Da nam je sugra|anin i savremenik \ordano Bruno, on danas nipo{to ne bi mogao re}i : “Ipak se kre}e”, jer se kod nas zaista

Dr Radojka [aki} Pra{talo

[to nas sprije~ava da krenemo naprijed

Da je Galileo Galilej na{ sugra|anin i savremenik, on danas nipo{to ne bi mogao re}i : “Ipak se kre}e”, jer se kod nas, zaista, jo{ uvijek ni{ta NE KRE]E. Bar {to se ti~e situacije na Elektrotehni~kom fakultetu, a ~ini se – i {ire.

Ovdje je jo{ uvijek sve u duhu onih mra~nih brozovsko-staljinisti~kih vremena kad se, kao i u doba mra~nog Srednjeg vijeka i inkvizicije, gu{ila svaka progresivna misao sa namjerom da se {to du`e zadr`i status quo koji je odgovarao onima koji su koncentricali mo} ( i vlast) u svojim rukama i koriste je isklju~ivo za svoju dobrobit. Ako je takvo stanje, zbog niskog stepena prosvije}enosti tada{njeg stanovni{tva i pod prijetnjom inkvizicije, i moglo da se odr`ava kroz stolje}a, potpuno je neobja{njivo da se odr`ava jo{ i danas. Ako ni{ta drugo ono zbog ~injenice da bar inkvizicija vi{e ne postoji, a bilo bi logi~no o~ekivati i da je stanovni{tvo kroz period od hiljadu godina postalo bar malo prosvje}enije i obrazovanije. Ili mo`da nije ta~no ni jedno ni drugo?

@alosna ~injenica je da Elektrotehni~ki fakultet, kao najstariji fakultet u Banjaluci, za svoj ~etrdeseti ro|endan nije imao da se pohvali ni sa ~im ve}im i vrednijim osim sa obe}anjem sada{njeg dekana da }e se na ovom fakultetu oformiti MALA [KOLA ELEMENTARNE ( gimnazijske) MATEMATIKE, kao {to je zabilje`ila TV ekipa i o tome obavijestila javnost. A situacije i jeste upravo takva.

Dok svijet ide velikim koracima naprijed, Elektrotehni~ki fakultet to nikad nije mogao, a ne mo`e ni danas. On je uvijek imao i ima veoma sposobne i efikasne ko~ni~are koji su na sve mogu}e na~ine nastojali da sprije~e svaki progres na Fakultetu, smatraju}i ga najve}om opasno{}u po njih same. Zato su nipoda{tavali svaki uspjeh onih koji nisu bili njihovi satrapi, a glorificirali samo sebe i svoj navodni uspjeh. O~igledno je da nisu ~itali Andri}a ( {to je sramota za svakog tko sebe smatra nekakvim intelektualcem), pa ne znaju da je Ivo Andri} napisao: “ Te{ko onom koji mora nekog drugog da unizi, da bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi imao imao iluziju da se izdigao”. Kao najopasniju polugu svakog eventualnog progresa smatrali su kadrovsku politiku, zbog ~ega su je uvijek dr`ali pod najve}om mogu}om kontrolom. I uspjeli su! Tako se do{lo do toga da nakon 40 godina postojanja ovog Fakulteta, te{ko da se ima zakonom propisani broj nastavnika i saradnika, jer ljudi su dolazili na ovaj fakultet, muvali se ovdje izvjesno vrijeme i kad su uvidjeli da nemaju nikakvu {ansu da se ni u stru~nom ni u statusnom pogledu razvijaju i napreduju, napu{tali su Fakultet i odlazili na razne strane. A oni koji su iz nekih drugih razloga morali da ostanu ovdje ( porodica, patriotizam ili sl.) vjerovali su u onu Njego{evu:” Svaka sila za vijeka” i uzaludno su ~ekali da, po zakonima prirode, tada{nji ko~ni~ari odu i tako ostave prostor za neke druge, bolje ljude koji bi poveli Fakultet putem progresa. Na`alost, to se nikad nije desilo, ve} se desilo da je na fakultetu zavladala “ mi{ja psihologija”, kako je naziva autor knjige POLITIKA I POZIV, ^edommir ^upi}. On ka`e:”Oni koji pod pretnjom i strahom od uzurpatora popu{taju i dovode u pitanje poziv-po~inju da `ive kao mi{evi, a kad to poprimi velike razmjere, dru{tvom zavlada mi{ja psihologija.

Posljednjih 50 godina politika je drasti~no zloupotrebljavala i znanje i poziv. U~inila je da sve postane bezna~ajnije nego {to jeste i {to bi moralo da bude. A to je bila posljedica ~injenice {to u totalitarnoj hijerarhiji politi~ku nadmo} su podupurali idolopoklonici, sljedbenici i kukavice, a za neistomi{ljenike nije bilo mjesta. . Neograni~ena vlast proizvela je dirigovanu i veoma ograni~enu javnost, pa su sve bitne odluke done{ene iza le|a javnosti. U svojoj nadmenosti, ta{tini i samoljublju vlastodr`a~ka manjina proizvodila je zastra{uju}u nadmo} koja se nad `ivotom pojedinaca nadvijala kao strah, strepnja i frustracija. Isto takva situacija je vladala i na ovom Fakultetu, na`alost, skoro u kontinuitetu. Svi prethodni ko~ni~ari su se uvijek pobrinuli za kontinuitet svoje politike, pa su i mnogi od onih koji su se uzaludno nadali izgubili strpljenje i pod stare dane oti{li. Da je zaista tako potvr|uje i ~injenica da se najvi{e ljudi ba{ sa Elektrotehni~kog fakulteta anga`ovalo u politici i pojavilo na izbornim listama, iako kadar sa ovog fakulteta ima najmanje obrazovnih predispozicija za bavljenje politikom. Neki od njih su oti{li iz osionosti, neki iz karijerizma, ali neki i iz bezna|a.

Skoro se na stru~nom ( po ~emu stru~nom?!) tijelu ovog fakulteta raspravljalo o nastavnim planovima i programima, navodno sa ciljem da se ide u korak sa vremenom. Ako se sumiraju rezultati tih rasprava mora se zaklju~iti da se ni{ta kvalitativno novo nije ugradilo u te programe. Sve {to se desilo je samo puka “kozmetika”, iako prema najnovijim nau~nim saznanjima iz teorije rein`enjeringa, ne mo`e se ostvariti vidan napredak ako se ne{to samo modificira, reorganizira, prilagodi ( komu i ~emu!), ve} samo ako se SVE PO^NE IZ PO^ETKA! Rein`enjering polazi od postavljanja temeljnih pitanja o smislu obavljanja nekog poslovnog procesa. Najjednostavnije re~eno, to je povratak na po~etak i poku{aj da se ~itav posao radi bolje, naj~e{}e na potpuno druga~iji na~in nego {to je to prije bilo uobi~ajeno. Bilo je, dodu{e, prijedloga da se posebno formira odsjek za informatiku i da se u okviru tog odsjeka naprave fleksibilniji planovi i programi koji bi omogu}ivali obrazovanje kadra koji u dolaze}em modelu tr`i{ne ekonomije ima perspektivu zapo{ljavanja, ali je sve bilo uzalud. Oni koji odlu~uju o tome niti imaju viziju niti dobru namjeru, tako da je sve propalo. ^ak ni na upozorenje da ako se tako ne{to ne uradi i Elektrotehni~ki fakultet bi mogao do`ivjeti ono isto {to se desilo Ekonomskom fakultetu, (a to je da neko oformi vi{u {kolu kao {to je ona koja je otvorena u Prijedoru i koja direktno po namjeni konkuri{e Ekonomskom fakultetu, a koja ni iz daleka nema kadrovski potencijal kakav ima Ekonomski fakultet), nije se uop{te reagovalo. Iz istih takvih razloga sve vi{e i vi{e na{ih studenata nakon prve, a ponekad i nakon druge godine prepisuju se na Vi{u elektrotehni~ku {kolu u Beogradu ( na Vo`dovcu) koja je organizovana po uzoru na sli~ne obrazovne institucije sa Zapada i koju na{i studenti ( koji su se “zaglavili” na prvoj ili drugoj godini) sa lako}om zavr{avaju, a dobijaju znanje adekvatno dana{nijm rastu}im potrebama.Treba tome dodati jo{ i to, {to je najinteresantnije, da ovi mladi ljudi, po zavr{etku ove {kole, relativno lako nalaze zaposlenje. Na sre}u, prema saop{tenjima iz nadle`nog ministarstva, sti`e neko nare|enje “ odozgo” da se uradi opse`nija izmjena planova i programa. Kod nas se, na`alost, i dalje samo ~ekaju nare|enja “odozgo”, jer za ne{to drugo, oni koji godinama vode fakultet, naprosto nemaju premisa! Osim toga, radikalne stavove ne mogu imati oni koji su pred penzijom i kojima najvi{e odgovara ona komunisti~ka “ne talasaj” (- bar dok sam ja jo{ tu, a poslije mene mo`e da bude i potop!-), a koji ~vrsto dr`e kormilo u rukama i dalje vode ovu obrazovnu instituciju u potpunu propast! Oni su se, naravno, dobro obezbijedili na razne na~ine i dobijaju po nekoliko raznoraznih honorara ( koje im omogu}uje ova smu{ena politika putem raznih upravnih odbora i sli~nih anga`mana), pa nisu `ivotno zainteresovani za boljitak Fakulteta, a da i ne govorim za bolji `ivot onih ostalih koji se nisu “udomili” na drugim mjestima. A njihovu poziciju NE MO@E NIKO UGROZITI jer su se kontinuitetom nakaradne kadrovske politike obezbijedili da budu NEZAMJENJIVI ( ” Neko drugi ne bi mogao da radi ono {to oni rade. A za ono {to bi trebalo da rade, mo`da bi se mogli na}i neki drugi, spopsobniji ljudi”, govorio je uzaludno Du{ko Radovi}), s obzirom da su sve eventualne konkurente koji bi ih tjerati da budu bolji, eliminisali bilo kadrovskim me{etarijama ili namjernim spre~avanjem napredovanja asistenata ( Ima asistenata koji asistiraju po 30 godina! Zar to nije sramota predmetnog nastavnika koji nije pomogao svom asistentu da napreduje? Zar to nije bila i obaveza nastavnika prema Zakonu o univerzitetu?). Tako da je, na`alost, i danas aktuelno ono {to je svojedobno, kao kritiku komunisti~kim rukovodiocima, govorio Du{ko Radovi}: “ Budite ponosni i nemojte priznavati svoje poraze. Za sve {to niste mogli i znali recite da niste hteli. Veli~ajte ono malo {to mo`ete, ismejavajte i omalova`avajte sve drugo {to je iznad va{ih mogu}nosti”. I Jovan Du~i} je kritikovao patolo{ke pojave u dru{tvu, a njihove uzroke na{ao u slijede}em: ”Mlad ~ovek isti~e nove ideje, a star ~ovek isti~e samo staro iskustvo. Jedan uvek gleda napred, a drugi natrag. Zato nove ideje dolaze od mladih, a sve predrasude dolaze od starih. Mladi politi~ari se bore me|u sobom uvek za ne{to {to }e tek postatri, a stari politi~ari se sva|aju raspravljaju}i samo stare ra~une i stara zlopam}enja. Kad bi nam oni pra{tali na{e vrline i zasluge, kao {to nam pra{taju nedostatke i pogre{ke, gde bi bio ovaj svet! Zato {to je tako kao {to jeste, ne stradaju najve}ma oni koji su najgori, nego ba{ oni koji su najbolji. “ U tom cilju, jo{ uvijek se inzistira na gomili, krdu, a ne na individui. “A gomila je uvijek u stanju ludila; ~ovek dolazi do pameti i svesti samo kad se izdvoji iz mase, jer gomila ne `ivi od ideje, nego od strasti. Zato je pravi put na{e sre}e u~iti ~oveka da podigne poverenje u sebe, {to zna~i razvijanje personalnosti do njenih krajnjih mera.”-pisao je Du~i}, a iz onoga {to se de{ava na ETF-u, vi{e je nego o~igledno da se nije ~itao ni Du~i}!

Me|utim, izgleda da nije takva situacija samo na Elektrotehni~kom fakultetu ve} i na mnogim drugima, {to navodi na zaklju~ak da i sa samom organizacijom Univerziteta ne{to ( ili ni{ta) nije u redu. Zar nije trebao postojati mehanizam koji bi sprije~io da takve pojave egzistiraju na fakultetima kroz desetlje}a? Ako to ve} nije bilo mogu}e u ona mra~na brozovska vremena, {ta je to {to sad spre~ava ukidanje takve blokade i onemogu}avanje takve vrste “privatizacije” i opstrukcije fakulteta? Da li se sa takvim FOSILIZIRANIM stanjem na fakultetima, a i na samom univerzitetu, mo`e i u kakvu budu}nost? Naj`alosnije u svemu tome je {to se to sve maskira pod pojmom ”autonomije” univerziteta ( ili ta~nije fakulteta). AUTONOMIJA univerziteta DA ( u odnosu na politiku), ali AUTONOMIJA fakulteta NE ( s obzirom na Univerzitet!), jer ina~e postoji opasnost da se radi o demago{kom triku ( kako ka`e poznati publicista Drago{ Kalaji}) kojim privilegovani iz propalog re`ima nastoje da sa~uvaju svevla{}e svog neznanja, svoje gluposti i svoje amoralnosti. Ili bar da postoji kontrola vo|enja politike na fakultetima, vrednovanje uspjeha ( ili neuspjeha) i onemogu}avanje ovakvih negativnih pojava pravovremeno. Jer, navodna upravlja~ka tijela ( me|u koje spada i Savjet fakulteta) koja upravljaju fakultetima su i dalje birana i manipulisana od strane pojedinaca ili manjih neformalnih grupa tako da predstavljaju samo farsu i nikako ne slu`e svrsi za koju su namijenjena. Dokaz za to je upravo situacija u kojoj se danas nalazi ovaj Fakultet. Da su ti organi izvr{avali svoje obaveze predvi|ene zakonom, zar bi se moglo takvo ne{to desiti? Brozizam i staljinizam su navodno mrtvi, ali na ovom Fakultetu jo{ uvijek ne. Na sve strane se govori o PRAVNOJ DR@AVI osim na fakultetu! A ona je tu potrebnija nego igdje drugdje jer samo ona mo`e “ otko~iti” i “defosilizirati”fakultet. Mo`da nije bolje ni na drugim fakultetima ovog Univerziteta, ali ja o tome nemam konkretne informacije. A tako je bilo u prethodnom re`imu i na mnogim drugim fakultetima u zemlji. Bez obzira na to, jedino sam ~ula da je sada{nja vlast Republike Hrvatske odlu~ila da ne{to u~ini po pitanju “lije~enja te bolesti”. Naime, osnovan je Saborski pododbor za visoko obrazovanje, znanost i kulturu kome }e se mo}i obratiti za pomo} svi oni koji budu opstruirani po pitanju nau~nog istra`ivanja i napredovanja. Kod nas se o tome jo{ niti ne razmi{lja, a za to vrijeme razna “ prijateljstva” i nepotizam odre|uju ko ima pravo na napredovanje i ko mo`e uzeti u~e{}a u projektima. Na taj na~in se vr{e i izbori u zvanja redovnog profesora sa manjim opusom i sa manje kompetentnim komisijama nego {to je potrebno za docenta i obrnuto. Istovremeno se kroz razne kvazi projekte i kvazistru~njake vr{i kvaziinformatizacija dru{tva koja ima samo za cilj {to vi{e oplja~kati vlastiti narod, a ne dati mu ni{ta zauzvrat. To zna~i da niti je Univerzitet ono {to bi trebao biti po definiciji, niti su to fakulteti. Preovladava trijumfalisti~ki talas prosje~nosti koja uni{tava izuzetnost. Univerzitet i njegvi fakulteti su izgubili svoju osnovnu karakteristiku koja se sastojala u tome da oni sakupljaju znanje, da ga predaju novim generacijama u kontinuitetu i da imaju u svakom trenutku spremne timove koji }e kvalitetno pomo}i da se rije{e razni iskrsli problemi u dr`avi i dru{tvu. Ako pogledamo {ta rade na{i fakulteti, sa `aljenjem moramo konstatovati da se to ni najmanje ne uklapa u ovu definiciju! Univerzitet bi morao biti BAZNA institucija ove dr`ave, a on je dalje i od same margine. Dodu{e, takav kakav je, nije ni zaslu`io bolji tretman, ali ostaje pitanje TKO ]E URADITI ONO [TO BI TREBAO URADITI UNIVERZITET u jednoj dr`avi? Smu{ena politika koju vode pohlepni kratkovidni politi~ari je upravo sretna {to ih jedan PRAVI UNIVERZITET ne raskrinkava pred javno{}u i {to ih ne ometa u njihovim prljavim rabotama. Zato ga konstantno i dr`e na margini i oko nje i ne ~ine ba{ ni{ta da bi univerzitet postao ono {to bi trebao biti po definiciji. A narod uzaludno o~ekuje od navodnih intelektualaca da ne{to urade u smislu promjene situacije na bojle.

Zbog ovakve situacije, ako se donese zakon o mogu}nosti formiranja privatnih fakulteta, svi dr`avni fakulteti }e momentalno oti}i “na bubanj”, ako su dospjeli u ovakvu situaciju u kakvu je dospio ETF, jer }e ostati bez studenata s obzxirom da se ve}ini mladih ljudi `uri da se osposobe za rad, a ne da se 6-9 godina osposobljavaju da bi se jednog dana ( mo`da) mogli baviti nau~nim radom, za {to su skrojeni na{i nastavni planovi i programi. Jasno je da treba njegovati i tu liniju na kojoj }e se mladi ljudi osposobljavati i za nau~ni rad, ali isto tako treba biti svjestan toga da je broj takvih mladih ljudi u svakoj populaciji veoma malen ( Nije sva~ije kroz selo pjevati!) i da dr`ava ne mo`e financirati fakultet samo za tako mali broj studenata koji su sposobni da savladaju gradivo predvi|eno takvimm planovima i programima, da bi se nakon toga bavili nau~nim radom, po svoj prilici negdje na Zapadu, jer bavljenja pravim nau~nim radom na ovom falkultetu ( a mo`da ni na ovim prostorima) NIKAD NIJE NI BILO. Zar se nau~nim radom mo`e nazvati rad u koji profesor ne uklju~uje ~ak ni svog asistenta ( vjerovatno iz straha da ovaj ne vidi {ta on ne zna i iz straha da ga ovaj ne nadma{i!)? A samo takav “nau~ni” rad je postojao na ovom Fakultetu. Upravo zbog nepostojanja timskog rada i zbog izostanka volje da se pospje{uje obrazovanje i napredovanje fakultetskog kadra izostali su i rezultati, a sve aktivnosti ovog Fakulteta ( a i univerziteta u cjelini) u proteklih 40 godina se ne mogu nikako druga~ije okarakterisati osim kao PUKO VEGETIRANJE. I na`alost, ni{ta se ne}e promijeniti na bolje dok se ne desi pobjeda duha, jer, kako ka`e Du~i}: “Uvek pobeda duha dolazi pre svake materijalne pobede.” A do pobjede duha ne mo`e do}i sa dosada{njom vrstom rukovode}eg kadra, jer da je moglo, ve} bi za 40 godina valjda i do{lo! [teta, Elektrotehni~ki fakultet je imao velike {anse u dana{nje doba. Zar nije bilo najnormalnije da ovaj Fakultet bude prvi, najbolji i najkonkurentniji provajder, bar u Banjaluci ( ako ne i u RS)? Zar ovaj Fakultet nije imao najbolju kadrovsku preddispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje kadra za informatizaciju na{eg dru{tva? Zar ovaj Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne timove za informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj Republici po pristupa~nim cijenama? Zar nije trebalo biti mogu}e sve ateste potrebne privredi RS vezane za oblast elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne pla}ati to fakultetima i institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega toga. Oni koji su rukovodili ovim Fakultetom u zadnjih deset godina dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da Fakultet ostane i dalje samo jedna odurna `abokre~ina zaostala iz brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost, i ~itavo dru{tvo. Zar intelektualci sa ovog Fakulteta nisu trebali bar poku{ati da “poljuljaju” stabilnost te vi{edecenijske `abokre~ine i uka`u na put kojim se treba i}i da bi se stiglo do boljeg `ivota? Umjesto toga oni su ~ekali da ne{to stigne “odozgo” kao u ona komunisti~ka vremena kad je sve stizalo “odozgo”. Ja razumijem da onaj neobrazovani ili poluobrazovani dio stanovni{tva jo{ uvijek ~eka da mu to “ne{to stigne odozgo”, da bude postavljen, oktroisan, da ne mora ni o ~emu razmi{ljati, a kamoli imati neku inicijativu ili viziju. Te deformacije mentaliteta su nu`na posljedica vi{edecenijskog egzistiranja prethodnog nakaradnog sistema i predstavljaju patolo{ku pojavu. Me|utim, to treba lije~iti! A ko bi to trebao da uradi ako ne doktori nauka, magistri i drugi intelektualci? Ako ni zbog ~ega drugog onda bar da opravdaju te svoje titule. Ina~e bi im se sa pravom moglo re}i da ih nezaslu`eno nose jer se NI PO ^EMU NE RAZLIKUJU od one amorfe mase koja ~eka da ne{to do|e “odozgo”!

Ako se integralno sagledaju i trenutna situacija i kompletna situacija u toku ovih 40 godina egzistiranja ovog Fakulteta, vidi se da je u pitanju ozbiljna patologija. ^itaju}i knjigu psihijatra prof. Dr. Jovana Mari}a, “ Kakvi smo mi Srbi”, gotovo sve pojave primije}ene kod zaposlenih na ovom Fakultetu, mogu se na}i spomenute u ovoj knjizi, etiketirane kao patolo{ke i destruktivnre. A kad je tako, onda nije ni ~udo {to se do{lo u ovakvu beznade`nu situaciju!

Moramo se trgnuti iz letargije i u~initi ne{to da uhvatimo korak sa Evropom i svijetom. O~i naroda su ponovo uprte u inteligenciju, a inteligenciju, valjda, “proizvode” univerziteti! Ne bi se smjelo dozvoliti da narod opet bude razo~aran jer bi to moglo jo{ vi{e pove}ati ve} i onako prevelike redove pred stranim ambasadama. A kad ode narod, uru{it }e se i dr`ava!.

Zato treba najozbiljnije shvatiti psihijatrijske dijagnoze koje je postavio prof. Dr Jovan Mari}, te pristupiti lije~enju. U tu svrhu dobro prou~imo dijagnoze.

Jo{ davno prije dr Mari}a, D. Prohaska je konstatovao: “ Slavenska slabost, beskarakternost i naklonjenost me|usobnim za|evicama i zavisti krivi su {to su Slaveni ostali porobljeni i politi~ki neslobodni.” A kako i ne bi bili kad je za sve (ne)aktivnosti jedini spiritus movens kod njih bila zavist! Kod na{eg stanovni{tva je bahatost i zavist pojedinca prema drugom pojedincu pobijedila op{ti interes i op{te narodno dobro.

Na{a velika slabost je i {to se kod nas najsurovije ka`njavaju upravo “odmetnici iz svojih redova”, tj. oni koji druga~ije misle ( a samim tim i MISLE, za razliku od onih drugih za koje se ka`e da ISTO MISLE, {to u stvari zna~i da uop{te NE MISLE). Ovdje zavist, tako|er, dolazi do punog izra`aja. Ideje nesloge i rje{enja koja ta nesloga nudi na{em stanovni{tvu su prihvatljivija nego sloga i cjelina. Nekada{nje “ komunisti~ke }elije”, po prirodi stvari, nisu bile ni{ta drugo do tajne sekte neograni~ene mo}i koje su u svakom trenutku bile u stanju da uni{te neistomi{ljenika proku{anim metodama koje su li~ile na one inkvizicijske. A takva grupna mr`nja je ~esto opasnija od individualne. Ona se ubla`ava jedino realizacijom mr`nje,tj. destrukcijom protivnika (potpunim uni{tenjem objekta mr`nje).

Prema civilizacijskim tekovinama biti ~ovjek zna~i kontrolisati agresivne porive, kontrolisati osvetni~ke impulse, intelektualno obraditi konfliktnu situaciju racionalizacijom, samosavla|ivanjem, {to je balkanskom stanovni{tvu posve strano, na`alost, bez obzira na stepen obrazovanja. Zbog toga nije ~udo {to sociolozi sa prostora biv{e Jugoslavije sve glasnije govore da mi NEMAMO GRA\ANA. Jer, biti grad|anin zna~i, izmedju ostaloga, zalagati se za op}i interes i u op}em interesu prepoznati i svoj interes, a ovo {to mi imamo, bez obzira na titule i diplome koje nose, svi su selja~kog mentaliteta kog karakteri{e ignorisanje op}ih interesa zarad svojih li~nih interesa. Zato kod nas, jo{ uvijek, ne mo`e da za`ivi demokratija i pravna dr`ava jer njih mogu da razumiju samo GRADJANI a ne SELJACI koji su kategorija zaostala iz pro{lih dru{tveno-politi~kih sistema ( feudalizma, ranog kapitalizma i nakaradnog real socijalizma). U demokratskom, gra|anskom dru{tvu i oni koje mi nazivamo seljacima, moraju biti gradjani, bar po svijesti i savjesti, a pogotovo bi to morali biti oni koji sebe smatraju INTELEKTUALCIMA!

Sa druge strane Srbi ( i svi oni koji su od njih postali) su oduvijek po{tovali svoje vo|e, uva`avali njihove naredbe i tako razvijali podani~ki mentalitet do stepena naivnosti. Tito je bio vo|a koji se surovo obra~unavao sa neistomi{ljenicima i pri tom koristio Staljinov model ka`njavanja sa idejom da utjera strah bar u jo{ dvije generacije {to je doprinosilo uspostavljanju i dugom odr`avanju totalitarnih re`ima, koji su doveli narod skoro do potpunog uni{tenja. Ovakve metode su se , sa vrha piramide, doslijedno prenijele na sve nivoe vlasti i upravljanja, pa i na Elektrotehni~ki fakultet. Naravno, sa istim posljedicama.

U posljednje vrijeme, vrijeme potro{a~kog mentaliteta, kao da je jo{ vi{e potenciran razvoj “ {i}ard`ijskog duha”. To zna~i da je savremeni Srbin spreman da se “ proda” svome {efu ili nekom drugom licu sa autoritetom za “ si}u”, za sitne male privilegije, bez `elje da rizikuje i bez `elje da se hrabro, cijelim svojim bi}em, suprostavi autoritetu. Treba}e nam mnogo “ rada na sebi” da oja~amo, da pobijedimo u sebi tu, “ rajinsku {i}ard`ijsku psihologiju” i da se bez straha hrabro usprotivimo pogre{nim idejama na{ih vo|a i ostalih lica sa autoritetom.

Ako se analizira ovaj poslednji rat mo`emo konstatovati da je “ srpski nerealni narcizam” kao jedna od zna~ajki karaktera na{eg stanovni{tva, bio jedan od bitnih uzroka na{eg poraza. Psihijatrijkskim jezikom re~eno“ grandiozni self” na{ih vo|a prisutan u njihovim li~nostima doprinio je da se nerealno procjenjuje stvarnost. Iz tog proisti~e bezgrani~ni egoizam, a to je bitna karakteristika ve}ine na{eg stanovni{tva, a naro~ito onih koji su se dokopali bilo kakve vlasti i mo}i. U tom pogledu ni{ta bitno se nije promijenilo u poslednjih 50 godina. Iako su stasale brojne {kolovane generacije, ono selja~ko porijeklo i dalje je prisutno u pona{anju mnogih ljudi, pa prof. Dr Jovan Mari} ka`e da ~esto ima obi~aj re}i za takve osobe ” Studirao je u Beogradu, pro{ao je kroz Beograd, ali Beograd nije pro{ao kroz njega.” Na tragu toga je bio i ^er~il kad je rekao: “Za frak su potrebne tri generacije”. Za formiranje kulturne li~nosti neophodna je vi{edecenijska, pa i vi{e vjekovna kulturna tradicija i njegovanje kulturnog ambijenta svakodnevnog `ivljenja.

Netolerantan stav prema neistomi{ljenicima se tako|er uklapa u balkansku bahatost i balkanski primitivizam, jer tolerancija u mi{ljenju i po{tovanje tu|ih potreba su, zasigurno, civilizacijska tekovina i jedna od osnovnih moralnih vrijednosti, pa se mora uva`iti stav Jovana Du~i}a koji tvrdi da je netolerancija stvar glupavosti a ne mudrosti. Osobina koja suzbija i osuje}uje toleranciju mogla bi se nazvati bahatost. Na`alost, to je mnogo ~e{}e na{a karakterna crta negli je to tolerancija i po{tovanje tu|ih potreba. Prema rije~ima Petra D`ad`i}a osobine brzopletosti i netolerantnosti koje “krase “ sve na{e mo}nike su posljedica sna`nog uticaja dinarske strukture li~nosti. Dinarci imaju nagla{enu crtu hvalisavosti i kvaziherojstva sa bezgrani~nim samopouzdanjem i uvjerenjem u sopstvenu izuzetnost. Otuda osje}aj vlastite nadmo}i iz ~ega proisti~e nerealnost u procjenama mnogih situacija. Poznati sociolog Vidimir Veljkovi} tvrdi da su ovakve osobine mo`da imale svojih prednosti u davno pro{lim vremanima oslobodila~kih i obrambenih ratova, ali u mirnijim situacijama u kojima je bilo potrebno vi{e realizma, mudrosti i strpljenja, ovakve osobine na{ih vo|a su nam nanijele mnogo, mnogo {tete. Drugi narodi nam najvi{e zamjeraju upravo to bahato pona{anje, to odsustvo `elje da se po{tuje druga li~nost.

Opisuju}i neke karakterne osobine na{eg politi~kog mentaliteta, S. Jovanovi} daje fini opis Srbina poluintelektualca koji je veoma ~esta pojava kod nas. On ka`e:” Izme|u dva svetska rata nastupilo je doba kada je svaki pojedinac verovao da ga njegov egoizam vodi ispravno. I naravno, javna svest je stala da slabi, te su se javili znaci kvare`i naravi. U te znake spada i pojava poluintelektualaca, koji se u sve ve}em broju sretao u javnom `ivotu. Uzimaju}i ga u njegovom najpotpunijem i najizra`enijem vidu, poluintelektualac je ~ovjek koji je uredno, pa ~ak mo`da i sa vrlo dobrim ili odli~nim uspehom zavr{io {kolu, ali u pogledu kulturnog obrasca i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ni{ta ( u svijetu je ova pojava poznata pod nazivom fah-idiotizam). Bilo zbog njegove uro|ene nesposobnosti ili zbog mana {kolskog sistema, on nije dobio podstrek za duhovno samosazrijevanje. On, uop{te, duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema materijalisti~kom kriteriju, a sa odbacivanjem duhovnih vrednosti on odbacuje i moralnu disciplinu i odgovornost. On je kako u moralnom tako i u kulturnom pogledu ostao primitivac. Neomek{an kulturom, sa olabavelom moralnom ko~nicom, on ima sirove snage napretek. [kolska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mi{ljenje o sebi samome. U dru{tvenoj utakmici, taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a sa punim uvjerenjem da tra`i samo svoje pravo, koje mu je {kola priznala. On potiskuje svoje suparnike nemilosrdno kao da nisu `iva bi}a ve} materijalne prepone. On je dobar “lakta{”- izraz koji je prodro u op{tu upotrebu istovremeno sa pojavom poluintelektualaca.”

Ovaj odlomak je najmanje isto toliko aktuelan i danas koliko je bio aktuelan tada kad je napisan. U stvari, mo`da je i aktuelniji po{to je nakaradan a masovan {kolski sistem u zadnjih 50 godina proizveo neograni~enu “ koli~inu” takvih poluintelektualaca. A poluintelektualac je bolesna dru{tvena pojava koja je objelodanila dvije stvari:

-da je kulturni obrazac neophodna dopuna nacionalnog i politi~kog obrasca i

-da {kola koja daje samo znanje bez uporednog vaspitavanja karaktera nije u stanju sprije~iti pojavu takvih, za dru{tvo pogubnih, tipova kao {to su poluintelektualaci.

Kad je tako, onda se ne treba ~uditi {to se takav na{ sugra|anin, kad se do~epa nekog visokog polo`aja, pona{a tako kao da je cio svijet njegov. A u stvari, on to sve radi iz straha, na prvom mjestu od tu|e pameti, kao {to tvrdi Jovan Du~i}. A najve}a ironija u svemu tome je kad se taj poluintelektualac po~ne busati u prsa i sebe nazivati “nezavisnim intelektualcem” i po~ne mijenjati partije “ kao Cigan konje”. Svi ti takvi tobo`e “nezavisni intelektualci” su sve titule i privilegije sticali slu`e}i sasvim zavisno, prethodnom re`imu. Oni su nas godinama i decenijama uvjeravali da `ivimo u najboljem sistemu na svijetu, denunciraju}i i proganjaju}i svako druga~ije mi{ljenje ( {to sam i ja itekako osjetila i jo{ uvijek osje}am) i svaku pojavu vjerodostojnih vrlina i vrijednosti. A brzina i lako}a sa kojom oni tjeraju pojedince u psihi~ku izolaciju danas se ve} mo`e smatrati nacionalnom karakteristikom.Oni danas predstavljaju neku vrstu pokretnog muzeja naopakog sistema selekcije i poreme}aja sistema vrijednosti jer su sa odli~nim uspjehom polagali ispite “ moralno-politi~ke podobnosti”. U nekom normalnom i prirodnom dru{tvenom poretku vrijednosti, oni bi u najboljem slu~aju stizali do zvanja pisara ili portira, a titoisti~ki sistem im je omogu}io da postanu pisci ovjen~ani nagradama ili profesori univerziteta, dok je istinsku elitu zatomljavao i gonio u unutra{nju ili spoljnu emigraciju, kao {to ka`e Drago{ Kalaji}.

Pored obilja raznih poluintelektualaca, navodnih “ nezavisnih intelektualaca” , kvaziintelektualaca, re`imskih intelektualaca i sl., name}e se opravdano pitanje: postoji li jo{ igdje ikakav pravi intelektualac i kako ga uop}e prepoznati?

Ugledni hrvatski, istinski intelektualac dr don Ivan Grubi{i} ka`e da nije svaki fakultetlija intelektualac, ve} da je to samo onaj koji ima izgra|en sistem mi{ljenja i koji je spreman da svoje mi{ljenje javno iznese, ne kalkulira ni sa svojom osobom ni sa svojim statusom, koji govori po savjesti iz svog izgra|enog pojmovnog i vrijednosnog sistema razmi{ljanja. ^ak ako je kompletno javno mnijenje protiv njegovog stava, on }e ostati doslijedan svojim stavovima i ne}e ih kompromitirati. Samo takvi ljudi su PRAVI INTELEKTUALCI. A takvima, koji su spremni zalo`iti sebe zarad op}eg dobra i kriti~ke svijesti koju treba izgra|ivati, na{e dru{tvo je jako, jako siroma{no. I srpski intelektualac Dinko Davidov ima lo{e miljenje o onima koji pretenduju da se smatraju srpskim intelektualcima. On ka`e: “ Srbi nemaju inteligenciju, jer je razjedinjena do besmisla, sujetna do komi~nosti i politizovana do demagogije. Dodu{e, duhovna kriza razjeda i Evropu, ali nebriga srpskih “ intelektualaca” za sudbinu vlastitog naroda je gotovo bez primjera u svijetu.” I Irinej Bulovi} je u pogledu srpske inteligencije pesimista, pa ka`e:” U na{oj skora{njoj pro{lostio nije bilo ni te`eg vremena ni manjeg broja ljudi koji mogu dalekovidno i pronicljivo da pogledaju u budu}nost svoga naroda”, kao {to je to danas. Na{a inteligencija je u velikoj mjeri odgovorna za ova dana{nje porazno stanje na svakom polju, ali isto tako ima i veliku odgovornost i za izlazak iz tog stanja.” Po mi{ljenju knji`evnika Dobrice ]osi}a intelektualac je umni radnik i stvaralac novih vrijednosti i primoran je danas da sokratovski prihvati novi izazov i slijedi sebe, svoju istinu i svoju savjest, po svaku cijenu. Po cijenu prezira, po cijenu kleveta, bojkota, nerazumijevanja, ~ak lin~a! On dalje ka`e” Eto, to je, po mom mi{ljenju, najpre~a i najte`a uloga intelektualca u na{em duhovno pometenom i mutnom dru{tvu, razboljenom opakim strastima vlastoljubla i egoizma.” Ljubomir Tadi} ima sli~no vi|enje po pitanju intelektualaca. On ka`e” Intelektualci su oni obrazovani ljudi koji javno, kriti~ki saop{tavaju svoje misli, a privr`enici su ideje slobode i borci protiv svake vrste apsolutizma, protiv apsolutisti~ke samovolje vlasti”. Imaju}i ovo sve u vidu ne mo`emo a da ne konstatujemo da uop}e nema intelektualaca u na{em dru{tvu ili da su toliko rijetki da je prava lutrija sresti nekoga od njih. A najtragi~nije je saznanje da ih gotovo uop}e nema na univerzitetu, koji bi trebao biti RASADNIK INTELEKTUALACA. A da ih zaista gotovo nema, lako je dokazati. Dovoljno se samo zapitati se: KOJI SE OD NJIH UKLAPA U GORNJE DEFINICIJE PRAVOG INTELEKTUALCA? To svakako ne mogu biti oni koji su i fakultete i univerzitet ppodredili samo svojim li~nim interesima i na taj na~in ih fosilizirali!

Ako se i dalje ni{ta ne bude preduzimalo u smislu ograni~avanja mo}i takvih poluintelektualaca, propast dr`ave i naroda je neizbje`na, jer kad na{ ~ovjek uvidi da ne mo`e ne{to da promeni u svojoj ku}i, on je napu{ta i odlazi dalje, budu} da je srpski narod nesklon promjenama u svojoj ku}i. To jest, kad su nezadovoljni postoje}im stanjem, Srbi radije sve napu{taju i odlaze, nego {to }e u~initi ne{to da stanje radikalno izmijene, {to se redovito de{avalo kroz historiju a de{ava se i na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, i {ire.

Pored svih gore pomenutih “uro|enih mana”, nakaradni komunisti~ki-samoupravni sistem razvio jo{ i mnoge druge mane. Tako je fiksirao glorifikaciju nerada. ^injenica je da ve} odavno nemamo takvo dru{tveno ure|enje i sistem koji bi adekvatno nagra|ivao vrijedne i sposobne, koji bi izvla~io maksimum sposobnosti iz svakog pojedinca. Da mi za to imamo potencijala u sebi, pokazuje spretnost i snala`ljivost na{ih ljudi u inostranstvu. Ali, u nas, o~igledno ne postoji kult rada. Naprotiv, na mnogo ve}oj cijeni je nerad. U obrnutoj proporciji radinosti stoji kritizerstvo, pa se mo`e re}i: {to je ~ovek sporiji i lo{iji u radu, to je br`i i bolji u kritici i prigovoru onima koji ipak poku{avaju da ne{to urade. Kao posljedica svega toga je ~injenica da takvi r|avi, a u su{tini i glupi, ljudi daleko bolje `ive, {to, samo po sebi ne bi trebalo biti toliko va`no samo kad to ne bi bilo zbog toga {to su oteli mjesta pametnima i ~estitima, kao {to u svojoj knjizi BLAGO CARA RADOVANA tvrdi veliki Jovan Du~i}.

Posljedica svih ovih karakternih mana na{eg stanovni{tva je neograni~ena mogu}nost dovo|enje krivih li~nosti na prava mjesta, a prave vrijednosti se ne nagra|uju na pravi na~in. Uz to javno pravne norme se te{ko udoma}uju, a ve}ina jedinki nije sposobno da razdvoji li~no JA od dru{tvenog. Samokritika im nije ja~a strana, a poznato je da je POBIJEDITI SAMOG SEBE- TO JE PRAVA POBJEDA, {to je njima posve strano pa se u tom smislu i ne trude..

Zna~i, na{e dru{tvo je psihi~ki bolesno i kao takvo potpuno nespremno za ono {to se zove TR@I[NA UTAKMICA. A ako sebi ne obezbijedimo odgovaraju}e mjesto u toj utakmici, dokinut }emo sami sebe. U svijetu gdje je osnovna mjera svega uspjeh (ali realni a ne umi{ljeni), mi nemamo nikakve {anse, jer sa krivim ljudima na pravim mjestima se zaista ni{ta ne mo`e posti}i. U tom slu~aju, jedino {to bi nama moglo ostati je da budemo smetli{te za radioaktivni i svaki drugi otpad, a stanovni{tvo }e zbog bijede i bole{}ina izumrijeti ili raseliti se po svijetu. Jedino }e negdje u historijskim dokumentima ostati zapisano da su tu nekad `ivjeli balkanski Srbi. A mo`da ne}e ni u njima ako to nekom mo}nom u budu}nosti ne bude odgovaralo, jer historiju je najlak{e falsifikovati..

Pogre{no bi bilo za sveop{tu tragi~nu situaciju u kojoj smo se na{li okrivljavati samo one koji su bili ( ili sad jesu) na vlasti. Prisjetimo se da je jo{ je Aristotel rekao: “Svaki narod ima vlast kakvu zaslu`uje.”, {to je ~esto parafrazirao i ^er~il. Na{e {iroke narodne mase koje poti~u iz nizinskih krajeva Balkana su u uslovima surove borbe za opstanak pod tu|om vla{}u razvile osobine pokornosti, poslu{nosti i podani{tva. Sa tim karakteristikama suo~avamo se i danas u modifikovanom obliku, naro~ito u odnosu prema {efovima, rukovodiocima i uop{teno prema vo|ama, pri ~emu se svi oni do`ivljavaju kao “ gazde”. Na`alost, i sve partije i stranke funkcioni{u u skladu sa tim mentalitetom formiranim u davnim vremenima. Posljedica toga je da je mogu}e sve promijeniti ( ako treba i sam narod), ali vo|u nikako!

Dok univerziteti na{ih susjeda postaju ~lanicama evropskih asocijacija univerziteta (Magna karta, Bolonjska deklaracija i dr.) i svoje znanje udru`uju sa najelitnijim evropskim univerzitetima i tako slu`e Evropskoj Uniji kao putokaz kamo treba i}i i {to treba raditi, na{i fakulteti ~ame u mraku u koji su ih uveli vlastiti ko~ni~ari uz podr{ku smu{ene politike i pohlepnih, nesavjesnih politi~ara. Skoro se vodila javna rasprava o novom zakonu o univerzitetu, ali je ona bila neplodonosna jer su ti ko~ni~ari koji su “ostav{tina” iz prethodnog nakaradnog sistema, gr~evito su se borili da se u tom zakonu ba{ ni{ta radikalno ne promijeni kako bi se produ`io njihov “ rok trajanja”. I uspjeli su. Sve promjene su samo kozmeti~ke prirode, {to ne mo`e doprinijeti tome da univerzitet ( sa znanjem koje bi po pretpostavci trebalo biti koncentrisano u njemu) kona~no postane sto`er na{eg dru{tva i PARTNER vlasti, a ne neki parazit kao {to su razne DIREKCIJE ( za informatizaciju, za privatizaciju i sl.) Dok se to ne shvati i ne primijeni, NE]E BITI NIKAKVOG NAPRETKA. To dokazuje situacija u mnogim drugim zemljama. Finska je bila nerazvijena sjeverna zemlja dok u vlast nisu u velikom broju u{le `ene, “otko~ile”univerzitet i stavile ga u slu`bu op{teg prosperiteta. Ali, to nije u stanju da uradi neozbiljna politika u kojoj glavnu rije~ vode mu{karci, a kakvu mi konstantno imamo. Mu{karci prirodno, anatomski, uz malobrojne izuzetke, nemaju dovoljno popre~nih `iv~anih veza izme|u lijeve i desne mo`dane hemisfere, zbog ~ega ne mogu dobro da sagledaju op{te stanje u na{em dru{tvu i da identifikuju uzroke gre{aka koje se konstantno javljaju u na{em dru{tvenom sistemu. Upravo zbog toga ih ne mogu ni otkloniti, a zbog ne vi|enja izlaza, svjesni su da ne}e dugo ostati na vlasti, pa zato svaki trenutak beskurpulozno koriste za vlastito boga}enje na ra~un stanovni{tva. U tom ih ohrabruje i nepostojanje institucije odgovornosti jer ovaj narod do sada, nikog jo{ nije pozvao na odgovornost! To ima za posljedicu da fakultetima rukovode ljudi koji su izgubili kompas u vremenu i prostoru koji za sobom postavljaju pusto{.

Vec odavno su svjetski nau~nici shvatili da se vi{e ne mo`e naprijed na ovaj, dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen specijalizacijama, pretvoren u lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba sru{iti barijere koje je podiglo industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i izme|u nauke i nauke, a sve radi ra|anja novog uma kadrog da shvati promijenjeni svijet. U tom }e pomo}i novonastali informativni poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija, promijenjen odnos ~ovjeka prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih nauka. Rije~ je o ukidanju naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije, jer vi{e ne va`i ni ona Dekartova podjela na “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar prirodnih nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih u~itelja, nastavnika i profesora tra`i renesansna restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog ljudskog obrazovanja i jedini na~in komunikacije sa nau~nim disciplinama. Za novi svijet potreban je NOVI ^OVJEK i nova, kognitivna ( spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A nauka.

I mi bi trebali postati dio takvog svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti upozorenje jednog ministra vlade Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:

“ U`imo, u~imo, i u~imo druge jer znanje }e odrediti da li }e neki narodi u budu}nosti uop{te postojati ili ne.”

Me|utim, mi ne mo`emo da se razvijamo u tom smjeru jer smo blokirani fosiliziranim umovima fosiliziranih rukovodilaca prosvjetno-obrazovno-nau~nih institucija. Jedan od drasti~nih primjera koji to potvr|uje je upravo ovaj koji }u navesti.

U januaru mjesecu dobila sam preko e-maila ( koji mi je poslao sistem in`enjer ra~unskog centra ETF-a) obavijest o odr`avanju nau~nog skupa na @abjaku, ~iji suorganizator je i na{, ETF Banjaluka. Pored toga, na NNV-u smo ~uli poziv na{eg dekana da se odazovemo svojim radovima na {to vi{e predstoje}ih nau~nih skupova, {to sam ja, u svojoj naivnosti, doslovno shvatila. Tako sam ulo`ila veliki napor da u relativno kratkom roku dovr{im jedan rad i poslala sam ga komisiji za odabir radova za nau~ni skup IT02 na @abljaku. Obavljena je STRU^NA recenzija i rad je prihva}en o ~emu sam obavje{tena. Tad sam (ll. 2. 2002.) dekanu ETF-a Aleksandru Ili{kovi}u predala zahtjev za financijsku podr{ku za odlazak na taj nau~ni skup. Kako do l8. 2. 2002. nisam dobila nikakav odgovor od njega ( a skup se odr`ava od 24. 2. 2002.), to sam se oti{la raspitati o sudbini mog zahtjeva. Prodekan za nau~ni rad Petar Mari} mi je rekao da sam trebala prilo`iti i rad, {to me veoma za~udilo jer TO SE NIKAD DO SADA NIJE NIKOME TRA@ILO. Uradila sam i to i hitno predala DODATAK sa prilo`enim radom molbi za financijsku podr{ku, iako mi nije bilo jasno za{to je potrebno prilo`iti rad ( s obzirom da dekan nije stru~njak za sve oblasti).

Dana 19.2.2002. sam ponovo oti{la da se raspitam o sudbini mog zahtjeva. Prodekan Radmila Vuki} mi je rekla da su prodekani i dekan zaklju~ili da moj rad nije usko iz moje oblasti (mikrotalasne tehnike) i da oni ne}e mo}i da mi daju saglasnost i podr{ku za odlazak na tu konferenciju. Zaista, moj rad nije iz oblasti ekstremno visokih frekvencija ( mikrotalasne tehnike) ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u svjetlu dana{njih nau~nih trendova bila zaprepa{tena takvim obja{njenjem. Dok se u svijetu ru{e barijere ~ak izme|u dru{tvenih i prirodnih nauka, na ovom fakultetu se postavljaju barijere vezane za frekvencijski opseg!!!?? Osim toga, u svijetu, s obzirom da su rije{eni (manje-vi{e) svi trivijalni nau~ni problemi, a ostali nerije{eni oni multidisciplinarni, forsiraju se ( a ne sputavaju barijerama) multidisciplinarni timovi i takvi ljudi koji su spremni i sposobni da rade u takvim timovima i da tamo poma`u da se prije|e “rubikon” izme|u razli~itih nau~nih oblasti. Takvi ljudi se posebno cijene, za razliku od onoga {to se radi na ETF-u Banjaluka, gdje se ba{ takvi efikasno blokiraju. Ovdje jo{ uvijek va`i ona brozovska ideologija satjerivanja ljudi u razne torove, jer se tamo mogu efikasno kontroliosati, {to je veoma va`no da ne bi mogli “isko~iti” i ugroziti neke “standardne veli~ine”. Me|utim, ~ak i u sredinama koje su u na{em susjedstvu nije tako bilo ni prije 30 godina. Ja se sje}am mog prvog odlaska na Elektrijadu ( prije skoro 30 godina) kad sam se upoznala sa mojim kolegama iz Zagreba, asistentima na predmetu OSNOVI ELEKTROTEHNIKE koji su objavljivali radove i radili magistarski rad iz oblasti TELEKOMUNIKACIJA! Na njihovu sre}u, njima nije bio dekan Aleksandar Ili{kovi}!

Ja znam da su problemi u vezi mene druge prirode. Naime, radi se o odmazdi za neposluh, koja traje ve} vi{e od 20 godina. U cilju odr`avanja te odmazde, ni ~injenice ni bilo {ta drugo nije bitno jer `elja za tom odmazdom zasljepljuje, a ujedno je i duhovna hrana patolo{kim tipovima. Zbog toga se nije ni pro~itao taj moj rad, jer da se je pro~itao vidjelo bi se da je rad, pored toga {to je multisdisciplinaran ( medicina i logopedija), u velikoj mjeri i iz oblasti elektronike i ra~unarstva, za {to niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast. Naime, ja sam diplomirala na odsjeku za ELEKTRONIKU i TELEKOMUNIKACIJe, a RA^UNARSTVO se javilo kasnije i postalo za ve}inu nas ( mo`da ne svima!) neophodan alat kojim se slu`imo. Osim toga, i predmeti MIKROTALASNA TEHNIKA i RADIOPREDAJNICI , koje ja predajem, su predmeti na odsjeku ELEKTRONIKA I TELEKOMUNIKACIJE!

Ja bi zaista `eljela da se mogu vi{e baviti nau~nim radom iz mikrotalasne tehnike, ali mi je to onemogu}eno. ^ak sam i kompjuter dobila tek prije godinu dana! Osim toga, ja NEMAM NI SVOG ASISTENTA, iako sam jo{ prije godinu dana podnijela pismeni zahtjev da se primi asistent za ovaj predmet kako bi imala s kim raditi. Nisam dobila ~ak ni odgovor! A o literaturi i mogu}nosti da nekud odem i ne{to vidim, da i ne govorim! Na ovom fakultetu se tako|er STROGO vodi ra~una da se mene ne uklju~i ni u jedan projekt. Zbog svega toga sam poku{ala da na|em izlaz u bavljenju multidisciplinarnim problemima, ali su mi i tu dosko~ili! Ovaj put svojom nagla{eno “tor”-ovskom vizijom!

Ima li itko da uvidi kako se sa ovakvim fakultetom ( i sa istim takvim univerzitetom koji to sve podr`ava?!), zaista ne mo`e nikud drugud nego u propast? [to se to prije uvidi i ne{to uradi, to bolje za sve nas i za RS i BiH u cjelini, a ako se ne uvidi niti {ta poduzme, propast je izvjesna.

Da bi se u~inio prvi iskorak iz za~aranog kruga u kom se na{e dru{tvo vrti, potrebno je da univerzitet staviti pod efikasnu kontrolu ( radi spre~avanja “ko~ni~ara” u njihovom djelovanju) i primijeni tzv. PUSH –model tj. da “gurne privredi sebe “ na kori{tenje, te da na|e neku “ ni{u” na svjetskom tr`i{tu u koju bi usmjeravao pojedince iz privrede. A da bi to univerzitet mogao, morao bi imati MNOGO ZNANJA i ne bi smio biti ZAKO^EN kao {to je na{ ve} vi{e od 30 godina, kad je smi{ljeno razbijen ( sa ciljem da se oslabi) na fakultete koji od tada predstavljaju “ privatnu pr}iju” nekolicine zaposlenih, a ne snagu koja pokre}e dru{tvo. U takvim uslovima se “ na no` do~eka” sve {to neko izvan ove nekolicine uradi, a osnov na kom po~iva svaki uspje{an univerzitet je PO[TOVANJE TU\EG RADA, ~ime se pojedinci stimuli{u da rade i stvaraju, a ne suprotno kao {to se radi na ovim fosiliziranim fakultetima i univerzitetima zaostalim iz Brozova re`ima. Oni moraju da se tako pona{aju da bi zadr`ali status koji su stekli na osnovu politi~kih pritisaka, mita, korupcije, eklatantnih kr{enja svih zakonskih i ostalih normi i raznih scenarija me|usobnih podr{ki u reizborima i izborima u vi{a zvanja ( “ ti meni, ja tebi u komisiji za izbor u vi{a zvanja, za reizbor i za recenzije knjiga”). Tako se stvara pozitivna povratna veza reprodukcije neadekvatnog nakaradnog kadra. Izlaz iz toga je postojanje prave nadkontrole pri odre|ivanju komisija, koje bi obavezno morale biti sa mati~nih fakulteta iz drugih dr`ava. Tad se ne bi moglo desiti da na ETF-u, u komisiji za izbor u zvanje redovnog profesora budu ~lanovi komisije sa iste katedre tog fakulteta, biv{i student i asistent, te sa Saobra}ajnog fakulteta! Posljedica toga je bila inflacija navodnih profesora i nau~nika, sa konjukturom pravih nau~nika i potpunim odsustvom nauke u svim oblastima `ivota. Naime, do{lo je do poplave RE@IMSKIH nau~nika koji su za ljubav svog statusa bili spremni da potpi{u sve i sva{ta i protiv svojih uvjerenja i tako koketiraju}i sa politikom ostvarivali svoje privilegije, {to jo{ i danas ~ine.O svemu ovome svjedo~i negativna selekcija nastavnika koji su zbog toga reproducirali svoje neznanje na budu}e generacije i tako zatvorili {kolstvo u ~aroban krug bezizlaza, pa visoko {kolstvo podsje}a na zatvoreni geto samodovoljnih (ne)istomi{ljenika. Jedini izlaz iz tog za~aranog kruga je stvarna reforma koja bi u prvom redu trebala da obuhvati KVALITETNU REVIZIJU svih zvanja u redovne i vanredne profesore , ~ak i pod cijenu da se potpuno ostane bez univerzitetskog kadra, jer ve}ina tog kadra nije ni{ta drugo do SAVR[ENI KO^NI^ARI SVAKOG EVENTUALNOG PROGRESA NA UNIVERZITETU i pretvaranja univerziteta u ono {to bi on po definiciji trebao da bude a to je PODR[KA U ZNANJU svim institucijama sistema u dr`avi i dru{tvu u cjelini.

Da bi potkrijepila primjerom ove tvrdnje navest }u samo dio onog {to ja pro`ivljavam na ovom Univerzitetu. Po{to sam vi{e nego ispunila uslove za zvanje u vanrednog profesora, oko mene se pletu razne mre`e kako da me se u tome sprije~i. Te mre`e su na ETF-u ispleli dekan Aleksandar Ili{kovi} i njegov biv{i asistent, njegov ~lan komisije za promociju u zvanje redovnog profesora, te recenzent njegovih knjiga, Branko Doki}. Da bi se za{titila od tih intriga, obratila sam se Univerzitetu, gdje mi je rektor obe}ao da }e u~initi sve {to on mo`e, a nije u~inio NI[TA. Moj zahtjev je tamo stajao 3.5 mjeseca nakon ~ega sam ja izgubila strpljenje i intervenisala. Od rektora, Dragoljuba Mirjani}a i sekretara Vladimira Nikoli}a dobila sam obja{njenje da prorektor, gospodin Gnjato NE]E da stavi moj zahtjev na dnevni red Vije}a Univerziteta. Nazvala sam g. Gnjatu i saznala da on UOP[TE nije ni vidio ni ~uo za taj moj zahtjev! O~igledno da neko LA@E! Nazvala sam sekretaricu i pitala je kome je sa protokola proslije|en moj zahtjev, a ona je odgovorila : SEKRETARU! Eto tako RADI ovaj Univerzitet i tako “ {titi” svoje zaposlenike od intriga! @alosno je da je u sve ovo upleten i rektor Dragoljub Mirjani}, a jo{ je `alosnije da on, kao takav OBNAVLJA MANDAT VE] TRE]I ili ^ETVRTI put!!!Zar nije vi{e nego vidljivo kakva je ko~nica svakom eventualnom razvoju takav univerzitet? Ljudi koji nisu vi{e sposobni da RADE SVOJ POSAO, trebaju i}i u penziju!. Sekretar Univerziteta u Banjaluci, svakako me|u prvima!

Ako se ne preduzmu mjere u smislu radikalnih promjena svugdje u na{oj dr`avi, a prvenstveno na univerzitetu ( kao i na Elektrotehni~kom fakultetu koji }e ostati jedan fosil u novim uslovima `ivota, i koji }e nastaviti da vegetira, kao i do sada, do svoje potpune propasti koja postaje sve izvjesnija), crno nam se pi{e. A ja sam osje}ala obavezu da o tome obavijestim javnost kako jednog dana ne bi bilo re~eno: SVI SMO MI ZA TO KRIVI, kao {to sam mnogo puta imala priliku ~uti. Da, mo`da svi, ali osim mene. Ja ovim tekstom upozorenja i sveukupnom mojom, dodu{e bezuspje{nom i usamljenom 25-godi{njom borbom ( koja je rezultirala samo u tome da sam ~itavo to vrijeme pod “rigoroznim sankcijama” u svakom pogledu) `elim da se ogradim od bilo kakve i bilo ~ije pomisli na moje sau~e{ni{tvo u tome, kad ve} ne mogu uticati na to da se ( iz gore navedenih razloga) dese bar neke promjene na bolje, bez obzira na to {to }u zbog ovoga {to sam ovdje napisala mo`da pasti pod jo{ ve}u nemilost nego je ova koju trpim ve} vi{e od 25 godina, ako je ve}a od ove koju trpim, uop{te mogu}a.