NAŠA JOGA i PROSVJETLJENJE

TEORIJA i METODOLOGIJA DUHOVNOTJELESNOG SAMOUSAVRŠAVANJA

Posvećeno:

Čovjeku naše civilizacije!

spasa radi od civilizacijskog sunovrata;

Narodu mom!

(kome je ovo, iako to ne zna, prešno potrebno)

radi duhovnotjelesnog preporoda;

Tebi, dragi čitaoče!

(s nadom da ćeš uvidjeti mogućnost i priliku)

da se oslobodiš od ropstva svom egu;

dakle, opšteg ropstva i ljudskom rodu imanentnog, a civilizacijskim tokovima uslovljenog, dok ga se nekim duhovnim postupkom ne oslobodimo; i nama (čiji korijen je u srpskom narodu) od specifično nacionalnog, u koje nas je bacilo viševjekovno robovanje tuđinu, te posebno skorašnje - katastrofalno (i po neke druge) - poluvjekovno, perfidno nam potureno, psihičko preusmjeravanje, što je rezultiralo daljnjim obeskorjenjivanjem, ali i strašnim mentalnim pustošenjem, i uvlačenjem nas u dodatno i teže nam primijetno ropstvo sebi samima - ovakvima kakvi sada jesmo; koji, kao takvi, uopšte nismo u stanju shvatiti šta je to što nam nedostaje, a što je neophodno za čovjekov dostojanstven i ikoliko smislen život; odnosno, šta nam je - umjesto da nam bude dato - uzeto: odgojem, školovanjem i životom u jednom - najperfidnije kamuflaže radi, plaštom samoupravljanja ogrnutim - diktatorsko-marionetskom i poltronski-totalitarističkom režimu, kome je osnovni a vrlo vješto skrivani cilj bio: zatiranje korjena čovjekove moralnosti i individualnosti, radi kog postignuća je na domaće tlo, gnojeno prvo obimnom stranom pomoći pa potom kreditima a zalivano svakojakim čarobnim iluzijama, sijano sjeme iz kojega će izrasti generacija - kako je drugačije nazvati, nego - duhovno-moralnih degenerika, koji će glavni smisao života nalaziti u nezasitoj težnji za vlašću i u opsesivnom zadovoljavanju egoističkih i/ili tjelesnih želja, to jest biti ljudi bez čojstva, a u ratovima uslovljenim raspadom jedinstvene države, čemu je i to kumovalo, pokazalo se očito: kakvi smo.

Od primarnog i karakteristično nacionalnog, ali i najnovijeg specifičnog psihičkog ropstva, koje je mnogo i žalosno opustošilo naše duše, mogli bismo se početi oslobađati, na dugi rok posmatrano uspješnije nego na bilo koji drugi način, uz pomoć naučne duhovnotjelesne metodologije koju ovdje saopštavam, ukoliko bismo je - kao očito nam životno potrebnu - prihvatili, iako ona nije lagana. Ne postoje laki metodi ili putevi do slobode od okova Ega, monstruma u nama, a koji se tokom političkog sistema koji smo imali, i u čijim ostacima još gmižemo, izrodio u strašnu moralnu nakazu; takvu i toliku da ju je ovakvu, kakvu mi sada oličavamo, našim precima bilo nemoguće ni za svog dušmanina zamisliti, ali mi tu činjenicu ne primjećujemo dovoljno jasno, jer se s egom identifikujemo, i zato bi nam moglo biti spasonosno prihvatanje duhovnog puta koji vodi raskidanju identifikacije s egom. Dakle, laki metodi samospoznaje i duhovnotjelesnog preobražaja ne postoje, i nemoguće ih je kao takve otkriti ili smisliti, pa bi nam zato moglo biti spasonosno ukoliko prihvatimo kao svoju opštekulturnu duhovnotjelesnu praksu našu jogu, iako ona nije laka duhovnotjelesna-preporođajna metoda; a kako bi i mogla takva biti, kada je ona zasnovana na (za nas) komplementarnom jedinstvu joge - drevne mudrosti, koja čini temelj svekolike duhovnosti Istoka - i savremene nauke o čovjeku (dubinske psihologije), ali nas ona zato na pouzdan i na relativno lako razumljiv način vodi ka pravom cilju; od našeg Stvoritelja nam namijenjenom - u vidu zadatka: svjesnom reintegrisanju našeg raspršenog bića, od svoje suštine, Bitka, sasvim otuđenog; a potom, kada smo moralno, duhovno i tjelesno potpuno preporođeni, do našeg centriranja u Bitku, Sopstvu ili praslici Sile, koju religije imenuju Bogom, u centru naše nesvjesne psihe; što dovodi, pored ostalog, do toga da iz osjećaja jedinstva nas samih s tim u sebi novootkrivenim mikrokosmičkim centrom, a što je Isus imenovao carstvom Božijim u nama, rezultira spoznaja smisla našeg ovozemaljskog postojanja i iz toga nov - bez obzira na sve ostalo - u sebi usredišten blažen život, koji je duhovno nezamislivo - dok ga se ne dostigne, a to neizrecivo i kada je ostvaren - bogatiji i od najbogatijeg i najispunjenijeg uobičajenog.

Ovim za nas i za čovjeka naše (evropske) zapadno-civilizacijske kulturne tradicije sijem na nov - naučno-popularan - način sjeme vječno najmirisnijeg duhovnog cvijeta: prosvjetljenja, što ga u našem narodu - kao rijetko iko u Evropi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko - uzgoji i, u Luči mikrokozma u vidu najljepšeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Pjesnik - Njegoš.

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni obezduhovljeni čovjek, koji je u svojoj materijalnoj orjentaciji upao u strašnu jednostranost, ne usvoji naučni duhovnotjelesni metod koji intelektualno vodi samocentriranju i prosvjetljenju - civilizacijski sunovrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg takvog - vrlo izvjesnog - postoji, ali je problem u tome da li ćemo biti dovoljno pametni pa da tu mogućnost, bar u posljednji čas, prepoznamo, jer "prema jednom starom indijskom verovanju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevagne - javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi svetu jogu, tu, inače, vanvremenu mudrost"; a meni je sudbinski, u vidu nasušne potrebe, bilo namijenjeno da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom, na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacijskim prilikama primjeren način predstavljanja joge. To sam vrlo uspješno postigao povezivanjem cilja joge sa istim, no zaboravljenim, ciljem u našoj duhovnoj tradiciji, a naukom Karla Gustava Junga aktuelizovanim i razumljivo objašnjenim, te jogijskih metoda s nasušnom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama svakodnevno vrlo sistematično - po zdravlje do minucioznosti proračunato kao veoma korisno, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno - temeljito aktiviramo svoje, kod većine ljudi, fizički nedovoljno aktivno tijelo.

(Moto ovdje izostavljam jer ćete ga imati priliku pročitati u izvodu iz Spoznaje …)

Dragi čitaoče,

Svaki čovjek, i kad misli da nije tako, opterećen je nekim predrasudama ili pogrešnim predstavama o mnogo čemu, prvenstveno zbog naše pretjerane površne informativnosti, i to je jedan, pored ostalih, od razloga da se sada teško postiže dubok međuljudski odnos, onaj pravi, koji je nekada postojao među individuama. Ako želiš da naše druženje na ovakav način ne bude površno i trivijalno, već duboko ljudsko i smisleno, tada bi bilo vrlo uputno da sve predstave o oblastima na koje te asocira naslov ove knjige odložiš, da ti ne smetaju, dok uz pomoć ovog što slijedi ne prepoznaš u sebi "drvo" (života) od koga se prave "čarobne frule".

Svi mi potencijalno, ali u latentnom stanju i našem umu nepoznato, imamo sposobnosti da dosegnemo jedno čudesno duhovno bogato vrelo života, čije jezero iz koga ono ističe je u nesvjesnim dijelovima naše psihe - u korjenima života. Naš razum, u koji smo mi civilizacijskim tokom utjerani, kao u kakav tor, novija je prirodna tvorevina i predstavlja samo dio našeg mnogo prostranijeg bića, koje nam, nažalost, uglavnom ostaje svjesno nespoznato. Kada budeš voljno, pomoću metoda koji ti ovim stavljam na raspolaganje, otvorio u sebi skriveno vrelo, kako bi se to našim jezikom nepotpuno reklo, onostranog ili transcendentnog života i čuješ iz sebe zvuk "čarobne frule" i njenu božanstvenu melodiju, tada se odloženih predstava u vidu predrasuda više nikada nećeš sjetiti. Razumljivo, tako će biti ukoliko se pokaže da si ti odgovarajući čitalac ove knjige, onaj za koga je pišem, a da bi to neko bio neophodno je da budu ispunjena najmanje dva osnovna uslova. Prvi je da slutiš kako je centar tvog bića iz kojeg sada djeluješ (što se imenuje egom) nešto nepotpuno, neodgovarajuće, i kao da si stalno na periferiji neke cjeline, čije središte nikako da otkriješ, a stalno se nadaš da će se to ipak jednom dogoditi, ali kako se to ne dešava, samo po sebi, počeo si da razmišljaš i da tragaš za načinom (nekim metodom) koji bi te uputio na pravac i doveo do tvog centripetalnog središta; a drugi bi bio da si (psiho-somatski) tip čovjeka kod kojega je intelektualna funkcija vodeća.

O ovome će kasnije biti dato podrobno objašnjenje, ali za početak da se razjasnimo oko toga jesi li ti tip čovjeka pogodan za našu jogu ili ne. (A ako zaključiš da ona praktično i nije za tebe, uživaćeš u druženju s ovom - siguran sam da će mudri reći - božanstvenom knjigom). Naša joga je put do prosvjetljenja na kome su znanje i volja osnovna sredstva pomoću kojih se cilj postiže. Ova knjiga daje uputstva za takvo putovanje, a nakon što ta uputstva čuješ ti sam sebi postaješ vodič, odnosno učitelj. Niko više tebi ne može biti nadređen, jer ti na putu naše joge postaješ i duhovni hram i vrhovni “sveštenik” u njemu. U našoj jogi nema ni traga od ikakve pravovjernosti, slične onom što se npr. zahtijeva u religijama, pošto ne postoje dva čovjeka koji na potpuno isti način mogu putovati i stići do cilja putem volje i znanja, tj. meditacijom, te se zato na ovakvim putevima daju samo osnovna metodološka uputstva, čija primjena treba i mora dobiti individualni dizajn. Kod čovjeka koji hoće da putem religije - kao drugim (a po starosti prvim) od dva osnovna puta - stigne do istog cilja, osjećajna funkcija mu mora biti vodeća, jer je na tom putu ljubav prema Bogu ili mesiji, dakle, potpuna predanost i povjerenje u taj put: i metod, i tehnika. Prema tome naša joga i bilo koja religija molitve nisu i ne mogu biti konkurenti, jer čovjek kome bi religija bila odgovarajući put do duhovnog usredištenja nepodoban je za put joge, i obrnuto. Onaj tip čovjeka kod kojega je osjećajna funkcija vodeća, a danas su takvi ljudi veoma rijetki, odabraće religiju za svoj duhovni put. Intelektualnom tipu, koji danas preovladava (i među ženama), primjereni su duhovnotjelesni putevi znanja i volje, koji meditacijom vode do reintegracije čovjekovog bića i do prosvjetljenja. Međutim, savremenom čovjeku, urbanom posebno, i kada je on istinski religiozan, može biti vrlo korisno po zdravlje da nauči i pravilno praktikuje hatha jogu, ali ovdje s početka naglasak je više na duhovnoj komponenti metoda, dok su zdravstveni efekti u okviru metodološkog dijela knjige.

Naša joga je duhovnotjelesni put namijenjen intelektualnom tipu čovjeka, a što je taj tip preovlađujući i među savremenim ženama, koje bi prirodno trebalo da su više osjećajna bića nego muškarci, posljedica je civilizacijskog toka u kome su (pored bogatstva i moći preko vlasti) nauka i znanje ono što se pretežno ili skoro kao jedino cijeni. Istinska osjećajnost (u javnom životu) smatra se čak nepodobnom osobinom savremenog čovjeka. Religije su postale nedjelotvorne zbog toga, rečeno slikovito i lako shvatljivo, što se čovjeku koji na vratima svoje unutrašnjosti ima bravu verthajmovicu nude ključeve od nekadašnjih starinskih brava, čak ručno kovanih. I sav nesporazum na ovom planu vrti se oko toga što se i sada čovjeku, onom kod kojeg je intelektualna funkcija isforsirana i koji se može samopronaći ili usredištiti u svom Esencijalnom centru jedino pomoću intelekta, nudi od strane Crkve put religije, koji podrazumijeva, kao za taj put podobnog, čovjeka kod kojega je osjećajna funkcija vodeća, a uz to i da mu je ona odgojem kultivisana, što sada izreda nije slučaj, a rijetko se sreće i izuzetak od pravila.

Ljudi su iz ovog razloga u velikoj duhovnoj zbrci. Oni koji teže istinskoj religioznosti osjećaju da im u duhovnom smislu nešto bitno nedostaje, a samo neki od njih shvataju ili slute da im to što im fali ne može pružiti religija u kojoj su odgojeni, odnosno oni nemaju povjerenje u sveštenike i religijske institucije, i to s pravom, jer su religije postale svojevrsne teoideologije. Zato mnogi njihovi pripadnici ili ostaju, odnosno postaju - što je kod nas sada moderno - religijski imitatori; imitatori nečega što nema veze s religioznošću, a sigurno ne s vjerovanjem u Boga, jer se zadržava na površini, u razumu i u običajnim i dogmatskim pravilima, te ne seže do srca, gdje je žarište religiozne (i duhovne) žeđi; ili vrlo lako postaju plijen mnogih i svakojakih sekti i obmanjivača svih mogućih boja. Uprkos svekolikog truda i/ili lutanja, na oba pomenuta tipa religijskih imitatora vidi se da se oni nigdje nisu pronašli, jer o onome o čemu nam pričaju, oni to čine fanatično i svi, bez obzira u kojoj su sekti (ili religiji), tvrde da je samo ono što oni misle i kažu ispravno, a da su sva druga učenja pogrešna, dok areligiozni ljudi, tzv. ateisti, s istim fanatizmom djeluju zaluđeno svjetovnim, uglavnom političkim temama. Ako ateiste, koji nisu ni svjesni da jedan iskonski čovjekov nagon probaju zadovoljiti na degenerativan način, ostavimo po strani, za čovjeka koji teži da vjeruje u Boga pogreška od strane onih koji ga na taj put hoće usmjeriti u osnovi je u tome što se ljudima i kod kojih preovlađuje intelektualna funkcija, nude nijansirani ključevi od "brave" na vratima osjećajne funkcije.

Ta vrata nikada nisu zaključana, već samo pritvorena, kod istinski osjećajnog tipa, ali pošto ni sveštenici već odavno (osim vrlo rijetkih izuzetaka) ne pripadaju osjećajnom tipu čovjeka, teolozi kada su uvidjeli da se vrata od čovjekove unutrašnjosti tako lako ne otvaraju sama od sebe, posumnjali su u istinitost Isusovih riječi: " (...) kucajte, i otvoriće vam se", pa su zaključili da su ta vrata zaključana i zato su smislili bezbroj “ključeva”, pomoću kojih ljude samo zamajavaju, jer uprkos svih tih raznovrsnih ključeva (osamostaljene religije potekle iz istog izvora i njihove sekte) nijedan od njih više nije u stanju da omogući savremenom čovjeku - čak ni veoma rijetkom osjećajnom tipu među nama - da on pomoću njega u sebi otvori vrata od Božanskog ili od Carstva nebeskog, a Isus je učenike savjetovao da To Carstvo traže u sebi, a ne da vjeruju da je ono na nebesima, jer kako reče, ako je gore, ptice bi do njega mogle stići prije čovjeka, ali današnji tumači Isusovih riječi pojma nemaju šta bulazne. Oni strašno mnogo blebeću, a ovo može bez ikakvog straha reći i iza toga pred vremenom, jedinim neopogrešivim sudijom svemu, stameno stajati samo onaj ko je i sâm dostigao stanje duha slično Isusovom. (Svjestan sam da mnogi neće povjerovati u saopštenje o mogućnosti da se spozna Boga u sebi ili dostigne stanje prosvjetljenja pomoću joge i dubinske psihologije, metodom nastalim spojem tog dvoga i nazvanim naša joga, ali ova knjiga je svjedočanstvo o takvoj mogućnosti, koja će posebno sablaznuti sveštenike. Knjiga ne poučava samo tome kako da i vi ostvarite slično postignuće, kako da otkrijete Primarni centar u sebi i ukotvite svoje biće u Njemu, ma kako da taj Centar nazovemo: praslikom ili likom, arhetipom, Boga u sebi, Bitkom ili Sopstvom, već i da vam pomogne da shvatite obmane koje nam serviraju teoideologije i svakojaki civilizacijski zabludnici. Osnovni problemi pojedinca i čovječanstva nastaju kada neprosvjetljeni ljudi uzmu da tumače drugima spoznaje Velikih Prosvjetljenika, i od tumačenja onoga što ne razumiju, oni stvaraju profesiju: religijsku intituciju - preduzeće. Tu opskurnu oblast ova knjiga obasjaće Božanskom svjetlošću i tako njenu rugobnost učiniti vidljivom - i slijepcima).

Kada bi savremeni čovjek bio spreman bar zakoračiti kroz pomenuta vrata, Isus ih naziva uskim vratima, ona bi se čim bi im se on svojim srcem primakao otvorila sama od sebe, nekako vrlo slično kao ova moderna koja funkcionišu pomoću foto ćelija. Istinski osjećajnom tipu nikakav ključ (kakvim su ih stvorile religije) nije potreban na putu do svog središta, i dovoljno bi mu bilo da sveštenik, ali kao istinski duhovnik, bude oličenje osjećajnog tipa, u sebi samom usredišten, pa da osjećajni čovjek čim bi mu prišao doživi da iskra religioznosti preskoči sa sveštenika na njega (slično kao što se događa da ljubavna varnica poveže dvije osobe čim se sretnu, ukoliko one jedna drugoj predstavljaju odgovarajući erotski tip), a religijski ključevi, to jest, religijska učenja, skoro ništa ne znače intelektualnom tipu, iako na intelektualnoj funkciji postoji brava na vratima koja vode ka prosvetljenju, ali tu bravu otvaraju samo ključevi (sopstvenog) znanja i volje, a nikada vjerovanja u bilo što i bilo koga, ili predanosti bilo kome, pa ni učitelju tog duhovnog puta. Naprotiv, na ovom putu to bi bila: prepreka. Zato se ne kačite za mene, već slijedite metod, i dobro se pazite da ne upadnete u zamku, koja kao opasnost - umjesto istinskog vjerovanja može da poprimi oblik idolopoklonstva - vreba i vjernike, na što je ukazivao još Mojsije, a njegova metafora sa obožavanjem zlatnog teleta aktuelna je i danas.

Naša joga je duhovnotjelesni put do prosvetljenja, namijenjen prvenstveno savremenom čovjeku naše civilizacije, kod koga je - nažalost - intelektualna funkcija vodeća i koji je sklon sticanju znanja, a nesposoban za vjerovanje u Boga ili mesiju, onako kako to zahtijevaju religije molitve, koje pogled usmjeravaju u prošlost, što njima omogućava održavanje religijskih institucija, ali ne pruža djelotvornu pouku čovjeku kako da on oslobodi (od prigušenosti i aktivira) svoje religiozno osjećanje, te tako otkrije u sebi Carstvo Božije i smisao života.

Zato ova knjiga nije samo za (jednokratno) čitanje već za studiranje, proučavanje i na osnovu toga sopstveno poučavanje samospoznaji do saznanja da "snom je čovjek uspavan teškijem" i potom izvođenje samobuđenja, kao prvog čina u drami "osvješćivanja čovječanstva". Imaj u vidu da mi ni najmanje nije stalo do toga da ti se dojmim ili dopadnem, ili da ti pružim priliku da čitajući ovu knjigu 'ubiješ vrijeme', bježanjem od sebe sama, što ljudi često očekuju od knjige, već upravo suprotno od toga - na što upućuju naslov i podnaslov ove - a to je: da te s lansirne rampe naše joge izbacim iz tvog sadašnjeg (robujućeg) centra ili ega u "bezvazdušni prostor", gdje ćeš se osjećati kao riba na suhom, da bi potom (tokom meditacije) bio privučen u gravitaciono polje svog Primarnog centra u sebi, od koga si sada potpuno otuđen, iz koje činjenice proističu svi esencijalni problemi postojanja, ne samo tvoji, već svakog savremenog čovjeka. Ma kako da religije, filozofije i nauka taj centar u nesvjesnim dijelovima naše psihe da imenuju - Bogom, Bitkom ili Sopstvom - neosporno je, a odnedavno je i naučno dokazano, da on u nama postoji, ali mi toga uglavnom nismo svjesni, jer smo 'snom uspavani teškijem'. Iskustveno sam, i mnogo lutajući - tako da sam se tada sâm sebi doimao kao ovovremeni Odisej - a prvenstveno uz pomoć joge i Jungove nauke, taj Centar u sebi otkrio i sad živim u njegovom gravitacionom polju, ali nisam sasvim zaboravio ni bivši svoj centar (ego), koji je kod mene postao samo izvršni organ Sopstva. Iz ovog razloga ću ti se doimati i kontradiktorno i neobično, jer iako ću pisati isključivo o realnim stvarima ti ćeš po nekada imati utisak kao da lebdim u oblacima; kao da mi je duša “veličanstvom neba raznesena”, što zaista jeste činjenica, na koju sam vrlo ponosan. Iako je takvo (dostignuto) stanje bića uvijek bilo vrlo neobično, ono je najnormalnije i divno je, jer kad je čovjek u gravitacionom polju Sopstva na njega tada ne djeluje sila teže ega, koja čovjeka veže za tjelesne, umne i osjećajne potrebe.

Prosvetljenje je stanje bića u kome se objedinjuju i specifično prevazilaze: i uživanja (kao potrebe tijela), i sreća (kao potreba ega), i radost (kao potreba osjećanja), da bi sve to u postignutom stanju ucjelovljenja bića i njegovog centriranja u Bitku, Sopstvu ili praslici Boga u sebi - slično kao u alhemiji gdje (simbolično uz pomoć vatre) od hemijskih elemenata nastaje zlato, a u retorti se proizvodi "dijete duše", ili dijalektički posmatrano, kada u jednom trenutku kvantitet prelazi u kvalitet - slilo se u osjećaj duše koji se imenuje blaženstvom.

Svjesni i nesvjesni dijelovi našeg bića su pod zakonom polariteta i zbog toga čeznu da se ucjelove; nesvjesno da bude osvješćeno, isto tako kao, npr., i razdvojeni ljubavnici što teže tome da se sjedine u zagrljaju ljubavnog doživljaja. I slično tome kakvu radost i sreću ljubavnici nalaze u ispoljavanju međusobne ljubavi, još dublji, a trajan osjećaj blaženstva ima prosvetljeni u svojoj duši kada je postigao "vjenčanje" bipolaritetnih sfera svog bića (u okviru psihe i između nje i tijela). Zato on ljudima centriranim u egu, ukoliko to svoje duševno stanje ne skriva (što je nažalost u našim kulturnim prilikama nužnost da se čini, bar u nekoj mjeri) mora izgledati kao čovjek koji je (bar unekoliko) sišao s uma, slično kao što se i zaljubljeni mladić takvim doima svojoj majci kada ona ne prihvata osobu u koju joj se sin zaljubio. Vama će se učiniti da sam zaljubljen u našu jogu i da sam tom ljubavlju opijen do ludila, a stvar je samo u tome da osjećam blaženstvo od same činjenice postojanja i uživam u radosti života takvog kakav je, a znam da je ovo stanje vama nepojmljivo, jer se ono ne može umom shvatiti, već jedino iskustveno doživjeti, ali tek nakon što vam se dogodilo "vitalno i iz osnove preobražajno zbivanje", odnosno prosvetljenje. Um ili ego uvijek moraju imati opipljiv razlog za sreću, a kada duša stigne do stanja blaženstva, njoj tada nikakav (spoljni) razlog za to Božanstveno stanje nije potreban. Ono se održava i onda kada su kod čovjeka - kao npr. kod mene, kao bivšeg univerzitetskog profesora a sada izbjeglice bez igdje ičega - prisutni svi spoljni razlozi za suprotno osjećanje. Ali umom se ovo ne može pojmiti, jer um je čovjekovo stanje 'teškog sna'. Samo čovjek koji je dosegao stanje bića "iza uma", koji se prosvjetlio, kao što npr. bješe prekrasan slučaj s Isusom, mogao je polazeći na Golgotu izgovoriti ove riječi: "A sada k tebi idem (Bože) i ovo govorim (mislio je na svoje učenike, prim. D.) na svijetu da imaju radost moju ispunjenu u sebi". Ove riječi jasno dokazuju da je Isus i u tom času osjećao blaženstvo, što je umu nepojmljivo, iako je to zaista bila činjenica, pošto jednom ako uđeš u gravitaciono polje Sopstva iz njega više ne možeš izaći kada bi i htio (nekako slično kao i djevojka kad u jednom seksualnom odnosu izgubi nevinost, nikad više ne mora imati seksualni kontakt ali time neće ponovo postati nevina). Zapravo, moguće je da se čovjek i nakon toga izvjesno ponovo vrati bliže egu, jer je moguće da nam se samosvjesnost, kao što će to kasnije biti detaljno objašnjeno, kreće na liniji, na, nazovimo je prema Jungovom učeniku Erihu Nojmanu, “osi” ego - Sopstvo, kao po nekoj kliznoj skali. Hoćeš li da se probudiš iz budnog sna - što je najveće moguće postignuće u ovozemaljskom životu - trebaš biti spreman na to da ćeš ti sam, takav kakav si, pri tome sebe (novostečenom) samosvješću zateći kao najvećeg (tada već bivšeg) neprijatelja sopstvene dobrobiti, ili kako bi to ti sada izrazio, sreće, a to će tvom egu biti veoma neprijatno, slično koliko bi bilo i lopovu da ga, kao takvog, hvatajući ga na djelu, otkrije onaj koga je on godinama potkradao, praveći se pri tome da mu je najveći prijatelj.

Posveta i moto - koji su ti se vjerovatno učinili kao suviše pretenciozan početak, a pretpostavljam kako pomišljaš da je malo izvjesno da je moguće da iza njih stoji ono što oni najavljuju, pa slobodno, ako sam u pravu, svoje mišljenje takvo kakvo je zadrži, dok ti ga ovo što ćeš čitati ne bude korigovalo - obavjestili su te da pred sobom imaš knjigu, a ovo je prvo što iz joge javno saopštavam, koja je poprilično različita, ne samo od drugih knjiga, nego uveliko i od svih u ovoj oblasti: i prema naslovu, i po sadržaju. Zašto je to tako ima više razloga, koje ćeš iz knjige saznati, ali se svi mogu svesti pod zajednički nazivnik koji glasi: sudbina. Od mladosti jasno sam primjećivao da me više nego druge ljude muči potreba da dokučim nešto nepoznato (nam). Tako u periodu adolescencije vjerovatno mislimo većina nas, ali meni se činilo da su u tom smislu razlike između mene i drugih tolike da ih trebam što bolje kriti, što sam i činio. Zato sam (neizrecivo i neopisivo u životu) mnogo propatio. Osnovni izvor patnje je bio u tome što sam imao neodoljivu potrebu da dokučim nešto - neko jedinstvo s nečim višim - o čemu ništa jasno nisam znao; ništa o tome umom nisam mogao ni pojmiti, već sam samo to u slutnji i maglovitoj intuiciji osjećao kao ono što trebam postići. Ta potreba bi po nekada i na neko vrijeme bivala unekoliko zadovoljena u erotskim odnosima, ali više kao osjećaj ugode što se čovjek tada ne osjeća sâm na ovome svijetu, nego što sam na osnovu toga imao unutrašnje saznanje da je željeno jedinstvo, s nečim tada i nepojmljivim već koje se samo intuitivno sluti, a za kojim je čeznulo svo moje biće, zaista tako i postignuto.

Zbunjen, i najčešće razočaran, zbog toga što mi je sudbina nametnula da čeznem za nečim, i da to, skoro nagonski, i tražim, a o čemu drugi ljudi kao da niti imaju pojma, niti potrebe za tim. Duboko u sebi slutio sam da to što tražim ne može mi pružiti, kao trajno postignuće, nijedna konkretna osoba, ma kako da moj odnos s njom bude dubok. Mučio sam se mnogo, strašno mnogo od kad znam za sebe a u šesnaestoj godini sam se zaposlio kao fizički radnik i uz rad se uzgredno školovao. Patnja moja bila je strašna, ali i želja da otkrijem smisao svog postojanja na ovom svijetu - neodoljiva. (Vjerovatno je ta želja kumovala mi pri nastanku izuzetnih radnih navika, a bojim se da će ljenost mnogih čitalaca - ne dao Bog da tako bude i s Tobom - biti ledeni brijeg o koji će se, prije nego što ga i počne otapati, razbiti - na njihovu veliku štetu - val naše joge).

Preokret je nastupio kada sam, nekako, iako je to bilo nedovoljno jasno, došao na ideju da tražim neki drugačiji od religijskog - jer mi se taj učinio suviše istrošen i praktično nedjelotvoran - put do toga što me neodoljivo privlači, i kad sam shvatio da su drugi ljudi samo vještiji od mene u samoobmanjivanju, da sličnu (mojoj) potrebu za jedinstvom s nečim uzvišenim i nemaju; a koja je tako snažno i nemilosrdno dominirala nada mnom. Dakle, kao mlad pronicljivo sam posmatrao ljude, počev od svojih profesora, jer sam tada smatrao da bi oni trebali biti ti koji znaju uzvišeni smisao čovjekovog postojanja na ovom svijetu, da su taj smisao uspjeli da dokuče i da uživaju u blagodetima tog stanja. Tako sam u svakoj prilici, kada bi ih sreo mimo školskih prostora, oko njih se vrzmao ne bi li me primili u svoje društvo, nekako slično kako to čini pas lutalica oko slučajnog prolaznika, koji ga udostoji svojim pogledom. Ako bi imao priliku stupiti s njima u imalo prisniji razgovor, svaki put i izreda, strašno sam se razočaravao, jer sam se uvjeravao da oni duhovno stoje niže i od mene. čak toliko niže, da sam se kao đak ili student nad tom njihovom duhovnom prazninom osjećao vrlo slično kao turista koji pati od straha od visine, a kojeg su drugi doveli do iznad neke planinske litice ispod koje zjapi ogromna provalija, pa ga svaki put pri pogledu na nju spopadne jeza.

Razočaran duhovnom bijedom svojih vaspitača pomislio sam da bi mi sveštenici mogli pokazati put prema onome što tražim, ali sam i u ovom drugom pokušaju traženja duhovnog vodiča - ograjisao. Tako su mi psihijatri, jer tada su psihoanalitičari kod nas bili u povoju, ostali kao jedina nada, ali, nažalost ili, kako će kasnije ispasti, na sreću, i u njih sam se beznadno razočarao. To me snažno odgurnulo k sebi samom, odnosno knjigama, jer sam shvatio da u sredini u kojoj sam živio, od bar meni tada poznatih ljudi, nema niko ko bi umio pokazati mi pravi put, a "njuškao" sam itekako ne bi li otkrio koga ko bi me poučio i usmjerio prema onome što sam tražio. Osjećao sam se sâm, potpuno sâm na ovome svijetu, a pretpostavljao sam da sličan osjećaj usamljenosti imaju i drugi ljudi, ali da se mnogi među ostalima zadovoljavaju da jad i patnju svoje samoće ublaže preokupiranjem sebe: ili trkom za materijalnim bogatstvom, i/ili položajem u vlasti, ili porodičnim statusom, sa svim brojnim problemima koji iz njega normalno proizilaze, ili su svoju samoću utapali u vrućicu nastalu od tada prispjelog virusa potrošačkog mentaliteta, ili u ludilo samoupravnih lakrdija, ili, kome ništa od pobrojanog nije moglo pružiti bar privremen osjećaj ispunjenja života, taj je utjehu tražio samoobmanjujućim potapanjem duševnog bola kosmičke nepronađenosti u alkohol.

U mukama koje sam sebi bio nametnuo, tražeći sopstveni put za izlaz iz lične, ali i opše društvene duhovne bijede - koja se meni takvom činila i onda kada su drugi, a među njima mnogi najpametniji i najobrazovaniji ljudi, kako kod nas tako i u svijetu, mislili da smo mi nekakvo sjajno ogledalo cijelom svijetu, i da bi mu u pogledu društvenog uređenja mogli poslužiti kao uzor - i sâm sam povremeno (srećom i privremeno) probao da svoju patnju ublažim na neke od pobrojanih uobičajenih načina, ali sam svaki put tako postajao svjesniji da na taj način problem koji trebam riješiti samo odlažem i usložnjavam, pa sam se uskoro, nakon takvih izleta, vraćao k sebi samom i svojim mukama sa sobom - ne znajući kako da s njima izađem na kraj. Moje intimne muke i prava pravcata patnja - koje sam od svakoga krio, ili onima koji su nešto od toga primjećivali, davao odgovore kroz kojekakve izgovore - potrajali su dugo, ali od traganja za nečim nepoznatim mi nisam odustajao, iako sam uz to postizavao i odgovarajući svjetovni rezultat. Zapravo, često sam imao utisak da prije od duhovne bijede života, takvog kakav je, bježim, nego što tražim novi duhovnotjelesni put do ucjelovljenja, a samo je neka nejasna intuitivna slutnja u vezi s tim bila stalno prisutna. Jasna svjesnost potrage za ovovremenim putem izbavljenja od patnje, doći će kao jasna predstava, znatno kasnije.

Ustvari, moja potraga se svodila na zadovoljenje one najdublje ljudske potrebe, koju svaki čovjek bar nekada u svom životu osjeti kao najjaču - potrebe da osjeti smisao svog ovozemaljskog postojanja. Takva potreba se ponekada jasnije javi ili samo bljesne u časovima kada se iznenadno, u nekoj izuzetnoj prilici, iz naše dubine probije zračak samosvjesnosti, a tada se bezvrijednim pokaže mnogo od onoga za čim smo do maločas jurili, u što smo mnogo života straćili, a sada, neki nas je nenadni događaj opomenuo na besmisao toga što smo činili, i tada se obično pred nama ukaže prazna jama naše samoće, samo sa smećem u njoj, koje smo s toliko pažnje, misleći da su to dragulji, tu godinama odlagali. Tada čovjek, ili pada u beznađe i apatiju, ili mu se, pa bar i slabo čujno, javi potreba za preokretom, za preobrazbom, ali ako nismo dovoljno pažljivi da taj trenutak i iskoristimo pa da krenemo putem stvarne lične promjene, vrlo lako se, i najčešće, upada u neki novi vid samoobmane, koja nerijetko biva i gora od prethodne. Samo rijetki pojedinci u ovakvim trenucima smognu snage da krenu u traženje načina da zadovolje svoju najdublju životnu potrebu, da otkriju smisao svog života i tako se sjedine s onim, što za početak ovdje imenujem bezvremenim i bezgraničnim - za čim, svi mi, više ili manje čujno ili nečujno, čeznemo. Pisanje ove knjige motivisano je mojom željom da ljude naše civilizacije i kulture, onda kada neki od njih osjeti potrebu za bitnom duhovnom promjenom, onda kada poželi krenuti na putovanje koje bi ga trebalo dovesti do onog cilja, koji u sebi vjerovatno nedovoljno jasno sluti, ali koji ga, iako još bojažljivo, ipak neodoljivo privlači, snabdijem kompasom i aktuelnom kartom geografskog područja u njemu samome, kuda mora proći, ako stvarno želi stići do cilja. Ali pošto je ovdje riječ (na ovakav način) o našem rukovanju i vrlo kratkom predstavljanju prilikom prvog susreta i upoznavanja, nakon ove digresije, vratimo našu misaonu pažnju na ono mjesto gdje sam je započeo.

Dok sam uporno tragao za nečim često sam mislio da ću se raspući, čak fizički, od silne duševne napetosti u sebi, i ni sâm ne znam kako sam sve što sam proživio uspio bez ičije pomoći preživjeti. A onda jednom, moglo bi se reći i napokon, kao u mitološkim pričama i/ili u legendama o herojima, nakon mnogo, mnogo propaćenog ukazalo se spasenje od svih muka, i ne samo to, već je pristigla i ranije sasvim nezamisliva nagrada, u vidu jednog preporođenog duševnog stanja, vama sada potpuno nepojmljivog, a ka tom stanju trebalo bi da vas uputi i do njega jednom dovede metodologija koju u ovoj knjizi saopštavam. Duševno stanje o kome je riječ imenuje se kao prosvetljenje, samadhi, nirvana ili (za nas) samoostvarenje.

Ovo, do sada pročitano, uzmite za početak s moje strane upućeno vama najsličnije kao ono kurtoazno: "drago mi je", što izgovaramo kada se s nekim upoznajemo, a mi to upravo činimo. (često mi je u knjigama iz ove oblasti veoma smetalo kad autor otpočne pisanje, što se kaže, kao s neba pa u rebra, a nastavi suhoparno i otuđeno kao da nije riječ o onome što je duševno najdublje proživio. Htio to ili ne, ova knjiga će biti moja duhovna autobiografija, jer ću pored opšteg znanja predstaviti metodologiju puta koji me doveo do prosvetljenja). Ali događa se, i čak ne ni rijetko, da mi "drago mi je" izgovorimo i onda kada nam je vrlo neprijatno što smo dovedeni u (ne)priliku da se s nekom osobom upoznajemo. Zato vi sada daljnje čitanje na čas odložite i oslušnite svoju unutrašnjost kako bi primili poruku koja će vas obavijestiti da li vam je zaista drago ili ne povodom našeg susreta. Ako poruka jasno ne glasi: "drago mi je", odmah knjigu skrajnite od sebe i ostavite je sve dotle dok vam želja za njenim čitanjem ne najedra i/ili sazrije, a ako se to ne dogodi ni u dogledno vrijeme, vi mi knjigu, ako poželite tako učiniti, slobodno vratite i poslaću vam iznos novca koji je meni, kao izdavaču, pripao od njene knjižarske cijene ili puni iznos koji ste za nju platili ako ste je kupili direktno od mene.

Uvjeren sam da nema čovjeka koji najdubljim, dakle, onim esencijalnim dijelom svog bića, ne čezne - možda samo mu je to nedovoljno prepoznatljivo - za sjedinjenjem s nečim, eto da tako kažem, bezvremenim i bezgraničnim, s Nečim Vječno Trajnim, ali nama neprepoznatim, što su monoteističke religije imenovale Bogom. Ali nažalost, što civilizacijskim tokom, što zbog nesposobnosti religijskih institucija da taj tok prate, pojam Boga je u naše doba toliko isprofanisan, da se čak pribojavam da i neki čitalac ove knjige čim naiđe na tu riječ moguće izgubi volju da knjigu nastavi čitati. Da bi takvom čitaocu pomogao da ne upadne u početničku grešku i kod sebe zbog nesporazuma stvori averziju za ovu knjigu, reći ću da u našoj psihi, ali toga je čovjek vrlo rijetko svjestan, jer je to u njenim nesvjesnim dijelovima, koji čine više od 90% od ukupne psihe, postoji rođenjem nam kao nasledno dato nešto, što će kasnije biti podrobno objašnjeno, što je praslika ili prapredstava jedne cjelovitosti u koju se može odgovarajućim postupkom ukotviti naše biće, a tada osjećaj cjelovitosti seže do kosmičkih razmjera. (Našu nemogućnost da s tim primarnim centrom u sebi jednostavno uspostavimo svjesnu vezu religije su simbolično predstavile čovjekovim istjerivanjem iz raja). Jung je taj esencijalni centar, po uzoru na indijsku tradiciju, imenovao Sopstvom ili arhetipom Boga u čovjekovom kolektivno (nasljedno) nesvjesnom. Prema tome kad god naiđete na pojam Boga, a to ne bude u kontekstu s religijama molitve, imajte u vidu da mislim na naučno otkrivenu prasliku (arhetip) Boga u našem nesvjesnom. Pošto i joga Boga poima na vrlo sličan način - kao univerzalnu kosmičku stvaralačku mudrost (Brahma) sa svojim (mikrokosmičkim) otiskom u čovjeku (Atman), stvorenog radi mogućnosti uspostavljanja komunikacije između mikro kosmosa, što je čovjek, i Kosmosa - zato riječ Bog, shvaćena na jogijski, kao i na jungovski dubinsko-psihološki način, ne bi trebalo da se ni onome ko nema moć vjerovanja u Boga doima ni zaglupljujuće, ni iritirajuće, jer ona ovako predstavlja samo jednu naučnu činjenicu, koja niti je u stanju da potvrdi niti da negira postojanje Boga, u onom smislu kako nam ga predstavljaju religije molitve. Nažalost, čovjeku našeg doba riječ Bog para uši i on je poima kao sasvim profanu - s razlogom. Pored ostalog i zato što su religije molitve u ime Boga učinile toliko zla čovječanstvu da je teško i pomisliti da bi tako nešto i slično pošlo za rukom ikome ko bi jasno saopštio da to što namjerava uraditi da će učiniti u ime đavola.

(Zašto se to tako dogodilo Jung je objasnio dejstvom kontraefekta. Naime, ukoliko iz konvencionalnih ili profesionalnih razloga, a ne i istinskog ličnog opredjeljenja, čovjek hoće biti religiozan, nikada tako neće stvarno probuditi religiozno osjećanje u sebi, koje će ga dovesti do samospoznaje i uspostavljanja kontakta s Božanskim u sebi, a kad se to ne dogodi tada religijski imitator postaje oličenje Satane, pošto i praslika Boga u nesvjesnom ima svoju svijetlu i tamnu stranu. Savremeni čovjek koji je zbog zakržljalosti osjećajne funkcije nesposoban za put vjere u Boga, za put religije, na tom putu nužno ostaje samo imitator, a to ga uvlači u tamnu stranu arhetipa Boga, koju su religije pravilno imenovale đavolom. U razumjevanju ove činjenice krije se tajna shvatanja problema zbog čega je naša civilizacija stigla u ćor-sokak, ali i zračak svjetlosti kao putokaz za samospas. Korjen problema vodi od sv. Pavla i njegovog neshvatanja i zato izvitoperivanja Isusovog nauka. Sv. Pavle je sam konstatovao da čovjek vidi šta je dobro, ali da ne može da se suzdrži da ne čini ono što je dobru suprotno. Pavle je bio tipični primjer religijskog imitatora, koji je na jedan način bio protivnik Isusovog učenja prije preobraćenja u hrišćanina, a na drugi - po Isusov nauk mnogo pogubniji - način kao njegov propagator. Sv. Pavle je za Isusov nauk odigrao ulogu trojanskog konja i omogućio nastanak institucije koja se zove Vatikan - najvećeg religijskog čudovišta-monstruma, što ga je svijet ikada imao. Institucije svih religija molitve i njihovih sekti, manje-više, žalostan su primjer istinske antireligioznosti i pokazatelj su kako izgleda puko imitatorstvo u ime religioznosti, pri čemu sveštenici zloupotrebljavaju ljude kod kojih je naglašena potreba za vjerovanjem u Boga).

Čovjek je snabdjeven, pored dva vitalna i trećim, samo duhovnim nagonom ili osjećanjem s nagonskom snagom, nama bez pouke teško prepoznatljivim, a to je da teži ka ucjelovljenju svog bića ili prosvetljenju. Taj nagon se manifestuje uvijek, a posebno kada su zadovoljene (u širem smislu posmatrano) potrebe samoodržanja i održanja vrste. Tada se on pokazuje našom glavnom, suštinskom nezadovoljenom potrebom; ali ako taj duhovni nagon nije svjesno valjano prepoznat, čovjek će ga tada nesvjesno zadovoljavati na razne neadekvatne, pa čak i na degenerativne načine. Naša društvena i civilizacijska stvarnost očito pokazuje da savremeni čovjek ne zna kako da prepozna taj duhovni nagon u sebi i da zadovolji svoju najdublju potrebu - ucjelovljenje bića do prosvetljenja - koja iz tog nagona proizilazi. Ono što je zapravo najtragičnije, ovovremeni čovjek obično nije ni svjestan šta je to što mu suštinski fali i za čim on ili bjesomučno juri, tražeći to prvenstveno u spoljnjem svijetu, zgrtanjem materijalnih stvari i/ili pozicija u vlasti, pa je zato u konstantnoj žurbi i nervnoj napetosti, ili se povlači u apatiju i duhovnu čamotinju privatnog, uglavnom egoističkog, porodičnog i individualnog ambijenta, gdje se dosada i duhovna praznina života popunjavaju na razne degenerativne načine od pušenja i alkoholizma do drogiranja. Sveštenici i političari na visokoj nozi zadovoljavaju svoje egoističke potrebe, prvenstveno zavodeći ljude koji ne znaju kako da zadovolje svoj nagon koji ih tjera da na neki način traže i otkriju smisao svog života. Ovom knjigom želim pomoći onima koji hoće da shvate svoj problem; da uvide da su obmanuti i samoobmanuti i da im ukažem na njihova stanja i put izlaska iz sna, put koji vodi ka buđenju iz budnog sna (ili dnevnog somnambulizma), ostavljajući svakome da se sâm odluči hoće li, ili ne, išta u vezi sa sobom samim da mijenja. Ko je svojim životom potpuno zadovoljan, a da je u to sasvim siguran kao u svoje trajno stanje, i ko nije u stanju pojmiti istinitost konstatacije da je to samo san, njemu ova knjiga nije potrebna, iako je ona u oblasti kojoj pripada: jedinstvena u Svijetu.

(Tokom života steći određeno znanje i/ili ostvariti visoko duhovno postignuće lijepo je i veliko je to individualno djelo, ali uz to posebna je istorijska zasluga znati drugima, na shvatljiv im način, prenijeti pouku: kako da i oni uz pomoć saopštenja datog u knjizi postignu slično i tako svoj život osmisle, na način, prije toga njima skoro nezamisliv. U ovoj knjizi je to postignuto i u tome je njena jedinstvenost u svjetskim razmjerama, a bez poimanja reinkarnacije, kao činjenice, nemoguće je shvatiti da je u ovoj knjizi opšte znanje o čovjeku - koje su saopštavali najveći duhovi čovječanstva, počev od Velikih Prosvjetljenika, osnivača monoteističkih religija, anonimnih autora velikih epova, mistika, pjesnika, filozofa svih epoha i dijelova svijeta, književnika do naučnika formata jednog Junga ili Oša, najvećeg prosvjetljenika što nam ga podari Istok u DŽDŽ vijeku - povezano s iskustvom prosvjetljenja, postignutog na autohton način, jednog balkanskog čobančeta, rođenog i odgojenog u nepismenoj sredini. Zar ovo ne bi bilo kao da je riječ o legendi, kada činjenice o sebi ne bi saopštavao lično onaj ko ih je proživio).

Iako će vam se učiniti da sam protiv svega postojećeg, samo sam za to da se vi probudite iz budnog sna, a taj događaj neće promijeniti samo tebe već bi to vremenom moglo spasonosno djelovati i na civilizacijski tok. A sjetite se kako je lijenčinu i u podne teško razbuditi ako je prethodne noći terevenčio. Vi šta god da radite, dok ste centrirani u egu, to posmatrano sa stanovišta Sopstva ili bogomdatih nam mogućnosti, doima se kao da terevenčite, kradete Bogu dane. Kad god se prosvetljeni odluči da govori pokazuje se kao buntovnik, jer on jasno vidi da se sve postojeće institucije, religijske i svjetovne, održavaju na obmani, a time i eksploataciji jednih ljudi od strane drugih. S druge strane postizanjem prosvetljenja čovjek ne biva samo oslobođen egoističkih želja, već mu se uz to javlja i jak osjećaj sažaljenja za druge ljude, koji su u ropstvu ega, koji su u dubokom snu, a misle da su budni. Savremenim jezikom rečeno on postaje empatičan za ljude, i, kao teže objašnjivo, skoro više sažaljeva one ljude koji imaju potrebu da druge ljude eksploatišu - zavodeći ih - nego za zavedene i eksploatisane. A ipak se više obraća ovim drugima, kao da time i on pokazuje da pribjegava liniji manjeg otpora, jer je druge lakše pridobiti za svoje učenje, nego one kod kojih je ego toliki, kao da je Mont Everest. Što se mene tiče, obraćam se svima na isti način, pa ko voli: nek‘ izvoli.

Moj zadatak u ovoj knjizi je sličan, pretpostavimo, koji bi vi imali kada bi bili u blizini drage vam osobe od koje vas dijeli nekoliko slojeva neprobojnog stakla, a koja spava i nešto vrlo ružno sanja, i vi primjećujete da se ona zbog toga muči, a vama je to neprijatno posmatrati, pa bi htjeli probuditi je, jer znate da čim bi se razbudila da bi shvatila kako je to što je do maločas mučno proživljavala bio samo san. No, vi bi shvatili da nema načina da toj osobi date do znanja da je njeno mučno stanje san, a ne stvarnost, osim da je probudite. U istoj sam situaciji kao što bi bili i vi u zamišljenom primjeru. Nemoguće mi je dati vam do znanja da je vaše postojeće psihičko stanje - koje je propraćeno mnogim mukama zbog hipertrofiranosti vašeg ega, što je uglavnom sada civilizacijski uslovljeno i što je izvorište osjećaja besmisla i prolaznosti života, pa se ljudi zbog toga daju u bjesomučnu jurnjavu za prolaznim zadovoljstvima i pucaju od želja koje ne stižu ili ne mogu da zadovolje - samo san u odnosu na stanje probuđenosti, stanje osvješćenosti nesvjesnih dijelova psihe, osim da vas iz tog (budnog) sna u kome ste probudim. A kako da to izvedem kada je između nas razdaljina, nepremostiva teže nego što bi bio zadatak da se razbije nekoliko slojeva neprobojnog stakla. Ipak sam se dosjetio! Pošto je tvoje stanje sna, kakvo i moje nekada bješe, takvo da, pored prirodne težnje samobuđenju, u njemu možeš da čitaš i poimaš, pružam ti priliku da preko sve troga i ove knjige, kao posrednika, izvedeš samobuđenje. Da bi ti to pošlo za rukom, iz tog razloga ću ponekada biti nepristojno glasan i po tome ću više, tebe radi, ličiti zen-budističkom učitelju, s njegovim čuvenim štapom, kojim lupa učenike da bi se oni probudili iz dnevnog somnambulizma, nego svešteniku i njemu sličnim obmanjivačima, koji te utjehom nastoje što bolje učvrstiti u tvom snu, i koji te k sebi mame raznim lizalima u vidu perfidno poturenih ti šarenih laža.

Istočni narodi su odavno shvatili da postoje vremena kada pretežan broj ljudi više nije u stanju da svoju osnovnu potrebu za ucjelovljenjem bića do prosvetljenja zadovolji pomoću religije molitve (kakve su npr. judaizam, hinduizam, hrišćanstvo i islam) i zato su tamo otkriveni i uobličeni duhovni putevi koji se samo uslovno mogu nazvati religijama (pošto mi ne znamo kako da ih drugačije imenujemo), kao što su npr. budizam, đainizam, taoizam i zen-budizam, u kojima nema molitve, niti vjerovanja u Boga koji pomaže i spasava (putem ljubavi prema Njemi ili mesiji, avataru, kao njegovom zemaljskom izaslaniku), već se u njima čovjek upućuje na put na kome on pomoću svog intelekta, znanja (koje stiče) i volje (koju ojačava) jedino može spasiti sebe samog, kada uz pomoć postupka meditacije dosegne jedinstvo sa praslikom Cjeline (ili mi bi rekli Bogom, odnosno s njegovim otiskom) u nesvjesnim dijelovima svoje psihe, čime se oni istovremeno i osvješćuju, i čovjek tada postaje probuđeni (prosvjetljeni) ili budha, dakle dostiže (uz individualnu različitost) slično stanje duha koje je bio postigao i istorijski Buda.

S obzirom da se navedeni duhovni putevi, ili uslovno rečeno religije prosvetljenja (putem meditacije), zasnivaju na jogi, koja je i sama (ali razumljivo za Indijca) najpotpuniji duhovno-tjelesni metodološki sistem, kome je cilj prosvetljenje, to sam smatrao da mi u ovoj fazi civilizacijskog toka, u kome smo usrljali u stanje duhovne izgubljenosti - kada su religije molitve postale, suštinski posmatrano, potpuno nedjelotvorne - trebamo stvoriti svoju jogu, kao naš i nama odgovarajući put do prosvetljenja, nakon što se pokazalo da su istočnjački putevi do tog cilja direktno neprekalemljivi na zapadnu “divlju voćku” - nas ovakve kakvi smo. Od svih njih, pored hatha joge, zen-budizam je, kada je u intelektualnim krugovima Zapada bio otkriven, najsjajnije bljesnuo, nekako baš kao munja, ali taj bljesak nije mogao obezbijediti i potrebnu kišu da bi tako bilo natopljeno sušno tlo zapadne duše. U tom smislu bi naša joga mogla, ako samo uspijemo savladati svoju inertnost i ljenost, obezbijediti nam ono što je u drugim metodama bezuspješno traženo.

Pošto ovo pišem spontano i bez prethodne pripreme, tako na papir jednostavno prenosim ono što mi u misli samo dođe. Sad se sjećam (vidjećemo zašto) da je prvo motorno vozilo koje sam učio da vozim (kao mladić) bilo motocikl s dvotaktnim motorom; dakle, motor mu se podmazivao uljem pomiješanim s gorivom (što se zove mješavina). Tada sam bio poučen da gas ne održavam ravnomjernim i kad vozim ravnim terenom, već da je potrebno da intenzitet gasa što češće mijenjam, kako bi klip motora imao normalno i potrebno podmazivanje, a i da se svjećica ne bi zamastila. Pisanje ove knjige, izgleda, biće slično vožnji po nepoznatom terenu (iako sam njime jednom, kako ćete kasnije čuti, već prolazio i na ovakav način), a pošto vi sada, mogu tako pretpostaviti, sjedate iza mene na naš (zamišljeni) motocikl, pa da nam klip motora ne bi zaribao ili se svjećica zamastila, odnosno, da vaša budnost i pažnja ne bi oslabili ili se - ne daj bože - vi uspavali toliko da bi negdje usput mogli spasti s vozila u kakav jarak, budite spremni na naizmjeničnu promjenu gasa i zbog toga trzanje pri vožnji i čestu promjenu brzine kojom će vozilo naše joge prelaziti vratolomne terene koji su ispred nas, dok ih budemo savlađivati uz napor i vašu popriličnu do znatnu nelagodu - i zamislite zamalo mi se ne omače da napišem, (znači ipak svaka riječ neće biti napisana spontano): ne bi vam, ako ne bih morao, u koži bio nipošto, ali kakav bi bio autor knjige koja saopštava novi duhovnotjelesni metod, kada bi sebi dozvolio da mi se jedna takva (glupa) greška dogodi na njenom samom početku (i vrlo sam zadovoljan što je znadoh izbjeći, odnosno, što vam ovim dadoh do znanja da će naše druženje biti povremeno garnirano potpunom ležernošću i, veselosti radi, šalom) - jer nećete vi samo sjediti iza mene (a tako sam ljubopitljiv: da li ste, zbog poprilične dužine moje rečenice, već malo dremucnuli?). Trebaćete vi, postepeno i sistematično, i sami naučiti se vožnji, pošto ću vam vozilo naše joge nakon nekog dijela puta sasvim ustupiti i nestati, a vi ćete nastaviti s vožnjom dok ne stignemo skupa (ali vama sada nemoguće pojmljivo: kako skupa, kad ću vas jednom napustiti, ali vidjećete kad zatvorite oči - u meditaciji) do onih čarobnih predjela, koji su nam cilj.

Prilagođavanja radi, evo još jednog, sada namjerno datog, probnog "dodavanja gasa".

Ako slutite ili imate osjećaj, kog sve više postajete svjesni, da nešto radikalno kod sebe trebate preduzeti, u smislu ličnog duhovnotjelesnog preporoda, kako bi tako prevazišli sopstvenu fragmentarnost i ucjelovili se, odnosno istinski i trajno osmislili život; što je osnovni, ali teže prepoznatljiv, zadatak čovjekovog ovozemaljskog postojanja, a u vidu cilja namijenjen nam od našeg Stvoritelja, koji sami trebamo sopstvenim trudom i voljom dostići; ili da bi - ukoliko primjećujete da bi vam to dobro došlo - prevazišli nervnu i tjelesnu napetost, oslobodili se (eventualnih) bolesti i/ili loših navika, uravnotežili se i postali sposobni za duboku i trajnu sreću - što su sve uzgredni rezultati uz dostizanje osnovnog životnog cilja; ako se još kolebate između ljenosti koja vas vuče naniže, ambicija i nemira koji vas prisiljavaju na rad i aktivnost u kojima ne nalazite nikakvo naročito zadovoljstvo, već ih činite uglavnom stihijski, ili radi novca, odnosno izgleda za njegovo zarađivanje u budućnosti, i ostalog što se njime ostvaruje, ili/i zbog strasti koje vas razdiru, a vi ostajete nezadovoljeni i nakon mnogih pokušaja njihovog zadovoljenja; dok negdje u dubini duše kao da čujete prigovore da vam život prolazi uglavnom u znaku bježanja od nečega u sebi nazretog, ali nedovoljno prepoznatog i da se on pretežno svodi na otaljavanje obaveza koje ne ispunjavaju život smislom i trajnošću; ali (bar ponekad) pomišljate da mora biti kako život može (i treba) imati neki uzvišeniji cilj, od našeg Stvoritelja nam namijenjen, koji vi nikako da dokučite, iz čega proizilazi osjećaj duhovne praznine, a vi čeznete da to osjećanje (nečeg nedostajućeg) odagnate, popunjavanjem praznine nečim trajnim, neprolaznim; ako ste probali da kod sebe ovom opisu unekoliko, do poprilično, slično nezadovoljavajuće stanje prevaziđete, na neke od uobičajenih, svjetovnih i/ili duhovnih, naših ili istočnjačkih načina i umorili ste se od toga, ali je sve ostalo skoro isto kako je i bilo, no vi se niste sasvim predali i pustili niz maticu života, što se kaže, kao tikva niz vodu - pa čak ako i jeste, a htjeli bi promijeniti pravac toka; ako, bez obzira na postojeće stanje, mislite da bi mogli smoći toliko volje koliko je dovoljno da sopstveni duhovni razvoj, preobražaj i rast do postignuća trajne sreće i blaženstva, u stanju probuđenosti iz budnog sna u kome ste, shvatite i prihvatite kao najvažniji zadatak svog života - razumljivo uz pomoć nekoga iskusnog i pouzdanog, ko je prošao mukotrpan put sa sjajnim ciljem, kao ostvarenim rezultatom putovanja, i na kome vam se nudi za vodiča i želi i vas na njega usmjeriti, a pri putovanju da vam bude od pomoći; ako je tako, vjerovatno ste pogodni, a vi najbolje znate da li ste i spremni, da postanete samostalni, uz pomoć ove knjige, učenik naše joge, koja je kao metod kombinacija hatha joge i Jungovog procesa individuacije, i čiji cilj je dostizanje prosvetljenja. Zapravo, naša joga je hatha joga razastrta na našu duhovnu i kulturnu tradiciju, kao na u našim uslovima jedino joj smislenu podlogu, a protumačena i nadograđena našom naukom (prvenstveno dubinskom psihologijom) - tako kako će taj nauk tebi biti moguće pojmiti i uz rad spoznati i njega i sebe.

Ukoliko se ti, koji sada čitaš ove redove, opredijeliš za put naše (evropske ili zapadne) joge: želim ti sreću tokom putovanja, a uz čestitke na njegovom izboru, kao što viđe, ovu knjigu posvećujem i tebi, (izdvojeno, bilo da jesi ili ne pripadnik Zapadne civilizacije i/ili mog naroda), a za tebe i tebi slične, koji težite prosvetljenju, pišem je! Nema čovjeka rođenog i odgojenog u Zapadnoj civilizaciji kome nije potreban savremeni univerzalni metod za oslobođenje, kako od ropstva individualnog, tako i onog civilizacijsko-društvenim prilikama uslovljenog, a naša joga je takav duhovnotjelesni metod (iskustveno otkriven i popularno-naučno predstavljen) do oslobođenja od bilo kog oblika ropstva i patnje, do ucjelovljenja našeg bića, prosvetljenja, samoostvarenja, samorealizacije ili, ako ti tako više odgovara, do mokše, nirvane, satorija ili ataraksije. (Ovi pojmovi, uopšteno posmatrani, govore o vrlo sličnom stanju bića, ali osmotreni s obzirom na opšte civilizacijsko-kulturne prilike u kojima se do stanja bića koje se njima izražava stiže, oni se pokazuju unekoliko različiti. Prema tome ovo treba imati u vidu uvijek, pa i onda kada ih se uslovno uzima za sinonime, a bez naglašavanja da se to tako čini).

Tebe radi, dragi čitaoče, ovu knjigu pišem. Pišem je da bi ti u njoj pronašao pouku kako da postaneš ono što u božansko-ljudskom smislu posmatrano možeš postati i biti. Ukoliko ti je do tog najuzvišenijeg cilja (našeg ovozemaljskog postojanja) stalo, otpočinjemo naše (koliko je to na ovakav način moguće) što prisnije druženje, koje će nužno imati različite faze. Biće to po nekada druženje slično oče-sinovljevskom ili bratsko-prijateljskom, nekad veselo i srdačno, nekad mučno i kao da je majstorsko-šegrtsko, ali uvijek s moje strane prožeto ljubavlju za tebe i željom da ti pomognem da se samopronađeš. Ovo putovanje će ti biti zanimljivo i uzbudljivo, ali svakako i vrlo, vrlo naporno. Na čas ćeš imati utisak da si se udružio s alpinistom koji te tjera da se penješ uz okomite, a vrlo visoke litice, i taman što si se nekoliko uspentrao i na čas savladao strah od visine, on te, kao da je speleolog, zove da ti pokaže čuda neke pećine, pa te potom ponovo šalje na veranje uz litice. Ukoliko te spopada strah ili bezvoljnost, savladaj ih i napokon kreni (uz moju pomoć) ka sebi samome, ka svom Središtu, jer putovanje svakim putem do našeg Središte sliči gore opisanom pentranju liticama. Putevi kojima si do sada išao (ukoliko si ikojim kretao), vjerovatno te nisu vodili ka Pravom cilju, iako ti (moguće još nedovoljno jasno) tražiš ovakav kakav je kod naše joge. Kod svih duhovnih postupaka cilj je jedan, što je Muhamed izrazio riječima: "Allah je jedan!", a puteva i njihovih varijanti ima više i metoda mnogo. Naša joga je samo jedan od njih, prema mom iskustvu, ovovremenom čovjeku najprimjereniji, jer mu je, kao (relativno lako) razumljiv i (uz odgovarajuću spremnost na individualni rad) primjenljiv, najpogodniji i time najkorisniji. Ni od koga ne očekujem da se s ovim a priori složi, ali će sigurno svakome, kome ova knjiga dođe do ruke, biti vrlo korisno da ovo, o čemu će ovdje čitati, iskustveno provjeri, pa ono što nađe ili pretpostavi da mu odgovara, to prihvati i uvede u svoju opštekulturnu praksu, ili samo s ciljem popravljanja svog zdravlja, ili uz to i kretanja putem samospoznaje do prosvetljenja.

P R E D G O V O R

(PROLEGOMENA)

(VRLO KRATAK IZVOD)

Knjiga je već vjekovima, i još uvijek je i u ovo informatičko-elektronsko doba, glavno sredstvo kome je namijenjeno da se pomoću nje znanje prenosi od jednog čovjeka ka drugom, s jednog pokolenja na naredna, a željan znanja još kao seosko čobanče postao sam ljubitelj knjige i prema njoj od tada pa evo do sada imam neizrecivu ljubav. Kada takvom osjećanju za knjigu dodam svoju ljubav za tebe, vjerovatno svog budućeg učenika, ta akumulirana ljubav je izvor koji mi daje čudesnu snagu - iako u izbjeglištvu i teško zamislivoj neimaštinji, te uglavnom prezren što svoje profesionalno znanje ne koristim adekvatnije - da sjedam za jednu staru pisaću mašinu, s namjerom da u knjigu (po drugi put, jer mi je jedan ovom sličan rukopis na istu temu zbog rata propao) pretočim nešto od onog znanja i iskustva u ovoj oblasti koje sam stekao čitajući knjige i na sebi praktično primjenjujući ono što u nekima od njih piše. U knjizi njen autor drži monolog za zamišljenog a nepoznatog čitaoca i to je, naročito kada je riječ o sadržaju što je predmet knjige koju držite u rukama, poprilično otuđen način uspostavljanja komunikacije između mene i tebe, za koga ovo pišem, ali pošto za sada ne znam bolju (kao osnovnu) mogućnost od ove da moje znanje, pouka i poruka o našoj jogi - što je naučno-popularna metodologija koja poučava kako da čovjek samostalno kod sebe pokrene proces duhovne evolucije i ponovnog ucjelovljenja svog bića, a to u višim stepenima (kod najupornijih) treba (jer može) da dovede do čovjekovog usredištenja u sebi samom, u praslici Boga u nesvjesnim dijelovima naše psihe ili do prosvetljenja - tebi, koji za ovakvom vrstom pouke tragaš, budu dostupni, otpočinjem s pisanjem. Nastojaću da napisano, što je moguće više, saopštim tako da kad ga budeš čitao imaš osjećaj kao da razgovaramo, kojom prilikom ti znatiželjno i vrlo pažljivo, ali opušteno i tako prijemčiv za ono što slušaš, odnosno čitaš, pratiš me predano s ciljem da budeš upućen i poučen u onome što se imenuje kao "učenje koje se teško čuje jednom u hiljadu vekova", a pri tome primjećuješ da sve što je napisano, napisano je s namjerom da ti to, što ti je sada vjerovatno nedovoljno poznato, prvo intelektom pojmiš (u mjeri koliko je ovo na taj način izvodljivo) i potom kroz odgovarajuću praksu iskustveno spoznaš. (…)

Knjiga poučava kako da čovjek uz pomoć nje samostalno pokrene kod sebe moguću duhovnu evoluciju i samousavršavanje s ciljem da postane ono što može biti, a to je najteže i kao ostvarenje najnedostupnije postignuće, ali istovremeno i čovjeka najdostojnije od svega čemu se u svom životu može posvetiti. Doći do spoznaje da mi - mislim na najveći broj ljudi, a izuzeci svakako da postoje i ti bi, ako to već nisi, trebalo da postaneš jedan od njih - ovakvi kakvi ovocivilizacijskim dostignućima bivamo formirani, u duhovnom smislu, smo samo vrlo mali djelić onoga što nam je kao mogućnost namijenjeno da možemo postati. Međutim, visoke duhovne mogućnosti, koje nemaju, ili ne moraju imati mnogo veze s nečijim intelektualno-obrazovnim nivoom, rijetko ko može postići slučajno, odnosno one se rijetko mogu ostvariti uzgredno ili same od sebe, već čovjek prvo mora pojmiti da one u njemu postoje, čemu čovjeka nažalost danas niko organizovano na valjan i razumljiv način ne poučava, a neorganizovani načini u tom smislu prepuni su diletantizma i namjernih obmana. Nažalost današnja Crkva je takođe organizovana institucija čovjekove obmane, jer joj nije stalo da čovjeka istinski uputi ka Bogu, već samo da održi svoj uticaj nad pastvom. Kada ovo čovjek shvati, nakon teškog razočarenja, spasonosno bi mu bilo da dobije želju da svoje duhovne potencijale realizuje, ali je uz to potrebno probuditi volju da se izdrži napor koji je pri tome neophodno uložiti i da se pronađe odgovarajuća metodologija koja će mu omogućiti na pouzdan i bezbjedan način da ostvari cilj - sopstveni duhovni razvoj i rast do reintegracije i ucjelovljenja bića, do prosvetljenja.

Namjera mi je ovom knjigom da ti na jednom mjestu pružim sve od upravo pobrojanog, kako bi ti shvatio (spoznao) ko si, odnosno da si sebe samog (uglavnom) nesvjestan i da ne poznaješ sebe, bez obzira na tvoj intelektualno-obrazovni nivo, te da te inspirišem da se samoupoznaš i da pojmiš kakav (u duhovnom smislu) možeš postati i pri tome dostigneš nivo kada ćeš spoznati dubokoumnost Njegoševih riječi da "tajna čojku čovjek je najviša", pa da ti pružim metodologiju, bezbjednu i pouzdanu za samostalan rad, koji će te, ako budeš marljiv i uporan, dovesti do upoznavanja sebe samog, i do (čudesne) reintegracije tvog sada raspršenog bića, pa do osjećaja ucjelovljenja (koji si do sada uglavnom tražio prvenstveno u polju erotike, gdje si ga, ukoliko si jedan od srećnijih, moguće kao privremeno stanje i nalazio, jer uz zadovoljenje seksualnog nagona Stvoritelj nam je pružio priliku da bar na trenutak, a uz pomoć druge osobe, osjetimo šta znači biti jedno sa Cjelinom - i time do otkrića i spoznaje onog što se imenuje najvećom tajnom (jedinstvo s praslikom Boga u nesvjesnom dijelu naše psihe ili dostizanje stanja ucjelovljenja, prosvetljenja), i što zaista jeste najveća tajna i najdostojniji cilj koji sebi u životu možemo zacrtati, kao onaj koji trebamo i ostvariti, a njegovim dostizanjem mi se trajno (i, ako je nužno da tako bude, sami, ali u društvu sa Cjelinom) osjećamo najsličnije kao ljubavnici kada su skupa. Zato su to stanje mudraci koji su ga dostizali nazvali blaženstvom. Vrlo mukotrpno sam stigao do takvog stanja, a ovom knjigom mi je namjera da i vas poučim kako da ga dostignete. Na putu do takvog stanja, do tog najuzvišenijeg cilja, uz Junga, Njegoš će nam biti jedan od dvojice glavnih (a uzgrednih ima srećom dosta) tumača hijeroglifa na putokazima s kojima ćemo se sretati na vrletnom i tijesnom putu do uskih vrata što vode u život ili u carstvo Božije u nama, kako je isti cilj - prosvetljenje - imenovao Isus. (…)

Naime, prirodna evolucija je dovela čovjeka do nivoa svjesnosti i ona tu staje, a Biblija to imenuje istjerivanjem iz raja, što znači iz prirodne ucjelovljenosti, jer čovjekova psiha ima tri osnovna sloja: svjesno, podsvjesno i nesvjesno, i zbog toga psiha, jedino kod čovjeka od svih živih bića, počev od mladosti, sklona je disociranju (cijepanju na zasebne cjeline ili komplekse) i zato u pravilu ne predstavlja kompaktnu cjelinu, ali nam je takođe (formiranjem svjesnog i podsvjesnog dijela psihe) data prirodna mogućnost (Jung je to otkrio i nazvao procesom individuacije) da od dijelova (a tokom odgoja usitnjenih i na djeliće), pomoću odgovarajućeg postupka i rada na sebi stvorimo cjelinu na najvišem mogućem nivou. Naša težnja ka takvoj cjelini pohranjena je u nama u vidu nama teško prepoznatljivog nagona, a u otkrivanju i na konstruktivan način zadovoljenju tog (trećeg od osnovnih) nagona krije se za nas najveća tajna o nama samima. Prepoznavanje, pa zadovoljenje tog nagona, čovjeku pruža trajno stanje blaženstva, koje je najsličnije onom kratkotrajnom koje imamo tokom i nakon ljubavnog odnosa sa osobom u koju smo zaljubljeni, jer nam erotsko sjedinjenje, bar na kratko i preko konkretne osobe, pruža tako nam nedostajući osjećaj jedinstva s nekom Cjelinom, koju mi svi, kao u magnovenju, slutimo kao besprostornu i bezvremenu i za čim duboko i (kao) nagonski čeznemo. (…)

Sva duhovnost ili religioznost u svim kulturama što ih je svijet poznavao kao svoj osnovni cilj imaju potragu za putevima i načinima da se čovjek ponovo nakon odrastanja, preko osjećajne funkcije (nesvjesno) ili preko intelektualne (svjesno) ucjelovi, odnosno, da "izmiri", podsvješću razdvojene (i u posebne nepotpune cjeline izdijeljene), svjesne i nesvjesne oblasti psihe, pa da mu cjelokupna psiha nakon toga funkcioniše kao (prirodna, a opet) cjelina, ili kako bismo mi to danas rekli, na istoj talasnoj dužini ili frekvenciji, što se ezoterijski imenuje prosvetljenjem (ili buđenjem). Ovakav rezultat čovjekovih svjesnih napora, kao krajnje postignuće, cilj je duhovnotjelesnog metoda koji ovdje prvi put javno saopštavam i koji je originalan bez obzira što je sastavljen iz najvećih dostignuća u samospoznaji čovjeka kojim raspolaže istočna duhovnotjelesna tradicija i naša zapadna nauka o čovjeku. Odnosno, originalna je ideja da se u jedinstvenu cjelinu, za čovjeka naše kulturno-civilizacijske sadašnjosti, spoje hatha joga i Jungova nauka, koja je najveće naučno dostignuće u traganju za savremenim putem do čovjekove reintegracije i najveći duhovni nauk (razumljiv drugima) od Isusa do danas.

Savremeni čovjek uglavnom proživi život a da nikada ni ne dođe na ideju da (bar pokuša) ostvariti reintegraciju svog u paramparčad razdijeljenog bića. što je najtužnije mi sada u našoj kulturnoj tradiciji, od kada nam je religija preminula - a sveštenici nas zamajavaju, pretvarajući se kao da je ona živa, dok mi odlično primjećujemo da se oni samo goste na njenim čestim parastosima - nemamo ništa sigurno i provjereno, što bi čovjeka podsticalo i upućivalo na put koji bi ga doveo do viših duhovnih nivoa. Pojava metoda naše joge moguće da će u tom smislu značiti kopernikanski obrt. …

U našoj savremenosti izgubili smo kontakt s korjenima naše (kakve-takve) duhovnosti i najedrala je nasušna potreba da stvorimo i, što je još bitnije, prihvatimo novi i ovom vremenu odgovarajući metod za reintegraciju bića i ucjelovljenje psihe. Ukoliko to ne postignemo civilizacijski sunovrat će biti neizbježan, i to uskoro. Međutim, moguće bi ga bilo izbjeći ukoliko većina ljudi bude spremna da se probudi iz budnog sna i sopstvenu sudbinu uzme u svoje ruke, a ako bi se to dogodilo, tada bi naša civilizacija mogla krenuti drugačijim tokom od postojećeg i dosadašnji bi mogao predstavljati samo nužnu (varvarsko-sakupljačku) fazu za onaj tok i period koji bi kao visoko duhovni mogao da uslijedi. Ovu knjigu pišem motivisan namjerom da druge ljude poučim kako da preko individualnog duhovnog rasta, preobražaja i razvoja tako se preporode, kako im je to unaprijed skoro nemoguće zamisliti, pa da potom ta preobrazba kod pojedinca bude imala uticaj i na civilizacijski tok. (Ukoliko ti se pojavljuje misao da si se susreo s nekim megalomanom, samo joj pusti neka se ispolji. Ova knjiga će te poučiti, ne samo da misli ne susprežeš, već kako i ono što je davno, uglavnom u periodu odrastanja, pohranjeno u podsvijest, i odakle ima "radioaktivno zračenje", privedeš u svijest. Mnogi su probali da svijet promijene ne mijenjajući sebe. Meni nije stalo da mijenjam svijet, niti da se bilo kome dojmim, već da tebe - pojedinca - poučim, nakon što sam to isto prethodno učinio sâm sa sobom, kako da spoznaš sebe samog, a preko toga - preko promjene pojedin(a)ca - mijenja se i društvo kome oni pripadaju, odnosno svijet. I, jedino: tako). (…)

Još kao mlad prozreo sam da mi sveštenici, koji se predstavljaju k'o bajagi za to pozvani, o tome što tražim ne znaju reći - ništa. Potom sam činio baš slično kako to divno izrazi Veliki Pjesnik ovim riječima: "S vnimanjem sam zemaljske mudrace / voprošavâ o sudbi čovjeka, / o zvaniju njegovom pred Bogom; / no njihove različne dokaze / nepostojnost koleba užasna", a onda sam nabasao na jogu, prihvatio je kako sam (ne)znao, krenuo njenim putem i uz, u to vrijeme, grdno tumaranje, za nas tada obavezno, zbog naše nemogućnosti da je bez adekvatne pouke prihvatimo, ali tako tumarajući i zemaljske mudrace pitajući o sudbini čovjeka i našem smislenom mjestu u kosmičkom premudrom kolu, otkrio sam ovo što sam nazvao našom jogom i što vam ovdje predstavljam.

U iskustvenom otkriću komplementarnosti hatha joge i Jungovog puta individuacije, originalnost je i vrijednost metoda naše joge, a on bi mogao biti privlačan našem čovjeku zahvaljujući tome što se njemu po prvi put, na njemu relativno lako razumljiv način, saopštava šta je to prosvetljenje i podrobno mu se objašnjava (naučno-popularno) metodologija pomoću koje se taj cilj može dostići u ovo naše doba. Ovo otkriće može imati dalekosežne pozitivne efekte za čovjeka Zapadne civilizacije, koji se u njoj, na svom jednostranom ekstravertnom pravcu, potpuno duhovno izgubio. Osnovno, glavno i kao jedino bitno pitanje našeg ovozemaljskog života je kako tokom njega postići da pored proširenja svjesnosti i sticanja znanja ostvarimo i duhovnu individualnu evoluciju, tj. da krenemo dalje od one tačke gdje je stala prirodna evolucija i da ostvarimo svoje potencijalne, od našeg Stvoritelja namijenjene nam duhovne mogućnosti dostizanja višeg nivoa svjesnosti, odnosno postanemo samosvjesni, samospoznamo se i prosvjetlimo ili ponovo ucjelovimo, kada se sami od sebe u nama pojavljuju osjećaj jedinstva s nečim bezgraničnim i bezvremenim, a uz to i smisao života, blažena sreća i besmrtnost (duše, tada u sebi, jasno prepoznate). Bez ovog postignuća, za onog ko ga je iskustveno spoznao, svi ostali rezultati jednog života doimaju se nepotpuno, nedovršeno, čak i onda kada su ostvareni na najvišem svjetovnom nivou. Iako ne poričem njihovu važnost i realnu vrijednost, ali ipak ko jedino u njima, te u produženju vrste i u raznovrsnim tjelesnim zadovoljstvima traži smisao života, taj će u krajnjem slučaju (kad-tad) iskusiti da mu se život bio sveo na bolnu sopstvenu nedovršenost i nesamoostvarenost, pa time nužno i na osjećaj besmisla života, jer u duhovnom smislu on zapravo umire isti onakav - ili posmatran sa stanovišta neiskorišćenih mogućnosti - to znači jadniji nego što se rodio. Njegoševim riječima rečeno, on život proživi (s plačem i s plačem se u vječnost vraća, da bi otud ponovo isti došao, pa tamo opet isti otišao, itd., što znači nedogledno vrćenje na reinkarnacijskom točku), a da nikada ne sazna drugu stranu svoje duševne tablice, koja je u svete ispisana linije. Iz ove činjenice potiče strah neprosvetljenog čovjeka od smrti, jer on nesvjesno osjeća da je u ovom životu nešto bitno ostalo neostvareno, odnosno neka suštinska želja je ostala nezadovoljena, a kod prosvetljenog upravo iz razloga zadovoljenja te suštinske želje ovozemaljskog života, on iako zna da će njegovo tijelo dotrajati i umrijeti, ima osjećaj besmrtnosti svoje Esencije, svoje Duše.

Moje obraćanje vama dolazi iz stanja dostignutog jedinstva bića i osjećaja besmrtnosti, a ovom prilikom želja mi je da i vas poučim kako da do takvog stanja i do blaženstva prosvetljenja i vi stignete. Iako se zbog različitosti duhovnih stanja u kojima smo mi, među nama normalno mogu pojaviti mnogi početni nesporazumi, jedino u što možete biti sigurni je da vas neću ni u kom smislu i ni najmanje obmanjivati - zamislite samo pred kakvim čudom ste se našli u ovo doba pošasti sveopšte obmane i udvaranja sa svrhom zavođenja - i zato ću vas u više navrata otvoreno upozoravati i često podsjećati - isključivo radi ohrabrenja, iako će to vama izgledati kao zastrašivanje - da je put do ucjelovljenja bića i do prosvetljenja vrlo težak i u pravilu dug. (U nekim slučajevima, iako je priprema za to bila duga i uporna, to se dogodilo nešto pred smrt, kao npr. kod Tolstoja ili Tome Akvinskog). Međutim, naša joga je metodologija koja vas upućuje i poučava kako da pomoću nje praktično i vaša samosvjest "odskoči na takav stepen, na tako naglu, ponosnu, vrtoglavu, visinu kao što to nikada nije učinila nijedna inače poznata nauka". Zato će se vama moj metod (vjerovatno na prvi pogled) učiniti vrlo težak, čak možda i zastrašujuće-odbojno nepristupačan, a takvim bi se on mogao učiniti posebno zbog toga što ste vi već navikli da vas autori knjiga poprilično obmanjuju, kako bi vas tako pridobili za svoje čitaoce ili sljedbenike. Vama ako nije stalo do sopstvenog duhovnog rasta i ako ne težite nečemu višem od onog što vam običan život pruža, vi, što se mene tiče, slobodno možete ovdje stati s čitanjem ove knjige, ali reći ću vam da njenim čitanjem, ukoliko ne budete na sebi primjenjivali ono čemu ona poučava, nećete postići, osim izvjesne omnibusne informativnosti, nešto naročito. Ali njenim proučavanjem i studiranjem (i onoga što će vam se učiniti poznato) moći ćete postići nezamislivo mnogo, toliko da je to vama sada i nepojmljivo.

Umjetnička (vrhunska) djela: književna, muzička, likovna, skulptorska i ostala omogućavaju nam da na jedan posredan način (privremeno) nazremo ili uspostavimo (nesvjesno) kontakt s dubokim ili čak i s najdubljim slojevima našeg bića, odnosno, ona kod nas (kao njihove publike) podstiču i pravilno usmjeravaju prirodni tok individuacionog procesa. Religija se takođe, uglavnom, pored onog što smatra za osnovno na svom (što znači našem, ako smo njen sljedbenik) putu do Božanskog stanja čovjekovog duha služi čitavim spektrom pomoćnih sredstava. U slično privremeno stanje, samo na sasvim suprotan način, nastojali su čovjeka da uvedu raznorazni orgijastički obredi ili iz tog razloga ljudi danas posežu za drogom. A ovom knjigom cilj mi je da vas - kod kojih je intelektualna funkcija vodeća, dakle, vas koji ste skloni i prirodno pogodni za ovakav duhovnotjelesni metod - uputim kako da vi sami sebi obezbijedite život u jednom sasvim drugačijem od uobičajenog svijeta, a bez nužnosti da od svijeta ovakvog kakav je bježite (u bilo koji i bilo kakav lažni raj), jer je moguće i uz (fizičko) ostajanje u ovakvom svijetu istovremeno dosegnuti jedan duhovno daleko bogatiji i prostraniji život ili svijet prvenstveno u sebi, pa potom živjeti u oba. Ovo isto, ali izrečeno mnogo ljepše nego što bi to meni pošlo za rukom da izrazim, čujte kao Heseove riječi i za moje mišljenje:

"Mi ne treba da bežimo iz aktivnog života u kontemplativan, niti obrnuto, već treba da smo naizmenično između oba, da u oba života učestvujemo, da u oba budemo kod kuće. (...) Naše opredelenje je da tačno razaznamo suprotnosti, najpre kao suprotnosti, a onda kao polove jednog jedinstva. (...) Budućnost je neizvesna, ali ovde pokazan put je nedvosmislen. On znači: nov duševni stav. (...) On traži 'čarobnjačko' mišljenje, prihvatanje haosa. Povratak u nesređeno, vraćanje u nesvesno, u neobrazovano, u životinju, još dalje, iza životinje, povratak svim počecima. Ne da bi se tamo ostalo, ne da bi se postalo iskonski glib, već da bi smo se na novo upravili, da bismo u korenima svoga bića pronašli zaboravljene nagone i mogućnosti razvitka, da bismo mogli iznova da preduzmemo stvaranje. Nikakav program nas ne uči kako da pronađemo taj put, nikakva revolucija nam ne otvara vratnice k njemu. Svako hoda njime sam, svako za sebe. Svaki od nas će jedan čas u svom životu morati da stoji na toj granici, na kojoj prestaju stare istine i možda počinju nove. Svaki od nas mora jednom, jednog trenutka u životu, u sebi doživeti nešto tako kao što je Miškin (glavni lik iz romana Idiot Dstojevskog, prim. D.) doživeo u svojim svetlim trenucima, kao što je sam Dostojevski doživeo u onim minutama kada je stajao tik pred pogubljenjem i iz kojih je izašao sa pogledom proroka".

Ova knjiga vas na direktan način upućuje na put ka sebi samima, na koji nas, kako reče Hese, ne upućuje nikakav program, nikakva revolucija, a dodaću: to više ne čini ni nijedna od religija. Svi stari ili klasični pravci koji su čovjeka upućivali na put individuacije ili ka božanskom centru u nama, nestali su ili je pismo na njima nama nečitko. Zato se savremeni čovjek našao ni na nebu ni na zemlji, i ne može da pronađe ništa čvrsto i trajno na šta bi se sigurno oslonio, jer je na svoj duh, na božanski centar u sebi samome, koji je u nesvjesnim dijelovima njegove (naše) psihe, sasvim zaboravio, pa tako misli da on u njemu i ne postoji. Sva duhovnost svijeta ukazuje da se taj centar u nama nalazi, ali ga mi sami moramo otkriti i otvoriti mu izvor iz kojega će potom da ističe božanska energija, koja je u nama u latentnom stanju. Zahvaljujući intuiciji, a kroz težak i mukotrpan rad i traganje, pošlo mi je za rukom da na osnovu već poznatog, ali ranije na ovakav način nespojeno u jedinstvenu cjelinu, taj centar u sebi pronađem, pa uz to i da konstruišem ovom vremenu odgovarajući metod, kao put za druge, pomoću kojega je do tog centra (praslike Boga u nesvjesnom ili do Sopstva), do izbavljenja od patnje zbog raspršenosti bića, dakle, do ucjelovljenja ili prosvetljenja, i tebi, uz samostalan uporan rad, moguće stići. (…)

Autori najvećeg broja knjiga iz ove oblasti dobro znaju koliko ste vi lijeni i koliko ste nespremni da se suočite sami sa sobom, sa svojim kompleksima - jer je ljenost udružena s kompleksima najveća prepreka čovjeku na putu duhovnog preobražaja i razvoja, o čemu vi uopšte nemate jasnu predstavu, a ona koju imate ovdje će vam biti iz temelja poljuljana ili srušena - i zato se oni, uglavnom, drže dalje od te teme, pošto im je više stalo do dobre prodaje svojih knjiga nego do vašeg duhovnog postignuća, iako vi, tragajući za načinom da ga dostignete, ovakve knjige kupujete. Još nije otkriven lagan put, onakav kakav vi priželjkujete da otkrijete, najčešće ga zamišljajući čarobnim, a koji bi vodio do briljantnog duhovnog postignuća, do ucjelovljenja bića, do prosvetljenja ili nirvane. Vama će se pričinjavati kao kontradiktornost moje iskreno ukazivanje na sjajan cilj i odgovorno upozorenje da je taj cilj neostvariv bez velikog rada, truda, muka i prave pravcate prolazne patnje. Ovo drugo se nedovoljno ili nikako ne ističe u najvećem broju drugih knjiga iz ove oblasti, što je posljedica diletantizma i namjernih obmana, a vrlo rijetko neopreznosti autora. Autor sa isksustvom prosvetljenja ne može obmanjivati, ali prosvjetljenik, samim tim što je postigao “čudo”, neće biti podoban za autora knjige koja bi i druge uputila da i oni postignu isto ostvarenje, ukoliko on nema predinsponiranost za pisanje i tom vještinom ne ovlada kroz sistematičnu pouku.

Ova knjiga vas pouzdano može uputiti u pravcu cilja koji tražite, a da li ste vi spremni da uložite napor koji je neizbježan na putu do cilja - o tom vi možete imati samo neku slutnju, ali to tačno čak ne znate ni vi. To unaprijed ne može znati niko, jer je težina putovanja, bilo kojim putem, sasvim individualno i sudbinski primjerena, a saznaje se samo tokom putovanja ili još tačnije post faktum (poslije svršetka). (Obrazovani čitaoci neka se ne ljute što ću unekoliko voditi računa o nivou mlađih čitalaca ili onih koji ne raspolažu posebnim obrazovanjem, a ovim posljednjim se izvinjavam što će ponekada objašnjenje nekih termina trebati pogledati ili u rječniku na kraju ove knjige ili u drugim rječnicima, enciklopedijama i sličnim knjigama).

Ako ste putem joge već kretali pa odustajali i razočaravali se možda je to bilo, vjerovatno, zbog neadekvatnih i nepotpunih uputa, ili ako se odavno nakanjujete da krenete putem joge očekujući da ćete pronaći bolju knjigu od onih koje ste do sada čitali, u tom slučaju evo vam prilike. Uz pomoć ove knjige (i video kaseta, a knjigu pišem da može biti primjenljiva i bez njih) biću vam (pouzdan) vodič i saputnik na putu naše joge. Oboje ću biti toliko koliko je to u mojim trenutnim mogućnostima. Vi razmislite (uz to je poželjno knjigu pregledati do kraja) pa se potom opredijelite. Pri tome vam možda može biti od pomoći ako vas podsjetim da je šopenhauer zapisao, kako nas autor već prvom rečenicom obavještava dokle nas daleko može odvesti.

Uzmite da ste ovim stranicama predgovora (ili možda samo posvetom, odabranim motima za knjigu ili riječima kojim sam vam se obratio na početku) obavješteni šta od saputništva sa mnom možete dobiti. Ako imate utisak da bi vam mogao biti učitelj i vodič od povjerenja (ono je uslov za naš uspješan odnos, kao što će ljubav biti rezultat takvog odnosa), želim vam strpljenje i sreću na odabranom putu. Stari učitelji kažu da je puteva mnogo, ali da onim starim i provjerenim više nema ko da hoda, zato sam po jednom takvom Putu (koji iako je "uzak kao oštrica noža") prostro divan ćilim ručne izrade, koji ima na sebi ugrađene znake za orjentaciju, a tkan je preko pedeset godina u Kisnahtu (Jungovo mjesto življenja nakon njegovog napuštanja Univerziteta u Cirihu). Stanje na putevima duha je baš slično kao i u Isusovo vrijeme, te i sada mnogi hrle na široka vrata i hvataju se širokog puta, bez obzira što oni vode u propast, a samo se veoma rijetki drznu da otvore uska vrata, pored kojih mnogi rado minu (Gete).

Ako si se odlučio za putovanje koje će te dovesti k sebi samom, do Srži tvog bića i potom te uvesti u jedan novi život, tebi sada sasvim nepoznat, čestitam ti na izboru uskih vrata i tijesnog puta što vode u središte života, do spoznaje Carstva Božijeg u nama! Vrjeme je, lijenčino moja, radi čijeg buđenja ću narednih mjeseci predano da pišem, da ka tom cilju odlučno krenemo! Budi se, ustaj, pjevci (za koje narod kaže ako rano propjevaju završavaju u loncu) - naša joga, najavljuje duhovnu zoru, a mi spremno treba da pozdravimo pojavljivanje sunca samospoznaje na (sada oblačnom) horizontu i rađanje novog dana, a za tebe i novog života.

U V O D

(Kratak izvod)

III

Dok sam se trudio da zadržim samostalnost u odnosu na porobljavajuće težnje (Titovog) političkog sistema da zatre svaki trag individui i individualnosti, i dok sam sticao intelektualno znanje, poprilično sam bio izgubio zdravlje. Tražeći način kako da ga popravim otkrio sam hatha jogu. Za mene u tom smislu ona se pokazala najefikasnijim od svih, mnogih, metoda koje sam (bar unekoliko) isprobavao. Međutim, mislim da je čovjek zapadne kulturne tradicije teško može shvatiti i pravilno primijeniti ako se bar elementarno ne uputi u saznanja do kojih je došla dubinska psihologija, a posebno analitička psihologija Karla Gustava Junga. Iz tog razloga ova knjiga će vam izgledati kao midžtum compositum (mješavina, gemišt) joge i dubinske psihologije. To vam se u prvi mah može učiniti kao neko okolišenje, kao zaobilazni put, ali to je jedini način da vam, bar unekoliko, postane razumljivo ovo o čemu će biti riječi. Drugačiji i bolji način uvoda u jogu ne znam (a za zapadnog čovjeka sumnjam da i postoji). Da ste vi skloniji nekoj prečici u to ne sumnjam kao i da ste nestrpljivi. Zato vas podsjećam na Hegela koji je konstatovao da "nestrpljenje zahteva ono što je nemoguće, naime, postizanje cilja bez sredstava". Ako se pravilno uputite u jogu ona će vas, pored ostalog, učiniti i strpljivim.

Mnogi autori knjiga o jogi - pored toga što očito prepisuju i kradu jedni od drugih - podilazeći nestrpljenju čitalaca, pa to udruženo s nekim niskim ličnim motivima, kao da se utrkuju da drugima što prije saopšte ono što ni sami nisu najbolje razumjeli, pa zato kod njih o proživljenom u vidu isksustva nema ni traga. Takav neodgovoran pristup upoznavanju s jogom nanio je ogromne štete njenom pravilnom razumijevanju, koje će decenijama trebati popravljati. I ova knjiga pokušaj je da se u tom smislu nešto bitno učini. U njoj se zapravo izlaže jedan sasvim nov metod čovjekove reintegracije do prosvetljenja, koji sam, kako rekoh, nazvao našom (zapadnom) jogom, a koji je srećna kombinacija hatha joge i Jungovog puta individuacije. Vidjećete to zadivljujuće jedinstvo od hiljadugodišnje istočnjačke mudrosti i našeg najsavremenijeg naučnog znanja o čovjeku. Otkrivajući to jedinstvo kroz iskustvo došao sam do duhovnotjelesnog puta čiju božanstvenost uskoro ćete moći i vi spoznati.

Pošto ovo pišem direktno na pisaćoj mašini u kući u kojoj mi vjetar uz zatvorene prozore raznosi listove papira, ovim vršim još jednu specifičnu provjeru svog metoda. Sjećajući se Meše mogu reći da "ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je (...) u meni", a u meni je dragulj dostignutog Sopstva, dragi kamen ili blago za kojim tragaju sve mitologije i religije svijeta, i u naše vrijeme taj cilj je Jung odredio duhovnom putu razvoja, preobražaja i rasta koji je nazvao proces individuacije. Razumljivo, kao što ste iz mota knjizi mogli zaključiti, razotkrivanje tog dragulja u nama je glavni cilj i naše joge, a metodologija kojom se do tog cilja stiže je naučna. Ovo naučna ne treba shvatiti u našem, uskom smislu riječi, već onako kako je joga svoje učenje poimala od pamtivjeka: to jest, kao jedinstvo spoznatog, spoznatljivog i nespoznatljivog, što je ustvari svojevrsna sinteza, kod nas tri odvojene i međusobno oštro suprostavljene (tačnije na smrt zavađene) oblasti duha: religije, filozofije i nauke. Jung je na čovjeka i sve tri pomenute oblasti našeg duha - kao na težnju jedinstvu u premošćavanju dualnosti - gledao vrlo slično kao što je to činila i joga.

Svi mi koji pišemo o jogi sami sebe smatramo kvalifikovanim za to, a izgleda da nas je kvalifikovanih u cijelom svijetu veoma malo. Jedna stvar je znati nešto za sebe, sasvim druga umjeti to u pismenoj formi saopštiti drugome. Pisanje je vještina koja se mora posebno učiti i u direktnoj je vezi s prirodnim darom za to. Tako neko može biti odličan jogin, čak i prosvetljen, ali ako se odluči da piše knjigu o jogi, a ne raspolaže spisateljskim umijećem, da bude veoma loš autor. Najprosvetljeniji ljudi što ih je svijet imao uopšte ništa nisu pisali, oni su svojim učenicima ono do čega su bili stigli saopštavali isključivo usmeno. Ako zaključite da sam napisao za vas najrazumljiviju i najprikladniju (ne rekoh i najlakšu jer "bez muke se pjesma ne ispoja, / bez muke se sablja ne sakova") knjigu iz joge od svih koje ste do sada čitali, to za mene neće biti toliki kompliment koliko hoće bruka ako tako ne konstatujete, pošto sam u procesu profesionalnog obrazovanja učio i kako se pišu stručne knjige (ova pripada toj kategoriji), a koliko mi je poznato nijedan drugi od autora knjiga o jogi kroz takav vid obuke nije prošao.

Daleko najbolji poznavaoci joge su Indijci, ali oni, uprkos sveg svog znanja teško da mogu napisati knjigu za čovjeka zapadne kulturne tradicije a da bi on samo iz nje mogao se sâm uputiti u jogu. S druge strane kada naš čovjek piše o jogi, ako ste i u koliko njen poznavalac, lako ćete zaključiti da ono što on piše dolazi samo iz intelekta, a ne i iz njegovog bića. što je to tako postoje dva razloga. Prvi je, za što osnovnu krivicu snosi zapadnjački pogled na vaspitanje i obrazovanje koji jedino priznaje, forsira i školuje intelekt, što je samo jedna od psihičkih funkcija, a zapostavljajući (poprilično) ostale funkcije negira cjelovitost našeg bića. Drugo, iz bića možete nešto saopštavati tek kada ste do bića, do istinskog centra u sebi, stigli. (Joga upravo treba da nam omogući da tu cjelovitost postignemo na najvišem mogućem nivou. Autori iz čijih konjiga se ne stiče utisak da su tu cjelovitost ostvarili, znači nisu dokučili cilj joge, već su ostali samo kod njenog sredstva, a o cilju pišu na osnovu onog kakvu su predstavu o njemu stekli čitajući šta su o tome pisali drugi). Tako se svakodnevno mogu sresti ljudi koji mnogo znaju ali malo razumiju. Njihovo znanje nije integrisano u biće i zato su pojedini segmenti njihove psihe u stalnom međusobnom ratnom stanju. Oni bi teško shvatili šta je Hegel htio reći kada je zapisao da "ono što je uopšte poznato nije zbog toga, što je poznato, takođe spoznato". Spoznati nešto znači intelektom moći pojmiti i bićem osjetiti. Ovdje će biti izlagano, uglavnom, ono što je spoznato, dakle, ono što je intelektom shvaćeno, kroz biće profiltrirano i što se pojavljuje kao iskustveno znanje, tj. kao spoznatost. I tako će vam mnogo štošta ovdje ličiti na samohvalisanje zbog toga što niste navikli da autori knjiga saopštavaju i svoje iskustvo i u njemu traže primjere kojima vam nešto pojašnjavaju. Pošto ne raspolažem znanjem koje nije utemeljeno u iskustvu, ova knjiga će, na određen način, biti i moja duhovna autobiografija. Onaj ko vam saopštava u knjizi iz joge "sterilno" znanje (bez iskustva) sigurno je da iskustvo vitalnog i iz osnove preobražajnog zbivanja i nema (ili ga nije znao pismeno izraziti, pa bi u tom slučaju za vas bilo korisnije da se suzdržao od pisanja), jer bez saopštavanja iskustva od strane učitelja joge učeniku, vi na put joge ne možete pravilno biti upućeni.

Istočna tradicija tvrdi da je iskustvo nemoguće saopštiti. To se u krajnjem slučaju mora prihvatiti kao tačno ali se prisjetiti i Kanta, koji veli "da sve naše saznanje počinje sa iskustvom, u to se ne može sumnjati". Tako vi imajte u vidu da vam ipak nudim znanje i kroz govorenje o iskustvu, ali znanje iza kojeg stoji iskustvo, a koje je u krajnjem slučaju - nesaopštivo. Ono je suštinski posmatrano neizrecivo, ali je govorenje o iskustvu od koristi vama da pojmite nešto, neku predstavu stvorite i o neiskazivom. A drugo, iskustvo je uvijek rezultat proživljenog i tu je udio intelektualne funkcije relativno mali, a mi upravo pomoću nje proznim jezikom iznosimo to iskustvo i vi o njemu trebate formirati predstavu takođe na osnovu svog intelekta, iako će se to kada sami budete proživljavali kod vas odvijati prvenstveno u osjećajnoj i instinktivnoj funkciji, dok će intelektualna i motorička funkcija pri tome biti samo pomoćnice. Tako mi se sada čini kao da od vas zahtijevam da čujete očima ili da vidite ušima. Ali biću strpljiv da vas dovedem do stanja kada neće biti potrebe za "supstitucijom čula" jednog drugim. Govoriti o cilju duhovnog puta i nije tako teško uz pomoć metafora, ali ako uz to želimo dati i metodologiju, onda ćemo biti na pravim pravcatim mukama. Međutim, ako se na jednom mjestu ne dâ oboje kasnije nastaje velika zbrka, kakva je npr. nastala u hrišćanstvu. Isus je govorio o cilju, ali nije ostalo ništa zabilježeno o metodologiji (bar u smislu pripreme za čin predaje učenika učitelju) i prvenstveno zbog toga imamo da je kasnije čitavo Isusovo učenje naopako shvaćeno i tako uglavnom i primjenjivano, što je onda kao nužno dovelo do institucije kakva je Vatikan. Zato vi govor o mom iskustvu na putu naše joge shvatite slično tabli koja se nalazi pored puta oko pola kilometra ispred Žabljaka, na kojoj piše Žabljak. Vama sad ne treba objašnjavati da ta tabla putniku ukazuje da će idući naprijed naići na mjesto koje se zove Žabljak, ali zamislite dijete koje zna čitati i koje je otac iz susjednog sela poslao prvi put da mu kupi cigare u Žabljaku. Dijete dođe do table, pročita Žabljak, okrene se oko sebe a nigdje nikakve prodavnice pa se vrati kući i (kroz plač zbog straha od grdnje) kaže ocu da u Žabljaku nema cigara. Vama sad ovo poređenje može izgledati smiješno, ali dijete ne može doći na ideju (ako mu na to nije skrenuta pažnja) da tabla govori o nečem što je iza, daleko od njegovog vidokruga. Ono je pročitalo na tabli Žabljak i ono uzima da je Žabljak tu gdje i tabla, dok bi sasvim malo dijete poistovjetilo samu tablu s onim na što ona ukazuje.

Na putu naše joge vi ste, većina čitalaca ove knjige a svakako ne svi, na nivou djeteta iz prethodnog primjera. Tako se u međusobnoj komunikaciji na ovaj način trebamo čuvati nesporazuma sličnih opisanom u primjeru, pa da se ne dogodi kada govorim o prosvetljenju, vi dođete do "table" na kojoj piše prosvetljenje i počnete je zavirivati, okretati i sa svih strana razgledati, ali se uvjeravate da to nema nikakve veze s onim radi čega ste vi toliki put prevalili, pa prije nego što pomislite da ste obmanuti s moje strane, sjetite se navedenog primjera s djetetom i tablom na kojoj piše Žabljak, i da je ona samo znak koji ukazuje da je naselje Žabljak još pola kilometra naprijed. A kako se zbog međusobnog nerazumjevanja sve tek može da iskomplikuje, skoro da je i nazamislivo, pa ću prethodnom dodati kao primjer i ovo.

Uzmimo vi ste Beograđanin, lijen, planinarenje je za vas bezvezno lomatanje nekakvih zanesenjaka, a ne volite ni šetnje po prirodi, ali vam dođe draga prijateljica i sva oduševljena kaže da je bila na Žabljaku i počne da vam priča bajkovite priče o prirodnim ljepotama koje je ovdje vidjela, što bi u potpunosti odgovaralo istini, jer ona je obilazila okolinu Žabljaka, možda i u društvu nekog ovdašnjeg kršnog mladića kao vodiča, pa joj se sve učinilo još ljepše nego što i jeste, a ovdje je osamnaest planinskih jezera i bar još toliko drugog, isto tako ili više lijepog, i pri prenošenju svojih utisaka ona je mislila na okolinu a ne na samo mjesto gdje su hoteli. Vi naredne godine, tjerani gradskom bukom i smradom izduvnih plinova a željni promjene, te ponukani pričom svoje prijateljice dođete na Žabljak. Smjestite se u hotel i izađete u varošicu, prošetate se i za pola sata svu je razgledate, ali nigdje ni traga od ljepote o kojoj ste slušali. Razočarani svratite u prvu kafanu i cvrcnete nekolike. Tako iz dana u dan i ne došetate se čak ni do Crnog jezera, da bar vidite ambijent u kome sam pisao ovu knjigu, a vratite se u Beograd razočarani, i čak bijesni na vašu prijateljicu koja vam je pričala o bajkovitim ljepotama u kojima je uživala ljetujući ili zimujući - svejedno bi bilo, jer ne znam kada je ljepše - na Žabljaku, ali vi ništa od te ljepote niste pronašli, a bili ste na samom njenom domaku, trebalo je da učinite samo nekoliko koraka do nje. A što ih niste učinili, odgovor sadrži ova knjiga. E, eto tako, nadam se da će vam ovi primjeri pomoći da izbjegnemo mnoge potencijalne nesporazume. (…)

Iako imam doktorat nauka, ne saopštavam vam nikakvu doktrinu; premda nemam pjesničkog dara, bilo bi mi drago da sam pjesnik; pored toga što volim filozofiju, najmanje mi je drago filozofiranje; uprkos dostignutog religioznog osjećanja, nemam namjeru držati vam propovjed, ali bi mi bilo drago da napišem vama interesantnu knjigu, a unaprijed znam - čak ukoliko vam i ne bude naročito interesantna - da će ovo biti poučna i u određenom smislu korisnija vam knjiga od ijedne druge (pojedinačno posmatrano) koju ste do sada držali u rukama.

Ovdje ćete uz pomoć dubinske psihologije biti upućeni u tajne i praktično umijeće hatha joge. Jedino što vam mogu garantovati je: u ovoj knjizi ni jednom jedinom riječju nećete biti obmanjivani. U njoj ćete pored osnovnog filozofskog pogleda na jogu i na čovjeka kroz lupu dubinske psihologije, prvenstveno analitičke psihologije Karla Gustava Junga, naći i uputstva kako da vi naučite praktikovati klasičnu hatha jogu. Ta uputstva, potpunija i korektnija od svih onih koja ste do sada imali priliku čitati u knjigama iz joge, rezultat su spoja mog pedagoškog iskustva i praktičnog umijeća joge, a na osnovu njih (a poželjno bi bilo i uz video snimke koji su knjizi komplementarni) i vi ćete sami moći uz trud i zalaganje postati jogin, na način primjeren čovjeku zapadne kulturno-civilizacijske tradicije.

Moj - originalan, neustrašiv, ispitivački, snažan i žilav, pravo "muški" - pristup klasičnoj hatha jogi zasniva se na ravnopravnom tretiranju čovjeka i kao psihičkog i kao tjelesnog bića, čovjeka kao jedinstva komplementarnih suprotnosti, i razumljivo iz toga i odgovarajući metodološki postupak pomoću koga se može stići do tako željenog cilja: jedinstva između duha i tijela, do ucjelovljenja našeg raspršenog bića i konačno do prosvetljenja, najuzvišenijeg cilja čovjekovog ovozemaljskog postojanja.

UKRATKO UZ DRUGO IZDANJE

Dragi čitaoci,

Pozdravljam vas šest i po godina nakon što sam knjigu napisao i treću godinu po izlasku iz štampe njenog prvog izdanja, a vama koji ste čitali redosljedom: čestitam na strpljenju i upornosti. Ovo izdanje je neizmijenjeno. Kod fotografija sklonio sam sivu pozadinu a u tekstu popravio zapažene greške i nedostatke. čitaoci su prvo izdanje prihvatili onako kako sam i očekivao da će biti, a to je: samo pohvale, zahvale i oduševljenje, uz česte primjedbe mi kao izdavaču da su slova positna i da je razmak između redova po negde suviše mali, što je činjenica za koju je kriva moja neimaština. Izvinite zbog toga! Između pisama od čitalaca navešću izvod iz prvog koje mi je poslao jedan izdavač, kome je do ruke slučajno došao ogledni primjerak knjige, a trebao mi ga je vratiti prije nego je dovršio s čitanjem. Uz knjigu stiglo je i ovo: “Priznajem da pre ove Vaše knjige nisam čitao ni jednu knjigu o Jogi. Dakle, poređenje je nemoguće. Ne znam, kao ni, predpostavljam, velika većina, - šta je Joga? 1. Način života? 2. Filozofija? 3. Vežba duha i tela? 4. Ili sve to zajedno, na, kako Vi to kažete mukotrpnom i veoma dugom putu do prosvetljenja i zadovoljstva? Tako, neupućen, počeo sam sa čitanjem Vaše knjige. I čitajući, takorekući u jednom dahu, pred mene je izranjao jedan nov, nepoznat i veoma zanimljiv, pogled na svet, pisan pitkim, razumljivim, zanimljivim, sugestivnim jezikom znalca mnogih oblasti života. Način izlaganja, koji traži izuzetnu koncentraciju, gde fusnote predstavljaju, uslovno rečeno, umetnutu rečenicu, koja se savršeno uklapa u nastavak misli i reči, tamo gde je umetnuta, predstavlja zapravo dva paralelna teksta (knjige) koji se dopunjuju na najbolji mogući način, što uz iskreno autobiografsko kazivanje, predstavlja dodatnu vrednost knjige”. Autor pisma je bio sasvim neupućen u sadržaj knjige i zato mi je posebno milo da je njegov prvi utisak o njoj ovakav. Raduje me da moje knjige i ljudi vrlo skromnog obrazovanja doživljavaju slično kao i oni koji se profesionalno bave knjigom i/ili naukom. Između ovih drugih jedan napisa da je ovu knjigu čitao “takorekući u jednom dahu”, a drugi o jednoj drugoj, “pročitah na dušak i sa velikim zanimanjem i divljenjem Vašu knjigu”. Treći, pisac, reče mi da je Spoznaju najdublje tajne doživio čudesno, i da mu je pored mene još jedino Hese pobudio pomisao o autorovoj bogosličnosti. čitaoci izjavljuju da moje knjige pročitaju po nekoliko puta i da im se, pored toga, opet kasnije vraćaju. A Aleksandar Ljiljak, direktor Muzeja za književnost i pozorišnu umjetnost u Sarajevu, kada ukratko govori o ovoj knjizi samo kaže: “Nobelovska!”.

Namijenio sam joj ulogu koju ni Biblija nikada nije imala, jer ovdje se čitaocu, pored teorije - a jedino nju, i to za nas za prevaziđen put ljubavi prema Bogu, sadrže sve Svete knjige - pruža i metodologija, koja upućuje na samospoznaju i čovjekovo oboženje pomoću znanja i preko intelekta, što je nama sada jedino prihvatljivo i izvodivo, a ne sumnjam u to da će ona jednom ljudima značiti toliko, da će njihove ocjene o njoj opravdati moja očekivanja.

Ovih dana stiže mi poruka (slična jednoj ranijoj) od učenika preko Atlantika: “Dosadašnji rezultati su prosto fascinirajući ... Ovaj metod je nenadmašan poklon od čovjeka - čovjeku”. Do sada nisam čuo ni jedan slučaj da je neko knjigu čitao a da se o njoj nije pohvalno izrazio. Takođe niko nije iskoristio mogućnost da je, ako to nađe za shodno, može vratiti i dobiti dati novac. Posebno me iznenadilo kada je jedan sveštenik poželio (uz diskreciju) da me upozna, kojom prilikom mi je saopštio kako je on doživio sadržaj ove knjige. Shvatio sam ga i zato taj susret, uprkos pravog vatrometa sve samih superlativa za knjigu, kod mene nije izazvao drugo osjećanje do teškog sažaljenja. Etički razlozi nalažu mi da o tom susretu ne kažem išta više.

Telefonski pozivi od strane čitalaca, da bi mi oni saopštili utisak o knjizi, češći su od pisama. Saslušavši ushićenog sagovornika, razgovor obično završavam riječima: drago mi je da ste vi na tom nivou samospoznaje da ste mogli dokučiti vrijednost knjige, a u njoj piše da je meni, i prije nego sam je bio ponovo napisao, bilo jasno šta njome darujem čitaocima. Kada mi je supruga jednog poznatog čovjeka, od kojega sam i sâm dosta naučio i koji je u ovoj knjizi citiran, govorila kako članovi njihove porodice doživljavaju ovu knjigu, to mi je bilo posebno drago čuti, ali - vidite čuda: kao da se i u meni probudila skromnost!? - to ću prešutiti.

Dvije godine nakon što ovu knjigu napisah, neurofiziolozi su (1997.) utvrdili u mozgu (na vezama sljepoočnih režnjeva) somatsku osnovu Sopstva i nazvali je Božijom tačkom (134), čime su naučno-egzaktno dokazane Jungove tvrdnje o postojanju arhetipa Boga u našoj psihi. Time je metod naše joge dobio dodatnu naučnu verifikaciju, koju treba shvatiti i kao poklon Proviđenja u vidu ohrabrenja nam: da otpočnemo korigovati krivu putanju naše civilizacije.

Do spoznaje Sopstva došao sam zahvaljujući bavljenju jogom, a bio sam svjestan koliko rizikujem saopštavajući to knjigom. Ali ako su moja saopštenja, o mogućnosti da se i sada spozna Bog u sebi, pa potom svoje Biće precentriramo u taj Primarni Centar, nekome mogla izgledati svakojako, čak i blesavo, do 1997. g., od tada ona su naučno potvrđena i time svrstana u egzakno dokazane činjenice. Samootuđeni čovjek panično bježi od samospoznaje i zato sam svjestan koliko će vremena proteći dok bude shvaćeno šta sam ovom knjigom darovao.

čitali ste koliko sam zahvalan za nadahnuće božanstvenim durmitorskim ljepotama, bez čijeg posmatranja ovu knjigu nikada i nigdje drugdje ne bi mogao napisati po drugi put. Zato sam, s namjerom da se prestane s pustošenjem Našeg Svjetskog Planinskog Ljepotana, motivisano koristoljubljem klana koji nazvah Haračlije Durmitora, otpočeo, serijom otvorenih pisama, svoju akciju za spas Gorskog Apolona i tako je nastala moja knjiga Moralna zora rudi nad Durmitorom. Nakon pojavljivanja njenog prvog izdanja (1998., drugog 1999. i trećeg 2000.) moj život je obilježen njome, nekako slično kao neizlječivom bolešću život onog čovjeka koji od takve bolesti oboli. Mi smo bolesni od groznog nemorala, a ponašamo se kao da smo duševno zdravi, i zbog toga smo stigli ovdje gdje smo. Iako razumijem probleme i posljedice što nužno proizilaze po one koji su bolesni, a to ne znaju, ili u ovom slučaju svoj osnovni problem ne razumiju, kao i to koliko je ljude teško uputiti na put duhovno-moralnog izlječenja, ne mogu, s obzirom na imanentan mi osjećaj empatije, odustati od nastojanja da lijek za bolesne duše nudim: za njim potrebitim, iako znam da oni imaju osjećaj kao da im time u usta guram otrov, samo zato što je lijek ovakve vrste gorak, a narodna poslovica kaže: što gorče, to ljekovitije.

Prvo izdanje ove knjige štampao sam (na veresiju) kao autor-izdavač 1999. godine, dok sam još boravio u nekadašnjem mrjestilištu za ribe na obali Crnog jezera na Durmitoru, u tom zaista kao iz bajke čarobnom ambijentu, ali i u krošnji od kuće. Upornost s kojom sam naum ostvarivao, problemi s kojima sam se pri tome nosio, nepojmljivi su i kada bi bio u stanju adekvatno ih predstaviti. Ne da se samohvališem, već je za čuđenje, sada i meni, kako sam izdržao nezamisliva iskušenja dok sam ovu knjigu pisao i potom za štampanje pripremao. Ona su se sastojala od potpune materijalne neimaštine i uboge bijede u tom smislu, do strašnih, a bezrazložnih, pa su mi time teže padale, smicalica oko mog boravka u pomenutom objektu, iako sam na Durmitor došao u izbjeglištvo nakon što mi je ta zgrada, kao ne/običnom ljubitelju Durmitora, pismenim ugovorom stavljena na raspolaganje. Poštenima je neshvatljivo šta su mi činili glupaci i zli ljudi, oni koje u knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom imenovah moralnim gnjidama. Oni su mi se zbog te knjige osvetili na najprostačkiji i po njih na najbjedniji mogući način, a uz pomoć nekih ljudi iz vlasti, koji su im se pridružili u mom progonu s Durmitora.

O nama kao narodu nešto govori i to što su i najvisočiji i lokalni vlastodršci dopustili - iako su o namjerama progonitelja bili pismeno obaviješteni, a pored toga nisu, što se kaže, ni prstom mrdnuli, da ih bar upozore na sramnost takvog čina, dok su intelektualci sve to mrtvo-hladno posmatrali - da nepismeni, a uz to kvarni ljudi, postupaju tako kako su to činili s onim ko se, iako je izbjeglica, knjigom zauzeo da bi bilo sačuvano crnogorsko i svjetsko prirodno blago, a oni koji ga harče za lični račun, protjerali su ga, da bi s tim mogli nastaviti neometano.

Moje šikaniranje svoj sramni krešendo dobilo je kada sam početkom septembra 1999., nakon nekoliko dana odsustvovanja iz zgrade, u kojoj sam ovu knjigu napisao, vratio se naveče pred tu zgradu, noseći u torbi odštampane primjerke knjige, prvo primijetio da je u dvorištu sve što je bilo porušeno (i nastrešnica za drva, a da je kamion drva nestao i da nema mojih malih pasa, koji su bili naviknuti da u mom odsustvu borave u dvorištu i pričine radost prolaznicima), dok me pravo iznenađenje čekalo na ulaznim vratima potkrovlja, gdje sam stanovao. Na njima zatekoh novu rezu i na njoj ogroman katanac, tako da zbog toga ne mogoh ući unutra. Sjećajući se s koliko oduševljenja sam uzeo duhovno ime: Durmitara, tada, suočen po ko zna koji put s moralnim ponorom Nikogovića, koji mi se sada učini dubljim i od kanjona Tare, a ja njegovim smradom zapuhnut i u času kada sam to najmanje očekivao, pomislih: eto ovako te tvoji, dragi ti Durmitorci, a preko njih i Crna Gora - za koju misliš da si je zadužio dobrim: svojim knjigama - dočekuju u ovoj (ne bi li trebalo biti: svečanoj) prilici pred tvojim izbjegličkim skrovištem, dok u njega donosiš knjigu koja je, u što ste se vi mogli uvjeriti kao u činjenicu, i najuspjeliji panegirik napisan do sada Njegoševom duhovnom postignuću. Zbunjen i sjetan tada pomislih: zar i ovo ne bi bilo dovoljan razlog za ovakav kakav je tekst posvete ovoj knjizi.

(Kada je knjigu - povodom koje su me Nepismene Gnjide najdrskije šikanirale, pa i pred sud izvele, a kao da je to bilo smišljeno blamaže radi te Institucije - pročitao dr Čedomil šilić, jedan od najvećih živih botaničara nekadašnje SFRJ, Balkanskog poluotoka i Evrope, uputio mi je pismo iz kojeg ću navesti samo sljedeće: "Sada, kada pročitah na dušak i sa velikim zanimanjem i divljenjem Vašu knjigu: Moralna zora rudi nad Durmitorom - budite se! (3 izdanje) osjećam moralnu potrebu i obavezu da Vam OD SRCA čESTITAM na neviđenoj upornosti i nadčovječanskoj snazi. Ovom knjigom ste napravili veličanstveni spomenik ljudskoj borbi i ustrajnosti veći i od same SOE NEBESKE. (...) Vaša knjiga je i spomenik ljudskoj gluposti. Balkanac je ipak poseban ljudski stvor. I to je tako. On ne zna živjeti u stilu ‘Bolje spriječiti, nego liječiti!‘ ili ‘pametan čovjek se uči na tuđim grješkama, a lud na svojim‘. I još nešto. Rekao bih da će o pravoj vrijednosti Vaše knjige moći govoriti tek buduće generacije”.

Soa Nebeska je jedan od vrhova na Durmitoru, koji kao soa stremi ka nebeskim visinama. Dr Šiliću sam - i ovom prilikom klanjajući mu se u znak poštovanja i divljenja za njegovo gorostasno djelo, kojim nas je darovao i zadužio - vrlo zahvalan za snažnu moralnu podršku i prekrasno pismo, kojim se On pridružio mnogima iz raznih krajeva bivše SFRJ, a koji su mi se, nakon što bi knjigu pročitali, javljali sa sličnim izrazima oduševljenja. Ali, takođe, i Durmitorci, posebno oni što još drže do crnogorskog čojstva, svjesni su šta sam svojom akcijom učinio za njih i njihova pokoljenja. čak bez obzira što je - viđeno opštedruštveno - moja akcija jadno-sramno okončana: mojim progonom, a sa harčenjem Svjetskog Ljepotana Poharnici Durmitora, nakon kratke pauze i bacanja prašine u oči narodu, opet nastavile, Narod moju akciju vrlo cijeni. Npr. nekoliko starijih žabljačana, a ne znam da li su jedni znali za naum drugih, pitalo me, u najvećoj diskreciji, da im kažem gdje bi mi bilo najdraže da mi nakon smrti bude podignut spomenik i da oni to prenesu u amanet svojoj djeci. Odgovarao sam im da sam sâm sebi već podigao spomenik i da za drugim nemam želja, ali ovo dovoljno govori o tome kako su stariji Durmitorci shvatili moju Moralnu zoru. Ljubav za opšte dobro je univerzalno čuvstvo i to divno osjećanje nemaju samo oni čiji je prenaduvani ego degenerisao moralno stablo njihovog bića, pa ti zbog toga nemaju nikakve ljubavi ni za ogromna stoljetna stabla Durmitora. Kolika je moja ljubav za te Gorske Divove i ujedno tuga zbog onih posječenih, najbolje se moglo vidjeti tokom jedne tv. emisije u živo u Podgorici kada me voditelj upitao kako sam doživljavao sječu protiv koje sam se pobunio, iko sam bio podstanar NP “Durmitor”. Sa grčem u grlu jedvah izustih da mu ne mogu odgovoriti i potom briznuh u plač. Iako je to bilo vrlo neobično, time sam javno stavio pečat na svoje riječi. I ovoga časa suze kaplju po tastaturi dok ovo pišem. Roni ih moje samoostvareno biće, u kome su misli i osjećanja u skladu s djelima i riječima. Tu činjenicu jasno su osjetili neiskvareni Durmitorci, ti gordi gorštaci, i iz tog izvora napaja se naša međusobna ljubav.

Nadam se da će, kad-tad, ljubav za opšte dobro - što jedino spašava narode i civilizacije kada zapadnu u moralni ćorsokak, kako to s nama upravo jeste žalostan i krajnje opasan slučaj - dovesti do našeg moralnog ozdravljenja, a Toga radi trpiću idalje sve što me snađe od ljudi zbog mog nastojanja da ih dovedem do spoznaje da su oni nesrećni prvenstveno zato što robuju svom egu).

Iako će vam izgledati kukavički, zaključio sam tada (oktobar 1999.) da mi jedino preostaje: pobjeći s Durmitora. Ne znajući gdje bi - moja vikendica je po mom odlasku iz nje na Durmitor devastirana - sklonio sam se kod jedne poznanice koja iznad Sarajeva ima kućicu (samo s jednom sobom). Treći dan nakon mog odlaska s Durmitora, po nalogu novoisturene ruke Haračlija Durmitora, direktora NP “Durmitor” (ne navodim mu ime zato da od te moralne rugobe bar ova knjiga bude čista) sve moje stvari su bile zbačene iz potkrovlja u podrum i pri tome, izživljavanja radi progonitelja, uništavane, o čemu u Moralnoj zori postoji i fotografska ilustracija. Tada je uništen i rukopis ove knjige, pisan pisaćom mašinom i pausi njenog prvog izdanja.

Nekolika mjeseca po napuštanju Durmitora ušao sam u svoj stan u Sarajevu: prazan i potpuno opustošen. Ovaj tekst pišem u njemu, a da bi ovo izdanje knjige mogao štampati i po iole paristupačnoj cijeni čitaocima ponuditi (bar kada se knjigu kupuje od mene), moraću ga prodati. Gdje ću boraviti nakon toga, ne znam, pa zbog toga u impresumu (osim što se vidi da se nisam odrekao Žabljaka kao mjesta mog boravka) nema konkretne adrese i broja telefona, ali mogućnosti za kontakt i informacije obezbijeđeni su putem INTERNET adresa.

Sarajevo, 21. marta 2002. godine Autor-izdavač

S A D R ž A J
Posveta		..................................	3
Moto		..................................	5
Obraćanje autora čitaocu		..................................	6
Predgovor		..................................	17
Uvod		..................................	64
Poimanje, porijeklo i svrha, cilj joge		..................................	75
Patanjđalijeve izreke o jogi (Yogasutre) kao vodič na putu joge		..................................	89
šta mi možemo dobiti učeći i praktikujući našu jogu?		..................................	105
(Samo)otuđenje - naš najveći problem		..................................	121
Neurotičnost i/ili banalizacija (života) - vidovi manifestacije samootuđenja		..................................	153
Samospoznaja - putokaz do razotuđenja, smisla i sreće		..................................	173
Mi, naša joga i društvo		..................................	205
Jogijsko disanje - prvi korak k sebi		..................................	311
- Pročišćavanje nosa, nosni tuš ili jala neti - Tipovi disanja - Praktična uputstva za disanje - OM (AUM)		..................................	320 324 326 330
		..................................
		..................................
		..................................
Integralna relaksacija ili svjesno opuštanje		..................................	333
- Osnovni uslovi za obuku i praktikovanje joge - Zašto su nam tijela neopuštena a psiha nemirna? - Voljno opuštanje počinjemo od tijela		..................................	337
		..................................	338
		..................................	341
Pozdrav suncu - božanstvena tjelovježba (za zagrijavanje)		..................................	359
- Tehnička uputstva za Pozdrav suncu - Ciklus A - Ciklus B - Zdravstveno djelovanje Pozdrava suncu		..................................	362
		..................................	364
		..................................	371
		..................................	374
Jogijski položaj - asana		..................................	389
*Rišikeš serija jogijskih položaja –* asana** - Osvješćivanje tijela - Opšta uputstva za praktikovanje jogijskih položaja - asana		..................................	401
		..................................	402
		..................................	407
Redosled asana u *Rišikeš seriji* jogijskih položaja		..................................	414
ASANE U RIŠIKEŠ SERIJI
- Viparita-Karani -Uputstva za izvođenje - Zdravstveno djelovanje Viparite-Karani	..................................		423
	..................................		426
	..................................		431
- Svijeća - Uputstva za izvođenje - Varijanta Svijeće za napredne sledbenike - Zdravstveno djelovanje Svijeće	..................................		433
	..................................		433
	..................................		438
	..................................		441
- Plug - Uputstva za izvođenje - Varijanta Pluga za napredne sledbenike - Zdravstveno djelovanje Pluga	..................................		445
	..................................		445
	..................................		448
	..................................		451
- Riba - Uputstva za izvođenje - Varijanta Ribe za napredne sledbenike - Zdravstveno djelovanje Ribe	..................................		455
	..................................		456
	..................................		459
	..................................		459
- štipaljka	..................................		461
- Uputstva za izvođenje	..................................		463
- Varijanta štipaljke za napredne sledbenike	..................................		469
- Varijanta štipaljke u stojećem stavu	..................................		471
- Zdravstveno djelovanje štipaljke	..................................		472
- Kobra - Uputstva za izvođenje - Pohvala *božanstvenom udisaju* - *kevali kumbaki* - Zdravstveno djelovanje Kobre	..................................		477
	..................................		477
	..................................		483
	..................................		485
- Skakavac - Uputstva za izvođenje - Zdravstveno djelovanje Skakavca	..................................		489
	..................................		490
	..................................		496
- Luk - Uputstva za izvođenje - Zdravstveno djelovanje Luka ....	..................................		499
	..................................		501
	..................................		506
- Torzija (Vakrasana i Ardha Matsjendrasana) - Uputstva za izvođenje - Zdravstveno djelovanje Torzije	..................................		509
	..................................		510
	..................................		516
- Stoj na glavi (Shirshasana i Kapalasana) - Uputstva za izvođenje - A. za Poduprti Stoj na glavi (Kapalasanu) - B. za Stoj na glavi (Shirshasanu) - Zdravstveno djelovanje Stoja na glavi	..................................		521
	..................................		525
	..................................		526
	..................................		532
	..................................		535
- Udijana Bandha i Agnisara Dhauti - Uputstva za izvođenje - A. Udijane Bandhe - B. Agnisare Dhauti - Zdravstveno djelovanje Udijane i Agnisare	..................................		539
	..................................		542
	..................................		542
	..................................		546
	..................................		548
- OM i integralna relaksacija (Kraj Rišikeš serije asana) - Dodatna uputstva u vezi praktikovanja jogijske seanse	..................................		549
	..................................		551
PRANAJAMA - Pročišćavanje praničnih kanala - Nadi šodhana	..................................		555
	..................................		567
MEDITACIJA - Načelna uputstva za meditaciju - Načelna praktična uputstva za meditaciju - Važna (završna) upozorenja	..................................		571
	..................................		627
	..................................		644
	..................................		672
ISHRANA i bavljenje našom jogom - Doručak dr Kolata - Dhauti jezika - čišćenje probavnog trakta metodom dr Konzasa	..................................		675
	..................................		689
	..................................		690
	..................................		690
SEKSUALNOST i bavljenje našom jogom	..................................		693
DODATAK
Pripremni program vježbi pred asane Vježbe za oči Asane za napredne sledbenike mimo Rišikeš serije	..................................		747
	..................................		753
	..................................		755
- Meditativni položaji - Pripremni program za meditativne položaje - Polu-Lotos - Klasični stav Lotosa - U čemu je tajna veličanstvenosti Lotosa ? - Položaj savršenog (mudraca, proroka) - Vajrasana - Položaj munje ili Dijamant - Meditativni položaji i intelektualni rad - Uvodni položaji za meditaciju - Joga-mudra - Joga-mudra u Vajrasani 778 - Nauli - Položaj pauna - Muška špaga - Torzija pri stoju na rukama (Parsva Bakasana) - Stoj na rukama - škorpija	..................................		755
	..................................		756
	..................................		758
	..................................		760
	..................................		763
	..................................		768
	..................................		770
	..................................		771
	..................................		778
	..................................		778
	..................................		779
	..................................		787
	..................................		788
	..................................		790
	..................................		791
	..................................		793
OBRAČANJE POSEBNIM KATEGORIJAMA ČITALACA
Mladi i naša joga - Jogijske vježbe za oblikovanje tijela žrtve rata i naša joga Potencijalne samoubice i naša joga Posebno nepomenuti a za našom jogom potrebiti Alkoholičari i naša joga Narkomani i naša joga Naši zemljaci u svijetu i naša joga Epilog Riječ uz drugo izdanje Rječnik Literatura	..................................		797
	..................................		798
	..................................		803
	..................................		807
	..................................		808
	..................................		809
	..................................		810
	..................................		816
	..................................		817
	..................................		823
	..................................		827
	..................................		857

ISBN 86-902029-7-8 (DRUGO IZDANJE)

TEKST NA ZADNJOJ KORICI

Osnovna ideja duhovnotjelesnog metoda naše joge oslanja se na poruke Velikih Prosvjetljenika, u savremenosti potvrđene Jungovom naukom, i na autorovu spoznaju da u nesvjesnim dijelovima psihe (pogledajte 192 stranu) postoji praslika ili arhetip Boga i da je duhovni smisao života u tome da mi odgovarajućim postupkom aktiviramo svoje latentne mogućnosti duhovnog rasta i razvoja, što će nas dovesti do usredištenja našeg bića u Sopstvu, tom ljudskom Primarnom centru. Ego, u kome smo civilizacijskim tokom uslovljeno centrirani, naš je sekundarni centar, a mi mislimo da je i jedini, što podsjeća na Ptolomejevo (pogrešno) poimanje da je Zemlja centar Kosmosa, kao što spoznaja Sopstva, kao čovjekovog primarnog centra, sliči na Kopernikovo heliocentričko (tačno) viđenje Kosmosa. Spoznajom Božanskog centra u sebi, koje postignuće se naziva prosvjetljenjem, mi otkrivamo jedno nepregledno duhovno carstvo, s kojim se ne mogu, ni približno, uporediti sva blaga ovoga svijeta; ona blaga do kojih može dosegnuti ikoji čovjek koji je centriran u egu. O tom stanju duha govorili su i ka njemu upućivali: Rama, Krišna, Hermes, Mojsije, Orfej, Buda, Laoce, Isus, Muhamed, K. G. Jung, a i svi (manje poznati) Prosvjetljenici. U ovoj knjizi prosvjetljenje je, zahvaljujući i mom duhovnom postignuću u tom smislu, predstavljeno najjasnije do sada.

Ovu knjigu pisao sam po drugi put 1995. g. u izbjeglištvu, pošto mi je njen prvi rukopis propao u ratnoj stihiji u Sarajevu. Pisao sam je na, po prirodnim ljepotama, Božanstvenom Durmitoru, ali vrlo surovom za život, a posebno ubogom izbjeglici. U to vrijeme (saznaću to kasnije) sprovođena su posebna naučna istraživanja na ljudskom mozgu, koja su dovela (na Kalifornijskom univerzitetu 1997.) do toga da su neurofiziolozi otkrili u mozgu somatsku osnovu Sopstva ili praslike (arhetipa) Boga u nesvjesnom, imenujući to područje mozga Božijim centrom, čime je savremena nauka dala potvrdu spoznajama Velikih Prosvjetljenika: da je Carstvo božije u nama, i da ga je jedino u sebi moguće pronaći. Ovim otkrićem ujedno je, od strane egzaktne nauke o čovjeku, duhovnotjelesni metod naše joge dobio preporuku za primjenu.

U metodu naše joge, tokom meditacije, mi pomoću intelektualne funkcije – kako je to sada većini nas jedino izvodljivo, s obzirom da nam je zbog (civilizacijski uslovljeno) degenerisanosti osjećajne funkcije nemoguće to postići vjerovanjem u Boga – osvješćenjem nesvjesnog spoznajemo prasliku Boga u sebi ili Sopstvo i naš ego time biva toliko metamorfoziran, da se mi nakon toga osjećamo kao preporođeni, kao Novorođeni, kao čovjek koji je dosegao od Stvoritelja namijenjene nam mogućnosti. Takvog čovjeka Niče je najavljivao, s pravom, kao nadčovjeka, a Jung kao samoostvarenog.

Metod naše (evropske ili zapadne) joge sistematično i sveobuhvatno poučava kako da se taj cilj dostigne, uz istovremeno poboljšanje zdravlja i njegovo održavanje u dobrom do savršenom stanju. Ovim, našem dobu primjereno na naučan i relativno lako shvatljiv način, čovjeku naše civilizacije pruža se savršen duhovnotjelesni metod za samocentriranje u Srži svog bića, sada u paramparčad raspršenog.

Dok sam knjigu pisao bilo mi je kristalno jasno kakav i koliko dragocjen poklon ovim činim Svijetu, u času naše potpune duhovne smušenosti i tjelesne inertnosti, ali tada nisam mogao znati koliko će potrajati dok nauk u njoj saopšten bude egzaktno potvrđen. Zapazićete da sam vrlo samouvjereno očekivao civilizacijsko priznanje metoda naše joge, tako da se tolika samouvjerenost, bez sjećanja na gore pomenuto naučno otkriće, može dojmiti kao drsko prepotentna do megalomanska opsesija (počev od Posvete), a tada nisam ni očekivao da će ovakva potvrda stići ovako uskoro.

Autor

TEXT FROM THE BACK COVER

The basic idea of the spiritual and bodily method of the European yoga is based on the messages of the Great Enlighteners, confirmed in our time by Jung’s writings, as well as by the present author’s cognition that the archetype of God edžists in the unconscious part of the psyche (see page 192) and that the spiritual meaning of life consists in activating the potentials of our spiritual growth and development by means of appropriate activities, which will bring about the focusing of our being on the Self, that Primary Centre of humans. The Ego, on which we are focused as a result of long civilisational conditioning, is our secondary centre, but we think it to be the only one, which reminds us of Ptolomy’s (wrong) conception of the Earth as the centre of the Cosmos, just as the cognition of Self as man’s Primary Centre resembles Copernicus’s heliocentric (correct) view of the Cosmos. With the cognition of God’s centre in oneself, an achievement called enlightenment, we discover an unfathomable spiritual kingdom, which cannot begin to compare with all earthly treasures, treasures that can be acquired by any man centred on the Ego. The following great men have spoken about this spiritual state and called on people to go towards it: Rama, Krishna, Hermes, Moses, Orpheus, Budha, Lao-tse, Jesus, Muhammad, K. G. Jung and all (less known) Enlighteners; in this book enlightenment has been presented more clearly than ever before, thanks to my own spiritual achievement in this regard.

I wrote this book for the second time in 1995 as a refugee, since the first manuscript perished in the war-torn Sarajevo. I wrote amidst the breathtaking beauty of Mount Durmitor, which is, however, a very hostile environment to live in, especially for a miserable refugee. At that time (I was to learn about it later) scientific research was being carried out at the U.C.L.A. (1997) on the human brain, which resulted in the discovery of the somatic basis of the Self or the archetype of God in the unconscious part of the brain. The scientists called it God’s centre, thus giving scientific confirmation to the insights of the Great Enlighteners: that God’s kingdom is within us and that we can only find it in ourselves. With this discovery the spiritual and bodily method of the European yoga gained an additional recommendation for application from the science of man.

By the method of the European yoga, in the course of meditation, we use our intellectual function - which is the only one available to most people since our emotional function is degenerate and few can use it by believing in God - to transform the unconscious into the conscious and thus gain the knowledge of the archetype of God in us or the Self; through this process, our ego metamorphoses so much that we feel reborn, New-born, as a man who has reached the possibilities intended for us by the Creator. Such a man was rightly heralded by Nitche as a superman, and by Jung as a self-realised man.

The European (or Western) yoga systematically and comprehensively studies the ways in which this goal can be achieved, while at the same time improving man’s health and maintaining it in a good to perfect condition. In a way that is appropriate to our time, scientific, and relatively easy to understand, the man of our civilisation is presented with a perfect spiritual and bodily method for self-focusing on the Core of one’s being, presently torn to pieces.

While I was writing the book it was perfectly clear to me what a precious present I was giving to the world, at a moment of our total spiritual confusion and bodily inertia, but I could not tell then how long it would be before its teachings were confirmed by rigorous science. If you have read the book you may have noticed that I edžpected civilisational recognition of the European yoga with so much self-confidence, even without the information about the above-mentioned discovery, that it may have sounded presumptuous (if not megalomaniacal, starting with the Dedication) to many, but I did not edžpect that such confirmation would come so soon, as it fortunately happened.

Author

P R E D G O V O R

U V O D

UKRATKO UZ DRUGO IZDANJE

Epilog

Autor

TEXT FROM THE BACK COVER