Dr Radojka Pra{talo

ETF Banjaluka

prastalo@etfbl.net

 

                                               PAKET ZA STUDENTE

 

           Molim sve one studente koji }e na svoju e-mail adresu primiti ovaj “ paket” da ga proslijede  svojim kolegama i prijateljima studentima sa drugih fakulteta, koji, na`alost, nemaju gdje dobiti ova bitna saznanja, tako va`na za njihovu budu}nost i za budu}nost ove zemlje ( jer kod nas ne postoje mediji koji bi se mogli smatrati javnim servisom, a obrazovanje je fosilizirano do krajnjih granica). Nadam se da vam ne}e biti te{ko ulo`iti to malo truda u tu svrhu. A ako ulo`ite jo{ malo vi{e truda, te ova saznanja  usvojite kao svoja i po~nete ih {iriti i dopunjavati  svagdje gdje imate priliku, mogli bismo svi zajedno jednog dana ( a od vas zavisi kad }e se to desiti), dose}i ono {to se zove  BOLJI @IVOT.

 

                                                                                                                       Dr Radojka Pra{talo

 

 

Drage kolege studenti!

 

 

U situaciji u kojoj  vlast radi šta hoće, a stanovništvo sjedi bespomoćno skrštanih ruku i gleda “prljavi nogomet” na stranačkoj sceni, mladi, jedina nada i šansa ovog društva i države, pakuju kofere i odlaze. To je dvostruka šteta jer kreativni mladi ljudi, koji bi svojim stvaralaštvom mogli iz pepela podići našu državu, odlaze, a kad oni odu   neće  imati tko ni  da stvara nova radna mjesta za dolazeće generacije. Odlaze jer nisu poštovani, nisu cijenjeni. Ne cijeni se ni znanje, ni  nauka, ni rad.  Iz svega toga  zaključuju  da neće moći  izgrađivati  profesionalnu karijeru, niti će moći obezbijediti krov nad glavom i egzistenciju svojoj  porodici. Situacija je takva već nekoliko desetljeća, a naročito od 1991. godine. Mladi ljudi su  gotovo posve isključeni iz društvenog života.Oni ostare čekajući da nađu posao! Smatrani su djecom iako imaju 30 i više godina i još uvijek žive  na grbači roditelja. Mnogi zbog takvog statusa nisu mogli zasnovati porodicu i steći potomstvo. A još prije stotinjak godina odraslima i sposobnima za samostalan život smatrali su se i 15-godišnjaci! U prethodnim desetljećima, što se prenijelo i do danas,  čak i 30-godišnjaci se smatraju premladima da bi im se išta dopustilo da samostalno rade! Politika se prema njima odnosila podcjenjivački i stalno ih je gurala na marginu, odakle su mnogi otišli preko granice. A oni su najsposobnija radna snaga!  Mladih ljudi uopće nema u politici, u menadžmentu jer bi tamo bili opasna konkurencija onima koji su fosilizirali društvo i državu. Mi  smo  društvo u kom je opasno biti drugačiji, bolji. Pogotovo se ne smiju imati nikakve progresivne ideje! Zbog toga su  svi u našem društvu, pa i mladi,  opterećeni strahom     ( ne bez razloga), da ne mogu  napredovati ako kažu svoje mišljenje i da nikako ne   mogu  uspjeti ako su ličnost. Od njih se i dalje zahtijeva da budu element amorfne poslušne mase kojom  fosilizirani i kriminalizirani  rukovodioci manipulišu kako hoće.  Kao posljedica toga najbolje prolaze oni ljudi koji ne govore svoje mišljenje, već govore ono što se od njih očekuje, tj. šta od njih očekuju oni koji odlučuju o njihovom napredovanju. Takva situacija je i dalje. Jedini koji bi mogli doprinijeti u smislu promjene u tom smislu su mladi.  Oni su   neopterećeni  sistemom mišljenja koji je u nas “ugrađivan” 50 godina.  Pustimo zato njih da oni pokažu smjer kojim treba ići, a ne  da o tome stalno odlučuju neki “komiteti” nekolicine moralno i stručno problematičnih vlastodržaca  koji donose sve odluke mimo institucija sistema. A takvo stanje se neće NIKAD promijeniti samo od sebe!

Mladi bi se lako transformisali u novu poduzetničku elitu  koja je našem društvu potrebna kao hljeb nasušni. Samo takva elita bi bila sposobna da kreira i otvara nova radna mjesta i da stvara pretpostavke za naše  priključenje svijetu. Ova kvazielita iz prošlih vremena sposobna je samo da zatvara radna mjesta što  na sve strane  i dokazuje. Ljudi bi se  trebali početi okretati rješavanju problema u svojim sredinama, koliko  god to mogu, a ne očekivati da im država riješi sve problerme.Tako bi se i studenti trebali angažirati na rješavanju nagomilanih problema na univerzitetu. Zbog sebe, zbog dolazećih generacija, zbog opstanka našeg društva i države! Doduše, država ne bi smjela apstinirati već ih podržati u svakom pogledu, ali to, zasad, nije realno očekivati. Pri tom treba imati na umu da je sve uzaludno ako se ne krene od zapošljavanja. Međutim, problem zapošljavanja je veoma kompleksan, ne samo sa stanovišta materijalne podrške već i stoga što  se pojavljuju novi fenomeni, nove vrste rada, nove vrste zaposlenosti, fleksibilna zaposlenost i sl. A tu leži suština problema: Naše školstvo nije pratilo potrebe društva pa  ono još i danas proizvodi isti onakav kadar kakav je proizvodilo prije 20 godina! Taj kadar nikom ne treba, a onog kadra kakav bi danas bio potreban, naprosto nema.  Zato bi mladi, u prvom redu, trebali izvršiti silan pritisak na univerzitete da se defosiliziraju i da počnu služiti svojoj svrsi, a to je proizvodnja kadra za budućnost a ne za prošlost! 

            Oni koji su se “ustoličili” koče mlade da napreduju na sve moguće načine. To je najvidljivije na  univerzitetu. Dr Samuel Jackson  je još u 18 st.  rekao: Upravo je nevjerovatno s kako malo prave intelektualne superiornosti ljudi mogu postati poznate osobe u javnom `ivotu.  Zbog toga mladi nisu nešto mnogo ni ambiciozni, jer su davno shvatili da žive u društvu u kom  se sa  znanjem, radom i trudom ništa ne može postići, već samo mešetarijama i kriminalom. Ali takvo dru{tvo i dr`ava su nu`no osu|eni na propast!

          Zato se  svi, a naro~ito mladi, moraju anga`irati na podsticanju promjena. To  dru{tvo od njih o~ekuje, i to sa pravom. Zaista bi bilo nenormalno da to studenti, budu}i intelektualci, o~ekuju od u~male brozovske radni~ke klase koja jo{ uvijek ~eka pred propalim fabrikama da ih netko o`ivi (!??), a neki ~ekaju, izgleda, i vaskrsenje samog Broza!  Od njih se ne mo`e o~ekivati nista novo, revolucionarno i progresivno, jer njima je  pedeset godina bilo  zabranjivano da  uop}e misle, pa u glavama nemaju potrebnih premisa za ideje i zaklju~ke koji su danas potrebni.

 

         

          Zato vi, kolege studenti, otpo~nite ovu borbu za bolje sutra, a mi, univerzitetski nastavnici, koji smo dospjeli ovamo na legalan i po{ten na~in, a ne  na razne sumnjive, protivzakonite i krimanalne  na~ine, }emo vam pomo}i u svakom pogledu.  Za po~etak pro~itajte ~lanak iz lista REPORTER od 4. 11. 2002, (www.geocities.com/prastalosakic), kako biste {to bolje shvatili situaciju i preduzeli prve korake. Kao  {to iz ~lanka mo`ete vidjeti, prvi korak je DEFOSILIZACIJA i DEBLOKADA univerziteta, a to }ete otpo~eti  ZAHTJEVOM da se izvr{i OBJEKTIVNA i STRU^NA REVIZIJA  AKADEMSKIH ZVANJA, jer se na univerzitet natalo`ilo kojekakvog kvazikadra, koji ga je, da bi tu opstao do penzije, morao fosilizirati.

          U svakom slu~aju vi imate pravo na to da ne dozvolite da va{e najbolje godine `ivota i  novac  koji va{i roditelji tro{e za   financiranje va{eg studiranja, ne bude stra}en. Ali, na`alost, u dr`avi u kojoj ne funkcioni{u institucije, vi se morate SAMI BORITRI ZA TO PRAVO. I  borite se za to pravo.  

 

 

                                                                   Sa  po{tovanjem

                                                                                             Dr Radojka Pra{talo

 

 

Dr Radojka Pra{talo

 

                                 Za studente 4. godine

 

 

     Tekst koji slijedi  sam izvadila iz literature kako bi mladima, od kojih o~ekujem da “ demontiraju “ ovu `abokre~inu u koju smo dospjeli zbog 50-godi{njeg prakticiranja principa negativne kadrovske selekcije, te da od nje naprave dr`avu dostojnu po{tovanja kao {to su  je napravili  osvije{teni stanovnici Irske ,Finske i nekih drugih zemalja.  @eljela sam da im samo pojasnim ono {to nitko u ovoj dr`avi ne}e, a to je: koje su njihove du`nosti i mogu}nosti. U tom cilju bilo je neophodno demistifikovati la`ne nau~nike, la`nu nauku, la`ni univerzitet i op}enito la`ne  i umi{ljene  “ veli~ine” na{eg dru{tva koje nas nepokolebljivo vode u potpunu propast i nestanak.         

 

 

            Zadatak nau~nih  radnika u siroma{noj zemlji

 

 

Zasigurno, nema u fizici nikog u na{em stolje}u poput Einsteina, ali mo`emo zamisliti kako se lako  moglo izgubiti Einsteina, prvenstveno da je bio ro|en u zemlji u razvoju.

A.Salam

 

          Bez obzira {to je nauka obilje`ena univerzalnim odlikama koje natkriljuju usko}u pojedinog vremena, sredine ili pojedinaca, neupitno je da se zbog aktualnih okolnosti u kojima pojedini nau~nici rade- njihove funkcije mogu zna~ajno razlikovati.

         ^injenica je da su u na{e doba na najve}oj cijeni nau~nici koji rade na granici poznatog i nepoznatog, pa se Nobelove nagrade dodjeljiju gotovo isklju~ivo njima. Me|utim, i u siroma{nim zemljama koje ne mogu podnijeti financijsko i organizacijsko optere}enje takve vrste, potrebna je nau~na aktivnost, nu`ni su nau~nici.  [tavi{e, zna~enje im je za tu sredinu ogromno, ali zbog sku~enosti dru{tvene podr{ke nau~nom djelovanju- nau~ni prioriteti, te zahtjevi {ire javnosti i o~ekivanja nau~nika, su specifi~ni.  Oblikuje ih pomanjkanje novca, nizak stepen opremljenosti, insuficijentnost sveukupnog nau~nog sistema, nestimulativna sveop}a klima o nau~nom radu, dilentantizam, korupcija, klijentelizam, sujeta, primitivizam, kvazikadar formiran na bazi falsifikata i sl.  Zato nije realno o~ekivati da }e nau~nici iz siroma{ne zemlje dati zna~ajnu podr{ku za rje{avanje nau~nih problema koji nadvisuju aktuelne potrebe te sredine. Zato  su nau~nici u takvim sredinama u najve}oj mjeri usmjereni na rje{avanje prakti~nih i aktualnih problema-.tj. bavit }e se primjenjenom naukom, edukacijom i strukom, te }e tekovine savremenih tehnologija pribli`iti svojoj sredini.  U tome se od njih o~ekuje IZVRSNOST, te zahtijeva pomo} u transferu znanja i tehnologije u vlastitu sredinu i pra}enje svjetskih nau~nih zbivanja, {to im omogu}uje da informi{u, usmjeravaju i savjetuju vlastitu sredinu i educiraju nau~ni i tehnolo{ki visoko kompetentni podmladak.  Zbog toga moraju biti {kolovani u vrhunskim svjetskim nau~nim institucijama, te trebaju biti sposobni komunicirati sa razvijenim svijetom na ravnopravnim osnovama, djelatno i kompetentno.

 

          Budu}i da  kroz razvoj nauke i kroz pravilnu edukaciju nau~nih kadrova podsti~emo slobodarski na~in razmi{ljanja, produhovljenost, sistemati~nost, otvorenost i dijalog  u dru{tvu- te da opiranjem svim oblicima prisile i diskriminacije ja~amo po{tenje, iskrenost i ma{tovitost- o~igledno da ulaganjem u nauku, i u siroma{noj  sredini bitno doprinosimo educiranosti svih ljudi, utje~emo na nastajanje humanijeg svjetonazora, olak{avamo procjenu vlastitih i tu|ih dometa, olak{avamo prevladavanje starog i prihva}anje novog, te poti~emo op}u dobrobit i blagostanje ljudi ( {to do sada  nije bio  slu~aj u RS i BiH).

          U nau~no nerazvijenoj sredini treba izgraditi sistem koji }e omogu}iti vrednovanje nau~nih aktivnosti. Od valoriziranja pojedina~nog i skupnog nau~nog djelovanja i nau~nog doprinosa u odgoju i ~uvanju ISTINE, do op}eg materijalnog i duhovnog boljitka. Naime, u  nau~no zaostalim sredinama (  RS i BiH to sigurno jesu) nema samoreguliraju}eg, autohtonog pozitivnog odabiranja koje bi se temeljilo na principima nau~ne kvalitete. Nepostojanje kriti~ne mase nau~nika se naj~e{}e dodatno utapa u inertnosti intelektualne `abokre~ine u kojoj dominira sociolo{ka mikroklima izoliranosti i mrtvila. Primjer: ETF Banjaluka: ima profesora koji za 20 i vi{e godina nisu sa svojim asistentom uradili i objavili NITI JEDAN JEDINI RAD. A ima i onih koji nisu omogu}ili svom asistentu  da za 32 godine asistiranja doktorira i napreduje  !!?? A ima i onih koji nisu ni jedno ni drugo. Pa zar  su to nau~nici i univerzitetski profesori??

          O~igledno je  da u malim i nau~no nerazvijenim sredinama ( kao {to je ova u RS) nedostaju visoko kvalitetni nau~nici koji }e ponijeti odgovornost reorganizacije nau~nih institucija i ogroman teret nau~nog razvoja vlastite sredine i njenog povezivanja sa maticom nau~nih zbivanja u svijetu. Stoga treba uvesti me|unarodne standarde kvalitete, njegovati izvrsnost, selekcijom izdvojiti najperspekltivniji dio podmlatka i vrhunski ga educirati u zemlji i najboljim stranim institucijama.  Medjutim, to ko~i ustoli~ena  nekompetentna, fosilizirana struktura  ministra za obrazovanje, rektora i dekana koji su svjesni da bi uvo|enje takvih standarda najprije njih “pomelo”. Upravo oni i takvi kao oni  prisiljavali su na razne na~ine da  se  manje-vi{e svi oni mladi, talentovani i ambiciozni raspu se po svijetu, a i  danas ~ine sve da se oni ne vrate jer bi ugrozili njih i ovu njihovu `abokre~inu u kojoj se ba{kare kao krokodili! Prema podacima iz literature 1990. godine od 52 me|unarodno prepoznatljiva  neuronau~nika porijeklom iz Jugoslavije, samo ~etvorica su u tom trenutku jo{ radila u Jugoslaviji. Do danas su vjerovatno ve} i ta ~etvorica oti{la!

 

Vrste  nau~no-stru~nih   radova:

 

a)     Nau~ni radovi.  Oni sadr`e:

-nova znanja i/ili

-prezentiranje i tuma~enje na nov na~in od  prije znane ~injenice ili ideje

 

     b) Stru~ni radovi. Oni sadr`e:

-razne metode provjere poznatih nau~nih ~injenica, naj~e{}e mjerenjem

  i/ili prora~unom

-primjena nau~nih ~injenica u konkretrnim primjerima

     

b)    Pregledni radovi. Oni sadr`e

-nabrojana i obrazlo`ena prethodna i  najnovija rje{enja nekog problema

          -detaljna obrazlo`enja raznih rje{enja sa  vlastitim osvrtom na

            nedostatke i prednosti, sa mogu}om sugestijom daljnjih istra`ivanja ( {to

            preglednom radu daje karakter nau~nog rada)

 

Napomena: Kategorizacija mo`e biti data i po nekim drugim kriterijima. Iz ove kategorizacije je jasno da nau~nici iz siroma{nih zemalja, ukoliko nisu u kontaktu sa nau~nim institucijama u svijetu i ukoliko tamo ~esto ne odlaze, nemaju gotovo nikakve {anse da urade ne{to {to bi bilo  novo znanje. Jasno je da ni Tesla ne bi uradio ono {to je uradio da nije oti{ao u SAD. Me|utim, mo`da se tu i tamo na|e koji  kontraprimjer, koji samo potvr|uje pravilo.

       Zna~i, zahvaljuju}i prvenstveno Internetu, komjuteru, `elji da se ne{to uradi, temeljnim znanjima  iz fundamentalnih nauka i struke, mnogi od vas bi mogli da po~nu objavljivati radove, pa }e jednog dana, mo`da, do}i i u poziciju da otkriju NOVA ZNANJA. Ja vam to od srca `elim i u~init }u sve {to je u mojoj mo}i da Vam pomognem.

 

 

Uputstva za izradu semastralnog rada:

 

1.     Rad mora biti kompilacija od najmanje 4 reference ( literatura)

2.   Rad mora biti koncipiran  tako da sadr`i, otprilike:

-Uvod

-Definisanje problema i na~ini rje{avanja. Mane i prednosti dosada{njih rje{enja.

-Predlo`eni na~in rje{avanja, razrada,  mane i prednosti tog na~ina rje{avanja

-Zaklju~ak

3.     Sve slike  moraju biti numerisane, potpisane i spomenute u radu, a ako nisu originalne mora biti navedena, u uglatoj zagradi, literatrura iz koje su preuzete

4.   Sve formule numerisati, a one koje nisu klasika, navesti i literaturu iz koje su preuzete.

5.   Sve  slike i formule moraju biti spomenute u radu, a kod svih zna~ajnijih tvrdnji  koje su preuzete iz neke literature, mora biti nazna~ena ta literatura, u zadradi.

6.   Na kraju rada treba dati spisak kori{tene literatrure, precizno sa svim podacima, tko, gdje, kad itd. je to objavio

7.   Rad treba da je napisan latinicom

8.   Rad mo`e biti napisan na srpskom ili engleskom jeziku

9.   Format i na~in WORD tekstualne obrade mora biti po uzoru na propise sa nekih konferencija ( TELSIKS, PES, ETRAN, TELFOR ili sl.)

10.Onim radovima koji budu preporu~eni za konferencije, potrebno je dodati i

    ABSTRACT na engleskom, i naslov rada na engleskom.

11.Prilikom izlaganja rada mo`e se koristiti i prezentacija u POWER POINT programu, a prilikom predaje printane  WORD verzije, potrebno je predatri i disketu sa tom verzijom rada.

12. Neki od tih radova bit }e stavljeni na WEB stranicu ETF Banjaluka- predmet: MIKROTALASNA TEHNIKA I RADIO-PREDAJNICI 

 

Primjer formata rada:

INSTRUCTIONS FOR PREPARATION OF EXTENDED ABSTRACT FOR

THE 7th INTERNATIONAL CONFERENCE

ON APPLIED ELECTROMAGNETICS PEC 2005

First AUTHOR[1], Second AUTHOR[2] and Third AUTHOR[3]


Abstract: The present sample contains instructions for pre-pa­ration of the extended abstract for PEC 2005, which will be held in Nis, Serbia&Montenegro, 23 – 25 May 2005. The abst-ract should contain the most important information about the paper, ex­cluding symbols and citations other than normal text.

Keywords: Electrostatic force, Numerical integration, Cou­pled fields.

INTRODUCTION

These instructions are written using Microsoft Word 95. Other later versions of Microsoft Word can also be used. The present document can be used as a template for preparation of the extended abstract.

The length of the extended abstract should not exceed in total 2 two-column pages of A4 format, with space between columns 0.5 cm. The page setup is: top margin 2.5 cm, bottom margin 2 cm, left and right margins 2 cm. Do not number the pages.

PAPER ATRIBUTES

Font and styles

It is recommended to use Times New Roman font. Several styles for different sections of the paper are sup­plied. All the styles employ single-spaced paragraphs, 3 pt before, with first line 0.5cm from left side. The title, au­thors, table and figure captions are centred. The af­filia­tion, headings and subheadings are left aligned. Ref­er­ences should be numbered using "Numbering", to have 0cm first line and hanging of 0.6cm.

The font size and appearance for the styles to be used in the extended abstract are shown in Table I.

Figures, tables and equations

Tables and figures can be centred in columns or over the whole page width. Table captions should be over the table, as in Table I (only with horizontal borders). Figure contents and figure caption should be in one column, two rows table without exterior border. Equations should be centred and numbered flush right, as in Eqn.1,

                   (1)

CONCLUSION

Please pay attention to the language, employing UK spell checker and hyphenation.

When submitting the extended abstract, do not forget to send electronic .PDF version and the .DOC file also.

On the last page of your paper, equalise the length of the columns.

Table I

The font size and appearance for the styles.

Style

Font

size

Appearance

Space before

Space

after

TITLE

14

Bold

60 pt

0 pt

Authors

12

Normal

12 pt

12 pt

Affiliation

8

Normal

0 pt

0 pt

Abstract

9

Bold/

Normal

0 pt

0 pt

Keywords

9

Bold/

Normal

6 pt

0 pt

HEADING

10

Bold

12 pt

0 pt

Text

10

Normal

3 pt

0 pt

Subheadings

10

Bold

6 pt

0 pt

Figure Caption

9

Bold/

Italic

3 pt

3 pt

Figure contents

 

 

3 pt

3 pt

Table

9

Bold

6 pt

0 pt

Table Caption

9

Italic

0 pt

3 pt

References

9

Normal

3 pt

0 pt

Equations

 

 

3 pt

3 pt

References

[1] F. Author, S. Author, T. Author: “Title of the paper with only first letter capitalized”, Journal name or Confer­ence proceedings, Vol. 2, 2001, pp. 135-138.

[2] F. Author, S. Author: “Title of the book with only first letter capitalized”, Editor, 2001, New York.

All references should be numbered in square brackets both in the list of references and when citing them [1]. For books [2] use italic for the book title. When the book or paper is not in English, give the original title.

 

(Figure contents)

Fig.1 - Caption of the figure.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

prastalo@etfbl.net

 

 

                    OBUZDAJMO  DINARCA  U  SEBI

 

Dinarac u nama

 

     Ovo o ~emu }u ovdje pisati do skora je bila tabu tema.  Kamo sre}a da se o tome smjelo pisati i govoriti  bar prije 30 godina! Jer, dok god se svatko od nas ne suo~i sa istinom   bar o  svom karakteru ( a bilo bi dobro i o porijeklu) do tada ne mo`e biti nikakvih spektakularnih pomaka na bolje. Ako svatko od nas i dalje bude tvrdio i sebi i drugima da je on idealan i da je sve {to je on uradio idealno i kao takvo ne treba da se mijenja, ni{ta se kod nas ne}e promijeniti na bolje, a eventualni  bolji `ivot ostat }e samo pusta `elja za ve}iu nas. 

      Nakon svih nesretnih dogadjanja na Balkanu, sve vi{e preovladava ubije|enje da je  glavni krivac za  sve to   svijest stanovni{tva. Kroz surovu historiju i razne strane uticaje, stanovni{tvo ovih na{ih prostora je podijeljeno raznim vje{ta~kim granicama, satjetrano u razne torove i maksimalno  me|usobno suprotstavljeno.  U skladu s tim formirao se   neki njihov specifi~ni pogled na svijet i neka njihova specifi~na svijest. Na`alost, i jedno i drugo   ga konstantno onemogu}avaju da dosegne ono {to se zove bolji `ivot.

     Kako se  ona isto~nja~ka izreka koja ka`e: Mijenjaju}i svijest mijenjamo svijet, sve vi{e prepoznaje  i kod nas  kao  veoma korisna mudrost, to je treba slijediti i primijeniti u `ivotu. Ali kako kad je poznato da ~ovjek najte`e mijenja svoju svijest?!

      U zadnje vrijeme se sve ~e{}e ~uje od strane  pametnih, obrazovanih i dobronamjernih  ljudi da se  bolji `ivot ne}e mo}i dosti}i uz dosada{nje poglede na svijet i dosada{nju svijest i savjest  stanovni{tva. Me|utim, ove tvrdnje obi~nom ~ovjeku  ostaju nedovoljno jasne, ~ak imaginarne, a time i beskorisne.  Zbog toga }u ja, u ovom tekstu, poku{ati ilustrovati ove stavove mnogobrojnim  primjerima iz literature i stvarnog `ivota, te tako omogu}iti svakom da u navedenim karakternim osobinama prepozna bar dijeli} svojih osobina, da ih prizna bar sebi samome i da se potrudi promijeniti ih u cilju boljeg `ivota.

      Dakle, ako ~ovjek u jednom trenutku shvati da je upravo on najve}i krivac   za to {to nam je domovina u ovakvom haosu i {to se u njoj tako te{ko `ivi i ako mu se pri tom uka`e  na to da promjenom svoje svijesti i svog pona{anja mo`e doprinijeti promjeni stanja na bolje, mo`e postati motiviran za promjenu svog pona{anja. A  tek to }e biti pravi po~etak  njegovog puta u bolji `ivot. Da li }e stvarno i dosti}i taj bolji `ivot zavisi u mnogome  i od toga  koliko ljudi je krenulo  tim putem, jer  }e od toga zavisiti i brzina promjena koje }e rezultirati boljim uslovima `ivljenja.  Dodu{e, ne mo`e se re}i da se kod nas ne doga|aju ba{ nikakve promjene, ali se na`alost  mora konstatovati da se te promjene odvijaju veoma sporo i da njihove rezultate  mnoge dana{nje generacije ne}e do~ekati. Naime, ovakva spontana i opstruirana  promjena stanja je toliko spora da je vi{e primjerena `ivotnom vijeku kornja~e ( koji je nekoliko stotina godina), negoli `ivotnom vijeku ~ovjeka ( koji je oko 70-ak godina). Budu li se u promjene stanovnici tako sporo i te{ko uklju~ivali, ne}e se skoro formirati  kriti~na masa” takvih stanovnika koji bi mogli povu}i te promjene, bez obzira na opstrukciju onih ostalih.  Dakle, svi oni koji `ele da ipak  stignu  osjetiti blagodati boljeg `ivota, moraju se  aktivno uklju~iti i maksimalno doprinijeti da promjene u na{em dru{tvu teku {to br`e, tj. da se ta”kriti~na masa  svjesnih stanovnika {to prije dostigne.

       U zadnje vrijeme se na sve strane ~uje kako je  dugotrajnim uru{avanjem socijalizma i potonjim stanjem haosa i rata potpuno i{~ezao  sistem  pravih vrijednosti, a na njegovom mjestu se instalirao  sistem obrnutih vrijednosti. Tako se do{lo u situaciju da  nam elitu predstavlja kvazielita, te da  umjesto znanja, rada i po{tenja  cijenimo  ( i obilato pla}amo) dilentatizam, lopovluk, korupciju, demagogiju i licemjerstvo. Svako dru{tvo sa takvim nakaradnim sistemom vrijednosti mora propasti, pa ni na{e ne}e biti iznimka. Upravo zbog toga ni 8 godina nakon zavr{etka rata, te{ko da ima ikakvog pobolj{anja situacije.

       Znaju}i  sve ovo, trebalo bi samo  (!?) promijeniti  svijest, svoje stavove i svoje pona{anje i stvari bi se po~ele ubrzano mijenjati na bolje. Ali, to ne}i i}i tako lako sve dok  svatko od nas ne obuzda Dinarca ( Balkanca) u sebi..

       Kao prva te{ko}a na koju se pri tom nailazi je   priznanje svakog od nas da u nama zaista  ~u~i Dinarac. Ve}ina na{eg stanovni{tva ne zna ni pribli`no pravu historiju Balkana pa  mnogi od njih potpuno neosnovano sebe smatraju raznim etni~kim ~istuncima, {to je potpuno apsurdno ako se ima u vidu bar mali dio raznih mije{anja i migracija u toku historije.  Ali, ako budemo po{teni bar prema sebi, ako ve} to ne}emo prema drugima, prepoznajmo  bar karakterne osobine Dinarca u svojim karakternim osobinama ( ako ve} ne}emo priznati prisustvo dinarskih gena) i poku{ajmo ih obuzdati. To }e biti dovoljno, za po~etak.

 

Promijenimo svoju svijest 

 

          Za  mnoge nesre}e i neda}e  stanovnika Balkana krivo je njihovo pona{anje. Zbog njihove neinformisanosti  i  neprosvje}enosti  postoji sklonost  ka fatalisti~kom gledanju i pona{anju. Naime, ljudi obi~no misle ovako: Ja sam onakav kakav jesam. Kao {to je neka osoba ro|ena visoka ili niska, plavooka ili sme|eoka, debela ili mr{ava, tako je i sa pona{anjem. Neki su ljudi ro|eni sa samopouzdanjem, drugi su povu~eni, neki su inteligentni, neki tupi.. Me|utim, nau~na istra`ivanja su samo u neznatnoj mjeri potvrdila takvo fatalisti~ko gledanje. Svi smo mi ro|eni sa {irokim spektrom mogu}nosti. Zato bi  trebalo da budemo  zainteresovani da se oslobodimo  bar onih oblika pona{anja koje smo posisali sa maj~inim mlijekom, ukoliko su se pokazali kao neadekvatni, a koji nisu upisani  u  na{  genetski  kod. Mi smo ih samo nau~ili posredstvom okoline u kojoj `ivimo. Me|utim,  ~ak i one koji su upisani u na{ genetski kod, mo`emo bar djelomi~no obuzdati i staviti pod kontrolu.  To drugim rje~ima zna~i da svaki svjestan pojedinac mo`e da uti~e na svoje pona{anje u `eljenom smjeru. Mnogobrojnim eksperimentima u eksperimentalnoj psihologiji  dokazano je da se razli~iti  oblici  pona{anja, pod odre|enim uslovima, mogu nau~iti, te da se od nau~enog pona{anja, opet pod odre|enim uslovima, pojedinac mo`e odu~iti. Me|utim, treba biti svjestan da to nije ni lako ni jednostavno. Ali, ipak je mogu}e! ^udesna zamr{enost psihi~kog ustrojstva ~ovjeka ote`ava to sama po sebi, a  posebno kad je u interakciji sa uticajima okoline koju je ~esto veoma te{ko kontrolisati. Ipak, vrijedi poku{ati!

 

       A kakav je u stvari taj Dinarac koji ~u~i u nama? Prema istra`ivanjima uglednog antropogeografa Jovana Cviji}a na Balkanu se, uslijed raznih uticaja, formiralo vi{e karakternih grupa o ~emu se vi{e podataka mo`e na}i u njegovoj knjizi BALKANSKO POLUOSTRVO. Me|u tim grupama postoje dvije ekstremne: dinarska i rajinska, ~iji  elementi se prepoznaju u ve}ini karakternih crta i dana{njih  stanovnika Balkana. Po svemu sude}i, upravo te karakterne crte na{eg stanovni{tva su u najve}oj mjeri krive za njegovu zlu sudbinu, pa zbog toga  svatko tko prepozna i{ta od tih osobina u svom karakteru, morao bi se  maksimalno potrudi  da ih  elimini{e ili bar obuzda.

 

 

Psihologija balkanskog ~ovjeka

 

          ^udan je balkanski ~ovjek. Ako netko sa strane posmatra njegovo pona{anje, analizira njegove stavove i posmatra njegovo djelovanje u okviru dru{tva u kojem `ivi, ne mo`e da se oslobodi utiska da taj ~ovjek  konstantno radi u korist svoje {tete! Zbog toga nije ~udo {to mu se to sve vra}a na najgori mogu}i na~in: kroz ratove, bijedu i nesre}u svake vrste. Ne ka`e uzalud narodna poslovica: Svatko je kova~ svoje sre}e. Ali i nesre}e! Naj`alosnija ~injenica na Balkanu je upravo ta {to je ovdje bilo i jo{  uvijek ima mnogo, mnogo vi{e kova~a nesre}e negoli kova~a sre}e,  a to se  skr{i kao nesre}a i na jednima i na drugima. Zato svaki stanovnik Balkana treba da bude iskren bar prema sebi i da analiziraju}i  objektivno svoje pona{anje, ~injenje i ne~injenje postane svjestan svojeg vlastitog udjela u nesre}ama koje se de{avaju balkanskom stanovni{tvu i njemu samome.

          Psihologija ~ovjeka kao vi{eg bi}a je vjerovatno bar sli~na  (ako mo`da ne i ista) u svim krajevima svijeta, ali je ona razli~itim tradicijama, religijama, politi~kim sistemima, prosvje}ivanjem i obrazovanjem u mnogome korigovana i usmjeravana, planski ili neplanski, u pozitivnom ili negativnom smislu. Ovdje na Balkanu, u nedostatku ozbiljnih politi~kih sistema, svi ovi razni uticaji su se reflektovali na stanovni{tvo  uglavnom negativno tako da se   konstantno ima situacija koja bi se mogla uporediti sa  ra{timovanim orkestrom. Tako razne tradicije, umjesto da doprinose  bogatstvu kulture, one samo unose razdor i zabunu u stanovni{tvo koje je u tom smislu veoma {aroliko. Religije djeluju jo{ pogubnije, potpuno destruktivno zahvaljuju}i  ~injenici  da  ih mnogobrojni zlonamjernici konstantno zloupotrebljavaju u svrhu svojih vlastitih ciljeva, shvataju}i njihovu mo}. Ozbiljnih politi~kih sistema na Balkanu nikad nije ni bilo, a {to se obrazovanja i prosvje}ivanja ti~e ono je uvijek na margini i nikad nije bilo su{tinsko ve} uvijek samo formalno. Zbog toga je balkanski ~ovjek upravo takav kakav je. Da bi ga bolje upoznali, dajmo rije~ onima koji su ga najbolje poznavali i koji su ga u svojim djelima bezbroj puta opisali.

          Ivo Andri}, u ZNAKOVIMA PORED PUTA, ka`e: ^ovek koji nastoji da poraste tako {to u svojim, a zatim u sva~ijim o~ima umanjuje sve oko sebe, da bi to postigao, on primenjuje nadljudski i neljudski visoka merila na sva~ija dela i postupke. Pred njegovim sudom ne mo`e niko opstati, ni tu meru izdr`ati, pred njim se sve spu{ta, povija i smanjuje do nepostojanja. Jedinica mjerenja je nula. Kad tako sve oceni, premeri i sravni sa zemljom, onda se pobedni~ki pro{eta tom pustinjom, kao melanholi~an trijumfator, `ale}i se na nesposobnost ljudi i nesavr{enost stvari. A iza njegovih le|a odmah se ispravlja i di`e sve {to je on svojim merenjem oborio i unizio i dobija ponovo svoju stvarnu meru i visinu koju je oduvek imalo. Ali on, on se nikad ne okre}e da bi pogledao iza sebe, ide samo napred, pobedni~ki  i sigurno, i meri i obara sve, a sam ni{ta ne zna do to i ni~eg nema do svojih visokih merila, i svog beskrajnog zadovoljstva zbog njih.

          Slijede}i citat iz istog djela ka`e: Na kraju, svi ra~uni i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno: pravo prokletstvo njegovog `ivota dolazilo je od visokog mi{ljenja koje je imao o sebi. I {to je najgore, on toga nije bio svestan; to mi{ljenje je `ivelo u njemu kao {to `ivi u nama na{ krvotok i stalno lu~enje `lezda, a mi ga nismo svesni, ne znamo ga, ne ose}amo  i ne vidimo druga~ije do po njegovim krajnjim posledicama. To je ~oveka zavodilo na hiljade krivih puteva i pogre{nih zaklju~aka u `ivotu, nagonilo ga da uzroke svim svojim mnogobrojnim neda}ama i nezadovoljstvima, i svim protivre~nostima svog `ivota -tra`i tamo gde oni nisu i ne mogu biti.

          U slijede}em citatu iz istog djela, Ivo Andri} ka`e: Istinski ponos dovoljan je sam sebi. Samo, istinski ponos je redak. Mnogo ~e{}e susre}emo oholost, sujetu, uobra`enje: nekad su pod njegovim vidom i imenom, a nekad goli, bez maske. Oni nikad nisu dovoljni sami sebi. Da bi se potpuno ispoljili i iz`iveli, njima treba tu|e divljenje i priznanje, ~esto i tu|e poni`enje; oni su za onoliko ve}i za koliko drugog umanjuju, a ta veli~ina nikad im nije dosta, stoga su stalno nemirni, u pokretu, tra`e}i na {ta bi mogli da se popnu i izdignu, dok je ponos uvek miran, zadovoljan onim {to je i gde je, i samo ne da nikom na sebe. Ponosni ljudi, prirodno, ~esto stradaju zbog svog ponosa, ali im njihov ponos poma`e da podnesu svako stradanje. Naprotiv, sujetni ljudi se i poni`avaju da bi zadovoljili svoju sujetu i, naravno, ne uspjevaju u tome, jer sujeta se, kao }udljiva `ena iz r|avog dru{tva, odjednom okre}e i predbacuje im ono {to su zbog nje u~inili.

          Na  jednom mjestu  Ivo Andri} pi{e: Nekad davno napisao sam da je jedna od ~ovekovih slabosti njegova mala i ograni~ena sposobnost predvi|anja, naro~ito kad su u pitanju ne sitne i svakodnevne, nego krupne i sudbonosne stvari. ( To ne zna~i da nije oduvek i svuda bivalo izuzetnih, velikih ljudi koji su bili sposobni da svetlo{}u svoga duha obasjaju u`a ili {ira podru~ja budu}nosti.) Ali bez obzira na tu na{u ograni~enu sposobnost predvi|anja, i svaki od nas obi~nih ljudi treba da razvija i usavr{ava svoje umne i moralne snage i da savesno vr{i svakodnevne du`nosti i poslove, kako bi mogao spreman do~ekati tu te{ko predvidljivu budu}nost i sa {to vi{e razuma, hrabrosti i ljudskog dostojanstva stati pred svaki zadatak i svako nepredvi|eno isku{enje, koje ona mo`e da donese.

          ^esto smo primorani da se zapitamo jesu li neki od  ljudi koji su bili (ili jo{ uvijek jesu) na vode}im funkcijama u politici uop}e normalni ljudi? Prema zvani~nim medicinskim statistikama poznato je da je u svakoj populaciji prisutan ogroman postotak ljudi za koje se to ne bi moglo re}i. Zbog toga je neophodno obezbijediti mehanizme koji bi mogli sprije~iti dolazak takvih ljudi na vlast. Ako se to ne obezbijedi, manijaci poput  Hitlera, Staljina, Lenjina i mnogih drugih bit }e i u budu}e u mogu}nosti da izazivaju katastrofe poput onih koje su takvi psihopatski bolesnici izazvali. Da je takvih bolesnih politi~ara  bilo ( a i sad ih ima) na politi~koj sceni Balkana, neosporno je. Zato nije slu~ajno {to se u ZNAKOVIMA PORED PUTA na{ao i ovaj odlomak:

          Jeste li primetili koliko ludaka i manijaka ima oko nas? Obratite pa`nju, pa }ete videti. I kod onih koje smatramo normalnim javi se povremeno blesak nekog ludila, ili ne~eg {to li~i na ludilo, potraje du`e ili kra}e, pa pro|e kao da nije nikad ni postojao. Ali vi posle toga znate na ~emu ste i gde da svrstate toga ~oveka. Istina, ima i takvih sa kojima se dru`ite ili vi|ate godinama, a da nikad niste primetili ni{ta {to bi moglo da li~i na ludilo. To zna~i samo da taj nije imao prilike da se oda. Ili vi niste umeli da vidite. Jer, primetili vi to ili ne, mo`ete slobodno uzeti kao pravilo da u svakom od ovih oko vas ima kvasac ludila, ovakvog ili onakvog, ve}eg ili manjeg. (Razume se da to va`i i za vas, li~no, u odnosu prema drugim ljudima.)

          Razli~ite su i mnogobrojne sitne ili krupne vrste du{evnih poreme}aja od kojih ovi ljudi pate, nekad primetno, a nekad skriveno, ali mi se ~ini da ih ponaj~e{}e napada i zanosi ludilo veli~ine, golema{tvo raznih oblika i stepena.

          Analiziraju}i pa`ljivo psiholo{ke osobine stanovni{tva svoje domovine, Ivo Andri} dalje ka`e:

          ^esto mi se ~ini da je od svih na{ih ljudskih r|avih osobina najte`e podnositi samovolju. Lak{e se branimo od svakog drugog zla nego od nepredvidljive i neura~unljive }udljivosti, od ose}ajnog i misaonog nereda sirovih i surovih ljudi. Svaki se r|av nagon pre ili posle zadovolji ili smiri, a samovolja nas prati i goni stalno, susre}e gde to ne o~ekujemo, poga|a gde se ne nadamo, jer se ona ne zaustavlja ni pred ~im. Samovoljni i osioni ljudi,  kakvih u nas ima dosta, u svakom vremenu i u svima redovima, nanose dru{tvu vi{e {tete nego pijanci, kradljivci ili ubojice. I plemenitija ose}anja, kojih samovoljni ljudi nisu potpuno li{eni, unapred su otrovana i obesna`ena njihovom samovoljom koja mo`e da stvara samo nered i pusto{, u njima i oko njih.

 

          I Me{a Selimovi} je bio obdaren nekom vrstom sklonosti za analiziranje psiholo{kih osobina ljudi iz svog okru`enja. Njegova djela su prepuna takvih analiza ili bolje re~eno, od njih se i sastoje. Citirajmo ne{to od toga:

           

           ..“Imao sam jednu nepo`eljnu osobinu, ni od koga nikad nisam tra`io nikakvu uslugu. Mojoj nezavisnosti ljudi su postavljali razne prepreke. Namjerno ili prirodno, neva`ni i zavisni ljudi uvijek nailaze na podr{ku ja~ih. Ja sam uvijek i{ao uspravno, ni{ta nisam tra`io {to mi normalno ne pripada, sa svakim sam razgovarao ravnopravno, ne sagibaju}i ni ki~mu ni {iju. Primijetio sam da ~ovjek ne smije da bude nezavisan a jo{ manje pametan, jer }e ga sna}i mnoge nevolje..

          ..Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je ki~ma od `eljeza pukla bi za dva mjeseca. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sli~an je vodi, nema svog oblika, prilago|ava se sudu u koji ga uspu. Ni{ta mu nije gadno, ako mu je korisno, jer je imao jedan cilj u `ivotu: da uspije..

          ..[to ima vi{e skloni{ta iza kojih se ljudi kriju, sve je vi{e prostora za ljudsko zlo. ^ovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio od odgovornosti i krivice, {to je podsticaj za zajedni~ku neodgovornost. Te{ko ~ovje~anstvu dok je tako!..

          ..Sve }e pro}i, gospodine,- govorio je tihi Ibrahim Paro  (TVR\AVA) . Ali kakva je to utjeha? Pro}i }e i radost, pro}i }e  i ljubav, pro}i }e i `ivot. Zar je nada u tome da sve pro|e?..

          ..Mislim da je naziv ta~an: otpadnik, konvertit, ~ovjek koji je promijenio vjeru. Bili smo hri{}ani, pa smo ostavili staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu. Zar to nije otpadni{tvo? Me|utim, ja sam ipak vezan za bosansko i muslimansko porijeklo i uvjeren sam da je na{a slo`enost   ( zbog dugogodi{njih tu|ih navika koje smo prihvatili) zbog ~udne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljada spletenih ~vorova izuzetno bogata stvarala~kim mogu}nostima.

          Mo`da su svoju prevjeru pla}ali ve}om revno{}u u novoj vjeri.

          S nejasnim osje}anjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadni{tva, ne}emo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadr`avamo vrijeme u strahu od ma kakvog rje{enja.

          Emocionalna pozlije|enost mo`e u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam ili u neutoljivu emotivnu glad ili buntovni{tvo, otpor, te`nju za nezavisno{}u svih ljudi i svih vjera, stalno osje}anje povrije|enosti koje se nikad i ni~im ne mo`e rekompenzirati, zbog ~ega je ~ovjek stalno u stavu odbrane.

             [to re}i na ovo? Religije su danas u razvijenim zemljama li~na stvar svakog pojedinca. Tako bi trebalo da bude i kod nas. Sve drugo je zloupotreba. Najopasnija zloupotreba je kad se religija izdigne na nivo dr`ave i kad religijska pripadnost postane kriterij za odre|ivanje prava svakog pojedinca. Takvo ne{to je jo{ uvijek prisutno na Balkanu, a prema tome se mo`e i suditi o nivou kulture te sredine. Sa `aljenjem se mora konstatovati da sredina u kojoj va`e ovakva pravila, nije daleko odmakla od kulturnog nivoa  srednjeg vijeka. Takvo ne{to sebi ne smije dozvoliti dr`ava koja `eli da bude smatrana ozbiljnom dr`avom. Danas, kad se zna {ta je religija, odakle poti~e i sa kojom svrhom je uvedena, bilo bi normalno da svatko bira sebi religiju u skladu sa vlastitim potrebama.To je u razvijenim zemljama ve} uobi~ajeno. Kad bi se to i kod nas odoma}ilo, vi{e se o konvertitstvu ne bi sudilo na isti na~in kao u srednjem vijeku. Tada je konvertit smatran odmetnikom i po toj osnovi su mu naturani razni kompleksi, zbog kojih se u njemu javljala `elja da pobije sve pripadnike svoje prija{nje vjere, kako bi zameo trag svog konvertizma. Kao posljedica takvih pona{anja nastala je poslovica:Gori poturica od Tur~ina. Takva pretjerana lojalnost konvertita je djelomi~no bila uslovljena i `eljom da se dodvori svojim novim savjernicima, a to su bili ~esto osnovni razlozi za vr{enje mnogobrojnih pokolja u toku historije. Sa stanovi{ta dana{njih demokratskih shvatanja, konvertitstvo nije za osu|ivanje. To je naprosto stvar li~nog izbora. Ina~e, kompleks konvertizma nametnule su svojim vjernicima vjerske zajednice, kako bi sprije~ile osipanje ve} ste~enih vjernika. U tom cilju su kori{tene razne metode prijetnji, prisila, straha, ucjena i naturanja kompleksa konvertizma. Dana{njem ~ovjeku, koji ima bar osmogodi{nju {kolu, ne bi vi{e slu`ilo na ~ast da se na taj na~in da izmanipulisati od strane bilo koje religijske grupe.

 

          Ako pravilno shvatimo poruke pisaca  zaklju~it }emo da su nam oni `eljeli savjetovati da svatko od nas prepozna kod sebe iste takve mane i da ih, u svom vlastitom interesu, poku{a bar obuzdati.

 

          Kako su ovdje citirani odlomci iz djela na{ih pisaca, to je o~igledno da se  radi o opisivanju karaktera ljudi sa na{eg podru~ja. Me|utim, time se ne `eli re}i da su svi drugi ljudi van ovih  balkanskih podru~ja, bolji. Niti govora! Oni su samo uspjeli ( ili ih je ne{to na to prisililo) da svoje takve lo{e osobine stave pod kontrolu, bar u onolikoj mjeri u kolikoj je to neophodno da one ne bi, u ve}im razmjerama, zagor~avale `ivot  i njima i ostalima. [to se ti~e stanovni{tva Balkana, ono jo{ nije dostiglo taj stepen razvoja svijesti na kojem bi moglo samo zaklju~iti da ga takve karakterne osobine vuku u propast, a  do sada se nije na{ao nitko dovoljno svjestan i sposoban da  stanovni{tvu nametne takav kodeks pona{anja u kojem bi se  takve karakterne osobine okvalificirale kao lo{e, nepo`eljne i opasne. A u interesu je svakog stanovnika Balkana da se bar ne{to u~ini u tom smislu. Jer takva situacija, kakva je sada na Balkanu, ne mo`e odvesti narode Balkana u bolju budu}nost jer ne postoje nikakvi zdravi moralni principi ( niti bilo kakvi mehanizmi)  koji bi onemogu}ili da ljudi sa lo{im psiholo{kim osobinama  lako dolaze do najvi{ih instanci vlasti, da se tu dugo zadr`avaju i uzrokom su katastrofa koje su  bile pogubne u pro{losti, koje su pogubne u sada{njosti  a  bit }e pogubne i u budu}nosti ( ako budu}nosti uop}e i bude).

 

          Sa `aljenjem se, pored svega gore re~enog, mora jo{ konstatovati da je osnovna `ivotna filozofija stanovnika Balkana ona koja se mo`e iskazati re~enicom: Da kom{iji crkne krava ( pa makar i moja crkla)! To je, dodu{e, izum  neprosvije}ene, primitivne sredine. Sama ~injenica da je ta ideja na Balkanu jo{ uvijek veoma  prisutna, mora ozbiljne ljude navesti na razmi{ljanje. Zna~i li to da smo mi na Balkanu jo{ uvijek prevashodno primitivna sredina? Ono {to najvi{e u`asava je ~injenica da je ovakva filozofija  `ivota jednako zastupljena kod  nepismenih kao i kod univerzitetskih profesora!

I kod njema~kog naroda postoji poslovica koja ka`e: Die reinste Freude ist die Schadefreude. To bi u slobodnom prevodu zna~ilo: Naj~istiji oblik radovanja je zlobno likovanje nad nevoljama onih kojima zavidimo, a {to bi se moglo smatrati identi~nim sa onim gore re~enim. Me|utim, po stepenu razvoja koji je dostiglo njema~ko dru{tvo, mora se zaklju~iti da je filozofija `ivota iskazana gornjom sentencom potisnuta i marginalizovana, te nije vi{e u stanju da iza sebe ostavlja pusto{. Na`alost, na Balkanu je ona jo{ uvijek u  `i`i  `ivota i predstavlja  osnovu za gra|enje sopstvenog stava ve}ine pojedinaca prema ostalim iz svog okru`enja, pa i {ire. Naravno, sva ~injenja vo|ena ovom destruktivnom maksimom su krajnje destruktivna, a to vu~e ~itavo dru{tvo nazad. Svaka nova, dolaze}a generacija nema {ta bolje da nau~i od prethodne do to isto, zbog ~ega i ona postaje ista takva ( ili jo{ gora),  a {to je iza{lo na vidjelo  posljednjih godina na Balkanu. Kao rezultat dugogodi{njeg prisustva ovakvog circulos vitiosus-a, o~igledna je sve ve}a prisutnost primitivizma me|u svim slojevima stanovni{tva. A primitivizam nije ne{to ~ime bi se neko dru{tvo moglo ponositi. Naprotiv. Iako bi svatko iole razuman brzo i lako mogao uvidjeti negativne posljedice ovakve  svoje  `ivotne filozofije ( ~ak i na sebe samoga), `alosno je da to ne uvi|aju ~ak ni oni koje  smatramo obrazovanima. Jer, da to uvi|aju, borili bi se protiv nje, a ne bi bili njeni najdosljedniji privr`enici, kao {to  to jesu. Pa zar nije vi{e nego o~igledno da ako mojem kom{iji ne crkne krava, bit }e vi{e mlijeka i mesa za sav narod.  A taj narod, ako bude bolje `ivio, bolje }e i raditi, {to }e voditi ka bogatijem dru{tvu i bogatijoj dr`avi. A u bogatijoj dr`avi bit }e bolje i zdravstvo i {kolstvo i sudstvo i privreda i penzije i sve ostalo. A to zna~i da }e i meni biti bolje! Zar svaka osoba ne bi trebalo da te`i k tome i da radi samo ono {to vodi ka takvom cilju? A na{ balkanski ~ovjek se upravo suprotno pona{a! On  ne samo da `eli da kom{iji crkne krava, nego }e ~ak uraditi sve {to god mo`e da se to  i  desi, a ni najmanje mu ne}e biti `ao svog truda. Pri tom mu ni u jednom trenutku ne}e pasti na pamet da se zapita: [ta ako takvih kao ja ima mnogo? [ta ako su svi takvi? Kud }e nas to odvesti? Da li }u ja, kao jedinka, na kraju od toga svega imati korist ili {tetu? Balkanski ~ovjek je toliko ograni~en u dometu svog razmi{ljanja da ne mo`e shvatiti kako su to sve na{e zajedni~ke krave  i  ako sa njima ide sve dobro, onda se i mi svi mo`emo nadati nekom boljitku. A ako ne ide, svi mo`emo o~ekivati samo propast. Osim toga treba imati na umu da pored razo~arenja, uzbu|enja i `urbe  jo{ i mr`nja, zavist i pakost kvare du{evnu harmoniju ~ovjeka i prizivaju glavobolju i bolesti svake vrste. Svi oni koji se u takvom dru{tvu raznim kriminalnim radnjama i sitnim i krupnim pakostima obogate, bogatstvo ne}e mo}i obdr`ati, a pogotovo to ne}e po}i za rukom njegovim potomcima, jer ratovi se ovdje javljaju u ciklusima a za sobom ostavljaju pusto{...

          Su{tina balkanskog mentaliteta ( koji vu~e porijeklo od Dinaraca, a  tih gena i manira imaju svi stanovnici Balkana), je i  ve}a sklonost ka usmenoj negoli pisanoj komunikaciji, {to ima za posljedicu nesklonost ka ~itanju knjiga. Takav epski mentalitet po{tuje tu|u li~nost {to ima za posljedicu individualnost. Me|utim, ta osobina, iako se sama po sebi ne bi mogla okarakterisati kao lo{a, funkcioni{e samo u manjim zajednicama, gdje svatko svakog zna. Kad ~ovjek iz takve sredine do|e u sredinu u kojoj je anoniman, on ~esto zaboravi svaki moral, jer ga tu vi{e nije stid svojih suseljana  koji ga znaju kao po{tenog, moralnog ~ovjeka, te je sklon da radi sva{ta {to se ne bi moglo smatrati moralnim. Sjetimo se samo onih snimaka, koje smo vidjeli na hrvatskoj televiziji za vrijeme rata, a koji su prikazivali  automobile sa zagreba~kom registracijom ~iji su vlasnici u prikolicama, nakon pada Srpske krajine,  nemilosrdno plja~kali sve i sva{ta i vozili to ku}i  u Zagreb, jer   su vjerovali da ih tu nitko ne}e vidjeti i prepoznati. (Me|utim, vidjeli su ih i snimili snimatelji hrvatske televizije!) Proradili u njima    geni primitivizma”! Takvih primjera je bilo bezbroj, na svim stranama.

          Osim prethodno navedenih negativnih osobina ovom stanovni{tvu bi se mogla pripisati i pretencioznost, osornost i netrpeljivost. Naime, na{e stanovni{tvo je sklono pretjerivanju i megalomaniji. Osrednjost ih ne zadovoljava i samo ne{to veli~anstveno ih mo`e pokrenuti na akciju. Oni rade svoj posao nevoljno, smatraju}i sebe pozvanim za lak{e i bolje pla}ene poslove, a ~esto nemaju sposobnosti ni za to {to rade. Kod nas bi svaki radnik htio biti direktor! Dodu{e, veoma ~esto se mogu na}i primjeri da netko bez stvarnih zasluga i sposobnosti zauzima visok polo`aj, {to je dalo pravo  i onima drugima da  smatraju kako im takvo mjesto pripada. Tome je naro~ito doprinijela skoro pedesetogodi{nja politika negativne kadrovske  selekcije i mogu}nost da bravar bude {ef dr`ave, a nesvr{eni u~itelj glavni ideolog i teoreti~ar  tog politi~kog sistema. Zbog toga se  kod nas, gotovo redovito, na najvi{im funkcijama mogu na}i ljudi koji imaju toliko oskudno znanje da ~ak nisu ni svjesni  da im tu nije mjesto, te se doime kao budali je more do koljena. 

          Tako|er postoji sklonost ka kompliciranju jednostavnih stvari     ( [to bi jednostavno kad mo`e komplikovano?), kao i  te`nja ka prepri~avanju Markovih konaka umjesto konkretnog rada.

          Jedna od velikih mana dinarskog mentaliteta je sklonost da se marginalne razlike pretvaraju u provalije, neznatno razila`enje u mi{ljenju izaziva trajno neprijateljstvo. Kao da dvoje ne mogu imati razli~ite ukuse, razli~ite politi~ke orijentacije a biti dobri prijatelji ili se bar uva`avati. Valjda je to razlog {to Slaveni do`ivljavaju Zapad kao emocionalnu pustinju, a Zapad Slavene  kao ljude koji se pretjerano uzbu|uju niza{to, {to se mo`e ilustrovati slijede}om anegdotom:

          Za{to Srbin pote`e revolver ako mu netko ka`e da je magarac?”- pitao Englez nekog na{eg ~ovjeka. Pa zar je mogao druga~ije da reaguje?- za~udi se on. Mogao je, ako se razmi{lja ovako:  Prvo, tko je on da sudi o tome? Drugo: mo`da je ~ovjek u pravu.”-posavjetuje Englez.

           Drugim rje~ima moglo bi se re}i da je narod bez tolerancije i trpeljivosti zbirka ostra~}enih i me|usobno nepomirljivo sukobljenih pojedinaca. Javne i privatne diskusije se pretvaraju u li~ni obra~un, drski i grlati odnose  pobjede, a ~ak ih ni javno mnijenje ne osu|uje.  Na{iroko se primjenjuje ona narodna utuk na utuk , ne odgovara se argumentom na argument, nego se ide na ~ovjeka ( ~ak i toljagom, kamenom, revolverom)  a pogotovo bla}enjem i omalova`avanjem. Postoji op}a nestrpljivost da se saslu{a drugoga. Kultura govora ( i op}enito kultura) zahtijeva da se saslu{a drugi, da mu se ne upada u rije~, da se tek poslije pauze i razmi{ljanja odgovori, po{tuju}i sagovornika i njegove argumente.

           

          Pritajena ili otvorena mr`nja prema istaknutim li~nostima nije specifi~nost samo na{eg stanovni{tva ( iako je veoma istaknuta crta na{eg balkanskog mentaliteta), niti je vezana isklju~ivo za samoupravni socijalizam ( mada se tamo uzdigla  do nivoa osnovne filozofije `ivota). Ovaj manir je poguban za svako dru{tvo u kojem eskalira, pa bi ga trebalo dr`ati pod kontrolom.  U tom cilju bi  trebalo da roditelji svojoj djeci ve} u osnovnoj {koli  savjetuju: Nemojte mrziti druge iz razreda  {to bolje od vas  sastavljaju pismene radove ili {to bolje znaju matematiku. Mo`da }e oni jednog dana izmisliti lijek koji }e vama spasiti `ivot. U svakom slu~aju ve}a je vjerovatno}a da }e to u~initi oni, negoli  oni koji ne znaju ni matematiku ni svoj materinji jezik.

          Na`alost,  samoupravni socijalizam je potencirao tu osobinu kod masa. Osnovni razlog za to je bio harizmatski vo|a koji nije trpio oko sebe pametne i karakterne ljude. To se prenijelo na sve spratove hijerarhijske piramide, uklju~uju}i i prizemlje.  Zbog toga je samoupravni socijalizam iza sebe ostavio kadrovsku pusto{, koja nas je dovela u ovako te{ku situaciju, a njene posljedice se ne mogu popraviti desetlje}ima, tj. ba{ toliko dugo koliko su trajali i uzroci.

          Samoupravni socijalizam je nalagao uniformnost mi{ljenja, njegovane stereotipe. Pametni i kriti~ni umovi bili su prisiljeni da se brane }utanjem. U protivnom, izmislili bi im se grijesi i bili bi osu|eni na loma~u. To je hranilo zadovoljstvom prazne du{e socijalista- na}i neku izmi{ljenu manu u velikom ~ovjeku i time utje{iti sebe u svom osje}aju inferiornosti.

           Me|utim, bez  velikih umova i jakih karaktera, nema progresa. Netko ~ak re~e: Da bi se imala domovina, treba imati jak karakter. Utoliko je jedno dru{tvo stvarala~kije, ukoliko podsti~e i nagra|uje inventivnost, pamet i karakter, a suzbija i ka`njava lijenost, glupost i beskarakternost. Svi  veliki narodi, oni koji su dali doprinos razvoju civilizacije, znali su to.  S obzirom kako se radilo kod nas zadnjih pedesetak godina ( a i dalje se  u tom pogledu radi  isto), zar smo mogli pro}i bolje i zar se, bez radikalnih promjena u svijesti, imamo ~emu nadati?

           Prosje~an ~ovjek zato te`i uravnilovci. On u hijerarhiji vrijednosti vidi sopstvenu smrt jer uspostavljanje hijerarhije vrijednosti svodi svakog prosje~nog ( i ispodprosje~nog) na njegove skromne dimenzije, oduzima mu pravo na neodgovornost i na slobodu u razaranju. Tako|er, uspostavljanje hijerarhije vrijednosti otvara polje individualnom stvarala{tvu {to omogu}uje formiranje duhovne elite- karijatide hrama kulture ~iji portal nije ni{ta drugo do lice moderne civilizacije kojoj i mi pripadamo.

          Nipo{to se ne smije zaboraviti da  bez velikih ljudi, bez podsticanja izuzetno sposobnih nema napretka i da se njihovim sputavanjem dolazi do toga da neznalice odlu~uju o va`nim stvarima i da }e od toga svima biti gore. U svjetlu toga, neka se svaki stanovnik Balkana upita koliki je njegov vlastiti doprinos ovom kaosu u koji smo dospjeli. U tom pogledu su nevini samo oni koji su bili digli svoj glas oprotiv takvih nakaznih filozofija `ivota i zbog toga, na razne na~ine, stradali. Svi ostali su sukrivci jer su }utali a time takve pojave odobravali.  Sad u`ivaju u plodovima takvog svog (ne)djelovanja.

          Kod balkanskog stanovni{tvo primjetljiva je  jo{ jedna opasna osobina primitivizma koja se ogleda u omalova`avanju `ena.Ve}ina balkanskih mu{karaca iz straha da `ene ne ugroze njihovu ( bijednu) poziciju, sa svim svojim kompleksima, frustracijama i primitivizmom, svaki poku{aj `ene da bude ravnopravna sa mu{karcem, automatski progla{avaju feministi~kim pokretom. Me|utim, `ene ne `ele  da  prevazi|u mu{karce i da budu iznad njih, ve} samo `ele da stoje sa njima rame uz rame i da participiraju u svemu, ~ak i u politici gdje se donose sudbonosne odluke po pitanju sudbine ~itavog naroda, a gdje se mu{karci nisu ba{ pokazali razboritima i uspje{nima. Pogotovo ne ovi na Balkanu. Pri tom je interesantno da su u tom pogledu najugro`enije one `ene za koje se posumnja da su pametne. Njih treba  jo{ i uni{titi! Naravno, obja{njenje za to le`i u podsvjesnom  priznanju Balkanca da je on u stvari minoran, a `eli da bude superioran. Tu njegovu navodnu superiornost mo`e da ugrozi i samo jedna pametna `ena! Zato se svaki Balkanac sa toliko strasti ostrvi na takvu `enu, ma gdje da se ona pojavi, a naro~ito ako se pojavi u blizini njegovog radnog mjesta! U tom pogledu su isti gotovo svi mu{karci sa ovog podru~ja bez obzira na formalno obrazovanje. I ova  osobina nije specijalnost Balkana ve} ostatak primitivizma. Jednom prilikom je ameri~ka glumica Barbara Strejsend izjavila:  Postoji potreba omalova`avanja uspje{ne `ene.Vjetovatno to nije rekla bez razloga, ve} je to osjetila na vlastitoj ko`i. Me|utim, u ameri~kom dru{tvu se, izgleda, uspje{no nose sa ovakvim ostatkom primitivizma {to se mo`e zaklju~iti po  broju uspje{nih  `ena u ameri~kom dru{tvu. A slobodnih strelaca  sa osobinama primitivizma svakako da i tamo ima i uvijek }e ih biti. Samo, njihov uticaj je ipak  pod kontrolom. Za na{u sredinu se to ne bi moglo re}i. Kod nas  upravo takvi  kolo vode!

          Velika je {teta {to se sposobnosti  `ena jo{ nikad nisu znatnije cijenile i koristile na ovom podru~ju. Mo`da je ba{ to razlog {to je situacija na Balkanu jo{ uvijek takva kakva jeste. Mo`da je ba{ zbog toga stanovni{tvo  u nedozvoljivim razmjerama  obrazovno zapu{teno. Mo`da je ba{ to razlog {to se ratovi na ovom podru~ju javljaju  tako ~esto. Jedno je sigurno: `ene u tome nisu imale nikakvog udjela jer su odlu~uju}u rije~, do sada, na ovom podru~ju uvijek i jedino imali  mu{karci!. Pogledajmo do ~ega je to dovelo. Zato `ene imaju  pravo da ka`u: Da su u svemu tome bar nekakvog udjela imale `ene, sigurno je da ne bi bilo sve tako crno kao {to jeste.  Ovu tvrdnju je te{ko argumentovano opovr}i! Nju balkanski mu{karci opovrgavaju jedino galamom i nasiljem.

          U toku ovog  rata iza{la je na vidjelo jo{ jedna, neobja{njiva karakteristika  balkanskog stanovni{tva, a to je: op}a destruktivnost. Ne ogleda se to samo u strasti za ru{enjem “neprijateljiskih” (!?)  ku}a, ve} svega {to se mo`e smatrati tekovinom civilizacije, uklju~uju}i  tu i ono {to je njima samima neophodno za koliko-toliko normalan `ivot. Sa stanovi{ta zdravog razuma, ova pojava je potpuno neobja{njiva i jedino prihvatljivo obja{njenje bi bilo: silazak sa uma takvih pojedinaca! Navedimo samo jedan takav drasti~an primjer: @eljeznica Republike Srpske je ~itavo vrijeme rata gotovo besplatno prevozila narod. Zaposleni na @eljeznici ili nisu primali nikakvu naknadu za svoj rad ili je ona bila simboli~na samo da se ne bi moglo re}i da ba{ ni{ta ne primaju. Za uzvrat, od svog naroda, bili su “nagra|eni   ne~uvenim vandalizmom nad objektima i sredstvima za rad svog preduze}a. Svi vagoni koji su saobra}ali za vrijeme rata, potpuno su demolirani i uni{teni, tako da su se i po zimi putnici morali voziti vagonima bez prozora i vrata, sa izrezanim meblom na sjedi{tima. Kad se rat zavr{io, odgovorni u @TP-u su pomislili da je doba ludila  pro{lo i nabavili su polovne vagone  u  inostranstvu, kako bi i na{e stanovni{tvo moglo da se vozi  u prevoznom sredstvu dostojnom ~ovjeka, a ne u vagonima koji vi{e ni stoci ne bi odgovarali. Me|utim, slijedilo je veliko razo~arenje: u veoma kratkom roku,  i ovi vagoni su do`ivjeli  istu sudbinu! Ne mo`emo a da se ne zapitamo kakvi i koji ljudi su se vozili u tim vagonima u inostranstvu kad su vagoni mogli poslije vi{egodi{nje upotrebe jo{  biti prodati kao polovni, u izvanrednom stanju, a koji i kakvi se to ljudi  voze u na{im vagonima, koji nakon upotrebe  u toku istog perioda, mogu samo zavr{iti na otpadu? [ta re}i o kulturi jednih i drugih i kako se ne upitati: Zaboga, tko sve ne spada u ljude? Pa zar takvi ljudi uop}e zaslu`uju da imaju prevozno sredstvo?  Izgleda da ih je trebalo ostaviti da idu pje{ice ili na konju kao u srednjem vijeku, kad im progres i civilizacija ne odgovaraju. Takvi nisu ni{ta bolje ni zaslu`ili. Jedino je {teta    ( i nepravda) {to ono malo normalnih i kulturnih ljudi mora da trpi posljedice pameti  i rada tih divljaka, koji se ni sa stokom ne bi mogli uporediti, a da se pri tom stoka ne povrijedi! Kako mi onda da ne budemo siroma{no dru{tvo?

          Ve}inu balkanskih stanovnika krasi  jo{ jedna ~udna karakteristika za koju nisam sigurna da li je naslije|ena ili ste~ena. Radi se o nevjerovatnoj sklonosti ka primanju mita, korupciji i  mogu}nosti da se narod lako potkupi za male pare. Mo`da je ta sklonost ostala iz doba Turske Carevine jer je ta dr`ava sva bila zasnovana na tome, ali  ti maniri su kasnije bili preuzeti i od strane komunista, i rekla bih tamo jo{ usavr{eni. Kao takvi imaju pro|u i danas, a pogubni su za sudbinu i dr`ave i naroda. Zbog toga su, mo`da, sve dosada{nje dr`ave na Balkanu i propale jer je to krajnje nezdrava osnova na kojoj po~iva neka dr`ava. Upravo bih na ovom mjestu bilo korisno opisati metod kojim su [vajcarci, jo{ u l6. stolje}u oslobodili svoju vlast mita i korupcije. Na zidu gradske vje}nice u Bazelu postoji freska iz tog doba koja predstavlja detalj iz jedne perzijske legende. Na fresci  je predstavljen tron na kom sjedi glavni sudija a tron je presvu`en ko`om prethodnog sudije, njegovog oca, koji je po nalogu kralja smaknut zbog primanja mita, a njegovom ko`om je presvu~en tron na kom }e sjediti sve budu}e sudije! Okrutno, zar ne? Svakako neprimjereno dana{njem dobu, ali se ne mo`e osporiti efikasnost! Me|utim, ne{to drugo sam htjela ovim da ka`em: Nije ~udo {to narod koji se jo{ od tada beskompromisno bori protiv mita i korupcije ima danas tako uspje{nu dr`avu, kao {to nije ni ~udo {to narod koji jo{ ni danas nije  stavio na dnevni red pitanje borbe protiv te nemani,  ni danas nema ni{ta {to bi   iole moglo da li~i na pravu dr`avu!

 

          Jedna od veoma lo{ih i kontraproduktivnih karakteristika ljudi sa ovih prostora je velika sklonost ka laganju. Naravno, ne mo`e se tvrditi da su svi skloni tome, ali se sti~e utisak da nedopustivo velik procenat stanovni{tva jeste sklon laganju.  Mo`da je takvim sklonostima doprinijela ~injenica {to je komunisti~kli politi~ki sistem sav bio zasnovan na la`ima pa je  upravo takve osobe izbacio na povr{inu zbog ~ega se mo`e ste}i utisak da je dominantna osobina balkanskog stanovni{tva- la`ljivost. Recimo ne{to  vi{e o tome.

       Psihoterapeut Brad Blanton u svojoj knjizi ISKRENOST BEZ REZERVE poru~uje: laganje je lo{e po va{e zdravlje, istina mo`e da bude lijek. On predla`e terapiju istinom, s obzirom da la` ostavlja posljedice i na fizi~ko zdravlje. Mnogi ~ira{i, osobe koje pate od nesanice ili imaju tegobe sa debelim crijevom  uop}e ne pomi{ljaju da su uzroci tih smetnji mno{tvo malih la`i  kojima se svakodnevno slu`e. Ljudi nisu svjesni toga da ih la`i ko{taju mnogo vi{e nego {to uop}e mogu pomisliti. Me|utim, dr Jovan Mari}, {ef Katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Beogradu smatra da ipak postoji jedna prilika kad je bolje slagati nego re}i istinu. To je kad se procijeni da bi istina dramati~no pokvarila odnose jer druga strana nije dovoljno zrela da prihvati istinu. U svakom drugom slu~aju je ipak bolje re}i istinu. Ja se ne bi slo`ila sa ovim, jer smatram da }e suo~enje sa istinom, bez obzira kakva ona bila,  doprinijeti sazrevanju i takvih pojedinaca.

         Op}oj poplavi la`i i laganja doprinose pojedini politi~ki sistemi. Nakon tridesetogodi{njeg iskustva vezanog za samoupravljanje koje je bilo prepuno dvoli~nosti, licemjerja i zamjene teza, mnogi pojedinci su shvatili da u takvom sistemu prolazi  samo la`, tj. da je la` jedino {to se mo`e dobro unov~iti. Zbog toga su generacije i generacije, `ive}i u takvom ambijentu, odmalena shvatile da se treba pona{ati licemjerno. U nekim krajevima se licemjerno pona{anje podr`ava jo{ i od strane religijskih  slu`benika, pa se jedan normalan ~ovjek ne mo`e uop}e sna}i u takvoj sredini. Neki psihijatri su poku{avali da uka`u na to da samoupravljanje kvari me|uljudske odnose  ( pomo}u ove ideologije lako su se  plja~kale {iroke narodne mase od strane kriminaliziranih politi~ara lojalnih  re`imu), jer la` dominira na sastancima i zborovima, ali su zbog toga ~esto imali neprilika, a nau~na istra`ivanja vezana za ove sociopatolo{ke pojave su im bila zabranjena.

           Ina~e, psihijatrija razlikuje dva nivoa la`ljivosti: patolo{ku la`ljivost        ( poznatu kao sindrom Minhauzen) i obi~nu la`ljivost. Prva se smatra bole{}u  a  druga defektom moralnosti. O~igledno da se u gornjem odlomku radi o ovoj drugoj. Ipak, bez obzira na materijalne i dru{tvene koristi koje su pojedinci sticali laganjem, mora se priznati da `ivot zasnovan na la`ima ne mo`e biti lijep. Brzo po~inju nesanice, ko{marni snovi, preznojavanja i drugi neprijatni simptomi. Jer, te{ko je `ivjeti na dva kolosjeka i kontrolisati oba. Neminovno se mora desiti gre{ka koja }e u~initi da se la`ov  zaplete kao pile u ku~ine, a tada slijedi suo~enje sa istinom. Svaki  potencijalni  la`ov  bi  se  morao  upitati: Jesam li spreman na to?

         

      Zavist ili  jal je jedna od velikih karakternih mana Dinaraca. Ivo Andri} u vezi s tim re~e: Te{ko onom koji mora da unizi nekog drugog, da bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi imao iluziju da se izdigao.” Ili: U Stambolu ti mogu oprostiti sve, samo uspjeh ne””-pi{e Andri} u  OMER PA[I LATASU, dok u SJE]ANJIMA Me{e Selimovi}a stoji: Bosna je te{ka, teretna zemlja. U njoj nije `ivjeti lako. Pogotovo ako si centimetar vi{i od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vje~ito ispa{tanje..  Ako se pored svih mogu}ih opstrukcija ipak negdje uspije progurati  i pojaviti neki pametan, uspje{an i vrijedan ~ovjek, malo tko }e njegovu uspje{nost pripisati njegovim  dobrim osobinama i njegovom trudu i radu.  U vezi s tim novosadski novinar Ratko Dmitrovi} ka`e: Oni koji se ozbiljno bave (a ima i takvih ), psihoanalizom srpskog kolektiviteta, tvrde da }e Srbin Srbinu oprostiti sve osim uspeha. Bilo da se on ( uspeh) sastoji u kravi koja daje vi{e mleka, ku}i vi{oj za tridesetak centimetara, kolima sa ja~om kubika`om, du`im brkovima ili sl. Takva prednost ra|a kod Srbina sumnju, a ona se formira u dilemu: da li je ukrao ili mu je netko poklonio? U svakom slu~aju nema priznanja za sposobnost.  Medjutim, ne odnosi se to samo na Srbe, ve} na sve one koji imaju dinarskih gena i manira, a to su  manje-vi{e svi stanovnici Balkana.

 

Ki~

 

          Mnogo sam razmi{ljala o poplavi ki~a na Balkanu. Nisam bila sigurna da li i sklonost ka ki~u treba pripisati lo{im psiholo{kim osobinama balkanskog stanovni{tva ili uslovima `ivota u kojima su se ti narodi na{li. Bilo kako bilo, potrebno je ne{to re}i i o ovom fenomenu, jer i on u mnogome doprinosi stanju kaosa kod nas.

          Ki~ je pseudoumjetnost i za njegovu pojavu i procvat potrebni su slijede}i uslovi:

          -op}a degradacija dru{tva,

          -materijalni siroma{tvo

          -marginalizacija pravih vrijednosti od strane vlasti pa i dru{tva   

           u cjelini,

          -destimulacija obrazovanih ljudi da se bave kulturnim

             djelatnostima jer se od tog posla ne mo`e `ivjeti,

          -zatvaranje dru{tva u sebe i  njegova izolacija.

To sve stvara plodno tlo za bujanje korova zvanog ki~. U tom smislu ki~ je parazitska pojava protiv koje se veoma te{ko boriti, kad se jednom ukorijeni. Potpuno istrebljenje ki~a je nemogu}e, ali je veoma te{ko i  njegivo svo|enje u podno{ljive  granice  kad mu se dozvoli da u|e u svaku poru `ivota. Jedini na~in borbe je razvijanje osje}aja naroda za prave vrijednosti i ve}a ulaganja u istinsku kulturu, te nametanje te istinske kulture  stanovni{tvu {to je mogu}e jedino sistematskim i adekvatnim obrazovanjem i prosvje}ivanjem.  Ki~ se ba{ zato i javio {to nije postojalo pravilo vrednovanja istinskih vrijednosti, pa su one marginalizovane. U tom vakuumu pojavio se ki~ kao nadomjestak, surogat istinske kulture zbog stagnacije u razvoju pravih vrijrdnosti. Ki~ je ekvivalent duhovne propasti jednog dru{tva, a koli~ina ki~a je direktno srazmjerna dubini posrtanja tog dru{tva. Kad bi se sad odjednom i uspjeli ukloniti svi oni uslovi koji su doveli do pojave ki~a, `ilavog ki~a }e se i dalje biti te{ko osloboditi jer u pozadini stoje velike materijalne koristi koje pojedinci izvla~e plasiraju}i narodu ki~ i guraju}i ga tako sve dublje i dublje u glib. Svaka kultura koja se zatvori sama u sebe i prestaje da saobra}a sa svjetskom kulturom, mora postati `rtvom ki~a jer praznine koje tim zatvaranjem nastaju, popunjavaju se ki~em u nedostatku  dovoljno vlastitih  pravih vrijednosti. Jer, ki~ je nastao iz potrebe da se uljep{a sumorna stvarnost u uslovima bijede i izolacije i svega {to nosi lo{a situacija, ali on nije adekvatan nadomjestak za ono {to nedostaje, ve} predstavlja jednu plitku obmanu i kamufla`u koja ima pro|u samo kod  onih ljudi ~ije obrazovanje i svijest nisu na zavidnom nivou. Ali, ako takvo stanje predugo potraje, sve ve}i je broj `rtava ki~a, pa i me|u onima koji nisu na tom nivou, ali ih dugo trajanje takve situacije prisililo na takvo srozavanje. Ako se takvi uslovi predugo odr`avaju, prijeti opasnost da kompletno dru{tvo postane `rtva ki~a, tj. pseudokulture. A ako  neki narod, umjesto kulture i umjetnosti ima pseudokulturu i pseudoumjetnost  kao svoju duhovnu odrednicu, onda je to  i pseudonarod..

          Prema izjavi Danila Ki{a, poznatog jugoslavenskog knji`evnika, koju je dao u jednom intervjuu 1973. godine, pojava ki~a je usko vezana sa pojavom nacionalizma. Nije ~udo {to je to on ba{ tada izjavio, s obzirom da se ve} tada  na na{im prostorima  po~eo osje}ati zadah ki~a i nacionalizma, na {to je veliki pisac uzaludno poku{ao da upozori. Svaka navodna kultura koja se zatvori sama u sebe je nedostatna i plodno tlo je za pojavu ki~a. Zato nije ~udno {to se u jednom od brojeva zagreba~kog GLOBUS-a, mogla pro~itati izjava  kolumniste Zvonimira Berkovi}a, koji ka`e Franjo Tu|man je vjerovatno jedan od najve}ih proizvo|a~a ki~a na svijetu.  Nije onda ni ~udo {to ga hrvatska {tampa naziva operetni vrhovnik! A bio je istovremeno mo`da  i najve}i proizvo|a~ nacionalizma na svijetu, {to   potvr|uje ispravnost tvrdnje Danila Ki{a. Za~udo, stanovni{tvo je mnogo manje sklono ki~u negoli je bio njihov predsjednik. Za razliku od ovog stanovni{tva, stanovni{tvo Srbije, Crne Gore, a naro~ito Republike Srpske ima zapanjuju}e veliku sklonost ka ki~u i to prvenstveno  u muzici.

          Ki~ se ne javlja samo u muzici ( iako je tu najo~igledniji) ve} u svim ostalim oblastima, kako umjetnosti, tako i `ivota uklju~uju}i tu  politiku i historiju. 

            Historija koja je pretvorena u mit ili ki~ ne mo`e biti nikome u~iteljicom `ivota, pa ni  Srbima i Hrvatima. Nije Broz sam kriv {to je toliko dugo ostao na vlasti nego i narod koji ga je podr`avao, za {to nije kriva samo mo} tog naroda nego i njegova slabost.- ka`e Predrag Matvejevi}. Zato ki~ treba na vrijeme  preduhitriti i sprije~iti ina~e }e  pojedinci i dru{tvo postati njegovom `rtvom, {to podrazumijeva da se samo istinskom kulturom i istinskom umjetno{}u mo`e pobijediti ki~. Ostalo je sve prazna pri~a. Osnovne karakteristike ki~a u muzici su: nespretno mije{anje stilova, naglasak na izazivanju nekih trenutnih i plitkih pobuda, poziv na mr`nju, osvetu i proklinjanje, upotreba ne vi{e od polovice oktave muzi~ke ljestvice, naivan sadr`aj bez ikakvih poruka i dubljih emocionalnih pobuda i sl.  Ili, op}enito: takva muzika ne mo`e izazvati ni{ta pozitivno u emocijama i razmi{ljanjima svojih slu{alaca, ve} samo primitivizam, destrukciju i sl., za razliku od pravih umjetni~kih djela koja kod posmatra~a izazivaju pozitivne emocije i pobu|uju na  stvarala{tvo.

          Poplava ki~a u muzici je naro~ito izra`ena na podru~ju Srbije i BiH, {to je vjerovatno i jedan od razloga toliko dubokog posrnu}a stanovni{tva. Jer takva muzika ne mo`e potstaknuti slu{atelja ni na kakvu konstruktivnu akciju, ali zato mo`e na destruktivnu, {to je i vidljivo na svakom koraku.

 

Rajinski (“ |u|utski” ) mentalitet

 

      Ali, Balkanski mentalitet ne podrazumijeva samo strogo dinarske  osobine. Uslovljeno historijskim  doga|anjima i raznim drugim uslovima dio stanovni{tva je si{ao sa planina u doline, pomije{ao se sa prido{licama i da bi tamo opstao, morao je promijeniti karakter. Na`alost, iz potrebe da u uslovima raznih okupacija uop}e pre`ivi, oti{ao je u drugu krajnost. Tako se formirao tzv. rajinski mentalitet ( po poznatom antropogeografu Jovanu Cviji}u) koji ima tako|er mnoge lo{e  osobine od kojih su se mnoge odr`ale u balkanskom stanovni{tvu do danas. Te osobine najbolje je prikazao Ivo Andri} u pripovjeci PROBA:

 

       .. Ono, bi neki Petar \u|ut iz Busova~e, udovi~ko i sirotinjsko dijete, slabunjavo i stidljivo, mirno i poslu{no, a zdato za knjigom mimo svu ostalu bra}u. Ve} zarana dade ga majka u manastir u {kolu, i s godinama postane od njega fratar kakvog u Bosni nije bilo po skromnosti i poslu{nosti. Ali nije on bio skroman i poslu{an {to je u du{i takav, nego {to nije imao snage ni hrabrosti da se ikom odupre i ka`e: ne. [to god mu ko tra`i, on da; {to mu se naredi, on poslu{a. Ni na kakvu uvredu ne odgovara i ni od kakve se nepravde ne brani. A kad u nas samo osjete takvog ~ovjeka, navaljuju posao na njega kao na mrtvu kobilu i svak zna da mo`e s njim da radi {ta ho}e. Vidi Petar \u|ut da nije pravo {to se sa njim radi, i ne samo da vidi  nego se i  buni u sebi i izgovara to poluglasno - sebi u njedra. I toliko se ogor~i svoojim ro|enim ogor~enjem da mu suze udare na o~i, ali on na kraju proguta i svoje suze i svoje ogor~enje.  Vidi on i ina~e mnoge stvari i nepravedne i ru`ne oko sebe, ali kad treba da ka`e {ta misli, njemu se zave`e jezik i stegnu vilice pa ne umije rije~i da progovori, samo glavom klima i sve  odobrava, iako ne misli tako, a u sebi se pojede {to ne mo`e da ka`e ono {to vidi i {to misli. I tako  {ute}i i  klimaju}i glavom na sve oko sebe, fra Petar i  ostari  ne  stigav{i nikad da prevali preko zuba cijelu misao i  punu  istinu. Tako i smrt za vrat. Kad sti`e na onaj svijet, fra Petar se zaputi pravo na rajska vrata, ko veli  ako je iko zaslu`io to sam, beli ja. Ali tu nai|e na veliko iznena|enje. Isprije~io se sam sveti  Petar i ne da mu u raj. Za{to? Zato, ka`e, {to treba da ide{ prvo u ~istili{te da tamo okaje{  grijehe. Kakve grijehe imam ja koji sam manji od makova zrna, pita \u|ut. E, to ti  i  jest  grijeh  {to  nisi  obijelio zuba i kazao istinu ni  onde gdje si  to  po bo`jem i ljudskom zakonu morao da uradi{, {to si pre}erao u poniznosti  i  poslu{nosti  toliko da se dragom Bogu zgadilo na njegovog stvora. Slu{aj {ta ti ka`em: nema raja za \u|ute i \u|utovi}e. Nego ti da ide{  prvo u ~istili{te.”..

         

          Ako ste pa`ljivo pro~itali ovaj odlomak ( i razumjeli ga), morali biste se sjetiti koliko ste se puta vi u `ivotu pona{ali kao \u|ut i to sebi, bar sada priznati. Tako|er, ako `elite biti iskreni i po{teni prema sebi i drugima, morate biti svjesni toga koliko ste takvim pona{anjem doprinijeli razvoju situacije u ne`eljenom smjeru, {to je rezultiralo ovim ratom. I ne samo  takvo pona{anje dana{njih generacije, ve} i svih prethodnih bilo je  glavni uzrok svih stradanja balkanskih naroda. Dakle, poruka pisca je jasna: budite ljudi a ne |u|uti . Ako imate argumente, borite se da ih nametnete onima koji ih nemaju, ili, {to je jo{ va`nije, podr`ite u borbi svakog onog tko ima argumente. Nemojte se uvu}i u svoju lju{turu i ~ekati da se netko drugi izbori  za va{e bolje sutra, a da vi pri tom ostanete neogrebeni. Jer, morate biti svjesni toga  da ako je i taj drugi, na koga vi ra~unate, |u|ut kao i vi , ili, ako su, ne daj bo`e, manje-vi{e svi |u|uti, to onda zna~i da to  bolje sutra ne}e nikad ni do}i. Tako|er to onda zna~i da vi ne samo da ne}ete iza}i  neogrebeni,  ve} vam se mo`e desiti da ostanete i bez glave. I ne samo vi, ve} i va{e potomstvo. Ulo`ite zato  dijeli} sebe  za bolju budu}nost vas i va{ih potomaka. Balkansko stanovni{tvo  decenijama  ~uva svoju stra`njicu kao najve}u vrijednost, a onda, bez razmi{ljanja, `rtvuje glavu ni za {ta. Zbog toga je od neobi~ne va`nosti preduzeti  prave mjere u pravo vrijeme, pa se ne}e ni do}i u situaciju  da se `rtvuju toliki `ivoti. U ovom posljednjem ratu izgubilo je `ivot preko 200 000 ljudi (ta~an broj se nikad ne}e saznati jer oni koji su do toga doveli, namjerno nisu vodili ta~nu evidenciju o tome jer je svaka `rtva na njihovu du{u). Tko zna koliko je osaka}enih, a preko 3 miliona ljudi je ostalo bez svog doma, a gotovo svi  preostali  su  u  trajnoj  bijedi. Za{to? Nitko nema odgovora na to pitanje. A kako se to uop}e moglo dogoditi? Zato {to je ve}ina stanovni{tva   ex-Yu  |u|utirala  50 godina  ~uvaju}i svoju stra`njicu!

 

Kako  je religija uticala na formiranje raznih karakternih grupa na Balkanu

 

         Iz Cviji}evog  BALKANSKOG POLUOSTRVA saznajemo da su se na teritoriji Balkana formirali razli~iti karakterni tipovi. Me|utim, u toku 20. stolje}a desila su se mnoga preseljavanja i mije{anja stanovni{tva tako da  se danas te{ko mo`e prepoznati ta karakterizacija, a jo{ manje se mo`e teritorijalno odrediti. Me|utim, svako od nas mo`e u svom karakteru prepoznati neke elemente karaktera Cviji}evih tipova. Ovdje }emo se osvrnuti samo na    bosanski varijetet u koji  spadaju i pravoslavni i muhamedanci ( muslimani) i katolici koji `ive na ovom prostoru. Zahvaljuju}i vjerama, oni se poprili~no razlikuju po karakterima, iako poti~u od iste etni~ke grupe, {to je dokaz da se na karakter i pona{anje ~ovjeka mo`e uticati, tj. da se ne mora biti onakav kakav je tko ro|en, kao {to je i re~eno na po~etku ovog teksta. Na takve razlike u osobinama je kod pravoslavnih i muhamedanaca ( prema terminologiji sa po~etka 20. stolje}a) uticala isklju~ivo religija, a kod katolika u podru~ju srednje Bosne je osim religije uticala jo{ i izmje{anost tih dinarskih stanovnika sa rudarima Sasima i drugima, {to se tako|er odvijalo pod uticajem Katoli~ke crkve. Naravno, tu se misli samo na starije katoli~ko stanovni{tvo Bosne, a ne na ono katoli~ko stanovni{tvo koje je nastalo pokatoli~avanjem pravoslavnih od vremena dolaska Turaka pa do danas ( prete`no u Hercegovini). To staro katoli~ko stanovni{tvo poti~e iz doline Rame i rudarskih krajeva Kre{eva, Fojnice, Kiseljaka, Vare{a, gdje su tada{nji vladari dovodili rudare Sase da im razvijaju rudarstvo. Oni su formirali svoje kolonije i dovodili su i svoje porodice. Kasnije su se mije{ali sa lokalnim dinarskim stanovni{tvom, ali su religiju morali zadr`ati po{to su konstantno bili pod budnim okom sve}enika katoli~ke crkve. To katoli~ko stanovni{tvo je oko 1290.  do{lo pod pasku franjevaca, koji su im dodatno formirali karakter i psihi~ke osobine. Zato se u mnogome i razlikuju od muhamedanaca i pravoslavnih iz istog podru~ja. Pravoslavni su uglavnom zadr`ali izvorne karakterne osobine dinarskog tipa       ( jer se pravoslavna crkva nije uop}e trudila da taj narod okupi i  formira), a muhamedanci su pod uticajem Kurana, islama, mentaliteta okupatora i pod uticajem isto~nja~ke kulture, znatno izmijenili svoj dinarski mentalitet. Ipak, jezik se sa~uvao, a muhamedansko plemstvo je ~esto sa~uvalo i svijest o svom porijeklu. Mnogi su imali i podatke o svom porodi~nom stablu, a zadr`ali su i svoja prezimena na -vi}  i  -i}. Poislamljeno dinarsko stanovni{tvo ~uva uspomenu na svoje porijeklo ~ak vi{e nego pravoslavno stanovni{tvo, ali im to ne smeta da sebe smatraju ve}im muhamedancima i od samog sultana. Ipak se mora priznati da me|u dinarskim muhamedancima ima mnogo  manje lijenosti i nemara nego me|u pravim Osmanlijama i drugim muslimanima jer se kroz kroz kuranske propise i u~enja i kroz trulo tursko gospodstvo ipak probijaju i osje}aju one `ivahne dinarske crte. Zbog toga i me|u bosanskim muhamedancima ima radinih seljaka, inventivnih i po`rtvovanih ljudi kojima kuran i  islamski  fatalizam  nisu posve  sputali  njihove genetske  karakterne osobine. Ali, ipak je po dinarskim muhamedanskim varo{ima, kroz historiju, bilo mnogo puke sirotinje  ( fukare) koja gotovo ni{ta nije radila a koja je bila zadovoljni sa malo. Na`alost, i danas   ima takvih  mnogo na Balkanu, nezavisno od vjere koju ispovijedaju.

          Iako u balkanskim zemljama Turci nisu ostavili gotovo  ni jednu ( ili nesrazmjerno malo s obzirom da su ovdje bili oko 500 godina)  zna~ajnu tvorevinu, niti  ikakvog zna~ajnijg traga svoje kulture, ipak nisu pro{li kao nomadska horda, zahvaljuju}i ~injenici {to su tu ostali tako dugo. Njihov uticaj je ostavio traga u `ivotu pokorenih naroda: promijenio im je mentalitet. Ovaj uticaj nije isklju~ivo turskog porijekla jer su oni donosili i uticaje iz drugih pokorenih podru~ja: prednje Azije, Indije, Kine. Zato ih je pravilnije nazvati uticajima tursko-isto~nja~ke civilizacije, negoli samo turskim uticajima.

          Bosanski su muslimani bili najrevnosniji privr`enici nove vjere, daleko ve}i nego  ostali muslimani u Turskom carstvu. Razlog za to su vjerovatno psihi~ke osobine dinarskog tipa. Njima je u po~etku bilo neugodno {to su napustili staru vjeru. Te{ko im je padalo {to su bili u istoj sredini sa onim sunarodnicima koji to nisu uradili, a {to ih je na taj postupak konstantno podsje}alo. Da bi dokazali da su bili u pravu {to su prihvatili novu vjeru, trudili su se da je prika`u boljom i poku{avali su  i nasilni~kim metodama da i ostale privedu novoj vjeri. Izgleda da je ta te`nja bila ( a  mo`da je jo{ i sada) mnogo ja~a kod dinarskih ljudi, vrlo osje}ajnih i oholih, nego kod ostalih koji su pre{li na islam. Zbog toga su nemirni i nemaju miran, ~vrst i odre|en duh. Tome jo{ doprinosi stalno prisustvo pravoslavnih koji nisu promijenili vjeru i njihovo povremeno zadirkivanje u tom smislu.

          [to se ti~e bosanskih katolika, o njihovom duhu strogo vodi ra~una katoli~ka crkva. Ona se konstantno, dosljedno i sistematski trudi da svojim vjernicima izbri{e svako sje}anje na njihovo porijeklo i uspje{no im usa|uje vjerovanje da su oni  i njihovi preci, oduvijek bili katolici ( a zadnjih 150-ak godina i ~istokrvni Hrvati) iako to nema nikakve veze sa stvarnim ~injeni~nim stanjem, tj. sa historijom. Me|utim, oni igraju na kartu da ve}ina tog stanovni{tva nikad ne}e ni saznati svoju pravu historiju, a ona nekolicina koja je  i sazna, ne mo`e ( ali i ne}e) , u tom smislu da pou~i  ovu ve}inu.

          U Bosni se mo`e vidjeti koliko je katoli~ka crkva, a naro~ito franjevci uticala na karakterno formiranje bosanskih katolika. Jedva da bi se moglo i pretpostaviti da je od dinarskog ~ovjeka mogu}e stvoriti ovako krotke, smirene ljude kao {to su bosanski katolici, {to je dobro, ali samo ako se ima mjera. U slu~aju prekora~enja mjere poslu{nost postaje kontraproduktivna jer omogu}uje zloupotrebu i manipulaciju nedostojnu ~ovjeka kao razumnog bi}a.

           Tako je nastala diferencijacija u karakteru i pona{anju izme|u pravoslavnog  i katoli~kog dinarskog stanovni{tva. Jer, kao {to je poznato, crkva Svetog Save se nije ba{ mnogo trudila i uticala na formiranje karaktera svojih vjernika i na njihovo obrazovanje.

 

Zaklju~ak

 

          U postkomunisti~kom politi~kom mozaiku Evrope me|usobno su se suprostavile dvije historijske opcije: demokracija i mitologija. Prva je ponudila narodima Poljske, ^e{ke, Slova~ke i Ma|arske mir, prosperitet, ekonomsku izgradnju i duhovnu obnovu, a druga je narodima Rusije i biv{e Jugoslavije ponudila rat, krv, ubijanje, ru{enje i op}enito destrukciju nevi|enih razmjera. Naime, nakon sloma real socijalizma, na teritoriji prethodne Jugoslavije redom su se  uspostavili re`imi u kojima, prema rije~ima zagreba~kog etnologa dr Dunje Rihtman Augu{tin, vladaju:

          -socijalna bijeda,

          -civilizacijska zapu{tenost,

          -ruralni primitivizam i

          -zakoni hajdu~ije,

u ~emu je lako prepoznati elemente dinarskih karakternih crta. Zbog kompleksa, sujete, pakosti, inata i sli~nih karakternih devijacija, na`alost mnogobrojnih pojedinaca,  u na{em dru{tvu je stvorena atmosfera u kojoj je opasno biti bolji, pametniji, radiniji. A  to sve je rezultiralo u krvavim ratovima  i sveop}oj konstantnoj bijedi. Da li  mo`e svatko od nas sagledati koliku ulogu u tome su igrali  dinarski geni od kojih bar neki ~u~i u svakom od nas?

 

 

      S obzirom na sve ovo gore izlo`eno, zar mo`e itko od stanovnika Balkana tvrditi da u njegovom karakteru  nema ba{ ni{ta od takvih  manira i dinarskih  gena? Dodu{e, netko ih ima u ve}oj, a netko u manjoj mjeri. Netko ih  potiskuje i kontroli{e, a netko  se sa njima  razme}e i hvali, ali kod svakog su prisutni. Zato, kao {to re~e urednik lista ARGUMENT, Ratko Dmitrovi}:

 

[to prije razbijemo iluziju kako smo  politi~ki zreo, svestan, mudar i ~astan narod, pribli`}emo se vratima iza kojih stanuje bolji `ivot.

 

          A zadatak mladih bi bio: nemojte prihvatiti lo{e osobine svojih prethodnika, jer ako to i vi uradite, uni{tit }ete {ansu i sebi i svojim potomcima da bolje `ive na ovim prostorima.  Zato se korigirajte, promijenite svoju svijest. Ovaj tekst je imao cilj da vam pomogne da prepoznate te lo{e osobine i da sagledate pogubnost njihovog djelovanja, te da se adekvatno odredite prema njima.

        Mo`da se netko ne}e slo`iti sa svim onim {to sam iznijela u ovom tekstu. Bit }e mi drago ako mi se javi sa svojim argumentima  da o tom prodiskutujemo. Jer, zaboga, svima su nam puna usta demokratije, tolerancije i po{tivanja tu|eg mi{ljenja.  Neka to ne bude samo deklarativno!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Situacija na ETF i Univerzitetu u Banjaluci

 

 

^LANAK iza{ao u REPORTETRU 4. novembra 2002.

 

Cij. G. Gaji}!

 

Ja sam pripremila esej na temu : Situacija na ETF Banjaluka i Univerzitetu u BL. Nadam se da }ete ga objaviti u neskra}enom obliku jer mediji, a pogotovo novine  treba da imaju i edukativnu ulogu. Iz ovog eseja, mnogi koji ga pro~itaju, nau~it }e i kona~no shvatiti da sva ova nesre}a koja se sru~uje na glave na{eg stanovni{tva i nije samo posljedica nekog usuda ve} devijantnih pojava u na{em dru{tvu.. Bojim se, ako skratite ~lanak, ~itaoci to ne}e dobro shvatiti, a ve} je krajnje vrijeme da im se po~ne davati CJELOVITA istina a ne samo djelomi~na.

 Ako imate namjeru da va{ ~asopis prvi po~ne raditi na edukaciji stanovni{tva u cilju transformacije ruralnog stanovni{tva u gra|ansko, ja sam i dalje spremna na saradnju sa vama. A mo`da }u se javiti i na konkurs za novinara ako dobijem otkaz kao {to mi  prijeti dekan Iliskovi} zato {to sam se drznula da zavirim u svinjarije koje oni desetljecima rade na ovom fakultetu i sa kojima su ga potpuno upropastili, i usudila  sam se jo{ i da o tome javno progovorim.

                                             Sa po{tovanjem DR RADOJKA PRASTALO

 

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

 

 VEGETIRANJE INSTITUCIJE ( REPORTER 4.11. 2002.)

 

 

( radni naslov: ^ETRDESETI  RO\ENDAN  ELEKTROTEHNI^KOG

                   FAKULTETA  U BANJALUCI)

 

 

 

          Četrdest godina je dug period. U normalnim društvima za toliko mnogo godina izgradili su se ~itavi velegradovi, a kod nas nije mogao da se uspostavi niti  jedan normalan fakultet!

@alosna ~injenica je  da Elektrotehni~ki fakultet, kao najstariji fakultet u Banjaluci koji je trebao slu`iti drugim fakultetima kao uzor,  za svoj ~etrdeseti ro|endan nije imao da se pohvali ni sa ~im ve}im  i vrednijim osim sa obe}anjem sada{njeg dekana da }e se na ovom fakultetu oformiti MALA [KOLA ELEMENTARNE  ( gimnazijske) MATEMATIKE, kao {to je zabilje`ila TV ekipa i o tome  proljetos obavijestila javnost. A situacije i jeste upravo takva. Zbog toga se  prethodnih 40 godina postojanja ETF Banjaluka ne mo`e nikako druga~ije okarakterisati osim kao puko vegetiranje. [teta,  jer Elektrotehni~ki fakultet je imao velike {anse u zadnjih desetak godina. Zar nije bilo najnormalnije da ovaj  Fakultet  postane  prvi, najbolji i najkonkurentniji provajder, bar u Banjaluci ( ako ne i u RS)? Zar ovaj Fakultet nije imao najbolju kadrovsku predispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje kadra  za informatizaciju na{eg dru{tva i za dru{tvo znanja ? Zar ovaj Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne timove  za  informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj  Republici  i to po pristupa~nim cijenama? Zar nije trebalo biti mogu}e sve ateste potrebne privredi RS  vezane za oblast elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne pla}ati to fakultetima i institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega toga.  Oni koji su rukovodili ovim Fakultetom u zadnjih deset godina dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da Fakultet ostane i dalje  samo jedna odurna `abokre~ina zaostala iz brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost,  i ~itavo dru{tvo.  Zar  intelektualci sa ovog Fakulteta ( ako ih ima) nisu trebali  bar poku{ati da poljuljaju stabilnost te vi{edecenijske `abokre~ine i  uka`u na put kojim se treba i}i da bi se  stiglo do boljeg `ivota? Oni, umjesto toga, dizanjem ruku podr`avaju sve devijantne pojave na fakultetu,  zbog ~ega i dalje  ne  mo`emo da se razvijamo jer smo  blokirani fosiliziranim umovima fosiliziranih rukovodilaca obrazovno-nau~nih institucija, koje iz straha za vlastitu egzistenciju i dalje podr`ava masa univerzitetskih nastavnika! Za to vrijeme o~i naroda su uzaludno uprte u intelektualnu elitu za koju se smatra  da bi se trebala  nalaziti  na univerzitu.

 Na{a zemlja je siroma{na i nema prakti~no nikakvih resursa bitnih za  integracije  sa Evropom i svijetom osim obrazovanja i kadrova  koji se obrazovanjem proizvode. Upravo zbog toga taj sektor je  trebalo  staviti pod  najve}u mogu}u kontrolu,  a on je kod nas prepu{ten na milost i nemilost  raznim  diletantima {to  stvara sumnju o planskoj sabota`i.  Oni pojedinci koji se usude  podi}i svoj glas protiv takvih pojava su toliko rijetki  kao biber u jelu, zbog ~ega ih je lako blokirati i u{utkati, {to se bez milosti  konstantno i ~ini. Upravo zbog toga je univerzitet marginalizovan do krajnjih granica, a na{e  dru{tvo  se uzalud nada da bi sa univerziteta moglo i treblo sti}i rje{enje za svekoliku i dugotrjnu kriz na{eg dru{tva.

    Me|unarodna zajednica je bila neoprezna i dozvolila je da se 5.5 mld $  stra}i bez da se i{ta korisno uradi za ovu dr`avu i ovaj narod. Sav taj novac je zavr{io u d`epovima kriminaliziranih politi~ara, a bio je namijenjen  dr`avi i narodu BiH. Svjetska banka, svjesna toga, spremna je da investira jo{ 4mld $ u BiH da bi ona kona~no postala civilizirana dr`ava koja se mo`e priklju~iti Evropi. Me|utim, taj novac se ne}e dobiti dok se menad`ment svjetske banke ne uvjeri da }e bar ta sredstva biti upotrebljen  za ono za {to su  namijenjena.  A sa ovakvim kadrovima,  o kakvima }e biti rije~ u ovom ~lanku, taj novac BiH  nikad ne}e  dobiti! 

Od  adekvatnog obrazovanja, a time i napretka dru{tva,  ne}e biti ni{ta dok na mjestima ministara i drugim klju~nim funkcijama  sjede ljudi poput Gojka Savanovi}a i dok na  rukovode}im mjestima na fakultetima i univerzitetu sjede ljudi koji takav kadar promoviraju i dodjeljuju mu akademska zvannja i titule!.

Gojko Savanovi} je ~ovjek koji je bukvalno shvatio onu nesuvislu  Brozovu: Radnici na univerzitete, koja nas je ko{tala prethodne dr`ave! On je  nakon zavr{ene osmogodi{nje {kole zavr{io zanat za elektri~ara. Zatim je raznovrsnim mutnim radnjama pabir~io razno-razne diplomice {irom SFRJ (Vare{, Rijeka, Kragujevac, ^a~ak,Sarajevo), a da pri tom nikad nije bio  niti redovan u~enik niti redovn student, da bi na kraju na Elektrotehni~kom fakultetu u Sarajevu  uspio dobiti ~ak i diplomu magistra  (!) a kasnije u ^a~ku i doktora elektrotehnike iako nikad nije diplomirao ni na jednom elektrotehni~kom fakultetu! Sa tim titulama, zahvaljuju}i klijentelisti~kim vezama sa Brankom Doki}em i Aleksandrom Ili{kovi}em  uspio je dobiti, na ETF Banjaluka  prije dvije godine  ( kad je kao intelektualac sa takvim intelektualnim pedigreom postavljen  ~ak na mjesto  ministra za obrazovanje!) i zvanje docenta na predmetu  kojim se NIKAD NIJE BAVIO, niti ima radova  iz te oblasti. Nedavno je kroz Vije}e Elektrotehni~kog fakulteta u Banjaluci ~ak pro{ao i  referat za njegov izbor u zvanje vanrednog profesora   na predmetima za koje NE ISPUNJAVA NITI JEDAN JEDINI USLOV, {to je uz pomo} klijentelizma gostuju}ih  i doma}ih profesora sve odra|eno za nepun mjesec dana, dok se neki drugi kandidati, koji ispunjavaju uslove opstruiraju u napredovanju po nekoliko godina u ~emu je ( kroz manipulacije sa konkursom i pacificiranjem prosvjetnog inspektora) aktivno   sudjelovao i Gojko Savanovi} zloupotrebljavaju}i svoj ministarski polo`aj. @alosno je da je prilikom glasanja za izbor Gojka Savanovi}a u zvanje vanrednog profesora glasalo ~ak 17  ~lanova Vije}a ETF Banjaluka  iako su bili upoznati da on NE ISPUNJAVA NITI JEDAN USLOV i da je ta odluka za koju glasaju PROTIVZAKONITA. Vjerovatno su svi oni   bili upetljani u neke  “aran`mane” zbog kojih su morali glasati tako, pa se opravdano name}e  pitanje: Da li je ETF Banjaluka  obrazovna institucija ili trgova~ko dru{tvo? Evo spiska onih koji  su glasali za referat Gojka Savanovi}a i time podr`ali  protivzakonite rabote na ETF Banjaluka ( {to im svakako nije prvi put: to je uhodana glasa~ka ma{ina): Ili{kovi} Aleksandar ( “komandir parade”), Softi} Ferid, Bundalo Zlatko, Vlaji} Jelenko, Baji} Milorad, Srdi} Milenko, Hini} Petar, Bo{njak Krstan, Mari} Slavko ( suprug aktuelne ministrice pravde!!), Koloni} D`emal,Vuki} Radmila, Mari} Petar, Govedarica Vidan, Tomljenovi} Ivan   ( kandidsat za predsjednika RS!!?), Milankovi} Milo{, Kordi} Zdravko, Bo`i} Milorad. A psihologija ka`e: “Oni koji  pod pretnjom i strahom od uzurpatora popu{taju i dovode u pitanje poziv po~inju da `ive kao mi{evi, a kad to poprimi velike razmjere, dru{tvom zavlada mi{ja psihologija. Upravo to se desilo na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, a mo`da i na ~itavom univerzitetu.

Da stvar bude jo{ gora, Prirodno-matemati~ki fakultet je Gojka Savanovi}a ve} tri puta odbio na konkursu za nastavnika  fizike sa obrazlo`enjem da ne ispunjava uslove predvi|ene konkursom jer nema odgovaraju}iæ fakultet s obzirom da ima diplomu Pedago{ke akademije, a ne PMF-a. Zamislite, ta ~injenica nije  nimalo smetala niti Elektrotehni~kom fakultetu u Sarajevu da omogu}i izradu i  obranu magistarskog rada Gojku Savanovi}u iz oblasti elektrotehnike, iako ~ovjek nije nikad ni studirao ni dipomirao elektrotehniku, {to nije smetalo niti Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci da mu dodijeli zvanje docenta, a sad i vanrednog profesora na predmetima iz oblasti elektroenergetike!  Svako onaj tko se imalo razumije u elektrotehniku, svjestan je toga da se ne mogu raditi magistarski i doktorski radovi iz oblasti elektrotehnike ako se nisu polo`ili temeljni predmeti ove struke kao {to su Teorijska elektromagnetika, Teorija kola i sl., tj ako se nije diplomiralo na elektrotehni~kom fakultetu,  zbog ~ega je i statutima tih fakulteta predvidjeno da kandidati moraju imati zavr{en elektrotehni~ki fakultet da bi mogli podnijeti zahtjev za izradu magistarskog rada, doktorata ili dobiti akademsko zvanje na predmetima iz  te struke.  A zamislite, to što Gojko Savanovi}  nije zavr{io elektrotehmi~ki fakultet ve} Pedagošku akademiju nije bila prepreka Branku Doki}u i Aleksandru Iliškovi}u da  ga “proguraju”  uz pomo} uvje`bane glasa~ke ma{ine,  u zvanje vanrednog profesora na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, dok su iz istog razloga  nedavno odbili jedanog  kandidata koji se prijavio na konkurs ETF-a u Banjaluci na predmet  iz oblasti informatike, a pro{le godine je odbijena  i jedna fizi~arka koja se prijavila na  konkurs za mjesto asistenta iz fizike, uz obrazlo`enje da nije zavr{ila nau~ni ve} pedago{ki smjer na PMF-u, sve zbog navodnog o~uvanja digniteta struke!!??? U kontekstu toga ne mogu a da se ne zapitam: Koji li je to smjer mogao zavr{iti Gojko Savanovi} na Pedago{koj akademiji, kad mu to nije bila smetnja za akademska zvanja na ETF Banjaluka, gdje se tako “strogo” (!) vodi ra~una o dignitetu satruke!??

Na`alost, obrazovno-nau~ni sistem u RS ne samo da nije  ni izdaleka  tako “propustan” za one kadrove koji imaju potrebne i dovoljne uslove za napredovanje,  ve} je apsolutno nepropusan ako  oni nisu i  u klijentelisti~kim aran`manima sa rukovodstvom fakulteta i univerziteta.  Upravo zbog toga se medju univerzitetski kadar deponovalo svega i svašta zbog ~ega se ugled ove  profesije i ove institucije srozao do dna pa ovo društvo ne cijeni univerzitetskog profesora ništa više nego ~ista~icu, što nije bez razloga. U takvim uslovima ostaje bez odgovora pitanje: Tko }e onda izvesti ovo dru{tvo iz kaljuge kad se u najelitniju instituciju, univerzitet, infiltrirao takav “kadar” koji je  potpuno zablokirao sve njene  ~asne  i obavezne funkcije? Posljedica ovakvog stanja je i dalje  rastu}e siroma{tvo dru{tva, jer nemaju otkud  sti}i  ideje i inicijative za lije~enje ove bolesti. Sa zaparo`enog, blokiranog i fosiliziranog univerziteta na kom se  zadnjih 30 godina  striktno provodi politika negativne kadrovske selekcije, sigurno ništa dobro, progresivno i korisno ne mo`e do}i. A pravi   univerzitetski profesor   morao bi biti svjestan toga koliko bi trebala biti va`na uloga univerziteta  u  o~uvanju i formiranju moralnih, intelektualnih, društvenih i nau~nih vrijednosti.  Univerzitet bi trebao biti mjesto na kom se obavljaju prou~avanja, ~uvanja i prote`iranja osnovnih intelektualnih, duhovnih i nau~nih vrijednosti. Štaviše, univerzitet i nauka su apsolutno klju~ni svuda jer su oni prva i posljednja pretpostavka te  garant ekonomskog i svakog drugog društvenog razvitka. To su prepoznala sva društva osim našeg, koja se zahvaljuju}i tome danas smatraju razvijenima.  Znaju}i kakvog bi mentalnog sklopa trebao biti univerzitetski profesor, a kakvog je sklopa naš današnji politi~ar, sa `aljenjem se mora konstatovati da su se na univerzitet uvukli  nemoralni politi~ira koji tu “`are i pale”  ~ime ignorišu i samu definiciju univerziteta a pravi univerzitetski profesori su ili potisnuti na marginu ili su konstantno “divlja~” za odstrel   i objekt za lije~enje   kompleksa i frustracija  politiziranih kvaziprofesora.  Dokaz za to je   ~injenica da je  te`nja politi~ara da  razvije i uzgoji podanike, a cilj svih struka nauke, univerziteta i fakulteta bi trebao biti da razvije misao i misaonog ~ovjeka, koji treba da je ujedno i kriti~ki subjekt.  Bitna razlika izme|u jednih i drugih je u tome  što se jedni bore za svoju istinu a ovi drugi za istinu. Kad se  sve ovo ima u vidu naš univerzitet je potpuno zastranio i otisnuo se u politi~ke vode i to one prljave!

Zbog toga  što su se na univerzitet  uvukli ljudi kojima zbog njihovog mentalnog sklopa i intelektualnog pedigrea  nikako tu nije mjesto, to ima za posljedicu devalvaciju  i kadra i univerziteta, pa se  od  ovakvog univerziteta   ne mogu  ni o~ekivati  nikakvi korisni rezultati. Takvi  problemati~ni tipovi blokiraju nauku koja je jedna od op}edruštvenih potreba i koja  treba slu`iti društvu   a ona kao  takva uop}e i ne postoji, a mjesto na kom bi ona trebala  da “stanuje” koristi se u druge svrhe. Na taj na~in i ono malo pravih intelektualaca  blokirano je i povla~i se u sebe, što je neodgovorno pogotovo ako se ima u vidu  izreka Matije Be}kovi}a koji ka`e “Kad se zlo desi, krivi su i oni koji su spavali”. A na  Elektrotehni~kom fakultetu i Univerzitetu u Banjaluci desilo se i dalje se dešava veliko zlo.  Ve~ina ili   gotovo svi intelektualci “spavaju” u nadi da }e time izbje}i krivicu, a ono {to bi oni trebali da urade, nadaju se da }e uraditi netko drugi.. Upravo zbog svega ovoga se visoko {kolstvo smatra parazitom dru{tva umjesto da predstavlja osnovnu i glavnu pokreta~ku snagu svih  pozitivnih pojava  u dru{tvu, kao {to je to slu~aj u normalnim, zdravim dru{tvima.

Na`alost, obrazovno-nau~ni sistem u RS ne samo da nije  ni izdaleka  tako “propustan” za one kadrove koji imaju potrebne i dovoljne uslove za napredovanje,  ve} je apsolutno nepropusan ako  oni nisu i  u klijentelisti~kim aran`manima sa rukovodstvom fakulteta i univerziteta.  Upravo zbog toga se medju univerzitetski kadar deponovalo svega i svašta zbog ~ega se ugled ove  profesije i ove institucije srozao do dna pa ovo društvo ne cijeni univerzitetskog profesora ništa više nego ~ista~icu, što nije bez razloga. U takvim uslovima ostaje bez odgovora pitanje: Tko }e onda izvesti ovo dru{tvo iz kaljuge kad se u najelitniju instituciju, univerzitet, infiltrirao takav “kadar” koji je  potpuno zablokirao sve njene  ~asne  i obavezne funkcije? Posljedica ovakvog stanja je i dalje  rastu}e siroma{tvo dru{tva, jer nemaju otkud  sti}i  ideje i inicijative za lije~enje ove bolesti. Sa zaparo`enog, blokiranog i fosiliziranog univerziteta na kom se  zadnjih 30 godina  striktno provodi politika negativne kadrovske selekcije, sigurno ništa dobro, progresivno i korisno ne mo`e do}i. A pravi   univerzitetski profesor   morao bi biti svjestan toga koliko bi trebala biti va`na uloga univerziteta  u  o~uvanju i formiranju moralnih, intelektualnih, društvenih i nau~nih vrijednosti.  Univerzitet bi trebao biti mjesto na kom se obavljaju prou~avanja, ~uvanja i prote`iranja osnovnih intelektualnih, duhovnih i nau~nih vrijednosti. Štaviše, univerzitet i nauka su apsolutno klju~ni svuda jer su oni prva i posljednja pretpostavka te  garant ekonomskog i svakog drugog društvenog razvitka. To su prepoznala sva društva osim našeg, koja se zahvaljuju}i tome danas smatraju razvijenima.  Znaju}i kakvog bi mentalnog sklopa trebao biti univerzitetski profesor, a kakvog je sklopa naš današnji politi~ar, sa `aljenjem se mora konstatovati da su se na univerzitet uvukli  nemoralni politi~ira koji tu “`are i pale”  ~ime ignorišu i samu definiciju univerziteta a pravi univerzitetski profesori su ili potisnuti na marginu ili su konstantno “divlja~” za odstrel   i objekt za lije~enje   kompleksa i frustracija  politiziranih kvaziprofesora.  Dokaz za to je   ~injenica da je  te`nja politi~ara da  razvije i uzgoji podanike, a cilj svih struka nauke, univerziteta i fakulteta bi trebao biti da razvije misao i misaonog ~ovjeka, koji treba da je ujedno i kriti~ki subjekt.  Bitna razlika izme|u jednih i drugih je u tome  što se jedni bore za svoju istinu a ovi drugi za istinu. Kad se  sve ovo ima u vidu naš univerzitet je potpuno zastranio i otisnuo se u politi~ke vode i to one prljave!

Zbog toga  što su se na univerzitet  uvukli ljudi kojima zbog njihovog mentalnog sklopa i intelektualnog pedigrea  nikako tu nije mjesto, to ima za posljedicu devalvaciju  i kadra i univerziteta, pa se  od  ovakvog univerziteta   ne mogu  ni o~ekivati  nikakvi korisni rezultati. Takvi  problemati~ni tipovi blokiraju nauku koja je jedna od op}edruštvenih potreba i koja  treba slu`iti društvu   a ona kao  takva uop}e i ne postoji, a mjesto na kom bi ona trebala  da “stanuje” koristi se u druge svrhe. Na taj na~in i ono malo pravih intelektualaca  blokirano je i povla~i se u sebe, što je neodgovorno pogotovo ako se ima u vidu  izreka Matije Be}kovi}a koji ka`e “Kad se zlo desi, krivi su i oni koji su spavali”. A na  Elektrotehni~kom fakultetu i Univerzitetu u Banjaluci desilo se i dalje se dešava veliko zlo.  Ve~ina ili   gotovo svi intelektualci “spavaju” u nadi da }e time izbje}i krivicu, a ono {to bi oni trebali da urade, nadaju se da }e uraditi netko drugi.. Upravo zbog svega ovoga se visoko {kolstvo smatra parazitom dru{tva umjesto da predstavlja osnovnu i glavnu pokreta~ku snagu svih  pozitivnih pojava  u dru{tvu, kao {to je to slu~aj u normalnim, zdravim dru{tvima.

Posljedica takvog stanja  na univerzitetu i u dru{tvu  su i rezultati skorašnjih izbora sa kojima, prema anketi Alternativne televizije, nije zadovoljno ~ak  75% gledalaca.

 

                                                                                                                     Dr Radojka Pra{talo

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka [aki} Pra{talo

 

 

 

                   [to nas sprije~ava da krenemo naprijed

 

 

 Da je  Galileo Galilej na{ sugra|anin i savremenik, on danas  nipo{to ne bi mogao re}i : “Ipak se kre}e”, jer se kod nas,  zaista, jo{ uvijek ni{ta  NE KRE]E. Bar {to se ti~e situacije na Elektrotehni~kom fakultetu, a ~ini  se – i {ire.

Ovdje je jo{ uvijek sve u duhu onih   mra~nih brozovsko-staljinisti~kih vremena  kad se, kao i u doba mra~nog Srednjeg vijeka i inkvizicije, gu{ila svaka progresivna misao sa namjerom da se {to du`e zadr`i status quo koji je odgovarao onima koji su  koncentricali  mo} ( i vlast) u svojim rukama i koriste je isklju~ivo za svoju  dobrobit. Ako je takvo stanje, zbog niskog  stepena prosvije}enosti tada{njeg stanovni{tva i pod prijetnjom inkvizicije, i moglo da se odr`ava kroz stolje}a, potpuno je neobja{njivo da se odr`ava jo{ i danas. Ako ni{ta drugo ono zbog ~injenice da bar inkvizicija vi{e ne postoji, a bilo bi logi~no  o~ekivati  i  da je  stanovni{tvo kroz period od hiljadu godina postalo bar malo prosvje}enije i obrazovanije. Ili mo`da nije ta~no ni jedno ni drugo?

            @alosna ~injenica je  da Elektrotehni~ki fakultet, kao najstariji fakultet u Banjaluci, za svoj ~etrdeseti ro|endan nije imao da se pohvali ni sa ~im ve}im  i vrednijim osim sa obe}anjem sada{njeg dekana da }e se na ovom fakultetu oformiti MALA [KOLA ELEMENTARNE  ( gimnazijske) MATEMATIKE, kao {to je zabilje`ila TV ekipa i o tome obavijestila javnost. A situacije i jeste upravo takva.

            Dok svijet ide velikim koracima naprijed, Elektrotehni~ki fakultet to nikad nije mogao, a ne mo`e ni danas.  On je uvijek imao i ima veoma sposobne  i  efikasne ko~ni~are koji su na sve mogu}e na~ine  nastojali da sprije~e svaki progres na Fakultetu, smatraju}i ga najve}om opasno{}u po njih same. Zato su nipoda{tavali  svaki uspjeh  onih koji nisu bili  njihovi satrapi, a glorificirali  samo sebe i svoj navodni uspjeh. O~igledno je da nisu ~itali Andri}a    ( {to je sramota za svakog tko sebe smatra nekakvim  intelektualcem), pa ne znaju da je Ivo Andri} napisao: “ Te{ko onom koji mora nekog drugog da unizi, da bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi imao imao iluziju da se izdigao”.  Kao najopasniju polugu svakog eventualnog progresa smatrali su kadrovsku politiku, zbog ~ega su je uvijek dr`ali pod najve}om mogu}om kontrolom. I uspjeli su! Tako se do{lo do toga da nakon 40 godina postojanja ovog Fakulteta, te{ko da se ima  zakonom propisani broj nastavnika i saradnika, jer ljudi su dolazili na ovaj fakultet,  muvali se ovdje izvjesno vrijeme i kad su uvidjeli da nemaju nikakvu {ansu da se  ni u stru~nom  ni u  statusnom pogledu razvijaju i napreduju, napu{tali su Fakultet i odlazili na razne strane. A oni koji su iz nekih drugih razloga morali da ostanu ovdje ( porodica, patriotizam ili sl.) vjerovali su u onu Njego{evu:” Svaka sila za vijeka”  i uzaludno su ~ekali da, po zakonima prirode, tada{nji  ko~ni~ari  odu  i tako ostave prostor za neke druge, bolje ljude  koji bi poveli Fakultet putem progresa. Na`alost, to se nikad nije desilo, ve} se desilo da je na fakultetu zavladala “ mi{ja psihologija”, kako je naziva autor knjige POLITIKA I POZIV, ^edommir ^upi}.  On ka`e:”Oni koji  pod pretnjom i strahom od uzurpatora popu{taju i dovode u pitanje poziv-po~inju da `ive kao mi{evi, a kad to poprimi velike razmjere, dru{tvom zavlada mi{ja psihologija.

             Posljednjih 50 godina politika je drasti~no zloupotrebljavala i znanje i poziv.  U~inila je da sve postane bezna~ajnije nego {to jeste i {to bi moralo da bude. A to je bila posljedica ~injenice {to u totalitarnoj hijerarhiji politi~ku nadmo} su podupurali  idolopoklonici, sljedbenici i kukavice, a za neistomi{ljenike nije bilo mjesta. . Neograni~ena vlast proizvela je dirigovanu i veoma ograni~enu javnost, pa su sve bitne odluke done{ene iza le|a javnosti. U svojoj nadmenosti, ta{tini i samoljublju vlastodr`a~ka manjina  proizvodila je zastra{uju}u nadmo} koja se  nad `ivotom pojedinaca nadvijala kao strah, strepnja i frustracija.  Isto takva situacija je vladala i na ovom  Fakultetu, na`alost, skoro u kontinuitetu.  Svi prethodni ko~ni~ari su se uvijek pobrinuli za kontinuitet svoje politike, pa su i mnogi od  onih  koji su se uzaludno nadali izgubili strpljenje i  pod stare dane oti{li. Da je zaista tako potvr|uje i ~injenica da se najvi{e ljudi ba{ sa Elektrotehni~kog fakulteta anga`ovalo u politici i pojavilo na izbornim listama, iako  kadar sa ovog fakulteta ima najmanje obrazovnih predispozicija za bavljenje politikom. Neki od njih su oti{li iz osionosti, neki iz karijerizma, ali neki i iz bezna|a.

            Skoro se na stru~nom ( po ~emu stru~nom?!) tijelu ovog fakulteta raspravljalo o nastavnim planovima i programima, navodno sa ciljem da se ide u korak sa vremenom. Ako se sumiraju rezultati tih rasprava mora se zaklju~iti da se ni{ta kvalitativno novo nije ugradilo u te programe. Sve {to se desilo je samo puka “kozmetika”, iako prema najnovijim nau~nim saznanjima iz teorije rein`enjeringa, ne mo`e se ostvariti vidan  napredak ako se ne{to  samo modificira, reorganizira, prilagodi ( komu i ~emu!), ve} samo ako se SVE PO^NE IZ PO^ETKA!  Rein`enjering polazi od postavljanja temeljnih pitanja o smislu obavljanja nekog poslovnog procesa. Najjednostavnije re~eno, to je povratak na po~etak i poku{aj da se ~itav posao radi bolje, naj~e{}e na potpuno druga~iji na~in nego {to je to prije bilo uobi~ajeno. Bilo je, dodu{e,  prijedloga da se posebno formira odsjek za informatiku i da se u okviru tog odsjeka naprave fleksibilniji planovi i programi koji bi omogu}ivali obrazovanje kadra koji u dolaze}em modelu tr`i{ne ekonomije ima perspektivu zapo{ljavanja, ali je sve bilo uzalud. Oni koji odlu~uju o tome niti imaju viziju niti dobru namjeru, tako da je sve propalo. ^ak ni  na upozorenje da ako se tako ne{to ne uradi i Elektrotehni~ki fakultet bi mogao do`ivjeti ono isto {to se desilo Ekonomskom fakultetu, (a to je da neko oformi vi{u {kolu kao {to je ona koja je otvorena u Prijedoru i koja direktno po namjeni konkuri{e Ekonomskom fakultetu, a koja ni iz daleka nema kadrovski potencijal kakav ima Ekonomski fakultet), nije se uop{te reagovalo. Iz istih takvih razloga  sve vi{e i vi{e na{ih studenata nakon prve, a ponekad i nakon druge godine prepisuju se na Vi{u elektrotehni~ku {kolu   u Beogradu ( na Vo`dovcu) koja je organizovana  po uzoru na sli~ne obrazovne institucije sa Zapada i koju na{i studenti    ( koji su se  “zaglavili” na prvoj ili drugoj godini) sa lako}om zavr{avaju, a  dobijaju znanje adekvatno  dana{nijm rastu}im potrebama.Treba  tome dodati jo{ i to, {to je najinteresantnije, da ovi mladi ljudi, po zavr{etku ove {kole, relativno lako nalaze   zaposlenje. Na sre}u, prema saop{tenjima iz nadle`nog ministarstva, sti`e neko nare|enje “ odozgo” da se uradi opse`nija izmjena planova i programa. Kod nas se, na`alost, i  dalje  samo ~ekaju nare|enja “odozgo”, jer za ne{to drugo, oni koji godinama  vode fakultet, naprosto nemaju premisa!  Osim toga, radikalne stavove ne mogu imati oni koji su pred penzijom i kojima najvi{e odgovara ona komunisti~ka “ne talasaj”  (- bar dok sam ja jo{ tu, a poslije mene mo`e da bude i potop!-), a koji ~vrsto dr`e kormilo u rukama i dalje vode ovu obrazovnu instituciju u potpunu propast! Oni su se, naravno, dobro obezbijedili na razne na~ine i dobijaju po nekoliko raznoraznih honorara ( koje im omogu}uje ova smu{ena politika putem raznih upravnih odbora i sli~nih anga`mana), pa nisu `ivotno zainteresovani za boljitak Fakulteta, a da i ne govorim za bolji `ivot onih ostalih koji se nisu “udomili” na drugim mjestima. A njihovu poziciju NE MO@E NIKO UGROZITI jer su se kontinuitetom nakaradne kadrovske politike obezbijedili da budu NEZAMJENJIVI ( ” Neko drugi ne bi mogao da radi ono {to oni rade. A za ono {to bi trebalo da rade, mo`da bi se mogli na}i neki drugi, spopsobniji ljudi”, govorio je uzaludno Du{ko Radovi}), s obzirom da su sve eventualne konkurente koji bi ih tjerati da budu bolji, eliminisali bilo kadrovskim me{etarijama ili namjernim spre~avanjem napredovanja asistenata ( Ima asistenata koji asistiraju po 30 godina! Zar to nije sramota predmetnog nastavnika  koji nije pomogao svom asistentu da napreduje? Zar to nije bila i obaveza nastavnika prema Zakonu o univerzitetu?). Tako da je, na`alost, i danas aktuelno ono {to je svojedobno, kao kritiku komunisti~kim rukovodiocima, govorio Du{ko Radovi}: “ Budite ponosni i nemojte priznavati svoje poraze. Za sve {to niste mogli i znali recite da niste hteli. Veli~ajte ono malo {to mo`ete, ismejavajte i omalova`avajte sve drugo {to je iznad va{ih mogu}nosti”.  I  Jovan Du~i} je kritikovao  patolo{ke pojave u dru{tvu, a njihove uzroke na{ao u slijede}em: ”Mlad ~ovek isti~e nove ideje, a star ~ovek isti~e samo staro iskustvo. Jedan uvek gleda napred, a drugi natrag. Zato nove ideje dolaze od mladih, a sve predrasude dolaze od starih. Mladi politi~ari se bore me|u sobom uvek za ne{to {to }e tek postatri, a stari  politi~ari se sva|aju raspravljaju}i samo stare ra~une i stara zlopam}enja. Kad bi nam oni pra{tali na{e vrline i zasluge, kao {to nam pra{taju nedostatke i pogre{ke, gde bi  bio ovaj svet! Zato {to je tako kao {to jeste, ne stradaju najve}ma oni koji su najgori, nego ba{ oni koji su najbolji. “ U tom cilju, jo{ uvijek se inzistira na gomili, krdu, a ne na individui. “A gomila je uvijek u stanju ludila; ~ovek dolazi do pameti i svesti samo kad se izdvoji iz mase, jer gomila ne `ivi  od ideje, nego od strasti. Zato je pravi put na{e sre}e u~iti ~oveka da podigne poverenje u sebe, {to zna~i razvijanje personalnosti do njenih krajnjih mera.”-pisao je  Du~i}, a iz onoga {to se de{ava na ETF-u, vi{e je nego o~igledno da se nije ~itao ni  Du~i}!

 

            Me|utim, izgleda da nije takva situacija samo na Elektrotehni~kom fakultetu ve} i na mnogim drugima, {to navodi na zaklju~ak  da i sa samom organizacijom Univerziteta ne{to     (  ili ni{ta) nije u redu.  Zar nije trebao postojati mehanizam koji bi sprije~io da takve pojave egzistiraju na fakultetima kroz desetlje}a? Ako to ve} nije bilo mogu}e u ona mra~na brozovska vremena, {ta je to {to sad spre~ava ukidanje takve blokade i onemogu}avanje takve vrste “privatizacije”  i opstrukcije fakulteta?  Da li se sa takvim FOSILIZIRANIM stanjem na fakultetima, a i na samom univerzitetu, mo`e i u kakvu budu}nost? Naj`alosnije u svemu tome je {to se to sve maskira pod pojmom ”autonomije” univerziteta ( ili ta~nije fakulteta). AUTONOMIJA univerziteta DA ( u odnosu na politiku), ali  AUTONOMIJA fakulteta NE ( s obzirom na Univerzitet!), jer ina~e postoji opasnost da se radi o demago{kom triku ( kako ka`e poznati publicista Drago{ Kalaji}) kojim privilegovani iz propalog re`ima nastoje da sa~uvaju svevla{}e svog neznanja, svoje gluposti i svoje amoralnosti. Ili bar da postoji kontrola vo|enja  politike na fakultetima, vrednovanje uspjeha ( ili neuspjeha) i onemogu}avanje ovakvih negativnih pojava pravovremeno. Jer, navodna upravlja~ka  tijela     ( me|u koje spada i Savjet fakulteta) koja upravljaju fakultetima su i dalje birana  i manipulisana od strane pojedinaca ili manjih neformalnih grupa tako da predstavljaju samo farsu i nikako ne slu`e svrsi za koju su namijenjena. Dokaz za to je upravo situacija u kojoj se danas nalazi ovaj Fakultet. Da su ti organi  izvr{avali svoje obaveze predvi|ene zakonom, zar bi se moglo takvo ne{to desiti? Brozizam i staljinizam su navodno mrtvi, ali na ovom Fakultetu jo{ uvijek ne.  Na sve strane se govori o PRAVNOJ DR@AVI  osim na fakultetu! A ona je tu potrebnija nego igdje drugdje jer samo ona mo`e “ otko~iti”  i “defosilizirati”fakultet. Mo`da nije bolje ni na drugim fakultetima ovog Univerziteta, ali ja o tome nemam  konkretne informacije. A tako je bilo u prethodnom re`imu i na mnogim drugim fakultetima u zemlji. Bez obzira na to, jedino sam ~ula da je sada{nja vlast  Republike Hrvatske odlu~ila da ne{to u~ini po pitanju “lije~enja te bolesti”. Naime, osnovan je Saborski pododbor za visoko obrazovanje, znanost i kulturu kome }e se mo}i obratiti za pomo} svi oni koji budu opstruirani po pitanju nau~nog istra`ivanja i napredovanja. Kod nas se o tome jo{ niti ne razmi{lja, a za to vrijeme  razna “ prijateljstva” i nepotizam odre|uju ko ima pravo na napredovanje i ko mo`e uzeti u~e{}a u projektima. Na taj na~in  se vr{e i  izbori u zvanja redovnog profesora sa manjim opusom  i sa manje kompetentnim komisijama nego {to je potrebno za docenta i obrnuto. Istovremeno se kroz razne kvazi projekte i kvazistru~njake vr{i kvaziinformatizacija dru{tva koja ima samo za cilj {to vi{e oplja~kati vlastiti narod, a ne dati mu ni{ta zauzvrat. To zna~i da niti je Univerzitet ono {to bi trebao biti po definiciji, niti su to fakulteti. Preovladava trijumfalisti~ki talas prosje~nosti koja uni{tava izuzetnost. Univerzitet i njegvi fakulteti su izgubili svoju osnovnu karakteristiku koja se sastojala u tome da oni sakupljaju znanje, da ga predaju novim generacijama u kontinuitetu i da imaju u svakom trenutku spremne timove koji }e kvalitetno pomo}i da se rije{e razni iskrsli problemi u dr`avi i dru{tvu. Ako pogledamo {ta rade na{i fakulteti, sa `aljenjem moramo konstatovati da se to ni najmanje ne uklapa u ovu definiciju! Univerzitet bi morao biti BAZNA institucija ove dr`ave, a on je dalje i od same margine. Dodu{e, takav kakav je, nije ni zaslu`io bolji tretman, ali ostaje pitanje TKO ]E URADITI ONO [TO BI TREBAO URADITI UNIVERZITET u jednoj dr`avi?  Smu{ena politika koju vode pohlepni kratkovidni politi~ari je upravo sretna  {to ih jedan PRAVI UNIVERZITET ne raskrinkava pred  javno{}u i {to ih ne ometa u njihovim prljavim rabotama. Zato ga konstantno  i dr`e na margini i oko nje i ne ~ine ba{ ni{ta da bi univerzitet postao ono {to bi trebao biti po definiciji. A narod uzaludno o~ekuje od navodnih intelektualaca da ne{to urade u smislu promjene situacije na bojle.

Zbog ovakve situacije, ako se donese zakon o mogu}nosti formiranja privatnih fakulteta, svi dr`avni  fakulteti }e momentalno oti}i “na bubanj”, ako su  dospjeli u ovakvu situaciju  u kakvu je dospio ETF, jer }e ostati bez studenata s obzxirom da se ve}ini mladih ljudi `uri da se osposobe za rad, a ne da se 6-9 godina osposobljavaju da bi se jednog dana      ( mo`da) mogli baviti nau~nim radom, za {to su skrojeni na{i nastavni planovi i programi.  Jasno je da treba njegovati i tu liniju na kojoj }e se mladi ljudi osposobljavati i za nau~ni rad, ali isto tako treba biti svjestan toga da je  broj takvih  mladih ljudi u svakoj populaciji veoma malen ( Nije sva~ije kroz selo pjevati!) i da  dr`ava ne mo`e financirati fakultet samo za tako mali broj studenata koji su sposobni da savladaju gradivo predvi|eno takvimm planovima i programima, da bi se nakon toga bavili nau~nim radom, po svoj prilici negdje na Zapadu, jer bavljenja  pravim nau~nim radom na ovom falkultetu ( a mo`da ni na ovim prostorima) NIKAD NIJE   NI  BILO. Zar se nau~nim radom mo`e nazvati rad u koji profesor ne uklju~uje  ~ak ni svog asistenta ( vjerovatno iz straha da ovaj ne vidi {ta on ne zna i iz straha da  ga ovaj ne nadma{i!)? A samo takav “nau~ni” rad je postojao na ovom Fakultetu. Upravo  zbog nepostojanja timskog rada i  zbog izostanka volje da se pospje{uje obrazovanje i napredovanje  fakultetskog kadra izostali su i rezultati, a sve aktivnosti ovog Fakulteta ( a i univerziteta u cjelini) u proteklih 40 godina se ne mogu nikako druga~ije okarakterisati osim kao PUKO VEGETIRANJE. I na`alost, ni{ta se ne}e promijeniti na bolje dok se ne desi pobjeda duha, jer, kako ka`e Du~i}: “Uvek pobeda duha dolazi pre svake materijalne pobede.” A do pobjede duha ne mo`e do}i sa dosada{njom vrstom rukovode}eg kadra, jer da je moglo, ve} bi za 40 godina valjda i do{lo!  [teta, Elektrotehni~ki fakultet je imao velike {anse u dana{nje doba. Zar nije bilo najnormalnije da ovaj  Fakultet  bude  prvi, najbolji i najkonkurentniji provajder, bar u Banjaluci ( ako ne i u RS)? Zar ovaj Fakultet nije imao najbolju kadrovsku preddispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje kadra  za informatizaciju na{eg dru{tva? Zar ovaj Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne timove  za  informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj  Republici po pristupa~nim cijenama? Zar nije trebalo biti mogu}e sve ateste potrebne privredi RS  vezane za oblast elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne pla}ati to fakultetima i institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega toga.  Oni koji su rukovodili ovim Fakultetom u zadnjih deset godina dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da Fakultet ostane i dalje  samo jedna odurna `abokre~ina zaostala iz brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost,  i ~itavo dru{tvo.  Zar  intelektualci sa ovog Fakulteta nisu trebali  bar poku{ati da “poljuljaju” stabilnost te vi{edecenijske `abokre~ine i  uka`u na put kojim se treba i}i da bi se  stiglo do boljeg `ivota? Umjesto toga oni su ~ekali da ne{to stigne  “odozgo” kao u ona komunisti~ka vremena  kad je sve stizalo “odozgo”. Ja razumijem da  onaj neobrazovani ili poluobrazovani dio stanovni{tva jo{ uvijek ~eka  da mu to “ne{to stigne odozgo”, da bude postavljen, oktroisan, da ne mora ni o ~emu razmi{ljati, a kamoli imati neku inicijativu ili viziju. Te deformacije mentaliteta su nu`na posljedica vi{edecenijskog  egzistiranja prethodnog nakaradnog sistema i predstavljaju patolo{ku pojavu. Me|utim, to treba lije~iti! A  ko bi to trebao da uradi ako ne  doktori nauka, magistri  i  drugi intelektualci? Ako ni zbog ~ega drugog onda bar da opravdaju te svoje titule. Ina~e bi im se sa pravom moglo re}i da ih nezaslu`eno nose jer se NI PO ^EMU NE RAZLIKUJU od one amorfe mase koja ~eka da ne{to  do|e  “odozgo”!

Ako se  integralno sagledaju i trenutna situacija i kompletna situacija u toku ovih 40 godina egzistiranja ovog Fakulteta, vidi se da je u pitanju ozbiljna patologija.  ^itaju}i knjigu psihijatra prof. Dr. Jovana Mari}a, “ Kakvi smo mi Srbi”, gotovo sve pojave  primije}ene  kod zaposlenih na ovom  Fakultetu, mogu se na}i  spomenute u ovoj knjizi, etiketirane kao patolo{ke i destruktivnre. A kad je tako, onda nije ni ~udo {to se do{lo u ovakvu beznade`nu situaciju!

Moramo se trgnuti iz letargije i u~initi ne{to da uhvatimo korak sa Evropom i svijetom.  O~i naroda su ponovo uprte u inteligenciju, a inteligenciju, valjda, “proizvode” univerziteti!  Ne bi se smjelo  dozvoliti da narod   opet  bude razo~aran jer bi to  moglo jo{ vi{e pove}ati ve} i onako prevelike redove pred stranim ambasadama. A kad ode narod, uru{it }e se i dr`ava!.

Zato treba najozbiljnije shvatiti psihijatrijske dijagnoze  koje je postavio prof. Dr  Jovan Mari}, te pristupiti lije~enju. U tu svrhu dobro prou~imo dijagnoze.

Jo{ davno prije dr Mari}a,  D. Prohaska je  konstatovao: “ Slavenska slabost, beskarakternost i naklonjenost me|usobnim za|evicama i zavisti krivi su {to su Slaveni ostali porobljeni i politi~ki neslobodni.” A kako i ne bi bili kad je za sve  (ne)aktivnosti jedini spiritus movens kod njih bila zavist! Kod na{eg stanovni{tva je  bahatost i zavist pojedinca prema drugom pojedincu pobijedila op{ti interes i op{te narodno dobro.

Na{a velika slabost  je  i {to se kod nas najsurovije ka`njavaju upravo “odmetnici iz svojih redova”, tj. oni koji druga~ije misle ( a samim tim i MISLE, za razliku od onih drugih za koje se ka`e da ISTO MISLE, {to u stvari zna~i da uop{te NE MISLE). Ovdje zavist, tako|er, dolazi do punog izra`aja. Ideje nesloge i rje{enja koja ta  nesloga nudi na{em stanovni{tvu su prihvatljivija nego sloga i cjelina. Nekada{nje “ komunisti~ke }elije”, po prirodi stvari, nisu bile ni{ta drugo do tajne sekte neograni~ene mo}i koje su u svakom trenutku bile u stanju da uni{te neistomi{ljenika proku{anim metodama koje su li~ile na one inkvizicijske. A takva grupna mr`nja je ~esto opasnija od individualne. Ona se ubla`ava jedino  realizacijom mr`nje,tj. destrukcijom protivnika (potpunim  uni{tenjem objekta mr`nje).

Prema civilizacijskim tekovinama biti ~ovjek zna~i kontrolisati agresivne porive, kontrolisati osvetni~ke impulse, intelektualno obraditi konfliktnu situaciju racionalizacijom, samosavla|ivanjem, {to je balkanskom stanovni{tvu posve strano, na`alost, bez obzira na stepen obrazovanja. Zbog toga nije ~udo {to sociolozi sa prostora biv{e Jugoslavije sve glasnije govore da mi NEMAMO GRA\ANA. Jer, biti grad|anin zna~i, izmedju ostaloga, zalagati se za op}i interes i u op}em interesu prepoznati i svoj interes, a ovo {to mi imamo, bez obzira na titule i diplome koje nose, svi su selja~kog mentaliteta kog karakteri{e ignorisanje op}ih interesa zarad svojih li~nih interesa. Zato kod nas, jo{ uvijek, ne mo`e da za`ivi demokratija i pravna dr`ava jer njih mogu da razumiju samo GRADJANI a ne SELJACI koji su kategorija zaostala iz pro{lih dru{tveno-politi~kih sistema ( feudalizma, ranog kapitalizma i nakaradnog real socijalizma). U demokratskom, gra|anskom dru{tvu i oni koje mi  nazivamo  seljacima, moraju biti gradjani, bar po svijesti i savjesti, a pogotovo bi to morali biti oni koji sebe smatraju INTELEKTUALCIMA!

Sa druge strane Srbi ( i svi oni koji su od njih postali) su oduvijek po{tovali svoje vo|e, uva`avali njihove naredbe i tako razvijali podani~ki mentalitet do stepena naivnosti. Tito je bio vo|a koji se surovo obra~unavao sa neistomi{ljenicima i pri tom koristio Staljinov model ka`njavanja sa idejom da utjera strah bar u jo{ dvije generacije {to je  doprinosilo uspostavljanju i dugom odr`avanju totalitarnih re`ima, koji su  doveli narod skoro do potpunog uni{tenja. Ovakve metode su se , sa vrha piramide, doslijedno prenijele na sve nivoe vlasti i upravljanja, pa i na Elektrotehni~ki fakultet. Naravno, sa istim posljedicama.

 

U posljednje vrijeme, vrijeme potro{a~kog mentaliteta, kao da je jo{ vi{e potenciran  razvoj “ {i}ard`ijskog duha”. To zna~i da je savremeni Srbin spreman da se “ proda” svome {efu ili nekom drugom licu sa autoritetom za “ si}u”, za sitne male privilegije, bez `elje da rizikuje i bez `elje da se hrabro, cijelim svojim bi}em, suprostavi autoritetu. Treba}e nam mnogo “ rada na sebi” da oja~amo, da pobijedimo u sebi tu, “ rajinsku {i}ard`ijsku psihologiju” i da se bez straha hrabro usprotivimo pogre{nim idejama na{ih vo|a i ostalih lica sa autoritetom.

Ako se analizira ovaj poslednji rat mo`emo konstatovati da je “ srpski nerealni narcizam” kao jedna od zna~ajki karaktera na{eg stanovni{tva, bio jedan od bitnih uzroka na{eg poraza.  Psihijatrijkskim jezikom re~eno“ grandiozni self” na{ih vo|a prisutan u njihovim li~nostima doprinio je da se nerealno procjenjuje stvarnost. Iz tog proisti~e bezgrani~ni egoizam, a to je bitna karakteristika ve}ine na{eg  stanovni{tva, a naro~ito onih koji su se dokopali bilo kakve vlasti i mo}i. U tom pogledu ni{ta bitno se nije promijenilo u poslednjih 50 godina. Iako su stasale brojne {kolovane generacije, ono selja~ko porijeklo i dalje je prisutno u pona{anju mnogih ljudi, pa prof. Dr Jovan Mari} ka`e da  ~esto ima obi~aj re}i za takve osobe  ” Studirao je u Beogradu, pro{ao je kroz Beograd, ali Beograd nije pro{ao kroz njega.” Na tragu toga je bio i ^er~il kad je rekao: “Za frak su potrebne tri generacije”. Za formiranje kulturne li~nosti neophodna je vi{edecenijska, pa i vi{e vjekovna kulturna tradicija i njegovanje kulturnog ambijenta svakodnevnog `ivljenja.

     Netolerantan stav prema neistomi{ljenicima se tako|er uklapa u balkansku bahatost i balkanski  primitivizam, jer tolerancija u mi{ljenju i po{tovanje tu|ih potreba su, zasigurno, civilizacijska tekovina  i jedna od osnovnih moralnih vrijednosti, pa se mora uva`iti stav Jovana Du~i}a koji tvrdi da je netolerancija stvar glupavosti a ne mudrosti. Osobina koja  suzbija i osuje}uje toleranciju mogla bi se nazvati bahatost. Na`alost, to je mnogo ~e{}e na{a karakterna crta negli je to tolerancija i po{tovanje tu|ih potreba. Prema rije~ima Petra D`ad`i}a osobine brzopletosti i netolerantnosti koje “krase “ sve na{e mo}nike su posljedica sna`nog uticaja dinarske strukture li~nosti. Dinarci imaju nagla{enu crtu hvalisavosti i kvaziherojstva sa bezgrani~nim samopouzdanjem i uvjerenjem  u sopstvenu izuzetnost. Otuda osje}aj vlastite nadmo}i iz ~ega proisti~e nerealnost u procjenama mnogih situacija. Poznati sociolog Vidimir Veljkovi} tvrdi da su ovakve osobine mo`da imale svojih prednosti u davno pro{lim vremanima oslobodila~kih i obrambenih ratova, ali  u mirnijim situacijama u kojima je bilo potrebno vi{e realizma, mudrosti i strpljenja, ovakve  osobine  na{ih vo|a su nam nanijele mnogo, mnogo {tete. Drugi narodi nam najvi{e zamjeraju upravo to bahato pona{anje, to odsustvo `elje da se  po{tuje druga li~nost.

 

            Opisuju}i neke karakterne osobine na{eg politi~kog mentaliteta, S. Jovanovi} daje fini opis Srbina poluintelektualca koji je veoma ~esta pojava kod nas. On ka`e:” Izme|u dva svetska rata nastupilo je doba kada je svaki pojedinac verovao da ga njegov egoizam vodi ispravno. I naravno, javna svest je stala da slabi, te su se javili znaci kvare`i naravi. U te znake  spada i pojava poluintelektualaca, koji se  u sve ve}em broju sretao u javnom `ivotu. Uzimaju}i ga u njegovom najpotpunijem i najizra`enijem vidu, poluintelektualac je ~ovjek koji je uredno, pa ~ak mo`da i sa vrlo dobrim  ili odli~nim uspehom zavr{io {kolu, ali u pogledu kulturnog obrasca i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ni{ta ( u svijetu je ova pojava poznata pod nazivom fah-idiotizam). Bilo zbog njegove uro|ene nesposobnosti ili zbog mana {kolskog sistema, on nije dobio podstrek za duhovno samosazrijevanje. On, uop{te, duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve  ceni prema materijalisti~kom kriteriju, a sa odbacivanjem duhovnih vrednosti on odbacuje i  moralnu disciplinu i odgovornost. On je kako u moralnom tako i u kulturnom pogledu ostao primitivac. Neomek{an kulturom, sa olabavelom moralnom ko~nicom, on ima sirove snage napretek. [kolska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mi{ljenje o sebi samome.  U dru{tvenoj utakmici, taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a sa punim uvjerenjem da tra`i samo svoje pravo, koje mu je {kola priznala. On potiskuje  svoje suparnike nemilosrdno kao da nisu `iva bi}a ve} materijalne prepone. On je dobar “lakta{”- izraz koji je prodro u op{tu upotrebu istovremeno sa pojavom poluintelektualaca.”

            Ovaj odlomak je najmanje  isto toliko aktuelan i danas koliko je bio aktuelan tada kad je napisan. U stvari, mo`da je i  aktuelniji po{to je nakaradan  a masovan {kolski sistem u zadnjih 50 godina proizveo neograni~enu “ koli~inu” takvih poluintelektualaca. A poluintelektualac je bolesna dru{tvena pojava koja je objelodanila dvije stvari:

-da je kulturni obrazac neophodna dopuna nacionalnog i politi~kog obrasca i

-da {kola koja daje samo znanje bez uporednog vaspitavanja karaktera nije u stanju sprije~iti pojavu takvih, za dru{tvo pogubnih, tipova  kao {to su poluintelektualaci.

Kad je tako, onda se ne treba ~uditi {to se takav na{ sugra|anin, kad se do~epa nekog visokog polo`aja, pona{a tako kao da je cio svijet njegov. A u stvari, on to sve radi iz straha, na prvom mjestu od tu|e pameti, kao {to tvrdi Jovan Du~i}. A najve}a ironija u svemu tome je kad se taj poluintelektualac po~ne busati u prsa i sebe nazivati “nezavisnim intelektualcem” i po~ne mijenjati partije “ kao Cigan konje”. Svi ti takvi tobo`e “nezavisni intelektualci” su sve titule i  privilegije  sticali slu`e}i sasvim zavisno, prethodnom re`imu. Oni su nas godinama   i  decenijama uvjeravali da `ivimo u najboljem sistemu na svijetu, denunciraju}i i proganjaju}i svako druga~ije mi{ljenje  ( {to sam i ja itekako osjetila i jo{ uvijek osje}am) i svaku pojavu vjerodostojnih vrlina i vrijednosti. A brzina i lako}a sa kojom oni tjeraju pojedince u psihi~ku izolaciju danas se ve} mo`e smatrati nacionalnom karakteristikom.Oni danas predstavljaju neku vrstu pokretnog muzeja naopakog sistema selekcije  i poreme}aja sistema vrijednosti jer su sa odli~nim uspjehom polagali ispite “ moralno-politi~ke podobnosti”. U nekom normalnom i prirodnom dru{tvenom poretku vrijednosti, oni bi u najboljem slu~aju stizali do zvanja pisara ili portira, a titoisti~ki sistem im je omogu}io da postanu pisci ovjen~ani nagradama  ili profesori univerziteta, dok je  istinsku elitu  zatomljavao i gonio u unutra{nju ili spoljnu emigraciju, kao {to ka`e Drago{ Kalaji}.

Pored obilja raznih poluintelektualaca, navodnih “ nezavisnih intelektualaca” , kvaziintelektualaca, re`imskih intelektualaca i sl., name}e se opravdano pitanje: postoji li jo{ igdje ikakav pravi intelektualac i kako ga uop}e prepoznati?

Ugledni hrvatski, istinski intelektualac dr don Ivan Grubi{i} ka`e  da nije svaki fakultetlija intelektualac, ve} da je to samo onaj  koji ima izgra|en sistem mi{ljenja i koji je spreman da svoje  mi{ljenje javno iznese, ne kalkulira  ni sa svojom osobom ni sa svojim statusom, koji govori po savjesti iz svog izgra|enog pojmovnog i vrijednosnog sistema razmi{ljanja.  ^ak ako je kompletno javno mnijenje protiv njegovog stava, on  }e ostati doslijedan svojim stavovima i ne}e ih kompromitirati. Samo takvi ljudi su PRAVI INTELEKTUALCI. A takvima,  koji su spremni zalo`iti sebe zarad op}eg dobra i kriti~ke svijesti koju treba izgra|ivati, na{e dru{tvo je jako, jako siroma{no. I srpski intelektualac Dinko Davidov ima lo{e miljenje o  onima koji pretenduju da se smatraju srpskim intelektualcima. On ka`e: “ Srbi nemaju inteligenciju, jer je razjedinjena do besmisla, sujetna do komi~nosti i politizovana do demagogije. Dodu{e, duhovna kriza razjeda i Evropu, ali nebriga srpskih “ intelektualaca” za sudbinu vlastitog naroda je gotovo bez primjera u svijetu.” I Irinej Bulovi} je u pogledu srpske inteligencije pesimista, pa ka`e:” U na{oj skora{njoj pro{lostio nije bilo ni te`eg vremena ni manjeg broja ljudi koji mogu dalekovidno i pronicljivo da pogledaju u budu}nost svoga naroda”, kao {to je to danas. Na{a inteligencija je u velikoj mjeri odgovorna za ova dana{nje porazno stanje na svakom polju, ali isto tako ima i veliku odgovornost i za izlazak iz tog stanja.” Po mi{ljenju knji`evnika Dobrice ]osi}a intelektualac je umni radnik i stvaralac novih vrijednosti i primoran je danas  da sokratovski prihvati novi izazov i slijedi sebe, svoju istinu i svoju savjest, po svaku cijenu.  Po cijenu prezira, po cijenu kleveta, bojkota, nerazumijevanja, ~ak lin~a!  On dalje ka`e” Eto, to je, po mom mi{ljenju, najpre~a i najte`a uloga intelektualca u na{em  duhovno pometenom i mutnom dru{tvu, razboljenom opakim strastima vlastoljubla i egoizma.” Ljubomir Tadi} ima sli~no vi|enje po pitanju intelektualaca. On ka`e”  Intelektualci su oni  obrazovani ljudi koji javno, kriti~ki saop{tavaju svoje misli, a privr`enici su ideje slobode i borci protiv svake vrste apsolutizma, protiv apsolutisti~ke samovolje vlasti”. Imaju}i ovo sve u vidu ne mo`emo a da ne konstatujemo da uop}e nema intelektualaca u na{em dru{tvu ili da su toliko rijetki da je prava lutrija sresti nekoga od njih. A najtragi~nije je saznanje da ih gotovo uop}e nema na univerzitetu, koji bi trebao biti RASADNIK INTELEKTUALACA.   A da ih zaista gotovo  nema, lako je dokazati. Dovoljno se samo zapitati se: KOJI SE OD NJIH UKLAPA U GORNJE DEFINICIJE PRAVOG INTELEKTUALCA? To svakako ne mogu biti oni koji su i fakultete i univerzitet ppodredili samo svojim li~nim interesima i na taj na~in ih fosilizirali!

Ako se  i dalje  ni{ta ne bude preduzimalo u smislu ograni~avanja mo}i takvih poluintelektualaca, propast dr`ave i naroda je neizbje`na, jer kad  na{ ~ovjek uvidi da ne mo`e ne{to da promeni u svojoj ku}i, on je napu{ta i odlazi dalje, budu} da je srpski narod  nesklon promjenama u svojoj ku}i. To jest, kad su nezadovoljni postoje}im stanjem, Srbi radije sve  napu{taju i odlaze, nego {to }e u~initi ne{to da stanje radikalno izmijene, {to se redovito de{avalo kroz historiju a  de{ava se i na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, i {ire.

Pored svih gore pomenutih “uro|enih mana”, nakaradni  komunisti~ki-samoupravni sistem  razvio jo{ i mnoge druge mane. Tako je  fiksirao glorifikaciju nerada. ^injenica je da ve} odavno nemamo takvo dru{tveno ure|enje i sistem koji bi adekvatno nagra|ivao vrijedne i sposobne, koji bi izvla~io maksimum sposobnosti iz svakog pojedinca. Da mi za to imamo potencijala u sebi, pokazuje spretnost i snala`ljivost na{ih ljudi u inostranstvu. Ali, u nas, o~igledno ne postoji kult rada. Naprotiv, na mnogo ve}oj cijeni je nerad. U obrnutoj proporciji radinosti stoji kritizerstvo, pa se mo`e re}i: {to je ~ovek sporiji i lo{iji u radu, to je  br`i i bolji u kritici i prigovoru onima koji ipak poku{avaju da ne{to urade. Kao posljedica svega toga je ~injenica da takvi  r|avi, a u su{tini i glupi, ljudi daleko bolje `ive, {to, samo po sebi ne bi trebalo biti toliko va`no samo kad to ne bi bilo zbog toga {to su oteli mjesta pametnima i ~estitima, kao {to u svojoj knjizi BLAGO CARA RADOVANA tvrdi veliki Jovan Du~i}.

 

            Posljedica svih ovih karakternih mana na{eg stanovni{tva je  neograni~ena mogu}nost dovo|enje  krivih  li~nosti  na prava mjesta, a prave vrijednosti se ne nagra|uju na pravi na~in. Uz to javno pravne norme se te{ko udoma}uju, a ve}ina jedinki nije sposobno da razdvoji li~no JA od dru{tvenog.  Samokritika im nije ja~a strana, a poznato je da je POBIJEDITI  SAMOG  SEBE- TO JE PRAVA POBJEDA, {to je njima posve strano pa se u tom smislu  i ne trude..

Zna~i, na{e dru{tvo je psihi~ki bolesno i kao takvo potpuno nespremno za ono {to se zove  TR@I[NA  UTAKMICA. A ako sebi ne obezbijedimo odgovaraju}e mjesto u toj utakmici,  dokinut }emo sami sebe.  U svijetu gdje je  osnovna mjera svega uspjeh (ali realni a ne umi{ljeni), mi nemamo nikakve {anse, jer sa krivim ljudima na pravim mjestima se zaista ni{ta ne mo`e posti}i.  U tom slu~aju, jedino {to bi nama moglo ostati je da budemo smetli{te za radioaktivni i svaki  drugi otpad, a stanovni{tvo }e zbog bijede i bole{}ina izumrijeti ili raseliti se po svijetu. Jedino }e negdje u historijskim dokumentima ostati zapisano da su tu nekad `ivjeli balkanski Srbi. A mo`da ne}e ni u njima ako to nekom mo}nom u budu}nosti ne bude odgovaralo, jer historiju je najlak{e falsifikovati..

            Pogre{no bi bilo za sveop{tu tragi~nu situaciju u kojoj smo se na{li okrivljavati samo one koji su bili ( ili sad jesu) na vlasti. Prisjetimo se da je  jo{ je Aristotel rekao: “Svaki narod ima vlast kakvu zaslu`uje.”, {to je ~esto parafrazirao i ^er~il. Na{e {iroke narodne mase koje poti~u iz nizinskih krajeva Balkana su u uslovima surove borbe za opstanak pod tu|om vla{}u razvile osobine pokornosti, poslu{nosti i podani{tva. Sa tim karakteristikama suo~avamo se  i danas u modifikovanom obliku, naro~ito u odnosu prema {efovima, rukovodiocima i uop{teno prema vo|ama, pri ~emu se svi oni do`ivljavaju kao “ gazde”. Na`alost, i sve partije i stranke funkcioni{u u skladu sa tim mentalitetom formiranim u davnim vremenima. Posljedica toga je da je mogu}e sve promijeniti ( ako treba i sam narod), ali vo|u nikako!

            Dok univerziteti na{ih susjeda postaju ~lanicama evropskih asocijacija univerziteta (Magna karta, Bolonjska deklaracija i dr.) i svoje znanje udru`uju sa najelitnijim evropskim univerzitetima i tako slu`e Evropskoj Uniji kao putokaz kamo treba i}i i {to treba raditi, na{i fakulteti  ~ame u mraku u koji su ih uveli vlastiti ko~ni~ari uz podr{ku smu{ene politike i pohlepnih, nesavjesnih politi~ara. Skoro se vodila javna rasprava o novom zakonu o univerzitetu, ali je ona bila neplodonosna jer su ti ko~ni~ari koji su “ostav{tina” iz prethodnog nakaradnog sistema, gr~evito su se borili da se u tom zakonu ba{ ni{ta radikalno ne promijeni kako bi se produ`io njihov “ rok trajanja”. I uspjeli su. Sve promjene su samo kozmeti~ke prirode, {to ne mo`e doprinijeti tome da univerzitet  ( sa znanjem koje bi po pretpostavci trebalo biti koncentrisano u njemu) kona~no postane  sto`er na{eg  dru{tva i PARTNER vlasti, a ne neki parazit kao {to su razne DIREKCIJE ( za informatizaciju, za privatizaciju i sl.) Dok se to ne shvati i ne primijeni, NE]E BITI NIKAKVOG NAPRETKA. To dokazuje situacija u mnogim drugim zemljama. Finska je bila nerazvijena sjeverna zemlja dok u vlast nisu u velikom broju u{le `ene, “otko~ile”univerzitet i stavile ga u slu`bu  op{teg prosperiteta. Ali, to nije u stanju da uradi neozbiljna politika u kojoj glavnu rije~ vode mu{karci, a kakvu mi konstantno imamo. Mu{karci prirodno, anatomski, uz malobrojne izuzetke,  nemaju dovoljno popre~nih `iv~anih veza izme|u lijeve i desne mo`dane hemisfere, zbog ~ega ne mogu dobro da sagledaju op{te stanje u na{em dru{tvu i da identifikuju uzroke gre{aka koje se  konstantno javljaju u  na{em dru{tvenom sistemu.  Upravo zbog toga ih ne mogu ni otkloniti, a zbog ne vi|enja izlaza, svjesni su da ne}e dugo ostati na vlasti, pa zato svaki trenutak beskurpulozno koriste za vlastito boga}enje na ra~un stanovni{tva. U tom ih ohrabruje i nepostojanje institucije odgovornosti jer ovaj narod do sada, nikog jo{ nije pozvao na odgovornost! To ima za posljedicu da fakultetima rukovode ljudi koji  su izgubili kompas u vremenu i prostoru koji  za sobom postavljaju pusto{.

Vec odavno su svjetski nau~nici shvatili da se vi{e ne mo`e naprijed na ovaj, dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen specijalizacijama, pretvoren u lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba sru{iti barijere koje je podiglo industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i izme|u nauke i nauke, a sve  radi ra|anja novog uma kadrog da shvati promijenjeni svijet.  U tom }e pomo}i novonastali informativni poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija, promijenjen odnos ~ovjeka prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih nauka. Rije~ je o ukidanju naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije, jer vi{e ne va`i ni ona Dekartova podjela na “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar prirodnih nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih  u~itelja, nastavnika i profesora tra`i renesansna restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog ljudskog obrazovanja i jedini na~in  komunikacije sa nau~nim  disciplinama. Za novi svijet potreban je NOVI  ^OVJEK i nova, kognitivna   ( spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A nauka.

 

            I mi bi trebali postati dio takvog svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti upozorenje jednog ministra vlade Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:

“ U`imo, u~imo, i u~imo druge  jer znanje }e odrediti da li }e neki narodi u budu}nosti uop{te postojati ili ne.”

 

            Me|utim, mi ne mo`emo da se razvijamo u tom smjeru jer smo blokirani fosiliziranim umovima fosiliziranih rukovodilaca prosvjetno-obrazovno-nau~nih institucija.  Jedan od drasti~nih primjera koji to potvr|uje je upravo ovaj koji }u navesti.

 

            U januaru mjesecu dobila sam preko e-maila  ( koji mi je poslao sistem in`enjer  ra~unskog centra ETF-a) obavijest o odr`avanju nau~nog skupa  na @abjaku, ~iji suorganizator je i na{, ETF Banjaluka.  Pored toga, na NNV-u smo ~uli poziv na{eg dekana da se odazovemo svojim radovima na {to vi{e predstoje}ih nau~nih skupova, {to sam ja, u svojoj naivnosti, doslovno shvatila. Tako sam  ulo`ila veliki napor da u relativno kratkom roku dovr{im  jedan rad i poslala sam ga komisiji za odabir radova za nau~ni skup IT02 na @abljaku.  Obavljena je  STRU^NA recenzija i rad je prihva}en o ~emu sam obavje{tena. Tad sam  (ll. 2. 2002.) dekanu ETF-a Aleksandru Ili{kovi}u predala zahtjev za financijsku podr{ku za odlazak  na taj nau~ni skup. Kako do l8. 2. 2002. nisam dobila nikakav  odgovor od njega ( a skup se odr`ava od 24. 2. 2002.), to sam se oti{la raspitati o sudbini mog zahtjeva. Prodekan za nau~ni rad Petar Mari}  mi je rekao da sam trebala prilo`iti  i rad, {to me veoma za~udilo jer  TO SE NIKAD DO SADA NIJE NIKOME TRA@ILO. Uradila sam i to i hitno predala DODATAK sa prilo`enim radom molbi  za financijsku podr{ku, iako  mi nije bilo jasno  za{to je potrebno prilo`iti rad ( s obzirom da dekan nije stru~njak za sve oblasti).

            Dana 19.2.2002. sam ponovo oti{la da se raspitam o sudbini mog zahtjeva. Prodekan Radmila Vuki} mi je rekla da su prodekani i dekan zaklju~ili da moj rad nije usko iz moje oblasti (mikrotalasne tehnike) i da oni ne}e mo}i da mi daju saglasnost i podr{ku za odlazak na tu konferenciju. Zaista, moj rad nije iz oblasti ekstremno visokih frekvencija ( mikrotalasne tehnike) ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u svjetlu  dana{njih nau~nih trendova bila zaprepa{tena takvim obja{njenjem. Dok se u svijetu ru{e barijere ~ak izme|u dru{tvenih i prirodnih nauka, na ovom fakultetu se postavljaju barijere vezane za frekvencijski  opseg!!!?? Osim toga, u svijetu, s obzirom da su rije{eni (manje-vi{e) svi trivijalni nau~ni problemi, a ostali nerije{eni oni multidisciplinarni, forsiraju se ( a ne sputavaju barijerama) multidisciplinarni timovi i takvi ljudi koji su spremni i sposobni da rade u takvim timovima i da tamo  poma`u  da se prije|e “rubikon”  izme|u razli~itih nau~nih oblasti. Takvi ljudi se  posebno cijene, za razliku od onoga {to se radi na ETF-u Banjaluka, gdje se  ba{ takvi efikasno blokiraju. Ovdje jo{ uvijek va`i ona brozovska ideologija satjerivanja ljudi u  razne torove, jer se tamo mogu efikasno kontroliosati, {to je veoma va`no da ne bi mogli “isko~iti” i ugroziti neke  “standardne veli~ine”.  Me|utim, ~ak i u sredinama koje su u na{em susjedstvu nije tako bilo ni prije 30 godina. Ja se sje}am mog prvog odlaska na Elektrijadu ( prije skoro 30 godina) kad sam se upoznala sa mojim kolegama iz Zagreba, asistentima na predmetu OSNOVI ELEKTROTEHNIKE koji su objavljivali radove i radili magistarski rad iz oblasti TELEKOMUNIKACIJA! Na njihovu sre}u, njima nije bio dekan Aleksandar Ili{kovi}!

            Ja znam da su problemi u vezi mene druge prirode. Naime, radi se o odmazdi za neposluh, koja traje ve} vi{e od 20 godina.  U cilju odr`avanja te odmazde, ni ~injenice ni bilo {ta drugo nije bitno jer `elja za tom  odmazdom zasljepljuje, a ujedno je  i  duhovna hrana patolo{kim tipovima. Zbog toga se nije ni pro~itao taj moj rad, jer da se je pro~itao vidjelo bi se da je rad, pored toga {to je multisdisciplinaran ( medicina i logopedija), u velikoj mjeri i  iz oblasti elektronike i ra~unarstva, za {to niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast. Naime, ja sam diplomirala na odsjeku za ELEKTRONIKU i TELEKOMUNIKACIJe, a RA^UNARSTVO se javilo kasnije i postalo za ve}inu  nas ( mo`da ne svima!) neophodan alat kojim se slu`imo. Osim toga, i  predmeti MIKROTALASNA TEHNIKA i RADIOPREDAJNICI , koje ja predajem, su predmeti na odsjeku ELEKTRONIKA I TELEKOMUNIKACIJE!

            Ja bi zaista `eljela da se mogu vi{e baviti nau~nim radom iz mikrotalasne tehnike, ali mi je to onemogu}eno. ^ak sam i kompjuter dobila tek prije godinu dana! Osim toga, ja NEMAM   NI  SVOG  ASISTENTA, iako sam jo{ prije godinu dana podnijela pismeni zahtjev da se primi asistent za ovaj predmet kako bi imala s kim raditi. Nisam dobila ~ak ni odgovor! A o literaturi i mogu}nosti da nekud odem i ne{to vidim, da i ne govorim!  Na ovom fakultetu se  tako|er STROGO vodi ra~una da se mene ne uklju~i ni u jedan projekt. Zbog svega  toga sam poku{ala da na|em izlaz u bavljenju multidisciplinarnim problemima, ali su mi i tu dosko~ili! Ovaj put svojom nagla{eno “tor”-ovskom vizijom!

            Ima li itko da  uvidi kako se sa ovakvim fakultetom ( i  sa istim takvim univerzitetom koji to sve podr`ava?!), zaista ne mo`e nikud drugud nego u propast? [to se to prije uvidi i ne{to uradi, to bolje za sve nas i za RS i BiH u cjelini, a ako se ne uvidi niti {ta poduzme, propast je izvjesna.

           

            Da bi se u~inio prvi iskorak iz za~aranog kruga u kom se na{e dru{tvo vrti, potrebno je da univerzitet staviti pod  efikasnu kontrolu ( radi spre~avanja “ko~ni~ara” u njihovom djelovanju) i  primijeni tzv. PUSH –model tj. da “gurne privredi sebe “ na kori{tenje, te da na|e neku “ ni{u” na svjetskom tr`i{tu u koju bi usmjeravao pojedince iz privrede. A da bi to univerzitet mogao, morao bi  imati MNOGO ZNANJA i ne bi  smio biti  ZAKO^EN kao {to je na{ ve} vi{e od 30 godina, kad je  smi{ljeno razbijen ( sa ciljem da se oslabi) na fakultete koji od tada predstavljaju “ privatnu pr}iju” nekolicine  zaposlenih, a ne snagu koja pokre}e dru{tvo. U takvim uslovima se  “ na no` do~eka” sve {to neko izvan ove nekolicine uradi, a osnov na kom po~iva svaki uspje{an univerzitet je PO[TOVANJE TU\EG  RADA, ~ime se pojedinci stimuli{u da rade i stvaraju, a ne suprotno kao {to se radi na ovim fosiliziranim fakultetima i univerzitetima zaostalim iz Brozova re`ima. Oni moraju da se tako pona{aju da bi zadr`ali status koji su stekli na osnovu politi~kih pritisaka, mita, korupcije, eklatantnih kr{enja svih zakonskih i ostalih normi i raznih  scenarija me|usobnih podr{ki u reizborima i izborima u vi{a zvanja ( “ ti meni, ja tebi u komisiji za izbor u vi{a zvanja, za reizbor i za recenzije knjiga”). Tako se stvara pozitivna  povratna veza reprodukcije neadekvatnog nakaradnog  kadra. Izlaz iz toga je postojanje prave nadkontrole pri odre|ivanju komisija, koje bi obavezno morale biti  sa  mati~nih fakulteta iz drugih dr`ava. Tad se ne bi moglo desiti da  na ETF-u, u komisiji za izbor u zvanje redovnog profesora budu ~lanovi komisije sa iste katedre tog fakulteta, biv{i student i asistent, te  sa Saobra}ajnog fakulteta!  Posljedica toga je bila inflacija navodnih profesora i nau~nika, sa konjukturom pravih nau~nika i potpunim odsustvom nauke u svim oblastima `ivota.  Naime, do{lo je do poplave RE@IMSKIH nau~nika koji su za ljubav svog statusa bili spremni da potpi{u sve i sva{ta i protiv svojih uvjerenja i tako koketiraju}i sa politikom ostvarivali svoje privilegije, {to jo{ i danas ~ine.O svemu ovome svjedo~i negativna selekcija nastavnika koji su zbog toga reproducirali svoje neznanje na budu}e generacije i tako zatvorili {kolstvo u ~aroban krug bezizlaza, pa visoko {kolstvo podsje}a na zatvoreni geto samodovoljnih (ne)istomi{ljenika.  Jedini izlaz iz tog za~aranog kruga je stvarna reforma koja bi u prvom redu trebala da obuhvati  KVALITETNU  REVIZIJU  svih zvanja u redovne i vanredne profesore , ~ak i pod cijenu da se potpuno ostane bez univerzitetskog kadra, jer ve}ina tog kadra nije ni{ta drugo do SAVR[ENI  KO^NI^ARI SVAKOG EVENTUALNOG PROGRESA NA UNIVERZITETU i  pretvaranja univerziteta u ono {to bi on po definiciji trebao da bude a to je  PODR[KA U ZNANJU  svim institucijama sistema  u dr`avi i dru{tvu  u cjelini.

            Da bi potkrijepila primjerom ove tvrdnje navest }u samo dio onog {to ja pro`ivljavam na ovom Univerzitetu. Po{to sam vi{e nego ispunila uslove za zvanje u vanrednog profesora, oko mene se pletu razne mre`e kako da me se u tome sprije~i. Te mre`e su na ETF-u ispleli dekan Aleksandar Ili{kovi} i njegov biv{i asistent, njegov ~lan komisije  za promociju u zvanje redovnog profesora, te recenzent njegovih knjiga, Branko Doki}. Da bi se za{titila od tih intriga, obratila sam se Univerzitetu, gdje mi je rektor obe}ao da }e u~initi sve {to on  mo`e, a nije u~inio NI[TA. Moj zahtjev je tamo stajao 3.5 mjeseca nakon ~ega  sam ja izgubila strpljenje i intervenisala. Od rektora, Dragoljuba Mirjani}a  i sekretara Vladimira Nikoli}a dobila sam obja{njenje da prorektor, gospodin Gnjato NE]E da stavi moj zahtjev na dnevni red Vije}a Univerziteta. Nazvala sam g. Gnjatu i saznala da on UOP[TE nije ni vidio ni ~uo  za taj moj zahtjev! O~igledno da neko LA@E! Nazvala sam sekretaricu i pitala je kome je sa protokola  proslije|en moj zahtjev, a ona je odgovorila : SEKRETARU!  Eto tako RADI ovaj Univerzitet i tako “ {titi” svoje zaposlenike od intriga!  @alosno je da je u sve ovo upleten i rektor Dragoljub Mirjani}, a jo{ je `alosnije da on, kao takav OBNAVLJA MANDAT VE] TRE]I ili ^ETVRTI put!!!Zar nije vi{e nego vidljivo kakva je  ko~nica svakom eventualnom razvoju takav univerzitet? Ljudi koji nisu vi{e sposobni da RADE SVOJ POSAO, trebaju i}i u penziju!. Sekretar   Univerziteta u Banjaluci, svakako me|u prvima!

 

            Ako se ne preduzmu  mjere  u smislu  radikalnih promjena svugdje u na{oj dr`avi, a prvenstveno na univerzitetu on }e  ostati jedan fosil  u novim uslovima `ivota,  i koji }e nastaviti da vegetira, kao i do sada, do svoje potpune propasti koja postaje sve izvjesnija. A ja sam osje}ala obavezu da o tome obavijestim javnost kako jednog dana ne bi bilo re~eno: SVI SMO MI ZA TO KRIVI, kao {to sam mnogo puta imala priliku ~uti.  Da, mo`da svi, ali  osim mene. Ja ovim tekstom upozorenja i sveukupnom mojom, dodu{e bezuspje{nom i usamljenom   25-godi{njom borbom ( koja je rezultirala samo  u tome da sam ~itavo to  vrijeme pod “rigoroznim sankcijama” u svakom pogledu) `elim da se ogradim od bilo kakve  i bilo ~ije pomisli na moje sau~e{ni{tvo u tome, kad ve} ne mogu uticati  na to da se ( iz gore navedenih  razloga) dese  bar neke promjene na bolje, bez obzira na to {to }u zbog ovoga {to sam ovdje napisala mo`da pasti pod jo{ ve}u nemilost  nego je ova koju trpim  ve} vi{e od 25 godina, ako je ve}a od ove koju trpim, uop{te mogu}a.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                     

            Dr Radojka Pra{talo

                [email protected]

             301 361, 221845

 

 

            METODOLOGIJA  DRU[TVENIH  NAUKA

                     (po dr Anti Laucu)

      

Uvod

          Samoorganizovanje je temelj razvitka svakog dru{tva, a prema stavovima nau~nika  ono se  za~elo jo{  u elementarnom svijetu na ivici `ivog i ne`ivog. Pri tom je zaklju~eno da se  mnogo bolje samoorganiziraju negativne neformalne skupine jer ih  na to prisiljavaju sile kauzaliteta, dok se pozitivne skupine ne privla~e dovoljno s obzirom da su one pod dejstvom sila finaliteta.

          U toku nau~nih istra`ivanja ispostavilo se da se samo pomo}u biologije mogu upoznati sile kauzaliteta, a pomo}u filozofije sile finaliteta. Na taj na~in se dobija misaoni okvir u kom preko psihologije, tehnologije, ekonomije i prava mo`emo ovladati zakonitostima razvitka svake organizacije. Nakon toga trebali bismo jo{ ovladati sociologijom, politologijom i umjetno{}u, da bismo zaokru`ili cjelokupno znanje potrebno za rje{avanje dru{tvenih problema.

 

Zna~i, nije ni ~udo {to su se u dru{tvu nagomilali toliki naizgled nerje{ivi problemi, kad su oni koji bi ih trebali rje{avati jo{ uvijek na nivou fah-idiotizma, kao posljedice dosada{njeg na~ina obrazovanja koji je ustanovljen jo{ prema potrebama industrijske revolucije.

 

Naime, situacija  je sli~na onoj koja je prethodila evropskom prosvjetiteljskom pokretu u 18. stolje}u. Tada{nji umovi Evrope do{li su do zaklju~ka: Jedini spas je u znanju! Oni su tada na{li spas u  forsiranju razvoja parcijalnih  znanja dok se u ovom  historijskom trenutku tra`i restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloge novog ljudskog obrazovanja. Takva nauka je kognitivna ili spoznajna nauka, koja ponovo vra}a filozofiju u centar zbivanja i interesovanja. Upravo jednu takvu, kognitivnu, svepro`imaju}u, novu, prakti~nu filozofiju ponudio nam je u svojoj knjizi  OP[TA NAU^NA TEORIJA, Rade Ili}. Mi smo ponovo imali sre}u ( po drugi put u ovom vijeku) da se ne{to tako zna~ajno pojavi na na{im prostorima ( kao u slu~aju  i Jovana Cviji}a i njegovog djela), ali na{e vlasti nisu jo{ zrele da to prepoznaju, jer gospodin Ili}  je nekoliko koraka ispred njih i njihovog razmi{ljanja. Zbog toga je ta dragocjena knjiga pro{la nezapa`eno, a ona nam je mogla pomo}i vi{e nego sve na{e pro{le i budu}e vlasti i vi{e nego me|unarodna zajednica. [teta!

Ve} odavno su svjetski nau~nici shvatili da se vi{e ne mo`e naprijed na ovaj, dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen specijalizacijama, pretvoren u lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba sru{iti barijere koje je podiglo industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i izme|u nauke i nauke, a sve  radi ra|anja novog uma kadrog da shvati promijenjeni svijet.  U tom }e pomo}i novonastali informativni poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija, promijenjen odnos ~ovjeka prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih nauka. Rije~ je o ukidanju naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije, jer vi{e ne va`i ni ona Dekartova podjela na      “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar prirodnih nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih  u~itelja, nastavnika i profesora tra`i renesansna restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog ljudskog obrazovanja. Za novi svijet potreban je NOVI  ^OVJEK i nova, kognitivna   ( spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A nauka.

 

          Upravo zbog ovog, gore re~enog, neophodno je izvr{iti alokaciju ulaganja sa matrerijalnih resursa u ljudski resurs. Jer, ispostavilo se da nije ta~na ona kapitalisti~ka da je jednak povrat od ulaganja u ljudski i materijalni resurs. Naprotiv, dokazano je da  je stopa povrata 15-25 puta ve}a ulaganjem u ljude! A da bi se to moglo uspje{no obaviti, neophodno je u radnim organizacijama probleme razvrstati  u kadrovske, tehni~ke, ekonomske i organizacijske, pa u skladu sa takvim prioritetima i rje{avati probleme. Jedan ~ovjek, pogotovo obrazovan na dosada{nji na~in, nije dorastao tome, pa je zbog toga veoma va`no formirati timove  kompetentnih ljudi spremnih na saradnju, me|u kojima su ve}ina  njih interdisciplinarci!  A najva`nije od svega je da su svi ~lanovi tima po{teni, dobronamjerni i pametni!  Uistinu, pametan mo`e biti samo po{ten ~ovjek! A to su prave vrijednosti na kojima se mo`e graditi uspje{no dru{tvo i stabilna dr`ava.  Sve drugo je samo obmana!

          Budu}i da smo mi  sa do perfekcije razvijenim i umre`enim sistemom negativne kadrovske selekcije desetlje}ima obrazovali i forsirali kvazikadar, jasno je da smo sad   “ raskadrovljeni” za slijede}ih nekoliko decenija, te je jedino {to nam preostaje, poku{ati studente “ skrenuti “ na pravi put. Na`alost, to nema tko, s obzirom da je ogromna ve}ina univerzitetskog kadra zalutala tamo i po iole objektivnijim kriterijima ne bi tamo mogla ostati. Zato se sugeri{e onom malobrojnom ispravnom univerzitetskom kadru da usmjeri studente na SAMOOBRAZOVANJE i SAMOORGANIZOVANJE, te da im usadi osje}aj za zna~aj timskog rada slobodnih stvaratelja, tj. na  AUTOPOIESIS ( ~itaj: autopoesis).

 

          AUTOPOIESIS  JE  STVARALA^KO  POVEZIVANJE  RELEVANTNIH KATEGORIJA i NJIHOVE  NEPRESTANE ITERACIJE SVE DOK SE NE STVORE DOBRA, ISTINITA i LIJEPA RJE[ENJA i DOK SE ONA NE  MATERIJALIZIRAJU   u REALITETU.

 

        Na`alost, kod nas je umjesto AUTOPOIESISA na djelu njegova negacija: ALOPOIESIS, {to }e one koji su studirali elektrotehniku podsjetiti na pojam tzv. NE-kola. Zna~i, sve {to treba uraditi i kako treba uraditi “ protjera” se kroz NE-kolo i poprimi potpuno suprotan smisao od onoga koji je imao na ulazu u kolo i koji bi trebao uop}e imati. To podsje}a i na pjesmicu Grigora Viteza “ Antuntun”, ali i na zemlju Budaliju ( Schilda).

 

Ali, autopoiesis, ne da nitko ne preduzima, nego nitko o tome NI[TA i NE ZNA!  A autopoiesis nije ni{ta novo i ni{ta  protivno logici zdravog razuma, koja je kod nas, na`alost, odavno   zapostavljena i marginalizovana. Trebamo li se zato ~uditi na{im ekonomskim i politi~kim problemima kad se nismo dovoljno posvetili proizvodnji stvarala~kog subjektiviteta koji bi kroz autopoiesis doveo do vrhunske kvalitete  u svim oblastima `ivota i rada? Ovo je, na neki na~in, iskazano i poznatom narodnom poslovicom: NE MO@E[ ZLO RADITI, A DOBRU  SE  NADATI, koja je, dodu{e, poznata na{em narodu, ali je iz nekih ~udnih razloga zanemarena.  A   budu}nost  svakog naroda i svake dr`ave je  u samoorganizovanim timovima s projektima razvitka, a ne u me|usobno suprotstavljenim ili na neprirodan na~in udru`enim politi~kim stranakama, koje se pona{aju kao trgova~ka dru{tva, a sve {to rade je u suprotnosti sa logikom zdravog razuma, tj. alopoieti~no.

 

            Kod nas je situacija takva da politi~ki voluntarizam i dilentatizam preovladava nad nau~nom misli i nad logikom zdravog razuma, pa je otuda neminovno da proma{aji preovladavaju nad uspjesima. A iz proma{aja ne slijedi BOLJI @IVOT! A mi smo  navodnim padom real socojalizma oslobodili `elju za razvojem, za boljim `ivotom, no nismo u to uklju~ili neophodni moral, znanje, korektne odnose ( pravila igre) i druge faktore razvoja. Tako se desilo da se uslijed sve ve}eg raskoraka htijenja ( koja su bila prevelika u odnosu na stvarne mogu}nosti) i znanja ( koja su bila premala u odnosu na stvarne probleme) sve se ve}i prostor stvarao za nemoralno pona{anje. A ako se materijalne potrebe ne mogu zadovoljiti radom i u~enjem, preostat  }e kori{tenje  metoda koje pravo i moral ne dopu{taju. To se upravo de{ava na na{oj politi~koj sceni. Tamo krade i otima tko {ta stigne, jer pravo i moral  ovdje  ne stanuju!  Zato u bud`etu nema para ni za zdravstvo, ni za {kolstvo ni za razvoj, ni za {ta!  Ali ima za  nepotrebno popunjavanje voznog parka Vlade sa NAJSKUPLJIM AUTOMOBILIMA NA SVJETSKOM TR@I[TU. Ima za podizanje plata ministrima i premijeru za 150 % ( iako bi trebali da primaju umanjen li~ni dohodak kao rezultat nikakvih rezultata njihovog rada!)  [to je tako, nije nikakvo ~udo kad se ima u vidu na koji na~in su ti ljudi tamo dospjeli. Psihologija ka`e da se  sada prilikom postavljanja funkcionera vodi ra~una da na ta mjesta do|u “ljudi aparata”, a ne oni ljudi koji postavljaju pitanja i rje{avaju probleme. Dok god se oko “ ljudi aparata” , a ne oko kreativnih ljudi budu   “ vrtjele” pare, nema autopoieti~nog razvitka i boljeg `ivota. Nema radi toga {to su na rukovode}im pozicijama ljudi koji nisu u stanju ni definisati precizno probleme, a kamo li projektne zadatke, a da i ne govorimo o razradi metodologije istra`ivanja i provo|enja rje{enja u `ivot.  Oni su uglavnom na nivou tehni~ara ( po psihologu Maslowu tehni~ar je   ~ovjek koji sve razumije u svom poslu osim krajnje svrhe ili osoba koja izbjegava male gre{ke, a istovremeno juri ka velikoj zabludi).  Na{ ministar za obrazoivanje i kulturu nije ni jedan dan bio student, pa kako on mo`e rje{avati goru}a pitanja univerziteta i obrazovanja op}enito? Svjestan toga, zato ni{ta tu i ne radi ve}  popravlja {kolske zgrade i kupuje kompjutersku opremu za njih       ( bez tendera, naravno), {to je njegov “ {vercerski “ domet! A napredak je proizvod suradnje bez ~ega ograni~eni pojedinci ne mogu u~initi vrijedna otkri}a, kao {to je o~igledno iz na{e situacije.

            Bilo bi interesantno analizirati psihologiju na{ih funkcionera i vlastodr`aca sa stanovi{ta jednog od najcjenjenijih psihologa Maslowa. On tuma~i cjelokupno pona{anje zadovoljavanjem slijede}ih potreba: fiziolo{ke, sigurnosne, dru{tvene, presti`ne i potrebe samoaktualizacije. Na{e (kvazi)elite su zadovoljile prve tri potreba, a ovu ~etvrtu ne mogu nikako da zadovolje jer ona je kao “bure bez dna”. Pohlepa za novcem, presti`om i mo}i  je rezultat nedovoljne emocionalnosti i misaonosti, uop}e `ivotnosti i duhovnosti, {to nas je dovelo do situacije haosa, kada nitko nikoga vi{e ne po{tuje i ne priznaje.  Do{lo se u za~arani krug bezizlaza i oni koji su njegovi protagonisti naprosto ne mogu na}i put izlaska.  Oni NIKAD ne}e pre}i tu ~etvrtu stepenicu i vinuti se u visine samoaktualizacije (autopoiesisa).  A ~ovjek mora biti vjeran onom {to u sebi nosi i aktualizirati ono {to potencijalno jest. Kod nekog je to biti dobar sporta{, kod nekog umjetnik, kod nekog nau~nik, politi~ar, privrednik, poljoprivrednik ili policajac. Sve drugo je IMITACIJA @IVOTA.

            Opa`anja zdravih ljudi manje slijede iz `elja, predrasuda, ~e`nje i takvi opa`aju istinu logi~nije i op}enito uspje{nije, jer imaju nevino oko. Samoostvareni  ( autopoieti~ni) ljudi vide stvarnost jasnije. Oni nagla{avaju potrebu za istinom, znanjem i razumjevanjem i potrebu za lijepim, dobrim i humanim, {to je u cjelini definicija samoostvaren osobe. Zato svaki ~ovjek treba da po|e od sebe i to sa pitanjem TKO SAM JA.

        

         Ukoliko bismo uspostavili sistem samoproizvodnje ( autopoiesis) stvarala~kog subjektiviteta, mladi bi se ljudi prije po~eli osposobljavati u samoostvarenju i to bi postajalo dominantna potreba zavr{etkom {kolovanja. Ovako, najbolji ostaju na ~etvrtom nivou potreba ( presti`), pa ih `ivot  prije ili poslije uni{tava. Kod sve ve}eg broja nastupa duhovna smrt a razdoblje koje ostaje do fizi~ke smrti mo`emo slobodno nazvati  `ivotarenjem. Neki, da bi to izbjegli, po onoj Makjavelijevoj: “Cilj opravdava sredstvo”, srljaju u nemoral, kriminal, licemjerje, sve sa `eljom da nemogu}nost samoostvarenja  kompenziraju nagomilavanjem novca i mo}i. A samo mali broj ljudi dosti`e petu potrebu . Njih prepoznajemo kao zdrave, zadovoljne, integrirane osobe koje oko sebe {ire pozitivno duhovno ozra~je.  Smatra se da takvih u svjetskoj populaciji ima najvi{e 5-10 %, a sa sigurno{}u se mo`e re}i da  se takvi u BiH  ne mogu na}i ni u promilima!

          Kad glasa~i ( oni koji “nose sol”, o ~emu }e biti govora kasnije) budu u stanju da procjenjiju kandidate za politi~ke funkcije iz perspektive ove teorije, pove}at }e se {anse da  GNP poraste  sa 800$ na 10 000$, a  tek tada }emo dose}i ono {to se zove bolji `ivot.

 

Me|utim, stanovni{tvo i dalje “ pobo`no” trpi  vlast u kojoj nema samoostvarenih osoba. Valjda smatraju}i je jo{ uvijek da je “ od boga dana”, kao u bizantsko doba,  umjesto da izadju na ulice i da vi~u DOLJE VLADA!. Treba da svaku vladu ru{e nakon 100 dana ako se ne naziru pravi potezi. A i kod ove, kao i kod svih prethodnih, PRAVIH POTEZA NEMA. Svi “prepisuju” jedni od drugih lekciju o plja~kanju i obmanjivanju svog naroda!

 

          Zna~i, za bolesno dru{tvo i bolesnu dr`avu ( koje u stvari i nema), potreban je tim ljekara: psihologa ( na`alost i psihijatara!), tehnologa, ekonomista, sociologa i pravnika. Ovakav tim treba pomo}i stanovni{tvu kako da se {to vi{e i bolje samoproizvede u stvarala~ki subjektivitet. A to zna~i kako da se samoodgaja, samoobrazuje, samoorganizuje i tako razvije u samoreferentno bi}e.

 

            To }e biti veoma te{ko, s obzirom na tvrdnju jedne inteligentne slu`benice iz javne administracije koja ka`e:  ” Gadi mi se sva ta rulja oko mene!  Odgovorno tvrdim da bi 99% od njih, kad bi im neko rekao da moraju sebi na le|a natovariti vr}u soli od 50 kg i nositi je na posao, sa posla  i sa njom na le|ima sjediti 8 sati na poslu, samo sleglo ramenima i reklo: “Pa kad se mora, mora se.!” Nitko ~ak ne bi zapitao niti ZA[TO?”

 

 Ali, bez obzira koliko to izgledalo beznade`no, mora se po~eti raditi na tome da se to promijeni. Tim vi{e {to nas u tome ohrabruje i narodna poslovica koja ka`e: Tko je po~eo, on je na pola puta.  Da su bar neki od na{ih predaka to zapo~eli, mi bi danas bili razvijena i stabilna dr`ava. A ako ni mi to ne zapo~nemo, i na{i potomci }e se gu{iti u kaljuzi neznanja, bijede i ratova kao i mi i svi na{i preci. Pa ho}e li ve} jednom itko preduzeti bar ne{to da se ta tako ru`na i pogibeljna tradicija osujeti i prekine?

 

            Te{ko da na{a postoje}a (kvazi)elita mo`e i sagledati dubinu gliba u kom se nalazimo. To su manje-vi{e sve ljudi sa diplomama ste~enim na razne sumnjive na~ine i u ve~ernjim {kolama! A op}e je poznato da ni  nau~nici ne znaju slobodno misliti ako nemaju  i filozofsko obrazovanje, jer su tada {anse za sintezom minimalne i ~ista su slu~ajnost. To se posebno odnosi na ekonomiju i pravo. Ponegdje jo{ i danas ~ujem nebulozu: [ta }e pravnicima matematika?! Valjda zbog toga u sudovima i le`e milioni nerje{enih predmeta, jer pravnici koji ne znaju matematiku nisu imali tri ~iste kako da LOGI^KI pove`u ~injenice i donesu LOGI^KI zaklju~ak, koji je toliko potreban u pravosu|u! Kad se na pravnim, tehni~kim i  ekonomskim   fakultetima bude vi{e u~ilo iz drugih dvaju podru~ja, otvorit }e se {anse za timski rad i vizije, a samo timskim radom  pravnici, in`enjeri i ekonomisti mogu rje{avati kompleksne  probleme  dana{njice. A mnogi na{i ministri imaju ve~ernju {kolu! Oni koji nemaju ve~ernju {kolu u najboljem slu~aju su fah-idioti. Pa {ta se od njih uop}e mo`e o~ekivati? Oni samo mogu da “ gase periodi~ne po`are”. To je njihov maksimalni mogu}i domet! Da bi isplatili zaostale plate zdravstvu, moraju uzeti od {kolstva ili penzionera i obrnuto. Oni ni za kakve druge metode ne znaju! ONI  NAPROSTO  NEMAJU  POTREBNE  PREMISE U GLAVI za  otkrivanje dru{tvenih zakonitosti i  dono{enje plodonosnijih zaklju~aka.   Zato je jedino rje{enje MIJENJATI  VLADE kao {to je to radila Italija u prethodnih 50 godina. Pa valjda }e, kad se svi ovi nebulozni izredaju i poskidaju sa tih funkcija, do}i na red i oni koji ne{to znaju! To je jedina {ansa, jer ovi koji ne{to znaju na drugi na~in ne mogu pro}i kroz besprekorni strana~ki  filtar negativne kadriovske selekcije! Me|utim, treba znati da nije dovoljno promijeniti samo neke ljude u vlasti, ve} SVE ODJEDNOM. Naime, korumpirani se brzo svuda pobrinu da duh korupcije postane op}i i obavezan. Oni u kratkom vremenu stvaraju klimu da po{teni radnik postaje sumnjiv, ne samo u smislu da je glupan, nego i da te`i ugroziti njihove polo`aje. Zato alopoietski poku{avaju ( i uspijevaju) mijenjati druge da i oni postanu nepo{teni.

 

Suvremenu modernu državu i moderno društvo karakteriše odijeljenost ili razlikovanje građanskog društva od države. Kod nas toga još nema.  To znači da se država nameće kao faktor koji podčinjava sebi društvo. To tvrdi sociologija. Ali postoji još jedna specifičnost: kod nas: postoji javna i zakulisna država koju možemo nazvati paradržavom a koja u stvari iza kulisa vlada  i služi se  onom javnom državom  u pokoravanju društva.  Ona je potrebna zato da bi se osigurao kaos i da bi se u tom kaosu omogućilo stjecanje materijalnih dobara i stjecanje pozicije moći i da bi se jedna država iskoristila kao  instrument u odnosu prema građanskom društvu.

Teško se došlo do spoznaje o postojanju paradržave. Najprije se mislilo da se  radi o klanu, o lobiju, ali se ispostavilo da nije to u pitanju. Stvar je dalekosloženija i  opasnija.  Iza javne države postoji jedna parastruktura koja ima sviju strukturu moći. Postoje ljudi koji se godinama vrte u vlasti i oni omogućuju kontrinuitet toj paradržavi, jer su  njima prožete sve strukture javne države i oni tako paraliziraju funkcionisanje javne države za račun paradržave. Jedini način da se ovo riješi je DA SE NIKAD VIŠE NE GLASA ZA ONE “poznate” ( po čemu poznate, po  kriminalu, korupciji, nemoralu i obmanjivanju  i pljačkanju birača i naroda?), već za potpuno nove i po mogućnosti nezavisnme, vanstranačke kandidate.To je slična situacija onoj kad ljudski organizam napadne neka bakterija. Tad morate uništiti antibiotikom  ( ili organizam mora to da uradi sam svojim imunološkim sistemom)  SVE prisutne bakterije. Ako vam ostane samo jedna, ona će producirati nove  i održavati kontinuitet bolesti,  pa od izliječenja nema ništa.

 

       A u me|uvremenu treba na neki na~in podsta}i mlade da se samoodgajaju, samoobrazuju, a posebno samoorganizuju. Oni to mogu uz pomo} multimedijalne podr{ke i zahvaljuju}i tome ne}e im biti te{ko nadma{iti ove sa fosiliziranim mozgovima, te ih {to prije izgurati sa politi~kih funkcija i uzeti kormilo u svoje ruke. Samo, uz jedno upozorenje!  Mladi ne smiju NASJESTI ovim fosilima koji pri strankama osnivaju : mlade socijaliste, mlade SDS-ovce, mlade SNSD-ovaca i sl. Oni na taj na~in   od mladih ljudi naprave svoje slike i prilike i na taj na~in obezbje|uju sebi kontinuitet. To su nau~ili od onog monstruma Broza, zahvaljuju}i ~emu nas je on dr`ao na SLIJEPOM KOLOSIJEKU 50 godina. Neka mladi ne dozvole nikome vi{e da nas gurne na SLIJEPI KOLOSIJEK!!

 

       Zna~i, na{a jedina nada za BOLJI @IVOT je autopoiesis. A aotopiesis je u tome da moralno i intelektualno superiorniji mogu povu}i kako tehnolo{ki, tako i ekonomski i politi~ki razvitak. Oni su istinski subjekti dru{tvenog razvitka, a oni koji su slabijih moralnih i intelektualnih osobina, neminovno  moraju biti objekti tog procesa objedinjavanja duhovnog i materijalnog. Gdje god se ne{to radi, postoji problem ciljeva, kriterija, mjerila, uticajnih faktora, baze  podataka, algoritama, saznanja zakonitostri i tra`enja slobode kao nadvladavanja nu`nosti.

 

          Zna~i, rje{enje nije u tome da se od postoje}e traljave vlade iskam~i jedna ili dvije plate i topli obrok ( a {to je sve uzeto od nekog drugog bud`etskog potro{a~a) ve} da se nesposobna vlada potjera i zamjeni drugom. Ako ni ta ne valja, nakon 100 dana je otjerati i tako do cilja. A cilj je na}i vladu koja }e zajedno sa  vrhunskim nau~nicima i mennad`erima, politi~arima i umjetnicima stvoriti sintezu sveukupnih svjetskih iskustava autopoietskom tehnologijom   i stvarati eksponencijalne ireverzibilne procese u samou~e}im i samoorganizacijskim strukturama. Ako se u tome uspije, za 3-5 godina mogli bi svi imati 3-5 puta ve}a primanja, a na{a dr`ava bi kona~no imala budu}nost. Ukoliko u na{oj sredini nema potrebnih vrhunskih nau~nika, menad`era, politi~ara i unjetnika, treba anga`ovati ljude iz inostranstva, a istovremeno na{e najbolje diplomirane studente ciljano poslati na usavr{avasnje u inostranstvo, s tim da nam se vrate i  da im se omogu}i da to znanje primijene. Kao Kori Udovi~ki u Srbiji. A dalje, da nam se NIKAD VI[E NE BI DESILO da budemo ovoliko “ RASKADROVLJENI” kao {to smo sada,  treba od  nove vlade , putem civilnih udru`enja IMPERATIVNO ZAHTIJEVATI da se planski proizvodi stvarala~ki subjektivitet, tj. visoko motivirani, visokostru~ni, spremni za timsku organizaciju i demokratsku zajednicu. Trebamo otkrivati potencijalne kreativce i talente, razvijati ih, potpomagati i VOLJETI. A ne ih mrziti, biti im zavidan i maksimalno ih opstruirati i onemogu}avati u djelovanju, kao {to je sada.

            U skladu sa tim, bit }e mogu}e razvijati cjelokupnu organizaciju kao samou~e}i sistem.  Mi smo u prethodnoj dr`avi ( a i sada smo) bili previ{e pod kontrolom  politi~kog sistema, kao da smo emocionalno i intelektualno nedozreli, a takav se mentalitet jeftino pla}a na svjetskoj ekonomskoj i politi~koj sceni. Mi smo oduvijek bili kontrolisani, ali ne sa ciljem da se gre{ka na|e i ispravi, nego naprotiv, da se na|e i da se onda na osnovu nje terori{e, ucjenjuje  i dr`i u pokornosti  po~initelj. A to je potpuno pogre{no i kontraproduktivno.

 

            Mi `ivimo u  postindustrijskom dru{tvu, u kom  }e znanje zamijeniti kapital,  ~ega  kod nas, izgleda, nitko nije svjestan.  Medjutim, u Japanu su toga itekako svjesni. Oni su shvatili da su se kona~no dokopali jedinog nepresu{nog resursa: ZNANJA. Medjutim, oni su na vrijeme shvatili i ~injenicu da pojedinac nije u stanju dr`ati u pameti vi{e relacija i time rije{iti problem, ve} se rje{enje sve ~e{}e vidi u timskom radu. Zato je kod njih ve} nastupio autopoiesis: oni znaju balansirati novac, robu, vi{ak vrijednosti i ulaganje u razvoj.  Koja je od dosada{njih na{ih vlada  I[TA ulo`ila u razvoj? Nijedna.  Naprotiv, ulagalo se u kredite  svojih podrepa{a, koji te kredite nisu vra}ali, pa ih je prethodni prenmijer Ivani} prebacio na bud`et. Sad ih vra}aju zdravstvo, {kolstrvo, penzioneri i sl, a Ivani} je, za “ uspje{no” obavljanje funkcije premijera, dobio jo{ bolje pla}enu fotelju. Nije li to najo~igledniji dokaz da je  jo{ uvijek na djelu brozovska negativna kadrovska slekcija  zbog koje je propala i prethodna dr`ava,( pa mora i ova)?

 

            Valjda je sada ve} svima jasno da je postoje}a birokratija nesposobna upravljati kompleksno{}u dru{tvene zajednice. A birokraciju je te{ko skinuti, ako je stanovni{tvo  takvo da  ih 99 % pristaje da “nosi onu vre}u soli”. Na podr{ku takvog stanovni{tva onih 1 % ne mo`e ra~unati.  A prognoza je da }e opstati samo oni sistemi koji budu najbolje samoorganizovani. Ukoliko nas {to vi{e razvije kreativne vizije i dobije dublji uvid u stvarnost na{ih prirodnih, ljudskih i tehni~kih potencijala, pojavit }e se stvarala~ka napetost koja }e sama od sebe dovesti do optimalnih rezultata.

           

            Dakle, ona  na{a malobrojna  inteligencija mora stvarati dr`avu odozdo    ( bottom-up) da bi dr`ava povratnom petljom to poja~avala. Ali, na{a inteligencija jo{ “~eka Godoa”, jer ne zna dovoljno ni {to je sloboda, ni {to je dr`ava. Zato interakcija profesionalaca i amatera  je prostor  za autopoieti~nu organizaciju. To mo`emo promijeniti u {kolstvu, u zdravstvu, kulturi, sportu, crkvi, ukratko- u svim sferama `ivota.  Ono {to je bitno da do|emo do autopoiesisa, povezivanje je ljubavi koju imaju amateri za odre|eno podru~je te profesionalno iskustvo, znanje i vje{tine na drugoj strani.  To sve vodi u autopoiesis ( slobodu), a ako toga nema onda u alopoiesis ( haos).Va`no je uo~iti da se na sve  me|uzavisne odnose mo`e uticati!  Na svakom od nas je osobno, a posebno na managementu u gospodarstvu i politici {to prije ovladati teorijom motivacije, znanja i interakcije elemenata u danom sistemu.  Kad ~ovjek razmisli i shvati da mo`e bolje, kvalitetnije i br`e do autopoieti~ne primjene u praksi, bez obzira koji posao radi, ostaje samo mali korak. 

 

U Americi ka`u: “YOU CAN DO IT”, a mi smo od roditelja, okoline pa i nastavnika nau~ili: “lako }emo”, “nema problema”, ”bit }e bolje”. Mi jedino kad je u pitanju lopta i nogomet  koristimo ono “ you can do it” A za{to ne i u svim drugim oblastima `ivota i rada? Ako to uradimo i priznamo sebi da vrlo malo znamo, te po~nemo u~iti, razmi{ljati i raditi- otvorit }e nam se novi horizonti.  Tada mladim  ljudima ne}e pasti na pamet provoditi dane i no}i po kafi}ima, tulumima ili pred televizorom gledaju}i beskrajne sapunice, horore i ne}e tra`iti zaborav za isprazan `ivot u alkoholu i drogi..

 

          Prema najnovijim stavovima  svjetskih nau~nika ( Peter Senge: Fifth Discipline) u budu}nosti }e opstati  samo samou~e}e organizacije ( learning organization), bile one institucije, firme, ili dr`ave. Iluzorno je o~ekivati da }e netko “odozgo”(top-down)  preurediti dru{tvo i sve institucije po tom kriteriju. To se mora uraditi “odozdo”(bottom-up).

Zato je neophodno da oni koji ne znaju podr`e one koji znaju u svojoj sredini i da  se tako po~nu stvarati “ ostrva” u dru{tvu koja }e svojom uspje{no{}u predstavljati primjer drugima. Tada }e progovoriti i “oni koji nose sol “ i zahtjevat }e od svog rukovodstva da ih vodi onako kako  uspje{ne organizacije vode njihova rukovodstva. Mo`da }e ti                “ solari” smo}i snage i da otjeraju neuspje{no rukovodstvo!. To }e tek biti pravi po~etak za ulazak  u eru boljeg `ivota  za sve.

 

          BIOLOGIJA I AUTOPOIETI^NA ORGANIZACIJA

 

          U svjetlu kognitivne, svepro`imaju}e nauke  koja je postala imperativ  razvoja u dana{nje doba,  nau~nici su do{li do relacija koje povezuju prirodne i dru{tvene nauke. Na osnovu toga   nametnula se potreba da se u izu~avanju dru{tvenih procesa moraju koristiti saznanja iz biologije, a u prvom redu temeljno na~elo zakona razvitka ( evolucije), po kom sve na svijetu prelazi postepeno iz neodre|enog, nestalnog, jednostavnog i homogenog u kompleksno, odre|eno i raznovrsno.

          Ako se u tom svjetlu posmatra svaki pojedinac i dru{tvo kom on treba da pripada, jasno je da samo samoorganizovani pojedinac mo`e da se uspje{no, preko timskog rada, uklju~i u dru{tvo kao neku kompleksnu cjelinu.  Zato, {to   bude vi{e managera koji }e znati motivirati saradnike  ( primus inter pares) za timski rad na projektima, to }e cijeli proces i}i bolje i br`e. Bu|enjem samoaktualizacije kod ~lanova timova razvit }e se potreba za relevantnim znanjima u svrhu ostvarivanja kvalitetnih rezultata i to pravovremeno.  Nakon ovladavanja psiholo{kim i tehnolo{kim znanjima, mnogo }e se lak{e ovladati ekonomskim znanjima u svrhu optimalnog alociranja u resurse.  Tu }e biti najva`nije knji`iti ljudski kapital, jer on mora u na{im bilancama biti ve}i od trajne imovine. To je danas slu~aj samo u najboljim tvrtkama, premda bi uspje{nom prosvjetiteljsko-obrazovno-informativnom akcijom za 3-5 godina moglo postati pravilo i u drugim tvrtkama.  Uz to neophodno je uspostaviti kvalitetan pravni sistem koji }e adekvatno {tititi vi{ak vrijednosti ( dobit, profit) kako bi se iz njega znatnije izdvajalo i ulagalo dalje u razvoj i  u ljude kao najva`niji resurs. Da bi se u tome uspjelo, potrebna je  LJUBAV ( a ne zavist, zloba, mr`nja kao {to je slu~aj sada) svagdje: u porodici, na radnom mjestu, na ulici…

          Da bismo uspjeli u tome potrebna nam je KRITI^NA MASA moralnih i mudrih , autopoieti~no strukturiranih ljudi koji bi nam omogu}ili da od na{e domovine stvorimo raj na zemlji. Oni su tu negdje oko nas i me|u nama, ali je sistem negativne kadrovske selekcije savr{en filter za njih kroz koji oni  sami ne mogu pro}i. Ne mogu sve dok 99% stanovni{tva “ nosi onu sol”… Zato, zbacite tu vre}u soli sa le|a i pomognite PRAVIM ljudima da do|u na PRAVA mjesta!

U sagledavanju potrebe  za ovakvim akcijama pomo}i }e nam biologija koja, na osnovu ~injenice da je molekularna organizacija izvor `ivota, tvrdi da evolucija izvire iz unutra{njih elemenata i relacija (= ljudi pojedinci i njihovi odnosi!), a ne crpi razvitak iz okoline. Ukoliko  ne bi bilo tako, onda bi se moglo re}i da okolina oblikuje unutra{nje elemente i relacije, {to u prirodi nije tako, a u dru{tvu u kom je tako, nema slobode nego postoji samo slu~ajnost i nu`nost, te bolest i smrt, {to je kod nas konstantan slu~aj. Zato nismo razvili zdravo i postojano dru{tvo, tj. nismo uspostavili autopoiesis.

Mo`da }e biti pomalo neobi~no  saznanje da je za~etnik teorije samoorganizacije ( bez ~ega ne bi bilo autopoiesisa) N. Wiener, ina~e otac kibernetike. I zaista, posmatraju}i INTERNET i informati~ke linkove i hipertekst, uvi|amo da su takve strukture prisutne svagdje gdje vlada red ( ako vlada!): i u metabolizmu, u tehnologiji, privredi, pravnim propisima itd.  Pa zar je trebalo ~ekati da se pojavi kibernetika, informatika i INTERNET da bi se spoznalo da zakonitosti koje va`e u biologiji va`e i u dru{tvenim naukama? Zato je interesantno pogledati koje su  se struke ( fizi~ari, kemi~ari, biolozi, psiholozi, tehnolozi, ekonomisti, pravnici, filozofi) najbolje samoorganizovale. Tko je najbli`i autopoiesisu?

Suvremena informatička tehnologija olakšava procese konvergiranja pojedinačnih i općih interesa, a uspjeh u tome zavisi o poznavanju stopa povrata u ljudski i fizički kapital. Samoodgojem, samoobrazova-njem, a posebno samoorganizacijom razum se transformira u um. Vjerujmo da će mladi ljudi uz multimedijalnu podršku sami od sebe otkrivati sve što su do sada samo uspijevali moralni i intelektualni velikani.

Do istinskih zaključaka nećemo stići postojećom logikom školovanja i učenja. Da bi se ove hipoteze objelodanile, treba nam kritična masa učitelja, nastavnika, profesora koji će mladima ponuditi učenje kao igru. Suvremena informatička tehnologija nevjerojatno će nam olakšati zadatke, ali proces ulaganja mora ići autopoietski, a ne alopoietski.

U su{tini, svaki ~ovjek je autopieti~an, tj. sam sebe uz pomo} okoline stvara u skladu sa zakonima dobra, istine i ljepote. U stvari, svakom ~ovjeku, ve} od djetinjstva, vi{e odgovara RED nego NERED.  To {to  smo prisiljeni da `ivimo u neredu je posljedica {to smo dozvolili da oklilna uti~e na nas, a ne mi na nju.  Zato se preporu~uje svakom ~ovjeku da pokrene proces obnavljanja samoga sebe. U svom skora{njem govoru u Banjaluci, to preporu~uje i poglavar Rimokatoli~ke crkve, papa.  Ako se u tome uspije, onda ni{ta vi{e ne}e stajati na putu da se izdradi autopoietski izgradi dr`ava po zakonima dobra, istine i ljepote.  A u takvoj dr`avi bismo svi `eljeli `ivjeti.

Ali, jo{ uvijek nema dovoljno senzibilnosti za sagledavanje op}eg toka i procesa koji poma`u ili odma`u razvoju. Dok ne budemo organizacije sagledavali kao procesne strukture, male su nam {anse da izadjemo iz stanja u kom se nalazimo. A u tome nam mo`e pomo}i upravo istra`ivanje veza izme|u prirodnog ( biologija) i dru{tvenog ( sociologija) na ~emu rade mnogi interdisciplinarno orijentisani nau~nici. Mi imamo jo{ mnogo toga nau~iti od prirode {to bi bilo veoma korisno pri projektovanju i razradi na{ih prijedloga jer bi omogu}ilo razumijevanje biotehnologije i njenu primjenu u razvoju na{ih privrednih potencijala. Sada je situacija takva da smo unijeli previ{e birokratskog duha koji umrtvljuje ( sputava) prirodne potencijale koje smo dobili u naslije|e. Nije mali broj nas koji smo hiljade puta rekli kako bi mi  donosili bolje odluke od onih na funkcijama, ali nema puta da tamo do|emo! Ovakvo stanje podsje}a na Rilkeova pisma mladom kolegi, u kom veliki pjesnik daje savjet po~etniku i ka`e kako svaki ~ovjek u sebi nosi jedno pismo, koje na`alost naj~e{}e nepro~itano i zape~a}eno predaje slijede}oj generaciji. Isto tako bi mnogi od nas dali svoj doprinos stvaranju boljeg `ivota, bolje dr`ave i dru{tva i bolje budu}nosti za dolaze}e generacije, ali nemamo pristupa do mjesta na kom bi taj svoj potencijal mogli da oslobodimo. U ovakvim uslovima preostaje nam da razo~arani i frustrirani to sve  “zape~atimo “ u takvo pismo i predamo slijede}im generacijama. Mo`da }e oni imati prilike da to realizuju.. Ili da se ipak i dalje borimo? Ako se i mi predamo ( kao oni prije nas), i mi }emo narednim generacijama ostaviti samo nezaposlenost, dugove, siroma{tvo, razaranja, mr`nju i sli~ne devijacije, kao {to su na{i prethodnici ostavili nama, umjesto da im ostavimo slobodan prostor za uzlet, za novu humaniju, istinitiju i ljep{u zajednicu nego {to je ova koja se do sada ostvarila. Taj ~in mora slijediti iz kvalitetnijih priprema, gdje bi ono najbolje umjetnici, nau~nici, politi~ari, privrednici, nastavnici i roditelji samoorganizovano ostavili budu}im generacijama.

Da bi se u tome uspjelo maramo {to je mogu}e bolje objasniti za{to smo u ovoj situaciji, tko je kriv, kakvo je stanje i gdje je izlaz.  Zasigurno ima jo{ dovoljno ljudi koji su u stanju  moralno i intelektualno ( na`alost preslaba je ponuda prema potrebi) unijeti zdravi optimizam i entuzijazam  me|u stanovni{tvo, a posebno me|u mlade. Kad se na tim emocionalnim i intelektualnim pretpostavkama razvije motivacija za u~enje, bit }e omogu}eno mladima da oslobode svoj potencijal.  Zato ih trebamo ohrabriti da vjeruju u slobodu, ljepotu, istinu, pravdu, a ne da razo~arani i frustrirani odlaze {irom svijeta u potrazi za “komadi}em plavog neba za sebe”

 

Valjda je bar danas jasno da nijedan ~ovjek iz vlasti, ni jedna struka nisu nam mogli ponuditi izlaz iz ekonomske i politi~ke krize u koju smo zapali nakon 50 godina vladavine komunista, pa je izbio rat koji je bio samo finalizacija svih na{ih osobnih i zajedni~kih zabluda talo`enih decenijama. U stvari, mi u tom trenutku nismo bili ni  obrazovno, ni tehnolo{ki, ni ekonomski, ni politi~ki zreli za kvalitativni skok.  U vezi s tim beogradski advokat Sr|a Popovi} je jednom prilikom izjavio: “ Ja sam `elio da  se sosijalisti~ka Jugoslavija transformi{e u demokratku  dr`avu slobodnog tr`i{ta, ali sam davno shvatio da se to od materijala ( stanovni{tvo ruralne svijesti!) nije moglo posti}i.” Iako je  bilo vi{e nego o~igledno da je  50-godi{nja vladavina  izdi{u}eg  politi~kog sistema  rezultirala u takvoj situaciji na terenu gdje smo imali bogatstvo resursa, a siroma{tvo rezultata, do zadnjeg ~asa se obmanjivao narod navodnim uspjesima. A mi smo u tom ~asu vi{e nalikovali anorganskom ( alopoieti~nom) nego organskom ( putopoieti~nom) svijetu! Ne mo`emo a da se ne zapitamo koliko je na{ kartezijanski svjetonazor koji smo dobili u {koli i u  masovnim medijima bio izvor toga? U svakom slu~aju, ~ovjek se ne ra|a sa tim!

Zahvaljuju}i celularnoj teoriji shvatilo se da se `ivo bi}e svodi na skup jedinica, ali jo{ se ne zna izvesti  cjelina iz dijelova. Tu se skriva “ embrio” zakona samoorganizacije koji mo`e pomo}i teoriji dru{tvenog razvitka, jer su dosada{nje   dr`avne organizacije ( feudlizam, kapitalizam, real-socijalizam) ne{to neprirodno,  nelogi~no, mehani~ko i anorgansko.

U biologiji se smatra da svaka stanica vodi dvostruki `ivot- jedan autonomni i drugi intermedijarni. Organizam je celularna dr`ava gdje  je msvaka stanica “ gra|anin” ( Jacob).  Postoji podjela rada, du`nosti, a egzistencija proisti~e iz suradnje dijelova. Svatko od nas u sebi krije ogromnu mudrost, koju ne zna ili ne mo`e koristiti. Prisiljeni smo da opona{amo  kapitalisti~ka, nacionalisti~ka ili socijalisti~ka rje{enja ne shva}aju}i kakva ogromna energija kipti u svakom od nas.   Zbog toga, kao zajednica,  sa stanovi{ta biologije, nalikujemo nekom monstrumu, a dobrim samoorganizovanjem mogli bismo biti  zdravi i slobodni ljudi.

[ta jo{ mo`emo nau~iti iz bilologije? Jacob smatra da plan organizacije mora biti ~vrsto povezan sa planom razvoja koji upravlja procesom.  @ivo opstaje ako su funkcija, struktura i sredina u harmoniji. Organi se ne udru`uju slu~ajno, nego se rasporedjuju prema preciznom planu. Iz\ svega se mo`e izvesti za nas bitan zaklju~ak: KVALITETA @IVOG PROISTI^E IZ PRECIZNOSTI ORGANIZACIJE. Jacob tvrdi da je `ivot  borba protiv uni{tenja, sila koja se suprotstavlja zakonima mrtve prirode, termodinamike-tj. toplinskoj smrti i entropiji.  Sile poretka, udru`ivanja i `ivota neprekidno se bore sa silama nereda i smrti, a tra`i se ono {to razgrani~ava kemiju ( ne`ivo) od biologije ( `ivo).  Naslu}uje se da je to ORGANIZACIJA, jer od kvalitete organizacije zavisi vitalnost bi}a. Nije li tako i sa privrednim organizacijama, institucijama i samom dr`avom? Zar  se ne name}e samo po sebi da u jednom organizmu, bio on `ivo bi}e ili dru{tvena organizacija, vlada zdravlje kad se ima zeleni val, a bolest kad se ima previ{e `utih i crvenih semafora koji sputavaju procese i razmjenu materije, energije i informacija? Nama su ba{ najve}e gre{ke u organizaciji, a kod nas se niti ne razmi{lja da nam nedostaje znanja, kako teorijskog ( algoritami), tako i prakti~nog ( baze podataka). Kod na{eg stanovni{tva dominira jedan dinarski gen bahatosti i neosnovane umi{ljenosti u svoje znanje i sposobnosti, ~ak i onda kad je i jedno i drugo potpuno odsutno, {to je veliki hendikep i {to ko~i osje}aj samokriti~nosti. A poznavanje prirodnih zakonitosti temelj je uspje{ne materijalne proizvodnje u svakom dru{tvu. Dok na{i politi~ari i ekonomisti ne shvate da  o ekonomskim i drugim dru{tvenim zakonitostima ne znaju ba{ ni{ta i da o tome  mogu vi{e nau~iti iz biologije nego od nobelovaca u ekonomiji, mi }emo biti  u svakom pogledu periferija i imitatori.  Inovacije  u ovoj oblasti }e do}i od onih koji budu povezali biologiju i ekonomiju                  ( bionomika), a kod nas je interdisciplinarost jo{ uvijek gotovo jeres (posebno na ETF BL). Zato se pitamo, ho}e li dr`avna TV ikad postati multimedijalni prostor za samou~enje? Ako ne}e, kako onda predivne zakonitosti molekularne biologije, primjenjive u svim oblastima nauke i `ivota, prenijeti svim gra|anima ili bar mladoj genreraciji i na tome temeljiti projektiranje dru{tvenog razvitka?

Na{ glavni problem je ne postojanje motivacije za rad jer se rad na ovim prostorima davno prestao cijeniti. Zadnjih 50 godina se cijenilo samo “ mla}enje prazne slame”, a negativne posljedice takve politike su se kompenzirale inokreditima i “ stezanjem kaj{a”  mase stanovni{tva. Medjutim, motivacija za rad bi se lako vratila kad bi rad do{ao na cijenu, {to na`alost nije mogu}e s obzirom na  moralne i intelektualne manjkavosti “ stru~njaka” i rukovodilaca. Zato isti savjet va`i za  SVE:  pitajte se TKO SAM JA. Upoznajte sebe . Ako niste u stanju shvatiti sebe, svoje mogu}nosti i svoje djelovanje, kako biste onda mogli shvatiti ~lanove svoje porodice, svoju radnu ekipu, tvrtku, dr`avu, planetu, galaksiju i svemir? Ako biologija pomogne da se shvati sebe i svoju organizaciju, to }e otvoriti prostor za razumijevanje i ostalog. Me|utim, na{em stanovni{tvu je glavna opsesija NOGOMET, a ne sloboda stvaranja i upoznavanja sebe i ostalog {to ga okru`uje, a dok god bude tako, nema nam privrednog napretka.

Autor D. Mali} veoma je zna~jan kad je u pitanju teorija organizacije. On je ustanovio zakon po kom su suma organizovanosti i neorganizovanosti u jednoj organizaciji jednake konstanti, {to ujedno predstavlja i zakon o odr`anju organizacije, a to zna~i, ako poraste neorganizovanost u jednoj organizaciji, ona je neminovno porasla na ra~un smanjenja organizovanosti i obrnuto. Jedan od njegovih postulata ka`e  da organizacija uvijek mora i}i s ni`eg nivoa na vi{i, jer nizbrdica je stalan porast porast entropije ( nereda), a uzbrdica je stalan porast organizacije, a me|u njima va`i zakon termodinamike  po kom se toplina {iri sa toplijeg na hladnije tijelo.  Prema Mali}u, efikasnost organizacije zavisi o raznovrsnosti strukture i kvalitetu veza izme|u elemenata strukture.  Upravo odavde se vidi koliko je bilo opravdano povu}i analogiju sa prirodnim naukama, a posebno biologijom. Informacijski status odre|uje da li je ne{to subjekt ili objekt: ako je informacijaski izlaz ve}i od ulaza, radi se o subjektu, a ako je obrnuto, onda o objektu. Uporedimo to sa ~ovjekom koji stvara i daje  informacije i onim koji ih samo prima i “ nosi vre}u soli”..  Kao {to vidite, prirodni zakoni su UNIVERZALNI i valjda je sad ve} svima jasno koliko je bila besmislena podjela na “ prirodne” i dru{tvene” nauke, koja je u jednom trenutku zako~ila daljnji razvoj nauke…Ali, na sre}u, tad su  se pojavili kibernetika, informatika i INTERNET, uklonili  umjetne barijere i  iznudili interdisciplinarnost. Kad to po~nemo shva}ati zapo~et }e istinski savez ~ovjeka i prirode, umjesto dosada{njeg “ ~ovjeka protiv prirode”.

 

 

PSIHOLOGIJA I  AUTOPOIESIS

 

 

Nakon sto smo prepoznali biolo{ke ( bottom-up) i filozofske ( top-down) domete autopoiesisa, moglo bi se re}i da smo odredili ~ovjekov ppotencijal te smo pripremljeni dublje proniknuti u zakonitosti pona{anja ljudi. Mo`emo li iz toga sagledati koliko nam slobode pru`a biolo{ka struktura. Paradigma autopoiesisa  otvara taj prostor stvaranja slobode Upravo je ~ovjek most preko kojeg se duh i materija povezuju u `ivu cjelinu.  Svatko od nas jednim je dijelom “ biljka” i /ili “ `ivotinja”, a bit ~ovjeka je u slobodi. Svako bi}e mora interpretirati informacije iz okru`enja u smislu pozitivnog ili negativnog, kao npr. svatko mora razlikovati potencijalnog protivnika za razmno`avanje od potencijalnog partnera, da bi opstao. U tom smislu jasno je da {to preciznije defini{emo okolinu, ve}a je mogu}nost prognoze i prilgo|enja na novonastalo stanje. Postoji sna`an odnos osje}ajnosti i misaonosti koji je u velikoj mjeri zanemaren u modernoj psihologiji. Osje}aji nam zatvaraju krug izme|u onog {to mislimo, govorimo i radimo i u finalitetu vode ja~anju savjesti. Ono {to prethodi emocijama nije nezavisno od onog {to su posljedice.  [to je sistem razvijeniji, ve}u ulogu igra vrednovanje primljenih informacija. U su{tini, emocije su poku{aj organizma da postigne kontrolu nad okolinom.

 

 Samo po{ten ~ovjek mo`e mirno spavati jer nema straha.

 

          Emocije su vi{e biolo{ki determinirane dok su motivi vi{e duhom determinirani.  Prvo je svijet prirode, drugo sloboda duha, a me|u njima treba razviti savez. Mogli bi pretpostaviti da je emocija u svom idealu sre}a, a motivacija sloboda. Prema nauci, emocije su kompleksni slijed reakcija na podra`aje, a uklju~uju spoznajno vrednovanje, subjektivne promjene, autonomnu `iv~anu aktivaciju, poticaje za akciju te pona{anje koje ima u~inak na podra`aje koji su emocije izazvali.  To je igra alopoiesisa i autopoiesisa! Ukoliko okolina defini{e emocije, tada je u pitanju prvo,  a ako se interpretacija doga|a iz nas samih i ne dopu{tamo da nas okolina odre|uje, tad je u pitanju drugo.  [to je sistem razvijeniji, ve}u ulogu igra vrednovanje primljenih informacija. U cjelini, emocije su poku{aj organizma da postigne kontrolu nad okolinom. Kad na{igra|ani shvate da svojom interpretacijom odre|uju svoju i na{u sudbinu, bit }emo bli`e pet puta ve}im platama.

          Psiholozi trebaju biti hrabriji, a ne samo pa`ljivi pri izbjegavanju pogre{aka. Psihologija treba vi{e biti usmjerena na probleme, a manje na sredstva i metode. Ona treba biti vi{e pozitivna, a manje negativna., a ona se jo{ i danas vi{e bavi slabostima i bolestima, a premalo vrlinama i mogu}nostima, {to se prenijelo i u dru{tvo. To jest, previ{e smo sentimentalni prema nesposobnima, a previ{e brutalni prema sposobnima. A psihologija bi trebala  prou~avati ciljeve i sredstva koja vode ciljevima. Za{to ~ovjek `ivi? [to ~ini ~ivot vrijednim? Kad budemo vi{e znali o samoostvarenju, tad se treba pozabaviti kulturom koja to podsti~e.  Sloboda stvaranja i stvaranje slobode pokazat }e kako  psihologija mo`e pomo}i, ne samo na individualnom planu, nego i u pobolj{anju dru{tva.  Dodu{e, strogost mi{ljenja je nu`na, ali je sloboda mi{ljenja vrednija.

          Nau~nik mora pomalo biti i umjetnik, a sigurno je da svaki nau~nik, umjetnik, politi~ar ili mehani~ar bit }e bolji u svom radu ako je psihi~ki i fizi~ki zdrav i sretan.  Jedan od najve}ih poznatih psihologa Maslow o{tro kritikuje pretjeranu orjentisanost na metode i sredstva, a zanemarivanje problema, svrha i ciljeva. Ta usredoto~enost na metodu omogu}uje da na rukovode}a mjesta  dolaze tehni~ari i ljudu aparata ( stranke), a ne oni koji postavljaju pitanja i rje{avaju probleme. Ovo bi trebalo primiti k znanju i ugraditi u  personalnu politiku u na{oj zemlji ako se `eli pobolj{ati standard.  Na{i ekonomisti, politi~ari i  privrednici niti ne sanjaju kakvi se potencijali kriju  i otvaraju ulaganjem u ljude.

          Pretjerana usmjerenost na metode stvara hijerarhiju i razdvaja discipline. Maslow tako|er uo~ava  negativne posljedice raspodjele rada i smatra da bi se to moglo nadvladati usredoto~enjem na probleme.

           ^este financijske krize u svijetu {ansa su za kreativne psihologe, pedagoge, sve}enike, psihijatre i op}enito stru~njake za ljudski faktor.  Dok se ljudi budu vrtjeli oko novca i robe, nema {anse  za autopoieti~no dru{tvo. Kad se novac i roba po~nu okretati oko kreativnih ljudi, zapo~et  }e autopieti~ni razvitak.

           Stanje  na ovim na{im prostoorima nakon ovog rata je prilika za ponovni uzlet ljudskog duha.  Mnogi od nas, a i neki iz svijeta bi rado prihvatili izazov, kako iz emocionalnih, tako i intelektualnih razloga i sudjelovali u rje{avanju problema. Me|utim, kod nas nema nikoga tko bi bio u stanju definisati  precizno probleme, a kamoli projektne zadatke, a da i ne govorimo o razradi metodologije istra`ivanja i provo|enja rje{enja u `ivot. Napredak je proizvod suradnje i bez toga ograni~eni pojedinci ne mogu u~initi vrijedna otkri}a. Sti~e se utisak da se stalno ~eka neka karizmatska lizz~nost koja }e sve pokrenuti ili ~ak sve srediti. Medjutim, to je utopija. Takve li~nosti se toliko rijetko javljaju, da se mi tome ne mo`emo nadati. Ina~e, u svijetu postoji samo jedan primjer: gospodin koji je do{ao na ~elo Singapura prije 30 godina i od Singapura napravio raj na zemlji i uzor za ~itavu planetu.  Ono ~emu se mi u tom smislu mo`emo jedino nadati je da nam na ~elo i dalje dolaze ljudi koji imaju najvi{e sposobnost jednog tehni~ara.  A tehni~ar je, po Maslowu, ~ovjek koji sve razumije osim  krajnje svrhe, ili osoba koja izbjegava male gre{ke a istovremeno juri ka velikoj zabludi.

 

          Maslow  obja{njava cjelokupno pona{anje pojedinaca zadovoljavanjem potreba koje, iako djeluju istovremeno, mogu se  posmatrati prema vremenskom slijedu i hijerarhiji. Te potrebe su: fiziolo{ke, sigurnosne, dru{tvene, presti`ne i samoaktualiziraju}e. Minimum zadovoljenja potreba za svakog ~ovjeka  je zadovoljenje prvih triju potreba. To je jasno  ~ak i sa stanovi{ta djeteta, jer i djetetu je potreban organizovan svijet, a ne neorganizovan i nestruktuiran. Tako|er i odrasli vole siguran, sredjen, predvidljiv, zakonit i organizovan svijet na koji se mogu osloniti i u kojem se ne doga|aju opasne i nesavladive stvari. Postoji i jedan mali broj devijantnih tipova kojima vi{e odgovara haos i oni se u haosu  dobro snalaze s obzirom na njihov mentalni sklop nemorala i sklonosti kriminalu.  Oni u takvim uslovima lak{e zadovoljavaju ~etvrtu potrebu-potrebu presti`a koju Freud smatra veoma zna~ajnom i on je nazivam potrebom za va`no{}u. Do ovog nivoa potreba su   dospjeli svi na{}i politi~ari i rukovodiocxi i tu se zaglibili u vlastitoj pohlepi i `elji za mo}i.  To im je onemogu}ilo da naprave iskorak do pete potrebe, a to je potreba za samoaktualizacijom ili samoostvarenjem.  Zato sa podcvjenjivanjem i  omalova`avanjem se odnose prema onim rijetkima osobama  koje su  na putu samoostvarenja, koje su se oduprle  izazovu koji nudi novac i mo} i ostali normalni ljudi. Oni su  jedini shvatili da ~ovjek mo`e biti  ono {to mora biti. Tj. ~ovjek mora biti vjeran onome {to u sebi nosi i aktualizirati ono {to potencijalno jest.  Kod nekoga je to biti dobar sporta{, kod nekoga dobar umjetnik, nau~nik, poljoprivrednik, politi~ar ili policajac. Sve drugo je IMITACIJA @IVOTA. Samoostvareni ljudi vide stvarnost jasnije i tolerantniji su.  Kod tih ljudi je spontan proces osje}anja i misli i tu je autopoiesis na djelu. Oni nagla{avaju potrebu za istinom ( znanje i razumijevanje) i potrebu za lijepim, dobrim ( humani i demokratski odnosi), {to je u cjelini definicija samoostvarene osobe.   A nerazumijevanje i krive interpretacija samoneostvarenih osoba neminovno su vodile u totalitaristi~ko dru{tvo, analogno teokratskoj dr`avi kada je religija bila dominantna ideologija.

          Peta potreba je ono na {to mora nai}i svatko kad shvati sebe, svoje istinsko JA i zapo~ne rad na vlastitom razvoju. Stoga je vrlo va`no pitanje TKO SAM JA.

         

         Ukoliko bismo uspostavili sistem samoproizvodnje ( autopoiesis) stvarala~kog subjektiviteta, mladi bi se ljudi prije po~eli osposobljavati u samoostvarenju i to bi postajalo dominantna potrteba zavr{etkom {kolovanja. Ovako, najbolji ostaju na ~etvrtom nivou potreba ( presti`), `ivot ih prije ili poslije uni{tava. Kod sve ve}eg broja nastupa duhovna smrt a razdoblje koje ostaje do fizi~ke smrti mo`emo slobodno nazvati  `ivotarenjem. Neki, da bi to izbjegli, po onoj Makjavelijevoj: “Cilj opravdava sredstvo”, srljaju u nemoral, kriminal, licemjerje, sve sa `eljom da nemogu}nost samoostvarenja  kompenziraju nagomilavanjem novca i mo}i. A samo mali broj ljudi dosti`e petu potrebu . Njih prepoznajemo kao zdrave, zadovoljne, integrirane osobe koje oko sebe {ire pozitivno duhovno ozra~je.  Smatra se da takvih u svjetskoj populaciji ima najvi{e 5-10 %, a sa sigurno{}u se mo`e re}i da  se takvi u BiH  ne mogu na}i ni u promilima!

Sad nam ostaje da se zapitamo: Koliko nam treba godina da  kriti~na masa ljudi na na{im prostorima bude na 5. potrebi?  Upravo toliko nam treba i da se pokrenremo sa mrtve ta~ke. Do tada, {to smo sijali, to `anjemo! Mo`e netko tvrditi da jesijao dobro, a `anje zlo i zasigurno ima i takvih slu~ajeva. Me|utim, sigurno je jedno: da je bilo dovoljno takvih koji su sijali dobro,  ne bi se do{lo u ovakav haos. Optu`ivati nekog drugog, navodno neprijatelja da nam je on kriv za haos, svodi nas na bi`i moralni i intelektualni  nivo nego {to objektivno zaslu`ujemo.

Kad svi glasa~i  budu procjenjivali kandidate za politi~ke funkcije iz perspektive

analizirane teorije, pove}at }e se {anse  da dostignemo znatno ve}i   GNP  nego ga sada imamo, a to zna~i i   {anse za bolji `ivot. Tada ne}e ponovo i ponovo glasati one koji su se zaglibili na nivou 4. potrebe i nemaju ba{ nikakve {anse da se popnu do pete potrebe i da se samoostvare. A oni nemaju ni volje za to jer im je u njihovom glibu novca i mo}i odli~no!           Zato  neka svatko od nas primarno po~ne sebe proizvoditi u samoostvarenu osobu.  Tada }e svatko od nas biti u stanju da prepozna onog drugog koji je samoostvaren kao i on i da ga diferencira od onog koji nije. Tad }e svatko ZNATI ZA KOGA TREBA GLASATI! Tako }e po{teniji i pametniji postepeno po~eti prepoznnavati jjedni druge, uzajamno se ohrabrivati pa }emo postepeno po~eti postajati autopoietska zajednica.

 

NAPOMENA:

 

U susjednoj RH mnogi stru~njaci ( a o narodu da i ne govorim) smatraju da RH uz stopu rasta od 10 %, koju smatraju svojim maksimumom, ni za 14 godina ne}e dosti}i bruto dohodak od 100 milijardi. Me|utim, nau~nici koji  se bave autopoiesisom smatraju da se to mo`e posti}i ~ak i za 5 godina, ali uz pretpostavku da se  jedan ve}i di stanovni{tva dovede do 5. potrebe.  U tom cilju  za sve nas va`i da moramo u sebi suzbiti oholost ako smo bolji i zavist ako smo slabiji od drugih, {to slijedi iz 4. potrebe, koju MORAMO prevazi}i i nadvisiti. Sama ~injenica da  u stanju 5. potrebe ima  veoma malo ljudi u na{oj sredini, je dokaz da NITI  NAUKA niti  TEOLO[KE INSTITUCIJE nisu ba{ ni{ta u~inile u minimiziranju oholosti i zavisti, pa su ove dvije patolo{ke pojave postale osnovne  vrijednosti” na{eg dru{tva! A tako|er nisu ni{ta u~inile ni na polju ostvarivanja  ikakve sinteze izme|u nauke i religije u cilju boljeg `ivota. [tavi{e, umjesto da budu “ gas” u razvijanju autopieti~nih procesa, one su “ ko~nica” . Zbog toga “ gas “ mora biti negdje drugdje. Mora biti u samim gra|anima koji svojom autopieti~no{}u moraju   prisiliti sve one koji su se uspeli  do visina liderstva ovog dru{tva, bez obzira da li se radi o sferi politike, ekonomije, nauke ili religije, da i oni budu autopoieti~ni, da stvaraju  RED u dr`avi, a ne da i dalje budu alopoieti~ni, te da stvaraju samo HAOS, kao do sada, i da budu jedna nepremostiva ko~nica usposatavljanju boljih `ivotnih uslova za sve  gra|ane.

 

Da bi gra|ani bili sposobni za ovakve poduhvate- moraju se samoobrazovati, samoodgajati, moraju biti element samou~e}eg sistema, tj. moraju biti AUTOPIETI^NI! 

 

Me|utim, to te{ko ide, jer je  stanovni{tvo naviklo da “ nosi sol”, dok mu ne “ pukne u glavi”, a onda se hvata toljage, pu{ke ili ne~eg sli~nog i di`e REVOLUCIJU iza koje ostaje samo pusto{, bez ijednog rije{enog problema. [tavi{e, problemi se jo{ multipliciraju!  Umjesto da je svako OBRAZOVAO sebe, da se PROSVJE]IVAO i da je svojim ispravnim u{e{}em  doprinosio EVOLUCIJI  i postepenom popravljanju dru{tva kom pripada. Na`alost, mentalitetet na{eg stanovnika, uz neznatan broj iznimaka, optere}en duhovnim i materijalnim siroma{tvom koje smatra normalnim stanjem, nije  u stanju ni da shvati da postoji  i druga~ije stanje koje je u stvari normalno i u skladu sa prirodnim zakonima.

 

Ako gradjani i dalje ostanu tvrdoglavi po pitanju svog (ne) obrazovanje i (ne) prosvje}ivanja, ni ovaj dru{tveno politi~ki sistem koji bi se trebao uspostaviti na ru{evinama onog socijalisti~kog, ne}e se nikad uspostaviti. Tj. propast }e prije nego se i uspostavi!  A onaj prethodni je propao upravo zbog sindroma egalitarizma ( uravnilovke), op}e zavisti i nedovoljne obrazovanosti! K tome su jo{ doprinijeli i uslovi iz okru`enja: sa Zapada                 ( dominacija ekonomije nad politikom), sa Istoka ( dominacija politike nad ekonomijom), sa Sjevera ( oholost bogatih) i sa Juga (zavist siroma{nih).  Upravo zbog toga se kod nas uspostavio savr{en sistem negativne kadrovske selekcije koji je produkovao armiju kvaziintelektualaca  koji danas predstavljaju na{u “elitu”, a u stvari su intetalektualni paraziti koji `ive na ra~un gra|ana. I ne samo da  `ive ve} se i enormno bogate!

Sa takvim balastom iz prethodnog re`ima, ne poznavaju}i  ni biolo{ke, ni filozofske domete, ni psiholo{ke prilike, u{li smo u demokratske promjene kao “ slon u staklarsku radnju” i proizveli stanje kakvo smo proizveli. A sa ljudima  u vlasti, ~iji je moralni, intelektualni i kulturni domet takav   nam i ne mo`e biti bolje nego {to jest. Pitamo se sada: ZA[TO su ba{ takvi u vlasti? Imamo li mi uop}e  druga~ijih i boljih?  Imamo, ali neobrazovano i neprosvije}eno stanovni{tvo  nije bilo u stanju da u svojoj svakodnevici prepozna tko je na 4. a tko na 5. nivou potreba. Ono naprosto nije imalo kriterija i glasalo je  ili po inerciji ili pod uticajrem nekih iracionalnih pobuda. A takvo stanje odgovara pro{losti, pa se budu}nost  povla~ila. Stoga nije slu~ajna na{a usmjerenost na pro{lost.  Nisu  u pitanju samo proslave NOB-a i veli~anje karizmati~nih li~nosti  u prethodnom re`imu, ve} i  vjerske i nacionalne manifestacije  u ovom re`imu.  Sve to govori o dubokoj regresiji, jer nismo u stanju sagledati potencijale budu}nosti i moramo se vra}ati u pro{lost  da bismo izdr`ali  stres zbilje i stvarnosti, te {ok od budu}nosti.  A pogotovo nas tamo vra}aju sve dosada{nje kvazielite jer one  nemaju ba{ nikakvih vizija za budu}nost, a narodu treba baciti pra{inu u o~i da to ne bi vidio. Na njihovu sre}u, dovoljna je i sasvim mala koli~ina pra{ine iza koje oni mogu raditi {ta ho}e, a da narod u to ne pronikne.

Persprktive koje pru`a savremena tehnologija, ekonomija i pravo, ogromne su.  Samo, tko }e to sve povezati i staviti u slu`bu boljeg `ivota?  Sigurno je jedno: NITKO OD OVIH DOSADA[NJIH  POLITI^ARA TO NIJE U STANJU. Oni su imali {ansu ( neki i vi{e puta), ali ni{ta nisu uradili.  Treba li i dalje  tra}iti vrijeme i `ivot ~ekaju}i da nesposobni ne{to urade?         

Zbog njih takvih nesposobnih i nedobronamjernih desilo nam se da je mali haos, koji se lak{e mogao prevazi}i da je na vrijeme rje{avan, pre{ao u veliki haos. Sad “ smrdi “ u svakom grmu u koji se zaviri! Pa tko i {to bi mogao u~initi da se stanje popravi? Tko i {to bi ga trebao nau~iti da bude sposoban za tu akciju?  Kako to uraditi, sa kim sa ~im, po{to, koliko, kada.. sve su to pitanja bez odgovora, za sada.  Kako umjesto dru{tva antagonizama, u kom mi `ivimo, stvoriti dru{tvo harmonije u kom bismo `eljeli `ivjeti? To ne}e nitko uraditi ako ne urade sami gra|ani i ako ba{ SVI ne uzmu u~e{}a u tome. Ali, prije toga moraju ra{}istiti sami sa sobom: @ele li oni harmonizaciju odnosa u dru{tvu i bolji `ivot koji iz toga slijedi, ili ne? Ako `ele, moraju postati svjesni toga da nije dovoljno samo `eljeti. Treba u tom pravcu i djelovati! Kao prv {to treba preduzeti je : samoobrazovati se!  Ne treba imati vi{e iluzija da }e to uraditi vlast. Pa njoj je u interesu da narod ni{ta ne zna i ni{ta ne vidi. Tad oni mogu raditi {ta ho}e  bez ikakve odgovornosti i sankcija. A takav ELDORADO imaju na ovim prostorima konstantno! Kad je netko ~uo da je neki politi~ar odgovarao  za zlodjela po~injena svojim gradjanima i svojoj dru{tvenoj zajednici?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

 

 

        DA  LI   MOBILNI  TELEFON  UGRO@AVA 

                          NA[E ZDRAVLJE

 

 

 


 

   


    Javnost se sve vi{e pita da li je elektromagnetsko zra~enje mobilnih telefona rizik za

    ljudsko zdravlje. Na ova pitanja sve vi{e reaguju i nau~nici tako da je zadnjih godina

            naglo porastao broj nau~nih istra`ivanja i objavljenih radova iz ove oblasti.

   


    Na osnovu  dosada{njuh saznanja, mi smo doskora bili ubije|eni da su jedini efekti  radiofrekventnog i mikrotalasnog (RF/MW) zra~enja samo termi~ki efekti, premda se  to nije  eksplicitno tvrdilo, ve} se ostavljala mogu}nost da se narednim istra`ivanjima ustanove i eventualna netermi~ka dejstva.

      Me|utim, nakon {to je jedan ameri~ki gra|anin ustvrdio da je obolio od kancera mozga nakon 12-godi{njeg kori{tenja mobilnog telefona u  prosijeku dnevno  oko 1.5 sat, mnogi su se zapitali da li se to i njima mo`e desiti? Nakon toga u javnost je iza{lo mnogo sli~nih pa i drasti~nijih slu~ajeva me|u kojima je jedna `ena koja je mobilni telefon koristila samo dvije godine. Uskoro nakon toga je jedan {vedski ljekar iznio svoje podatke da  je rizik od dobijanja raka 2.5 puta ve}i za korisnike mobilnog telefona negoli za druge osobe. Poslije sudskog procesa iz 1993. godine koji je vo|en po istom pitanju  na Floridi po~eli su se javljati  mnogi drugi korisnici mobilnih telefona sa tvrdnjama da imaju razne druge neugodne simptome. Neki od njih su  potra`ili zadovolj{tinu na sudovima i  stvar se vi{e nije mogla sakrivati od {ire javnosti. Kona~no su se oglasile i  kompanije koje proizvode mobilne telefone, a  jedna od njih je izdvojila sumu od 25 miliona dolara za istra`ivanja  o eventualnoj {tetnosti zra~enja mobilnog telefona. Nakon {estogodi{njeg istra`ivanja, nau~nici su iza{li sa zapanjuju}im rezultatima koji se nimalo nisu svi|ali proizvo|a~ima mobilnih telefona. Izme|u ostalog   potvrdila   se   sumnja   da   je    mortalitet  uzrokovan kancerom mozga znatno ve}i kod korisnika ovih telefona negoli kod drugih ljudi. Konstantovano je i genetsko o{te}enje u }elijama ljudske krvi, a kod mi{eva izlo`enih ovom zra~enju

 

konstantovana je pojava velikog broja tumora mozga. Postojali su i pokazatelji da je glavni krivac za te pojave o{te}enje DNA koje je posljedica ovog zra~enja. Budu}i da su proizvo|a~i mobilnih telefona u SAD-u poku{ali uticati na izgled nau~nih saop{tenja, istra`iva~i su zahtjevali od dr`ave da njih ipak dr`i podalje od nau~nih timova, kako bi im omogu}ila objektivnost u istra`ivanjima i objavljivanju rezultata. Situacija je sli~na onoj koja je vladala u doba kad se poku{avalo duhan, azbest i talidomid staviti na optu`eni~ku klupu. Borba za prihvatanje teze o {tetnosti duhana trajala je ~ak 40 godina! Ne}e sa valjda isto desiti i sa mobilnim telefonom?  

 

      NEKA OD NETERMI^KIH  DEJSTAVA

 

     Danas se ve} sa sigurno{}u mo`e tvrditi da   zra~enja, kao {to je ono iz mobilnog telefona, uzrokuju i mnoge netermi~ke efekte. Spomenut }emo neke od njih. Ovo zra~enje podsti~e  nastajanje kancera, astme i oboljenja koje ima za posljedicu smanjenje plodnosti kod mu{karaca.  Razlog za to je ~injenica {to se vanjski elektri~ni signal prenosi u unutra{njost }elije gdje se de{avaju procesi rasta, razvoja i diobe }elija, a {to je sve regulisano preko jona. Kako nametnuto vanjsko elektromagnetsko polje uti~e na pona{anje jona, to ono mo`e dovesti do zbrke u ustaljenim procesima koji se de{avaju u }eliji. A statisti~ki podaci, koji tvrde da je zabilje`ena  drasti~no pove}ana incidencija kancera mozga u zadnjih 10-ak godina i to uglavnom sa desne strane glave, i da je svakim danom sve ve}a i ve}a, u velikoj mjeri potvr|uju postavljene teze o {tetnosti ovog zra~enja. Me|utim, nije pove}an samo broj oboljelih od kancera mozga ve} i od raznih vrsta leukemije, a naro~ito od  jedne specifi~ne vrste koja se naziva mielociti~nom leukemijom. Poznat je i velik broj slu~ajeva korisnika mobilnih telefona koji su oboljeli od Hodgin-ove bolesti limfnih ~vorova  sa one strane vrata gdje  su dr`ali  mobilni telefon po nekoliko sati dnevno u toku dana. Tako|er je u porastu i pojava melanoma na glavi. Elektromagnetno polje mo`e tako|er mijenjati biokemijske procese unutar elemenata imunog sistema  koji odre|uje osjetljivost organizma na infekciju i bolesti. Ako je neko potpuno zdrav i ima jak imuni sistem, njegov organizam mo`e dugo odolijevati {tetnom djelovanju mobilnog telefona, ali,  {to ako nije? Poznato nam je da neki ljudi pu{e po 20 i vi{e cigareta u toku 50 godina pa ne dobiju rak plu}a, a neki aktivno ne pu{e ni jednu cigaretu (osim mo`da pasivno), {to im je dovoljno da obole od ove opake bolesti. A danas  je op{teprihva}eno, ~ak i od proizvo|a~a cigareta, da duhanski dim izaziva kancer plu}a. 

       Prema epidemiolo{kim i statisti~kim podacima pretpostavlja se da mobilni telefon izaziva i glavobolju, gubljenje koncentracije, `arenje ko`e, zujanje u glavi u toku no}i, umor i neke druge manje uobi~ajene efekte. Epidemiolo{ke studije iz 1998. tvrde da je u porastu i Alzheimer-ova bolest, Parkinsonova bolest i drugi neurolo{ki poreme}aji kod radnika koji rade kao operateri u radio-stanicama, kao serviseri opreme za obradu podataka, kao serviseri neke industrijske opreme, kao instalateri telefonskih linija, u vezi sa projekcijom pokretnih slika i na nekim drugim sli~nim mjestima. Jo{ od prije se zna da je kod radio amatera primje}ena pove}ana incidencija pojave leukemije, {to potkrepljuje rezultate i studija vezanih za {tetno djelovanje zra~enja mobilnih telefona.

         Pretpostavka da elektromagnetno zra~enje iz mobilnog telefona mo`e dovesti do Alzheimerove i Parkinsonove bolesti se bazira na ~injenici da  mikrotalasno zra~enje otvara tzv.  krvnu barijeru mozga. To su }elije izme|u krvnih sudova mozga i mo`danog tkiva. Kroz tu barijeru ulaze kisik i hranidbene materije, a izlaze uglji~ni dioksid i otpadni produkti Ta barijera spre~ava prodor nekih ljekova i otrova u tkivo mozga koji bi mogli da ga o{tete. A zra~enje iz mobilnog telefona  mo`e tu barijeru oslabiti i tako omogu}iti otrovnim i {tetnim materijama koje se nalaze u  krvi ulazak  u mozak, {to dovodi do o{te}enja nervnih }elija. Posljedica toga je slabljenje pam}enja, prerano starenje, ludilo..

     Prije nekoliko godina  objavljeno je da i  zra~enje mobilnog telefona mo`e kod nekih ljudi uzrokovati i ošte}enje srca i bubrega, a od skora se zna da mo`e ubrzati i starenje, za {to je poznat i mehanizam djelovanja.

 

 

 UZROCI  ZRA^ENJA MOBILNIH  TELEFONA

 

      Za{to mobilni telefoni zra~i? Odakle svi ti gubici energije? Razlog je u nastojanju da se proizvede telefon koji }e po cijeni biti pristupa~an {to ve}em broju potencijalnih korisnika, a to ne mo`e biti  uz vrhunski kvalitet. Zato se tra`i kompromis koji, na`alost, ima za posljedicu rizik po zdravlje korisnika. Naime, razlog  za  ne`eljene gubitke putem zra~enja su nekvalitetno prilago|eni predajnici, napajanja i antene. Naravno, ni{ta manje odgovorni nisu ni va`e}i, neadekvatni protokoli i metode mjerenja rasipanog polja u okolini uredjaja, a obi~no ne postoji ni odgovaraju}e oklapanje telefona {to tako|er doprinosi veli~ini  zra~enja u tkivo korisnika.  Razlog za sve ove propuste je ~injenica {to su konstruktori telefona prevashodno bili okupirani te`njom da taj telefon svojim zra~enjem ne ometa rad drugih ure|aja u okolini, a o efektima u tzv.     “bliskom polju” niko nije vodio ra~una sve dok se nije javno po~elo govoriti o {tetnosti tog zra~enja po zdravlje korisnika.         

 

 [TO ONDA ^INITI ?

 

       U redu, prihvatimo ono {to ka`u istra`iva~i. Ali, {to sa tim rezultatima da radimo? ^injenica je da je mobilni telefon obavezan pribor 21. stolje}a. On je ~ak donekle i mjerilo statusa i snage i omogu}uje  nam pristup svijetu, gdje god to `elimo. Ali, ako }e nam nakon izvjesnog vremena priu{titi tumor u mozgu veli~ine teniske loptice, ili neku drugu stra{nu bolest, isplati li se ga koristiti?

        Smatramo da svako ima pravo na istinu i na informacije o eventualnoj {tetnosti i mogu}oj  preventivi, koju }e primijeniti ili ne}e. U svakom slu~aju }e sam odlu~iti o tome.

      Sjetimo se da su prvi mobilni telefoni bili montirani u automobilu sa antenom koja se nalazila izvan vozila, daleko od korisnika. Zato bi  bilo bolje da se vratimo takvoj monta`i telefona, {to se ti~e njegove upotrebe u vozilu, a {to ima jo{ i drugih prednosti: sigurnija i konformnija vo`nja.

       U {kolama u Velikoj Britaniji, imaju}i u vidu da posljedice na mladi organizam koji jo{ raste mogu biti jo{ drasti~nije nego u slu~aju odraslih,  zapo~eta je kampanja informisanja djece o {tetnosti mobilnog telefona, u okviru koje su navedeni savjeti djeci da bi se za{titila od negativnih posljedica. Ti savjeti bi se mogli svesti na slijede}e: da koriste  {to je mogu}e vi{e klasi~ni telefon; da mobilni telefon koriste samo kad ba{ moraju i da ga pri tom dr`e {to dalje od glave i vitalnih organa; da im razgovori budu {to kra}i; da koriste slu{alice; da svoj telefon ne nose blizu tijela ve} u plasti~noj kesi ili torbi i da kupuju aparate od onih firmi koje imaju certifikat da su aparati sa niskim nivoom zra~enja.  To bi se trebalo savjetovati svim korisnicima, bez obzira na dob.

     Uvo|enje  mobilnih telefona u upotrebu pratila je i pojava baznih stanica mobilne telefonije ~iji tornjevi su postali sastavni dio  dana{njeg pejza`a, naro~ito  u okolini gradova. Ipak, mora se re}i da  je opasnost od zra~enja  u okolini tornja bazne stanice daleko manja nego ona  od samog mobilnog telefona, a lak{e ju je i prevenirati. U tom smislu  je i  preporuka Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koja preporu~uje da se u svemu treba pridr`avati propisanih  standarda, a kad je u pitanju prevencija od zra~enja sa tornjeva baznih stanica,  kao dodatnu mjeru, treba uvesti obavezno postavljanje ograda koje }e spre~avati slu~ajne prolaznike da ne do|u  u zabranjenu zonu.

Osim toga, budu}i da ja~ina polja veoma brzo opada sa rastojanjem od izvora polja, ve} i na malim rastojanjima od tornja, polje ima intenzitet koji je daleko ispod dozvoljenog, pa  stanovni{tvo nema razloga da zazire od  tornjeva baznih stanica mobilne telefonije.

 

       Na{ mozak je najsofisticiraniji kompjuter ikad razvijen u historiji poznatog univerzuma. On je veoma osjetljiv na elektromagnetska polja. Zato mobilni telefon predstavlja opasnost za njega, pa nau~nici savjetuju korisnike da smanje upotrebu mobilnog telefona na minimum sve dok se ne dobiju definitivni rezultati za koje je potrebno jo{ mnogo   velikih    studija   i   mnogo         vremena. 

Podsjetimo se da je sli~na situacija bila i po pitanju {tetnosti duhana. Iako nikad decidno nije dokazano da duhanski dim izaziva rak plu}a kod ~ovjeka, ipak je na osnovu rezultata epidemiolo{kih istra`ivanja prihva}eno da je to istina. A mi, ve} sad, imamo rezultate nekih  epidemiolo{kih istra`ivanja kojima se zamjera jedino to da nisu provo|ena u dugom periodu, {to nije ni moglo biti s obzirom da je eksplozija primjene mobilnog telefona zapo~ela prije desetak godina. Ipak nam je bolje da vjerujemo i takvim epidemiolo{kim istra`ivanjima, nego da ~ekamo ona koja }e biti vo|ena u du`im vremenskim periodima. Jer, mo`da ih ne}emo ni do~ekati. 

                                         

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Dr Radojka Pra{talo

 

 

                                               MOBING

 

 

Da li ste ikad ~uli za mobing? Ako niste ~uli, svakako ste ga vidjeli, a

                poneki su ga osjetili  i  na vlastitoj ko`i

 

 

   Spletkarenje nije izum niti monopol na{eg dru{tva. Bilo ga je u svim dru{tvima i politi~kim sistemima, a ima ga i danas. Me|utim, u dr`avama koje su pravno dobro ili bar donekle dobro ustrojene, mobing je ograni~en, jer njegove `rtve imaju  od koga da zatra`e za{titu. Na`alost, mobing kod nas cvjeta ve}  najmanje 50 godina sa veoma slabim izgledima da bude sputan ili ograni~en.  A njegove posljedice su katastrofalne, kako za pojedince, tako i za   dr`avu i dru{tvo    ( prethodna je propala, a  svi su izgledi da }e i ova). 

     Nau~na istra`ivanja pokazuju da se na spletkarenje, potkopavanje i poni`avanje  s namjerom da se elimini{u nepo`eljni (tj. oni koji  ometaju izvr{avanje kriminalnih radnji) ili oni koji su bolji, tro{i  mnogo vi{e energije nego na posao, na napredovanje  pojedinaca, firme i dru{tva u cjelini. Na`alost, posljedice ovog psihoterora su generalno  katastrofalne, a `rtve ne pre`u ~ak ni od samoubistva.

     Mobing  ( od mob-  prosta~ki napad, nasrtaj), kako  je  ovaj fenomen nazvao  {vedski  psiholog dr Heinz Leyman,  uklju~uje pakosne, okrutne i bolne postupke kao {to su  ucjenjivanje,  ometanje u napredovanju, {pijuniranje, klevetanje, poni`avanje, prijetnje, mu~enje, uznemiravanje u svrhu ugro`avanja integriteta li~nosti  `rtve, njenog profesionalnog, socijalnog, ponekad i privatnog funkcionisanja, ugleda i dostojanstva.  Ili, generalno re~eno, mobing je  prosta~ko uzurpiranje ljudskih, gra|anskih i drugih prava pojedinaca. Od normalnog i uobi~ajenog   sukoba mi{ljenja,  pojave po`eljne  u radnoj svakodnevici  koja mo`e imati  za rezultat vrlo pozitivne pomake u kreativnom i produktivnom smislu, do destruktivnog i retrogradnog mobinga- samo je jedan korak. 

Dovoljno je da  ona  strana koja je   na poziciji mo}i i vlasti  ne posjeduje karakteristike koje su potrebne za tu funkciju.  Ako je pri tom jo{ iskompleksirana, narcisoidna  i nemoralna- mobing je odmah tu!  Preduslov njegove pojave je ako se sukob

mi{ljenja rje{ava autoritarno, tj. bez pru`anja mogu}nosti da se iznesu argumenti i protivargumenti.  Time je povre|ena ona iz rimskog prava koja je temelj civilizacije, a to je NEKA SE ^UJE I DRUGA STRANA. Na taj na~in se konflikt uzrokovan sukobom mi{ljenja ne rje{ava,  ili bar ne u pravo vrijeme i ne do kraja  i na pravi na~in, {to ima za posljedicu stvarnje nezdrave klime u radnom kolektivu. To ima za posljedicu poreme}aj i   klime  i komunikacije, kako me|u kolegama, tako i me|u nadre|enima i podre|enima, a to su izvanredni uslovi za pojavu mobinga.  U takvim situacijama oni koji imaju vlast u kolektivu, po svaku cijenu nastoje da je zadr`e, a u tom cilju moraju eliminisati one koji  imaju druga~ije mi{ljenje. Da bi u tome uspjeli zavode teror u kolektivu  u kom, na`alost, ve}ina ~lanova kolektiva podlegne iz raznoraznih razloga ( vlastodr`ci su na{li na~in kako da svakog od njih ucijene i pridobiju za sebe). Tad oni drugi  ili naj~e{}e samo jedan ( jer su svi ostali, da bi navodno izbjegli neprilike, priklonili se vlasti), neizbje`no  postaje `rtva mobinga.  Zapo~inje psihi~ko zlostavljanje na radnom mjestu, a radni odnos poprima neke zna~ajke lo{eg braka. Naime, radni odnos nije bra~ni odnos i tu ne treba da ima zna~aj da li neko nekog voli ili ne. Radni odnos se ne bazira na ljubavi, simpatijama ili mr`nji ve} na  na po{tovanju zakonom zagarantovanih prava svih zaposlenih,  na njihovoj  ravnopravnosti sa drugima a ne na diskriminaciji po osnovu simpatija ili nesimpatija ( koje se sti~u ili ne sti~u na bazi poslu{nosti ili neposlu{nosti). Takva nezdrava  situacija traje godinama ili desetlje}ima ( kao na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci)  i sasvim je logi~no {to na kraju gotovo upropasti  instituciju.  Ne treba posebno isticati da u takvom kolektivu nema ni osnovne pretpostavke za eventualni razvoj i napredak jer nema slobode mi{ljenja, a gotovo sav kolektiv je u mi{joj rupi, tj. u strahu. A odavno je poznato: u strahu nema kreativnosti i progresa jer strah paralizira sve mentalne funkcije!

        U takvoj situaciji ugro`eni pojedinac se nema kome obratiti jer: inspektorat je u startu blokiran, sudovi na ovim na{im prostorima tradicionalno vi{e doprinose haosu negoli  njegovom razre{enju, a ni me|unarodne organizacije poput OHR-a, Ombdusmana i Doma za ljudska prava ne rade ni{ta {to nije u vezi sa povratkom izbjeglica i vra}anjem njihove imovine. Pa kome da se onda obrate ugro`eni gra|ani?!

       Za to vrijeme mobing-grupe  pronalaze svog “`rtvenog jarca”, mu~e ga i na taj na~in pedago{ki djeluju na sve one koji bi se drznuli da iska`u svoje mi{ljenje ako ono nije u saglasnosti sa mi{ljenjem mobista, koji bi se time osjetili ugro`enima.  A  pri tom lije~e svoje frustracije, komplekse, pa ~ak i ludilo.

     Zna~i, mobing se javlja u sredinama gdje postoji bar jedna osoba koja se  izdvaja od ostalih,  koja ima svoje mi{ljenje i svoju logiku razli~itu od logike vlastodr`aca, koja nije u stanju da samo klima glavom i di`e ruku kad joj se tako naredi. Takva osoba je NETIPI^NA i ne  uklapa se u model li~nosti koje su sebi u kolektivu na{tancali mobisti. Na`alost, `rtve mobinga se obi~no razbole i psihi~ki i fizi~ki jer u osnovi svih bolesti je stres, a mobing je stres najgore vrste! Svako mo`e postati `rtva mobista. Dovoljno je da  SAMO JEDNOM ne podigne ruku kad je naredjeno ili da samo jednom ne kimne  glavom kad se to od njega o~ekuje!

       Mobing jo{ nije prepoznat, definisan  i  zakonski sankcioniran nigdje u svijetu osim u Francuskoj. A trebalo bi da bude jer su njegovi u~inci  poput raka koji izjeda zdravo tkivo. U  mnogim drugim zemljama  mobing je donekle ograni~en kulturom rada, za{titnim mehanizmima u tvrtkama  ~iji vlanici su shvatili njegovu pogubnost  za poslovanje tvrtke. U tom cilju se stimulira    ( a ne zabranjuje i sankcioni{e )  argumentovano kritikovanje rukovodstva i poslodavca. Sve je dozvoljeno, ako se imaju argumenti i ako se ne radi o poslovnoj tajni, {to je jedino ograni~enje.

    Na`alost, kod nas, poslije svega {to nas je sna{lo zadnjih 50 godina, ne samo da nema kulture rada ve} nema ni kulture pona{anja, ni kulture po{tovanja tu|eg rada, tu|eg mi{ljenja itd. Kod nas gotovo da nema nikakve  kulture  u radnim organizacijama i institucijama! Sve je pod okriljem spletkarenja i brutalnog mobinga. Da li je nakon ovih konstatacija uop{te  ~udno {to nikako ne mo`emo naprijed? Zato bi svaki pojedinac, ako `eli bolji `ivot sebi i svom potomstvu, trebalo da da svoj doprinos iskorijevanju ovog zla.  

 

                                                       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prof. Du{an Stegi}

 

 DILENTATIZAM  I SABOTA@A U SAMOM VRHU

                  VLASTI  REPUBLIKE SRPSKE

 

 

 Na{a zemlja je siroma{na zemlja i ne raspola`e sa nikakvim drugim resursima osim ljudskim. Ako se i  oni upropaste, ne}e nam ni{ta vi{e ostati. Zbog toga sam  odlu~io da javnost upoznam sa  op{tom sabota`om u ovom na{em jedinom resursu i pozivam sve one koji mogu i na koji na~in doprinijeti da se ovo zlo zaustavi, da mi  se priklju~e. Jer,  ministarstvom prosvjete rukovodi ~ovjek kom se objektivno ne bi smjele  povjeriti na ~uvanje niti dvije ovce, jer bi on  obadvije stra}io. A on tako diletantski upravlja sa jedinim resursom RS!!? 

  Ja, Du{an Stegi} poznajem  Gojka  Savanovi}a  od 1964.,  kad sam  bio nastavnik u Dubravama kod Gradi{ka, a Savanovi}  je  nakon zavr{enog  zanata   upisao vanredno Vi{u pedago{ku {kolu  u Kragujevcu, pa je u okviru obaveznog hospitovanja tu praksu izvodio kod  mene,  nastavnika fizike i tehni~kog obrazovanja na  {koli u Dubravama.   Po zavr{etku  Vi{e pedago{ke {kole u Kragujevcu  Savanovi} je radio na osnovnoj {koli “Bra}a Ribar “  (Bos. Gradi{ka) kao nastavnik tehni~kog obrazovanja, a tada{nji direktor {kole Mirko Kragulj je imao velikih problema sa njim zbog toga {to je bio alkoholi~ar i {to je u alkoholiziranom stanju dolazio na nastavu.  Svojom uporno{}u i takti~no{}u direktor Kragulj ga je uspio privoliti  da ode na lije~enje  od  alkoholizma. 

Godine 1978. Savanovi} dolazi  na mjesto profesora  kao nastavnik  Osnova tehnike i proizvodnje u Gimnziju u Gradi{ci. U to vrijeme profesor fizike na ovoj Gimnaziji je bio Borivoje Jovanovi} koji nipo{to nije dozvoljavao Savanovi}u da dr`i predmet fiziku, za {to je on poku{avao da se izbori. Odlaskom prof. Borivoja Jovanovi}a u penziju, Savanovi} je preuzeo predmet fiziku iako tada nije imao diplomu profesora fizike, ve} samo navodno diplomu Pedago{ke akademije za predmet  OTIP, koja nije bila data na uvid niti je bila prilo`ena u njegovom dosijeu.  U  vrijeme tada{nje reforme i ukidanja gimnazija, obrazuju se neki smjerovi u okviru usmjerenog obrazovanja, pa se formiraju tri smjera od kojih je jedan bio Smjer za elektrotehni~are. Savanovi} je sebi pribavio pravo da predaje 6 stru~inih  predmeta na tom smjeru, bez ikakve odgovaraju}e kvalifikacije.  Roditelji su zbog nekvaliteta nastave negodovali kod direktora Had`ialagi} Hikmeta nakon ~ega je on zatra`io od Gojka Savanovi}a na uvid njegovu diplomu.  On je to izbjegavao uz razna kvaziobja{njenja.  Zbog toga ga je rukovodstvo Gimnazije poku{alo izbaciti  sa posla, pa je on tu`io Gimnaziju (1986.). U tom sudskom sporu, Savanovi} je pribavio neku POTVRDU sa Elektrotehni~kog fakulteta u Sarajevu   sa kojom je on uspio dobiti spor i ubijediti sudiju da mu prihvati potvrdu jer diplomu, navodno, jo{ ne mo`e dobiti iz nekih razloga. Nakon toga je vra}en na posao  gdje je po~eo da predaje fiziku, jer se OTIP ukinuo, a umjesto njega se uvodi informatika. Nakon toga dolazi rat i  njegov strana~ki anga`man(  predsjednik radikalne stranke), nakon ~ega  DIPLOME VI[E  NISU  BILE VA@NE.  Godine 1994. , po strana~kom klju~u, dolazi na mjesto direktora Gimnazije, koja je u me|uvremenu ponovo uspostavljena.  Tada se, sa strankom u zale|u, strahovito osilio i po~eo da {ikanira i da se sveti svima onima koji ga nisu podr`avali u njegovim kriminalnim i falsifikatorskim rabotama. U tom periodu je odstranio 9 konjukturnih  profesora i  na njihova mjesta doveo nove ljude  sa sumnjivom kvalifikacijom. Iz nekih predmeta  ~ak nije ni bilo nastave             ( engleski i  latinski zbog otjerivanja profesora i nemogu}nosti da se na|u drugi), pa  je  takve neverifikovane  nastavnike i nastavu “ verifikovao” uz pomo} tada{njeg  ministra Nenada Suzi}a  i “glavnokomanduju}ih” iz Prosvjetno-pedago{kog zavoda. Jo{ gore {to se desilo bilo je to da je  enormno pove}ao broj zaposlenih  u op{tim slu`bama, kako bi imao {to vi{e pristalica ( 14 ~ista~ica, 3 bibliotekara, 6 personalnih slu`benika itd), tako da je odnos  broja profesor: neprofesor sa 4: 1 iz predratnog perioda, spao  skoro na 1: 1! Zahvaljuju}i tome, bilo mu je mogu}e da vr{i razne kriminalne radnje bez ikakve opasnosti od posljedica, {to je on obilato koristio, o ~emu postoji validna dokumentacija.  To se sve mo`e provjeriti  ako  stru~na i objektivna komisija izvr{i kontrolu poslovanja Gimnazije u Gradi{ci i Ministarstva za obrazovannje  RS u vrijeme njegovog “{efovanja”, na jednom i drugom mjestu. 

Sukob izme|u mene  i Gojka Savanovi}a po~inje negdje 1994.  dolaskom Savanovi}a na mjesto direktora   Gimnazije,   po strana~kom klju~u,   gdje ga je postavio SDS kao predsjednika  Radikalne stranke u Gradi{ci  (sa kojom je SDS bio u neslu`benoj koaliciji). Ja sam tada radio  na Srednjoj stru~noj  i tehni~koj {koli u Bos. Gradi{ci, a bio sam i predsjednik  op{tinskog odbora sindikata  obrazovanja nauke i kulture (ONK) i ~lan republi~kog ONK. Sukob je nastao zbog Savanovi}evog autokratskog pona{anja kad se, oja~an  sa vladaju}om strankom u zale|u,  toliko osilio da je  ZABRANIO RAD SINDIKATA u Gimnaziji.  Po{to sam ja,  kao sindikalni funkcioner, morao  za{titi interese sindikata i njegovih ~lanova, nu`no je do{lo do   sukoba izmedju mene i  Savanov}a zbog njegove  samovolje. Od tada pa do danas, gdje god da se pojavim, trpim teror i odmazdu od strane Gojka Savanovi}a. Nikako da “okajem grijehove”!  Mnogo sam razmi{ljao o tome, a naro~ito otkad sam dobio otkaz, pa mi je pala na pamet i ona Vibova:”On bi `elio da vidi moj kraj, jer ja znam njegov po~etak”. Me|utim, postoji jo{ ne{to.

 Djelomi~no obja{njenje za takvo Savanovi}evo pona{anje   na{ao sam  u stru~noj literaturi psihijatra dr Jovana  Mari}a i jo{ nekih nau~nika koji su se bavili patopsihologijom na{eg stanovni{tva. Oni ka`u da  su to  psihopatolo{ke pojave koje vuku porijeklo iz dinarskog naslije|a. Tradicionalna autoritarna sklonost je da netko po{tuje samo onu normu koju je sam postavio, dok mu zakonska norma slu`i za ukras. Problem je {to su sve na{e           (kvazi )elite ( u koje spada i Savanovi}) nastajale iz ratova, a znamo iz kojih krajeva su porijeklom  ratnici. Oni sa sobom donose prvenstveno sto~arske, vojni~ke, dinarske obi~aje. Takve “elite”, vo|ene mentalitetom nasilja, nepo{tovanja zakona, sticanja imovine bez rada, name}u takvo pona{anje i ~itavom dru{tvu. Nau~nici tako|er ka`u da su slavenska slabost, beskarakternost i naklonjenost me|usobnim za|evicama i zavisti krivi {to su Slaveni 

ostali porobljeni i politi~ki neslobodni. A kako i ne bi bili kad je za sve aktivnosti jedini spiritus movens kod njih bila zavist! Kod na{eg stanovni{tva je  bahatost i zavist pojedinca prema drugom pojedincu pobijedila op{ti interes i op{tenarodno dobro.  Na{a velika slabost  je  i to  i {to se kod nas najsurovije ka`njavaju upravo “odmetnici iz svojih redova”, tj. oni koji druga~ije misle ( a samim tim i MISLE, za razliku od onih drugih za koje se ka`e da ISTO MISLE, {to u stvari zna~i da uop{te NE MISLE).   A prema civilizacijskim tekovinama biti ~ovjek zna~i kontrolisati agresivne porive, kontrolisati osvetni~ke impulse, intelektualno obraditi konfliktnu situaciju racionalizacijom, samosavla|ivanjem, {to je balkanskom stanovni{tvu posve strano, na`alost, bez obzira na formalni  stepen obrazovanja.

Mo`da je Gojko Savanovi} tako revnosan u teroru nadamnom iz oba gore navedena razloga?

A Gojko Savanovi} je  o~igledno, svoju inspiraciju crpio iz  nekada{njih                     “ komunisti~kih  }elija”, koje  po prirodi stvari  nisu bile ni{ta drugo do tajne sekte neograni~ene mo}i koje su u svakom trenutku bile u stanju da uni{te neistomi{ljenika proku{anim metodama koje su li~ile na one inkvizicijske, pa se njegov gnjev  mo`e  ubla`aviti jedino potpunim  uni{tenjem objekta mr`nje. Zbog toga se  on nikako  “ne skida sa vrata “ svojih `rtava dok god one  di{u, kao {to potvr|uje ovaj moj slu~aj i slu~aj prof. Jovana Djuki}a koji je tako|er `rtva Savanovi}evih makjavelisti~kih zahvata  koje proisti~u iz gore opisane  psihopatologije. 

 

Prva odmazda koju je Savanovi} preduzeo protiv mene zato {to sam savjesno vr{io moju sindikalnu funkciju, a {to se nije uklapalo u njegove sitnosopstveni~ke kalkulacije,  je bilo oduzimanje op{tinskog priznanja   za   op{ti doprinos razvoju  op{tine Gradi{ka, koje sam ja trebao primiti, a {to  je  ve} bilo  objavljeno u sredstvima  javnog informisanja. ^ak  me je i predsjednik op{tine dr Petar Danilovi} ve} bio  pozvao da preuzmem to  priznanje.  U tom trenutku usko~io je Savanovi} i sve razvalio, kako bi me kaznio za “neposlu{nost”.

            Druga odmazda desila se u septembru 2001. kad je po njegovom naredjenju direktor  Srednje stru~ne i tehni~ke {kole  u Gradi{ci, Dragan Matavulj,  uru~io mi otkaz sa obrazlo`enjem da nisam  verifikovan za izvo|enje nastave na predmetu   Ra~unarstvo i informatika,  s obzirom da ima diplomu Proizvodno-tehni~kog obrazovanja  sa  Pedago{kog fakultetu u Rijeci ( kakvu diplomu ima i sam  Gojko Savanovi} a sa njom se dokopao ~ak zvanja docenta na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, samo Bog zna kako!!?), iako sam  u okviru tog studija  polagao predmet INFORMATIKA, a kasnije sam jo{ na ETF u Banjaluci dobio dva certifikata  za inoviranje znanja iz ra~unarstva i informatike, kao {to su  u tom periodu  radili  i  svi drugi nastavnici Tehni~kog obrazovanja od kojih ve}ina na  pedago{koj akademiji nije nikad ni slu{ala predmete iz ove oblasti, za razliku od mene koji jesam.  Pri tom treba napomenuti da sam ja  predavao predmet  Ra~unarstvo i informatika  od njegovog uvo|enja u srednje {kole (1993) pa do otkaza 2001.god. i to vrlo uspje{no, {to je konstatovala i komisija za verifikaciju mog  rada i da u tom periodu niko nije  nikad postavio nikakvu primjedbu, {to nije smetalo Gojku Savanovi}u da realizira meni otkaz, dok je sve one druge, sa manjom  i neodgovaraju}om kvalifikacijom ostavio!

Tre}a odmazda  se desila u okviru PHARE programa. Naime, me|unarodna zajednica je instalirala PHARE VET program sa ciljem reformisanja srednjeg stru~nog obrazovanja. Sindikat obrazovanja nauke i kulture (ONK) je kao predstavnika u tom programu delegirao mene, jer sam ja  i dalje veoma aktivan u Savezu sindikata, bez obzira {to zbog svog savjesnog rada u ovoj  organizaciji trpim dugogodi{nji i teror i odmazde  od  strane Gojka Savanovi}a.  Sam Gojko Savanovi} je tako|er  u{ao u taj tim kao direktor Gimnazije, jer ga je tu  bukvalno “utrpao” prethodni ministar  Nenad Suzi}, iako je van pameti da on bude u~esnik reformi srednjeg stru~nog obrazovanja kao  profesor Gimnazije, koja nije stru~na ve} op{teobrazovna {kola. Ali, u ovoj na{oj “nedo|iji” sve {to je van pameti je normalno! To {to nije imao nikakve ingerencije u pogledu  mene, niju mu smetalo da po dolasku na funkciju ministra  zahtjeva od rukovodstva PHARE programa da  me odmah isklju~e  iz  ovog programa.  Prvi put mu to  nije uspjelo, ali nije ni odustao, da bi  mu to  u toku 2002. po{lo za rukom. Naime, na neki na~in (!!??) je uspio da ubijedi rukovodioca tog programa, jednog stranca, da elimini{e, u “paketu”  sve one   predstavnike iz RS koji su bili autonomni i nisu podlegli njegovim pritisticama, me|u kojima sam bio i ja. Ostaje sumnja, da su sad mo`da  oni svi bili usputne `rtve  dinarskih manira i osvete prema meni  Gojka Savanovi}a, koji , da bi eliminisao mene, nije prezao od toga da elimini{e usput i druge, {to je vjerovatno bio dio njegove strategije koja mu je “ pro{la” kod rukovodiuoca PHARE programa. Pretpostavljamo da mu je u tome pomoglo la`no predstavljanje  kao Prof. dr Gojko Savanovi}, specijaliosta za nastavne planove i programe, {to niko od stranaca nije provjeravao, a tim vi{e {to je  on sjedio na funkciji ministra za obrazovanje, pa su stranci pretpostavljali da je prilikom postavljanja na tu funkciju neko to sve  savjesno provjerio. A to, na`alost, nije ta~no. Pouzdano znamo da on u tom periodu nije imao  zvanje PROF. DR, a tako|er znamo da su iskrsli veliki problemi oko  njegove prijave na konkurs i sticanja ovog zvanja na ETF  Banjaluka u mjesecu oktobru 2002, tako da on to zvanje jo{ uvijek nema. A o zvanju SPECIJALISTE ZA NASTAVNE PLANOVE I PROGRAME, pogotovo nema ni govora, osim ako je on sam sebi to zvanje pridodijelio. Kao takav              “ specijalista” on se jo{ hvali da }e ove godine iza}i 50 novih ud`benika za {kole! Da li mo`ete uop{te zamisliti kakav je kvalitet takvih ud`benika?  A sa takvim “expres” {tampanim ud`benicima treba edukovati na{ jedini resurs! 

Jo{ je ne{to veoma siptomati~no u ovom svemu. Mo`da se Gojko Savanovi} ipak ne bi smio usuditi da se koristi titulom PROF. DR da nije toliko bio siguran da }e je dobiti, a mogao je biti siguran jedino ako mu je to neko ^VRSTO obe}ao. Pa se sad otvoreno pitam: KO JE TAJ KOJI  DIJELI ( ili prodaje) PROF.DR –zvanja na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci!??  

Mo`e li iko da shvati kakva  opasnost ~itavom dru{tvu i dr`avi prijeti od ovakvog DILENTATIZMA!!  Gojko Savanovi}  SAM pravi neke dilentatske izmjene u planovima i programima i SAM pravi reformu {kolstva, dok  u Republici Hrvatskoj to rade timovi ve} nekoliko godina, a pro{le godine su ~ak i  organizovali MEDJUNARODNU KONFERENCIJU sa tom temom da bi uspjeli  kvalitetno reformisati {kolstvo, ali im ni to nije bilo dovoljno, pa i dalje rade na tom.  U Srbiji su anga`ovali ~itave timove u koje su uklju~eni i stru~njaci iz inostranstva i pozvani svi oni koji mogu pomo}i da se do|e do kvalitetne reforme,  a kod nas to radi JEDAN JEDINI ^OVJEK i to sa takvim                        “ intelektualnim pedigreom” kao {to ga ima Gojko Savanovi}!!??  Jedan normalan, razuman, odgovoran ~ovjek se tako ne~ega ne bi SAM  nikad ni prihvatio,  niti bi mu iko normalan to omogu}io, pa se ovako ne{to mo`e objasniti samo onom narodnom poslovicim: “ Budal(-ama)i je more do koljena”ili mo`da ona druga: “U ludoj zemlji i slijepi konji prolaze”, koje je narod kroz stolje}a provjeravao.

 

                                                                                                       Prof. Du{an Stegi}

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Neuspjeli poku{aj raskrinkavanja na~ina sticanja akademskih zvanja Gojka Savanovi}a, ministra obrazovanja i kulture u Vladi RS:

 

Grupa nastavnika Univerziteta u Banjaluci

 

 

                     VIJEĆU UNIVERZITETA U BANJALUCI

 

 

 

Predmet: ZAHTJEV  za oduzimanje naučnog stepena MAGISTRA i DOKTORA Gojku Savanoviću, ministru obrazovanja  u Vladi Republike Srpske.

                                     

 

                                                        Z A H T J E V

 

kojim kao grupa  od  najmanje pet nastavnika Univerziteta u Banjaluci  na osnovu  čl. 65. STATUTA UNIVERZITETA U BANJALUCI, kad to nije po službenoj dužnosti     ( čl. 65.)  uradilo Vijeće Univerziteta ({to je jo{ jedan dokaz da su krivi ljudi na pravim mjestima), zahtjevamo pokretanje postupka za oduzimanje  naučnog stepena magistra i doktora  Gojku Savanoviću, ministru za obrazovanje u Vladi Republike Srpske.

 

O B R A Z L O Ž E N J E

 

 Član  58. Zakona o univerzitetu Republike Srpske kaže:

 

“ Naučni stepen doktora nauka može steći kandidat sa odgovarajućom visokom stručnom spremom koji ispunjava jedan od uslova:

          -da ima naučni stepen magistra i objavljene naučne radove iz odgovarajuće naučne  oblasti, ako odbrani pozitivno ocijenjenu doktorsku disertaciju;

          -da ima stručni stepen specijaliste i objavljene naučne radove iz odgovarajuće naučne oblasti, ako odbrani pozitivno ocijenjenu doktorsku disertaciju.”

 

Član 64. Statuta Univerziteta u Banjaluci kaže:

 

“Stručni stepen specijaliste, odnosno naučni stepen magistra može  biti oduzet ako se utvrdi da specijalistički rad ili magistarska teza nije rezultat samostalnog naučno-istraživačkog rada ili su izvršene bitne povrede postupka u postupku sticanja stručnog stepena specijaliste, odnosno naučnog stepena magistra.

 

Član 65. istog Statuta kaže:

 

“Postupak za oduzimanje stručnog stepena specijaliste, odnosno naučnog stepena magistra pokreće Vijeće Univerziteta po službenoj dužnosti.  Inicijativu za pokretanje postupka mogu dati visokoškolske ustanove, instituti u sastavu Univerziteta i grupa od najmanje pet nastavnika i naučnih radnika Univerziteta.

 

          U svjetlu citiranih članova Zakona i Statuta se može zaključiti:

          Budući da Gojko Savanović nije završio odgovarajući, tj.  elektrotehnički fakultet, već  Pedagošku školu u Kragujevcu i Pedagoški fakultet u Rijeci, on nije ispunio uslove iz čl. 58. Zakona o univerzitetu Republike Srpske, pa se opravdano postavlja pitanje kako mu je uopšte mogla biti odobrena izrada i odbrana magistarske teze na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Zbog toga  zahtjevamo također da se  pokrene postupak za sankcionisanje aktera ovih protivzakonitih radnji kao i da se oduzme zvanje magistra i doktora  Gojku Savanoviću jer je stečeno na bazi kršenja Zakona o Univerzitetu. Tim više, što je Gojko Savanović, na osnovu ovog zvanja magistra  neopravdano stekao pravo da dobije i doktorsku titulu (također kršenjem citiranog člana 58.), zvanje docenta na stručnim predmetima iz oblasti električnih mreža ( iako nikad nije slušao bazne predmete iz elektrotehnike), zvanje vanrednog profesora na ETF Banjaluka ( iako ne ispunjava ni jedan jedini uslov za to), pa  je na osnovu toga dobio još i funkciju ministra za obrazovanje! Da stvar bude još gora, Gojko Savanović je najprije završio ZANAT, a zatim Pedagošku akademiju itd, “šetajući” uzduž i popreko SFRJ skupljajući diplome, što mu nije smetalo da se bez imalo srama u okviru programa PHARE (program za promjenu nastavnih planova i programa) deklariše unapred kao Prof. dr Gojko Savanović, specijalista za nastavne planove i programe, iako je to bilo još prije 2 godine, a  izbor u zvanje vanrednog profesora (bez ijednog ispunjenog uslova), je upravo sada u toku. Što se tiče stručnog stepena specijaliste nije poznato da ga je ikad stekao, što sve  znači da se, pored svega ostalog, još koristi i lažnim titulama !

          Ako se ne poduzmu zakonom propisane mjere da se Gojka Savanovića spriječi u ovoj “munjevitoj” karijeri, on  će uskoro, sa takvim “intelektualnim pedigreom” postati, na našu opštu sramotu, čak i AKADEMIK!. Ali to nije samo na našu opštu sramotu već i na  našu opštu štetu. Jer, mi smo siromašna zemlja i jedini resurs koji imamo za priključenje svijetu je ljudski resurs, ako ga pravilno obrazujemo, za što sa ovakvim diletantima u vrhu obrazovne politike zaista nemamo nikakve šanse. Da je to zaista tako ( ako su uopšte potrebni ikakvi drugi dokazi osim onih gore navedenih) vrlo ilustrativna je konstatacija jednog studenta u emisiji NEZVANIČNO emitovanoj 31. 10 2002 na ATV koji se žalio da se ministar Savanović niti jednom nije odazvao njihovom pozivu i nije im nikad omogućio da sa njim  razgovaraju što im je bilo neobjašnjivo  sve dok ga jednom nisu vidjeli na konferenciji za štampu na kojoj  on NIŠTA NIJE BIO U STANJU DA KAŽE, pa ga je “spašavao”  ministar saobraćaja Branko Dokić (njegov ” mecena”, koji mu je protivzakonito omogućio sticanje zvanja docenta i vanrednog profesora na ETF Banjaluka), za što nije potreban nikakav komentar. Zar može da se desi veća sramota za ministarstvo obrazovvanja, za Vladu, za državu i za narod!?

 

          Također zahtjevamo da se ispita i da se kazne svi vinovnici promovisanja Gojka Savanovića u zvanje docenta i vanrednog profesora na ETF Banjaluka tim više što se sve do pojave Gojka Savanovića kao kandidata, STRIKTNO INZISTIRALO da svi kandidati za zvanja iz oblasti elektrotehnike  MORAJU IMATI ZAVRŠEN ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET. Pri tom treba napomenuti da je Gojko Savanović čak TRI puta odbijen na konkursu za  nastavnika iz fizike na PMF  Banjaluka, uz obrazloženje da ne ispunjava uslove iz konkursa jer nije završio PMF već Pedagoški fakultet. Pa kako je onda mogao proći na konkursu Elektrotehničkog fakulteta!???

 

Ukoliko ovo Vijeće ne izvrši svoje zakonske obaveze, što je u interesu sprečavanja daljnje erozije ugleda univerziteta i univerzitetskih nastavnika, mi ćemo, radi zaštite digniteta profesije preduzeti sve druge mjere koje nam stoje na raspolaganju.

 

U Banjaluci,                  1.                

                                            

                                     2.

Prilog:

1. Referat za izbor         3.

   u zvanje van. prof.

2. Analiza  referata        4.

   pod 1.

3. Lista nominiranih      5.

   aktera PHARE  I

4. Lista  nominiranih      6.

    aktera PHARE II

5. Članak iz lista            7.

    REPORTER

                                      8.        

                                       

 

                                    

 

                                    .

  

 

 

 

 

 

 

 

 

Cijenjene kolege, univerzitetski nastavnici!

 

-Ako ste  pravi intelektualac,

-ako ste svoje titule i zvanja stekli na regularan, po{ten i zakonit na~in,

-ako vam je stalo do digniteta  va{e profesije,

-ako vam je stalo do ugleda i budu}nosti na{eg Univerziteta,

-ako nemate  “orasa u njedrima”,

 

podr`ite svojim potpisom  akciju oduzimanja nezakonito dobijenih zvanja i titula, a time i eliminisanje kvazikadra koji se deponovao na Univerzitetu i zako~io sve njegove funkcije. Zbog toga je Univerzitet tretiran od dru{tva kao parazit, a ne pokreta~ka snaga kao {to bi trebao biti, a titule i zvanja svih onih koji su ih stekli na zakonit na~in su devalvirane do te mjere da dru{tvo ne cijeni univerzitetskog profesora ni{ta vi{e nego ~ista~icu u javnoj administraciji i monopoliziranim firmama. Va{im potpisom otpo~et }e  i borba protiv klijentelizma, korupcije i mafija{tva na Univerzitetu, {to ga je blokiralo i fosiliziralo u potpunosti. 

Ako se ni{ta ne uradi po tom pitanju, tako }e i ostati do potpune propasti i univerziteta i dr`ave, a tada ni va{e titule i zvanja ne}e vrijediti ni{ta.  A PRAVI INTELEKTUALCI to ne smiju dozvoliti.

 

U interesu svih nas je da ovoj akciji daju svoju podr{ku svi PRAVI univerzitetski nastavnici, jer tad se nad njima ne}e mo}i primjeniti nikakve represije, jer ako se otjera i ovo malo pravog kadra, ko }e onda uop{te ostati!!?? I kud to onda vodi?

 

U ovu akciju treba uklju~iti i studente.   

 

Napomena: NA ^ITAVOM BANJALU^KOM UNIVERZITETU SE NIJE MOGLO NA]I 5 PRAVIH INTELEKTUALACA DA TO POTPISU!! Na{la su se samo 2 !

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

               Dr Radojka Prastalo            

 

 

          Informatizacija  Republike Srpske

 

 

 

O tome koliki je zna~aj uspje{ne informatizacije jednog dru{tva vi{e ne bi trebalo tro{iti rije~i ( bar kad se radi o pismenim ljudima), ali situacija u vezi s tim je u Republici Srpskoj takva  kao da su svi nepismeni.

Jo{ 1997. godine sam napisala knjigu [TA JE KOMPJUTER sa namjerom da se otkloni iracionalni strah  koji je stanovni{tvo osje}alo prema toj spravici, a sve sa ciljem da se ubrza i olak{a informatizacija na{eg dru{tva. ^ak sam uspjela ubijediti i predstavnike engleske organizacije ODA  u neophodnost  {tampanja takve knjige, {to su mi oni povjerovali i  obezbijedili financijsku podr{ku za {tampanje. Zahvaljuju}i tome  knjiga je bila predvi|ena kao besplatan poklon bibliotekama osmogodi{njih i srednjih {kola Republike Srpska. Ali tek tad nastupaju problemi! Ja sam telefonom zvala direktore banjalu~kih {kola da po{alju svoje bibliotekare  da preuzmu knjige. Neki, malobrojni, su bili odu{evljeni i do{li li~no da podignu knjige i da se zahvale (npr. direktorica gra|evinske {kole), a mnogi su se oglu{ili na to?! Zatra`ila sam pomo} direktora PPZ (dr KRNETA),ali  se on oglu{io na to. Obra}ala sam se  ministru Suzi}u, premijeru Dodiku sa molbom da on pomognu, ali su se svi redom oglu{ili. Kasnije sam knjigu poslala i sada{njem ministru Savanovi}u i premijeru Ivani}u, zajedno sa odlomkom iz KNJIGE ZA BOLJI @IVOT NA BALKANU, ali ni njih takve stvari nisu interesovale, a dekan ETF Doki} se ~ak  ogradio od te knjige  o kompjuteru sa preporukom: “Neka to Rada tamo sama izdaje, bez Fakulteta.”(!?)

Eto, takav je odnos politi~ara  RS  u vezi kompjutera i informati~kog opismenjavanja stanovni{tva. A {to se ti~e informatizacije dru{tva, situacija je jo{ mnogo, mnogo gora. Ja li~no smatram da u tom veliku krivicu snosi upravo rukovodstvo Elektrotehni~kog fakulteta koje se vi{estruko anga`ovalo u politici a  istovremeno zadr`alo i  vlast na fakultetu, {to im je smu{ena politika dozvolila. A kako je jedan ~ovjek ipak ograni~enih radnih mogu}nosti, a dan ima samo 24 sata, to su svi poslovi koje su obavljali, nu`no bili  samo “otaljavani” a od takvog rada su takvi i rezultati!

Zbog toga nema stru~nih, verifikovanih timova koji bi se na{li na usluzi ovoj posustaloj i zbunjenoj privredi, ve} naprotiv, postoje kojekakvi me{etari koji u sprezi sa partijski-naturenim direktorima  nastoje da {to vi{e oplja~kaju radne organizacije koje velike pare daju za kojekakve privatizacione i informati~ke “pakete”, na u{trb plata, zdravstvenog i penzionog osiguranja radnika, a da pri tom niti postaju privatizovani niti informatizovani niti sposobni i za kakav rad i opstanak. Jedan od najdrasti~nijih slu~ajeva je slu~aj u fabrici ^ajavec gdje je jedan takav, od rukovodstva natureni privatizacioni “paket”, pla}en  260 000 DM nekoj firmi iz Novog Sada. Kad su ga poku{ali implementirati, ispostavilo se da ne valja. Tad su platili nekom drugom               ( naravno- sve je namje{tano, nema kokursa, garancije i sl) 50 000 DM, da ni nakon toga ne bi bilo ni{ta. Nakon toga su platili jo{ 10 000 DM Ekonomskom institutu iz Banjaluke, koji im je to kona~no  nekako uradio.  Sli~na situacuja je i po pitanju informatizacije  pa zbog toga sli~na pri~a postoji, sigurno, i u svakoj od dosad informatizovanih firmi.

Me|utim, i te firme koje su “ nekako” informatizovane, ne mogu se smatrati odgovaraju}e informatizovanim. Te “ informatizacije” se obavljaju na na~in koji je na Zapadu prevazi|en jo{ prije 20-ak godina! A mi se, navodno spremamo u Evropu?! Zar sa takvim  zastarjelim informacionim sistemima? Prilikom razgovora sa jednim sistem-in`enjerom koji  ~esto mora da prepravlja takve sklepane i strahovito skupe projekte informatizacije ( za koje su radnicima otete plate) pa ih ~esto sam nanovo  pravi, saznala sam da u firmama postoje ljudi ( npr. ra~unovo|e) koji ne}e ni za dlaku da odstupe od starog na~ina rada i tra`e da informacioni sistem podr`ava ba{ takav arhai~an rad, bez obzira {to bi programer  mogao da to rije{i na bolji, savremreniji na~in. Pa zar takva informatizacija nije besmislena?! Pa ti ljudi nisu uop{te shvatili za{to se vr{i informatizacija! Oni je  smatraju nu`nim zlom kao i neku zakonsku odredbu   koju moraju primjenjivati, a  koja im ne odgovara! 

A nama bi trebala informatizacija koja je bar u ovom trenutku aktuelna u svijetu, s tim da se konstantno prati i prilago|ava svjetskim trendovima, kako bi u trenutku kad nas odlu~e primiti u Evropu, imali sve spremno ( osim {ifara) da se uklju~imo. Me|utim, na{e firme ne samo da ne}e biti spremne, ve} }e trebati vr{iti nanovo informatizaciju, ako  do tada uop{te budu jo{ egzistirale, jer }e potpuno propasti s obzirom da dotada{nja informatizacija ne}e mo}i polu~iti nikakav pozitivni rezultat u poslovanju, jer je obavljena tako nestru~no, nedobronamjerno, neodgovorno, smu{eno i spontano.

Dodu{e,  prethodna vlast je  formirala neku Direkciju za informatizaciju, ali je postavila tamo neke fosile koji su se pokazali samo kao uspje{ni ko~ni~ari informatizacije na{eg dru{tva a ne kao njegovi uspje{ni protagonisti. Navodno da je rukovodilac te direkcije stru~njak za programiranje u CLIPPERU, a to je prevazidjeno jo{ prije 10 godina i danas se rijetko koristi. U svakom slucaju deplasirano je danas, (2002. ) radjenu   informatizaciju bazirati na CLIPPERU! Zbog toga bi tu Direkciju trebalo raspustiti i formirati POTPUNO NOVU, SA POTPUNO NOVIM KADROM ( da se virus “fosilizma” ne bi prenio i u novu Direkciju) . Na celu takve institucije bi trebao biti ~ovjek koji je konstantno otvoren za nove ideje, a ako bi se i on u medjuvremenu “fosilizirao”, trebat }e  ga hitno smijeniti.

Informatizacija  jednog dru{tva je suvi{e ozbiljan i ne jeftin  poduhvat, a da bi mu se tako neozbiljno pristupilo kao {to je to slu~aj kod nas. Ni jedno bogato dru{tvo sebi ne bi moglo dozvoliti takav luksuz  razmetanja parama  kao {to je to u slu~aju gore navedenog primjera “^ajeveca”, koji nije izuzetak, ve} na`alost, pravilo u na{oj dr`avi. Ne mo`e se ni{ta kvalitetno i dugotrajno ostvariti “pre~icom”!

Po{to Elektroterhni~ki fakultet nije bio u stanju da uradi i predlo`i Vladi dobar projekat informatizacije na{eg dru{tva, morala bi Vlada ( uz pretpostavku da bude izuzetno stru~na, dobronamjerna i da shvati va`nost ovog problema) oformiti neko tijelo, agenciju, pododbor, zavod ili sli~no, koje bi bilo NEZAVISNO OD POLITIKE (kao {to se sad navodno poku{ava uraditi sa sudovima) na ~elu kog bi stajala osoba koja nije bila uklju~ena ni u jednu  dosada{nju “informatizaciju” firmi ( kako ne bi lo{e navike i metode unijela i u rad ove institucije i odmah je kompromitovala). Ta osoba bi sama sebi odabrala saradnike po jednom jedinom kriteriju: po stru~nosti, po stru~noj ambicioznosti.  Njima bi se dao period od recimo 100 dana da naprave detaljan plan, kompletiraju tim  koliko mogu i da odrede one koje treba poslati na neke dodatne kurseve u inostranstvo, kako bi bili u stanju da naprave plan za AKTUALNU a ne zastarjelu informatizaciju . Nakon toga oni bi  uradili projekte za razne firme (uz prethodnu trija`u po nekim zajedni~kim osobinama), i institucije dr`avnog sistema a zatim bi te projekte uz izvjesne izmjene implementirali u firme {irom RS ( a mo`da i {ire). Vlada bi trebala uvesti obavezu certifikata za verifikaciju onih koji su navodno ve} informatizovani, {to bi tako|er obavljala ova institucija za neku realnu nadoknadu. Prednost ovakvog pristupa bi bila: da su svi ti informacioni sistemi kompatibilni, da su mnogo jeftiniji ( jer se ne mora kod svake firme krenuti “ab ovum”) , da su aktualni , da se u svakom trenutku mogu od strane servisa ove instutucije odr`avati, pro{irivati, mijenjati u skladu sa izmjenom propisa, situacije u okru`enju i sl. Formiranjem ovakve institucije bio bi formiran prvi pravi, zaista stru~ni tim, nekompromitovan uticajem politi~ara, koji bi mogao pru`iti {ansu mladim pametnim ljudima kako oni ne bi i dalje odlazili u inostranstvo, a na{a dr`ava ostala “raskadrovljena” za  sva vremena, ili bolje re~eno: do potpune propasti.

A Elektrotehni~ki fakultet  u Banjaluci je mogao i morao  mnogo  toga da uradi. Ako ni{ta drugo da bar informatizuje i informati~ki poveze Univerzitet u BL, a on nije uspio  da pove`e niti sebe. Zaista je to sramota, pogotovo kad se ima u vidu da su asistenti i profesori Pedago{ke akademije u Osijeku izradili projekt informati~kog povezivanja SVIH univerziteta i fakulteta u Hrvatskoj i besplatno ga ponudili na upotrebu. Sada studenti od ku}e mogu prijavljivati ispite, povla~iti prijave, tra`iti dokumenta, informacije itd.

Kako  su to radile druge dr`ave? Jasno je da ne treba izmi{ljati “ toplu vodu, ne samo zato {to je to nepotrebno i skupo, ve} zato {to se tako gubi dragocjeno vrijeme.  U [vajcarskoj postoji tijelo pri ministarstvu financija koje je okupilo stru~njeke sa ciljem da informatizuju sve  dr`avne institucije kako bi  svi  informacioni sistemi bili kompatibilni, a zatim je to tijelo  bilo na usluzi svima ostalima koji su imali potrebu da se uklju~e u informacioni sistem [vajcarske. Naravno, danas sve funkcioni{e kao “{vajcarski sat” , a sistem j otvoren i za potencijalne nove korisnike, u hodu se pro{iruje, osavremenjuje, usavr{ava i ide u korak sa vremenom. Kakve li su na{e {anse da to jednog dana uradimo kad se krenulo naglava~ke? 

Bez ovakvog pristupa rje{avanju najva`nijeg problema vezanog za budu}nost ove dr`ave, nema ni{ta. Bez toga ostajemo “tamni vilajet” bez obzira na sve te silne pare koje su date za navodnu informatizaciju.

Sigurno izgleda beznade`no da bi se i{ta moglo u~initi ako se ima u vidu sveop{ti haos u kom se nalazi RS, ne samo po pitanju informatizacije nego i {ire, ali najgore od svega bi bilo uop{te ne  zapo~eti. Tim vi{e {to je odavno poznato, a ~ak je i u narodnu poslovicu u{lo da “onaj ko je zapo~eo ve} je na pola puta”.

Jer kad se zapo~ne, “klupko po~inje da se odmotava”, i ako su odabrani pravi ljudi, dobronamjerni  a ne pohlepni, rezultat ne mo`e izostati. Naravno da }e rezultat u mnogome zavisiti od toga kakav }e odnos politika zauzeti prema tom problemu, koliko }e se ulagati u sticanje novih znanja i kako }e se tretirati taj kadar, u odnosu na politi~are. Ako politika ne postane PROFESIJA kao {to je u normalnim dr`avama, a ne da i dalje bude samo PRIVILEGIJA, ljudi koji }e hrliti u politiku bit }e i dalje samo beskurpulozni lakomci koji }e najprije “ sebi napraviti bradu”, a za druge {ta ostane, a ako ne ostane ni{ta, nije ni va`no. U takvim uslovima }e oni koji se budu osje}ali neopravdano potcijenjeni odlaziti i dalje u emigraciju ili }e prakticirati “bijeli {trajk” na {to ih je  dobro nau~io brozizam. To zna~i da nije dovoljno samo formirati neko tijelo koje bi imalo zadatak da provede informatizaciju na{e dr`ave, ve} treba stvoriti i pogodno okru`enje za njihovo djelovanje, a to zna~i izvr{iti  POTPUNI REIN@ENJERING  su{tine politi~ke infrastrukture. Dosada{nja politi~ka struktura koja se bazira na pohlepi i korupciji i koja i dalje njeguje stav da su politi~ari “od boga dani” (  kao prethodnih 50 godina a mo`da i du`e) ne mo`e polu~iti nikakav pozitivan rezultat. Dok se ne stvori atmosfera u kojoj }e svako biti stimulisan da uradi ono najbolje  {to on zna i mo`e za op{ti interes, a time i za svoj vlastiti interes, ne}e se krenuti sa mrtve ta~ke. Naprotiv, tonut }e se i dalje do potpune propasti. Do sada se nigdje, ni na kom nivou i ni u kojoj oblasti nije formirala ni jedna jedina “mom~ad” koja bi uspje{no, na op{te zadovoljstvo,  mogla da odradi neki posao. Upravo zato i nema  uspje{no odra|enih poslova. A zna se ko je za to kriv: politika i nemoralni, pohlepni, nestru~ni politi~ari ~iji je jedini zadatak bio da rade na stvaranju uslova u kojima }e svi drugi profesionalci mo}i kvalitetno da odrade ono {to mogu i znaju. Po{to nisu izvr{ili taj svoj JEDINI zadatak, glasa~ka ma{ina je davno trebala da ih pozove na odgovornost a ne da im stalno produ`ava mandate!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Tok izbora Gojka Savanovica u zvanje vanrednog

                               profesora

 

 

Ovo je moja diskusija za NNV ETF-a Banjaluka data u pisanoj formi, putem PROTOKOLA,  koju  PRILA@EM U ZAPISNIK zbog ~injenice {to dekan ETF-a Aleksandar Ili{kovi}  ne dozvoljava da  i{ta od onog {to ja ka`em na Vije}u u|e u zapisnik, pa ~ak ne dozvoljava i da i{ta ka`em, bez obzira na ~injenicu da i ovdje va`i ~l. 19.  DEKLARACIJE O PRAVIMA ^OVJEKA UN-a iz 1948, koji ka`e: “SVATKO IMA PRAVO NA SLOBODU MI[LJENJA I IZRA@AVANJA”

 

Dr Radojka Pra{talo

Elektrotehni~ki fakultet   NAU^NO-NASTAVNOM VIJE]U ETF BANJALUKA

Banjaluka

 

Predmet: PRIMJEDBE na  IZVJE[TAJ  komisije za izbor u  vi{e zvanje dr Gojka Savanovi}a, ministra za prosvjetu u vladi RS, i DISKUSIJA

         

                                            PRIMJEDBE  i  DISKUSIJA

 

  1. Kandidat Gojko Savanovi}  nije zavr{io elektrotehni~ki fakultet  ve} pedago{ku akademiju, {to  je  od svih dosada{njih kandidata ovo Vije}e  IZRI^ITO zahtijevalo. Ovo vije}e je nedavno iz tih razloga odbilo jednog   kandidata koji nije zavr{io elektrotehni~ki fakultet, a prije godinu dana  nije primljena na mjesto asistenta jedna fizi~arka  sa obrazlo`enjem da nije zavr{ila nau~ni smjer PMF-a ve} pedago{ki! U tom kontekstu ne mogu a da se ne zapitam, koji li je smjer na PEDAGO[KOJ AKADEMIJI mogao zavr{iti Gojko Savanovi}!? Za{to isti kriterij ne va`i  i u ovom slu~aju? Pitam se kako je Gojko Savanovi} ispunio uslove iz ~l. 58. Zakona o univerzitetru RS, ~l. 64 Statuta Univerziteta u Banjaluci i ~l. 65. istog Statuta? Zaobila`enje navedenih ~lanova podrazumijeva ne~iju zloupotrebu polo`aja i korupciju, klijentelizam i kriminal.

2.   Nije navedeno  kada je  kandidat   dobio zvanje docenta i koliko vremena je proveo u

      zvanju docenta  {to  je regulisano Zakonom o visokom obrazovanju  ( 5 god).

      Pre{u}ivanje ovog podatka stvara sumnju.

  1. Nije naveden naziv magistarske teme odbranjene na ETF-u u Sarajevu.
  2. Nije naveden  niti naziv doktorske disertacije odbranjene  na Tehni~kom fakultetu u ^a~ku, {to se IZRI^ITIO tra`i od svih kandidata da bi se vidjelo da li je kandidat podoban za tu oblast. I ovo pre{u}ivanje stvara sumnju.
  3. U okviru ta~ke za nau~ni i stru~ni rad  obavezno je,  razgrani~iti naziv rada, gdje je objavljen, do docenture, a nakon toga isto to u~initi i za radove poslije izbora u zvanje docenta, {to se tako|er zahtijeva od svih kandidata, pa bi trebalo i od ovog. 
  4. Trebalo je navesti   naziv projekta u kom je kandidat u~estovao na Ma{inskom fakultetu u Kragujevcu, u cilju sagledavanja u`e struke.
  5. Za izbor u zvanje vanrednog profesora moraju biti izvr{ena kategorizacija radova na: nau~ne, stru~ne i pregledne radove, kao {to se tra`i od ostalih kandidata, pa bi moralo i od ovog.
  6.  Da li je rad pod 1. objavljen u inostranom ~asopisu nau~ni i iz u`e struke  za koju se bira dr Gojko Savanovi} i da li je objavljen prije ili poslije izbora u zvanje docenta, s obzirom da je kandidat doktorirao 1995, a ne zna se kad je dobio zvanje docenta, a rad je objavljen 1996? Da li je taj rad iz oblasti za koju se kandidat bira? To {to ovih podataka nema navodi na sumnju da je rad objavljen prije docenture. Zato je trebalo prilo`iti referat za docenturu, da se otkloni ova sumnja. 
  7. U kojoj su kategoriji radovi 1. i 2. objavljeni u doma}im ~asopisima i da li su iz oblasti za koju se bira?

    10.   Da li su recenzenti ovih knjiga odre|eni na ETF-u i da li je vije}e ETF-a prihvatilo te

            recenzije, kao {to se  IZRI^ITO zahtijeva, (za neke kandidat), s obzirom  da se

            pretenduje da su te knjige UD@BENICI, za predmete na koji se kandidat bira u zvanje

            vanrednog profesora?

  1.  Knjiga pod rednim brojem 2. ima karakter srednje{kolskog ud`benika, a ovdje se navodi kao monografija sa doprinosom nauci.  Da li je ta monografija uop}e  na nivou  univerzitetskih monografija? Da li je iz gradiva  predmeta za koje se bira? Iz opisa sadr`aja koji je dala komisija se to ne bi moglo zaklju~iti. Naprotiv.
  2. Knjige navedene pod 1. i 2.  trebale bi biti iz obje u`e oblasti  za koju se kandidat bira i trebalo bi da  bar djelomi~no pokrivaju gradivo predmeta na koje se bira s obzirom da se pretenduje na karakter ud`benika. Tko je uop}e  izdava~ ud`benika pod br. 1? U vezi sa prethodnim moram re}i slijede}e:

U januaru ove godine dekan Ili{kovi} mi nije dozvolio da u~estvujem na konferenciji ITO2 na @abljaku jer je on procijenio da rad koji mi je bio prihva}en na toj Konferenciji nije USKO IZ MOJE OBLASTI. Zaista, ovaj  rad nije bio iz oblasti ekstremno visokih frekvencija  ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u svjetlu  dana{njih nau~nih trendova bila zaprepa{tena takvim obja{njenjem.  Na zahtjev dekana dostavila sam mu rad ali  tvrdim da ga dekan Ili{kovi}  NIJE ni  PRO^ITAO, jer da ga je pro~itao vidio bi  da je rad, pored toga {to je multisdisciplinaran, u velikoj mjeri i  iz oblasti ELEKTRONIKE, OBRADE SIGNALA  i RA^UNARSTVA, za {to niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast. Naime, ja radim na predmetima MIKROTALASNA TEHNIKA I RADIOPREDAJNICI , a RA^UNARSTVO se javilo kasnije i postalo za ve}inu  nas ( mo`da ne svima) neophodan alat kojim se slu`imo.

          Imaju}i u vidu ovo, ja sam zaprepa{tena ~injenicom da se  u MNOGO VA@NIJOJ STVARI, nego je jedan rad na jednoj konferenciji,  a to je IZBOR U ZVANJE VANREDNOG PROFESORA,  ru{e sve barijere i natura  nam se da se izabere ~ovjek koji nema niti radova niti knjiga iz predmeta za koji se bira.

     Naime, svi njegovi radovi i knjige su iz ELEKTROTERMIJE a ne iz   oblasti ELEKTRI^NIH INSTALACIJA I OSVJETLJENJA i DISTRIBUTIVNIH I INDUSTRIJSKIH MRE@A, za koje se bira.   

            Ako je obja{njenje za to da je to sve ELEKTROENERGETIKA, zanima me kako takvo obja{njenje nije va`ilo u slu~aju mog, gore pomenutog rada?  Za{to za dr Gojka Savanovi}a ne va`e isti kriteriji kao za druge kandidate? Da li zato {to je ministar ili zato {to ima klijentelisti~kih zasluga prema onima koji  upravljaju ovim fakultetom zadnjih 10 godina?

Napomena: Ove primjedbe  su neophodne da ih bar netko iznese na ovom Vije}u  zbog ~injenice da nismo svi, ni izdaleka, podvrgnuti istim kriterijima prilikom napredovanja na ovom  Fakultetu. Ovdje je, na`alost, klijentelizam i poslu{nost i dalje osnovni i presudni kriterij za napredovanje, zbog ~ega su i fakultet  i univerzitet, u cjelini, gurnuti na marginu dru{tvenih doga|anja i poni`eni do krajnjih granica.  Stvar je do{la dotle da je  plata   univerzitetskog nastavnika ispod nivoa plate ~ista~ice u javnoj administraciji, Telekomu i dr., odakle se jasno vidi do koje mjere je erodirao ugled univerzitetskog nastavnika, tj koliko OVO DRU[TVO CIJENI UNIVERZITETSKOG   NASTAVNIKA. A vjerovatno NE BEZ RAZLOGA.

      Ovakvi fakulteti i univerziteti ne mogu pomo}i dru{tvu da se izvu~e iz trajne krize i smatram da su oni sami  NAJVE]I KRIVCI za  produ`avanje krize u dru{tvu i dr`avi.  Vrlo je ilustrativan primjer jedne IRSKE, koja je do prije 15 godina bila izrazito siroma{na zemlja,  a koja danas, zahvaljuju}i svojim univerzitetima i univerzitetskim nastavnicima, koriste}i  ljudski resurs znanja, do{la u sam  vrh evropskih zemalja. Njihov univerzitetski nastavnik ima platu 70 % ve}u od ministra, jer ga irsko dru{tvo tako cijeni.

    Zbog svega ovog JA SAM KATEGORI^KI PROTIV IZBORA dr Gojka Savanovi}a u

    Zvanje VANREDNOG  PROFESORA  jer on ne ispunjava ni jedan uslov za izbor u  to

    zvanje na predmete  ELEKTRI^NE INSTALACIJE i OSVJETLJENJE, i

    DISTRIBUTIVNE i INDUSTRIJSKE MRE@E. 

    Ako ovo Vije}e to ipak uradi, ja }u zabilje`iti imena onih koji su za ovo  glasali i onih koji

    su ovo prote`irali i o tome obavijestiti JAVNOST.

Banja Luka, 1. 10. 2002.                                                           Dr Radojka Pra{talo

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

Elektrotehni~ki fakultet

Banjaluka

 

 

 Cij. G. Ivani}!

 

 

 Osje}am obavezu da Vas obavijestim o ujudurmi vezanoj za izbor Va{eg ministra  dr Gojka Savanovi}a ( iza ~ega stoji va{ drugi ministasr Branko Doki}) u zvanje vanrednog profesora na ETF. Kako je takvim izborima ugled univerzitetskog profesora erodirao do nivoa ~ista~ice, a kako ste i Vi univerzitetski ptrofesor, smatrala sam svojom obavezom da Vas o tome obavijestim

 Ja sam na sjednici NNV-s ETF-a poku{ala da sprije~im ovu sramotu, ali sam ostala u manjini i jos bila napadnuta i izvrije|ana od strane dekana Ili{kovi}a koji mi nije dozvolio da pro~itam sva moja pitanja u vezi sa spornim referatim i ~ak me proglasio LUDOM.

Zato Vam {aljem moja pitanja i moju diskusiju za Vije}e  da vidim jesam li ja zaista  LUDA {to sam to pitala. Ako  se mene smatra ludom zbog ovoga, OVA ZEMLJA NEMA BUDU]NOSTI.

       

 

Banjaluka 1.10 2002.                                  Sa po{tovanjem

                                                                                                 Dr Radojka Pra{talo

 

 

 

 

Na Sjednici NNVa  ETF-a u Banjaluci odr`anoj 1.10 2002. , za  izbor Gojka Savanovica u zvanje vanr. profesora,  glasali su ovi ~lanovi   Vije}a:

 

            -Ili{kovi} Aleksandar

            -Softi} Ferid

            -Bundalo Zlatko

            -Vlaji} Jelenko

            -Baji} Milorad

            -Srdi} Milenko

            -Hini} Petar

            -Bo{njak Krstan

            -Mari} Slavko ( suprug aktuelne ministrice pravde!!)

            -Koloni} D`emal

            -Vuki} Radmila

            -Mari} Petar

            -Govedarica Vidan

            -Tomljenovi} Ivan ( kandidsat za predsjednika RS!!?)

            -Milankovi} Milo{

            -Bo`i} Milorad

            -Kordi} Zdravko

 

To je slika op}eg stanja na ETF Banjaluka i o~igledno je da je VI[E NEGO TRAGI^NA.  @alosno je da 17 ~lanova  (od 25)  MORA glasati, iz straha ili iz raznih ra~unica protiv svog uvjerenja!  No ipak, bar  malo nade daje  podatak da je ~ak ~etvero  ljudi glasalo po savjesti, a ~ak petero  je u dilemi i nije se odlu~ilo da podlegne pritiscima, ucjenama i trgovini. To je bitna razlika u odnosu na  ranije stanje jer prije rata, kad sam ja izbacivana iz SK, samo jedna osoba,  Bo`o Muti} je demonstrativno napustio sjednicu, a 1994 povodom mog izbora u zvanje docenta, samo tri osobe “ nisu igrale” u tom prljavom kolu trgovine i hipokrizije: Sedat [irbegovi}, Milan Jovanovi} i Antun Serti}. Sama ~injenica da su sva trojica otjerana sa ovog fakulteta, koji prije ima karakter kriminaliziranog trgova~kog dru{tva negoli obrazovne institucije,  govori sama za sebe.

U takvoj bolesnoj, truloj sredini prolaze referati kao {to je onaj za Gojka Savanovi}a, i to ekspres, u roku od mjesec dana, a mene se opstruira u izboru u zvanje vanrednog profesora ve} tre}u godinu, iako ISPUNJAVAM SVE USLOVE ZA TO ZVANJE, dok GOJKO SAVANOVI] NE ISPUNJAVA NITI JEDAN USLOV. Da li je njegova prednost {to je strana~ki igra~ ili je poslu{an i podoban ili je mu{ko, ili to sve zajedno?  DOM ZA LJUDSKA PRAVA bi morao da se stavi u za{titu mojih LJUDSKIH I GRA\ANSKIH PRAVA,  i to {to prije, ako vr{i svoju du`nost.

 

Napomene: O svemu ovom obavijastila sam, putem protokola,  kao i pro{li put kad  se radilo o manipulisanju sa konkursom, UNIVERZITET, ali su oni ( prorektor Gnjato) taj moj dopis poslali natrag  dekanu ETF-a, tako da je sve palo u vodu po onoj CK-ovskoj praksi ili onoj turskoj: KADIJA TE SUDI ,KADIJA TE TU@I. Na osnovu tog iskustva ne o~ekujem ni da }e sada biti druga~ije, jer svi moji poku{aji da stupim u vezu sa g. Gnjatom i da ga zamolim da ne postupi OPET po onoj “turskoj”, OSTALI SU BEZ REZULTATA. Naime, ~ovjek se DOBRO OSIGURAO da ga baza  NE UZNEMIRAVA!!  Zato se i pitam, za {to prima prorektorsku platu?    

 

Upravo zato moram obavijestiti, ponaosob, ~lanove UNIVERZITETSKOG VIJE]A, tim vi{e {to je  na pretposljednoj sjednici NNV-a ETF-a dekan Ili{kovi} maksimalno ocrnio UNIVERZITETSKO vije}e zato {to je promovisalo u zvanje van. profesora dr NIKOLU [PIRI]A, koji po njegovoj tvrdnji nema uslova ni za docenturu. To mu nije smetalo da odmah na slijede}em  Vije}u ETF-a @ESTOKO PROTE@IRA, bez imalo srama i savjesti, Gojka Savanovi}a KOJI NE ISPUNJAVA NI JEDAN  JEDINI USLOV ZA IZBOR U ZVANJE VANREDNOG PROFESORA!!!???

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

 

  [irina nau~nog pogleda rukovodstva Elektrotehni~kog fakulteta

                                       u   Banjaluci

 

Vec odavno su nau~nici shvatili da se vi{e ne mo`e naprijed na ovaj, dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen specijalizacijama, pretvoren u lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba sru{iti barijere koje je podiglo industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i izme|u nauke i nauke, a sve  radi ra|anja novog uma kadrog da shvati promijenjeni svijet.  U tom }e pomo}i novonastali informativni poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija, promijenjen odnos ~ovjeka prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih nauka. Rije~ je o ukidanju naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije, jer vi{e ne va`i ni ona Dekartova podjela na “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar prirodnih nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih  u~itelja, nastavnika i profesora tra`i renesansna restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog ljudskog obrazovanja i jedini na~in  komunikacije sa nau~nim  disciplinama. Za novi svijet potreban je NOVI  ^OVJEK i nova, kognitivna           ( spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A nauka.

 

            I mi bi trebali postati dio takvog svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti upozorenje jednog ministra vlade Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:

“ U`imo, u~imo, u~imo jer znanje }e odrediti da li }e neki narodi u budu}nosti uop{te postojati ili ne.”

 

            Me|utim, mi ne mo`emo da se razvijamo u tom smjeru jer smo blokirani fosiliziranim umovima fosilioziranih rukovodilaca prosvjetno-obrazovno-nau~nih institucija.  Jedan od drasti~nih primjera koji to potvr|uje je upravo ovaj koji }u navesti.

            U januaru mjesecu dobila sam preko e-maila  ( koji mi je poslao sistem in`enjer  ra~unskog centra ETF-a) obavijest o odr`avanju nau~nog skupa  na @abjaku, ~iji suorganizator je i na{, ETF Banjaluka.  Pored toga, na NNV-u smo ~uli poziv na{eg dekana da se odazovemo svojim radovima na {to vi{e predstoje}ih nau~nih skupova, {to sam ja, u svojoj naivnosti, doslovno shvatila. Tako sam  ulo`ila veliki napor da u relativno kratkom roku dovr{im  jedan rad i poslala sam ga komisiji za odabir radova za nau~ni skup IT02 na @abljaku.  Obavljena je  STRU^NA recenzija i rad je prihva}en o ~emu sam obavje{tena. Tad sam  (ll. 2. 2002.) dekanu ETF-a Aleksandru Ili{kovi}u predala zahtjev za financijsku podr{ku za odlazak  na taj nau~ni skup. Kako do l8. 2. 2002. nisam dobila nikakav  odgovor od njega ( a skup se odr`ava od 24. 2. 2002.), to sam se oti{la raspitati o sudbini mog zahtjeva. Prodekan za nau~ni rad Petar Mari}  mi je rekao da sam trebala prilo`iti  i rad, {to me veoma za~udilo jer  TO SE NIKAD DO SADA NIJE NIKOME TRA@ILO. Uradila sam i to i hitno predala DODATAK sa prilo`enim radom molbi  za financijsku podr{ku, iako  mi nije bilo jasno  za{to je potrebno prilo`iti rad ( s obzirom da dekan nije stru~njak za sve oblasti).

            Dana 19.2.2002. sam ponovo oti{la da se raspitam o sudbini mog zahtjeva. Prodekan Radmila Vuki} mi je rekla da su prodekani i dekan zaklju~ili da moj rad nije usko iz moje oblasti (mikrotalasne tehnike) i da oni ne}e mo}i da mi daju saglasnost i financijsku podr{ku. Zaista, moj rad nije iz oblasti ekstremno visokih frekvencija ( mikrotalasne tehnike) ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u svjetlu  dana{njih nau~nih trendova bila zaprepa{tena takvim obja{njenjem. Dok se u svijetu ru{e barijere ~ak izme|u dru{tvenih i prirodnih nauka, na ovom fakultetu se postavljaju barijere vezane za frekvencijski  opseg!!!?? Osim toga, u svijetu, s obzirom da su rije{eni (manje-vi{e) svi trivijalni nau~ni problemi, a ostali nerije{eni oni multidisciplinarni, forsiraju se ( a ne sputavaju barijerama)multidisciplinarni timovi i takvi ljudi koji su spremni i sposobni da rade u takvim timovima i da tamo  poma`u  da se prije|e “rubikon”  izme|u razli~itih nau~nih oblasti. Takvi ljudi se  posebno cijene, za razliku od onoga {to se radi na ETF-u Banjaluka, gdje se  ba{ takvi efikasno blokiraju. Ovdje jo{ uvijek va`i ona brozovska ideologija satjerivanja ljudi u  razne torove, jer se tamo mogu efikasno kontroliosati, {to je veoma va`no da ne bi mogli “isko~iti” i ugroziti neke  “standardne veli~ine”.  Me|utim, ~ak i u sredinama koje su u na{em susjedstvu nije tako bilo ni prije 30 godina. Ja se sje}am mog prvog odlaska na Elektrijadu ( prije skoro 30 godina) kad sam se upoznala sa mojim kolegama iz Zagreba, asistentima na predmetu OSNOVI ELEKTROTEHNIKE koji su objavljivali radove i radili magistarski rad iz oblasti telekomunikacija! Na njihovu sre}u, njima nije bio dekan Aleksandar Ili{kovi}!

            Ja znam da su problemi u vezi mene druge prirode. Naime, radi se o odmazdi za neposluh, koja traje ve} vi{e od 20 godina.  U cilju odr`avanja te odmazde, ni ~injenice ni bilo {ta drugo nije bitno jer `elja za tom  odmazdom zasljepljuje, a ujedno je  i  duhovna hrana patolo{kim tipovima. Zbog toga se nije ni pro~itao taj moj rad, jer da se je pro~itao vidjelo bi se da je rad, pored toga {to je multisdisciplinaran ( medicina i logopedija), u velikoj mjeri i  iz oblasti elektronike i ra~unarstva, za {to niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast. Naime, ja sam diplomirala na odsjeku za ELEKTRONIKU i TELEKOMUNIKACIJe, a RA^UNARSTVO se javilo kasnije i postalo za ve}inu  nas ( mo`da ne svima) neophodan alat kojim se slu`imo. Osim toga, i  predmeti MIKROTALASNA TEHNIKA i RADIOPREDAJNICI su predmeti na odsjeku ELEKTRONIKA I TELEKOMUNIKACIJE!

            Ja bi zaista `eljela da se mogu vi{e baviti nau~nim radom iz mikrotalasne tehnike, ali mi je to onemogu}eno. ^ak sam i kompjuter dobila tek prije godinu dana! Osim toga, ja NEMAM   NI  SVOG  ASISTENTA, iako sam jo{ tri godine podnijela pismeni zahtjev da se primi asistent za ovaj predmet kako bi imala s kim raditi. Nisam dobila ~ak ni odgovor!  A u februaru 2003. me Vijece na celu sa dekanom Bozicom PRISILILO da ponovo dr`im sama sebi vjezbe, umjesto da je  raspisalo konkurs za asistanta. Za to vrijeme na predmetru za koji sam ja dobila pozitivno misljenje komisije za izbor u zvanje docenta ( Radioprijemnici) oni i dalje angazuju [unjevarica koji dolazi JEDNOM GODI[NJE  i to za DVA PREDMETA! A o literaturi i mogu}nosti da nekud odem i ne{to vidim, da i ne govorim!  Na ovom fakultetu se  tako|er STROGO vodi ra~una da se mene ne uklju~i ni u jedan projekt. Zbog svega  toga sam poku{ala da na|em izlaz u bavljenju multidisciplinarnim problemima, ali su mi i tu dosko~ili! Ovaj put “tor”-ovskom politikom.

            Ima li itko da  uvidi kako se sa ovakvim fakultetom (a mo`da i univerzitetom?!), zaista ne mo`e nikud drugud nego u propast? [to se to prije uvidi i ne{to uradi, to bolje za sve nas i za RS, a ako se ne uvidi niti {ta poduzme, propast je izvjesna.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Praštalo, Rajka Bosnića 21, Banjaluka, tel 301 361 ili 22 18 45

 

PRILOG  PROJEKTU BORBE  PROTIV SIROMAŠTVA U BiH

 

 Većini nas potrebna  je država u kojoj će vladati red i rad. Treba nam demokratska pravna država, u kojoj će se svaki njen građanin dobro osjećati i u kojoj će svaki njen građanin željeti živjeti. To treba da je država koja će prepoznavati interese i potrebe svojih građana, koja će nastojati da im  olakša i uljepša život, za razliku od država kakve smo dosad trpjeli.  To treba da bude država koja će znati artikulisati i poticati pluralizam mišljenja i koja će raditi za  interes građana, a ne očekivati da građani rade za nju. Ali ovo, gledajući sa današnjeg stanovišta, zvuči kao bajka. Zasad je  na terenu sve  DIJAMETRALNO SUPROTNO tome. Kako ustrojiti  pravnu državu u kojoj će se živjeti po načelima zakona, rada, znanja, stručnosti i morala? Da li je to moguće i kod nas ili je to za nas, ipak, samo bajka? A to je jedini pravi put za iskorjenjivanje naraslog siromaštva.

Mi već decenijama živimo u neslobodi i općoj, moralnoj i intelektualnoj zbrci zbog čega se potpuno urušio sistem vrijednosti, pa najprije  treba raditi na tome da se uspostavi NORMALAN SISTEM VRIJEDNOSTI u kom je osnov svake vrijednosti  rad, njegovi rezultati i osobe koje su spremne žrtvovati se zarad općeg dobra. Kao korisni saradnici, kako političarima, tako i naučnicima mogu biti samo oni ljudi koji su pošteni, dobronamjerni i spremni da  što više nauče i urade, pa takve treba  i birati a ne poslušnike, konvertite, kameleone i “evet efendije”.

  Mi smo i dalje   konstantno  izvrgnuti sijanju nepovjerenja i straha  što su  elementi psihološke kontrole javnosti, a u funkciji  održavanja jednog sistema (režima) koji ne može ništa drugo ponudit svom narodu. Posljedica  toga  je svekolika kriza društva: privredna, socijalna, politička i moralna.  Strukture političke moći i dalje  odlučuju baš o svemu, umjesto da se razvija kultura političkog dijaloga koja bi omogućila selekciju i konkurenciju, kako ideja tako i kadrova. To znači da  živimo u bolesnom društvu. A terapija bi bila u jakoj viziji i  dobroj organizaciji za što je potrebna kritična masa svjesnih ljudi koja bi  najprije  pokrenula doobrazovanje i  osvješćivanje naroda. Mentalni sklop našeg stanovništva je još uvijek u socijalizmu ( ako ne i u feudalizmu), a laž još uvijek dominira nad istinom, pa  se u sklopu toga znanje, obrazovanje i istina i dalje nipodaštavaju. Upravo zato u našem društvu još uvijek imaju prođu nesposobni političari i rukovodioci  bez ikakvih vizija,  bez sposobnosti i bez pravih znanja.Tako je svagdje, a naročito u visokom školstvu. Ljude treba obrazovati za budućnost, ne za ovo što je dosad  bilo.U tom smislu bi trebalo tražiti pomoć od Evrope. Također,  treba se osloboditi  totalitarističkog straha pod svaku cijenu, jer je on  najveći neprijatelj kreativnosti. U strahu se ne može   ni  racionalno  misliti, a kamoli biti kreativan.

Kod nas je najveći dio, od ono malo intelektualnog potencijala što ga ovo društvo ima,  izvan sfera odlučivanja što je naslijeđe iz prethodnog sistema koji je potiskivao i marginalizovao prave intelektualce i pamet, općenito. Međutim, bez participacije u vlasti onih najkvalitetnijih, najsposobnijih i najmoralnijih od čega zavisi sudbina ostalih, neće biti nikakvog poboljšanja. Politika se kroz one druge, koji jedini participiraju u njoj,  profanisala i izgubila pravi smisao. Iz straha za vlastite pozicije, takvi   i ne smiju uspostaviti pravu demokraciju, jer bi ih ona odmah  eliminisala. Zato su kreirali partitokraciju u kojoj se svaki segment vlasti mjeri stranačkim metrom, zbog čega imamo negativne učinke koji i dalje sprečavaju prodor stručnjaka u odlučivanje, a  što ima za posljedicu loše odluke, krive prioritete i kriminal. Pitanje odgovornosti za kriminal je krucijalno pitanje. Mora se narod uvjeriti da se kriminal ne isplati. Samo to će ga moći zainteresovati za rad. Treba uhapsiti prekršioce zakona, bez obzira tko oni bili. Otuda treba krenuti, a zatim se moramo  SVI boriti ( putem izbora, rada u nevladinim organizacijama i dr.) da kvalitetni ljudi dođu na prava mjesta, prave funkcije i da tamo rade posao koji znaju raditi. Na taj način bi se počeo raspetljavati postojeći haos u kom se  lako mogu obavljati  razne protivzakonite radnje bez ikakvih  konsekvenci. Tako je sa privatizacijom, sa kreditima političara, sa budžetom itd.

Kod nas  postoji još jedna specifičnost a to je istovremeno egzistiranje javne i zakulisne države ( paradržave)  koja u stvari iza kulisa vlada  i služi se  onom javnom državom  u pokoravanju društva.  Ona je potrebna zato da bi se osigurao kaos i da bi se u tom kaosu omogućilo stjecanje materijalnih dobara i stjecanje pozicije moći, bez ikakve opasnosti od odgovornosti. Postoje ljudi koji se godinama vrte u vlasti i oni omogućuju kontinuitet toj paradržavi, jer su  njima prožete sve strukture javne države i oni tako paraliziraju funkcionisanje javne države za račun paradržave. Jedini način da se ovo riješi je DA SE NIKAD VIŠE NE GLASA ZA ONE “poznate” ( po čemu poznate, po  kriminalu, korupciji, nemoralu, obmanjivanju  i pljačkanju birača i naroda?), već za potpuno nove i po mogućnosti nezavisnme, vanstranačke kandidate.

Međutim, naivni birači svojim glasovima kompromitovanim  političärima, u tom pogledu,  idu na ruku, a poslije se čude što nitko ne progoni lopove! A kako i tko da ih progoni kad su im oni lično, svojim glasom, ponovo  dali mandat, imunitet i legitimitet? To se desilo i na upravo održanim izborima. Nezrelo glasačko tijelo se odlučilo za dvije NAJGORE VARIJANTE: ili da ne izađe na izbore ili da glasa za ISTE!!?

Razlog za takvo ponašanje glasačkog tijela je to  što  je naše društvo još uvijek prevashodno seljačko društvo, koje ne prepoznaje svoj interes u općem interesu i ne shvata važnost svog biračkog prava,  čega su  stranački lideri duboko svjesni ( jer i oni imaju istu takvu svijest) i zato se  trude da se u tom smislu ništa ne promijeni. Zato i  drže obrazovanje  i prosvjećivanje u zapećku jer ono jedino bi moglo da poradi na obrazovanju građanske svijesti  i transformaciji seljačke, ruralne   svijesti u građansku. Ovako se navodno ima višepartijski sistem ali se nema vlast političke koalicije već puki ortakluk koji vodi računa samo o interesu stranaka ili još tačnije interesu lidera stranaka. Tako se dešava da stranka ne reprezentira interes građana birača već intres stranačkog lidera i svojih financijera, a to su oni koji su se obogatili na štetu naroda. A da ironija bude veća, birači su joj omogućili da dođe na vlast i da radi to što radi! Takva stranka ne može reprezentirati društveni interes. To je politika ortaštava, trgovine interesima gdje stranke funkcioniraju kao trgovačka društva.  A sve to doprinosi siromaštvu, jer siromaštvo kod nas nije mjestimična i slučajna pojava već sveopća i sistemska. U takvoj beznadežnoj situaciji jedino može, za početak,  pomoći razvoj   civilnih udruženja, pa bi međunarodna zajednica, ako joj je uopšte stalo do toga da se situacija u BiH počne mijenjati na bolje, trebala glavninu financijske pomoći  usmjeriti na ekspanziju civilnih udruženja, a naročito onih koja bi radila na prosvjećivanju  sveukupnog stanovništva, od nepismenih do univerzitetskih nastavnika, jer  SVI SU ONI NEPISMENI po pitanju znanja koja su im potrebna da bi mogli prerasti u građansko demokratsko društvo!

Kod nas još uvijek niti politika niti mediji ne promoviraju dijalog, niti individualne vrijednosti.  U jednom normalnom dijalogu mnogo se toga može otkriti i riješiti. Nažalost, mi imamo iskustva samo sa monolozima.  A iskustvo govori da monolozi obično završe tragedijom ili zločinom. Zbog toga je teško dostići   racionalni cilj kad imamo potpuno iracionalnu politiku, kojoj je osnovna karakteristika vlastohleplje, gramzivost, nemoral i korupcija. Rješenje bi bilo u  jednoj sistematičnoj evoluciji u kojoj će sudjelovati mudri dobronamjerni ljudi organizovani u civilna udruženja ili  angažovani u politici kao nestranački kandidati. U tom smislu treba mobilisarti cijelu zemlju jer cilj je od  neprocjenjive vrijednosti: zajedništvo ljudi i život dostojan čovjeka! A to bi bioJEDINI PRAVI PUT IZLASKA IZ SIROMAŠTVA. Sve ostalo su palijativne metode “gašenja požara” koje daju samo kratkoročna, a ne dugoročna rješenja. Da bi se krenulo u tom pravcu, dakle treba:

 

n   Ubrzati osamostaljivanje sudova  i inzistirati na efikasnosti, a paralelno tome i pojačati uticaj međunarodnog faktora (OHR vrlo neefikasan i nezaintertesovan u  tom smislu, a postupci u DOMU ZA LJUDSKA PRAVA predugo traju) u zaštiti građana od terora zaostalih staljinista. Zasad ne postoji ni jedna EFIKASNA INSTITUCIJA za to pa staljinizam caruje i na univerziotetu, a   građani se  ne usude, zbog odmazde,  založiti za  poštivanje zakona.( Primjer terora na ETF Bnjaluka! ).  Zato OHR treba, umjesto svojih neefikasnih službi u kojima radi domaće stanovništvo sa premisama u glavi iz doba real-socijalizma, zamijeniti efikasnim timom stranaca koji će dolaziti na potziv građana čija gradjanska i ljudska prava  su ugrožena u  kriminaliziranim institucijama sistema. Inzistirati na pokretanju postupaka protiv SVIH prethodnih političara koji su okrali svoj narod i svoju državu, te onih koji su kršili zakone, prakticirali klijentelizam i sl.

n    Zaoštriti  pitanje ODGOVORNOSTI, na svim mjestima i svim nivoima i uvesti praksu  TRAŽENJA OSTAVKE od  funkcionera koji su se ogriješili o zakon, moral ili etiku, ili ih naprosto smjenjivati. Osim toga, u zapadnim zemljama i ministri idu u zatvor, tj. za korupciju se odgovara, što kod nas nije slučaj. Zato korupcija kod nas nije “igra na sreću” već “igra na sigurno”. U zapadnim zemljama politika se smatra služenjem i odgovornošću, a  kod nas mogućnošću privilegija, bogaćenja, krađe, neodgovornosti i nasilja.  To se mora odmah radikalno promijeniti a to može OHR!! Naše stanovništvo je pretežno “amorfna masa” koja je do sad uvijek bila oblikovana i manipulisana za zlo od isto tako zlog rukovodstva. To znači da bi se ta masa mogla “oblikovati” i za dobro, ali je potrebno  dobro i dobronamjerno rukovodstvo. Početnu inicijativu u tom smislu bi morao dato OHR jer on jedino ima tu moć, a kad se to desi, tek onda će se moći  početi razvijati demokratsk odnosi i institucije sistema. Do tad se ništa dobro neće desiti jer ćemo se konstantno vrtjeti u krug do potpune propasti. To jest, da je OHR na vrijeme  odredio i nametnuo okvir ( pravna država, administracija po evropskim standardima, uvođenje institucije konkursa svagdje a naročito na ključna mjesta na univerzitetu i dr) ne bi se uzaludno strtaćilo 5.5 mld $ i 7 godina. Ako ni sad to ne uradi, ni za 500 godina ovdje neće biti ni pravne države ni demokratije!  A u  demokratskim zemljama koje su dosegle određeni stepen  razvitka svih triju vlasti ( zakonodavne koja se poštuje, izvršne koja poštuje zakonodavnu i sudske koja primjenjuje zakone) ima  mnogo manje korupcije (  a time i siromaštva), što znači da borba  protiv korupcije ( i siromaštva) vodi, u prvom redu,  preko uspostavljanja pravne države. Uz to, kod onih najmanje korumpiranih, i domet demokratije je najviši, što znači da se i istinskom inplementacijom demokratskih normi također obuzdava korupcija. Kod njih su kontrola i transparentnost javnih funkcija velike jer porezni obveznici imaju i pravo i naviku da pitaju gdje, šta i koliko se potrošilo iz budžeta. Nema tajni u državnom budžetu! Ako se prisile političari da za svaku marku koja se potrošila iz budžeta moraju podnijeti izvještaj, kako parlamentu tako i javnosti, onda se  drastično smanjuju mogućnosti za korupciju. Treba debirakratizovati gradsku upravu, jer prema nalazima analitičara u RH, najveći stepen korupcije je baš u gradskoj upravi!

n   Potrebno je da parlament formira razna vijeća nacionalne sigurnosti i djelotvorne antikorupcione timove, da se uključi nezavisno sudstvo i da svi zajedno progone tu pojavu, a ne da neki opstruiraju i sabotiraju taj progon, jer su sami uključeni u kriminal. Također treba staviti u obavezu sudsvu da ispita svaki slučaj korupcije i kriminala o kom pišu novine, pogotovo ako  su ta pisanja argumentovana, a ne samo da čekaju formalnu prijavu. U ovo doba kad još uvijek caruje staljinizam, a građani nemaju zaštite niotkuda   (  čak ni od međunarodne zajednice), malo tko će se i usuditi da podnese prijavu.

n   OHR je u mogućnosti da nametne zakon  o ograničavanju broja funkcija koje vrši(!)  jedan  političar, jer se to “vršenje” svodi samo na skupljanje apanaže i njihovo bogaćenje, umjesto da se od tih sredstava još netko izdržava radeći poštenije svoj posao nego što ga rade takvi “višestruki funkcioneri”, pa bi to morao da uradi. Također OHR i MMF, kad su mogli da ograniče one mizerne penzije, mogli su i morali  da ograniče i enormna primanja političara, jer je neumjesno da nam je zemlja siromašna kao Bijafra, a da nam političari imaju veća primanja nego političari u bogatoj  Švajcarskoj, Njemačkoj i dr. Oslobađanjem tako uzurpiranih funkcija za mlade nezaposlene osobe i oslobađanjem sredstava na osnovu limitiranja primanja političara koja bi se mogla upotrijebiti za podsticanje poduzetništva ( što su uradili u Mađarskoj), doprinijelo bi se također  borbi protiv siromaštva. Tome bi se doprinjelo još u znatnijoj mjeri time što bi sad te funkcije bile deblokirane i osobe koje bi bile postavljene da rade te poslove bi to zaista radile što bi se odrazilo na poboljšanje efikasnosti društva, a time i na smanjenje siromaštva. Vrlo ilustrativan primjer za takve slučajeve je  Elektrotehnički fakultet u Banjaluci gdje je Branko Dokić “dekanovao” prethodnih 10 godina, a za to vrijeme vršio razne političke funkcije, te mu je fakultet bio zadnja rupa na svirali. Medjutuim, on je, sjedeći na toj funkciji BLOKIRAO razvoj fakulteta koji je u tom periodu “ dopustio da svi vozovi “ njegovog razvoja i napretka prođu!. Tako fakultet, od kog se to objektivno očekivalo, nije NIŠTA uradio na informatizaciji države i društva, nije prilagodio planove i programe  za edukaciju kadrova potrebnih ovom trenutku, nije postao glavni provajder, nije obezbijedio ekipu za razna mjerenja i  certifikate potrebne privredi i državi ( za što se i dalje plaća fakultetima iz Hrvatske, Slovenije i dr) itd, itd.  

n   Inzistirati na donošenju zakona kakav postoji u Mađarskoj a odnosi se na ograničenje ukupnih primanja političara  najviše do visine  2-3  plate srednješkolskog profesora, koji je doprinio tome da bavljenje politikom postane profesija a ne  nezaslužena privilegija ili najsigurniji biznis! Osim toga, mađarski politričari ne mogu primiti svoju platu dok platu ne prime srednješkolski profesori. A kod nas i plata univerzitetskog profesora kasni po 4 mjeseca, a političari sve APANAŽE primaju na vrijeme ili unapred!!

n   OHR bi trebao svoje pravo da zabranjuje rad stranaka češće koristiti, a ne samo jednom (u slučaju Radikalne stranke RS).Ima mnogo stranaka koje su to bar isto toliko  zaslužile, a to su one stranke koje sa raznim zlonamjernim izjavama (SDA, Stranka za BiH, SDS, HDZ i sl.) stalno iznova siju strah i nepovjerenje kod naroda zbog čega on ponovo i ponovo glasa za nacionalističku opciju umjestio za građansku ( kao što se desilo i na ovim najnovijim izborima), čime se konstantno odlaže početak pozitivnih promjena u društvu i državi.

n    Kao nasušni hljeb, ovoj državi i narodu je potrebno uvesti instituciju konkursa sa obaveznim  izlaganjem plana i programa rada kandidata koji  konkurišu za rukovodilačke funkcije.

n   Izvršiti radikalnu reformu obrazovanja i   DEBLOKADU i DEFOSILIZACIJU univerziteta, gdje je nekolicina amoralnih tipova dobila akademske titule na bazi trgovine i klijentelizma i na osnovu toga “zakočila” fakultete i univerzitete kako bi spriječila pristup onima koji su im opasna konkurencija.  Na taj način su sebi obezbjedili rektorovanje i dekanovanje do penzije! Univerzitet bi trebao, po definiciji, biti pokretač pozitivnih promjena u društvu i rasadnik novih znanja, a ovakav kakav jeste, gurnut je na marginu i ponižen  do krajnjih granica, tako da je plata univerzitetskog profesora ispod nivoa plate čistačice u monopoliziranom  Telekomu i u javnoj administraciji! Zato treba obaviti objektivnu reviziju akademskih zvanja uz angažman stručnjaka,  za RS iz Zagreba, a za Federaciju iz Beogrda. Ograničiti broj  mandata dekana i rektora na jedan  do dva u čitavom RADNOM VIJEKU, kako ne bi imali VJEČNE DEKANE i VJEČNE REKTORE

n   Obezbijediti konkurenciju TELEKOMU, kako bi cijene telefonskih usluga bile primjerene siromaštvu države i na taj način olakšale pokretanje privatnih poduzetničkih inicijativa, koje zamru od same pomisli na visinu telefonskog računa koji isporučuje TELEKOM.

n   OHR bi mogao i morao tražiti TRANSPARENTNOST svih budžeta od lokalnih do državnih, a pogotovo  transparentnost trošenja kredita i donacija, ako je zaista  tu zato da nam pomogne da postanemo normalno društvo.

n   Također bi mogao zahtijevati od  javne administracije  na svim nivoima da smanji broj zaposlenih i  debirokratizuje se. Naime, u javnoj administraciji još uvijek radi po 10 ljudi na jednom radnm mjestu.što je ostalo iz real-socijalizma kad se tako rješavao problem nezapopslenosti uzrokovan neefikasnošću politike . Treba im NATURITI EVROPSKE STANDARDE organizovanja i efikasnosti. Samo tako ćemo jednog dana stići u Evropu.

n    Intenzivirati rad i podstaći omasovljavanje učešća u nevladinim udruženjima, što se može postići time da se  za to izdvoje znatnija sredstva  ( kao što to čini PHARE u RH) i da  se   udarni termini PBS ( poslije DNEVNIKA)  ne koriste za emitovanje trećerazrednog sporta već za promovisanje nevladinih udruženja, i njihovog rada,  kad se već ne može dobiti čitav kanal kao što se ima u Mađarskoj. Mi bi se po mnogo čemu mogli ugledati na Mađarsku čija se državna  administracija  odrekla dijela svojih primanja da bi financijski pomogla razvoj građanskih organizacija i pomogla njihove akcije Osim toga, NVO treba da ima svoj pano na najfrekventnijem mjestu u naselju ili  gradu. Važno je ne zanemariti grad na račun sela,  jer svijest  navodnih građana nije bitno drugačija od svijesti seoskog stanovništva, bez obzira na formalnu naobrazbu.

n    Deblokirati medije i zahtjevati od njih da nizom reportaža o pozitivnim primjerima uspješnog poduzetništva edukuju stanovništvo u tom smislu i tako doprinose borbi protiv siromaštva. Zahtjevati od medija da promovišu dijalog. A to je osnovni preduslov da se počnu iznalaziti bolja rješenja. Jer, više ljudi više vidi i više zna. A mi smo dosad bili izvrgnuti samo samovoljnim odlukama narcisoidnih, kratkovidnih i ograničenih pojedinaca.  Dijalog je jedna od najvrednijih metoda da bismo se kao ljudi povezali i da bismo probudili u sebi kreativne snage. Tog dijaloga nema, ni u porodici, ni na radnom mjestu, ni među  raznim grupama.  Bez dijaloga nema rješavanja problema. Dijalog oživljava strukture koje su na vlasti i one koje su u opoziciji. I javno mnijenje je  u demokratskim državama faktor koji ima neprolaznu vrijednost. U demokratskim zemljama postoji razvijeno javno mnijenje, javni mediji i odgovorno novinarstvo. Kod nas javnog mnijenja ili nema ili je instrumentalizirano i izmanipulisano od strane aktuelne vlasti

n   Inzistirati na uključivanju mladih u sve aktivnosti i pomagati im da se snađu u poduzetništvu. U tom cilju maksimalno pojednostaviti, zasad komplikovanu, skupu, krajnje birokratizovanu proceduru pokretanja poduzetništva koja je zaostala iz real-socijalizma gdje je imala zadatak da uguši svaku eventualnu inicijativu u tom smislu. Mladi, jedina nada i šansa ovog društva i države, pakuju kofere i odlaze, što je dvostruka šteta jer,   osim što gubimo njih, kreativni mladi ljudi odlaze pa neće tko imati stvarati  ni nova radna mjesta za dolazeće generacije. Politika se prema njima odnosila podcjenjivački desetljećima i stalno ih je gurala na marginu, odakle su mnogi otišli preko granice. A oni su najsposobnija radna snaga!  Mladih ljudi uopće nema u politici, u menadžmentu i dr. Preduzeća otkupljuju ratni profiteri koji uglavnom imaju  u glavi premise stečene u prethodnom režimu. Zato će ta preduzeća, uglavnom propasti. A da su za 1 marku bila data mladima na upravu, možda ne bi propala. Za razliku od situacije kod nas, u razvijenim zemljama mladi imaju prednost. Njima se omogućuje da odmah, čim se prijave na tržište rada, mogu početi živjeti u blagostanju. Da ne bi izgubili to blagostanje, oni će se maksimalno zalagati da dobro rade i to je najbolji mogući motiv.   Zato banke i financijske institucije odmah opsjedaju mladog čovjeka i nude mu po povoljnim uslovima nabavku svega što mu je potrebno: od kuće i opreme za kuću pa sve do automobila i mirovinskog osiguranja. Time se mladi zadužuju u ime svog potencijalnog rada. Ako želi još više, mora još više i bolje raditi. U tome ga nitko ne ograničava. Mladi bi se lakše transformšu u novu poduzetničku elitu  koja je našem društvu potrebna kao hljeb nasušni, nego ovi srednje generacije u čijim glavama su duboko ukorijenjene premise poslušništva, nerada, neinicijative, nerazmišljanja, hipokrizije, mešetarenje i sl. iz real-socijalizma.

n    Zakonski riješiti, po uzoru na zapadne zemlje, financiranje stranaka jer  korupciji doprinosi i  neriješenost pitanja financiranja političkih stranaka, a to automatski doprinosi i povećanju  korupcije i siromaštva jer se preko partijskih direktora i funkcionera pljačkaju plate radnika, penzije i plate budžetskih potrošača i dr.  Zapadne zemlje su to regulisale zakonima baš u interesu smanjenja korupcije, a kod nas je to “regulisano” postavljanjem stranačkih direktora i poslušničkih upravnih odbora, što ima za posljedicu pljačkanje preduzeća i radnika i enormnu korupciju, i zahvatanje u budžete.

 

Imajući u vidu  sve ovo gore rečeno, očigledno je da naše društvo treba da prođe kroz intenzivnu REFOLUCIJU ( ne  revoluciju već REFOLUCIJU),   koja istovremeno  uključuje   reformisanje i evoluciju. Kroz historiju se pokazalo da revolucije ne doprinose rješavanju problema. Naprotiv. Zbog toga se preporučuje  institucije popravljati a ne rušiti. To je jeftinije i efikasnije nego, kao u Latinskoj  Americi ( a ja bih rekla i na Balkanu)  mijenjati režime državnim udarima i ratovima, jer se time obavezno sruše sve institucije i moraju se ponovo graditi, sa svim svojim pratećim greškama, umjesto da su bile samo popravljane kao što su radili Švajcarci koji danas imaju  INSTITUCIJE KOJE SAVRŠENO FUNKCIONIŠU.   Upravo zato što se kod nas tako nije nikad radilo mi smo konstantno SIROMAŠNO  DRUŠTVO, a to znači, ako  promijenimo ove “loše navike” vječitog rušenja i razaranja  država, institucija i svega ostalog i umjesto destruktivnosti počnemo prakticirati konstruktivnost, imamo šansu da se izliječimo od siomaštva! 

 

 

 

         Napomena: Na konferenciji odr`anoj u Banskom dvoru na ovu temu nije se uop{te niti po{lo sa ovih pozicija. Donesena je iz krugova vlasti u Sarajevu neka debela kupusara u kojoj je navodno bila sva strategija za borbu protiv siroma{tva, a u stvari nije bilo ni{ta, {to dokazuje potonja situacija na terenu. Nakon {to su potro{ene pare koje su bile namijenjene borbi protiv siroma{tva, niti jedan gra|anin na terenu nije manje siroma{an. Naprotiv. Medjutim, mnogi od onih koji su radili na tom projektu su postali mnogo bogatiji..  A cifra koja se spominje da je data Bosni i Hercegovini za oporavak je jo{ uve}ana ovim sredstvima koja su stra}ena za navodnu borbu protiv siroma{tva..

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Praštalo, Rajka Bosnića 21, Banjaluka, tel 301-361 ili 221-845

 

 

Doprinos obrazovanja i prosvjećivanja borbi protiv

                           siromaštva

 

 

Ništa se ne može  postići  bez prave  nauke, bez kvalitetnog  školstva,  i bez  jakog intelektualnog života koji bi donijeli  kvalitetna rješenja za svaki segment javnog života . Već godinama ( ako ne i oduvijek) većina ministarstava ne shvaćaju svoju ulogu.  Ministarstva nisu mjesta gdje se kreira politika, već su to mjesta gdje se politika provodi! U nauci i obrazovanju  to  najviše dolazi do izražaja, a dok god ministarstva i političari, a ne pravi naučnici budu kreirali politiku u nauci i obrazovanju, do tada nećemo ni pristići  svijet.   Inače, kvaliteta je apsolutno zapostavljena u svakom pogledu, pa nema ni kvalitetnog školstva, ni kvalitetnog zdravstva, ni kvalitetnih kadrova, ni kvalitetnih političara. Zato nema ni kvalitetnih rješenja! Nije tome razlog samo siromaštvo i  isticanje u prvi plan potreba da se napuni želudac, pri čemu ipak treba imati na umu, ako se okrene samo prema želucu, neće se  daleko stići. . U pitanju  su i  posljedice višedecenijske negativne kadrovske selekcije koja je omalovažavala kvalitet i forsirala nekvalitet i poslušnost, zbog čega su zapostavljene istina, ljepota i stvarna sloboda pojedinca, a što je i bilo u službi forsiranja nekvaliteta. Naprosto se nisu ostvarile veze između nauke i vlasti i kod nas se nikad nije vladalo na naučnoj osnovi, već uvijek na bazi voluntarizma i dilentatizma.  Otuda i toliki pogrešni potezi.  U razvijenim zemljama su ipak naučna saznanja na raspolaganju političarima i  oni se koriste sa njima.

Čitava nauka i prosvjeta su došle u težak položaj. Štaviše, nauka kao sistem  uopće ne funkcionira, tj. nema je jer pod sistemom se podrazumijeva skup mjera, propisa i ponašanja koji imaju jedan cilj, a to je unapređenje djelatnosti u kojoj djeluju. Da li išta takvo postoji u vezi sa naukom kod nas? Takva vrsta razumnog, argumentovanog, utemeljenog promišljanja sistema nauke kod nas ne postoji. A nije postojalo ni zadnjih pet decnija. Skoro isto važi i za prosvjetu i obrazovanje. To znači da ni nauka ni obrazovanje nemaju ni izdaleka  onu društvenu vrijednost i priznanje koje bi trebale imati. Nije li apsurdno da jedan delegat u općinskoj skupštini, koji ne bi mogao bito ni asistent na fakultetu, ima i do 6 puta veću platu od univerzitetskog profesora!?  A kad tako platite univerzitetskog profesora, on će “tezgariti” kojekuda da bi preživio, a kvalitet njegovog takvog rada će biti-nula! Zato od njega ne možete ni očekivati rezultate, što ima za posljedicu da se  na ta mjesta uvlače i ljudi kojima tu nije mjesto. A staviti obrazovanje u kontekst evropske integracije je vitalni interes svake države u tranziciji, pa i naše. Obrazovanje je ključ ikakvog progresa.A univerzitet bi trebao biti mjesto na kom se obavljaju proučavanja, čuvanja i protežiranja osnovnih intelektualnih, duhovnih i naučnih vrijednosti, dok se u srednjem i osnovnom obrazovanju stiču sva neophodna znanja  potrebna čovjeku da bi se mogao  adekvatno snalaziti  u današnjem prostoru i vremenu

Pored toga,  stranački kriterij je i ovdje dominantan. Ministar, koji je stranački čovjek, postavlja direktore škola, koji su također stranački ljudi. Time je sve rečeno.  Zato nemamo čak ni model kako bi obrazovanje trebalo izgledati. Sve je spontano, a iskrsli problemi se rješavaju palijativno a ne sistemski, uostalom kao i u svim drugiim oblastima našeg društva. A imati model znači promišljenu teoriju, promišljenu praksu, promišljenu organizaciju obrazovanja. Zato još uvijek imamo staromodan sistem obrazovanja koji uopće ne brine kakav je njegov proizvod. Sve je onako, kako slučajno ispadne! Tako se dešava da se proizvodi kadar kakav je jedva nekad  imao prođu, a ne kadar kakav je danas potreban. Zato taj kadar nitko ne treba i on se gomila na birou. Istovremeno nedostaje druga vrsta kadra koji se ne obrazuje u našem školstvu.  Evropski model obrazovanja se kontinualno prilagođvao promjenama u društvu i privredi  tako da on odgovara potrebama današnjice jer  odgaja  i obrazuje kadar za  današnje partnerske odnose. Partnerstvo na nivou teorije, na nivou školskog menadžmenta, na nivou svakodnevne prakse: škola, roditelji, zajednica, lokalne vlasti, nevladine organizacije. Svagdje se formiraju timovi. Posebno treba naglasiti  da bez  KONSTANTNOG OBRAZOVANJA nema ništa, ništa neće ni biti, čega još NITKO u našim vlastima nije postao svjestan. Vršioci vlasti su toliko zaparoženi da ne mogu vidjeti ŠTO SU PRIORITETI ovog društva. Jer, da  mogu, nauka i obrazovanje bi bili određeni kao prioriteti iz razloga što se i kuća gradi od temelja a znanje i obrazovanje su temelj  svakog stabilnog društva. Upravo zbog neshvaćanja nauke i obrazovanja kao temelja, naša barkica se ljujlja na talasima kao ljuska od oraha i prijeti joj potapanje.

Dakle, obrazovni sistem je osnov svega, a kvalitetnog obrazovanja bez kvalitetne nauke, nema.  To je krug u kom se stvar vrti i gdje treba  hrabro zakoračiti u smislu većih ulaganja. A taj sistem je više nego podcijenjen. Pa sa čim se onda misli izaći iz krize i iz siromaštva, koje je nužna posljedica krize uzrokovane, prvenstveno, marginalizacijom obrazovanja, prosvjećivanja i nauke!?

 

 

DODATAK o situaciji u  OBRAZOVANJU, NAUCI  i PROSVJETI u RS

 

Kakve radnike i kakvo znanje traži  današnja privreda i društvo? Hoće li kvalitet ljudskog znanja  biti glavni resurs u vremenu koje je pred nama? Koliku će cijenu platiti naši građani zbog kašnjenja promjena, zbog korupcije, kriminala i nesposobnosti vladajućih struktura da nađu kvalitetnu strategiju izlaska društva iz krize? Kako zemlju izvući iz začaranog kruga velike nezaposlenosti i niskog životnog standarda i kako osigurati sredstva za investicije i nova radna mjesta?

Sad se, navodno, mijenjaju vlasti, a sve ostaje isto, jer se samo promjenom vlasti ne može promijeniti psihologija čovjeka. Za to je potrebno mnogo više: PROSVJEĆIVANJE I OBRAZOVANJE. Treba odgajati narod preko javnih sudjelovanja, novina, televizije, radija. Treba govoriti o pravim temama.

Znači, učiti cijeli život, da bi se došlo do onoga što se danas naziva DRUŠTVO ZNANJA. To je ujedno i sinonim za informacijsko društvo jer je znanje inteligentna upotreba i analiza informacija.  Za društvo znanja potrebno  je ispuniti mnogo uslova: treba imati dobru  infrastrukturu, obrazovane ljude i atmosferu koja  teži stvaranju društva znanja. To bi nam omogućilo da proizvodimo softver koji je danas svuda veoma tražen.  Ali, za proizvodnju softvera neophodni su ljudi sa visokim znanjima. Ta djelatnost mnogo zavisi o ljudima i ljudskom faktoru, što mu je i prednost i mana.

Mi dosada nismo bili planeri svoje budućnosti, već smo stalno bili zatečeni u prostoru i vremenu koje nas gazi jer nemamo ljudi doraslih pitanjima promišljanja naše budućnosti. Ili ih nemamo ili im  nije dopušteno da pristupe jer su sve  društvene uloge  unaprijed podijeljene među rođacima, poslušnicima, poltronima i sličnima, tako da se manipulacija sa ljudima nastavlja jer nema tko, u njihovo ime, da protiv toga podigne svoj glas. Navedimo samo jedan takav drastičan primjer:

          Ministar za obrazovanje RS, Gojko Savanović je iz više razloga antireklama za obrazovanje i prosvjetu RS. Ili još gore: on je njena slika i prilika a   trebao bi  biti uzor i primjer  budućim generacijama!I ne samo to: on je i velika opasnost, da ne kažem sabotaža! Evo zašto: Čovjek je redovno završio samo zanat za električara! Sve druge diplomice je napabirčio na razne načine širom bivše SFRJ. Tako je 1989.čak  dobio i titulu magistra elektrotehnike (!) na ETF Sarajevo, iako je posve nejasno kako je mogao uopće zadovoljiti statutarne i zakonske uslove i prijaviti magistarski rad iz elektrotehnike kad nije završio elektrotehnički fakultet!! Da stvar bude još gora, on je 1995. čak i doktorirao elektrotehniku (????!!) na fakultetu u Čačku! Ohrabren takvim “uspjesima”, i klijentelistički vezan sa dekanom ETF Brankom Dokićem, olako je dobio i zvanje docenta na predmetima iz oblasti energetike, iako nitko normalan ne može shvatiti kako može jedna osoba magistrirati, doktorirati, dobiti zvanje docenta na predmetima iz oblasti za koju nije NIKAD SLUŠAO I POLAGAO TEMELJNE PREDMETE kao što su Teorijska elektromagnetika, Teorija električnih kola i sl. Navođenje dokaza   koliko je naš obrazobni i naučni sistem propusan za kvazikadrove, zaključit ću podatkom da je  Gojko Savanović, dvije godine nakon dobijanja zvanja  docenta, glat prošao na NNV-u ETF Banjaluka, u režiji dekana Aleksandra Iliškovića, a u kooperaciji sa Dokićem i u zvanje VANREDNOG PROFESORA, iako NE ISPUNJAVA NI NEDAN JEDINI USLOV ZA TO ZVANJE!!!

          Usput da se napomene još i to, da je Gojka Savanović vanredno  završio Pedagošku akademiju u Rijeci i da  su ga sa diplomom te Pedagoške akademije odbili 3 puta na konkursu za zvanje docenta  na predmetu fizika,  na PMF Banjaluka, uz obrazloženje da nije završio odgovarajući, tj. PMF fakultet!!  A zamislite, to što nije završio elektrotehmički fakultet već Pedagošku akademiju nije bila prepreka Branku Dokiću i Aleksandru Iliškoviću da  ga “proguraju”  u zvanje docenta, pa zatim i u zvanje  vanrednog profesora na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci! Nažalost, obrazovno-naučni sistem u RS ni izdaleka nije tako “propustan” za one kadrove koji imaju potrebne i dovoljne uslove za napredovanje, ako nisu  u klijentelističkim aranžmanima sa rukovodstvom fakulteta i univerziteta.  Upravo zbog toga se medju univerzitetski kadar deponovalo svega i svašta zbog čega se ugled i efikasnost  ove institucije srozali do dna, pa ovo društvo ne cijeni univerzitetskog profesora ništa više nego čistačicu, što nije bez razloga. U takvim uslovima ostaje bez odgovora pitanje : Tko će onda izvesti ovo društvo iz kaljuge u koju su ga takvi “kadrovi” doveli kad se u najelitniju instituciju, univerzitet, infiltrirao takav “kadar” koji je  potpuno zablokirao sve njene  časne  i obavezne funkcije? Posljedica ovakvog stanja je  i dalje rastuće siromaštvo društva, jer namaju odkud doći ideje i inicijative za liječenje ove bolesti.

Što je najžalosnije, ovakav kadar, zakićen tako stečenim titulama  uspinje se do samog vrha političke vlasti, pa jedan Gojko Savanović, ministar za obrazovanje (!!??) po  sili funkcije učestvuje  i u programu PHARE  kao predstavnik RS i tamo, osim što već odavno izigrava prof. dr-a, izigrava još i SPECIJALISTU ZA NASTAVNE PLANOVE I PROGRAME. Može li se uopće zamisliti koliku štetu može proizvesti jedan takav diletant, sa takvim “intelektualnim pedigreom”, na takvoj, životno važnoj funkciji za narod RS kao što je ministar obrazovanja? Tim više ako se ima u vidu da  smo mi siromašna zemlja i da nam je jedini resurs- ljudski resurs  uz uslov da  ga adekvatno obrazujemo. Samo nas on može priključiti Evropi. Zato bi oblast  OBRAZOVANJA i PROSVJEĆIVANJA trebala biti pod najstrožom  kontrolom kako se tu ne bi desili propusti i sabotaže. A kod nas tim resorom upravlja čovjek koji ne može biti ni svjestan važnosti tog resora, jer da jeste svjestan, sa takvim  naučnim i pedagoškim “pedigreom” ne bi se ni usudio da se toga prihvati. A to što se toga prihvatio i to što su ga oni drugi tu doveli, ne može se protumačiti nikako drugačije nego po onoj narodnoj: “Budal(-ama)i je more do koljena”.

A mediji, umjesto da bruje o tome, oni ćute.  A mediji bi trebali biti: etični, slobodni i odgovorni.  Na njima je da kritikuju negativne pojave u društvu, da potiču dijalog i toleranciju i da promovišu nauku, kulturu, kreativnost i opće dobro. Da nas objektivno i cjelovito informišu o svemu što se događa, a bitno je za nas i naše  pojmanje svijeta. Trebali bi biti bitan faktor demokracije. Zadovoljavaju li naši mediji ijedan od ovih zahtjeva? Ili su i oni, naprosto, slika naše javnosti i društva u cjelini i da li im se povinjiju umjesto da ih podstiču na promjene?

Nažalost,  imajući u vidu prethodno rečeno, moramo zaključiti da mi nemamo ni izdaleka medije kakve bismo trebali imati.  Umjesto toga, naši su mediji servis aktulne politike,  promotor belosvetskog i domaćeg  kiča i trećerazrednog sporta. A jedna od osnovnih uloga medija, obrazovanje  naroda,  je potpuno zapostavljen

Uslov bez kojeg se ne može u medijima, u kulturi, u životu jest kritičko mišljenje. Na razvoju takvog kritičkog mišljenja mogli bi kroz stalne kolumne u nedeljnim časopisima uticati vrhunski intelektualci, ako ih uopće imamo. Oni bi trebali izložiti pojednostavljenu naučnu analizu pojava i problema  u našem društvu, sa sugestijom za njihovo rješavanje.  Iz takvih kolumna bi stanovnišvo, ako se nekako navede da čita novine, moglo mnogo naučiti, prosvijetiti se i osvijestiti se, pa ne bi više radilo u korist svoje štete, ili ne bar u tolikoj mjeri. Ova uloga medija je potpuno zapostavljena.  Umjesto toga, mediji su sebi dozvolili jedan ponižavajući položaj u kom se politika javlja kao naručitelj, kao gospodar

Istina bi trebala biti dostupna svima i ona bi trebala odgovarati svima. Samo je istina u službi stabilnog i kontinualnog progresa pravi intelektualci nisu omiljeni kod političara jer oni naprosto ne mogu negirati istine, bez obzira na to jesu li to   istine do kojih su došli oni lično, ili netko drugi. Intelektualac, da bi to ostao, mora braniti istinu. A to nijednom našem dosadašnjom političaru nije  odgovaralo. A bez istine i istinite dijagnoze, nema nikakbvog “liječenja”.Zato je najprije   potrebno spoznati šta se to  i zašto dešava kod nas. Treba pojave nazvati pravim imenima, treba objasniti ova kaotična postkomunistička zbivanja.

Veliki grijeh intelektualaca je njihov oportunizam, koji im negira status intelektualca. A taj oportunizam im donosi kratkoročbu dobit i  kao takvi mogu funkcionisati u lokalnoj zajednici gdje nije uspostavljen pravi sistem vrijednosti, ali u svijet nikako. Ali nitko ne želi biti žrtveni jarac, a zaštite i podrške niotkuda!

Za sve je kriv stranački sistem kakav se kod nas uspostavio. Međutim, da se ne bi pogrešno shvatilo, stranke jesu institucije po kojima se prepoznaje demokracija, tj. višestranačje je  NUŽAN USLOV za demokraciju ali nije i DOVOLJAN. Višestranačju treba suprotstaviti i građansku opciju, tj. nezavisne kandida Zato netko mora intenzivnije  poraditi na stvaranju građanskog društva, netko ga mora politički organizirati  i artukulisati njegovo djelovanje. To mogu i moraju SAMO PRAVI INTELEKTUALCI podržani civilnim udruženjima i financirani od međunarodne zajednice. Vlast NEĆE NIKAD  TO PODRŽATI NI FORSIRATI, jer to za nju, ovakvu kakva jest, predstavlja veliku opasnost!

Partijsku državu može podnositi samo  ruralna populacija ( oni traže opet “čizmu”!), a  građanskoj populaciji primjerena je građanska država, zbog čega je jedini PUT IZLASKA IZ SIROMAŠTVA   forsiranje  metamorfoze  ruralnog (seljačke svijesti) stanovništva u građansko!!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

         Kultura  i  obrazovanje   u  Bosni  i  Hercegovini

 

 

          Termin “ kultura” latinskog je  porijekla ( cultus- gajenje, obrada polja) koji se i danas koristi  u vezi obrade polja ali se  s  vremenom po~eo koristiti i u smislu         “obrade duha, tako da bi  jedna od definicija kulture  bila: Kultura je intelektualno osvajanje svijeta i estetski smisao reflektovan na pona{anje, ukus, stil svojstven samo homo sapiensu ( ~ovjeku kao svjesnom bi}u). Ili, prema jednoj drugoj definiciji: Kultura predstavlja cjelovit sistem koji obuhvata znanja, vjerovanja, umjetnost, moral, pravo, obi~aje i sve druge sposobnosti i navike koje  je ~ovjek stekao kao ~lan dru{tva.

 


 

          Ministarstvo za kulturu

 

     Svaka posebna (nacionalna) kultura predstavlja organizovanu cjelinu sastavljenu od slijede}ih elemenata:

 -pogleda na svijet,

 -vrijednosnih sistema i orijentacija,

 -institucija ( {kola, univerziteta, muzeja

   pozori{ta, vjerskih organizacija),

 -jezika i

 -materijalne oblasti ( primjenjena

  nauka, tehnologija, oru|e, proizvodna

  dobra).

  Ovdje  }emo se ograni~iti samo   na onaj vid  kulture koji se odnosi na duhovne vrijednosti, tj.  jezik, religiju, obi~aj i moral, filozofiju, nauku, umjetnost, masovnu kulturu i sl.,  {to bi, po prirodi stvari,  trebalo biti predmet nadle`nosti jednog jedinog ministarstva: MINISTARSTVA ZA KULTURU. Ovo  tim vi{e {to smo mi malobrojan narod i mala dr`ava, te nam je preskupo, a iznad svega i nedjelotvorno stvarati administrativne granice izme|u svih ovih oblasti duhovne nadgradnje u situaciji kad mnogo ve}e i bogatije dr`ave imaju ukupno od pet  ( Kalifornija) do  sedam   ( [vajcarska) ministarstava  a mi smo ih dosad imali  ~ak ~etiri  samo iz oblasti kulture            ( nauka, obrazovanje, sport i vjere), a rezultati njihova rada su bili neprimjetni.

        Na{e MINISTARSTVO ZA KULTUTRU  bi   u budu}nosti  trebalo biti  nadle`no za:

   -prosvjetu i obrazovanje ( osnovno,

     srednje{kolsko i za odrasle, te  ekolo{ko

     osvje{}ivanje),

   -visoko{kolsko obrazovanje i nauku,

   -kulturu, vjere i sport.

     Razlog za to bi bio u tome {to sve ozbiljnije analize stanja u na{em dru{tvu, te analize uzroka i posljedica takvog stanja  nedvosmisleno ukazuju na to  da su u prethodnih 30-ak godina  najvi{e zatajili ba{  ministarski resori iz oblasti kulture. Kao posljedicu toga mi danas imamo generacije koje su nedorasle  za rje{avanje problema dana{njice zbog ~ega su kod nas prisutne takve ru`ne pojave kao {to su ratovi, bijeda, bezna|e, amoral i sl. To je  glavni razlog {to  se jo{ i danas, sedam godina poslije zavr{etka rata, brljugamo u onom istom glibu u kom smo i tada bili, a i dalje ne se ne nazire put izlaska iz njega. Da bi se to potkrijepilo, vrlo je ilustrativno navesti primjere nekih uspje{nih zemalja.

 

     Kako to rade kod nas a kako  u

             uspje{nim zemljama

 

       [vajcarci, bez obzira na to {to imaju  izuzetno sre|enu dr`avu,  ni{ta ne prepu{taju slu~aju jer su duboko svjesni da }e njihovo      “ sutra” zavisiti od toga {to danas rade, planiraju i promi{ljaju. Pri tom oni sebe i svoju dr`avu posmatraju u kontinuitetu promjena koje su nu`ne da bi i{li ukorak sa svijetom, jer samo tako mogu odr`ati ili unaprijediti postoje}i standard. Jedan njihov ugledni intelektualac, u vezi sa tim, ka`e: Mi uvijek idemo otvorenih o~iju i pazimo da se ne desi neko ~udo koje bi nas moglo zate}i nespremne. Pri tom se oslanjamo na na{e {kolstvo koje je do sada budno pratilo sve promjene i adekvatno im se prilago|avalo, ~emu se nadamo i ubudu}e.

       Drugi primjer je primjer jedne Irske koja je do prije 15-ak godina bila izrazito siroma{na zemlja bez ikakvih prirodnih resursa izuzev ljudskog. Irci su u jednom trenutku izabrali za politi~ke funkcije prave ljude koji su forsiranjem obrazovanja od ljudskog resursa napravili pravo bogatstvo tako da  je Irska danas najve}i izvoznik softvera, tj. znanja u Evropi.

        Tre}i primjer bi bila Finska koja je od zemlje izvoznice struje i drveta postala sa svojom NOKIA-om jedan od najzna~ajnijih faktora u oblasti elektronike i telekomunikacija. Sve zahvaljuju}i davanju  velikog zna~aja znanju i obrazovanju!

        Kod nas se ljudski resurs, znanje i obrazovanje nipoda{tava do krajnjih granica jer na politi~kim funkcijama sjede  krivi ljudi koje je izabrao sam narod. Mo`da zato tako pobo`no trpi posljedice njihovih nedjela! A {to se ti~e prilago|avanja {kolstva potrebama dru{tva, kod nas se o tom  niti ne  razmi{lja zadnjih 30 godina.  Ono se zaista nije prilago|avalo nikakvim promjenama i  danas se doima kao neki fosil  iz davnih vremena. Tko je za to kriv, sada nema koristi utvr|ivati ve} treba hitno ne{to konkretno preduzimati da se ovakva, nepodno{ljiva situacija, promijeni. Jer, novo vrijeme tra`i novog ~ovjeka druga~ije stru~nosti  negoli je to bilo dosad. I to je jedan od razloga {to se ne mo`e naprijed i {to je sve vi{e nezaposlenih. Kadar {kolovan na dosada{nji na~in se te{ko prilago|ava novim uslovima  rada i stvarala{tva jer je navikao da bude samo reproduktivac a ne i kreativac, inicijator. Klasi~ni na~in sticanja znanja u na{im {kolama je postao prevazi|en, zastario. On vi{e ne odgovara ni klasi~nim predmetima poput geografije i historije, a kamoli novim predmetima kao {to su informatika, ra~unarstvo i dr.  Pojmovi  “ problemsko u~enje, “ problemska nastava, “ u~enje u vidu rje{avanja problema” se sve ~e{}e ~uju kad se govori o obrazovanju. Nije vi{e dovoljno puko preno{enje tu|ih iskustava i memorisanje mno{tva ~injenica i podataka. Naprotiv. U tom kontekstu nastava bi morala biti potpuno druga~ije koncipirana. A osim toga, svjetski priznati ekonomisti tvrde da je kompjuterizacija prva stvar kojoj zemlje u razvoju moraju pristupiti ako `ele da uhvate korak sa razvijenima. A mi smo, zasigurno, nerazvijena zemlja i jo{ devastirana ratom i zatrovana mr`njom. A po pitanju komjuterizacije i informatizacije dru{tva malo {ta se radi planski. Uglavnom je sve oslonjeno na  samoinicijativu, iako je poznato da je, nakon  45-godi{njeg egzistiranja real-socijalizma,  samoinicijativa  na{a najslabija ta~ka. Na{ ~ovjek i dalje vi{e voli biti oktroisan, postavljen i sl. valjda misle}i da mu je tako i odgovornost manja. Ali, vara se. Odgovornost za sebe samoga ne mo`e prenijeti  ni na koga  drugog, pa zbog toga, pona{aju}i se neodgovorno prema samome sebi, danas je nezaposlen, bez krova nad glavom, gladan i bijedan.

 

   Gdje su uzroci

 

       Ministar za telekomunikacije  u vladi SRJ je, na jednoj  konferenciji TELFOR, rekao: U~imo, u~imo,  i druge u~imo, jer je to uslov koji }e odrediti da li }e neki narodi uop{te u budu}nosti postojati ili ne.U svijetu vi{e nikoga ne treba ubje|ivati da je obrazovanje osnov dru{tva i njegovog prosperiteta, a kod nas izgleda da o tom nitko ni{ta jo{ na zna! Svakom ~ovjeku treba toplo preporu~iti da se kroz ~itav `ivot obrazuje, jer na`alost, ve}ina na{eg stanovni{tva apsolutno ne shva}a zna~aj obrazovanja, a kako bi i shva}ala kad je obrazovan ~ovjek u dosada{njim re`imima konstantno bio marginalizovan, nipoda{tavan, proganjan i  ka`njavan!? Oni tako|er  ne znaju da nizak stepen obrazovanosti ima za posljedicu lo{e psiholo{ke osobine, a lo{e psiholo{ke osobine su uzrok neadekvatnom pona{anju stanovni{tva u odlu~uju}im situacijama {to ih neprestano vodi iz nesre}e u nesre}u. Ve}ina na{eg stanovni{tva smatra da nakon zavr{ene srednje ( pa ~ak i osnovne ) {kole, nikad vi{e ne treba da pro~ita ni jednu knjigu, pa ~ak ni bilo kakav drugi tekst. Takvi ljudi u toku svog `ivota zaborave i ono malo {to su nekad davno nau~ili i  svedu se skoro na nivo debila. [to je najtragi~nije u svemu je to, {to raznorazni intelektualci, od kojih neuk svijet o~ekuje da ne{to pametno urade ili bar pametno ka`u, najvi{e doprinose haosu i bezizlazu! O~igledno da univerzitetske diplome i titule nisu uvijek mjerilo prosvje}enosti pojedinca ( ili bar ne na na{im prostorima) ve} je mjerilo  sasvim ne{to drugo. Obrazovanost i prosvje}enost jednog ~ovjeka se ogleda, prvenstveno, u pojmanju sebe kao aktivnog ~lana dru{tva koji svojim ~injenjem doprinosi ne samo svom, ve} i sveukupnom boljitku dru{tva. Prosvje}en ~ovjek mora  biti u stanju da svaku situaciju objektivno procijeni i da ne dozvoli da bude izmanipulisan. Samo tako ~ovjek mo`e biti koristan ~lan dru{tva a to je svaki onaj   ~ovjek koji kroz `ivot neprekidno sti~e nova znanja. Na`alost, u  Bosni je jo{ uvijek aktuelna  poslovica: Ako ho}e{ sakriti novac na sigurno, stavi ga pod knjigu!       

       Op}e obrazovanje na{eg stanovni{tva je  za zadnjih dvadesetak godina, ne samo stagniralo, ve} i nazadovalo. Razlog za to je planirana  i sistematski provo|ena sabota`a {kolstva. [kolstvo je sada, kad nam je potrebnije nego ikad, srozano na najni`e mogu}e grane. Ako nam je to i bilo nametnuto sa strane kao oblik specijalnog rata, neobja{njivo je da se takvo stanje i dalje odr`ava. Time  to dobija karakteristiku specijalnog rata protiv samoga sebe!

        Jo{ prije dvadesetak godina  profesor Sveu~ili{ta u Zagrebu dr Branko Horvat, povodom tada  aktuelne reforme  {kolstva izjavio je da je ta reforma toliko perfidno smi{ljena sabota`a dr`ave i dru{tva u cjelini da }e dovesti do negiranja i uni{tenja sveukupnih dotada{njih tekovina borbe naroda za bolju budu}nost. Slobodno se mo`e re}i da su u tom smislu djelovale i sve ostale reforme {kolstva na  ovim na{im prostorima i sveukupna politika u zadnjih ~etrdeset godina iako je jo{ u XIX stolje}u Ivan Kukuljevi} (1816-1889), hrvatski nau~nik, knji`evnik i politi~ar u jednom svojem djelu o Bosni, upozorio:Utisci su mra~ni. Narod zaostao, neprosvije}en i ugnjeten. Jedini izlaz je u bu|enju narodne svijesti putem prosvjete i napretka, bez ~ega }e Bosna ostati u barbarskom mrtvilu s kojim se ni jedan narod ne mo`e spasiti. Na`alost, njegovo upozorenje nije nikad ozbiljno shva}eno. Zbog toga  Bosna i Hercegovina nije mnogo odmakla, u pogledu prosvje}enosti naroda, od tog perioda do danas. Ista situacija je i na skoro ~itavom Balkanu. Najuvjerljiviji dokaz za to je  - ovaj posljednji rat. On je prvenstveno posljedica  dugotrajnog omalova`avanja obrazovanih ljudi od strane politi~kog re`ima pa samim tim i od ~itave populacije. Narod koji ne cijeni obrazovanje, obrazovane ljude, nauku i sve {to je s tim u vezi, ne mo`e ra~unati na svijetlu budu}nost ve} samo na mra~nu pro{lost. Ako imamo na umu ono {to je rekao dr Hiben sa sveu~ili{ta u Prinstonu ( Princeton): Obrazovanje je doraslost svim `ivotnim situacijama, jasno nam je da ~itavo balkansko stanovni{tvo nije doraslo `ivotnim situacijama svog vremena, pa ni BH stanovni{tvo. Zato nam se stalno ponavljaju situacije poput ovog vjerskog  rata. Nastavi li se tako tretirati ono {to je najvrednije u jednom dru{tvu, ni~em boljem se ne treba nadati ni u budu}nosti jer propusti u {kolstvu su nepopravljive gre{ke koje formiraju circulus vitiosus  sa negativnim predznakom i izazivaju negativne refleksije kroz desetlje}a.

        Naj`alosnije u svemu ovome je {to je ovakva pojava najvi{e izra`ena na najvi{im nivoima {kolstva, koji bi trebali da slu`e dobrim primjerom ni`im nivoima {kolstva. A upravo je obrnuto: oni slu`e ni`im nivoima {kolstva lo{im primjerom! Naime,  o~ekivalo bi se da univerzitetski nastavnici prekinu ovaj circulus vitiosus, a ne da  oni budu ba{ ti koji ga podr`avaju vi{e nego itko drugi iako postoji uvjerenje da su oni  najsvjesniji, najobrazovaniji dio svakog naroda. @alosno je da ni na fakultetima nema timskog rada, nema sloge, nema udru`ivanja snaga ~ak ni u cilju progresa vlastite katedre, vlastitog fakulteta, a kamoli dru{tva u cjelini. A jedna poznata izreka ka`e: TIMSKI RAD JE SREDSTVO KOJIM PROSJE^NI LJUDI POSTI@U NATPROSJE^NE REZULTATE. O~igledno da je oni nisu ~uli, a sami nisu mogli do}i do tog zaklju~ka. Nije te{ko zaklju~iti {to su razlozi za to: Zbog manjka morala i nepostojanja pravne dr`ave dokopali se nesposobni pojedinci titula i katedri na razne sumnjive na~ine, pa sad moraju, pod svaku cijenu, sprije~iti da netko sposobniji od njih ugrozi njihove ( rekla bih ipak: bijedne) pozicije. Takvi sjede na tim mjestima po trideset i vi{e godina, imaju iste, poslu{ne asistente i nikakvih zasluga za nauku i dru{tvo…Njihova vizija je tako sku~ena da ~ak ne mogu zaklju~iti da }e im se takvo pona{anje vratiti kao bumerang kroz malu i bijednu penziju, kroz lo{e zdravstvo i kulturu, te  kroz svaku drugu bijedu kao {to su ratovi i sl. A ako se me|u njima pojavi netko tko nije kao oni, taj pro|e kao {to su pro{li Ivo Andri} i Me{a Selimovi} koji su bili izvrgnuti nipoda{tavanju, maltretiranju, pritiscima razne vrste i sl. Zbog toga su bili prisiljeni ili da odu ili da budu progla{eni antidr`avnim elementima. Ogor~eni Me{a Selimovi}, prije nego {to je morao da iz takvih razloga  iz Sarajeva pobjegne u Beograd, rekao je: Bosna je te{ka, teretna zemlja. U njoj nije `ivjeti lako. Pogotovo ako si centimetar vi{i od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vje~ito ispa{tanje.. Istu misao je, sigurno ne slu~ajno, izrekao i Ivo Andri} u svojem djelu OMER PA[A LATAS: U Stambolu ti mogu oprostiti sve, samo uspjeh ne.  A duh Stambola  je, ne samo u Bosni, ve} i na ~itavom Balkanu, uhvatio dubok korijen. Dok god je `ivotna filozofija takva u {kolstvu, a time i u svim drugim oblastima `ivota, ~emu se onda nadati? A takva filozofija `ivota bila je aktuelna u svim segmentima `ivota posljednjih pedesetak godina  na Balkanu. To je ta tzv.  politika negativne kadrovske selekcije, po kojoj se na sve mogu}e na~ine potiskuju i opstruiraju talentovani i vrijedni ljudi  za ra~un ograni~enih, poslu{nih, pokvarenih i sl. Mi svi smo navikli da oni ljudi koji  su bili nestru~ni, nesavjesni, nesposobni na prethodnom rukovode}em polo`aju, redovito po isteku mandata dobijaju jo{ bolji polo`aj kao nagradu za to. U stvari, ta nagrada nije isklju~ivo zato {to su bili lo{i ve} i zato {to su bili poslu{ni re`imu. A to je bila najva`nija karakteristika svakog  ambicioznog ~ovjeka u totalitarnom re`imu, a i danas je jo{ uvijek tako. Kao posljedica takve politike, sve balkanske sredine su sad u situaciji da  im je  najve}i problem, za neki budu}i progres, upravo nedostatak kadrova. Talentovani ljudi su rijetkost i ako se `eli bolja budu}nost prema njima se dru{tvo mora pona{ati kao prema najdragocjenijem   blagu,   a   ne   kao   prema

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

korovu, kao {to se do sad pona{alo. Zbog toga sad nemamo ni stru~nih politi~ara, ni stru~nih pravnika, ni stru~nih ekonomista, ni stru~nih novinara i td., pa je time omogu}eno  da najglasnije vi~u i najvi{e di`u glavu ba{ oni koji najmanje vrijede, tj. umi{ljene glave koje siled`ijstvom i bezgrani~nom ta{tinom izazivaju prezir i mu~ninu okoline. Ivo Andri} u vezi s tim re~e: Te{ko onom koji mora da unizi nekog drugog, da bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi imao iluziju da se izdigao. A ako se negdje i pojavi neki uspje{an ~ovjek, malo tko }e njegovu uspje{nost pripisati njegovim  dobrim osobinama.  U vezi s tim novosadski novinar Ratko Dmitrovi} ka`e: Oni koji se ozbiljno bave (a ima i takvih ), psihoanalizom srpskog kolektiviteta, tvrde da }e Srbin Srbinu oprostiti sve osim uspeha. Bilo da se on          ( uspeh) sastoji u kravi koja daje vi{e mleka, ku}i vi{oj za tridesetak centimetara, kolima sa ja~om kubika`om, du`im brkovima ili sl. Takva prednost ra|a kod Srbina sumnju, a ona se formira u dilemu: da li je ukrao ili mu je netko poklonio? U svakom slu~aju nema priznanja za sposobnost.  To je op}a pojava da se na Balkanu nikome ne priznaje njegov rad i uspjeh, pa zato i nema motivacije za rad. Nisam sigurna da se to odnosi samo na Srbe: zasigurno se odnosi i na sve one koji imaju istih takvih  gena. U svemu tome je najinteresantnija ~injenica da i stanovni{tvo ne podr`ava one koji nastoje unijeti ne{to novo i dobro u ovakvu sveukupno lo{u situaciju, ve}, naprotiv, podr`ava one koji rade u korist njihove {tete. To se ~ak ne mo`e objasniti ni strahom, s obzirom da se podr{ka mo`e dati i anonimno, putem tajnog glasanja, ali ni to ne poma`e. Mo`da je strah toliko velik da se oni boje i vlastite sjenke, pa nisu sigurni ni da je tajno glasanje, zaista tajno!

                          

 

 

 

 

 

 


 

 

 

[ta o tome ka`u nau~nici

 


Zato nije  slu~ajno {to Drago{ Kalaji}, poznati srpski publicista i geopoliti~ar  svjetskog ugleda ka`e:Kultura je najbitniji a najslabiji element na{eg sistema odbrane, pa iziskuje potpuni preobra`aj i preokret. Premda su za to potrebne decenije, neophodno je bar zapo~eti. Istina, za preobra`aj na{e kulture zakasnili smo vi{e nego {to smo skloni da mislimo, ali nije prekasno, jer su perspektive pretnji na{em suverenitetu i nezavisnosti tako|er dalekose`ne. Osovinu kulture ~ini sistem vaspitanja i obrazovanja, od porodi~nog do dru{tvenog okru`enja, od osnovne {kole do univerziteta.On tako|er ka`e da su  svi prethodni obrazovni sistemi, koji su bili isprobavani na na{im mladim pokoljenjima, imali  zadatak da intelektualno i moralno unakaze i debiliziraju mozgove i du{e  mnogih generacija na{e mladosti.  Taj sistem  sa svojim otvoreno proklamovanim principom proleterizacije intelektualaca                ( radnici na univerzitete!), proizveo je  bezli~ne i odro|ene, zavisne i beski~mene individue, poslu{nike, idealne robove novog svjetskog poretka. Me|utim, `alosna je ~injenica da se nikakav radikalan zaokret po pitanju obrazovanja  u okviru totalitarnih re`ima uop}e ne mo`e ostvariti s obzirom da su takvi re`imi protiv istinskog obrazovanja  jer bi ono ugrozilo opstanak samog totalitarnog re`ima. Zbog toga takav re`im namjerno sabotira istinsko obrazovanje naroda. Najupe~atljiviji dokaz nedobronamjernosti re`ima je ba{ odnos re`ima prema instituciji obrazovanja. Ako je obrazovanje na margini, ne{to nije u redu sa re`imom! A kod nas je obrazovanje uvijek  na margini! ^emu smo se onda i mogli  nadati s obzirom na konstataciju da se danas u svijetu

uzima zdravo za gotovo da  dostignu}a u obrazovanju  i ekonomski razvoj idu ruku pod ruku?  Naj`alosnije u svemu tome je {to se vlasti navodno mijenjaju, a po pitanju obrazovanja, sve ostaje isto. Razlog za to je

potpuno nekompetentan kadar u  dosada{njim Ministarstvima prosvjete. Taj kadar je dosljedan plod prethodnog nakaradnog re`ima i nije u mogu}nosti da sagleda situaciju na pravi na~in i da ponudi rje{enja. A rje{enje je: Umjesto postoje}eg horizontalnog  uspostaviti vertikalni sistem vaspitanja i obrazovanja, koji }e se zasnivati na iskustvima i tradicijama klasi~nog evropskog modela izgradnje suverene i slobodoumne li~nosti, naoru`ane univerzalnim znanjem i eti~kim vrlinama za odva`no i valjano suo~avanje sa svim izazovima `ivota i svijeta. Za razliku od horizontalnog sistema vaspitanja i obrazovanja, koji sve ljudske razlike i bogatstva specifi~nih obdarenosti potire  i svodi na osrednjost, vertikalni sistem pru`a  nadarenima odgovaraju}u perspektivu, tj. vertikalni sistem proizvodi savjesne i efikasne radnike, slu`benike i genije, tj. elitu bez koje ni najsposobniji narod nema budu}nosti.  Mi sada nemamo elitu ve} samo pseudoelitu, koju je generisao prethodni obrazovni i politi~ki sistem. Da stvar bude jo{ i gora,  jedan od biv{ih ministara prosvjete RS  je svojevremeno izjavio  da  praksa sticanja kupljenih diploma postoji na na{im prostorima ve} skoro 50 godina, tako da  me|u na{om dana{njom “elitom” ima i takvih, a mo`da takvi i dominiraju!

 

                Dana{nji  trendovi

 

       Profesor Univerziteta u Beogradu, dr Du{an Savi}evi} je jo{ prije nekoliko godina   izjavio, da se u dana{njim uslovima `ivota  vi{e ne mo`e smatrati pismenim onaj tko zna   samo da ~ita i pi{e. Da bismo danas nekog mogli smatrati pismenim, on mora biti funkcionalno pismen, {to zna~i  da  mora biti u stanju da se uspje{no slu`i pismeno{}u, u svakom pogledu. Dr Savi}evi} pri tom konstatuje  da je funkcionalna pismenost na{eg stanovni{tva, nezadovoljavaju}a.  Me|utim, u najrazvijenijim zemljama svijeta ( sa zvani~no manjim procentom nepismenih  nego {to je na na{im  prostorima), onih koji se mogu smatrati funkcionalno  nepismenima  je zastra{uju}e mnogo. A tek kod nas!? Tim vi{e {to se kod nas smatra zadovoljavaju}om pismeno{}u i puko poznavanje alfabeta  i neko skromno pisanje i ~itanje.  Iako je op}e obrazovanje koje se stekne  ~ak i u srednjoj {koli nezadovoljavaju}e ve}ina na{eg stanovni{tva smatra da  i po zavr{etku osmogodi{nje {kole ne treba vi{e nikakvu knjigu da pro~ita, a kamoli da ne{to i dalje u~i u smislu sticanja novih znanja. Isto va`i i za mnoge svr{ene srednje{kolce pa ~ak i za neke fakultetlije. Zbog toga je procenat funkcionalno nepismenih kod nas, u ovom trenutku,  mo`da i 90%! Opismenjavanje i obrazovanje se mora shvatiti kao kontinualan proces koji traje ~itav `ivot, pa se u  skladu s tim, onaj tko je prestao da se obrazuje nakon  zvani~nog zavr{etka {kolovanja, ve} nakon 2-3 godine mo`e smatrati funkcionalno nepismenim. Zato je kod nas vrlo uo~ljiva pojava fah idiotizma, tj.ljudi mo`da i nau~e ne{to malo  od svoje struke, ali  po pitanju svega ostaloga, kod njih vlada potpuni mrak, {to ima za posljedicu neadekvatno pona{anje u svim pa i najkriti~nijim  `ivotnim situacijama. Zbog toga je obrazovanje op}i dru{tveni, tj. socijalni problem a ne samo individualni kao {to ga je na{a politika uvijek  smatrala. Pogotovo ako se ima u vidu isto~nja~ka mudrost   ( koju su prisvojili  neki zapadni filozofi) da mijenjaju}i svijest mijenjamo svijet.. Pa kako bi mogli promijeniti svijet koji nam ne odgovara ako prethodno ne promijenimo svijest? Ali svijest se te{ko i sporo mijenja, a upravo zbog toga smo i do{li u }orsokak. O~igledno je da je situacija zrela za pojavu nekog novog prosvjetiteljstva, koje kod nas nema  tko

da provede. Situacija  je sli~na onoj koja je prethodila evropskom prosvjetiteljskom pokretu u 18. stolje}u. Tada{nji umovi Evrope do{li su do zaklju~ka: Jedini spas je u znanju! Oni su tada na{li spas u  forsiranju razvoja parcijalnih  znanja dok se u ovom  historijskom trenutku tra`i restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloge novog ljudskog obrazovanja. Takva nauka je kognitivna ili spoznajna nauka, koja ponovo vra}a filozofiju u centar zbivanja i interesovanja. Upravo jednu takvu, kognitivnu, svepro`imaju}u, novu, prakti~nu filozofiju ponudio nam je u svojoj knjizi  OP[TA NAU^NA TEORIJA, Rade Ili}. Mi smo ponovo imali sre}u ( po drugi put u ovom vijeku) da se ne{to tako zna~ajno pojavi na na{im prostorima ( kao u slu~aju  i Jovana Cviji}a i njegovog djela), ali na{e vlasti nisu jo{ zrele da to prepoznaju jer gospodin Ili}  je nekoliko koraka ispred njih i njihovog razmi{ljanja. Zbog toga je ta dragocjena knjiga pro{la nezapa`eno, a ona nam je mogla pomo}i vi{e nego sve na{e pro{le i budu}e vlasti i vi{e nego me|unarodna zajednica. [teta!

       Po{to se pojam pismenosti  pro{irio,  ~ovjek mora stalno da osvaja nova znanja jer obrazovanje na nivou srednje{kolskog a kamoli osmogodi{njeg, nije dovoljno za trajnu  i istinsku pismenost. Zato se svaka razborita politika obrazovanja   ne bi smjela ograni~iti samo na obrazovanje djece i omladine ve} bi morala svoju djelatnost pro{iriti i na daljnje obrazovanje odraslih. U sada{nje doba nauka toliko brzo ide naprijed da ljudi brzo izgube korak sa njom, te se uskoro osjete izgubljeni u vremenu i prostoru. Svaki profesionalac se mora obrazovati do kraja `ivota.  Na{i menad`eri nemaju znanja i iskustva pa su zato tako ~esti ste~ajevi preduze}a. Zato treba preduzeti sistemsko obrazovanje   menad`era. I ne samo njih. ^injenica da bavljenje politikom nije profesija ve} privilegija ( {to se ogleda u primanjima politi~ara i u raznim drugim beneficijama) dovela je do toga da stru~njaci iz raznih oblasti hrle u politiku samo iz tih razloga pa se kod nas de{ava da se politikom mo`e baviti svako. Otuda toliki dilentatizam u politici! U susjednoj Ma|arskoj su na{li lijek koji se sastoji u tome da  su  primanja ministara najvi{e tri puta ve}a od primanja srednje{kolskog profesora. To je dobro rje{enje, ali ga treba jo{ nadopuniti odgovaraju}im mogu}nostima za kontinualno  do{kolovavanje onih koji se bave  politikom i menad`mentom. U protivnom,  i jedni i drugi se bave poslom kome nisu dorasli.  Dok je tako treblo bi o svim problemima  organizovati javne debate o svemu, jer politi~ari mnoge stvari ne vide i ne znaju. Me|utim, njima glas javnosti ni{ta ne zna~i. Oni smatraju da su, ~im su tamo zasjeli, “bogom dani” i nisu ni malo samokrit~ni ni realni.

       Vjerovatno zbog takvih pojava, koje nisu samo “ na{ specijalitet”, jo{ {ezdesetih  godina UNESCO  je zapo~eo istra`ivanja uz krilaticu: U~enje je klju~ pre`ivljavanja. Zaklju~ci ovih istra`ivanja su bili da vrijeme u kojem `ivimo tra`i kontinualnu izmjenu sadr`aja s tim da se prethodno ispitaju i predvide potrebe narednog perioda, a onda pristupi izradi programa koji }e dati obrazovanje odgovaraju}e za naredni period. Tad }e obrazovanje stanovni{tva biti  u skladu sa zahtjevima sredine te se ljudi ne}e osje}ati izgubljenima, a dru{tvo ne}e uzalud vapiti za obrazovanim i sposobnim kadrovima kojih nigdje nema ( {to je kod nas redovita pojava). Posebno je zna~ajno obrazovanje odraslih jer oni su upravo ti koji donose sudbonosne odluke na raznim nivoima, uklju~uju}i  i  dr`avni nivo. Ako takve odluke donosi netko ~ije znanje je oskudno, zastarjelo i neadekvatno datom trenutku, onda mu i odluke mogu biti samo takve. A to onda vodi u sigurnu propast. U slu~aju stru~njaka iz raznih oblasti, mora se re}i da se i oni ne bi smjeli zadovoljiti svojim znanjem ukoliko je ono ograni~eno samo strogo na njihovu struku jer takvima nedostaje {ira vizija pa se mogu lako zavesti i igraju ulogu samo jednog vijka u ~itavom sistemu, {to je nedostojno ~ovjeka.  A pogotovo je nedostojno ~ovjeka ako netko, zbog svog sku~enog znanja i obrazovanja  nije u stanju da `ivi kao ~ovjek, da do`ivljava kao ~ovjek, otvorenih ~ula i bistra uma, svjesno, ve}  samo vegetira kao biljka  ili `ivi animalno kao `ivotinja. Dodu{e, ima onih koji su podosta i pro~itali, ali to ni{ta ne vrijedi jer nisu to ustanju ni na sebe da primjene a kamoli da prenesu na druge. A osim toga, poznato je da nitko ne sudi o{trije od neobrazovanog ~ovjeka jer  njemu nisu potrebni ni razlozi ni protivrazlozi s obzirom da  smatra kako je samo on u pravu, kao {to jednom re~e filozof Fojerbah  (Feuerbach).

      Obrazovna politika se mora mijenjati i pro{irivati a ne da se i dalje svodi samo na obrazovanje djece i omladine. Ministrastvo za prosvjetu i kulturu treba da pro{iri svoju djelatnost i na oblast obrazovanja odraslih u ~emu im mnogo mogu pomo}i radio i televizija. U tom slu~aju }e se smanjiti vjerovatno}a da dr`avu vode ljudi ~ija znanja su neprimjerena datom trenutku vremena. Ina~e, poznato je  prema nalazima statistike da se danas ~ak 70% radnog vremena koristi  za sticanje novih znanja (tj. za u~enje) a samo 30% na realizaciju proizvoda.

 

         Kako do boljeg `ivota

 

       Narodi Balkana jo{ uvijek nisu svjesni toga da su sami krivi za slu sudbinu koju trpe, ve} smatraju da su `rtve nekakvih  imaginarnih sila” oli~enih u pojmu  sudbina. Nisu to nikakve imaginarne sile. Te sile su u samom narodu, a to su sile njegove neprosvje}enosti i neinformisanosti. Ili kao {to re~e urednik lista ARGUMENT, Ratko Dmitrovi}: [to prije razbijemo iluziju kako smo  politi~ki zreo, svestan, mudar i ~astan narod, pribli`}emo se vratima iza kojih stanuje bolji `ivot.”

        Umjesto toga nakaradan  a masovan {kolski sistem  i dalje proizvodi neograni~enu “ koli~inu”veoma {tetnih  poluintelektualaca. A poluintelektualac je bolesna dru{tvena pojava koja je objelodanila dvije stvari:

   -da je kulturni obrazac neophodna dopuna

     nacionalnog i politi~kog obrasca i

    -da {kola koja daje samo znanje bez

      uporednog vaspitavanja karaktera nije u

      stanju sprije~iti pojavu takvih, za dru{tvo

      pogubnih, tipova  kao {to su

      poluintelektualaci.

     

      Kulturni nivo stanovni{tva je jedan od osnovnih preduslova izgradnje gra|anskog dru{tva i implementacije demokratskih dru{tvenih odnosa, u okviru kojih se mo`e bolje `ivjeti. Zna~i, ako `elimo bolje `ivjeti, moramo biti kulturniji: moramo po{tovati drugoga, njegov rad,  njegova prava, zajedni~ku imovinu, okoli{ itd. Bude li stanovni{tvo destruktivno kao do sada, bit }emo i dalje sirotinja jer nijedno bogato dru{tvo ne bi moglo toliko toga ponovo da stekne i izgradi koliko jedna, pa i  relativno mala, destruktivna grupa mo`e da razbije i uni{ti.

      Ali, kod na{eg stanovni{tva se i dalje  podr`ava  destrukcija, pasivnost i konformizam. Biti konformist, zna~i pona{ati se u svakoj situaciji na prikladan na~in bez ikakvog pokazivanja svoje individualnosti, kriti~kog stava i selekcije (“ ne talasaj”=ili

|u|ut, po Ivi Andri}u). Kad se jedinka pona{a kao aktivan nosilac kulture, ona tada ispoljava maksimum stvarala~kog anga`ovanja i igra pozitivnu, djelotvornu ulogu. Zna~i, li~nost prihvata norme i standarde postoje}eg dru{tva i kulture, ali ih i oboga}uje, pro{iruje repertoar vrijednosti i stvara nove vrijednosti, koje mogu jednog dana postasti obavezan dio nove kulture. Taj }e se novi u~inak kulture prenositi slijede}im generacijama u procesu socijalizacije. A {ta li }e ove  aktuelne generacije poluintelektualaca i |u|ut   ( vidi  Ivo Andri} PROBA) ostaviti slijede}im generacijama?!

       Zato je bio u pravu  pjesnik Jovan Du~i} kad je rekao: TREBA IMATI  JAK  KARAKTER DA BI SE IZGRADILA DOMOVINA Nadajmo se da ga dovoljan broj stanovnika na{e domovine  ima.  Bez te nade sve bi bilo besmisleno.

                       


                                       

  Dr Radojka Pra{talo

                                                   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

prastalo@etfbl.net

 

OBRAZOVANI LJUDI- jedini resurs

 

 

 

Uvod

 

         Uzaludno smo ~ekali da  bar sada{nja Vlada ( kad to ve} ninije uradila niti jedna od prethodnih) preduzmu ne{to energi~no  u pogledu radikalnih reformi u obrazovanju. Umjesto toga ministar obrazovanja se bacio u gra|evinarstvo, a  probleme i pitanja vezana za obrazovanje  samo otaljava. Za to vrijeme vozovi ka Evropi i izvjesnijoj budu}nosti  prolaze, a  mi jo{ nismo sposobni niti u jedan od njih da usko~imo..     

         Za{to u na{em entitetu ni poslije devet godina od zavr{etka rata, nema vidljivijih pomaka ka boljem? Sve ozbiljnije analize stanja u na{em dru{tvu, te analize uzroka i posljedica takvog stanja   bi nedvosmisleno pokazale   da su u prethodnih 15 ( a mo`da i vi{e) godina  najvi{e zatajili ba{  ministarski resori iz oblasti obrazovanja i kulture. Kao posljedicu toga mi danas imamo generacije koje su nedorasle  za rje{avanje problema dana{njice, a {to je najtragi~nije u tome je ~injenica da se, zahvaljuju}i ovakvom fosiliziranom {kolstvu, i dalje generi{e takav  isti  kadar. To je  glavni razlog {to  se jo{ i danas, devet godina poslije zavr{etka rata, brljugamo u onom istom glibu u kom smo i tada bili, a i dalje  se ne nazire put izlaska iz njega.  Na`alost, to ne smeta premijeru da u nedavnom intervjuu televiziji izjavi da je Republika Srpska svijetla ta~ka u BH i da je  ovdje u svemu postignut bolji napredak nego u Federaciji BH. Naro~ito u po{tivanju ljudskih prava.... Situacija na terenu ga potpuno demantuje, jer u Federaciji je sve bolje nego kod nas: i {kolstvo i zdravstvo i poduzetni{tvo i nevladin sektor,  turizam, ~isto}a,  a time vjerovatno i zakonitost.   Ako ve} kod nas nema u vlasti niko ko bi mogao ponuditi rje{enje, za{to se ne ugledati na uspje{ne zemlje kao {to su [vajcarska, Irska, Finska ..? Me|utim, problem je u tome {to kod nas oni koji bi to trebali da urade obmanjuju nas, a mo`da i sebe, pri~om o tome kako je RS svijetla ta~ka u BH!? Upravo zato smo odlu~ili da  iznesemo i ponudimo najodgovornijima u vlasti  i ~itavoj javnosti Republike Srpske  istinu o stvarnom stanju u na{em entitetu, bar {to se ti~e  obrazovanja i nauke.

 

        Na nedavno odr`anim lokalnim izborima u RS vladaju}e stranke su do`ivjle fijasko. Tim je  povodom strana~ki lider Mladen Ivani} izjavio da  Vlada zbog toga ne}e pasti (!?), ali  se mora razdrmati i u   nekoliko narednih  mjeseci mora preduzeti vi{e radikalnih mjera da bi  i dalje opstala.

     Da bi zaista tako moralo biti  mo`e se zaklju~iti i iz skora{nje izjave  ugledna srpske pliti~arke Latinke Perovi} koja je svojevremeno bila `rtva Brozovog re`ima jer je nastojala da jednim vidom  pli{ane revolucije transformi{e Brozov totalitarni re`im u demokratski, a Brozovu dogovornu ekonomiju u tr`i{nu ekonomiju. Da je to uradjeno mi bismo ve} odavno bili u EU, a rata ne bi bilo. Medjutim, mediokriteti kojima se Broz okru`io su  brutalno eliminisali Latinku Perovi},  i nastavili prema ponoru u koji su nas doveli  1991/ 92. A Latinka Perovi} je rekla: :Srpsaka politika je uvijek bila demago{ka, tj. bez radikalnih poteza, pa nam kao takva nije ni trebala.  Takav haos kakav je takva politika stvorila , napravio bi se i sam od sebe, tj. i u slu~aju da politike i politi~ara  uop{te nije ni bilo.  To isto je, prije dvije godine za vrijeme mandata Ivice Ra~ana u Hrvatskoj,  samo drugim rije~ima,izrekao jedan ugledni hrvatski akademik, koji je rekao: Da kojim slu~ajem naprasno umre 100 hrvatskih politi~ara sa vrha vlasti i na njihovo mjesto se dovede 100 slu~ajnih prolaznika iz Ilice, ni{ta se ne bi promijenilo!

       Pa kad oni tako govore o svojoj vlasti, {ta tek mi da ka`emo o svojoj? Njihove vlasti su njima bar u nekim segmentima stvorile ne{to dr`ave i institucija, a na{e nama nisu nigdje i ni{ta! Kod nas niti jedna institucija ne radi: od mjesnih zajednica do sudova!

 

          Upravo zbog toga predla`emo da te,  na ovaj na~in iznu|ene, radikalne  mjere budu u oblasti prosvjete, obrazovanja i nauke, jer je to jedini radikalni  potez  koji mo`e imati VIDLJIVE i  DUGORO^NE  POZITIVNE POSLJEDICE na dr`avu i dru{tvo. Ujedno je to jedini na~in da ova vlada ostane zabilje`ena u sje}anju, a mo`da i u historiji naroda koja nije bila 100% onakva kakvim srpske vlade opisuje Latinka Perovi}.  

 

Kako to rade uspje{ni narodi

 

          [vajcarci, bez obzira na to {to imaju  izuzetno sre|enu dr`avu,  ni{ta ne prepu{taju slu~aju jer su duboko svjesni da }e njihovo “ sutra” zavisiti od toga {to danas rade, planiraju i promi{ljaju. Pri tom oni sebe i svoju dr`avu posmatraju u kontinuitetu promjena koje su nu`ne da bi i{li ukorak sa svijetom, jer samo tako mogu odr`ati ili unaprijediti postoje}i standard. Jedan njihov ugledni intelektualac, u vezi sa tim, ka`e: “Mi uvijek idemo otvorenih o~iju i pazimo da se ne desi neko ~udo koje bi nas moglo zate}i nespremne. Pri tom se oslanjamo na na{e {kolstvo koje je do sada budno pratilo sve promjene i adekvatno i na vrijeme  im se prilago|avalo, ~emu se nadamo i ubudu}e.

           Zar ne bismo bar ne{to mogli nau~iti od njih kad u vlasti  ve} nemamo one koji bi to  sami znali?

 

            [vajcarci u narednih 10-ak godina ne o~ekuju neke radikalne promjene u svom dru{tvu ve} samo one koje teku lagano, u kontinuitetu, ali koje }e zasigurno doprinijeti tome da sve manje i manje bude radnika u plavim a sve vi{e u bijelim mantilima.  To, me|utim, ne zna~i da }e biti manje radnih mjesta, ali zna~i da }e se tra`iti druga~ija struktura zaposlenih, pa se tome treba na vrijeme prilagoditi, kako obrazovnim  sistemom tako i  zakonodavstvom. Ako se to ne uradi na vrijeme, privreda koja je ve} danas veoma mobilna, u trenu }e demontirati svoje pogone i preseliti na podru~je koje im obezbje|uje bolje uslove privre|ivanja. Na`alost, kod nas niko nije vodio ra~una o tome da se potrebna struktura stru~nosti kadrova  drasti~no promijenila, pa na{e {kolstvo i dalje privredi i dru{tvu  nudi kadrove kakvi  su joj bili potrebni prije 30 godina! Otuda tolika nezaposlenost. O tome je skoro na TV govorio direktor agencije  za posredovanje pri zapo{ljavanju SPEKTAR, iz Banjalukre. Oni naprosto na tr`i{tu rada ne mogu na}i takav kadar koji se od njih tra`i, pa su zato uveli neke kurseve za brzinsku izobrazbu  bar nekih struka.

 

            U zemljama ~lanicama OECD-a znanje je  najvi{e doprinijelo privrednom rastu tokom devedesetih godina zahvaljuju}i primjeni novih tehnologija, {to se odmah odrazilo na pove}anje produktivnosti, sni`enje tro{kova, stvaranje  novih proizvoda.  Irska i Finska su sjajni primjeri zemalja koje su preokrenule svoju sudbinu pametnom upotrebom znanja.  U Irskoj je  orjentacija na obrazovanje i informacione tehnologije bila  odlu~uju}a za transformisanje jedne  poljoprivredne zemlje u najve}eg evropskog izvoznika kompjuterskih programa, dok se Finska za samo jednu deceniju preobrazila od izvoznika drvenih trupaca i papira u zemlju ~iju privrednu osnovu ~ini znanje ( NOKIA). Tako su Irska i Finska, zemlje sa za~elja Evrope  u{le u dru{tvo najrazvijenijih zemalja Evrope zahvaljuju}i   forsiranju znanja i obrazovanja u periodu ne du`em od 15-ak godina i postale najve}i izvoznici pameti     ( softvera) u Evropi. U razvoju njihove privrede u~e{}e  je uzeo univerzitet, a Finska je  postala uspje{na zemlja zato {to  je otko~ila univerzitet,  iskoristila ga i dala mu priliku da doprinese privredi, {to kod nas jo{ nikom niti ne pada na pamet.

 

          Ovi primjeri su veoma pou~ni i za nas. Samo je potrebno da neko u vrhu dr`ave to shvati i pokrene. U Finskoj je to uradio, prije ne{to vi{e od desetak godina, njihov premijer, koji je pozvao sve pametne ljude u zemlji, dao im odrije{ene ruke i prikladan bud`et sa zadatkom da prona|u ono {to bi preporodilo Finsku. I oni su prona{li. Sli~no je bilo i u Irskoj. Dakle, bez odgovaraju}ih poteza vlasti, ni{ta se ne mo`e posti}i!

 

Situacija u na{em dru{tvu

 

            A {ta da mi ka`emo za na{e {kolstvo i da li bi iko mogao na njega ra~unati u tom smislu? Ono se zaista nije prilago|avalo nikakvim promjenama i  danas se doima kao neki fosil  iz davnih vremena. Ko je za to kriv, sada nema koristi utvr|ivati ve} treba hitno ne{to konkretno preduzimati da se ovakva, nepodno{ljiva situacija, promijeni. Jer, novo vrijeme tra`i novog ~ovjeka druga~ije stru~nosti  negoli je to bilo dosad. I to je jedan od razloga {to se ne mo`e naprijed i {to je sve vi{e nezaposlenih i nezbrinutih. Kadar {kolovan na dosada{nji na~in se te{ko prilago|ava novim uslovima  rada i stvarala{tva jer je navikao da bude samo reproduktivac a ne i kreativac, inicijator. Klasi~ni na~in sticanja znanja u na{im {kolama i univerzitetima je postao prevazi|en, zastario.

             Ako imamo na umu ono {to je rekao dr Hiben sa sveu~ili{ta u Prinstonu                       ( Princeton): Obrazovanje je doraslost svim `ivotnim situacijama, jasno nam je da ~itavo na{e stanovni{tvo nije doraslo `ivotnim situacijama svog vremena. Naj`alosnije u svemu ovome je {to je ovakva pojava najvi{e izra`ena na najvi{im nivoima {kolstva, koji bi trebali da slu`e dobrim primjerom ni`im nivoima {kolstva. A upravo je obrnuto: oni slu`e ni`im nivoima {kolstva lo{im primjerom! @alosno je da ni na fakultetima nema timskog rada, nema sloge, nema udru`ivanja snaga ~ak ni u cilju progresa vlastite katedre, vlastitog fakulteta, a kamoli dru{tva u cjelini. A jedna poznata izreka ka`e: TIMSKI RAD JE SREDSTVO KOJIM PROSJE^NI LJUDI POSTI@U NATPROSJE^NE REZULTATE. O~igledno da je oni nisu ~uli, a sami nisu mogli do}i do tog zaklju~ka. Nije te{ko zaklju~iti {to su razlozi za to: Zbog manjka morala i nepostojanja pravne dr`ave dokopali se nesposobni pojedinci titula i katedri na razne sumnjive na~ine, pa sad moraju, pod svaku cijenu, sprije~iti da neko sposobniji od njih ugrozi njihove ( bijedne) pozicije. Takvi sjede na tim mjestima po trideset i vi{e godina, imaju iste, poslu{ne asistente i nikakvih zasluga za nauku i dru{tvo…Njihova vizija je tako sku~ena da ~ak ne mogu zaklju~iti da }e im se takvo pona{anje vratiti kao bumerang kroz malu i bijednu penziju, kroz lo{e zdravstvo i kulturu, te  kroz svaku drugu bijedu kao {to su ratovi i sl. A ako se me|u njima pojavi neko ko nije kao oni, taj pro|e kao {to su pro{li Ivo Andri} i Me{a Selimovi} koji su bili izvrgnuti nipoda{tavanju, maltretiranju, pritiscima razne vrste i sl.  Zbog toga su bili prisiljeni ili da odu ili da budu progla{eni antidr`avnim elementima. Ogor~eni Me{a Selimovi}, prije nego {to je morao da iz takvih razloga  iz Sarajeva pobjegne u Beograd, rekao je: Bosna je te{ka, teretna zemlja. U njoj nije `ivjeti lako. Pogotovo ako si centimetar vi{i od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vje~ito ispa{tanje.. Istu misao je, sigurno ne slu~ajno, izrekao i Ivo Andri} u svojem djelu OMER PA[A LATAS: U Stambolu ti mogu oprostiti sve, samo uspjeh ne.  A duh Stambola  je u Bosni uhvatio dubok korijen. Dok god je `ivotna filozofija takva u {kolstvu, a time i u svim drugim oblastima `ivota, ~emu se onda nadatii? A takva filozofija `ivota bila je aktuelna u svim segmentima `ivota posljednjih ~etrdesetak godina na prostorima ex-YU. To je ta tzv.  politika negativne kadrovske selekcije, po kojoj se na sve mogu}e na~ine potiskuju i opstruiraju talentovani i vrijedni ljudi  za ra~un ograni~enih, poslu{nih, pokvarenih i sl. Mi svi smo navikli da oni ljudi koji  su bili nestru~ni, nesavjesni, nesposobni na prethodnom rukovode}em polo`aju, redovito po isteku mandata dobijaju jo{ bolji polo`aj kao nagradu za to. U stvari, ta nagrada nije isklju~ivo zato {to su bili lo{i ve} i zato {to su bili poslu{ni re`imu. A to je bila najva`nija karakteristika svakog  ambicioznog ~ovjeka u totalitarnom re`imu, a i danas je jo{ uvijek tako. Kao posljedica takve politike, sve balkanske sredine, uklju~uju}i i na{u,  su sad u situaciji da  im je  najve}i problem, za neki budu}i progres, upravo nedostatak kadrova. Talentovani ljudi su rijetkost i ako se `eli bolja budu}nost prema njima se dru{tvo mora pona{ati kao prema najdragocjenijem blagu, a ne kao prema korovu, kao {to se kod nas i danas radi. Zbog toga sad nemamo ni stru~nih politi~ara, ni stru~nih pravnika, ni stru~nih ekonomista, ni stru~nih novinara i td., pa je time omogu}eno  da najglasnije vi~u i najvi{e di`u glavu ba{ oni koji najmanje vrijede, tj. umi{ljene glave koje siled`ijstvom i bezgrani~nom ta{tinom izazivaju prezir i mu~ninu okoline i ~ine ogromne {tete po dru{tvo i dr`avu!

 

       Danas se na sve strane govori o resursima ( kojima je na{a zemlja siroma{na), a zaboravlja se da bi na{  jedini pravi resurs mogli biti obrazovani ljudi. Ulaganje  u znanje i obrazovanje je najrentabilnija i najsigurnija investicija, a ne i dalje  samo u  bespotrebne materijalne investicije ( kao {to su mijenjanje prozora na ETF-u, kre~enje {kola svake godine i sl.)  Bez toga nam nema uspje{nog razvoja. Ako imate ljude koji znaju raditi, imat }ete i dobru privredu i sve ostalo.  A da biste to imali, morate ih adekvatno obrazovati. Taj problem kontinualno postoji u cijelom svijetiu, ali se razumna rukovodstva nose s njim iako je proizvodnja nau~nih informacija neuhvatljivo brza.  A na{a rukovodstva su davno ispala iz te trke! Skoro se vodila javna rasprava o novom zakonu o univerzitetu, ali je ona bila neplodonosna jer su se ko~ni~ari koji su “ostav{tina” iz prethodnog nakaradnog sistema, gr~evito  borili da se u tom zakonu ba{ ni{ta radikalno ne promijeni kako bi se produ`io njihov “rok trajanja”. I uspjeli su. Sve promjene su samo kozmeti~ke prirode, {to ne mo`e doprinijeti tome da univerzitet  ( sa znanjem koje bi po pretpostavci trebalo biti koncentrisano u njemu) kona~no postane  sto`er na{eg  dru{tva i PARTNER vlasti. Dok se to ne shvati i ne primijeni, NE]E BITI NIKAKVOG  NAPRETKA. To dokazuje situacija u mnogim drugim zemljama, a naro~ito situacija kod nas.

     U Republici Hrvatskoj imaju samo 7% fakultetski obrazovanih gra|ana, zbog ~ega je njihova Akademija nauka donijela  Deklaraciju o znanju  kojom od vlasti zahtijeva radikalne promjene sa ciljem stvaranja dru{tva znanja. Na{a Akademija se po tom pitanju niti ne ogla{ava, iako procenat onih koji imaju fakultetske diplome (me|u kojima  mnogi nemaju fakultetsko znanje) zasigurno nije ve}i od 3 %! A za{to se na{a Akademija ne ogla{ava? Odgovor bi se na{ao kad bi se objektivno izanaliziralo ko je tamo dospio i pod kojim uslovima.  I ne samo u Akademiju ve} i na Univerzitet.  Zbog toga se ni na{ Univerzitet ne ogla{ava ni povodom ~ega, jer je onima koji su mu na ~elu, isuvi{e dobro.  Medjutim, Sveu~ili{te  u Zagrebu  je ponudilo Vladi i  hrvatskoj javnosti  strate{ki dokument koji je napisalo 500 profesora i studenata pod naslovom “ISKORAK 2001. Kad ve} nemamo svojih ideja o tome {ta i kako raditi, koristimo se onda bar tu|ima! ”

 

Situacija na banjalu~kom univerzitetu

 

Paradoksalno, ali istinito, u visokom {kolstvu se   jo{ vi{e nego igdje drugdje, u duhu onih   mra~nih brozovsko-staljinisti~kih vremena , kao i u doba mra~nog Srednjeg vijeka i inkvizicije, gu{i svaka progresivna misao sa namjerom da se {to du`e zadr`i status quo koji je odgovarao onima koji su  koncentricali  mo} ( i vlast) u svojim rukama i koriste je isklju~ivo za svoju  dobrobit. Ako je takvo stanje, zbog niskog  stepena prosvije}enosti tada{njeg stanovni{tva i pod prijetnjom inkvizicije, i moglo da se odr`ava kroz stolje}a, potpuno je neobja{njivo da se odr`ava jo{ i danas. Ako ni{ta drugo ono zbog ~injenice da bar inkvizicija vi{e ne postoji, a bilo bi logi~no  o~ekivati  i  da je  stanovni{tvo kroz period od hiljadu godina postalo bar malo prosvje}enije i obrazovanije. Ili mo`da nije ta~no ni jedno ni drugo?

 

            Dok svijet ide velikim koracima naprijed,  na{i univerziteti to nikad nisu mogli, a ne mogu ni danas.  Oni su uvijek imali i imaju veoma sposobne  i  efikasne ko~ni~are koji su na sve mogu}e na~ine  nastojali da sprije~e svaki progres na fakultetima, smatraju}i ga najve}om opasno{}u po njih same. Zato su nipoda{tavali  svaki uspjeh  onih koji nisu bili  njihovi satrapi, a glorificirali  samo sebe i svoj navodni uspjeh.  Kao najopasniju polugu svakog eventualnog progresa smatrali su kadrovsku politiku, zbog ~ega su je uvijek dr`ali pod najve}om mogu}om kontrolom. I uspjeli su! Tako se do{lo do toga da nakon tolikih godina postojanja ve}ina fakulteta, te{ko da se ima  zakonom propisani broj nastavnika i saradnika, jer ljudi su dolazili ,  muvali se ovdje izvjesno vrijeme i kad su uvidjeli da nemaju nikakvu {ansu da se  ni u stru~nom  ni u  statusnom pogledu razvijaju i napreduju, napu{tali su fakultet i odlazili na razne strane. A oni koji su iz nekih drugih razloga morali da ostanu ovdje              ( porodica, patriotizam ili sl.) vjerovali su u onu Njego{evu:” Svaka sila za vijeka  i uzaludno su ~ekali da, po zakonima prirode, tada{nji  ko~ni~ari  odu  i tako ostave prostor za neke druge, bolje ljude  koji bi poveli fakultet putem progresa. Na`alost, svi prethodni ko~ni~ari su se uvijek pobrinuli za kontinuitet svoje politike, pa su i mnogi od  onih  koji su se uzaludno nadali izgubili strpljenje i  pod stare dane oti{li. Skoro je done{en novi Zakon o univerzitetu, ali , na`alost, mora se zaklju~iti da se ni{ta kvalitativno novo nije ugradilo u taj zakon (kao ni u nedavno done{ene nove programe) koji je, na svuu sre}u, Vije}e Evrope odbilo.  Sve {to se desilo je samo puka “kozmetika, iako prema najnovijim nau~nim saznanjima iz teorije rein`enjeringa, ne mo`e se ostvariti vidan  napredak ako se ne{to, {to je srozano i uni{teno do kraja kao na{ Univerzitet,  samo neznatno modificira i prilagodi ( komu i ~emu!), ve} samo ako se SVE PO^NE IZ PO^ETKA!  Rein`enjering polazi od postavljanja temeljnih pitanja o smislu obavljanja nekog poslovnog procesa. Najjednostavnije re~eno, to je povratak na po~etak i poku{aj da se ~itav posao radi bolje, naj~e{}e na potpuno druga~iji na~in nego {to je to prije bilo uobi~ajeno, ako se taj na~in pokazao neefikasan. Da bi to uradili oni koji imaju vlast na fakultetrima, mora ih neko prisiliti. A mo`da ni tada ne}e ni znati, ni mo}i, ni htjeti da to urade, jer im nije u interesu, a nemaju u glavi ni potrebnih premisa za to. Osim toga, radikalne stavove te{ko  mogu imati oni koji su pred penzijom ( mada ima iznimaka) i  njihovi, na`alost, mla|i satrapi,   kojima najvi{e odgovara ona komunisti~ka

ne talasaj  (- bar dok sam ja jo{ tu, a poslije mene mo`e da bude i potop!-), a koji ~vrsto dr`e kormilo u rukama i dalje vode ovu obrazovnu instituciju ( a time i ~itavo dru{tvo) u potpunu propast! Oni su se, naravno, dobro obezbijedili na razne na~ine i dobijaju po nekoliko raznoraznih honorara ( koje im omogu}uje ova smu{ena politika putem  vi{estrukih honorara i raznih upravnih odbora i sli~nih anga`mana), pa nisu `ivotno zainteresovani za boljitak fakulteta i Univerziteta u cjelini, a pogotovo ne  za bolji `ivot onih ostalih koji se nisu udomili” na drugim mjestima. A njihovu poziciju NE MO@E NIKO UGROZITI jer su se kontinuitetom nakaradne kadrovske politike obezbijedili da budu NEZAMJENJIVI  ( Neko drugi ne bi mogao da radi ono {to oni rade. A za ono {to bi trebalo da rade, mo`da bi se mogli na}i neki drugi, spopsobniji ljudi”-, govorio je uzaludno Du{ko Radovi}), s obzirom da su sve eventualne konkurente koji bi ih tjerati da budu bolji, eliminisali bilo kadrovskim me{etarijama ili namjernim spre~avanjem napredovanja asistenata ( Ima asistenata koji asistiraju po 30 godina! Zar to nije sramota predmetnog nastavnika  koji nije pomogao svom asistentu da napreduje? Zar to nije bila i obaveza nastavnika prema Zakonu o univerzitetu?). Tako da je, na`alost, i danas aktuelno ono {to je svojedobno, kao kritiku komunisti~kim rukovodiocima, govorio Du{ko Radovi}: “ Budite ponosni i nemojte priznavati svoje poraze. Za sve {to niste mogli i znali recite da niste hteli. Veli~ajte ono malo {to mo`ete, ismejavajte i omalova`avajte sve drugo {to je iznad va{ih mogu}nosti”.  I  Jovan Du~i} je kritikovao  patolo{ke pojave u dru{tvu, a njihove uzroke na{ao u slijede}em: ”Mlad ~ovek isti~e nove ideje, a star ~ovek isti~e samo staro iskustvo. Jedan uvek gleda napred, a drugi natrag, (uz ~asne iznimke, naravno).  Mladi politi~ari se bore me|u sobom uvek za ne{to {to }e tek postatri, a stari  politi~ari se sva|aju raspravljaju}i samo stare ra~une i stara zlopam}enja. Kad bi nam oni pra{tali na{e vrline i zasluge, kao {to nam pra{taju nedostatke i pogre{ke, gde bi  bio ovaj svet! Zato {to je tako kao {to jeste, ne stradaju najve}ma oni koji su najgori, nego ba{ oni koji su najbolji ( bez obzira bili oni mladi ili stari). U tom cilju, jo{ uvijek se inzistira na gomili, krdu, a ne na individui. “A gomila je uvijek u stanju ludila; ~ovek dolazi do pameti i svesti samo kad se izdvoji iz mase, jer gomila ne `ivi  od ideje, nego od strasti. Zato je pravi put na{e sre}e u~iti ~oveka da podigne poverenje u sebe, {to zna~i razvijanje personalnosti do njenih krajnjih mera.”-pisao je  Du~i}, a iz onoga {to se de{ava na fakultetima, vi{e je nego o~igledno da se, pored Andri} i  Selimovi}a, nije ~itao ni  Du~i}!

To sve navodi na zaklju~ak  da i sa samom organizacijom Univerziteta ne{to     (  ili ni{ta) nije u redu.  Zar nije trebao postojati mehanizam koji bi sprije~io da takve pojave egzistiraju na fakultetima kroz desetlje}a?  Ili je mo`da postojao, ali ga oni koji su vodili Univerzitet nisu kioristili? Ako to ve} nije bilo mogu}e u ona mra~na brozovska vremena, {ta je to {to sad spre~ava ukidanje takve blokade i onemogu}avanje takve vrste “privatizacije  i opstrukcije fakulteta?  Da li se sa takvim FOSILIZIRANIM stanjem na fakultetima, a i na samom univerzitetu, mo`e i u kakvu budu}nost? A da je zaista takvo,   potvr|uju i studenti u  svom ~asopisu “ BUM”  jo{  iz  decembra 2000. gdje doslovno pi{e:

            Sjetimo se automobila  sa po~etka vijeka i uporedimo ih sa dana{njim. Postavlja se pitanje: Kako  je mogu}e da institucije koje bi trebale predstavljati vrh intelektualnog potencijala u jednom dru{tvu do`ive takvo zaostajanje? Da li su oni imali neprijatelje koji su gu{ili njihov razvoj? Ili jednostavno, fakulteti nisu imali i nemaju dovoljno intelektualnih sposobnosti da odgovore na  izazove sada{njosti. Njihova najzna~ajnija karakteristika je konzervativnost, opreznost prema svemu novome, ustrajanje na starim metodama u znanju, bojazan od naprednih ideja.

            [ta re}i na ovo? I na ovako   o{tre  kritike  studenata, rukovodstvo  Univerziteta je ostalo gluho!

 

 Naj`alosnije u svemu tome je {to se to sve maskira pod pojmom ”autonomije” univerziteta ( ili ta~nije fakulteta). AUTONOMIJA univerziteta DA ( u odnosu na politiku), ali  AUTONOMIJA fakulteta NE ( s obzirom na Univerzitet!), jer ina~e postoji opasnost da se radi o demago{kom triku ( kako ka`e poznati publicista Drago{ Kalaji}) kojim privilegovani iz propalog re`ima nastoje da sa~uvaju svevla{}e svog neznanja, svoje gluposti i svoje amoralnosti. Ili bar da postoji kontrola vo|enja  politike na fakultetima, vrednovanje uspjeha   ( ili neuspjeha) i onemogu}avanje ovakvih negativnih pojava pravovremeno. Jer, navodna upravlja~ka  tijela     ( me|u koje spada i Savjet fakulteta) koja upravljaju fakultetima su i dalje birana  i manipulisana od strane pojedinaca ili manjih neformalnih grupa tako da predstavljaju samo farsu i nikako ne slu`e svrsi za koju su namijenjena. Dokaz za to je upravo situacija u kojoj se danas nalazi ve}ina na{ih  fakulteta. Da su ti organi  izvr{avali svoje obaveze predvi|ene zakonom, zar bi se moglo takvo ne{to desiti? A tako je bilo u prethodnom re`imu i na mnogim drugim fakultetima u zemlji. Bez obzira na to, jedino se moglo ~uti da je sada{nja vlast  Republike Hrvatske odlu~ila da ne{to u~ini po pitanju “lije~enja ove bolesti”. Naime, osnovan je Saborski pododbor za visoko obrazovanje, znanost i kulturu kome }e se mo}i obratiti za pomo} svi oni koji budu opstruirani po pitanju nau~nog istra`ivanja i napredovanja. Kod nas se o tome jo{ niti ne razmi{lja, a za to vrijeme  razna “ prijateljstva” i nepotizam i klijentelizam  odre|uju ko ima pravo na napredovanje i ko mo`e uzeti u~e{}a u projektima. Na taj na~in  se vr{e i  izbori u zvanja redovnog profesora sa manjim opusom nego {to je potrebno za docenta i obrnuto. ( REPORTER 5.  nov. 2002). Istovremeno se rektor hvali kako je banjalu~ki Univerzitet dobio najvi{e projekata u BH, mada  ogromna ve}ina zaposlenih na Univerzitetu o tome ni{ta ne zna. Pa ko onda radi ( i zaradjuje) na tim projektima? Ili jo{ bolje pitanje: Ko ima koristi od njih? To zna~i da niti je Univerzitet ono {to bi trebao biti po definiciji, niti su to fakulteti. Preovladava trijumfalisti~ki talas prosje~nosti koja uni{tava izuzetnost.  Zbog toga univerzitet nema snagu, kao {to re~e jedan srednje{kolski profesor, jer nema kredibilitet! A kako bi je imao kad se u njega infiltriralo svega i sva~ega, pa sada takvima odgovara komunisti~ka politika tipa ne talasaj, da im ne bi ispali orasi iz njedara!

 

Univerzitet i njegvi fakulteti su izgubili svoju osnovnu karakteristiku koja se sastojala u tome da oni sakupljaju znanje, da ga predaju novim generacijama u kontinuitetu i da imaju u svakom trenutku spremne timove koji }e kvalitetno pomo}i da se rije{e razni iskrsli problemi u dr`avi i dru{tvu.

 Zato je i Vlada bespomo}na, jer nema ( a ne zna ni da bi trebala)  nekoga na koga bi mogla da se osloni.  Na{ Univerzitet samo formalno egzistira, vegetira..

 

  U razvijenim dr`avama  se mnogi problemi kao {to je nezaposlenost mogu rije{avati   velikom  fluktuacija stanovni{tva   koju vlast podsti~e na bazi  informacija  dobijenih  od  univerziteta koji prate situaciju. Ako pogledamo {ta rade na{i fakulteti, sa `aljenjem moramo konstatovati da se to ni najmanje ne uklapaju u ovakva doga|anja! Univerzitet bi morao biti BAZNA institucija ove dr`ave, a on je dalje i od same margine. Dodu{e, takav kakav je, nije ni zaslu`io bolji tretman, ali ostaje pitanje KO ]E URADITI ONO [TO BI TREBAO URADITI   PRAVI    UNIVERZITET u jednoj dr`avi?  Smu{ena politika koju vode pohlepni kratkovidni politi~ari je upravo sretna  {to ih jedan PRAVI UNIVERZITET ne raskrinkava pred  javno{}u i {to ih ne ometa u njihovim prljavim rabotama. Zato ga konstantno  i dr`e na margini i oko nje i ne ~ine ba{ ni{ta da bi univerzitet postao ono {to bi trebao biti po definiciji. A narod uzaludno o~ekuje od navodnih intelektualaca  i navodnih univerziteta da ne{to urade u smislu promjene situacije na bolje.

 

[to se ti~e pravog nau~nog rada koji bi bio za dobrobit dr`ave i dru{tva, tog te{ko da je na na{im fakultetima uop{te ikad i bilo. Zar se nau~nim radom mo`e nazvati rad u koji profesor ne uklju~uje  ~ak ni svog asistenta ( vjerovatno iz straha da ovaj ne vidi {ta on ne zna i iz straha da  ga ovaj ne nadma{i!)? Upravo  zbog nepostojanja timskog rada i  zbog izostanka volje da se pospje{uje obrazovanje i napredovanje  fakultetskog kadra izostali su i rezultati, a sve aktivnosti  ve}ine  fakulteta ( i univerziteta u cjelini) u proteklih 40 godina se ne mogu nikako druga~ije okarakterisati osim kao PUKO VEGETIRANJE. I na`alost, ni{ta se ne}e promijeniti na bolje dok se ne desi pobjeda duha, jer, kako ka`e Du~i}: “Uvek pobeda duha dolazi pre svake materijalne pobede.” A do pobjede duha ne mo`e do}i sa dosada{njom vrstom rukovode}eg kadra, jer da je moglo, ve} bi za toliko  godina valjda i do{lo!  [teta,jer mnogi fakulteti su u zadnjih osam godina imali velike {anse. Naro~ito  Elektrotehni~ki fakultet. Zar nije bilo najnormalnije da ovaj  Fakultet  bude  prvi, najbolji i najkonkurentniji provajder, bar u Banjaluci ako ne i {ire? Zar ovaj Fakultet nije imao najbolju kadrovsku preddispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje kadra  za informatizaciju na{eg dru{tva? Zar ovaj Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne timove  za  informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj  Republici po pristupa~nim cijenama? Zar nije trebalo biti mogu}e sve ateste potrebne privredi RS  vezane za oblast elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne pla}ati to fakultetima i institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega toga.  Oni koji su rukovodili ovim Fakultetom u zadnjih desetak  godina dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da Fakultet ostane i dalje  samo jedna odurna `abokre~ina zaostala iz brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost,  i ~itavo dru{tvo.   i ne samo to. Na ovom Fakultetu se najmanje 20 godina vodi politika rastjerivanja kadra i stvaranja poslu{nog kvazikadra.  Kao posljedica toga Nastavno-nau~no vije}e Elektrotehni~kog fakulteta u Banjaluci, nakon 40 godina postojanja ovog Fakulteta, ima samo 22 ~lana, tako da se niko ne smije ni prehladiti, jer odmah nema kvoruma ili dvotre}inske ve}ine. A o  tome da nikad nema materijala da bi  se  izabrao valjan dekan, da se i ne govori. Oni koji su vladali ovim Fakultetom zadnjuh 20 godina  rastjerali su sve {to se dalo rastjerati kako bi oni  postali i ostali NEZAMJENJIVI i JEDINI sve do smrti!

          S obzirom na situaciju u dru{tvu, vrlo je vjerovatno da je situacija sli~na ili ista na ~itavom Univerzitetu. Zbog toga ovo dru{tvo nema svoju elitu, ve} samo kvazielitu, pa takvo dru{tvo nema ko da povu~e naprijed. Oni rijetki pojedinci koji bi ne{to da urede, savr{eno su blokirani od strane kvazielete i izvrgnuti mobingu i teroru. A naro~ito ako se radi o `enama.

 

Zna~i, na{e dru{tvo je psihi~ki bolesno i kao takvo potpuno nespremno za ono {to se zove  TR@I[NA  UTAKMICA. A ako sebi ne obezbijedimo odgovaraju}e mjesto u toj utakmici,  dokinut }emo sami sebe.  U svijetu gdje je  osnovna mjera svega uspjeh (ali realni a ne umi{ljeni), mi nemamo nikakve {anse, jer sa krivim ljudima na pravim mjestima se zaista ni{ta ne mo`e posti}i.  U tom slu~aju, jedino {to bi nama moglo ostati je da budemo smetli{te za radioaktivni i svaki  drugi otpad, a stanovni{tvo }e zbog bijede i bole{}ina izumrijeti ili raseliti se po svijetu. Jedino }e negdje u historijskim dokumentima ostati zapisano da su tu nekad `ivjeli balkanski Srbi. A mo`da ne}e ni u njima ako to nekom mo}nom u budu}nosti ne bude odgovaralo, jer historiju je najlak{e falsifikovati..

 

            Dok univerziteti na{ih susjeda postaju ~lanicama evropskih asocijacija univerziteta  i svoje znanje udru`uju sa najelitnijim evropskim univerzitetima koji slu`e Evropskoj Uniji kao putokaz kamo treba i}i i {to treba raditi, na{i fakulteti  ~ame u mraku u koji su ih uveli vlastiti ko~ni~ari uz podr{ku smu{ene politike. A i   mi bi trebali postati dio tog  svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti ve} citirano  upozorenje jednog ministra vlade Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:

 

 

U~imo, u~imo, i u~imo druge  jer znanje }e odrediti da li }e neki narodi u budu}nosti uop{te postojati ili ne.

 

 

Ni{ta od Evrope i Bolonjske deklaracije

 

          EU nastoji povezati sve evropske univerzitete na bazi Bolonjske deklaracije, {to je vrlo dobro, ali se, s obzirom na zate~eno stanje  u na{em visokom {kolstvu, name}e pitanje: Kad }e to i da li }e uop}e biti mogu}e na na{im univerzitetima? Pored gore navedenih problema koji su balast iz prethodnog dugotrajnog nakaradnog politi~kog sistema, a koji se ogledaju u drasti~nom padu morala  i  iskvarenosti mentaliteta fakultetskog  kvazikadra, postoje jo{ jedan veliki problem a to je siroma{tvo. Prema ovoj deklaraciji predvi|ena je, izme|u ostalog, i razmjena nastavnika i studenata za {to bi trebalo uvesti engleski jezik u nastavu, a neophodno je omogu}iti  studentima  izbor bar 30% kolegija, formirati  bogatu biblioteku sa mno{tvom najnovijih naslova, oformiti skupe laboratorije sa najnovijom opremom itd,  {to sve veoma mnogo ko{ta.  Ali, ipak treba po~eti, za {to je potrebna detaljna stratregija jednog ve}eg broja stru~njaka me|u kojima bi glavnu rije~ trebali da vode ipak oni iz inostranstva, jer ovi na{i, da su bili sposobni da i{ta takvo urade, valjda bi dosad bar ne{to  zapo~eli na osnovu nekog dobro smi{ljenog dugoro~nog plana, {to oni  nisu uradili, pa bi bilo  tra}enje vremena i dalje to od njih o~ekivati. A ako se i izdvoje neke pare iz bud`eta, one se stra}e kao {to su stra}ene pare date za zamjenu prozora na ETF-u, koji su bili od tre{njinog drveta i mogli su, uz pravilno odr`avanje, trajati jo{ 40 godina. Da su od tih para pove}ane plate osoblju  na Fakultetu da se dalje ne osipa ili da su date za laboratorijsku opremu ili sli~no, neko ne bi mogao da stavi  pare u svoj d`ep.!

 

Ako se ovo sve ima u vidu, mora se konstatovati da kod nas, pored toga {to nema pravog obrazovanja, nema  ni prave  nauke, a nije je nikad ni bilo! Zato u pogledu instaliranja nauke u na{e dru{tvo treba krenuti od samog po~etka. Najprije treba pripremiti zakonsku regulativu koja }e na fer na~in regulisati odnose u ovoj oblasti i koja }e motivisati  nau~nike da se bave istinskom naukom. Potrebno je   razvijati tehnologije i biti na svjetskom tr`i{tu jer kod ku}e }e se brzo “ zaspati  sa par radova i sigurnom katedrom.  Zato treba razdrmati takve “uspavane.” Treba se osloniti na one koji mogu biti vo|e i organizatori u nauci, ali to ne mo`e sa  600 KM plate. Treba prepoznati te ljude i financirati ih, a to je rizik, jesu li ba{ ti pravi. Znanje nije u BiH nositelj razvoja ve} neki drugi kriteriji ( nepotizam, poltronstvo i sl.)  koji su generisali obilje tzv. “re`imskih nau~nika” koji su spremni koketiraju}i sa politi~arima zarad svoje koristi da potpi{u sve {to se od njih tra`i, bez obzira na njihovo li~no uvjerenje. To su nakaradni “ standardi” koji ne va`e izvan na{ih granica.  Kako to iskorijeniti?  Samo procesom demokratizacije, objektivizacijom svih  uslova  i kadrovske politike. Treba imati 3-4 STRATE[KA PROJEKTA ( a ne vi{e malih) na kojima }e raditi mnogo onih koji su stvarno orjentisani ka  nauci a rezultat njihova rada mora biti vidljiv i dostupan svim vidovima provjere: od stru~ne do javne, a ne kao danas.  Kod nas tu navodnu nauku nose pojedinci a ne timovi i sistam, kao {to bi trebalo. Bilo bi neophodno da se formiraju timovi i da iza njih stoji sistam da se oni ne bi morali  baviti ekonomijom i pre`ivljavanjem. Ako projekt pro|e recenziju, treba mu dati novac. USPJEH JE PITANJE IZBORA  i RADA A NE SRE]E.  Zbog toga i znanje mora biti tr`i{no orjentisanoi treba mnogo, mnogo vi{e raditi.

Genijalni ljudi su rijetkost i sredina ih naj~e{{e ne prepozna ili ih svjesno marginalizuje i potiskuje zbog straha od konkurencije. Me|u nau~nicima ima po koji genij, ali su to prete`no prosje~no inteligentni ljudi koji su dobro organizovani,znati`eljni, uporni i koji zbog toga posti`u rezultate. Imati znanje zna~i biti slobodan. Najlak{e je predvidjeti budu}nost ako je sami stvaramo, onda }emo znati kud idemo.

 

           Na sastanku Udru`enja prosvjetnih i nau~nih radnika RS odr`anog 5. 10. 2004 na Pravnom fakultetu u Banjaluci, rektor Dragoljub Mirjani} se hvalio  da banjalu~ki univerzitet ima najvi{e projekata. Prisutni su ovu informaciju primili sa ~udjenjem i uz pitanje: GDJE SU TI PROJEKTI i KO IH RADI, kad mi o njima ni{ta ne znamo!? Zna~i, rade ih pojedinci  koji  se pona{aju po pravilu  BOG JE NAJPRIJE SEBI STVORIO BRADU, a totalna NETRANSPARENTNOST na Univerzitetu i na Fakultetima im to omogu}uje.  Sa takvim projektima se ne treba hvaliti, jer se nema ~ime hvaliti, s obzirom da oni nisu NIGDJE ZA@IVJELI, u njih nije uklju~ena  ve}ina univerzitetskog kadra, a slu`e jedino za pranje novca strancima., Gdje je tu toliko spominjana transparentnost i ko je te projekte uop{te vidio i ocijenio, a pogotovo primijenio?

 

[ta treba uraditi

           

            Da bi se u~inio prvi iskorak iz za~aranog kruga u kom se na{e dru{tvo vrti, potrebno je da univerzitet staviti pod  efikasnu kontrolu ( radi spre~avanja “ko~ni~ara” u njihovom djelovanju). Kad se oslobodi i defosilizira univerzitet, kreativni ljudi }e slobodno mo}i da nude svoje ideje i saradjuju sa privredom,  {to }e omogu}iti da i mi primijenimo u svijetu poznat   tzv. PUSH –model tj. da “gurne privreda  sebe “ na kori{tenje, te da na|e neku “ ni{u” na svjetskom tr`i{tu u koju bi usmjeravao pojedince iz privrede. A da bi to univerzitet mogao, morao bi  imati MNOGO ZNANJA i ne bi  smio biti  ZAKO^EN kao {to je na{ ve} vi{e od 20 godina, kad je  smi{ljeno razbijen ( sa ciljem da se oslabi) na fakultete koji od tada predstavljaju “ privatnu pr}iju” nekolicine  zaposlenih, a ne snagu koja pokre}e dru{tvo. U takvim uslovima se  na no` do~eka” sve {to neko izvan ove nekolicine uradi, a osnov na kom po~iva svaki uspje{an univerzitet je PO[TOVANJE TU\EG  RADA, ~ime se pojedinci stimuli{u da rade i stvaraju, a ne suprotno kao {to se radi na ovim fosiliziranim fakultetima i univerzitetima zaostalim iz Brozova re`ima. Oni moraju da se tako pona{aju da bi zadr`ali status koji su stekli na osnovu politi~kih pritisaka, mita, korupcije, eklatantnih kr{enja svih zakonskih, ustavnih i ostalih normi i raznih  scenarija me|usobnih podr{ki u reizborima i izborima u vi{a zvanja ( “ ti meni, ja tebi u komisiji za izbor u vi{a zvanja, za reizbor i za recenzije knjiga- REPORTER, 5. novembar 2002.) Tako se stvara pozitivna  povratna veza reprodukcije neadekvatnog nakaradnog  kadra. Izlaz iz toga je postojanje prave nadkontrole pri odre|ivanju komisija, koje bi obavezno morale biti  sa  mati~nih fakulteta iz drugih dr`ava. Posljedica toga je bila inflacija navodnih profesora i nau~nika, sa konjukturom pravih nau~nika i potpunim odsustvom nauke u svim oblastima `ivota.  Naime, do{lo je do poplave RE@IMSKIH  nau~nika koji su za ljubav svog statusa bili spremni da potpi{u sve i sva{ta i protiv svojih uvjerenja i tako koketiraju}i sa politikom ostvarivali svoje privilegije, {to jo{ i danas ~ine. U tu svrhu se anga`uje i kadar izvana, koji je spreman da igra po zadatim notama jer mu je omogu}eno da u  toku jednog semestra do|e jedanput i da u tri dana odr`e predavanja za ~itav semestar, a prime apana`u kao da su dolazili svake sedmice (REPPORETER od 6. 10. 2004. predsjednik  Studentske organizacije Univerziteta Vladimir Djuri}: “....studenti dobijaju kredu, tablu i gostuju}e profesore koji organizuju nastavu jednog semestra u 3 dana.).Namje{taju}i honorare takvima, gu{i se razvoj vlastitig kadra.

 

           O svemu ovome svjedo~i negativna selekcija nastavnika koji su zbog toga reproducirali svoje neznanje na budu}e generacije i tako zatvorili {kolstvo u ~aroban krug bezizlaza, pa visoko {kolstvo podsje}a na zatvoreni geto samodovoljnih  istomi{ljenika.  Jedini izlaz iz tog za~aranog kruga je stvarna reforma koja bi u prvom redu trebala da obuhvati  KVALITETNU  REVIZIJU  svih zvanja u redovne i vanredne profesore , ~ak i pod cijenu da se potpuno ostane bez univerzitetskog kadra, jer ve}ina tog kadra nije ni{ta drugo do SAVR[ENI  KO^NI^ARI  SVAKOG  EVENTUALNOG  PROGRESA NA UNIVERZITETU. Time bi se omogu}ilo da se univerziteti  kona~no po~ne prervarati  u ono {to bi on po definiciji trebao da bude a to je  PODR[KA U ZNANJU  svim institucijama sistema  u dr`avi i dru{tvu  u cjelini.

 

    Da bi se ikud krenulo sa mrtve ta~ke Vlada mora povu}i prve poteze:

-         Na klju~na mjesta gdje se odlu~uje o obrazovanju  i nauci staviti  KOMPETENTNE, nepotro{ene  i nekompromitovane  ljude iza kojih stoje  uspjesi i iskustvo u ovoj oblasti. Ako mi takvih ljudi nemamo, na}i nekog u inostranstvu, kao {to rade Kinezi.

-         Odmah, u skladu sa va`e}im  Zakonom, a ne ~ekaju}i novi koji se uspje{no opstruira ve} vi{e od 3 godine, obaviti izbore na Univerzitetu u  Banjaluci. Obavezno zahtijevati da svaki kandidat izlo`i PLAN i PROGRAM rada.

-         Ne dozvoliti nikom da ponovi mandat ako iza sebe nema zna~ajne objektivno verifikovane rezultate i izlo`en i  {iroko prihva}en  plan i program za naredni mandat.  Pri verifikaciji rezultata  provesti  i anketu me|u prosvjetnim i nau~nim radnicima.

-         Uvesti ocjenjivanje u svim smjerovima: studenti ocjenjuju profesore, profesori ocjenjuju studente, dekane, prodekane, rektore, dekani ocjenjuju profesore, rektore itd. Obezbijediti korektnost u ocjenjivanju i sprije~iti revan{izam  i osvete.

-         Izvr{iti objektivnu reviziju svih zvanja u vanredne, redovne profesore i akademike.

-         Hitno donijeti Zakon o platama koji }e za{tititi prosvjetne radnike da budu slabije pla}eni od ~ista~ica i srednje{kolaca u dr`avnim institucijama i monopoliziranim firmama. Kroz ovaj zakon prosvjetni i nau~ni radnici moraju biti stimulirani za bolji rad.Tj. treba po~eti PRIZNAVATI TUDJI RAD, a ne ga nipoda{tavati kao dosad. 

-         Hitno donijeti Zakon o univerzitetu koji }e obezbijediti korektne odnose me|u zaposlenima na Univerzitetu i koji }e stimulisatri rad i stvarala{tvo, a ne nerad i me{etarenje, kao dosad.  U njega obavezno uklju~iti kategoriju: odgovornost.

-         Uspostaviti nadzor dr`ave nad  Univerzitetom osnivanjem Parlamentarnog odbora za visoko obrazovanje Narodne skup{tine koji }e nadzirati rad univerziteta i od koga }e za{titu mo}i dobiti svi oni opstruirani, diskriminisani  i terorizirani na Univerzitetu. Time }e se u~initi prvi korak ka otko~ivanju zako~enog univerziteta, a energija koju ima univerzitet ne}e vi{e biti na slijepom kolosjeku kao do sada,  ve} }e se usmjeriti u  pravcu razvoja dru{tva.

-         Dr`ava treba da  saradjuje sa univerzitetom, da tra`i od njega, kao PARTNERA, da

     u~estvuje u predlaganju va`nih odluka, na bazi onog {to ka`e savremena nauka.

-         [tetni potezi vlasti prema univerzitetu, a najvi{e POTPUNO  IGNORISANJE i MARGINALIZOVANJE Univerziteta od strane vlasti, treba da se odmah promijene.

-         Treba uvesti ODGOVORNOST za lo{e poteze u rukovo|enju fakultetima, univerzitetom i ministarstvom za obrazovanje , kulturu i nauku.

-         Obezbijediti nastavnom kadru da se kontinualno obrazuje ( bar jednom godi{ne da ode na 1 mjesec na neki inostrani  univerzitet) i stimulisati ih da  se osposobljavaju za predavanja i na engleskom jeziku ( kao u Sloveniji), jer }e to omogu}iti da na na{e fakultete do|e i do 15 % stranaca koji pla}aju {kolarinu!.

-         Uvesti redovna dvomjese~na sastajanja svih sudionika u visokom obrazovanju sa Vladom, radi zajedni~kih planova i strategija za razvoj dru{tva. Prema dosad vi|enom, oni koji su sjedili ( i sjede) u Vladi ne ostavljaju  ba{ utisak kompetentnosti.

 

 

Zaklju~ak

 

Zavr{imo ovo pismo izjavom prorektor Sveu~ili{ta u Rijeci  dr  PERE LU^INA,

 nau~nik svjetskog glasa,  koji ka`e:

 

           Univerziteti su temeljna institucija za prilago|avanje stanovni{tva tranzicijskim procesima i razvoju privrede. Da bi se uop{te  mogli implementirati tranzicijski zahvati, treba podizati nivo svijesti i nivo aktivnog obrazovanja stanovni{tva. To je osnovni preduslov za transformaciju privrede, jer samo dobro obrazovana i dobro organizovana radna snaga mo`e privu}i strane investitore i uvo|enje profitabilnih tehnologija.   Da bi mogli odigrati takvu ulogu, univerziteti se najprije moraju radikalno reformirati. To u prvom redu zna~i: omogu}iti SLOBODU AKADEMSKOG RADA i zatim razvijati kulturu kvaliteta, te izgra|ivati sustav za razvoj sistema kvalitete. Ovakvi kakvi  su sada, univerziteti ne mogu postati nositelji  razvoja, a da bi to mogli  mora se sa modela  dr`avnog upravljanja prije}i na model dr`avnog nadzora. Politika i privreda to moraju shvatiti, jer dok to ne shvate i ne prihvate, ni{ta se ne}e promijeniti!

       Zato treba donijeti krupnu politi~ku odluku  o tome u kom pravcu }e se razvjati dr`ava, kao {to su to prije 15-ak godina uradili Finci, a nedavno i Letonci.  Jasno je da u vrtlogu tranzicijskih promjena uz ovakvu strukturu dru{tvenih odnosa kakvu jo{ imamo, ne mo`e se napraviti nikakav zna~ajniji iskorak.

          Zbog toga mislim da  treba sve ulo`iti na jednu, jedinu kartu- kartu obrazovanja!Pri tom treba imati na umu da univerziteti moraju biti u funkciji   i  poticanja  razvoja regije. To zna~i da se trebaju postaviti i mjeriti prema najboljima (bench marking) u svijetu, a biti sposobnima rje{avati probleme iz svoje dr`ave i svoje  u`e okoline.

 

          Zato pozivamo sve sudionike  u obrazovanju, nauci i politici da se udru`e u svrhu ostvarenja boljeg `ivota za sve gra|ane na{eg entiteta, jer

 

          - @elite li bolji svijet, ne ~ekajte da vam ga drugi daju: primite se posla i sudjelujte u njegovoj izgradnji.-

 

                                                                          

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dr Radojka Pra{talo

 

                   NEVLADINA  (CIVILNA)  UDRUŽENJA


 

 

 

    Demokratizacija, a time i prosperitet, naše zemlje u prvom redu zavise od jačanja civilnog društva i obrazovanja i prosvjećivanja stanovništva. Pod tim se u prvom redu misli na obrazovanje za demokratiju, ali i šire. Na našim prostorima su tolerancija, poštovanje ljudskih prava,  poštovanje tuđeg mišljenja i tuđeg rada nepoznati pojmovi, jer  većina stanovništva  ima  mnogo dinarskih gena kojima su svojstvene upravo suprotne osobine. Zato se demokracija kod nas sporo uspostavlja i jasno je da se sama od sebe nikad neće ni uspostaviti ukoliko se ne bude intenzivno radilo na promovisanju demokratskih načela kao što su  poštovanje ljudskih prava, jednakosti, uzajamne odgovornosti,  poštovanju drugih ljudi i njihovog rada, njihovog  prava na sopstveno mišljenje itd. Čak izgleda da ni to neće biti dovoljno već se  takva nastojanja moraju i zakonski regulisati, npr. nemogućnošću da osobe, recimo mlađe od 50 godina mogu dobiti neki dokument a da prethodno  ne polože  ispit iz demokratije. Nešto slično postoji u Kanadi, Švajcarskoj i drugim uređenim zemljama gdje se  prilikom dobijanja državljanstva za strance obavezno predviđa ispit po brošuri koju izdaje država, a u kojoj se nalaze svi važni podaci o toj državi i društvu, uključujući obaveze i prava svakog građanina. Kod nas se svi stanovnici mogu smatrati “strancima” kad    je     u   pitanju   poznavanje demokratskih načela i uredjenosti drzave. Zato bi tako nešto  trebalo uvesti i kod nas, ali prvenstveno za naše stanovnike kako bi i oni jednog dana postali demokratski pismeni i osviješteni građani.

     Naše društvo se raslojilo na jednu grupicu izrazito bogatih i na  osiromašenu masu preostalih., tako da sada ne postoji onj srednji, izrazito građanski sloj koji bi na svojim leđima iznio teret preobražaja ruralnog stanovništva u građansko.  Tako nešto se moglo desiti jer je naša politika do srži korumpirana. Ona je sebi pribavila monopol u svemu i po tom pitanju se

 

 

 

 

uvođenjem  višestranačja nije ništa bitno promijenilo u odnosu na jednostranačje.  I ovi

političari su se potpuno otuđili od naroda, kao i oni prethodni,  i navodno provode neke             ( svoje )  programe  koji    nemaju    veze       sa stvarnošću. Osim toga elita vlasti  se okružila mediokritetima  iako teorija politike kaže da elita   vlasti   i  moći  propada  ako oko sebe ne

okupi one koji su obdareni posebnim sposobnostima, inteligencijom i integritetom. To jest,  ako elita u strahu od konkurencije okuplja prosječne i ispodprosječne ljude, onda to i nije elita već kvazielita i ona  mora propasti. A kod nas je upravo to vidljivo na svakom nivou. Kao korisni saradnici, kako političarima, tako i naučnicima mogu biti samo oni ljudi koji su pošteni, dobronamjerni i spremni da  što više nauče i urade, pa takve treba  i birati a ne poslušnike, konvertite, kameleone i “evet efendije”, iako su ovi drugi melem za sujetne i iskompleksirane “moćnike”. Sistem mora afirmisati, promovisati i dovesti na odgovarajuće položaje one koji su doista elita po svojim sposobnostima, a ne po praznim ( a često lažnim) titulama i diplomama. A kod nas je upravo suprotna situacija. Mnogi ljudi su izbačeni iz političkog života iako su posebni, iako su pošteni, zbog toga što su smetali onima manje sposobnima i manje poštenima. A  u tom izbacivanju, svojom šutnjom, podržala ih je  masa stanovnika koja nije ništa manje kriva od samih počinitelja.  Jer, kad se zlo desi, krivi su i oni koji su spavali ( a ne samo šutjeli), kao  što kaže  pjesnik Matija Bećković. Zato moramo mi, drugi građani, nekako ući u parlamentarnu demokraciju i uticati na svoju sudbinu, a ne ovako bespomoćno šutjeti i  sjediti skrštenih ruku.  To možemo jedino preko udruženja civilnog društva ili uvođenjem alternativnog tipa politike.  Tim više što u politiku pretežno ulaze beskarakterni  gramzivi ljudi, koje treba ograničiti u njihovim zlodjelima. Doduše, to je slučaj i   na zapadu, ali je njihov sistem   tako uhodan i stabilan da mu takvi tipovi ne mogu mnogo naškoditi, a kod nas to nije slučaj pa takvi potkopavaju naše društvo i državu sve dok se  sve ne uruši. Mi smo to trebali spriječiti prije nekoliko desetljeća, ali nismo.  Zato krivica ne pripada samo pojedincima koji su u to vrijeme vladali već i masi koja ih je podržavala. Masa nije protestirala na vrijeme i dozvolila je “neka voda nosi” ne znajući da je  još  Aristotel rekao: “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.” Upravo zbog toga  mi   ni danas, na pragu 21. stoljeća, u sred stare civilizovane Evrope, još nemamo izgrađene  stabilne političke institucije koje bi i nama garantovale civilizacijski  status.

     Zato i mi moramo “upaliti svjetlo” kao što su  u 16. stoljeću savjetovali reformatori crkve na zapadu. Kod nas to svjetlo nije još ni do dan-danas upaljeno.  Ne smijemo dozvoliti da nas obuzmu beznađe i očaj jer to sputava svaki progres. Samo je optimizam taj koji pokreće čovjeka i društvo naprijed. U tom moraju uzeti učešća SVI i dok god ne bude tako, nećemo se pokrenuti nikud iz te žabokrečine u kojoj se tako dugo, dugo nalazimo. Moramo se SVI boriti da kvalitetni ljudi dođu na prava mjesta, prave funkcije i da tamo rade posao koji znaju raditi. To možemo preko rada u civilnim udruženjima. Pravi  ljudi sami, bez naše podrške, nikad neće doći na ključna mjesta, jer im oni drugi, koji  neće da ispuste iz ruku “koku koja nese zlatna jaja”, to ne dozvoljavaju. Zato im put trebaju prokrčiti SVI građani, koji još uvijek sjede skrštenih ruku i uzaludno se nadaju da će  rješenje  stići odnekud “odozgo”, bez njihovog truda i zalaganja. Za to vrijeme prolazi im život u frustracijama i beznađu, a pohlepni i beskarakterni pojedinci i dalje nesmetano “vrše vlast” isključivo u svoju korist. A poznato je da je jedan od osnovnih postulata na kojem funkcioniše civilno društvo  ( a time i demokratija) upravo  princip supsidijarnosti koji kaže da se svaka odluka treba donositi na najnižem mogućem nivou, jer najbolje o tome što treba raditi i kako treba biti znaju oni na koje će se te odluke odnositi.      Generalno je poznato da  ako se  po pitanju kadrovske politike samo jednom  napravi promašaj to se negativno reflektuje na sveukupno stanje u cijelom prostoru, a kod nas se to čini godinama i decenijama,  bez ikakvog nagovještaja da bi se sa tim moglo ikad  prestati, pa onda nije ni čudo što smo dospjeli u ovako tešku situaciju i što se ne vidi izlaz iz nje. Mi živimo u sistemu haosa i obrnutog sistema vrijednosti već 4-5 decenija, kao da smo zemlja BUDALIJA!

      Radi “učenja demokratije” stanovništvo bi trebalo da se počne interesovati za rad i  suštinu raznih civilnih udruženja, te da se, prema vlastitom afinitetu, uključuje u njihov rad i preko njih vrše pritisak na vlast da  bude onakva kakva bi trebala biti. Zasada, na našu vlast ne vrši niko pritisak, osim nešto malo međunarodna zajednica, ali samo po tačno određenim pitanjim (povratak izbjeglica, Hag i sl. ).  Očekivalo se da će najveći pritisak vršiti boračka organizacija, ali su i ta očekivanja iznevjerena. Naime, boračka organizacija je podlegla intrigama stranaka na vlasti i razjedinila se, tako da je izgubila snagu i danas je posve marginalizovana. Slično je i sa penzionerima otkad im je lidera, mimo njihovih izbora, nametnuo prethodni premijer. Što se tiče udrženja  prosvjetnih kadrova, univerzitetskih profesora, ljekara, akademika i sl. ili ne postoje ili su, u startu, blokirana nekom kadrovskom kombinatorikom  moćnika iz   vlasti, tek, jedno je sigurno: niti pokaziju kakvu efikasnost, niti se oglašavaju. Prosvjeta je  kroz kraći period imala glasno  sindiklno rukovodstvo, ali je stranačka vlast našla način da i njih “umiri”, tako da danas prosvjetni radnici imaju najnižu cijenu rada od svih budžetskih potrošača, a vlast im  iz prethodnog perioda duguje mnogo i tako bijednih plata, bez ikakvog nagovještaja da bi im to mogla i htjela isplatiti.

 

Šta je civilno društvo?

 

      Našim ljudima je teško objasniti šta je civilno društvo i najčešće svi imaju krivu predstavu o tome, ako je uopšte imaju. A društvo se može smatrati civilnim (građanskim) ako   se  ljudi, nezavisno o državi i tržištu, zauzimaju za rješavanje nekih svojih problema, za neke svoje interese, za podmirivanje  nekih svojih potreba i uopšte učestvuju u društvenom životu. Također, kad te svoje interese javno zagovaraju ili kad se zalažu za opšte dobro, pa u tom cilju osnuju neku zakladu ili udruženje. Civilno (građansko) udruživanje  je  interesantna i za društvo veoma značajna pojava koja je opredijeljena za demokratsku konsolidaciju i izgradnju društva kroz partnerstvo i veće učešće građana u političkim procesima u društvu i državi. Taj sektor najčešće nazivamo nezavisnim, neprofitnim, nevladinim, dobrovoljnim, civilnim, građanskim ili trećim sektorom. Mi nemamo gotovo nikakvu tradiciju u tome jer takvo nešto nije bilo moguće u zadnjih 50 godina, a ono što je rađeno izmedju dva  svjetska rata, zaboravljeno je. Naša javnost nije decentralizirana. Ne postoji dovoljna količina nevladinih organizacija preko kojih bi normalan čovjek, građanin mogao participirati u vlasti i javnosti. Zbog toga  organizacije civilnog društva ne igraju kod nas  nikakvu ulogu u tranziciji, za razliku od  slučaja u drugim tranzicijskim zemljama gdje  nije tako. Kod nas se, pri tranziciji, igralo samo na jednu kartu: na kartu političkih stranaka preko kojih se vodi sav politički život, što nije dobro jer  je ponovo uspostavljena neka vrsta monopola, a monopol nije dobar.  On generiše nezadovoljstvo u građaninu  zbog predstavnika koji ga dobro ne predstavljaju, a  ne postoji kanal preko koga bi to on iskazao i nešto u tome promijenio. A upravo kroz civilna, nevladina udruženja, a ne kroz stranke   ( koje se ponašaju kao trgovačka društva) stanovništvo se uči osnovnim elementima demokratije: solidarnosti, borbi za opšti interes, poštovanju potrebe drugih i sl., što je nama veoma potrebno nakon 50 godina totalitarnog režima gdje je bilo kakvo udruživanje građanja smatrano atakom na državu i na  bratstvo i jedinstvo! To je bilo veoma štetno pogotovo zbog činjenice da  nevladin sektor u razvijenim zemljama obavlja  onaj dio društvenog posla koji vladin sektor i biznis sektor ili ne mogu ili ne žele da obavljaju. Upravo zbog toga su svi takvi poslovi u real-socijalističkom režimu ostajali neobavljeni, a vlast se potpuno otuđila od naroda jer nije postojao posrednik između vlasti i naroda. Jedna od najvažnijih značajki civilnog sektora je njegova potpuna nezavisnost u odnosu na vladin i biznis sektor, zbog čega ima potpun kredibilitet pri kritikovanju jednog i drugog.

      U razvijenim zemljama je većina stanovništva angažovana u raznim nevladinim udruženjima i preko njih se bori, kod vlasti, za svoj i za opšti interes. Ne bi ni njihove vlasti radile za narod i za opšti interes da ih, preko ovih udruženja, na to stanovništvo ne prisiljava. A ako se ogluše, postoje izbori na kojima se građani ODGOVORNO ponašaju pa ih kazne nebiranjem! A kod nas, umjesto kazne, slijedi nagrada u formi novog mandata! Tu je zatajila i televizija  koja je još uvijek instrument stranaka, a ne javni servis. U Mađarskoj postoji  tv-program koji redovito prati rad nevladinih organizacija i civilnih inicijativa. Kad bi i kod nas, makar na državnoj televiziji postojala jedna jedina periodična  emisija u kojoj bi se redovito pojavljivala ovakva udruženja iz koje bi se vidjelo šta građani mogu ponuditi i odraditi, što mogu ponuditi zajedno sa lokalnom samoupravom  i sa drugim udruženjima u smislu popravljanja situacije, to bi povećalo interes, zasad pasivnih građana. Kod nas ovakva udruženja postoje samo u sferi socijale, što je apsolutno nedovoljno jer nemamo mi samo socijalnih problema! Zar nisu problemi i pasivnost mladih u pogledu angažmana u politici?  Zar nije problem fosiliziran i marginiliziran univerzitet? Zar nisu problemi i nesaradnja i razmjena iskustava  između gradova i sela i gradova i gradova i sela i sela itd.? Svagdje samo izolacija i getoizacija! To i mnogo  drugoga  moglo bi biti predmet interesovanja civilnih udruženja i građana. A pogotovo ukazivanje na kriminal, korupciju, klijentelizam i svako drugo nepoštivanje zakona. Ovako, Vlada radi šta hoće, a nitko je u tome i ne pokušava spriječiti. Zato se budžet straći na razne nepotrebne stvari, a gladni gradjani “šetaju “ulicama.

     Potkraj 20. stoljeća stavljen je naglasak na razvoj organizacija civilnog

društva i to su trendovi koji se događaju u svim društvima koja streme demokraciji. Razlog za to je to  što su osim  tehnoloških i ljudskih resursa na značaju dobile i  institucije,  čiji kvalitet zavisi od jačine civilnog društva. Neko

mora te institucije prisiliti da dobro rade jer one to neće same od sebe. U protivnom, one redovito “skrenu”  i kad ih to dovede do apsurda te postanu svoja suprotnost, bijeda, jaz i nezadovoljstvo dovedu do revolucija i ratova. A revolucije i ratovi  sruše sve i ponovo se mora krenuti iz pepela. Zbog toga nema kontinuiteta i tradicije  u razvoju institucija, pa nema ni kvaliteta. A kako bi i  bilo kada ih stalno ili rušimo u   ratovima     i    revolucijama,   ili      ih   mijenjamo        nekim

kvazireformama koje imaju zadatak samo da pacificiraju stanovništvo  da “još malo sačeka” dok ta reforma počne davati rezultate. A to se naravno, nikad ne počne dešavati.  Koliko li je samo bilo promjena ustava,  samouprave, sistema financiranja i sl. za posljednjih 50 godina, a mi smo  za to vrijeme u kontinuitetu  tonuli sve dublje i dublje, a sve se na kraju završilo krvavim ratom. A zar je i moglo drugačije? Umjesto da smo popravljali i usavršavali ono što smo imali, pa ni ovog rata ne bi bilo. Upravo zbog toga se preporučuje  da se  institucije popravljaju  a ne  da se ruše. To je jeftinije i efikasnije nego, kao u Latinskoj  Americi ( a ja bih rekla i na Balkanu)  mijenjati režime državnim udarima i ratovima.

                                      Dr Radojka Pra{talo

 

 


 


              

 

 

 

 

Civilna udruženja kod nas i u svijetu


 

     PHARE program Evropske unuje  podržava osnivanje  zaklada za razvoj civilnog društva u RH sa popriličnim budžetom i on daje podršku nevladinim organizacijama i time će im dati  mogućnost  da nađu partnerske organizacije u zemljama EU i da naprave neke komparativne zajedničke programe kako bi mogle modernizirati ova zapuštena, zaostala društva.  Kod nas to, nažalost niko ne radi, a u republičkom i opštinskim budžetima nije planirana ni jedna marka za ovu svrhu. Pa kako da mi onda izgrađujemo demokratsko društvo kad ne možemo dobiti nikakvu materijalnu potporu za izgradnju njegovog najvažnijeg dijela?

       Zahvaljujući jakom djelovanju civilnih udruženja u Austriji, lokalna zajednica ima prednost nad širom zajednicom, pa samim tim i lokalni programi imaju prednost nad širim nacionalnim  Njihova lokalna zajednica ima dovoljno sredstava da financira  rješavanje svojih problema pri čemu sama vodi i svoju kadrovsku politiku. A kod nas čak i direktore osnovnih škola postavlja ministar!? Osim toga, nikakva ozbiljna reforma, nikakva promjena zakonskih propisa se ne može provesti a da u tome ne učestvuju sva udruženja koja se time bave, što je kod nas apsolutno nepoznato.

      Nijemci  u Istočnoj Njemačkoj obnavljaju zaklade koje su nekad postojale. Kod nas se to još ne radi. A kako i bi kad ne postoje javni mediji koji bi to  stimulisali, pratili i podržavali. Ne postoji ministarstvo za poduzetništvo, inicijative i evropske integracije. Ali zato postoje zasebna ministarstva ( i to samo formalna!) za vjere, za sport, za kulturu, za obrazovanje, što je trebalo sve objediniti u MINISTARSTVO ZA KULTURU i osmisliti njegov rad tako  da mu produkt bude: osviješten, obrazovan, civilizovan građanin za danas i za budućnost. Ovako su nam i institucije i kadrovi u njima još

uvijek iz prošlosti, pa nam je i stanovnik još uvijek nepromijenjene ruralne, a ne potrebne građanske svijesti.

      Mi nemamo nacionalnih elita i  nema tko u inostranstvu da nas adekvatno predstavlja. Oni koje stranke  šalju u ambasade više nas brukaju nego promovišu ( U Londonu su našeg zastupnika Radoslava Kosi}a htjeli protjerati jer je tukao svoju ženu). Nas nema ni u kakvim evidencijama zato što nemamo razvijeno civilno društvo i ljude koji bi nas u pojedinim sektorima mogli kompetentno predstavljati. a mi nemamo civilnog društva jer nemamo srednjeg sloja: on se stanjio, gotovo nestao. Civilno društvo nose srednji slojevi ljudi koji su materijalno nezavisni, ljudi koji su spremni zauzeti se za opće stvari, za opći interes. Oni su se sad našli u situaciji da se bore za goli opstanak. Sad bi oni koji su se obogatili, i u svom interesu, trebalo da  financijski pomognu razvoj civilnog društva i da razvijaju kulturu mecenstva i financiraju zaklade jer inače će i ovo društvo i država da se uruše, a tad će  stradati i oni sami.  A i sama vlada, ako želi išta dobro uraditi, trebala bi da Skupština  oformi URED ZA CIVILNA UDRUŽENJA, bez da ta udruženja smatra svojom konkurencijom. Jer, dok god oni koji su u vlasti ne budu druge građane gledali kao partnere a ne podređene, dotad nemamo šanse da budemo  prepoznati kao moderno društvo i nemamo šanse ni za opstanak a kamoli napredak dok ne izgradimo takvu društvenu infrastrukturu koja će moći odgovoriti potrebama građana ove zemlje i njihovim razvojnim perspektivama.       Civilno društvo je određeni subjektivitet. Ono ima svoju dinamiku, a sloboda udruživanja omogućuje da ljudi neke probleme rješavaju sami. Kod nas se u zadnjih 5 desetljeća nije odgajala civilnost u smislu aktivnog uključivanja građana u život svoje zajednice i  u smislu odgovornosti svakog od nas ne samo za sebe već i za drugoga. Umjesto toga, odgajani smo u podaničkom mentalitetu zbog čega je svima najlakše slušati, kao ono “RAZUMEM” u vojsci. Sad to više ne moramo, ali je inercija prevelika da bi se lako preuzela odgovornost i da bi se postalo subjektom. Valjda zato kod nas još uvijek preovladaju odnosi karakteristični za najrigidniji oblik staljinizma, naročito na univerzitetu!

     U civilnim udruženjima počet će se njegovati institucija dijaloga, koja će se onda prenijeti i u sve sredine i na sve nivoe. A to je osnovni preduslov da se počnu iznalaziti bolja rješenja. Jer, više ljudi više vidi i više zna. A mi smo dosad bili izvrgnuti samo samovoljnim odlukama narcisoidnih, kratkovidnih pojedinaca.  U tom smislu treba početi njegovati dijalog, jednu od najvrednijih metoda koja će doprinijeti da bismo se kao ljudi povezali i da bismo probudili u sebi kreativne snage . Tog dijaloga nema, ni u porodici, ni na radnom mjestu, ni među  raznim grupama.  Bez dijaloga nema rješavanja problema. Dijalog oživljava strukture koje su na vlasti i one koje su u opoziciji. I javno mnjenje je  u demokratskim državama faktor koji ima neprolaznu vrijednost Kod nas javnog mnjenja ili nema ili je instrumentalizirano i izmanipulirano od strane aktuelne vlasti. Ne bi smjelo sve i dalje biti kao u vojsci s naredbama odozgo, nego bi trebalo omogućiti put i razvijati dijalog tako da dođe do odluke i da ona bude prihvaćena u interesu opšteg  dobra. A kako uopšte znati šta je opšte dobro? Da bi se to spoznalo treba  analitički i kritički promatrati konkretne stvari koje se oko nas događaju. Za iskren razgovor i za život važno je da ekumenizam i dijalog nemaju alternative. Dijalog mora biti način života. Jer inače nema ni zajedništva.  I brak se raspada ako nema komunikacije među supružnicima, a tako i sve ostalo. Dakle komunikacija i informacija, prije svega . Usput treba  naglasiti da je i informacijsko-komunikacijska industrija danas najpropulzivnija svjetska industrija, što kod nas još nije shvaćeno.

       Dokle god  postoje neke ideološke pojave, neki tabui, a pojedini ljudi misle da je ta njihova ideološka istina jedina prava, do  tad ne može biti dijaloga. Dok god je netko tako siguran u sebe i u to da je dobro samo to što on radi, onda nemamo šta razgovarati. Kod nas niti politika niti mediji, niti itko drugi  ne promoviše dijalog. Ne zna se  da li zbog toga što su nesvjesni ili zbog toga što su svjesni njegovog značaja.

       Zbog ograničenog kapaciteta postojećeg civilnog sektora kod nas aktivnosti promovisanja civilnog društva  usmjerene su  gotovo isključivo ka selu, što je velika greška. Trebalo  bi kapacitete raspodijeliti između sela i grada jer je situacija po pitanju građanske svijesti u gradu isto tako tragična ( ako ne i gora) kao i na selu. Dokaz: Elektrotehnički fakultet i Univerzitet u Banjaluci! (REPORTER, 5.11.2002.) 

      Postojeće civilne organizacije bi  trebalo da se udruže bar po pitanju zajedničke promocije  i u okviru toga ponuditi javnosti  informacije  u cilju promovisanja  učešća građana u demokratskom procesu. Građanima treba putem plakata dati najvažnije informacije vezane za suštinu i moguću ulogu nevladinog sektora  da bi oni doprinosili rješavanju problema u društvu, te ih pozvati na saradnju. Skoro  je u jednoj TV emisiji HRT-a bio prisutan predsjednik NVO RH za pravnu  zaštitu  koji je rekao da njihova organizacija sakuplja podatke od građana širom Hrvatske koji su žrtve neefikasnog pravosuđa i čiji se predmeti vuku po hrvatskim sudovima 5 i više godina, sa namjerom da tuže hrvatsku državu sudu u Strasburu. Takva NVO bi i kod nas imala pune ruke posla! Samo je treba osnovati.  Također bi trebala postojati NVO za  pritisak na javnu administraciju, za kontrolu budžetskih rashoda na nivou općine i grada, za ozdravljenje visokog školstva itd. Na tom plakatu bi obavezno trebalo biti dato uputstvo kako se osniva jedna NVO, koje uslove je potrebno ispuniti, kako izvršiti registraciju, koliko to košta, da li se može dobiti kakva donacija za to i sl

 

Vrste civilnih udruženja

 

     Civilna udruženja bi se mogla svrstati u dvije osnovne grupe:

-organizacije koje pružaju humanitarne usluge

-organizacije koje se bore za jačanje uloge  građanina i njegovih organizacija u javnom životu.

    Uloga ovih prvih je jasna, a pod aktivnostima ovih drugih se, između ostalog, podrazumijevaju i razni oblici edukacije radi sticanja novih znanja i vještina koje treba da ih osposobe za pomoć kako sebi tako i društvu u cjelini. Rad u takvim organizacijama je pretežno volonterski, a  financiranje je pretežno na bazi donacija.Iako  je ideja volonterskog angažmana veoma razvijena u NGO                   ( non government - organization), u ovim organizacijama je zaposleno mnogo ljudi (10 % od ukupno zaposlenih) i oni u takvim slučajevima dobijaju platu  koja odgovara plati zaposlenih u vladinoj administraciji ili univerzitetu u istoj struci ili poslu. Pri tom treba razlikovati volonterski rad od besplatnog rada. Naime, u volonterski rad spada rad  onih osoba koje negdje drugdje rade i zarađuju za život, a nevladinoj organizaciji poklanjaju samo jedan dio svog slobodnog vremena.U same kampanje prikupljanja sredstava često su uključena i djeca.

        Brojne nevladine organizacije u SAD (1.600000) nužno stvaraju potrebu za postojanjem mnoštva nevladinih organizacija koje pružaju različite usluge (edukativnog, savjetodavnog i drugog karaktera) za novonastale organizacije. Ove organizacije razvijaju različite programe i usluge koji će uticati na pozitivan razvoj neprofitnih organizacija u njihovim prvim kontaktima, umrežavanju, širenju dobrih praksi i korištenju  prednosti edukativnih sredstava, organizacionih i liderskih metoda za jačanje njihove efikasnosti. To uključuje slijedeće:

-učenje korištenja INTERNET-a  i mogućnosti umrežavanja,

-edukaciju dobrog upravljanja,

-pristup mnoštvu publikacija koje se odnose na

 treći sektor,

-korist od WEBSITE-ova  i e-maila

-korištenje sveobuhvatne baze podataka za

 neprofitne organizacije

-prikupljanje sredstava

-razmjena informacija internetom,

-dobre prakse.

 

Ko sve može osnovati civilno udruženje

                    

       Činjenica da svako može osnovati neku nevladinu organizaciju za ostvarivanje najrazličitijih ciljeva govori da ovaj sektor predstavlja inkarnaciju same suštine pluralizma. Ljudi se udružuju kako bi zajedno efikasnije mogli značajnije uticati na uslove svog življenja i kako bi mogli izraziti svoje mišljenje  o pitanjima od javnog interesa. Interesantno je primijetiti da su mnoge od nevladinih organizacija koje su se angažovale na zaštiti okoliša, na pružanju socijalne pomoći i zdravstvene zaštite i sl. prerasle u organizacije od društvenog i državnog interesa pa čak   danas predstavljaju respektabilne međunarodne organizacije. Također, radi ilustracije, spomenimo  nekoliko najprestižnijih američkih univerziteta kao što su Harvard, Princeton, Stanford i dr. su privatni neprofitni univerziteti. Također mnoge religijske zajednice koje su također neprofitne, često imaju svoje univerzitete. 

      Zasad kod nas postoje uglavnom humanitarne i socijalne NVO, što je nedovoljno jer naše društvo nema samo humanitarne i socijalne probleme i što je još gore, neće ni njih nikad  moći riješiti ako civilna udruženja ostanu aktivna  samo u toj sferi.. Trajnom rješavanju kompleksnih problema čije posljedice i jesu postojanje socijalnih i humanitarnih problema, mogu pomoći samo angažmani NVO na polju povezanosti građana sa procesom donošenja odluka, što danas još nije ni u “povoju”.

     Zato ostaje najvažnije pitanje:

 

     Kako pokrenuti gradjansku

                 inicijativu?

 

      U pravilu, osnivanje nekog udruženja građana započinje u trenutku kad neko odluči da reaguje ili odgovori na neku potrebu ili problem u zajednici.  Često jedan od prvih zadataka koji se u tom procesu nameće jeste potreba preduzimanja aktivnosti vezanih za edukaciju i podizanje svijesti drugih članova i zajednice u cjelini o samom postojanju nekog problema i potrebe za njegovim rješavanjem.

U tom cilju formira se jedno jezgro istomišljenika. Ukoliko daljnji tok aktivnosti bude uspješan, dolazi do rasta organizacije, počinju se tražiti dodatna sredstva za financiranje redovnih djelatnosti čime organizacija postaje sve profesionalnija. U pogledu vrsta aktivnosti organizacija jedino ograničenje je da ne smiju biti destruktivne, štetne po stanovništvo i društvo u cjelini. Kad god su se u historiji javljale nove, društveno korisne ideje, nicale su  i cvjetale različite građanske inicijative. Neke od takvih ideja vremenom su postajale sastavnim dijelom zvanične politike. Nezavisni sektor ima uticaj na sve oblike ljudske djelatnosti: arhitekturu, poljoprivredu, umjetnost, fundamentalna istraživanja,kancerogenih oboljenja, očuvanje kulturno    historijskog    naslijeđa,         brigu

o beskućnicima, sport, obrazovanje, međunarodnu saradnju itd.  Važno je pri tome napomenuti da uloga nevladinog sektora nije u tome da on zamijeni vladu u njenim ustavom i zakonom utvrđenim obavezama i nadležnostima, već da zajednici i njenim građanima pruži dodatne usluge i stvori takav društveni okvir i ambijent koji će građanima omogućiti da ispolje i zadovolje svoj filantropski poriv. Jedan takav cilj može biti npr. vođenje kampanje javnog zagovaranja i lobiranja prema vladi za usvajanje novih ili promjenu postojećih političkih opcija ili rješenja. To ponekad dovodi do uspostavljanja partnerske saradnje u okviru koje neprofitne organizacije rade u uskoj vezi sa vladinim institucijama, aktivno učestvujući i u promociji i u realizaciji nekih vladinih programa i politike, uz svesrdnu financijsku potporu vlade, najčešće na bazi odgovarajućeg ugovora.

 

Kako se financiraju civilna udruženja

        Prema statističkim podacima u SAD  54 % sredstava NVO (NGO) stiče  vlastitom aktivnošću i naknadama za usluge, 36 % vladinim odobrenjima i ugovorima a samo 10 % od dobrotvornih priloga. Ko nas, u ovom početnom stadijumu kad se civilna udruženja tek počinju formirati, ovaj prvi izvor nije još aktuelan, a ovaj drugi ne postoji. Što se tiče trećeg izvora situacija je takva da oni koji bi možda i dali            ( srednji sloj) su toliko oširomašeni da jedva preživljavaju, pa se od njih ništa i ne može očekivati. Zbog toga ostaje jedina mogućnost  prisiliti državu da u svojim budžetima planira sredstva za ovu namjenu. Pri tom se prvenstveno misli na budžete gradova. Tad bi se  inicijatori osnivanja  NVO imali na koga osloniti. ^udno je  ( kao i  u slučaju mnogo čega drugog) da u  tim aktivnostima  veoma malo u~estvuju međunarode organizacije. Budući da dolaze iz sredina gdje je civilni sektor razvijen i s obzirom da su svjesni njegovog značaja u razvoju demokratije i uspostavljanja pravne države, zašto bar oni nisu dali   znatniju financijsku podršku ovakvim aktivnostima, kao {to to rade u Hrvatskoj?

      Ljudi na Zapadu doniraju novac iz raznih pobuda: iz religijskih, iz humanih, iz zahvalnosti svom univerzitetu, bolnici. Zatim institutima za istraživanje neizlječivih bolesti od koje je umro član porodice. Ponekad ljudi doniraju nevladin sektor iz uvjerenja da će se  oni izboriti se za alternativna rješenja u odnosu na ono što radi vlada, a čime nisdu zadovoljni,  dok neki daju i zbog poreskih olakšica. Donacije su naročito važne u početku, a kasnije se sredstva namiču i članarinama, naknadama za usluge i sl. Prema zakonima  SAD   dobrotvorni fondacije  koje djeluju u sferi religije, humanitarne pomoći, javne sigurnosti i obrazovanja oslobođene su od poreza po osnovu ostvarenih prihoda. Građani moraju znati u što se troše njihova sredstva, što znači da budžet NVO mora biti transparentan, a vlada bi trebala stimulisati razvoj civilnog sektora olakšicama za samoorganizovanje što joj omogućava smanjenje troškova iz budžeta. Nažalost, u BiH nije ni izdaleka tako. Kod nas i nevladin sektor mora služiti vladi i što je još najgore, on prihvata tu podaničku ulogu. Zbog toga i zbog kašnjenja sa zakonom, mi smo u tom pogledu u velikom zaostatku u odnosu na susjede.

      Kako je duboko ukorijenjeno nepovjerenje građana  prema vlasti, u doba kad  u zapadnim zemljama još nije bila izgrađena pravna država,  doprinijelo stvaranju udruženja građana  za samopomoć, što je bila sasvim prirodna pojava, to bi isti takvi razlozi trebali odigrati isto takvu ulogu i kod nas. A to bi, po analogiji sa onim što se dešavalo na Zapadu, trebalo i kod nas rezultirati pravnom državom i stabilnim prosperitetnim društvom. U tom smislu mnogo doprinose one neprofitne organizacije koje rade na raznim vidovima edukacije građana i time im pružaju mogućnost sticanja novih znanja, vještina i tehničkog know-how-a  neophodnog za samostalni održivi razvoj.  Jedan od pokazatelja sve većih zahtjeva za profesionalizmom u nevladinom sektoru je i osnivanje katedri  za ovaj sektor na nekim univerzitetima u svijetu.

       Većina fondacija  u svijetu su manje organizacije  sa kojima upravlja i rukovodi sam donator  kojem pomažu stručnjaci raznih profila ( računovođe, advokati, pravnici, konsultanti). Veće fondacije imaju upravne odbore  a njihovo rukovođenje je povjereno profesionalcima. Članovi upravnih odbora nemaju nikakvu nadoknadu osim što im se plaćaju putni troškovi dolaska i odlaska na sjednice.

      Mediji su premalo uključeni u promovisanje NVO, vjerovatno zato što nisu nezavisni, pa bi zato trebalo tražiti pomoć OHR-a da oni, u okviru PBS-a, umjesto trećerazrednog sporta, izbora za MISS i sličnih nevažnih tema  svoj udarni prostor poslije dnevnika ustupe promovisanju NVO, kad  već NVO ne može imati svoj kanal kao u Mađarskoj.

 

Zaključak

 

      Da zaključimo: Budući da smo se odlučili krenuti putem demokratizacije, to neće biti moguće ignorisanjem jednog od tri bitna sektora demokracije, civilnog sektora.  Ne zbog mode već zbog činjenice da je on najznačajnija pokretačka snaga razvoja  društva u raznim oblastima, a prvenstveno u oblasti obrazovanja, zaštite okoliša, zdravstvenoj zaštiti, brizi o ljudima, poštivanju zakonitosti, zapošljavanja, stambene ekonomije,biznisa, vjere, medija, zabave, zakona, kriminala kontroli vlasti, itd. Ovaj sektor svugdje u svijetu predstavlja snažnu protivtežu mnogim slabostima i bolestima društva, uključujući i cinizam, osjećaj nemoći i očaja.  Nije li  nedovoljna razvijenost civilnog sektora upravo glavni razlog što se kod nas, niti  7 godina nakon završetka rata, nije postigao gotovo nikakav boljitak? Razmislite o tome!

 

 

 

 

 

 


 

Napomena:

       Upravo je donesen zakon o udruživanjima na nivou BiH čime je   poslana  poruku građanima da se udružuju, i da oblik, akti, organizacija, ciljevi zavise od njih samih.  Poštujmo to i krenimo u akciju izgradnje civilnog društva po mjeri građana. Bilo je krajnje vrijeme  da se donese pravna regulativa jer je to upravo bio razlog što se sa razvojem ovog sektora toliko zaostaje u odnosu na naše susjede Hrvatsku i SR Jugoslaviju.

       U junu 2002. oformljena je i kancelarija u Gradskoj upravi Banjaluke koja }e intenzivirati rad na omasovljavanju civilnih udru`enja, pa ~ak }e od 2003. imati i skroman bud`et za tu svrhu. Kona~no je krenulo! Dalje zavisi od nas, svjesnih gra|ana koji }emo iskoristiti pru`enu nam {ansu i raditi na tome da  kona~no dobijemo vlast primjerenu potrebama stanovni{tva, {to nikad dosad u na{oj historiji nismo imali! Dosad smo uvijek i jedino imali vlast PROTIV STANOVNIKA, tj. pohlepnu, nestru~nu i samo`ivu koja je sve {to je radila, radila protiv interesa stanovni{tv!Tu i tamo postojao je poneki savjestan pojedinac koji se trudio da radi suprotno tome, ali to su, na`alost bile samo rijetke iznimke od op}eg pravila.

 

Kako osnovati civilno udruženje

 

 

-----Vesna Marić, Grad BL,  tel. 212 666/352 zvati i pitati je za osnivanje, olakšice, sredstva

 

U časopisu MREŽA  piše da postoji neki ZAKON O UDRUŽIVANJU na nivou BIH, (koji bi htjela vidjeti) a koji omogućava osnivanje i registraciju udruženja i fondacija koji će djelovati na čitavoj BiH. Postupak je pojednostavljen i potrebna je  izjava tri lica ( a ne 30 kao prije). Osnivači mogu biti i fizička i pravna lica, u bilo kojoj kombinaciji. Definisanje pitanja obavljanja privredne djelatnosti u cilju ostvarivanja prihoda za financiranje aktivnosti udruženja i fondacija je dobar pravac u kreiranju zakonske osnove za podsticanje udruženja i fondacija na njihovom putu ka samoodrživosti. Utvrđujući minimum u pogledu osnivačkog akta, statuta i organa upravljanja, zakonodavac je u  potpunosti ostavio da udruženja i fondacije sami kreiraju ove dokumente i tijela. U toku proteklih godina velik broj udruženja postao je servisom vlasti za obavljanje određenih aktivnosti, a u cilju zadovoljenja potreba građana. Udruženja su prepoznala potrebe građana i svojim aktivnostima odgovorila na te potrebe. Ali, postepenim povlačenjem međunarodne zajednice ostaje otvoreno pitanje podrške projektima koji su u interesu građana, tj. u javnom interesu, a ne samo u interesu članova udruženja. Zato je značajna mogućnost da udruženje može steći status udruženja od javnog interesa, što bi trebalo  rezultirati olakšicama. Ali, zakonom nisu definisani kriteriji i uslovi za sticanje statusa udruženja od javnog interesa, veće to biti definisano podzakonsim aktom ministarstva, što može biti osnov za stvaranje “podobnih i poslušnih” udruženja. Zakon dozvoljava da se građani i pravna lica mogu udružiti a da nemaju obavezu registriranja.(???) Takav oblik ih ograničava u sticanju statusa pravnog lica te im onemogućava korištenje prava koja proističu iz tog statusa.

 

 

Napomena: Za one koji zele postati PRAVI INTELEKTUALCI, a ne FAH-IDIOTI, preporucujem site:

                                www. geocities.com/prastalosakic



[1] University of Nis, Department of Electronics, Aleksandra Medvedeva 14, 18000 Nis, Serbia&Montenegro, E-mail: [email protected]

[2] Technische Universitaet Ilmenau, Helmholz Platz 2, D-98684 Ilmenau, Deutchland, E-mail: [email protected]

[3]  Technical University of Sofia, Kliment Ohridski 8, Sofia 1000, Bulgaria, E-mail: [email protected]

Hosted by www.Geocities.ws

1