, što nji­ma pruža veliko zado­vo­­lj­­stvo, a riječ je bila o seksu, ali sam ipak imao utisak da oni život provode u nekoj vrsti budnog sna, što se me­ni doimalo besmis­leno. Dok još bijah seos­ko čoban­če, ponekad duboko iz me­ne, iako nedo­voljno jas­no, javljala se neka slutnja da ljudski život mora imati neki dublji smisao, koji ljudi oko mene nisu u stanju da otkriju i dokuče. Što sam ovoj ideji omoguća­vao da pos­ta­ne jasnija, to mi se sve, ili skoro sve što su ljudi oko mene činili do­i­­ma­lo bes­mi­slenije. Već oko dvanaeste godine bio sam se razo­ča­rao u nastavnike i sveštenike, jer sam shvatio da oni pojma nema­ju o od­go­voru na pitanje koje je mene mučilo: kako dokučiti dub­lji smisao ljudskog po­s­to­janja. Moje razo­čarenje je dolazilo zbog toga što sam, u djetinjoj naivnosti, pretpostavljao da oni to znaju.

Vapio sam za tim da što više čitam knjige, ali mi se kas­nije učinilo da su mnoge od njih pisane, ne da bi nam dale odgovor na pitanje o smislu života, već da bi nam pažnju od tog pitanja odvukle na nešto spo­redno, u odnosu na važnost tog pitanja, na nešto trivijalno. Moje pitanje i potraga za odgovorom na njega za mene je bila jedina isti­n­ska pre­o­kupacija, ali da bi koliko-toliko izgledao nor­mal­no, mo­rao sam da radim proste seoske poslove koji su mi stro­go auto­ri­ta­tivno dodjeljivani i da uz njih učim ono što su zah­­ti­jevali školski prog­ra­mi osmogodišnje škole, koja tada nije bila obavez­na, a u koju sam se samoinici­ja­tivno bio upi­sao. Našavši se u dubokom rascjepu između silne unut­ra­šnje želje za upoz­na­­va­njem nečeg što tada nisam znao ni gdje da tražim i jake spolj­ne, porodične prisile da se ponašam kao i druga djeca svog uzras­ta, život sam počeo da doživ­ljavam kao strašnu muku i patnju, a bilo je to upra­vo u vrijeme kada dječaci provode, obič­no, naj­lje­p­še go­di­ne svog života. One su meni bile toliko mučne da sam bio došao na ideju da život prekratim samo­ubi­s­t­vom. Zap­ra­vo, bio sam donio čvrstu od­lu­­ku da ću to uči­niti, a samo sam izvršenje odluke tada, a i godinama kasnije, od­ga­đao od večeri do jutra i od jutra do večeri, te tako iz dana u dan, o čemu pišem u knjizi iz joge.

Ne imavši mogućnosti da nastavim školovanje u gra­du, u šes­na­estoj godini sam po­bje­­gao sa sela i zapo­s­lio se kao nekva­lifi­ko­vani radnik u jednom građevin­skom predu­ze­ću u gradu. Bilo je to u Konjicu. Od tada sam u materi­jalnom smislu živio sa­mostalno, a uzgred, uz rad, završio sam nekakvu stručnu sred­nju školu, a potom se upisao na studije, ali ne na one koje sam že­lio, već na ekono­miju, jer sam za nju mogao obezbijediti sti­pen­diju.

Bilo mi je stalo da postignem svjetovni usp­j­eh – što mi je u nekoj mje­ri i pošlo za ru­kom – valjda da bi tako doka­zao ispravnost svog bježanja sa sela u grad. A ono moje pi­ta­nje iz djetinjstva o smislu čovje­ko­vog postojanja u meni je tinja­lo i vapilo da za njega otkrijem odgo­vor. Ono se ni najmanje nije za­do­voljavalo time što sam već bio mag­i­s­­tri­rao i radio kao asi­s­tent na univerzitetu, a iza sebe imao zadovoljstvo ili breme, sve zavisi kako se na to gle­dalo, da sam 6. maja 1968. godi­ne na godišnjoj skup­šti­ni Saveza studenata BiH, kao slobodni strijelac, upalio fitilj za mje­sec dana kasnije vrlo uspješno izve­de­ne junske studen­tske demon­stracije u Sar­a­jevu. Uzgred reče­no, DB, služba Držav­ne bezbjed­nosti Titovog režima od tada pa do suno­v­rata te najperfidnije dik­ta­ture, stal­no me držala na oku uz pomoć svojih žbira što su bili oko mene smišljeno i perfidno raspoređeni. (Jednog su bili postavili da sa mnom sjedi u kabinetu, a drugi, njegov dru­gar iz škole, name­t­nuo mi se bio za, tako sam bar mis­lio, najboljeg intelektualnog prija­telja. Taj je u druženju sa mnom stalno navodio razgovor na političke teme i time mi je bio postao vrlo dosadan. Počeo sam ga izbjegavati ali se on bio prilijepio kao krpu­ša. Nakon druženja od oko petnaest godina, primijetim, bilo je to 1991. godine, kao da on mene izb­je­gava. Slu­č­a­jno ga sretnem pred fakultetom i poz­o­vem u kabinet, te upitam šta je u pitanju pa me izbjegava. Nikada nisam bio više zapanjen odgovorom: "Ne plaćaju me više za druženje s tobom". Eto našta je sve trošen no­vac koji smo dobivali od Zapada, prvo kao bespovratnu po­moć a kas­nije, kada je ona uskraćena, uvaljivali smo se u kredite. U doktorskoj disertaciji saopštio sam da je ta po­moć izno­si­la od raskida sa Staljinom do 1964. preko 43 milijarde ond­a­š­njih dolara. Ovaj podatak mi je dao jedan stari profesor u Njemačkoj 1980. tokom mog studijskog bo­rav­ka kod njega. Pred moj polazak jedan njegov docent predloži da pođemo na večeru u kvart čuvenih studentskih restorana u Hajdel­berg. Tu uz dobro jelo i odlično vino stari profesor se popri­lič­no otvorio prema meni i reče da je 1941. godine iz aviona stigao na tlo Slovenije kao Hitlerov vojnik. Pošto sam ranije tokom meditacije vidio kako se ruši Berlinski zid, to sam mu rekao i objasnio da će se Njemačka ujediniti, ali samo ne znam kada. Tokom pret­hodnih stručnih razgovora iz­ra­žavao sam svoju nedo­u­micu kako naša privreda ima takve rezultate uz očiglednost toli­kih gluposti i neefikas­no­sti. Stari profesor, očito prezado­vo­ljan mojim "prorokova­njem" u vezi ujedinjenja Njemačke reče da mu sjutra svra­tim u kabinet. Otišao sam, a on mi je ta­da dao pomenuti podatak o pomoći, što je kod nas tada bila najstroža držav­na tajna. Uz to mi je rekao da mu se dopadalo to što sam sumnjao da u stvarnosti moje zemlje ima nešto skriveno, što bi bilo normalno da bistar um ekonomiste zapazi. Tako je, dakle, ta ujdurma funkcionisala. Prkosio sam toj nakazi slo­bo­­do­umnošću, ispalo je na kraju, vje­š­to ba­lansira­ju­ći godina­ma na žici zategnutoj između slobode i zatvora, a njoj je osnovni cilj bio zaluditi ljude, manipulisati našim psihama, što je svoj pravi efekat pokazalo tek tokom rata.

Ali, meni se i tada, i takva sloboda doimala kao zat­vor za duh i to kao dvostruki zatvor. Osjećao sam se zarobljen nečim u sebi i dodatno ropstvo mi je bilo raditi s ljudima koji sve što Partija naredi slijepo izvršavaju, a uz to rade sva­ko­ja­ke mafiozluke, koji su bili protuzakoniti, ne samo nemoral­ni i za neku seljačku zemljoradničku zadrugu, pa tek za visoko­š­k­ol­sku obrazovnu ustanovu. Moje kolege nadam­nom su se, za svaku slobodoumnu riječ koju bi izgovorio, iži­vljavali pokazujući tako odanost Partiji, a radili su sve i svašta što je nezakonito. Ali okrnjiti išta od te kriminalne gromade bilo je nemoguće. Jednom prilikom, 1991. kao op­o­nent za jed­nu doktorsku disertaciju utvrdio sam da je ona neviđeno sme­će, u kojoj se, pored ostalog za takav rad nezami­sli­v­og, isti tekstovi ponavljaju u raznim poglavljima, samo da bi ukupno bilo stranica koliko je uobičajeno. Pred­sje­dnik komi­si­je za ocjenu bio je "moj" profesor koji je me­ne go­di­nama ometao da dokto­ri­ram, jer je insistirao da moj rad mo­ra pokazati da prihvatam podaništvo Partiji, na što nika­da nisam pristao. Kada sam ga za­te­kao korpus delikti na djelu kupoprodaje doktorata, sve se svelo na onu nare­dnu: ujeo vuk kenjca, a Kenjac je dok­to­rirao. Godi­nama ni­sam mogao da se uklopim me­đu kolege. Oni nikako nisu mog­li shvatiti zašto prkosim sistemu i zbog toga trpim tolike svakojake štete, a meni je isto tako bilo teško pojmiti kako se osjeća čovjek ljigavac, bez trunke karaktera?

Slutio sam da ću se i spoljnjeg zatvora oslo­boditi tek kada dokučim odgovor na pitanje iz djetinj­s­tva, na pita­nje: koji je smisao čovje­kovog života na ovom svijetu?

Odgovor mi je u vidu nagrade stigao na početku mojih pe­de­setih go­dina života, a pismeni dokaz da sam taj od­go­vor zaista saznao je moja knjiga Naša joga, u kojoj sam saopštio metod naše (zapadne) joge, koji sam is­kom­bi­no­vao ili otkrio tražeći odgovor na pitanje o smislu našeg, ljudskog postojanja na ovom svijetu, u ovom životu.

Sve što bi bilo ko u vezi čovjekovog duhovnog rasta do ni­voa koji se imenuje prosvjetljenjem danas imao ili mogao da kaže bilo bi samo na drugačiji na­čin saopš­ta­vanje onog što već sadrže drevne knjige starih civili­zacija i kultura. Ali pošto je jezik tih knjiga nama a priori nepojmljiv, pa to ne po­staje ni nakon posebnog objaš­nje­nja i tumačenja para­bola i me­ta­fora kojima se izražava suština njihove poruke, nama je već odavno bila potre­b­na knjiga koja bi nam, na na­ma shvat­ljiv način, predsta­vila ono suštinsko i univer­zal­no o čemu govore, svako na svoj način, sva drevna duho­v­na (religijska) učenja, uprkost krivotvorenja nekih od njih.

Mučeći se da dokučim njihov sadržaj, shvatio sam da te knjige prenose samo nekadašnje znanje, ali ne i pouku kako da sami stignemo do duhovnog stanja o kome one govore, a ja sam u njima tražio ili očekivao da nađem upra­vo to: da budem poučen da sâm dostignem ono ili slično stanje duha koje su bili dostigli osnivači religija, jer sam intuitivno slutio da je to stanje duha pos­ti­zivo svakom čov­je­ku, a ako nije, čemu onda toliko ogr­o­mno rasipanje ener­gije u te svrhe, u djelatnost koja je u vezi s religijom.

Sve te svete knjige su pisane više kao pod­sje­tnici za one koji prenose učenja koja se na osno­vu njih pro­pa­gi­raju, nego kao priručnici za laike, što je i razumljivo, s obzirom da je u vrijeme nas­ta­janja tih uče­nja najveći broj ljudi bio nepismen. Drugo, one su bile namijenjene čovjeku kod koga je vodeća osjećajna funkcija i za određeno civi­li­zacijsko doba, a kod savremenog čovjeka je uglavnom vo­deća intelektualna funkcija i mi hoćemo da nešto znamo i o onome u što bi trebalo da vjerujemo.

Nekako upravo u onim svojim godinama u kojima je Isus okončao ovozemaljski život, primio sam po­ru­ku iz du­bi­ne svog bića: treba da napišem knjigu za ovovre­me­nog čovjeka, koja bi ­ga u vidu savremenog pri­ru­č­nika, u ovo doba kada se sve vrijed­no stiče putem knjiga, poučila kako da on krene putem samospoz­naje, do otkrivanja naj­du­blje Tajne o sebi samom. Pošto sam već prak­ti­ko­vao hat­­ha jogu, a moje biće je bilo preo­ku­­pirano težnjom za sa­mo­s­po­z­na­jom i sticanjem ezoterijs­kog znanja, neka­ko sam spon­ta­no do­šao na ideju da bi ovo­vremeni put do samo­spo­znaje trebalo da bu­de kom­bi­nacija hatha joge, kao pro­vjerenog drevnog puta do sebe, koji polazi od tijela, i savremenog znanja iz dubin­ske psiho­lo­g­i­je, koje u procesu čovjekove rein­te­gracije polazi od psihe. Tako je nas­tao duhovnotjelesni metod koji sam nazvao naša joga.

Nakon priprema koje potrajaše skoro jednu dece­niju bilo mi je potre­b­no dvanest godina da konstruišem taj metod i napišem knjigu u kojoj ga za druge pred­stav­ljam. Knjiga je bila suviše revolucionar­na za ono doba jedno­um­lja u kome je nastala, pa sam se bio odlučio da ona bude objav­ljena posthumno, a da ja ži­vot prove­dem anonimno što se tiče prosvjetljenja i iskombinovanog metoda.

Na početku rata u BiH zatekoh se u svojoj vi­ken­dici iznad Sarajeva, na prostoru nad kojim je SDS cijelo vrije­me imao kontrolu. U stanu, u Sarajevu, ostali su mi svi rukopisi i biblioteka. Saznavši da je sve što sam u stanu imao razneseno ili uništeno, tu činjenicu sam doživio i kao kaznu Proviđenja što knjigu nisam na vrijeme objavio. Ujedno sam se našao pred dilemom da li da se brinem za svoj novi socijalni status, u kom smislu sam imao konkretne ponude, ili da u krajnjoj materijalnoj bijedi, i bez literature otpo­č­nem ponovno pisanje glav­nog, nestalog mi djela. Moje duhov­no postignuće oba­ve­­zi­valo me je, umjesto da brinem za sebe, da nešto koris­no učinim za druge i za buduće generacije. S tom na­mje­rom sam u ljeto 1993. godine iz Bosne, ili iz Re­pu­­b­­like Srpske, strugnuo u Crnu Goru, na Žabljak, na oba­lu Crnog jezera, gdje sam otprije imao iznajmljen jedan stari mlin za ljetnikovac. Zatražih od Nacionalnog parka "Durmi­tor" jednu staru zgradu za svoj izb­jeg­lički smještaj i to mi bi dopušteno. Živeći, u materijalnom smislu, godi­na­ma toliko bijed­no da je to, niti predstav­ljivo, niti bi bilo shvat­lji­vo, pa i u takvim uslo­vima imadoh dovo­lj­no duhovne snage da ot­počnem, na po­četku ljeta 1995. godine, ponovno pisanje knjige. To sam ime­novao eks­p­e­ri­men­tom i bio ga nazvao operacija feniks, jer ovaj mi­to­­lo­š­ki pojam koji upućuje na ponovno rađanje iz pepela prene­seno znači: uskrsnuće, obn­av­ljanje, nepro­laz­nost i besmrtnost, što se, u mom slučaju, i ostva­rilo, pošto sam do jeseni iste godine ponovo napisao knjigu u kojoj sam saopštio metod naše joge.

Rukopis sam u oglednom pri­m­je­r­ku – nakon što jedan ugledni izdavač iz Podgorice, koji je bio obećao da će knji­gu štampati, nije imao sredstava za takav poduhvat – nu­dio nekim izda­va­čima, ali na prijedlog nije bilo pozitivnog odgo­vora. Skrhan neimaštinom i indigniran odbojnim odn­o­som izda­va­ča prema mom prijed­logu – dok su mnogi rado štam­pa­li knjige koje su glorifikovale ratno ludilo – pomi­slim još nije vrijeme za ovu knjigu i pismeno upitam Biblioteku "Đurđe Crnojević" na Cetinju pod kojim uslovima bi kod njih mogao pohraniti rukopis jedne knjige s oporukom da bude objavljen za 25 ili 50 godina. Nikada nisam dobio odgovor. Jedva sam, kao autor-izdavač, na kredit 1999. godine us­pio štam­pati knji­­­gu Naša joga i prosvetljenje – teorija i me­todolo­gija duh­o­­v­­notje­les­nog samousavr­ša­vanja, što uk­a­zuje da ona sad­r­ži i teo­rij­sku osnovu i me­to­­do­loška upu­t­stva za samo­s­talan ist­o­vre­men rad i na duhu i na tijelu, na osnovu čega savre­meni čovjek može kre­nuti putem koji ga, ako bude dovoljno uporan, poten­cijalno može po­uzdano i bezbjedno do­ves­ti do samocen­triranja u praslici ili arhe­ti­pu Boga u nama, do samo­ostva­renja ili prosvjet­ljenja. Ukoliko mu se rad s tom namjerom i ne posreći, a u tom smislu nema nika­k­ve gara­n­cije, niti je iko može blanko izdati, osim da laže, svako će bar dobiti uzgredne rezul­tate. Oni su po­p­ra­vljanje zdravlja do vama sada i neza­mi­slivog nivoa.  

Pošto je duhovno tlo Indije milenijima bilo rasadnik iz koga su druge kulture u svoje vrtove presađivale eg­zo­tične duhovne biljke, a indijska duhovnost svoj sok crpila iz joge, najstarijeg od nama poznatih i dostupnih drevnih duhovno­tj­e­lesnih učenja o prosvjet­ljenju, sma­trao sam za uputno da za savremenog urba­nog čovjeka pouku kako da se samo­pronađe pove­žem ili otpočnem sa učenjem joge.

            Kako ističem u knjizi, prevodilac na naš jezik Elija­de­ovog djela Joga: besmrtnost i sloboda, Zoran Zec u svojoj uvodnoj riječi zapisa: "Da li je pred nama vreme kada će se joga javiti kao izlaz iz krize, kao predu­pređenje čovekovog unutrašnjeg rasula? Da li je in­dij­ska joga naša 'nasušna' du­hovna potreba? Da li će sa Istoka stići već gotova duhov­na prinova ili samo novi podsticaj za pronala­ženje vlastitog puta?  Na ova i slična pitanja Elijade ne odgovara" A onaj koga interesuje suš­tin­ski odgovor na ova pitanja naći će ga u mojoj knjizi, a on ukratko glasi: Zapad je pro­bao da prihvati jogu (zen-budizam i sl.) kao s Istoka pris­tig­lu već gotovu duhovnu prino­vu, ali se to pokazalo u praksi nedovoljno djelotvorno, i zato sam jogu uzeo kao "samo novi podsticaj za prona­la­ženje vlastitog puta".

A taj novi, koji će se jednom, nadam se, smatrati i vla­s­titim du­hovnim putem čovjeka naše civilizacije, vjero­vatno će biti naša (zapadna ili evropska) joga.

Ime Žarko, koje sam dobio, kada sam 1943. godine rođen u Gla­vatičevu kod Konjica, asocira na vatru i toplinu što je u os­no­­vi alhemijskog procesa, a bez prolaska kroz alhe­mijsku retortu za rastakanje ega nemoguće je stići do duhovne svjetlosti ili pros­vjet­lje­nja. Prezime Karišik izvorno znači smjesu nekoliko vrs­ta žita, uz­ga­jane u tursko doba sa svrhom da se u jednoj život­noj na­m­i­r­nici dobije ono osnov­no što je čovjeku potrebno za is­h­ranu (hljebom). Metod naše joge je sasvim u skladu sa smislom mog prezimena, koje pre­ne­seno znači mje­ša­vinu, skladnu kombina­ciju.

Durmitara, što je ustva­ri moje ime koje simbolizuje dosti­g­nu­ti preobražaj, skovao sam sâm od imena evrop­s­kog ljepotana među plani­nama, Durmitora, i evrop­ske lje­po­tice među rijekama. Pošto je kanjon rijeke Tare naj­du­blji i naj­im­presivniji u Evropi, to bi moje jogijsko ime trebalo da sim­­boliše kako sam pri konstru­isanju metoda naše joge pošao od naj­dubljih, nesvje­snih slojeva svog bića i u pro­ce­su samo­spoznaje po­ve­zao ih s najvišim mogu­ć­­nostima ljud­­s­kog duha, s dostignutim stanjem pro­svetljenja, za koje pos­tignuće su, u zemaljskim relacija­ma, ljepo­te Durmitora pri­klad­no poređenje. To svoje duhovno ime prvi put sam stavio na knjigu Naša joga i prosvetljenje.

VAŠI  VELIKI  NEPRIJATELJI  SU: LJENOST  i/ili  NESTRPLJENJE

Ukratko rečeno, metod u njoj saopšten na naučan, a za ovo­vre­menog čov­jeka na rela­tiv­no jednostavno ra­zu­mljiv način, saopštavanje je najdublje tajne i vječne Istine o bogom­da­nim nam mogućnostima da se kroz sa­mo­­s­ta­lan duhovni razvoj i rast vinemo do nama svje­s­no teško pred­stav­ljivih sfera duha koje nesvjesno slu­ti­mo i za kojima čez­ne­mo. Ako tome cilju čovjek ne bu­de pra­vilno usmjeren, lako mu se može dogoditi da tu svoju iskon­sku potrebu po­č­ne zadovoljavati na degene­ra­tivan način, a to je: sve po­gu­b­ni­jim udalja­vanjem od sebe samog, od svog božanskog središta, što neumitno vodi u stanje totalne pocjepa­no­sti i obez­du­hovljenosti, u kakvo je stigao čovjek naše civili­zacije. Pretjerano uda­lja­vanje čovjeka od svog Centripe­talnog središta, koje joga i Jung imenuju Sop­st­vom, os­nov­ni je razlog sve čov­jekove patnje na ovom svi­je­tu, svih ratova i ostalih bijeda koje jedni drugima prire­đuje­mo, ali, na kraju, i nestanka civilizacija.

Metod naše joge projektovan je da savremenog čovje­ka naučno uputi da otkrije smisao života i da potom život doživljava smi­slenim, čak do osjećaja blaženstva, i u ovom dobu besmisla i sveopšte napetosti, napetosti koja samo što nije dovela do sveop­šeg praska.

Ono po čemu se moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje bitno razlikuje od mnogih, koliko znam svih drugih u istoj oblasti, je što u njoj uz sistematičnu metodologiju stoji lično iskus­t­vo. Iskustvo tako moć­no i snažno da će se pred njim mnoge religijske dogme i nam­je­rne ob­ma­ne sva­ko­jakih za­ve­denih ili namjernih obmanjivača raspršiti slič­no kao gusti smog nad Sarajevom pred južnim vjetrom.

Uzeo sam ovu metaforu iz dva razloga. Prvi je što je gusti smog nad Sara­je­vom za vrijeme prelijepih i sun­ča­­nih dana, najčešće, u dece­m­bru deve­de­se­tih godina XX vijeka, dok u tom gradu nije postojala razgranata pli­novodna mre­ža, sprječavao sunčane zrake da obas­jaju taj grad, a prlja­va dimna pečur­ka nad gradom je u sebe skup­ljala sve otrove i dim koji su u gradu ispuštani iz di­m­njaka i auspuha. (Dobro bi bilo ako ovo poređenje kod vas izazove odgo­va­ra­juće aso­ci­ja­cije na to šta sada od duhovnog smrada udišete, a što je vrlo slično, na fizi­č­­kom planu, nepodn­o­šlji­vom smra­dnom smogu i njego­voj otrovnosti, a samo Saraj­lije znaju ka­kvo su olak­šanje os­j­e­­ća­li kada dune južni vjetar i rastjera smog). Drugi razlog za uzeto poređenje je što je metod naše joge, svojom glavninom, rođen u Sarajevu, (i, gle čuda, čak u istom kvartu gdje je Meša napisao Derviša i Mak Ka­me­nog spavača) vjero­vat­no, ne nimalo slučajno, a za naše duhovno nebo pre­kri­ve­no gustim i smrdljivim smo­gom naša joga bi sada mogla, onome ko želi da tako bude, biti juž­ni vjetar.

Dok tražih način provjetravanja zagađenog ličnog (pa tako nađoh i opšteg) duhovnog neba, na duhov­nom planu moradoh pro­patiti unaprijed nešto vrlo slično što će većina stanovnika Sarajeva iskusiti, u troipo­go­di­š­njem tra­janju, jednu deceniju kasnije. Dok sam tragao za nečim što tada tačno nisam ni znao šta je, spopadala me jeza od bezbriž­nosti i veselosti s kojom su ljudi oko mene živje­li u vrijeme samouprav­ne uspavan­ke. Izvinite za digresiju. Oni koji me lično poznaju, kada ovo pročitaju, vjerovatno će reći, tek nam je sada jasno što je on bio onoliko neo­bi­čan, prema uspjehu ravnodu­šan, a i otezao sa doktoratom. Moje du­hov­no posti­g­nu­će, veliki bljesak samosvijesti, pored kva­li­tetno urađe­nog dok­­to­rata, pružaju odgo­vor kako sam us­pio, pored mnogih i silnih zvaničnih opstruk­cija, koje potra­ja­še pune dvije godine, ipak briljantno, i čak spek­ta­ku­lar­no, dokto­ri­rati; na fakultetu na kome sam i radio, iako mi niko s tog faku­l­teta (ko je po zakonu mogao biti ime­no­­van) ne htjede, ili ne smjede, (prevagnjivalo je dru­go), biti u komisiji ni za ocjenu, ni za odbranu doktorata.

Svojevremeno sam na socijalno-političkom planu skre­­tao lju­­­­di­­ma pažnju da su u svojevrsnom soci­jal­nom snu, i time sam kod mnogih bio zadobio simpatije, ali su me zato ljudi iz vlasti i službe Državne bezbjed­nosti bili vrlo omrzli. U mojoj knjizi Inflacija i moral piše, a napisano je 1984. godine. Istrgnuću dio, ali razumjećete: ‘Kako razve­zati čvor prije nego on bude spaljen od nekog Alek­san­dra (Nuklearnog)? Ovo pitanje može pos­ta­viti i običan duh – koji je samospoznajom shvatio tač­nost Hajdegerovog tvr­đe­nja da je zabo­ravljanje bitka bitna karak­te­ris­tika otuđenja čovjeka i čitave istorije naše civilizacije od njenog početka – koji “u dobru današnjice sluti velika buduća zla”. (Kraj citata). Kod nas ima jako mnogo ljudi koji se prave pametni naknadno. Moja sud­bina je da idem ispred svog doba i da zbog toga izgleda kao da stalno i namjerno udaram glavom u zid. Uprkos toga do sada nisu pukli ni glava ni zid.

Knjigom Naša joga i prosvjetljenje drugima da­jem do znanja da su, duho­vno osmotreni, u potpunom snu, ali im pružam istovremeno i metodološko uputstvo ka­ko da izve­du samobu­đe­nje. Svjestan sam šta ovim sâm sebi pri­re­đujem, ali ako ...  Činim to vaše dobrobiti radi.

Pošto znam koliko je savremeni čovjek vezan za svoj ego, za svoj san dok je u stanju koje se normalno imenuje budnim i za sno­ve koje u tom budnom stanju sanja, sav­r­še­no mi je jasno šta sâm sebi priređujem objavljivanjem ove knjige za svog života. Umom sam bio zaključio da ona treba biti objavljena tek post­hum­no, ali je sudbinski sufler došapnuo naredbu da tu odluku promijenim. Čineći tako pokazao sam ujedno svoju spre­m­nost da dobrovoljno po­đem na Golgotu. Vidjeće se da li je ovovremeni Pilat spre­man na sebe pri­mi­ti greš­n­ost koju će od njega pri­želj­kivati ili mu je nalagati sveš­tenici – unuci onih istih sveš­tenika-profitera koji su Isusa osu­di­li na najgrozniju smrt, raspe­ćem na krst. Ošo, najpros­vjetljeniji čov­jek Istočnog dijela svijeta u XX vijeku, odlično zapazi, da Isus nije ubijen na Golgoti, već u Vatikanu. Ovim je On, s pravom, konsta­to­vao da je hrišćan­stvo, ovakvo kakvo je, konačno zadalo pos­ljednji i smrtni udarac nauku samo­spoznaje do prosvjet­ljenja, koji Isus darovaše Svijetu.[21]

Metod naše joge, uz Jungovu pomoć preko alhe­mije i gnos­tikâ, ili kod nas zatrtih bogumila, uspostavlja vezu s izvornim Isuso­vim učenjem, ali isto tako i s Budinim nau­kom, jer oni su­š­tinski i izvorno viđeno, upu­ćuju na isto, ali samo različinim nači­nima; no, to ne znači i da su knjige koje nama sada prenose njiho­va učenja i slič­ne. Naprotiv, one, kao i one njima slične, poprilično su međusobno razli­čite, a po­čet­ne razlike su učinjene još većim, jer su izvorna učenja u njima prilagođena za potrebe religijskih institucija koja će kasnije na njima nastati i dogmom se održavati.

Istina o čovjekovoj mogu­ć­no­sti precentriravanja iz ega u pri­mar­ni i Božanski centar u nama, istina koju su Veliki Prosvjet­lje­nici otkrivali svijetu, vječno je živa i neu­ni­š­tiva je, a s vremena na vrije­me ona se pokaže zaista živom. Tada ona, slično kao rije­ka ponor­nica, silovito izroni na površinu, obično nakon vjeko­v­nog tamno­vanja u nekim tamnicama u koje biva zatvorena od strane onih koji žele ljude da izrab­ljuju, držeći ih podalje od saznanja o njihovim stvarnim du­hovnim mogućnostima, a umje­sto toga pro­dajući im ublehe.

A zašto oni tako rade? Jed­no­s­tav­no rečeno zato što je od saop­štavanja Istine nemo­guće napraviti posao, ali ukoliko prodate iluziju, pošto je njeno djelovanje kratko­traj­no, mo­že­te očekivati da će kupac laži upakovane u omot tobožnje svetosti po­mis­liti da nešto nije u redu s njegovim očima (umom), i ne po­mi­šljajući da mu je učinjena podvala, on će na isto mjesto doći po­novo, za novi obrok utjehe, a prodav­cu ubleha ili magle tako će biz­nis da cvjeta. Od cvje­tanja tak­ve vrste biznisa podig­nu­te su i sta­l­no se po­dižu i te gran­diozne bogomolje, koje su najtač­niji do­kaz nedjelo­tvor­no­sti reli­gij­skih učenja koja ih grade. Osni­va­či svih reli­gi­ja bili su puki siro­ma­š­ci i u svakom pogledu bili su skro­­m­­ni ljudi, jer duhovna ispu­njenost nema potrebe za ma­te­ri­jal­nom grandi­oz­nošću. Ali današnji sveš­tenici dobro znaju da oni sami sobom, ovak­vi kakvi su, nemaju čime impre­sio­nirati vjer­ni­ke i zato to nastoje pos­tići građevi­nama i deko­rom, odorom i ceremonijama.

Ali, vratimo se knjizi iz naše joge. Možda se pitate šta ima pame­tno da se saopšti, a što ne bi moglo da se po­s­ti­g­ne manje obimnom knjigom, naročito danas, kada vlada opšte mišljenje da je sve bitno, što se imalo re­ći, već na­pi­sa­no. Izgledaće vam i čudno i nevjerovatno ali čovjek naše civili­za­cije, s obzirom na nivo dostignute otu­đe­nosti od se­be sama, od svoje suštine, već najmanje je­dan vijek vapi za duhovnotjelesnim me­to­dom koji je u ovoj knjizi saop­š­ten, a to znači i za ovom knjigom. U njoj nema ničeg izmiš­lje­nog, već sam saopštio ono što je civilizacijski tre­nu­tak zahtijevao da bude sada dato drugima u vidu pouke.

Da ste vi nestrpljivi, jasno mi je, a poznat mi je i osno­v­ni uzrok vašeg nestrpljenja. Hegel je rekao sve mudro što bi se o tome imalo reći, a to je: “Nestrpljenje zahtijeva nemo­­gu­će, naime, postizanje cilja bez sred­s­tava”. Stari Zavjet i Kur’a­n pro­ba­li su da čovjeka strahom od Boga što više uljude ili Novi Zavjet da ga uputi da se što više lju­bav­lju za Boga i Hrista oboži, ali to očito nije išlo. Čovjek pored težnje ka centriranju u sebi prirodno je sklon na udaljavanje od sv­og Središta, što se imenuje samo­otu­đe­njem.

Proces čovjekovog samootuđenja u našoj civi­li­zaciji popri­mio je zastrašujuće raz­mjere, a mi, od kada su naše religije pos­tale nedjelotvorne u tom smislu –slikovitije mi iz njih izrasli, one nam okračale, slično kao djetetu koje raste stara odjeća – nema­mo nikak­vog efikasnog metoda kojim bi se zaštitili od tog duhovnog karcinoma. Naša joga je duho­v­no­tje­lesni me­tod pomoću kog se čovjek našeg doba samo­stalno mo­že boriti protiv samootuđe­nosti, efikasnije nego na bilo koji drugi način za sada u svijetu poznat. On je put do samo­spoznaje, koji se odvija na psihičkom planu, a podrška se pruža i preko tijela pomoću najsiste­ma­tičnijeg metoda za tijelo koji svijet poz­naje, hat­ha joge. Kako rekoh, našu jogu sam dobio kom­bi­na­ci­jom hatha joge i dubinske psihologije, prvenstveno Jungove anali­ti­č­ke psiholo­gi­je. Jung je pred­vidio i naja­vio pojavu naše joge, a u njegovom djelu može se naći skri­ve­na šifra koja nam omogućava da saznamo da je on znao da će nakon njega uskoro ovovre­meni du­ho­v­no­tje­­lesni put samousa­vršavanja biti sazdan od hatha joge i njegove nauke. Prema tome, darujući svijetu metod naše joge ni­sam stvorio ništa posebno novo, već sam, moglo bi se to i tako reći, samo obavio ulogu babice, da bi na ovaj svijet došlo novorođenče koje se posljednjih vjekova razvijalo u utrobi civilizacijskog toka.

Na osnovu ovog što ste do sada čitali, vi možete poj­miti, ka­ko je krajnji domet metoda naše joge, čovje­ko­vo pre­cen­trira­vanje iz ega ili Ja u Primarni centar u na­ma i po­tom gravitiranje u sferi njegove teže. Taj pri­ma­r­ni centar nauk joge, a i Jung ime­nu­ju Sop­­stvo ili Sopstve­nost, filo­zo­fija Bitak, a religija, kako koja, ali uglav­nom kao Carstvo bo­žije u nama. Ukotvljavanje u taj cen­tar im­e­­nuje se u jogi samadhijem, u budizmu nirva­nom, u op­š­toj in­d­i­­j­­­skoj tradiciji pros­vjet­ljenjem, a Jung ga je naz­v­ao samoos­tva­­re­nj­em ili sa­mo­reali­zacijom. Tako je Jung, kao naučnik svjetskog gla­sa, još za ži­vo­ta, čovje­ku, prven­st­veno Zapadnjaku, nama, dao naučnu moguć­nost da mi obo­ži­­mo svoju ate­is­tičku du­šu i dosti­gne­mo osjećaj sjedinjenosti s Bo­g­­om u nama na naučan način. Istorijski tok naše civi­li­zacije to je za­hti­je­vao kao nuž­nost, jer je sav­re­meni čov­jek, u ovo do­ba na­u­ke, po­s­­tao nesposoban da se obo­žu­je vjerovanjem u Boga na na­čin kako to od svojih vjer­ni­ka zahtijevaju istrošene i nedje­lo­t­vo­­r­­ne religije, jer da­n­aš­nji čovjek je ne­s­po­s­o­ban za tak­vo vjerovanje, iako je ta potre­ba u nama uvijek prisutna, ali ako ona ne bude zadovoljena na adekvatan način, čov­jek postaje ili neurotik ili nezasit u zadovoljenju nagonskih i/ili ego želja ili svakojaki fanatik ili apatičan.  

Dostizanje oboženog ili reintegrisanog stanja psihe ili duha najuzvišeniji je i naj­vrjed­niji mogući cilj čovje­kovog ži­vo­ta, ali nešto tako i toliko vrijedno mora imati i svoju cije­nu. Koliko znam, i iz iskustva, strpljenje, rad i trud su jedina platežna sred­stva kojima je moguće priba­vi­ti to, čovjeka najdostojnije, ali ujedno i najvrjednije pos­ti­gnuće. Metod naše joge ovovremenog čovjeka na nje­mu relativno lako shvatljiv način upućuje u tajne pro­svjet­lje­nja, teorijski vrlo osnovano, ali ujedno daje i meto­do­loš­ki sistematično i mi­nu­­cioz­no uputstvo za samosta­lan rad sa svrhom dosti­zanja tog, božan­s­tve­nog stanja našeg bića, ili najvi­šeg mogućeg duhovnog postig­nuća, čiji dijamantski nivo su bili dostigli Veliki Prosvjetljenici.

Međutim, u metodu naše joge posebno je važno to da on po­tencijalno pruža mnoge, viđeno sa sta­no­višta njego­vog osnovnog cilja, rećićemo, uzgredne rezultate. Indivi­dualno, pa i društveno, osmotreno najvrjedniji od njih je poboljšanje i u poboljša­nom sta­nju održa­va­­nje čovje­kovog integralnog zdravlja, dakle i dušev­nog, i fizič­kog. Tako se naša joga poja­v­­ljuje kao najefikasniji način samo­pre­­ve­n­­cije pred mnogim civilizacijskim poša­s­tima, kao što su psiho­somat­ske i kardiovaskularne bo­lesti, kancer, alko­ho­lizam ili narko­manija. Pošto sam ovo pre­d­stavljanje me­to­­da naše joge, kao savremenog puta duhovnotjelesnog samousa­vrša­vanja, zami­s­lio iz dva osnovna dijela, teorijs­kog i praktičnog, ali datih kao cjelina, navođe­nje zdrav­stve­nih efekata meto­da osta­viću za demon­stra­cioni dio,[22] kada ćete imati prili­ku vidjeti kako sâm prak­ti­kujem ono što mi je popravilo slabo zdrav­lje i dovelo ga do stanja da se sada pred se­d­­mom decenijom života osjećam mnogo, čak neu­po­­re­di­vo zdravijim nego kada sam imao dvadeset godina. Ovo je sub­jek­tivno osjećanje koje izvire iz ranije pome­nute spiritualizacije tijela i savršenih ravno­te­ža u njemu, a sasvim dobro osjećam kako tijelo stari.

Tako za sada ostajem u području teorijskog raz­ma­tranja naših esencijalnih civilizacij­skih problema iz kojih proističe i stanje čovjekovog samootuđenja, ali sva priča je u službi zadatka kako da pojedinac to svoje jadno sta­nje prevaziđe. U našoj jogi nema pukog teoreti­sa­nja, iz nje ono je izbačeno naglavačke, i sve, što na prvi pog­l­ed mo­že i da se učini neupu­će­nom kao teoreti­sanje, usm­je­r­eno je jedino ka tome da vam pomogne da prvo inte­lektom pojmite svo­je, u suštini, prazno i šuplje duho­v­­no sta­nje. Samoza­borav, sa njegovim mnogo­broj­nim va­­ri­ja­n­tama, naj­raši­reniji je sa­vremeni, recimo, “lijek” pro­­tiv sa­m­ootuđenja, ali sve­op­šta nape­tost, strepnja i ank­si­o­z­n­o­st su samo neke od poslje­dica koriš­te­nja tog iluzornog lijeka.

Jadno je stanje na duhovnom buvljaku, na kome svo­je proiz­vo­de ili usluge nude vješ­ti trgovaci usa­h­lim religijskim učenjima i uz njih svakojaki “proroci”, vođe be­z­broj­n­ih reli­gij­skih sekti, uč­i­telji is­toč­nih duhovnih puteva, ili iscjelitelji raznoraznim alter­na­­tivnim me­to­dama. Mnogi od njih, pored zarade, koju tako ost­va­ruju, na taj način sebe liječe od bolj­ke sopstvene neusre­di­šte­no­s­ti u sebi sa­mima, odnosno u onom što propa­­giraju. Podsje­ti­ću vas da su uče­nici kod Pitagore morali ćutati prvih deset godina na­u­kovanja, a danas čim neko nešto, njemu ranije nepoz­nato, čuje i nepo­t­puno, nerijetko i nakaradno, shvati, taj bržebolje poju­ri da to ne­kome saopšti ili proda kao tobožnje nekakvo tajno ili vrhunsko  znanje.

Skoro je nezamislivo da neko ko u jednoj ob­la­sti ima toliko zn­a­­nja da je mogao napisati ovakvu knjigu, nikada ra­­­nije iz te oblasti nije objavio ni jednu jedinu riječ. Pojav­lji­va­nje ove knjige sasvim je u saglasnosti s narodnom izre­kom: ispeci pa reci. Međutim, da se nisam bio odlučio da saopštenje o metodu naše joge bude obja­vljeno posthum­no, vjerovatno da bih objavio po nešto parcijalno. A u mojoj knjizi Inflacija i moral, iako je ona iz ekonomije, vidlji­vo je da ju je pisao čovjek kome je bliska ezoterija, jer sam u toj knjizi, pored ostalog, čovjekovo samootu­đenje označio kao glavni civilizacijski problem.

Pošast otuđenja čovjeka od svoje božanske srži i zbog toga osjećaj besmisla i prolaznosti života prekrili su naše duhov­no nebo i prijeteće se nadvijaju nad hori­zon­tom naše, Zapadne civili­za­cije.

Savremeni čovjek, koji je smislio razna čuda od tehnike i tehnoligije, uprkos tih čuda i svakojakih pro­laz­nih zado­voljstava, nije u stanju da osjeti i iskusi stanje istin­ske i traj­ne sreće, odnosno takvo stanje duhovne ravnoteže koje se imenuje blaženstvom. A cilj našeg živo­ta, namijenjen nam od našeg Stvoritelja, jeste da u ovo­ze­­malj­skom posto­ja­nju dostignemo duhovi razvoj i rast koji se u svojoj najvi­šoj fazi imenuje, kako ste već čuli, prosvjetljenjem i sl. Suštin­ski slično sta­nje duha Stari Grci su imenovali ataraksijom.

Mene je još kao mladića jako privlačilo da spoz­nam kakvo je duhovno stanje koje su dostizali osnivači mono­teističkih reli­gija, među kojima su nama najpoznatiji Isus, Muhamed i Buda. Pitao sam mnoge žive i mrtve, pa ako izuzmem Junga – naučnika i tvorca analitičke psiholo­gije, i Njegoša - pjesnika, a oba njih su, svaki na svoj način, bili prosvjetljeni – odgo­va­rajući odgovor, meni tada razum­ljiv, niko ne ponudi. Jasnije rečeno, ni Jung ni Njegoš mi ne dadoše direktan odgovor, ali me Jung upu­ti na sta­zu, idući kojom, a kod mene to bješe uz po­moć hatha joge, mo­gu­će je stići do vidikovca s kojega se pruža pogled na odgovor. Ili, Jung je svojim djelom pos­tavio putokaze na putu koji nas, ovakvie ka­k­vi nastajemo ovocivilizacij­skim for­mi­ranjem može dovesti do duhovnih mogućnosti nami­je­njenih nam od stra­ne Stvoritelja, a to je do osvje­š­ćivanja nes­vje­snog i do samoostvarenja ili prosvjetljenja.

Taj put Jung je, ponavljam, imenovao procesom indi­vi­du­acije, koji je u nama stalno prisutan, ali po inte­n­zitetu kako kod koga, a u drugoj polovini života u nekoj mjeri on se za­h­tjevnije javlja kod svakoga. Taj proces se temelji na čovjekovoj urođe­noj nesvjes­noj potrebi da u duhovnom smislu stalno raste, razvija se i sazrijeva do ucje­lo­v­ljenja bića, koje se u fazi odrasta­nja i odgoja nuž­no dijeli u zaseb­ne cjeline, te tako fragmen­tira, rasprša­va. Ti raspršeni dijelovi gube vezu s primar­nim, glavnim sredi­š­tem u nama i potpadaju pod uticaj sekundarnog, civilizacij­ski uslovljenog, našeg centra – ega. Prirodna mogućnost da naše svje­­sno, inte­lekt, pa dobrim dijelom i osjećanja iz­gu­be vezu sa na­šim primarnim centrom, Sopstvom ili ar­he­ti­pom Boga u centru naše nesvjesne psihe, a i sa dru­gim ar­hetipovima, i da potpadnu pod dominaciju civilizaci­jski us­­lo­v­ljenog seku­n­­darnog cen­tra koji imenujemo egom, os­no­v­­ni je vid mani­festacije otuđenosti čov­jeka od sebe sama.

Ova pojava se u Bibliji imenuje čovjekovim istjeriva­njem iz rajskog vrta. U našoj civi­li­zaciji čovjekov usud otu­đe­nja dostigao je krajnje zabrinjavajuće raz­m­je­­re.

Čitav svijet naše civilizacije postao je svojevrstan sta­cionar duševnih bolesnika, ali da bi to neko mogao da vidi, on sam treba biti zdrav, a tog “luđaci” drže za ludog. Samo da znate šta vas čeka ako se izdvojite iz mase, iz gomile.

SPOZNAJTE NAJDUBLJE  DUHOVNE TAJNE

U našoj civilizaciji naglašeno sticanje znanja i for­si­ranje intelek­ta, te pretrpa­nost čovjeka informacijama i sli­ka­­ma iz spolj­njeg svi­jeta, drastično uslovljavaju prevagu cen­tri­fugalnih ten­den­cija u našem biću, maligno uveća­nje želja koje pripadaju sferi ega, a to nas, na nekontro­li­san način, kontinuirano odvodi od naše ljudske esencije i tako stvara sve veći jaz između naše iskonske prirode, ili psihološki re­če­no: između nesvjesnih dijelova naše psi­he, što je osnova života u nama, i svijesti koja sve više egzistira kao otrgnuta od svog izvora. U tome je osnovni razlog svekolike žurbe, nezaja­žlji­ve pohlepe za ovim i onim, neuto­lji­vosti želja, odsu­t­nosti osjećaja istinske sre­će, prisutnosti strepnje i anksioznosti. Bez sumnje, mi ov­­a­kvi kakvi smo, ličimo prije na duhovne nakaze nego na ljudska bića u onom smislu kako nam je to nami­je­nje­no od Univerzalne inte­ligencije, na­šeg Stvoritelja ili od Boga. Ako ovo ne vidite ili spavate ili ste (umno) slijepi.

Kada je naš Stvoritelj putem evolucije ljudski rod do­veo do ni­voa svjes­nos­ti, tada je, kako to rekoh, naša psiha podijeljena pod­sviješću, kao duplo-kontrolnom insta­ncom. Podsvijest je nadzornik naših svjesnih postu­pa­ka i istovre­me­no stražar nad onim dijelom nesvjesnog u kome je sje­di­š­te naših nagona. Podsvijest je sloj naše psihe koji nas čini neucjelovljenim, ali naš Stvoritelj kada nas je kao vrstu do­veo do svjesnosti i snabdio pod­s­vje­š­ću, On nas je tada sa­me učinio odgovornim za naš du­ho­vni razvoj vrlo specifične vrste, koji nas može dovesti do ponovne, ovog puta svjes­ne, ili, preciznije reče­no, samo­svje­sne ucjelov­lje­nos­ti, tj. do po­no­v­­nog ulaska u raj ili u carstvo Božije, za koje je Isus tvr­dio da je u na­ma i oko nas, a ne na nebu, gdje su ga sve­štenici odranije bili isprojektovali. Ka tom postignuću vodi nas akti­vi­ra­nje i putem metoda naše joge samostalno vođenje procesa individu­a­ci­je, za koji proces se potencijal nalazi u nagonu samoostvarenja. Iako se vama ovo može uč­i­niti nevjerovatnim, potpuno sam siguran da se pred vre­m­e­­nom – najtačnijim sudijom za sve – neću obrukati.

Nagon samoostvarenja čovjeku je bez odgo­va­rajuće pouke teško spoznatljiv i najveći broj ljudi život proživi a da ni­kada tog nagona ne postane jasno svjes­tan. Da taj na­gon u nama zaista postoji, u to ne može biti nikakve pa ni najmanje sumnje. Ako njegovo posto­ja­nje nije lako vid­ljivo, ono je bar, iako poteže, posredno dokazivo.

Marks je rekao: “Ideje koje nemaju svoj korijen u čo­vje­ko­vim na­go­nima, osuđene su na svoju istorijsku bl­a­ma­žu”. (Njegova osnovna ideja se u XX vijeku u praktičnoj pri­mjeni iskompromitovala samo zato što svoje izvorište ima u nagonu samoostvarenja, a taj nagon je u komuni­s­ti­č­kim sistemima bio potpuno zatom­ljen). Višemile­n­ij­sko pos­to­ja­nje religija, i njihovo egzi­s­ti­ra­nje kao teoideologija, na­kon što iz njihovih učenja pre­su­ši dje­lo­tvornost, i tada poja­v­­lji­va­nje brojnih sekti, naj­­tač­niji su dokazi da religiozno osjećanje, koje kod int­e­lektualnog tipa čovjeka ime­no­vah nago­nom samoos­t­va­renja, izvire iz čov­je­kove na­go­n­­ske osnove. To je, na ja­san, iako posredan način doka­za­no i po­javom komu­ni­s­tičkih sis­tema, u kojima je ljudi­ma na­turan ate­iz­am, nu­­­deći im Partiju umjes­to Crkve i vođe kao sa­v­remenog me­siju, a nakon kraha komu­nizma ljudi su nahrlili u bo­go­­molje, što se kaže, kao sto­ka na so. Ako ne budemo upu­ćeni kako da pos­tanemo svjesni na­go­na samo­o­s­t­v­a­r­enja ili religioznog osjeća­nja i kako da tu naj­du­b­lju du­h­o­vnu potrebu na konstruktivan način za­do­vo­lji­mo, mi ćemo u sebi stalno osjećati neku vrstu na­pe­tos­ti, a u tak­v­om sta­nju poseza­će­mo za raz­no­raz­nim des­tru­k­tivnim na­činima i sred­stvi­ma ublaža­va­nja te na­pe­tosti. Alko­hol, pušenje duhana, drogi­ra­nje ili bje­so­mu­č­no oda­va­nje se­k­su, nezajažljiva težnja za vlaš­ću ili ma­te­rijalnim boga­­­s­t­v­om, samo su neki od nama naj­poz­na­tijih načina kako čo­­v­jek svoj osnovn­i problem proba zataš­kati, prepuš­ta­jući se tako samoza­bo­ra­vu. Ali prob­l­em ima­nen­t­ne nam n­a­­pe­to­s­ti, koju generira sta­nje otu­đe­­no­s­ti, odvojenosti sv­i­­je­sti od nesvjesnog, ne­mo­guće je riješiti ukoliko ne po­­s­t­a­­ne­mo svje­s­ni na­gona sa­mo­­os­tvarenja, koji je isk­lju­či­­vo du­hovni nagon i čije zado­vo­lje­nje može oduho­viti ispoljavanje dva osnovna nago­na.

Osni­vači svih religija, svaki na samosvojan na­čin, ka­ko je to jedino i ostvarivo, bili su dostigli za­do­vo­­­ljenje tog nagona ili osjećanja na najpotpuniji način. Osvješ­ći­vanje nesv­je­snih dijelova psi­he i njihovo privo­đenje svje­s­­n­om iz­vod­ljivo je u individu­alno različitom stepenu. Tek tada naše biće ponovo se ucjelov­lj­u­je i mi tada u pot­pu­no­sti spoz­na­jemo sebe, a tako i za­do­voljavamo treći od naših vitalnih na­­gona – nagon samo­os­tva­re­nja. To sta­nje je dostupno svakom normal­nom i prosječnom čo­­vje­ku, čak mu je kao moguć­nost namijenjeno od Stvorite­lja, ali sva­ko do tog stanja može sti­ći samo sâm i jedino tako – u znoju lica svog. Prosvjetljenici drugima mogu biti od koristi naj­­­slič­nije koliko i puto­kazi na putu putniku koji zna kuda je krenuo i gdje ima namjeru stići.

Vaš susret s metodom naše joge, odnosno s  knji­gom u kojoj je saopšten, za vas može biti sudbo­nosno smi­s­len ukoliko vi želite da spoz­na­te nagon samoos­tva­renja, da otkri­jete bogomdane vam moguć­nosti duhov­nog rasta i razvoja do ponovnog ucjelovljenja vašeg sada raspršenog bića i dostizanja stanja blaženstva.

Izuzetak od ovoga bili bi oni, a i za te je do­­b­ro­došao metod naše joge, kojima duhovni rast do prosvet­ljenja nije ni pojmljiv cilj, već bi željeli da pomoću hatha joge poprave i stabili­zu­ju svoje zdravlje. Taj motiv je i za mene bio onaj koji me je jogi privu­kao, ali kada sam naslu­tio njene i dublje moguć­no­sti – iskoristio sam ih, i postigao ucjelovljenje bića, što je neizrecivo postignuće.

Pošto smo mi, Zapadnjaci, tek u ovom vijeku otkrili jogu kao metod do sa­mo­usre­di­š­te­nja, ali nerijetko je ne­po­tpuno ili krivo shvatili, a ranije smo za istu svrhu poz­n­a­vali samo re­­li­giju kao put koji bi trebalo da vodi do is­t­og cilja, vjerovatno će biti uput­no da kažem neš­to naj­ele­mentarnije o ta dva osnovna duhovna puta, ali da bi to bilo razum­lji­vije pod­sje­tićemo se na čovjekovu struk­turu po osnovnim funk­ci­jama kojima smo rođenjem obdareni.

Kada smo odrasli mi funkcionišemo uz manje ili bo­lje skla­dno odvijanje aktivnosti koje se ispoljavaju pre­ko četiri osnovne funkcije: instinktivne, motoričke, osje­ća­jne i inte­lek­­tualne. Instin­ktiv­na funkcija brine o auto­mat­s­kom, znači od naše svijesti neza­vi­s­nom, održava­nju naš­ih fizioloških akti­vnosti, kako bi naše tije­lo bilo u životu. Ona je po rođe­nju i u djetinjstvu uz osjećajnu fun­k­ciju na­j­dominantnija. Motorička funkcija, koja obuhvata govor, pokrete i sl., obli­ku­je se i razvija tokom odrastanja i u skladu s odgojem.

U oblasti instiktivne fun­k­cije ništa ne mora da se na­u­či, ali se prirodno dato može kasnije da produbi i na­do­gra­di, dok moto­rič­koj funkciji pripada sve ono što smo naučili tokom odrastanja i kasnije. Osjećajna i intelek­tualna funk­ci­ja su prirodno primarno date kao mogu­ć­nosti, ali se tokom od­ra­stanja na obe od njih vrši veliki uticaj. Dok je neka ci­vilizacija na početnom nivou, to je kod pripad­nika te civi­li­zacije razvijenija osjećajna fun­kcija, dok se iza nje­nog zenita u njoj kod čovjeka forsira intelektualna fun­k­ci­ja, čak do degeneričnosti čovjeka kao ljudskog i moral­n­og bića, što je sada upravo slučaj s našom civilizacijom.

Čovjek svoje religiozno osjećanje može zadovoljiti samo preko osjećajne funkcije, a nagon samoostvarenja, iako je to suštinski isto što i religiozno osjećanje, aktivira se i zadovoljava preko intelek­tu­a­l­ne funkcije, a kako će to biti izvedeno najuspješnije, za­visi prvenstveno od to­ga koja je od te dvije funkcije vo­de­ća kod konkretnog pojedinca.

Mi se rađamo, viđeno sa stanovišta koja nam je psi­ho­loška funkcija vodeća, kao pretežno osjećajni, inte­lek­tualni ili instin­ktiv­ni tipovi. Istok je za ovu tajnu o čovjeku znao odavno i zato u Indiji pos­toje duhovnotjelesni meto­di za sva­ki od ovih osnovnih tipova ljudi.

Religije molitve namijenjene su onom tipu čovjeka kod koga je osjećajna funkcija vodeća. Da bi taj put bio dje­lo­t­voran za čovjeka, on treba imati moć da s potpu­nom preda­noš­ću i ljubavlju, sličnom, ali jačom nego što je osjeća ludo zaljubljeni prema osobi u koju je za­lju­bljen, vjeruje u Boga, odnosno u učenje Njegovog izas­la­ni­ka ili me­siju. Na ovom putu je otvoreno srce i potpuna preda­nost ljubavi prema Bogu jedini prolaz, što je, npr., Isus imenovao uskim vra­tima i tijesnim putem što vode u život. Bilo kakvo uklju­či­vanje razuma u po­s­tupak čovje­kovog oboženja je prepreka na tom putu. Zato je put vje­re ili religije nedjelotvoran put za intelektualnog ili ins­tinktivnog tipa, ukoliko ti tipovi zbog neznanja ili pog­re­šne upućenosti njime krenu.

Joga, s izuzetkom bhakti joge, namijenjena je tipu čo­vje­ka kod koga je intelektualna funkcija vodeća.

Put kojim idu fakiri u Indiji namijenjen je izvornom ins­tin­­ktivnom tipu. Taj tip čov­jeka najjednostavnije se usredi­š­tuje ili prosvjetljuje preko svjesne kontrole instin­kti­vne fun­k­cije. Tako ono što se može vidjeti, u vidu nama čudnog i nevje­ro­vatnog postignuća, kako izvode indij­ski fakiri ili neki derviši, nije opsjena već realnost, realnost samo njima dos­tup­­na. Ono što je za njih postalo jedno­s­tavno, to bi osje­ćaj­nom ili intelektualnom tipu bilo nedos­tiž­no ili vrlo teško postizivo, bez obzira na pouku i dužinu pripre­ma. Ali, nažalost, mi smo totalne neznalice kada je riječ o duho­vno­tjelesnim metodama koji vode ucjelov­ljenju našeg bića, pa bilo da se smataramo pripadnicima neke religije ili da smo ateisti. Iz tog razloga i imamo ova­kvu najezdu raznih šarla­ta­­na-obmanjivača, koji nakon propasti komunističke ide­olo­gije, ovdje nalaze po­go­dno tlo, slično kao jagode na pro­sto­rima koji su opu­stošeni šumskim požarima, a ovdje su opu­s­to­šene duše; toliko strašno unakažena ljudska bića da mi te­š­ko da na ljude ličimo, što se tokom rata i pokazalo .  

Doprinos koji sam dao svojom knjigom je u tome što sam na jednostavno lako shvatljiv način pokušao da objas­nim tajnu i suštinu svih os­nov­­nih duhovnih učenja; pokazao da su ona sva usmjerena ka is­tom cilju, ali da je način na koji su ona do nas doprla poprilično je­d­nostran i ona iskriv­lje­na. Svako od njih pouku daje imajući u vidu samo tip čo­v­­jeka kome je pripadao osnivač tog puta ili religije. Zato danas kod onih koji tumače te puteve ima toliko fana­ti­z­ma, zatu­ca­nosti i ne­­t­r­peljivosti prema učenjima različitim od onog koje su oni prihvatili – nikada ni to ne shvativši.

U svojim knjigama takve nisam štedio, upra­vo Istine radi. Za ilustraciju navešću dio iz je­d­nog in­ter­vjua povo­dom izlaska iz štampe knjige Naša joga i pros­vetljenje, koji dio sam objavio i u tre­ćem izda­nju knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom – Budite se!

Pitanje: Gospodine Durmitara, ono što mi se u vašoj knjizi poseb­no do­palo je jedna ogromna širina pogleda i tolerantnost prema dru­gim meto­dama, čak često i pane­gi­ri­č­ne pohvale njima. Ipak vi vješto po­ka­že­te kao da je metod koji vi izlažete čovjeku našeg doba najpri­mje­re­niji. Da li je zaista naša joga jedini putokaz ka izlasku iz duhovne krize?

Odgovor: Nema metoda ili duhovnog puta koji je kao jedini primjeren za sve ljude. Ovo ću pojasniti pri­mje­rom. Sportovi su smiš­ljani da bi ljudi svih tipova ljud­ske kons­ti­tucije i indivi­du­al­nih sklonosti, svaki u onom koji je njemu primjeren, mogli da se najbolje ispolje. Moj metod je nami­je­njen čovjeku koji je nespo­soban da vjeruje u Boga na način kako to od vjernika zahtijevaju religije molitve, a kod koga je intelektualna funkcija vode­ća, koji je, dakle, sklon sticanju znanja, pa tako i znanja o sebi u smislu samospoz­natosti, uz to procesima do ucje­lov­ljenja bića na psihič­kom planu želi pružiti podršku preko tijela pomoću hatha joge. Taj put sam prošao i markirao, i za druge, koji bi pošli njime, dajem meto­dološko uput­stvo. Za većinu današnjih ljudi sma­tram ga najpodesnijim i u njegovu djelo­tvornost sam potpuno uvje­ren, ali mi je jasno da on nije pogodan za neke ljude, uglav­nom za one za koje izgleda niko nije u stanju smisliti odgo­varajući metod.

Pošto je naša joga metod u kome je bitno sticanje zna­nja i ja­ča­nje volje, njegovom sljedbeniku je potrebno pružiti mnogo znanja kroz prezentiranje samog metoda i tako ga poučiti da zna­nje koje će ste­ći čita­njem ove knjige smatra samo kao inicijalnim ulo­gom, kome će on kroz život pove­ća­vati vrijednost do nivoa kada će to na bez­bje­dan na­­čin usloviti da se nje­gov ego rasprsne i njegovo biće se ukotvi u gla­v­­nom, ese­n­cijal­nom centru u sebi, u Sopstvu ili praslici Boga u nama.

Do istog cilja, razumljivo nekada, bilo je moguće stići i pu­tem vje­rovanja u Boga, ali je taj put, nažalost, za sav­re­menog čo­v­jeka, kod koga je osjećajna funkcija obo­galjena, postao nepo­v­ratno ne­pro­­hodan. Moje simpatije su na strani tog puta i smat­ram ga čov­jeku primjerenim, slično kao što je prirodno da se po­rod odvije prolaskom novorođenčeta kroz karlicu. Ali kada je kar­lica suviše uska – što je ovdje meta­fo­ra za našu nemogu­ć­nost da vjerujemo u Boga – šta da se tada čini? U ginekologiji je za takav slučaj smišljen carski rez, a u okviru duhovnih puteva pan­dan njemu bili bi metodi koji čovjeka vode do usredištenja u pra­sli­ci Boga u sebi putem meditacije, dakle preko intelektualne funkcije.

Tako je religija – nekad bilo, sad se spominjalo – put ko­ji je direk­tan i prirodan za čovjekovo sjedinjenje s Bog­om, a medi­tacija je in­di­rektan i zaobilazan, uz to i daleko te­ži put do istog cilja. Zaobi­lazni pute­vi se koriste tek onda kada se na direktnim dogodi klizište i put se preki­ne. Iako je put vjere u Boga direktan put, sličan tunelu kroz neko brdo, vrijeme nauke je dovelo do takvog potresa čovje­ko­vih pred­stava o sebi, svijetu i Bogu, što je uslovilo toliko "slijeganje terena", da je put u vidu tunela sada sasvim zatrpan i neprohodan.

Ako sam preko brda uspio markirati put koji vodi do istog mjesta gdje je nekada izlazio tunel, bio bi zaista fanatik ako bi svoju markaciju hvalio kao nešto što je bolje od nekadašnjeg tunela. Tunel, odnosno put vjere je bio daleko praktičniji, ali ako je postao nepro­ho­dan, a preko brda sam uspio preći i na nezgodnim mjestima pos­ta­viti klinove i sajlu za prdržavanje onih koji imaju namjeru da tuda prođu, idući ka istom cilju, ni najmanje mi ne smeta da ponekada, dok im dajem savjete da budu pažljivi kako se ne bi okliznuli u pro­va­liju, kažem: Bože kako je put vjere u Boga  bio divan! Ali šta će­mo sada, tu je to što je, ili nad prolive­nim mlijekom nema fajde plakati.

Naredno pitanja: Da li ste knjigu pisali ovako zanim­ljivo s na­m­je­r­om da bi tako privukli što veći broj ljudi da se upoznaju s vašim metodom?

Dio odgovora: Iako se uopšte ni najmanje nisam tru­dio da to tako bude, ali od prve do posljednje stranice knji­ge moj jezik i stil, kada ih sada osmotrim, doimaju mi se slično kao razigrani zaljub­lje­ni plesački par u Labudovom jezeru Čajkovskog. Ako ću nas­taviti met­aforično, onda, dok oni neumorno plešu njihovim pokretima ritam daje zvuk Velikog simfonijskog orkestra, u kome su solisti i iz­vo­đači najveći majstori svojih instrumenata od svih što ih je svijet ikada vidio, a u mojoj knjizi oni su na istoj po­zor­ni­ci: počev od drev­nih ršija, a među njima Patanjđali je naj­poz­na­tiji, te Krišne, Bude, Lao cea, Bodi­darme, Sokrata, Seneke, Isusa, Muhameda, do Oša – da spomenem samo najpoz­natije – ali uz njih su još mnogi pje­snici i roma­no­pisci, te filozofi i naučnici, a ipak ni jednog disonan­tnog tona, jer uz dirigentsku palicu Karla Gustava Junga, čitalac se može pre­pu­stiti i uživati u vječnoj muzici koju ovaj orkestar izvo­di u vidu poeme čovjekovom svebiću. Mocart je zvuk iste muzike ime­n­o­vao čarobnom frulom. Naša joga je duhovno­tjelesna čarobna frula.

POSTANITE MAESTRO U IZVOĐENJU SIMFONIJE ČOVJEKOVOM SVEBIĆU

Iako bih želio da i ovom prilikom čujete zvuk ča­ro­b­ne fru­le koja izvodi božanstvenu simfoniju čovjekovom svebi­ću, imaj­te u vidu da će i ovo malo što ćete čuti i vi­d­jeti biti to­liko skraćeno, da bi vam se moglo, bojim se, dojmiti kao mucanje zbunjenog. Ali, par­tituru te me­lo­di­je sadrži knji­ga Naša joga i prosvjetljenje, i ko je zainteresovan da postane pijanista taj je može doživotno upoz­na­vati, uvježbavati i njen zvuk slušati. Ovo doživotno nemojte da vas izne­na­đuje. Na primjer, naj­bolji poznavaoci muzike kažu da je potrebno oko četrde­set godina da se u potpunosti pro­s­tu­diraju Bahove fuge. Ovaj podatak o mo­guć­nosti doži­v­o­­t­nog upozna­va­nja i usa­vrša­vanja u izvođenju bož­an­st­v­e­ne simfonije čovje­kovom sve­bi­ću, ne treba da vas pre­padne, već ako ste razumni, trebalo vi da vas obraduje.

Isus je rekao da će prije kamila proći kroz iglene uši nego što će bogati ući u carstvo Božije. Napome­nuću da su prvi prevo­dioci ili štampari Novog Zavjeta učinili omašku pa je riječ kanila, koja treba da označi de­be­lo uže, kojim su brodovi vezani uz kopno, odštampana kao kamila, ali to nije sada to­li­ko bitno; uglavnom, riječ­ je o nečem što je nemo­guće. A to nemoguće je da čovjek koji je us­r­e­dišten u ego, a za Isusa je to bio bogat čov­jek, onaj koji je vezan svim svojim bićem za materijal­ne stvari i čiji ego se iden­ti­fikuje s njegovim soci­jal­nim sta­tusom, ne može raz­viti svoju sa­mo­svijest do nivoa veli­kog bljeska, a samo nam taj veliki bljesak samo­svje­s­nosti ili pros­vjetljenje omogućava stanje duha koje se imenuje dostignutim Carstvom Božijim.

Ukoliko ovo čovjeku ikako pođe za rukom, čak i neko­liko da­na pred fizičku smrt, sav njegov život, bez obzira kakav da je prethodno bio, dobiva božanstveni smisao, a bez toga on i kada je bio carski ili onakav kakvim ga pos­ti­že kod nas, na primjer, Tito, na kraju se poka­zuje krajnje besmislenim. Tito je umro kao kraj­nji duhovni bijednik. Naj­gorče moguće riječi koje čovjek može reći pri kraju svog života Tito je izgovorio, bijesan kao ris, pred polazak iz Beograda u Ljubljanu na liječe­nje, s kog se nije vratio. Te riječi su glasile: Sve je bilo laž! Ili ovo isto razumljivije re­če­no, znači: čitav život mu je bio besmis­l­en. I da nema pisme­nog traga da je on ove riječi izgovo­rio, a pročitao sam ih kod onog kome su bile upućene, pros­vjet­ljeniku je jasno da smrt najteže pada onome ko je najviše nadu­vao svoj ego, a kod Tita je to bilo i zaluđi­va­njem naro­da; čak u to­li­kom ste­pe­nu da zaluđeni još nisu u stanju da se odlude, ni nakon svega što su doživjeli, a za što je Tito­va vladavina bila sa­mo pri­pre­ma terena, stvara­nje pro­jek­ta za Golgotu na kojoj je razapet Narod, koji je u diktatoru obožavao svog dželata.

Moj život jeste bio mučan, nečuveno težak, ali je i moj osje­ćaj smislenosti mog posto­janja na ovom svijetu toliki da, i kada bi za to našao neku pogodnu metaforu, kao na pri­mjer, razdaljina od zemlje do neba, ni to ne bi moglo adekvatno da predstavi lično osje­ća­­nje u vezi s tim, a ono je prisutno i u ovom času, uprkos svih spo­lj­­nih razloga koji bi objek­tivno navodili prije na osjećaj besmisla života. Da bi vi bar malo pojmili veličinu i vri­jed­nost dostignutog duhov­nog stanja ka kome sada i druge može uputiti metod naše joge, nužno bi bilo da znate koliko sam se u životu namučio da od seoskog čo­ba­n­če­ta, potpuno sâm i bez ičije pomoći – drugi su mi se samo isprečavali na putu do cilja – stig­nem do naj­višeg aka­de­m­skog zvanja, pa još to postignem uz slo­bo­­do­umno prkošenje dobu jednoumlja, i taman ka­da je, što bi se reklo, tre­balo da dušom odah­nem, ostao sam bez sve­ga materijalnog i bez rukopisa što sam do tada bio stvorio, pa i bez zapos­lenja i evo od aprila 1992. godine, u materijalnom smislu, živim ne dao Bog niko­me da nešto slično ovome iskusi. Ali, eto, i u tak­v­im uslovima osjećaj smisla posto­janja iz dubina mog bi­ća sija slično kao sunce u sred ljeta na potpuno ved­rom danu, ili kako to Veliki pros­vjetljenik Meuhamed a.s. reče, kao sama svjetlost nad svjetlošću! Ali, nažalost, to moram skrivati.

Jung je naučno do­ka­zao pos­to­janje jedne pra­slike u nesvjesnim dijelovima psihe koju je imenovao arhetip Smisla. Sve dotle dok mi svo­jom samo­svi­ješću ne uspo­s­­ta­vi­mo vezu s tim arhe­ti­pom i omogućimo mu blago­ro­dno is­p­o­ljavanje, mi svoj život moramo, u krajnjem slu­ča­ju, doživ­lja­vati besmi­sle­nim, ili takvo osjećanje u sebi zatrpavati na svakojake načine, i to je tako čak bez obzira na sva svje­to­v­na pos­tig­nuća. A kada arhetip Smisla u nama proradi, mi život osjećamo smislenim, čak i onda kada su oko nas svi razlozi za osjećaj besmisla i očaja. Za potvrdu ovog do­vo­ljno bi bilo poznavati Budin životni put i shvatiti ga.

U bogatom di­jelu svi­jeta najčešće samoubistva čine ili posežu za drogom, i onda posta­ju njenom žrtvom, oni koji, spolja vi­đe­no, trebalo bi da im je ži­vot smi­slen, jer oni imaju sva blaga ovog svijeta i mnogi im se di­ve. Npr., sjetite se samo fud­ba­lera Marado­ne, ne­davno idola najmanje jedne milijarde mla­di­ća, a sada du­hovnog bijednika koji je za naj­veće mo­guće saža­ljenje. Mnogo je još sličnih slučajeva.

Metod naše joge, na prvi pogled, čak ni duhovnim tr­a­ga­o­ci­ma, nije posebno primamljiv, jer ljudi sve što že­le isto­vremeno i pri­željkuju da to dobiju na neki što jed­nostavniji, što lakši način. Ni najmanje se nisam tru­dio da svoj metod na bilo koji način pred­sta­vim privlačnim.

Čitaocu se može učiniti kao da ga zastrašu­j­em teži­nom metoda koji mu predstavljam, a samo ga upo­zo­ravam da ne upadne u zablu­du, jer će mu se ovaj metod učiniti teškim naročito kada ga upo­re­di s raz­no­­raznim obmanama koje je u ovoj oblasti već ranije susreo. (…).

Jung je objasnio da su mitološki simboli i njihovo otje­lo­v­ljenje u reli­gij­skim dogmama nekada služili kao tra­ns­for­matori preko kojih se sirova energija nesvjesne psihe ili pra­slikâ, odno­sno arhetipova u njoj, pretvarala u oduhov­ljenu energiju. Tako je to nekada doprino­silo ne­s­v­jesnom ucjelo­vlje­nju čovjeka i njego­vom skladnom fun­k­ci­­oni­sanju kao ljudskog bića preko osjećajne funk­ci­je.

Bez sumnje je da su ne­ka­dašnji mitološ­ki simboli[23] i religijska učenja, odnos­no ne­ka­dašnji energetski tran­sfor­­matori u nama, pooda­v­­no prestali da sirovu energiju nes­vjes­nog pret­va­ra­ju u od­u­ho­­vljenu i zato smo ovo­li­ko duho­v­no prazni; zato smo potpuno izgubili vezu s pra­­s­li­kom Boga u sebi, i s malo­čas spo­mi­njanim arheti­p­om Smi­s­­­la, pa čak i pred­s­ta­vu o tome da u nama postoji religiozno osj­ećanje (nagon samoostvarenja), a  intelektom je ne­mo­­gu­će zato­m­ljeno osjećanje umom os­lo­boditi, sem poseb­n­im postup­kom. A to osjećanje po svojoj tihoj sn­a­zi mo­­že biti poten­cijalnije od ljubav­nog zanosa u dobu adole­s­cen­cije. 

     Rekoh da je naša joga duhovnotjelesna čarobna fru­la, ali vi imajte u vidu da je tokom ovog našeg susreta, kao i čitanjem moje knjige iz joge, vama jedino moguće baciti po­gled na par­ti­turu, što je bitno različito od toga kada se na toj čarobnoj fruli zaista i svira. Kasnije, tokom demon­stra­cionog dijela u ovom našem susretu, svi­ra­ću dio partiture čarobne simfonije, ali vama će biti nemo­guće čuti njen zvuk, jedino ćete moći vidjeti neobič­ne polo­žaje tijela tokom kojih se, u vidu elektromagnetnih valo­va, proizvodi vama ne­­ču­­jan zvuk čarobne frule. Na kratko, evo omogućiću vam da bacite pogled na djelić partiture o kojoj je riječ, tako što ću pročitati jednu stranicu iz knjige Naša joga i pros­vjet­ljenje, na kojoj je poduži citat preuzet od Junga.

Kod savremenog čovjeka energija kolektivno nes­v­es­nog je sputana i u stalnom je sukobu sa poten­cijalima svjesnog. Prosje­čan čovjek uopšte ne može ni naslutiti kakvu psihičku (duhovnu) promjenu bi mogao doživjeti ako bi sadržaje nesvjesnog izmirio i potom integrisao sa svje­s­nim, ako bi se ucjelovio. Evo još jednog opisa rezul­tata privođenja arhe­tipova u svijest kako ga Jung vidi.

"To nas vraća nama samima kao posto­jećem i živom neče­mu, koje je razapeto između dve slike sveta i njegovih samo tamno naslućenih, ali utoliko jasnije doživljenih sila. To ’nešto’ nam je stra­no, a ipak tako blisko, celina nas sa­mih, a ipak nam nespoznajno, virtuelno središte tajans­tve­ne konstitucije. (…).

Ovo središte označio sam kao Sopstvenost. Intelek­tualno Sopstvenost nije ništa drugo do psihološki pojam, konstrukcija, koja treba da izrazi nama nespoznajno sušta­s­tvo, koje kao takvo ne možemo shvatiti, pošto ono preva­zi­lazi naše mogućnosti shva­tanja. Ono bi isto tako moglo da se obeleži kao ’Bog u nama’. Poče­ci našeg celokupnog duševnog života izgleda da nerazmrsivo potiču iz ove tačke; izgleda da se svi najviši i krajnji ciljevi sli­va­ju u ovu tačku. Ovaj paradoks je neizbežan, kao i uvek kada poku­šavamo da obeležimo nešto što leži izvan mogućnosti našeg shvatanja.

Nadam se da je pažljivom čitaocu postalo dovoljno jasno da Sopstvenost ima zajedničko sa Ja (egom) kao sunce sa zemljom. Oni se ne mogu zameniti. Isto tako se ne radi o obožavanju čove­ka kao ni o degradaciji Boga. Ono što leži s onu stranu čove­kovog shvatanja, ovom je i onako nedostižno. Stoga ako kori­stimo pojam Boga, onda time jednostavno formulišemo određenu psihološku činjeni­cu, naime nezavisnost i nadmoć izve­s­nih psihičkih sadržaja koji se izražavaju u svojoj spo­sobnosti da se sukobljavaju s voljom, da opsedaju svest i da uplivišu na raspo­loženje i pos­tupke. Čovek će se razljutiti nad činje­ni­com da su neraz­­jašnjivo loše raspo­loženje, nervozna smet­nja ili čak nesavladivi porok u neku ruku mani­fes­tacija Boga. Ali upravo za religijsko iskustvo bio bi nenadoknadiv gubitak kada bi se takve, možda i loše stvari veštački odvajale iz zbira autonomnih psihičkih sadržaja. (…)

Ovim aludiram na problem koji je daleko značajniji nego što se to može izraziti sa malo jednostavnih reči. Čovečanstvo je u velikoj većini psihološki još u dečjem stupnju – stupnju koji se ne može preskočiti. Daleko najvećem broju su potrebni autoritet, vođstvo i zakoni. Ova činjenica se ne sme prevideti. Paulinsko prevazilaženje zakona pripada samo onome ko razume da na mesto savesti postavi dušu. Za ovo je sposoban samo vrlo mali broj. A i ovi malobrojni (za koje pišem ovu knjigu, prim. D). stupaju na ovaj put samo zbog unutrašnje prisile, da ne kažemo nevolje, jer je ovaj put uzak kao oštrica noža. (…)

Sopstvenost bi se mogla okarakterisati kao neka vrsta kom­pen­­za­cije konflikta između spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. Ova for­mu­la­cija utoliko ne bi smela da bude nepogodna, ukoliko Sop­s­t­ve­nost ima karakter nečega što je rezultat, što je postignuti cilj, neš­to što se postepeno oformilo i iskusilo kroz mnoge na­pore. Tako je So­p­s­tve­n­ost i cilj života, pošto je ono najpotpuniji izraz sudbinske ko­m­­bi­nacije koja se naziva ličnost, i to ne samo pojedinog čove­ka, već čitave grupe u kojoj jedan dopunjava drugog sve do potpune slike.

Sa percepcijom Sopstvenosti kao nečega iracio­nal­nog, nede­fi­ni­sanog postojećeg, kome se Ja ne protivi, a nije mu ni potčinjeno već pridodato, i oko koga se u neku ruku okreće kao zemlja oko sunca, postignut je cilj indi­viduacije" ili samoostvarenje, prosvjetljenje. (Kraj preuzetog).

Koliko je čitava evropska kulturna tradicija neuka kada je riječ o prosvjetljenju, jedan od dokaza je da mi nismo za­pazili da je Sokrat bio do­­s­tigao pro­s­vjetljenje, a potom  se ukotvio u “osi” ego-Sopstvo. Za prosvjetljenog po­s­toje jas­­ni do­­ka­­zi da je Sokrat bio prosvijetljen. Dov­o­­ljna je samo iz­java: “Znam, da ništa ne znam”, a dao ju je jedan od najve­ćih umova svijeta svih vremena, koji je na­kon pro­svjet­ljenja spoz­n­ao o sebi mnogo više nego što je to i naj­većem umu umom bilo postizivo. (Nakon prosvjet­lje­nja – to stanje bića u zenu je poznato kao stanje iza uma – stvarno ništa ne znamo. Ukotvljujući se u "osu" ego-Sopstvo pros­vje­tljeniku se aktivnost uma postepeno vraća, a s tim i znanje). Sokrat je im­ao neodoljivu potrebu da one što mis­le da nešto znaju, iako ne znaju baš ništa, da is­m­i­­­java. Nazivajući sâm sebe babicom, znači poučavao je prepo­ra­đanju, koje spominje i Isus. Govorio je da nije bilo dana kada nekoga nije vo­lio i, četvr­to, nije vje­ro­vao u bogove u koje su vje­ro­vali drugi ljudi, drža­va, gomila, a to je tipično za pr­o­sv­je­t­­lje­ni­ka, kojeg uzne­­mireni Ego, ne shvatajući ga, doživ­lja­va toli­ko opa­s­nim po posto­jeći red stvari, da se smiruje jedino: ubijajući ga.

(U okviru seminara posjetioci su mogli vidjeti demon­stracioni,  praktični dio  predstav­ljanja me­toda naše joge uz video-snimak u trajanju od 3 sata, s mojim povremenim dodatnim objašnjenjima, a posjetioci predavanja su vidjeli snimak u trajanju od 90 minuta).

(…)

PROSVJETLJENIK SE MORA DOIMATI NEOBIČNIM!

Na fotografiji na kojoj sam go, oni koje poučavam ka­ko da stignu do prosvjetljenja mogu vidjeti i moj penis. Sa sta­novišta ega i puritanskog pogleda na čovjeka, pos­tu­pak, koji više upućuje na ludilo nego na prosvjet­lje­nje. Za sve­t­ost, tako nešto je skanda­lo­zno, ali za prosv­jetljenika svi su dijelovi tijela isti. Svetiteljem progla­ša­vaju onoga ko je us­pio da nagone ili "Đavola" u sebi poti­s­ne, toliko da izg­le­da kao da te osobine nisu i dalje u njemu. Ali to je najčešće samo maska. A prosvjetljenik “Đa­vo­la" u sebi ne poti­s­kuje, on mu priznaje egzistenciju i tako ga navodi da sara­đuje sa svojim par­nja­kom, sijam­skim blizancem, arhetipom Boga u nesvjesnom. Čovjek je para­do­k­salno jedinstvo suprotnih, a komplementarnih energija. Poti­s­kujući Đavola u sebi čovjek postaje lažan, jer satanski dio nas mi nismo u stanju u sebi uništiti. Jedino što možemo učiniti je spoznati i taj dio sebe, pri­h­va­titi ga, a tako ga je jedino moguće privoliti na konstru­k­tivnu saradnju sa svjesnim, čime se satanluk prevazilazi.

Prosvjetljenik je ono iskonsko što nam je naš Stvo­ri­telj namije­nio da postanemo. A ako nam je On dao pol­ne orga­ne i sek­su­al­nost uz ljubav, kao jedan od svojih najljepših darova čovjeku, zar da se mi pravimo pame­t­nijim od Njega, predstav­lja­jući se kao da smo evnusi ili to čineći od sebe?

Nagoni u nama su kao sistem spojnih posuda i na­gon samo­ostvarenja može posu­đi­vati energiju od seksu­alnog nagona, ali, sli­č­no kao da bi vama vaš susjed priskočio u pomoć kada vam je za neš­to potreban, vi trebate s njim biti u prijateljskim odno­sima. Prosv­je­tljenik je u vrlo prisnom od­­­n­osu sa svojom seksual­nošću, on je ne poriče, već je, kako nam je to Bog i namjenio, ugra­đu­je u cjelinu svog bića. Ako neko hoće postupiti suprotno, on time pokazuje koliko je glup, jer proba da na­d­mudri Boga. Sek­su­a­lna energija se može transformisati voljno pomoću speci­ja­lnih tehnika joge (kažu i još nekim) i tada se sopstveni sek­su­al­ni na­gon do­živ­ljava kao energetski poten­cijal koji nam omo­gu­ćava da na njemu, slično kao putnik na silnom a pos­lušnom ždrijepcu, jezdimo kroz život. Npr., neš­to duže od tri mje­se­ca pred prosvjetljenje ni­sam imao ni jedno ispu­š­­ta­nje sje­me­na i osjećao sam u sebi sek­su­al­­nost kao da sam adole­s­cent, ali ne iritirajuće, već u smislu po­ten­­cijala. (Pri tome sam praktikovao, ranije naučene, specijalne jogij­s­ke tehnike za tran­s­formaciju seksu­alne energije u duhov­nu). Nakon pros­vjet­ljenja oko dva mje­seca nisam ni na koji način mogao izaz­vati ikakav znak od erekcije i bio sam time iznenađen, ali ne ni najmanje zabri­nut. Moja tadašnja djevojka – koja se ina­če jako protivila mom bavljenju jogom – pričama o tome raz­glasila je "bruku". Tada nisam znao šta mi se dogodilo, iako sam osje­ćao da je to stanje asek­su­alnosti predivno. (U isto stanje sam, prvo sticajem okol­no­sti a potom voljno ušao kada je počeo rat u BiH, i zahva­lju­jući tome uspio sam u nezamislivo nepovoljnim uslovima ponovo napisati knjigu Naša joga). Kas­ni­je ću shvatiti da je u času prosvjet­ljenja nagon samoostvarenja ta­ko silo­vi­to usi­sao u svoje tokove, znači u duhovnost, energiju koja se ispoljava kao seksual­na, da je promjena u biću do koje je bilo došlo: stanje aseksual­nosti, bilo posljedica toga.

Govoreći o bijedi seksualnosti bez ljubavi, Isus je, po­red osta­log, mi­­s­lio na blagodatno duševno s­t­anje kod pro­s­v­jetljenika, kada se se­­­k­­sualna energija sp­o­ntano trans­for­miše u duhovnost, u ljubav, ali u vezi s tim u hri­šćanstvu je sve pogrešno protumačeno i naopa­ko uze­to, svelo se na ili potiskivanje ili na laž, i od toga je na­pra­v­lje­na to­­­­li­ka kari­katura, da se prosvjetljeniku celibat, katolički po­se­b­­­no zato što je obavezan za sve, do­ima kao naj­ve­ća savre­me­na laž, jer dolazi od tobožnjih du­ho­v­nika, i zato oni ne­­pod­nošljivo od te laži vonjaju; toliko ti­me za­i­sta du­hovno smrde, da je to odvratno. Praktikovati seksualne od­nose, onome ko nije ovla­­­­dao umijećem transformacije se­k­sualne energije u duh­o­vnu, nije grijeh, posebno ako uz to ide i ljubav, ali je stra­šno da se čovjek čitava život pretvara, laže. E, to je grijeh!

Na Istoku je ideal kada se stigne do prosvjetljenja ili samad­hija, odnosno centrira­nosti u Sopstvu da se u tom gr­a­vitacionom centru i ostane za sva vre­me­na. Jung je za­pa­zio, a s tim se sla­ž­em, ukoliko se tako postupi da je to ustvari prese­ljenje iz je­d­ne krajnosti, iz cen­triranosti u egu, u drugu, prvoj sup­ro­t­nu, kada smo samo u gravitacionom po­lju Sopstva ili pras­li­ke Boga u sebi. To bi bilo slično kao da čovjek po­že­­li da stalno ima osjećaj koji se doživljava tokom sek­sualnog sla­do­strašća. Ludom zalju­b­­ljenošću, u partnera/ku ili u Boga kao neki prosvjetljenici, gubi se ve­za s realnim životom, zato, na­kon dos­ti­g­n­u­tog prosvjet­lje­n­ja, ce­n­t­ri­ranje na sredini između Sop­stva i ega, radi do­k­u­č­i­­va­nja oba carstva, najprimje­re­nije je čovjeku naše civi­li­za­cije.

Erih Nojman će taj, nakon samoostvarenja, novoofor­mljeni cen­tar nazvati “osom” ego-Sopstvo, po kojoj se mi slično kao živa u termometru, što potvrđujem isku­s­tvom, mo­­žemo kretati od du­hovnog sazvježđa u sebi ili Carstva nebes­k­og, tj. od potpune ukot­vlje­nosti u Sopstu do funk­cio­nisanja kao i drugi ljudi koji su usredi­š­teni jedino u egu. (No, nakon toga šta god da radimo, kako god da se po­n­a­­ša­­mo jedno unutrašnje sunce ne pr­e­staje da oba­sjava indi­vi­­du­alno bitisanje u sveopštem mraku ljud­s­kog posto­ja­nja. Sao­p­štavam vam iskustvo, iako znam da je ono nepoj­m­lji­vo. Moj život nemoguće je shvatiti bez uzimanja u obzir sja­ja unutrašnjeg sunca, svjetla Sopstva, koje je počelo da me obasjava nakon decenija mučnog života i duhovne patnje).

Čovjek centriran jedino u Sopstvu, osmotren ljud­ima centri­ra­nim samo u egu, ne može se dojmiti nikako dru­ga­čije osim kao ne­normalan, eto da ne kažem lud. Na primjer, Pilat je od jevrej­skih sve­štenika tražio da se saglase da on oslobodi Isusa, jer su uz njega još tri kriminalca bili osuđeni na kaznu smrti, razapi­njanjem na krst, a Pilat je imao pravo da jed­nog od četiri osuđe­nika oslobodi. Svoju odluku da između osuđenika oslobodi upravo Isusa, Pilat je obraz­lo­žio time što se njemu Isus ne čini opasnim, već jedino kao da je malo po­mjerio pameću. Sveštenici su insistirali da je­dan od krimi­na­laca bude pomilovan, a Isus ra­zapet, pa ta­ko i bi. Prosv­jet­ljenik centriran u "osi" ego-Sopstvo, gdje su od velikih pro­s­vjet­lje­nika bili Sokrat i Muhamed (kod nas Njegoš), nepro­svjetljenim ljudima se doima njima mno­go bližim. Pored ostalog i zato što je Muhamed bio centriran u "osi" ego-Sop­s­tvo,[24] Kur’an sadrži ono­li­ko moralnih i so­ci­jalnih pravila ponašanja, uglavnom usmjerenih na učvr­š­će­nje islama i na njegovo širenje, što s vjerovanjem u Boga nema nika­kve veze. To je, viđeno sa stanovišta nastajanja islama kao nove religije i radi islamiziranja Arapa bilo pre­d­nost, ali je to odavno postalo opterećenje i u isla­mu i Svi­je­tu, a poseb­no onim muslimanima koji su na rub­nim di­je­­­lovima Islam­ske civili­zacije prema drugim civilizacijama. Taj problem mi na Balkanu osjećamo na svojoj koži, prven­s­tveno zbog toga što je islam kao religija utemeljen mačem, tako se širio a panislamisti taj inercijski tok pospješuju. 

Svoju pouku dajem za čovjeka koji ne živi pod stak­le­nim zvo­n­om, već u vrtlogu savremene svako­dne­vnice. Zato uzgred, naj­češ­­će u fusnotama, iznosim svoje poglede i kri­ti­ke na aktuelna zbivanja i/ili uzgredne a važne oblasti. 

Poneko me upita: zašto se ti kao čovjek koji je dos­ti­gao, ako si dostigao, neko više stanje duha, spuštaš tako nisko i upuš­taš u dnevne političke teme ili ukazuješ na ru­go­b­no lice sveš­tenika. Ljudi to znaju i ako im ti ne kažeš. Npr., narodna izreka kaže: slušaj šta sveš­tenik govori, a ne gledaj šta on radi. Zar time o njima nije sve rečeno? Tada podsjetim da je Isus u jerusalim­skom hramu bičem ga­njao je­v­rej­ske sveštenike oslov­ljavajući ih trgovcima i preva­ran­tima? Pa neka je ovo i meta­fora, simboliše isto što činim.

Ako želite probu­diti ljude iz njihovog budnog sna, po nekada mo­rate da im nešto glasno doviknete, što oni kao kroz maglu vide, ali nedo­volj­no jasno primje­ćuju. E, eto iz tog razloga vičem, i nad ža­losnom ljudskom sud­­binom usp­a­va­nosti i od duhovnih slijepaca zavede­nim u ćorsokak, nari­čem. Svom bolu, koji osje­ćam zbog pat­nji koje pro­živ­ljavaju drugi, tako dajem oduška. Moj bol je toliko ve­lik zbog patnji drugih, da kada ne bi znao da ga ublažujem njego­vim razlivanjem u saosje­ća­nje sami­losti za njih, taj bol bi me pro­gu­tao. Iz osjećaja samilosti pros­vjet­ljenog za us­pa­­vane ljude izve­dena je dogma o Isuso­vom ispaš­tanju na krstu za grijehe drugih i pesimistična predstava o budizmu.

A najveći ljudski grijeh je ostati u ovoze­malj­skom živo­tu uspa­van, ne dostići stanje probuđenosti, jer, ako to ne postigne, čovjek se ogrješuje o bogomdane nam mo­gu­ć­nos­ti i ostaje u suštini na nivou koji je bliži onome što je u njemu životinj­sko nego ljudsko-božansko.

Čovjek je ovoga negdje duboko, ako ne svjestan, on to bar ne­mu­što sluti i zato mi onaj dio sebe koji smatramo životinjskim skri­vamo. Polni organi su prema kulturno-civi­li­zacijskom nazoru simbol životinjskog u čovjeku i zato ih mi prekrivamo i na plaža­ma, gdje bi bilo mnogo praktičnije da smo goli. Kada uspostavi­mo svjes­nu vezu s božanskim dije­­­lom sebe samih, tada bi nam negiranje životinj­skog dije­la sebe, pošto je ono tu kao sastavni dio cjeline, doi­ma­lo se kao laž, kao nekakvo pret­varanje koje nam ne dolikuje.

Bio sam svje­stan toga da će moje pokazivanje na fo­to­grafiji golog tijela, odnosno polnih organa, biti ug­la­v­n­om pogrešno shvaćeno, ali nisam knjigu pisao samo za ovaj trenutak i ne sumnjam u to da će u tom postupku ne­­­ko vidjeti isto ono što u Mitu o Perseju poručuje njego­vo o­d­si­je­canje glave čudovištu Meduzi, koja simboli­zu­je, reče­no psihološki: naše lažno lice, Sjenku. A Jung je rekao da je osvješćenje Sjenke tek šeg­r­t­ski posao na putu samos­p­o­z­­­naje, ali u naše doba i to bi bilo ogromno postignuće. U mi­­tu Persej pobjeđuje i ubija Meduzu. "On odrubi čudovištu glavu da bi je poneo kao trofej". Moć da se pred čitaocima pokažem potpuno go simbolično je: od­s­je­čena glava Medu­zina u mo­joj ruci kao trofej. Sjenka je magazin naših izmaš­tanih pred­sta­va o sebi. U stvarnosti isto kao i u mitu, "iz­o­pa­čena ma­š­ta mora da umre da bi se ro­dila dva oblika stv­a­ralačke mašte: duhovnost i uzviše­nost. (…) Persej uzi­ma glavu sa čudotvornom moći, da bi je pokazivao ljudima. Ali on ne po­ka­zuje Meduzinu glavu da bi uništavao i pret­v­a­rao u kame­nje (skamenjivanje je Meduzina moć, prim. D.). Ono što on iznosi pred ljude nije više živa Meduza, već pobe­đe­na Meduza. Ono što on time predlaže ljudima jeste borba pro­tiv glavne opasnosti sadržane u pod­svesti. Odse­čena gla­va pokazuje da Meduza nije nepo­be­diva. Glava koju Per­sej pokazuje jeste poziv da se sledi primer, da se suz­bija i pobeđuje mrska zavodljivost koju sva­ki čovek nosi u sebi: težnja za potiskivanjem sva­kog neočeki­va­nog ose­ća­nja krivice. Pobeda heroja može da postane plodonosna za druge, za sav svet. (…) Pošto nije­dan čovek ne može ne­ka­ž­njeno da se opire Perseju naoru­ža­nom glavom pobe­đe­ne Meduze, Persej s meduzinom od­­se­­čenom glavom sim­bo­lizuje pobedu nad čitavim sve­tom. Mit podvlači tu činje­nicu simboličnom epi­zo­dom o po­bedi heroja nad tita­n­om At­lasom. Atlas uskraćuje Perseju gostoprimstvo.[25] Heroj mu pokazuje Meduzinu glavu i ska­menjuje ga. Ipak, Perse­je­va pobeda nad svetom, noše­nim titanskom snagom izo­p­a­­če­nosti, ima važenje samo na polju suštine ili duha. U po­lju stvarnosti, pre svet odnosi pobedu nad Persejem. 'Ok­a­m­enjavanje' je samo istiniti sim­bol koji obe­ležava psihi­č­ko stanje, nepok­ret­nost, koja sve dok postoji određuje izo­p­a­č­e­­no delanje sveta. Persej, simbolički junak, doživljava čo­­v­e­­kovu sudbi­nu: on umire; izopačenost sveta ga nad­ži­v­lju­je". Tako je bilo u grčko vrijeme, tako je i sada.

Ovaj citat sam naveo da bi vam pokazao da sam svje­s­tan toga koliko neke moje konstatacije u vezi sa metodom naše joge i posebno njegovom potencijalnom spasonos­no­š­ću i za svi­jet, a ne samo za pojedinca, mogu izgledati na­iv­no, koliko se mogu dojmiti kao čista umišljenost, ali i da bi vam jas­ni­­je dao do znanja zašto vam se neki moji stavovi mogu uč­initi kao, moguće, nepojmljiva prepotentnost. Svo­jim posti­g­nućem pro­s­vje­tljenja duhovni sam pobjednik nad Ot­u­­­­đe­nim Svijetom.[26] Takav svijet, isto kao i Atlas Perseju, ne pruža mi gostoprimstvo. Čudo bi bilo kada bi bilo dru­ga­č­ije, kada bi slijepci mogli bez liječenja vidjeti svjetlost! Je­di­no mi je stalo da, onima koji to žele, povratim moć vi­đe­nja. I Is­us poželje slijepcima dati vidjelo, ali ga oni raza­pe­še. Vje­ro­vatno se pitate zašto mi to činimo, zašto će meni, ov­a­k­v­im stavovima, navlačenje jêda na sebe, pošto dog­mom za­­s­lijepljeni i svešteničkim pozivom uljuljkani ovo ne mo­gu sh­­vatiti drugačije nego kao svetogrđe. Odgovor se na­­lazi u Prvom dijelu knjige. Ako ste na to zaboravili, pod­s­j­e­­­ćam. Pr­o­­­­s­v­jetljenik, pa bio on centriran i u "osi" ego-So­p­stvo, vi­še ne­ma egoističkih želja kao običan čovjek, već on, kao empatičan, ima jedino altruističke, koje se u ovo do­­­­­­ba teško mogu pojmiti drugačije nego i u Isusovo vrijeme.  

Evo da čujete dio teksta uz fotografiju na kojoj sam go: Tokom procesa indivi­du­acije, iako se odnosi na psihu, a sim­bolično i vrlo lijepo u vezi s tim Meša reče: “Sve spa­da s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bi­lo prije svega, gola koža i go čovjek”'. (Haljina ili oklop je ma­­s­ka koju su igre potiskivanja izgradile da bismo se svi­jetu predstavili onakvim kakvim držimo da je to poželjno, a tako prikrili svoju bijednu duhovnu suštinu i od sebe i od drugih).

Možete li zamisliti kako bi čovjek koji ima hipertro­firan ego (veliku masku) po­d­nio da mu se objavi fotografija na kojoj je go, na kojoj odjeća ne pre­k­ri­va ni polne organe, pa samo za primjer uzmimo, da nekog pre­d­­sjed­nika države go­log vide nje­govi birači, ili nekog crkvenog veli­ko­dostoj­ni­ka njegovi vjernici, generala vojnici, profesora đaci i slično.

I kada čovjek rastoči ego nije mu lako početi se pona­ša­ti u skladu sa samim sobom. Posebno obziri prema ne­kim oso­ba­ma – kod mene je bilo i prema profesionalnom zanimanju – u tome nas sputavaju i to je vrlo teško preva­zi­ći. U ovom smislu ni Jung nije bio izuzetak. Veoma me dir­nulo ovo njegovo priznanje: "Nakon smrti moje žene osetio sam unutrašnju potrebu da postanem ono što po sebi je­sam". Vidite i Junga je, ma koliko god da je bio sa­mo­­s­vojan i ra­ni­je, brak ipak sputavao da postane ono što po sebi jes­te bio. (Muškarca njegov svjesni i/ili nesvjesni odnos s maj­kom ili sa ženom najviše okiva, veže za tlo, za zemlju, u njegovom nastojanju da se vine u nebo duha, jer žene su simbol naše veze za zemaljske želje. Uz to žene ima­nen­tno im, a u našoj civilizaciji posebno, hoće da muškarca "pos­je­duju" radi ostvarenja zemaljskih ciljeva života i to je normalno, iako je pogubno sa stanovišta samoos­tva­renja. Potpuna lična sloboda je preduslov za prosvjetljenje). 

Interesantno je da je Jung na obali Gornjeg jezera u Cirihu (Bolingen) kupio zemlju da tu pravi kulu, ob­i­­tavalište za sebe po sopstvenoj mjeri i da je radove otpo­čeo dva mje­se­ca nakon smrti svoje majke a došao na ideju da doda sprat i to učinio nakon ženine smrti. Poslušajmo ono što i vama može biti od koristi: "Od samog po­če­t­ka, Kulu sam na neki način doživljavao kao mesto saz­re­vanja – kao majčinsku utrobu ili majčinsku figuru u kojoj mogu da pos­ta­nem ono što sam bio, ono što jesam i ono što ću biti. Pru­ža­la mi je osećanje ponovnog rođenja u ka­me­­nu. Na taj način Kula predstavlja konkretizaciju procesa individuacije. Tokom građenja, nikada, naravno, nisam pri­mećivao tako nešto. Gradio sam kuću u delovima, sle­deći uvek konkre­t­ne potrebe trenutka. Moglo bi takođe da se kaže da sam je sagradio u nekoj vrsti sna. Tek kasnije sam shvatio u koli­koj meri se svi delovi međusobno uklapaju i kakav je smi­sao otkrivala forma: simbol psihičkog jedinstva.

U Bolingenu odista živim kako mi najviše odgovara; tu sam, u najdubljem smislu reči, ono što jesam. U Kulu ni­sam uveo struju, i sam ložim vatru u kaminu i peći. Uveče palim stare lampe. Tu nema tekuće vode; nju sâm pumpam iz bunara. Sâm cepam drva i kuham hranu. Ove proste ra­d­nje čine čoveka jednostavnim; a kako je teško biti jedno­s­tavan!" Mi smo toliko postali lažni da se jednostavan čovjek ljudima koji stenju pod svojom maskom, lažnim licem, doi­ma kao čovjek koji je bar unekoliko šenuo s uma.

Od pos­ti­g­nutog prosvjetljenja najteže mi je skrivati u sebi kontinuirano duševno stanje radosti i blaženstva. Ako se pitate. 'zašto to činim'?, odgovor je jednostavan: kada vi­diš oko sebe ljude koji su duhovno, a sada i materijalno, toliko utučeni, ispada nepristojno razmetati se njima nepoj­m­ljivim blagom. Divio sam se jednom starcu koji je spon­ta­no bio dostigao stanje (nesvjesnog) prosvjetljenja. Njegovo lice je blistalo takvim žarom kakav se više ne može vidjeti ni kod mladih u fazi najveće zaljubljenosti. Pominjem ga u knjizi iz joge. Ovdje ću reći kako su me dvoje intelektuala­ca, mojih prijatelja, jednom prilikom upozorili na izraz nje­go­vog lica ne znajući da sam to bio odranije primijetio. Oni su me upitali kako je to moguće, s obzirom da je starac živio u očajnim porodičnim prilikama. Objasnio sam im da naše najdublje duševno stanje, ono kada smo već cen­tri­ra­ni u svom primarnom centru, više nije ni u kakvoj direktnoj vezi s načinom života, jer tada osjećaj blaženstva izvire iz dubine bića najsličnije kao bistra voda iz izvora i onda kada već danima imamo kišno vrijeme i kada su sve površinske vode mutne. Jednom sam u razgovoru tog starca spontano naveo da mi nešto kaže o tome kako se osjeća. Rekao je da će mi reći ali da o tome nikom ništa ne govorim: "Ovako se nisam srećno osjećao ni kao mladić kada sam bio naj­vi­še zaljubljen. Ne znam šta je to i da ljudi ne bi mislili da sam poludio pravim se da sam i ja s brigama kao i oni". Obja­snio sam mu da mu je to od Boga, a on je uzvratio: "Kako od Boga, kada ja u njega ne vjerujem"? Uskoro smo se razumjeli; on nije vjerovao u Boga o kome govore sveš­te­nici a vjero­vao je, kako reče, u neku višu silu. Starac mi se, koga sam inače poznavao od djetinjstva, zahvalio na ob­jašnjenju i dodao: "Ovo sam jedino tebi rekao jer odavno mi se činilo da smo po nečemu slični, samo što si ti ško­lo­van i nije te briga šta za tebe govore, a ja sam nepismen, seljak…". A taj čovjek je bio radosniji od mene, bez sum­nje. On je svoje stanje blaženstva proživljavao nesvjesno, ali neometano, dok je meni radost blažen­s­tva bila oklješ­ta­va­na mojom uslovljenošću da profesionalno kon­taktiram s lju­di­­ma koji su usnuli, a ego im je hipertrofiran. Kako sam već rekao, svjesnim dostizanjem prosv­jet­ljenja u nama se javlja konstantno osjećanje empa­tija i iz njega neodoljiva potreba da drugima pomognemo da se samospoznaju. Ako tada prosvjetljenik kontaktira s mnogo osoba, kao što je to bio slučaj sa mnom, a pri tome mora svoje postignuće skri­vati i želju da drugima pomogne da se spoznaju prigušivati, time se njegovo stanje blaženstva davi i tako smanjuje. Ali vrati­mo se Jungovoj konstataciji kako je teško biti jednostavan.

Kada sam prvi put, 1987. godine, ugledao zgradu sta­rog mrestilišta na obali Crnog jezera na Durmitoru javila mi se čudesna želja da napustim univerzitet i dođem u tu zgra­du da u njoj živim. (Očito je bilo da je već godinama praz­na). Razumljivo, znao sam da ako bi je zatra­žio, da bi oni­ma koji bi o tome odlučivali to bio dovoljan dokaz da nisam normalan i mom zahtjevu ne bi udovoljili. Ka­da sam zbog rata u BiH pobjegao na Ža­bljak, zatražio sam zgradu mre­s­tilišta za izbjegličko sklonište. U njoj mi je zbog nema­š­­tine i zato što je to krošnja od kuće a na visini 1.450 m, bilo teško živjeti, no, tu sam se prvi put, ali nažalost tek un­e­koliko i nakratko, osjetio slobodan od obzira prema ovom i onom, koji su me mučili čitav život do tada. Ali, ne dâ se siromahu sitno samljeti. Tako su uskoro ljudi koji su mi tu zgradu dali na korištenje počeli da me maltretiraju, tjerajući me tako da iselim, a činili su to zbog mog odbijanja da obavljam ulogu do­uš­nika, koju su mi oni bili namijenili kada su mi zgradu za boravište dali, ili, čini mi se i ponu­dili. Me­đu­tim, srećom, bez obzira na sve ne­da­će koje sam morao proživjeti živeći u zgradi starog mrestilišta na obali Crnog jezera, tu sam uspio ponovo napisati svoje životno djelo u kome sam sa­op­štio metod naše joge. Kada sam morao tu zgradu napus­titi i poći u Nigdje sjećao sam se one želje da tu bo­ra­vim koja se u meni pojavila kada sam zgradu ugle­dao prvi put. Ta želja je bila anti­ci­pi­ranje realnosti od strane nesvjesnog. Da nisam došao na Durmitor ili da sam otišao u Beograd ili Čikago, iz kojih gradova sam imao ponude da dođem, vje­rovatno bi metod naše joge ostao ne­sa­opšten – ponovo. Bila bi to velika šteta, jer svijet je boga­tiji kada god pros­vjet­ljenik progovori. Meni bi život svugdje bio lago­dan u odno­su na pra­ve pravcate muke koje sam pro­ži­vio na Dur­mi­toru. A da ih nisam proživio i da i sada ne ži­­vim mučno, viđeno u ma­te­ri­jal­nom smislu, i da me ne pe­če ova strašna i duhov­na i materijalna bijeda u kojoj narod živi, ka­ko bi se ponovo pokazala istina da prosvjetljenik, Sin Božiji, ispašta za grije­he, grijeh samo­ne­svjesnosti drugih, skoro svih? 

O metodu naše joge teško da mogu išta reći što već nisam napi­sao u jednoj od dvije knji­ge u kojima o njemu govorim; u Naša joga i prosvjetljenje direktno, a u Moralna zora rudi nad Durmitorom – Budite se! indirek­tno, koja je, iako je nastala slu­čaj­no, imala je za dvi­je godine tri izdanja. U njoj je prikazana moja auten­ti­čna borba za oču­va­nje pri­ro­dnog blaga Nacionalnog par­ka “Durmitor”, čiji sam podstanar bio tokom izbjegličkog pe­rioda. Ta knjiga je izraz moje za­h­valnosti priro­di koja me svojim ljepotama oč­a­­ravala i s kojom sam drugovao dok sam ponovo pisao Našu jogu. Moralna zora pokazuje ka­ko se prakti­č­no u životu ponaša prosvjetljenik, tj. kako se sp­­ro­­v­o­­de univer­zal­na moralna načela navedena u meto­du naše joge.

 Haračlije Durmi­tora su me svakojako malt­r­e­­ti­rali, ne­­­pojmljivo i neizrecivo, i prijetili mi i ubistvom, čak mi je­dan od njih – prijeteći mi ako odmah ne zamuknem, za­­pje­­­njen – po­ka­zivao kako će mi glava biti odrubljena, uz to strasno uzvi­ku­jući: “Ovako, ovako ...!”. (Očekujući da bi mi i to mog­li učiniti, izbjegao sam uzimati vodu s iz­vo­­ra kada je u nje­ga vrlo kamuflirano bio stavljen otrov). Moralne gnjide ipak su me prisilile da bježim s Dur­mi­tora, a one su mi bije­d­ni­č­ke stvari, koje ne imadoh gdje po­ve­s­ti, uništile. Treće izda­nje knjige sam objavio na­kon što sam bio protjeran. Knji­ga Moralna zora komple­men­t­a­r­na je knjizi Naša joga i pros­vjetljenje i žalosno je sv­je­­d­o­­čan­s­t­vo o moralnom pos­r­n­uću i zva­ničnika, i naro­da, ali i o tome kako se po­na­ša pro­s­­vje­tlje­nik u moral­n­om gli­bu i ko­li­ka je nje­go­va briga za opšte dobro, čak i onda kada tom brigom sebe iz očaj­ne dovodi u još očajniju životnu situ­a­ciju, čime je pot­v­rđeno Gi­b­ranovo za­pažanje: “Većina lju­di je istraj­na u svom lič­n­om interesu, a idealisti kada se tiče dru­gih”, i uvijek na svo­ju štetu. Joga, slično kako to Kjerke­gor konsta­tova za eti­­ku, pomaže nam da i u nesreći budemo srećni. Na­jav­lju­jući mo­­­r­a­l­nu zoru, že­lio sam poručiti da nas od ovog veli­kog jada, od moralne šuge, može spasiti jedino duhovno-moralni preporod.

OBJELODANJEN  JE  NAUK  ONOGA KOGA JE  SVIJET  OČEKIVAO

DA  SE  POJAVI  2000. GODINE

Mi, pa čak i najško­lovaniji me­đu nama, a nije riječ samo o nama na Balka­nu, već i o  Evrop­lja­nima i Am­e­­ri­ka­n­cima, o sebi sami­ma, o samospoznaji, o stanju du­ha koje se dos­ti­že pros­vjet­ljenjem, zaista pojma nema­mo. Naše ovocivili­za­cijsko ne­z­nanje te vrste prosvjet­lje­nom se zaista mora da doima zastra­šu­ju­će. Jedan čita­lac moje knji­ge Naša joga rekao mi je da će Srbima trebati 400 godi­na da shvate šta sam im daro­vao. Međutim, u knjizi sam napisao da će se Srbi, a to bi se moglo odnositi i na ostale nacije izrasle iz istog ko­r­­jena, uko­liko se ne uspiju duhovno preporoditi i prih­va­­titi ovo­vre­meni put do samo­usre­dištenja, kao narod rasto­čiti. U prvom redu od strane religijskih imitatora-fana­tika biću a­n­­a­te­mi­san, to je sigurno, i likvidiran, to je iz­­v­je­s­­no, a metod naše joge bi mogao biti prihvaćen, kao i Isu­­sov i Budin nauk, od dru­gih naroda prije nego od mog.

Naše duhovno stanje je krajnje tragično, ali jedino što pojedinac sada može učiniti i za sebe i za dr­u­­š­tvo, je da traži načina kako da se on sâm duhovno preporodi. Meni je to pošlo za rukom do sjajnog niv­o­a,[27] ali sve što sam u stanju uči­niti sada za druge je da im kažem i po­ka­žem da je čudo moguće, kao nešto što se, kada se dos­ti­g­ne, po­ka­zuje kao najnormalnije stanje čo­v­jekovog bića. Čak t­o­liko normalno da se nama, upo­re­đ­eno s njim, to vaše s­t­a­nje doima nenormalnim. Skrivati ovo saznanje teret je od kojeg venem, a okolnosti su takve da je i sada aktu­e­l­an Isusov savjet, kojeg se ni On ne pridr­ža­va­še, ne mećite bisera svog pred svinje, da ga ne pogaze no­ga­ma svojim, i vrativši se ne rastrgnu vas. A One ga rastrgoše! 

Metod naše joge je samo ovovremeni način saop­š­ta­vanja poruke koju su nam ostav­ljali svi Veliki Pros­vje­t­ljenici, razum­ljivo svaki na svoj način. Moja uloga u me­to­­du naše joge je, na neki na­čin, slična onoj koju u hri­š­ćanstvu ima Jovan Krstitelj. On je dva­desetak godi­na, kr­š­tavajući ljude, na rijeci Jordanu u ime ezote­rijs­ke gru­­pe koja se zvala Eseni, govorio da onaj pravi tek treba doći, pripremajući tako ljude za Isusov povrat­ak sa ezoterijske obuke iz Egip­ta i Indije, gdje su ga Eseni, kao poseb­no darovitog, bili pos­lali s namjerom da dosegne i pri povratku donese zna­nje o Tajni. Čovjek čak i ne mora biti prosvjetljen, a ako je, tim bolje, da na osnovu Jevanđelja i nekih drugih hrišćan­skih spisa, po­ka­že da je Isus bio samo jedan od Velikih Prosvjet­lje­ni­ka, koji je do svog duhovnog stanja stigao uz najbolju u to doba moguću obuku i uz pomoć jake polutajne ezo­terijske grupe Esena, kojoj je pripadao i Jovan Krstitelj.

Mesija, Spasilac je onaj ko ljudima svog doba daje pouku ka­ko da probude svoje religiozno osjećanje, ili, dru­gim riječima iz­ra­ženo to isto, kako da zadovolje naj­dub­lju ljudsku duhovnu po­tre­bu, a to je da osje­te svo­ju pri­padnost nečem bezgraničnom i bezvremenom.

Osni­va­či svih postojećih religija molitve ili medita­cije bili su jedino pros­vjet­ljeni ljudi. Nauk svakog od njih vodi korijen iz istog izvora, iz božan­skog centra, koji se nalazi u naj­dubljim, ne­s­vj­e­­snim dijelo­vima naše psihe, u kom sloju našeg bića je i naša najdublja pot­re­ba: religi­oz­no osjećanje ili nagon samoostvarenja čije ispolja­vanje i zadovoljenje je mo­guće preko osjećajne ili preko intelektualne funkcije. Po­z­­nat je samo jedan slučaj, u poznatoj nam isto­ri­ji, Ra­ma­kri­šne, čovjeka koji se prosvi­jet­lio dvostruko, na oba načina. 

Mi živimo u dobu nauke i potpuno je normalno da se za nas Sp­a­silac našeg doba javio iz reda naučnika. On je, kako to piše u mojoj knjizi iz joge, Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psiho­logije, na­­u­čnog metoda do samoo­s­tva­renja putem znanja o čovjeku i meditacije.

Naša joga je samo uz pomoć hatha joge oživot­vo­renje Jun­go­­vog učenja na način koji je savremenom čov­jeku razumljiv, prih­va­t­­ljiv i bez posrednika primjenljiv. Tako se naša joga može sma­tr­a­ti lan­sirnom rampom s koje se Jungovo otkriće – koje je do sa­da među nes­t­ručnjacima samo vrlo malobrojnim poznato, a od još ma­­­­lobrojnijih je spoznato, pa zato za njih – lansira u svjetsku orbitu.

U knjizi, u okviru predstavljanja Šelerove klasi­fi­kacije filozo­fskih antropoloških škola, kojih po njemu ima pet, slijedi citat, koji je od Elijadea: "Beda ljudskog života nije ni bo­ž­a­n­­ska kazna, ni rezultat prvobitnog greha, već posle­di­ca neuviđanja. I to ne bilo koga neu­vi­đa­nja, već usled ne­po­znavanja prave prirode duha, ne­po­znavanja koje čini da mešamo duh sa psiho-men­talnim iskustvom. (...) Stoga je prirodno da će metafizičko uviđanje poniš­titi to neuviđanje. Uviđanje metafizičkog reda dovodi čoveka do praga ilumi­nacije, odnosno, do pra­vog sebe, do samospoz­naje". Ovo kratko Elijadeovo zapažanje u vezi s ciljem joge i kako je u našoj civilizaciji došlo do "puča" u kome je intelekt zba­cio duh sa prjes­tolja psi­he pa zasjeo na njegovo mje­s­to, iz­van­redno je zapazio i sve konsekvence toga po nas objasnio Jung.

             Jungovo učenje o čovjeku, kada se “vidi” ona­k­vim ka­kvo je, spada u četvrtu grupu ško­la filozofske antropo­lo­gije, a Lesing je učenje te škole "sveo i za nag­lu­ha uha na odgovorajuću formu­lu: 'Čovjek je vrsta gra­be­žljivog majmu­na koji je zbog svoga takozva­nog ’duha’ po­la­gano poludio od umišljenosti'". Bolk je to izra­zio još kraćom rečenicom: "Čovjek je infantil­ni majmun s pore­me­­ćenom unutrašnjom se­krecijom". Ali kada govori o čo­v­je­kovim po­ten­cijalnim mo­­gućnostima tada Jung, slič­no kao i Niče, spada u pe­tu šk­o­lu filo­zof­ske antro­po­lo­gi­je, koja, kao ideja, omogu­ću­je "ljud­skoj sa­mosvi­je­sti da odskoči na takav stepen, na ta­ko naglu, ponosnu, vr­to­­glavu visinu kao što to nikada nije u­č­i­nila nijedna ina­če poznata na­uka. Na tlu ove antropo­lo­gije pos­taje povijest sa­ma od sebe veličanstvenim prikazi­va­­nj­em čovjekovih is­­ti­nskih mogućnosti juna­ka i genija ili, go­vo­reći Ničeo­vim jezikom, 'najviši primjerak' ljudske vrste" ili nadčovjek, a to je ustvari samospoznati ili prosvjetljeni.

Naša joga je jedinstvena metodologija za duh i ti­je­lo koja vas naučno, a razumljivo, upućuje i poučava kako da pomoću nje, odno­s­no vaše volje i znanja (o sebi), pr­a­k­tično i  vaša samosvijest "ods­ko­či na takav ste­p­en, na tako naglu, ponosnu, vrtoglavu, visinu kao što to nikad nije učinila nijedna inače poznata nauka".

Srce Jungovog učenja je otkriće procesa indivi­du­a­cije. Ovako je on imenovao svjesno pokrenut, u nje­govoj nau­ci od stra­ne psihoterapeuta vođen, postupak čov­je­ko­vog stalnog duhov­nog rasta i razvoja do nivoa ucje­lo­v­ljenja ili reintegracije našeg, civilizacij­skim tokom uslov­ljeno, ras­p­ršenog bića. Takav proces, kao prirodna mo­gu­ć­nost i ne­s­v­­jestan imperativ, u nama je kodiran od strane našeg Stvo­ri­telja. Nama je reintegracija bića ili pros­vjet­lje­nje priro­dno na­mi­jenjeno, u nama je kodirano i do nekog, njegovog ni­voa, moguće je spontano stići i bez ikakve pouke ili svjes­nog nastojanja. Kako sam već rekao, Jung razlike između nesvjesno i svjesno dostig­nutog prosvjetlje­nja upoređuje s razlikom koja postoji između ploda iste vrste divlje i pitome voćke. Poz­navao sam dva čovjeka koji­ma se u njihovim zrelim godinama posrećilo sponta­no pros­v­jet­ljenje, i s jed­nim od njih sam o tome razgovarao. Njiho­ve sre­dine su smatrale za obojicu da su, bar unekoliko, skrenuli s uma.

Jung je ovaj svijet napustio 1961., kada je meni bilo osam­na­est godina. Desetak godina kasnije doći ću na ideju da sopstve­nom procesu individuacije, o čemu inte­lek­tom tada ništa nisam bio u stanju pojmiti, ali sam intuitivno podo­sta slutio, podršku pružim hatha jogom. Već ste čuli kroz kakve individualne muke sam morao proći dok, napo­kon, nisam stigao do cilja, do reinteg­ra­cije ranije ras­pr­šenog bića. To mo­je postignuće i knjiga, kao pismeni dokaz o nje­mu, moju ulogu u misiji Savremenog Spasioca, čine slič­nom onoj koju je imao Jovan Krstitelj za Isusovo uče­nje. U mom slučaju je samo drugačije u pogledu vremena.

Kada je Jung jednom prilikom Ajnštajnu obja­š­nja­vao i uspio da mu predstavi srž svog naučnog rada, Ajnštajn je uz­vik­nuo: “Karl, pa moja naučna otkrića su u odnosu na ta tvoja – ništa!” Jung je to znao i da mu Ajnštajn to nije re­kao, ali je bio i svje­stan koliko će Svijet različito prihvatiti njihova naučna otkrića. Energetski poten­cijal, koji u fizič­kom svijetu nas­taje cijepanjem ato­m­skog jez­gra, Jung je otkrio da u nama počiva u laten­tnom stanju u gravitacionoj sili Sopstva. Ovim je On sa­mo potvrdio drevne tvr­d­nje joge o posto­janju uspa­va­ne energije u čovjeku koju joga imenu­je: kundalini. Zato je Jung i izjavio da njegov nauk ima sličnosti s kun­da­lini jogom.

U Indiji, u okviru energetskih joga, hatha jo­ga je pri­premna faza za kundalini jogu, tako povezivanje hat­ha jo­ge i Jungove nauke u metodu naše joge, u jedin­st­ven si­s­­tem i meto­do­lo­giju za nas (Zapa­d­njake) po­ka­zuje se kao ne­što što je najnormalnije trebalo da se dogodi. Ovo tim prije što se kundalini jogom vrlo opa­s­no baviti i In­du­su bez prisustva živog učitelja. Tako je ideja da se u na­šoj jogi, nakon onoga što se postiže hatha jo­gom, proces individuacije, nakon što je hatha jogom pokrenut, dalje samonadzire, vo­di i odvija tokom me­di­tacije uz uputstva koja nam ost­a­­vi Jung za oja­ča­­va­nje samosvijesti i osvješćivanje nes­vjesnog, pre­ko ma­njih do veli­kog bljeska samosvi­jesti, tj. prosvjet­ljenja, ne­š­to što je sasvim lo­gič­no uslijedilo, a sad se to po­ka­zuje da je riječ o nauci nad naukama, jer vodi na nau­č­an nač­in spoz­naji Najdublje Tajne i prevazilaženju duhovne patnje.

Naša joga, time da čovjek bude vodič sam sebi na du­hov­­noj stazi, unekoliko podsjeća na Budino učenje. Pos­ljed­nje Budine riječi upućene svom najvjernijem uče­niku, Anandi, bile su: Budi svjetlost sam sebi! Suštinski je ista i moja poruka budućem čitaocu ove knjige i možda učeniku metoda naše joge, koji je takođe blizu dnjana joge.

Vama će se vjerovatno ovo što ću vam sada proči­ta­ti iz knjige Naša joge i prosvjetljenje (ranije obećano) učiniti kao nekak­vo megalo­mansko samo­hva­lisanje, iako je riječ samo o jednoj skro­m­noj i iskrenoj konsta­taciji. Čujte je.

'Kada mi je pošlo za rukom da od hatha joge i Jun­gove nauke sa­­činim cjelinu kao zadivljujuće jedinstvo, prosto se nisam mogao ču­du iščuditi: kako je u toliko veleučenoj evropskoj kulturi i nauci takvo uzvišeno otkriće – koje ne samo što je kao hljeb savremenom čovjeku potrebno, već u civilizacijskom smislu, ako se za njega bu­de imalo sluha, moglo bi biti spasonosno – pripalo jednom bivšem ba­l­­­kanskom čobančetu, a koje je u oblasti nauke o čovjeku samouko'.[28]

Jung je pred kraj života rekao: “Moja saznanja su namije­njena budućnosti, a u sadašnjosti, ona ne znače niš­ta”. Budu­ć­nost Jungo­ve nauke, kao sadašnjost, stiže nam s pojavom ove knjige, donosi je naša joga, kao kom­bi­novan duhovnotjelesni metod samo­usa­vr­š­a­va­nja u kome Jungov nauk predstavlja Arijadnin konac pomoću koga sada svaki čovjek, koji ne žali truda, može ući u Lavirint u sebi.

(U grčkoj mitologiji Tezej je junak koji se osmjelio ući u lavirint, što simbolizuje podsvijest. U njemu je pronašao ču­do­­vište (potisnute sadržaje psihe), ubio ga i vratitio se kao pobjednik. Pred polazak u Lavirint Arijadna (u koju se Tezej zaljubio, a i ona u njega simbol je arhetipa Ani­me) u ruku mu je dodala klupko kon­­ca držeći ga za kraj, a pomoću odmotanog konca Tezej se uspjevao orjen­ti­sa­vati u Lavi­rin­tu i iz njega izaći. Mit o Tezeju je jedan od vrlo inte­re­san­t­nih mitova o pokretanju i donekle uspješno vođenom pro­ce­su individuacije, ali sa neuspjelim privođe­njem kraju tog procesa, što se u mitu predstavlja njegovim napušta­njem Arijadne i zaljubljivanjem u njenu sestru Fedru, koja si­m­bo­li­zuje tamnu stranu arhetipa Anime. Inače, pri osvješ­ći­vanju nesvjesnog saradnja arhetipa Anime za muškarca, a za ženu Animusa, je od presudne važnosti.  Meša je u Dervi­šu  na vrlo sličan način, kao mit o Tezeju, prikazao su­d­bi­nu gla­­­v­­­­n­og junaka, kod kojega proces individuacije do­ne­k­le teče vrlo uspješno, ali se tako ne privodi konačnom kraju. Lavirint je naša psiha, njen nesvjesni dio, a ču­do­vi­šte u nje­mu su podsvjesni, potisnuti sadržaji  i umno­žene želje ega i one koje izviru iz dva animalna nagona. Arijadna je arhe­tip Anime. Njena podrška sa­­mo­­svi­jesti muškarca u os­vješ­ći­va­nju nesv­jes­nog je pre­sudna na putu do prosvjet­ljenja. Klup­ko konca simbolizuje internog učitelja koji se u nama akti­vira na određenom stepenu duhovnog razvoja, nakon če­ga nas On pouzdano vodi kroz lavirint, kao nevid­ljiva ruka).[29]

U ovoj knjizi su razumljivo objašnjene srži najvećih mi­to­loških i religijskih tajni, a na relativno je­dno­stavno razum­ljiv način. Među­tim, to ništa nije izveo moj um, već je meni, slikovito rečeno, veliki blje­sak omogućio da vidim ono što je tu oko nas, ali najveći broj ljudi to ne pri­m­jećuje zbog toga što su ušančeni u svoj um, jedino u intelekt, što svojoj sa­mo­svijesti ne znaju da omoguće da učini bljesak. Muha­med bi rekao, što ne znaju da je svjetiljka u kandilju, a kan­dilj je kao zvijezda blistava, ... i dok to ne shvatite, pa spo­z­nate, u mraku ste uma, oči su vam zatvorene za svjetlost duha!

Međutim, upravo zato što je metod naše joge isprojek­tovan za samostalan i individu­alan rad, i što je uz moju knji­gu potrebno proučavati i brojnu literaturu na koju se u njoj upućuje, za sada, ovaj metod je najteži, ali je isto­vre­meno i najdjelotvorniji.

Pročitaću vam moto svojoj knjizi iz joge, jer moto neke knjige čitaoca ukratko obavještava o onome suštin­skom što knjiga sadrži. (Čitaoče, izvini što se jedan dio ponavlja).

Moto knjizi uzeo sam od dva rijetka duhovna goro­s­tasa, dva svojevrsna pro­s­v­j­e­t­­lje­nika, koji su imenovani i osnovnim vodi­čima kroz knjigu iz naše joge, a, dakle, uz Junga, tu je i Njegoš. S Njim počinjem, iako ste već imali priliku ovo čitati: Snom je čovjek uspavan teš­ki­jem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opre­d'je­lit može / da mu bi­će u njima ne spada. / On pomisli da je neke pute / od sna ovog os­lo­bodio se; / ah, njegove prevarne nadežde: / on je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor strašni snoviđenja! ...

S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku – / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jes­te besamrtna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta.

     Nastavljam s Jungom:  Novo doba i sadašnjica, gledani s ove točke, čine se poput pojedinih epi­zoda drame što je otpočela u davno minulo doba, i proteže se u svim stolje­ćima u daleku budućnost. Ta drama je: osvješćivanje čovječanstva. ...

Psihologija nužno postiže najvišu tačku u psihi svoj­stvenom razvojnom procesu, koji se sastoji od integracije sadržaja sposo­b­nih da se privedu u svest. On znači nasta­janje celovitosti kod čo­v­eka, koje za svest o sopstvenom Ja ima kako neobične tako i teš­ko opisive preobražajne posle­dice. Sumnjam da ću biti u mogu­ć­nosti da opišem pro­menu subjekta pod uticajem procesa individu­a­cije na način koji mu dolikuje; kod toga se nai­me radi o relativ­no retkom do­ga­đaju, kojeg saznaje sa­mo onaj ko je prošao kroz dugot­raj­no, ali za integraciju nesve­snog neophodno ra­z­ra­ču­na­v­a­­nje sa nesve­snim komponentama ličnosti. Kada se nesv­es­­ni de­lo­vi ličnosti prive­du u svest, tada iz toga ne proističe samo asi­m­i­­lacija ovih u već pos­to­jeću Ja-ličnost, već i promena iste. (...) Ovaj proces ne formira ništa manje do novi centar ličnosti, koji je kroz simbole označen kao nadređeni i jači od Ja, a koji se kasnije i empirijski ispos­tavlja kao nadređen. Takođe mu se više ne može dati naziv Ja, zbog čega sam ga nazvao Sopstvenost (Sopstvo).

Saznanje i doživljavanje ove Sopstvenosti je naj­važniji i naj­­­ple­menitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psi­hologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja.

Saznanje Sopstva nema, kako kod nas tako ni u Indiji, ničeg zajedni­č­­kog sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbivanje. Proces koji dovodi do ovog saznanja nazvao sam proces individuacije.

Ako preporučujem proučavanje klasičnog Joga učenja, onda to nije zbog toga što pripadam onim ljudima koji eksta­tično pa­da­ju u trans kada začuju djana (meditacija), buda, mukti ili kakvu drugu magičnu reč, već zbog toga što se psihološki vrlo mno­­go može naučiti iz joga filozofije, što se može i praktički koristiti.

Ovim se moto završava u prvom izdanju knjige a za drugo dodao sam od Širea ovo: "Nikada žudnja za duhov­nim životom, za nevidljivim sve­tom, što zovemo onostrano, koje su svetovno mišljenje i ma­te­ri­jalis­tič­ke teorije naučnika potisle, nije bila ozbiljnija i više realnija. (…)

Vrata Nevidljivog, Onostranog sveta su otvorena, ali ja stajem na onom što je konstatovala oficijelna nauka”.

Bilo bi mi drago ukoliko je poruka ovog obimnog mota na valjan način doprla do vas. Ne podilazim vam, ali mogu­će je da neko ko nema nikakvo posebno aka­dem­sko zna­nje bolje razu­mije neke ezoterijske tekstove od mnogih aka­de­mika. Na primjer, Jung svojim kolegama, neuropsi­hi­ja­t­­rima, od kojih će jedan kasnije da dobije čak Nobelovu nagradu za medicinu, nije bio u stanju da objasni i predsta­vi šta je to što on podrazumijeva pod Sopstvom,[30] a jed­nom kada je prodavačicu na kiosku, gdje je kupovao novi­ne, zatekao kako čita njegovu naj­no­viju knjigu upitao ju je, poprilično začuđen: “Zar vi čitate moje knjige?” I čuo je sljedeći odgovor: “Šta knjige? Ovo nisu knjige, ovo je za mene hljeb!” Ta žena nije imala nikakvo posebno obra­zo­vanje. Jung je kasnije često isticao da mu je taj njen odgo­vor na njegovo ishitreno pitanje bio najneobičniji i ujedno, o svom djelu, najdraže mišljenje koje je ikada čuo.

Pogledajmo malo u knjigu Moralna zora rudi nad Durmitorom – Budite se!

BUDITE  SE!