prastalo@etfbl.net
PAKET ZA STUDENTE
Molim sve one studente koji }e na
svoju e-mail adresu primiti ovaj “” paket””” da ga proslijede svojim kolegama i prijateljima studentima sa
drugih fakulteta, koji, na`alost, nemaju gdje dobiti ova bitna saznanja, tako
va`na za njihovu budu}nost i za budu}nost ove zemlje ( jer kod nas ne postoje
mediji koji bi se mogli smatrati javnim servisom, a obrazovanje je fosilizirano
do krajnjih granica). Nadam se da vam ne}e biti te{ko ulo`iti to malo truda u
tu svrhu. A ako ulo`ite jo{ malo vi{e truda, te ova saznanja usvojite kao svoja i po~nete ih {iriti i
dopunjavati svagdje gdje imate priliku,
mogli bismo svi zajedno jednog dana ( a od vas zavisi kad }e se to desiti),
dose}i ono {to se zove BOLJI @IVOT.
Drage
kolege studenti!
U situaciji u kojoj vlast radi šta hoće, a
stanovništvo sjedi bespomoćno skrštanih ruku i gleda “prljavi
nogomet” na stranačkoj sceni, mladi, jedina nada i šansa ovog
društva i države, pakuju kofere i odlaze. To je dvostruka šteta
jer kreativni mladi ljudi, koji bi svojim stvaralaštvom mogli iz pepela
podići našu državu, odlaze, a kad oni odu neće
imati tko ni da stvara nova
radna mjesta za dolazeće generacije. Odlaze jer nisu poštovani, nisu
cijenjeni. Ne cijeni se ni znanje, ni
nauka, ni rad. Iz svega toga zaključuju da neće moći
izgrađivati profesionalnu
karijeru, niti će moći obezbijediti krov nad glavom i egzistenciju
svojoj porodici. Situacija je takva
već nekoliko desetljeća, a naročito od 1991. godine. Mladi ljudi
su gotovo posve isključeni iz
društvenog života.Oni ostare čekajući da nađu posao!
Smatrani su djecom iako imaju 30 i više godina i još uvijek
žive na grbači roditelja.
Mnogi zbog takvog statusa nisu mogli zasnovati porodicu i steći potomstvo.
A još prije stotinjak godina odraslima i sposobnima za samostalan
život smatrali su se i 15-godišnjaci! U prethodnim desetljećima,
što se prenijelo i do danas,
čak i 30-godišnjaci se smatraju premladima da bi im se
išta dopustilo da samostalno rade! Politika se prema njima odnosila
podcjenjivački i stalno ih je gurala na marginu, odakle su mnogi
otišli preko granice. A oni su najsposobnija radna snaga! Mladih ljudi uopće nema u politici, u
menadžmentu jer bi tamo bili opasna konkurencija onima koji su
fosilizirali društvo i državu. Mi
smo društvo u kom je opasno
biti drugačiji, bolji. Pogotovo se ne smiju imati nikakve progresivne
ideje! Zbog toga su svi u našem
društvu, pa i mladi,
opterećeni strahom ( ne
bez razloga), da ne mogu napredovati
ako kažu svoje mišljenje i da nikako ne mogu uspjeti ako su
ličnost. Od njih se i dalje zahtijeva da budu element amorfne
poslušne mase kojom fosilizirani i
kriminalizirani rukovodioci
manipulišu kako hoće. Kao
posljedica toga najbolje prolaze oni ljudi koji ne govore svoje mišljenje,
već govore ono što se od njih očekuje, tj. šta od njih
očekuju oni koji odlučuju o njihovom napredovanju. Takva situacija je
i dalje. Jedini koji bi mogli doprinijeti u smislu promjene u tom smislu su mladi. Oni su
neopterećeni sistemom
mišljenja koji je u nas “ugrađivan” 50 godina. Pustimo zato njih da oni pokažu smjer
kojim treba ići, a ne da o tome
stalno odlučuju neki “komiteti” nekolicine moralno i stručno problematičnih
vlastodržaca koji donose sve
odluke mimo institucija sistema. A takvo stanje se neće NIKAD promijeniti
samo od sebe!
Mladi bi se lako
transformisali u novu poduzetničku elitu
koja je našem društvu potrebna kao hljeb nasušni. Samo
takva elita bi bila sposobna da kreira i otvara nova radna mjesta i da stvara
pretpostavke za naše
priključenje svijetu. Ova kvazielita iz prošlih vremena
sposobna je samo da zatvara radna mjesta što na sve strane i dokazuje.
Ljudi bi se trebali početi
okretati rješavanju problema u svojim sredinama, koliko god to mogu, a ne očekivati da im
država riješi sve problerme.Tako bi se i studenti trebali
angažirati na rješavanju nagomilanih problema na univerzitetu. Zbog
sebe, zbog dolazećih generacija, zbog opstanka našeg društva i
države! Doduše, država ne bi smjela apstinirati već ih
podržati u svakom pogledu, ali to, zasad, nije realno očekivati. Pri
tom treba imati na umu da je sve uzaludno ako se ne krene od
zapošljavanja. Međutim, problem zapošljavanja je veoma
kompleksan, ne samo sa stanovišta materijalne podrške već i
stoga što se pojavljuju novi
fenomeni, nove vrste rada, nove vrste zaposlenosti, fleksibilna zaposlenost i
sl. A tu leži suština problema: Naše
školstvo nije pratilo potrebe društva pa ono još i danas proizvodi isti onakav kadar kakav je
proizvodilo prije 20 godina! Taj kadar nikom ne treba, a onog kadra kakav
bi danas bio potreban, naprosto nema.
Zato bi mladi, u prvom redu, trebali izvršiti silan pritisak na
univerzitete da se defosiliziraju i da počnu služiti svojoj svrsi, a
to je proizvodnja kadra za budućnost a ne za prošlost!
Oni koji su se “ustoličili” koče
mlade da napreduju na sve moguće načine. To je najvidljivije na univerzitetu. Dr Samuel Jackson je još u 18 st. rekao: Upravo je nevjerovatno s kako malo
prave intelektualne superiornosti ljudi mogu postati poznate osobe u javnom `ivotu. Zbog toga mladi nisu nešto mnogo ni
ambiciozni, jer su davno shvatili da žive u društvu u kom se sa
znanjem, radom i trudom ništa ne može postići, već
samo mešetarijama i kriminalom. Ali takvo dru{tvo i
dr`ava su nu`no osu|eni na propast!
Zato
se svi, a naro~ito mladi, moraju
anga`irati na podsticanju promjena. To
dru{tvo od njih o~ekuje, i to sa pravom. Zaista bi bilo nenormalno da to
studenti, budu}i intelektualci, o~ekuju od u~male brozovske radni~ke klase koja
jo{ uvijek ~eka pred propalim fabrikama da ih netko o`ivi (!??), a neki ~ekaju,
izgleda, i vaskrsenje samog Broza! Od
njih se ne mo`e o~ekivati nista novo, revolucionarno i progresivno, jer njima
je pedeset godina bilo zabranjivano da uop}e misle, pa u glavama nemaju potrebnih premisa za ideje i
zaklju~ke koji su danas potrebni.
Zato vi, kolege studenti, otpo~nite ovu borbu za bolje sutra, a mi, univerzitetski nastavnici, koji smo dospjeli ovamo na legalan i po{ten na~in, a ne na razne sumnjive, protivzakonite i krimanalne na~ine, }emo vam pomo}i u svakom pogledu. Za po~etak pro~itajte ~lanak iz lista REPORTER od 4. 11. 2002, (www.geocities.com/prastalosakic), kako biste {to bolje shvatili situaciju i preduzeli prve korake. Kao {to iz ~lanka mo`ete vidjeti, prvi korak je DEFOSILIZACIJA i DEBLOKADA univerziteta, a to }ete otpo~eti ZAHTJEVOM da se izvr{i OBJEKTIVNA i STRU^NA REVIZIJA AKADEMSKIH ZVANJA, jer se na univerzitet natalo`ilo kojekakvog kvazikadra, koji ga je, da bi tu opstao do penzije, morao fosilizirati.
U svakom slu~aju vi imate pravo na to da ne dozvolite da va{e najbolje godine `ivota i novac koji va{i roditelji tro{e za financiranje va{eg studiranja, ne bude stra}en. Ali, na`alost, u dr`avi u kojoj ne funkcioni{u institucije, vi se morate SAMI BORITRI ZA TO PRAVO. I borite se za to pravo.
Sa po{tovanjem
Dr Radojka Pra{talo
Tekst koji slijedi sam izvadila iz literature kako bi mladima,
od kojih o~ekujem da “ demontiraju “ ovu `abokre~inu u koju smo dospjeli zbog
50-godi{njeg prakticiranja principa negativne kadrovske selekcije, te da od nje
naprave dr`avu dostojnu po{tovanja kao {to su
je napravili osvije{teni
stanovnici Irske ,Finske i nekih drugih zemalja. @eljela sam da im samo pojasnim ono {to nitko u ovoj dr`avi ne}e,
a to je: koje su njihove du`nosti i mogu}nosti. U tom cilju bilo je
neophodno demistifikovati la`ne nau~nike, la`nu nauku, la`ni univerzitet i
op}enito la`ne i umi{ljene “ veli~ine” na{eg dru{tva koje nas
nepokolebljivo vode u potpunu propast i nestanak.
Zadatak nau~nih radnika u
siroma{noj zemlji
“Zasigurno, nema u fizici nikog u na{em stolje}u poput Einsteina, ali
mo`emo zamisliti kako se lako moglo
izgubiti Einsteina, prvenstveno da je bio ro|en u zemlji u razvoju.”
A.Salam
Bez
obzira {to je nauka obilje`ena univerzalnim odlikama koje natkriljuju usko}u
pojedinog vremena, sredine ili pojedinaca, neupitno je da se zbog aktualnih
okolnosti u kojima pojedini nau~nici rade- njihove funkcije mogu zna~ajno
razlikovati.
^injenica je da su u na{e doba na najve}oj cijeni nau~nici koji rade na
granici poznatog i nepoznatog, pa se Nobelove nagrade dodjeljiju gotovo
isklju~ivo njima. Me|utim, i u siroma{nim zemljama koje ne mogu podnijeti
financijsko i organizacijsko optere}enje takve vrste, potrebna je nau~na aktivnost,
nu`ni su nau~nici. [tavi{e,
zna~enje im je za tu sredinu ogromno, ali zbog sku~enosti dru{tvene podr{ke
nau~nom djelovanju- nau~ni prioriteti, te zahtjevi {ire javnosti i o~ekivanja
nau~nika, su specifi~ni. Oblikuje ih
pomanjkanje novca, nizak stepen opremljenosti, insuficijentnost sveukupnog
nau~nog sistema, nestimulativna sveop}a klima o nau~nom radu, dilentantizam,
korupcija, klijentelizam, sujeta, primitivizam, kvazikadar formiran na bazi
falsifikata i sl. Zato nije realno
o~ekivati da }e nau~nici iz siroma{ne zemlje dati zna~ajnu podr{ku za
rje{avanje nau~nih problema koji nadvisuju aktuelne potrebe te sredine. Zato su nau~nici u takvim sredinama u najve}oj
mjeri usmjereni na rje{avanje prakti~nih i aktualnih problema-.tj. bavit
}e se primjenjenom naukom, edukacijom i strukom, te }e tekovine savremenih
tehnologija pribli`iti svojoj sredini.
U tome se od njih o~ekuje IZVRSNOST, te zahtijeva pomo} u transferu
znanja i tehnologije u vlastitu sredinu i pra}enje svjetskih nau~nih zbivanja,
{to im omogu}uje da informi{u, usmjeravaju i savjetuju vlastitu sredinu i
educiraju nau~ni i tehnolo{ki visoko kompetentni podmladak. Zbog toga moraju biti {kolovani u vrhunskim
svjetskim nau~nim institucijama, te trebaju biti sposobni komunicirati sa
razvijenim svijetom na ravnopravnim osnovama, djelatno i kompetentno.
Budu}i
da kroz razvoj nauke i kroz pravilnu
edukaciju nau~nih kadrova podsti~emo slobodarski na~in razmi{ljanja,
produhovljenost, sistemati~nost, otvorenost i dijalog u dru{tvu- te da opiranjem svim oblicima prisile i diskriminacije
ja~amo po{tenje, iskrenost i ma{tovitost- o~igledno da ulaganjem u nauku, i u
siroma{noj sredini bitno doprinosimo
educiranosti svih ljudi, utje~emo na nastajanje humanijeg svjetonazora,
olak{avamo procjenu vlastitih i tu|ih dometa, olak{avamo prevladavanje starog i
prihva}anje novog, te poti~emo op}u dobrobit i blagostanje ljudi ( {to do
sada nije bio slu~aj u RS i BiH).
U
nau~no nerazvijenoj sredini treba izgraditi sistem koji }e omogu}iti
vrednovanje nau~nih aktivnosti. Od valoriziranja pojedina~nog i skupnog nau~nog
djelovanja i nau~nog doprinosa u odgoju i ~uvanju ISTINE, do op}eg
materijalnog i duhovnog boljitka. Naime, u
nau~no zaostalim sredinama ( RS
i BiH to sigurno jesu) nema samoreguliraju}eg, autohtonog pozitivnog
odabiranja koje bi se temeljilo na principima nau~ne kvalitete.
Nepostojanje kriti~ne mase nau~nika se naj~e{}e dodatno utapa u inertnosti intelektualne
`abokre~ine u kojoj dominira sociolo{ka mikroklima izoliranosti i mrtvila.
Primjer: ETF Banjaluka: ima profesora koji za 20 i vi{e godina nisu sa svojim
asistentom uradili i objavili NITI JEDAN JEDINI RAD. A ima i onih koji nisu
omogu}ili svom asistentu da za 32
godine asistiranja doktorira i napreduje
!!?? A ima i onih koji nisu ni jedno ni drugo. Pa zar su to nau~nici i univerzitetski profesori??
O~igledno
je da u malim i nau~no nerazvijenim
sredinama ( kao {to je ova u RS) nedostaju visoko kvalitetni nau~nici koji }e
ponijeti odgovornost reorganizacije nau~nih institucija i ogroman teret nau~nog
razvoja vlastite sredine i njenog povezivanja sa maticom nau~nih zbivanja u
svijetu. Stoga treba uvesti me|unarodne standarde kvalitete, njegovati
izvrsnost, selekcijom izdvojiti najperspekltivniji dio podmlatka i vrhunski ga
educirati u zemlji i najboljim stranim institucijama. Medjutim, to ko~i ustoli~ena
nekompetentna, fosilizirana struktura
ministra za obrazovanje, rektora i dekana koji su svjesni da bi uvo|enje
takvih standarda najprije njih “pomelo”. Upravo oni i takvi kao oni prisiljavali su na razne na~ine da se
manje-vi{e svi oni mladi, talentovani i ambiciozni raspu se po svijetu,
a i danas ~ine sve da se oni ne vrate
jer bi ugrozili njih i ovu njihovu `abokre~inu u kojoj se ba{kare kao
krokodili! Prema podacima iz literature 1990. godine od 52 me|unarodno
prepoznatljiva neuronau~nika porijeklom
iz Jugoslavije, samo ~etvorica su u tom trenutku jo{ radila u Jugoslaviji. Do
danas su vjerovatno ve} i ta ~etvorica oti{la!
Vrste
nau~no-stru~nih radova:
a) Nau~ni
radovi. Oni sadr`e:
-nova
znanja i/ili
-prezentiranje
i tuma~enje na nov na~in od prije znane
~injenice ili ideje
b)
Stru~ni radovi. Oni sadr`e:
-razne
metode provjere poznatih nau~nih ~injenica, naj~e{}e mjerenjem
i/ili prora~unom
-primjena
nau~nih ~injenica u konkretrnim primjerima
b) Pregledni
radovi. Oni sadr`e
-nabrojana
i obrazlo`ena prethodna i najnovija
rje{enja nekog problema
-detaljna
obrazlo`enja raznih rje{enja sa
vlastitim osvrtom na
nedostatke i prednosti, sa mogu}om sugestijom daljnjih istra`ivanja (
{to
preglednom radu daje karakter nau~nog rada)
Napomena: Kategorizacija mo`e biti data i po
nekim drugim kriterijima. Iz ove kategorizacije je jasno da nau~nici iz
siroma{nih zemalja, ukoliko nisu u kontaktu sa nau~nim institucijama u
svijetu i ukoliko tamo ~esto ne odlaze, nemaju gotovo nikakve {anse da urade
ne{to {to bi bilo novo znanje.
Jasno je da ni Tesla ne bi uradio ono {to je uradio da nije oti{ao u SAD.
Me|utim, mo`da se tu i tamo na|e koji
kontraprimjer, koji samo potvr|uje pravilo.
Zna~i, zahvaljuju}i prvenstveno Internetu, komjuteru, `elji da se ne{to
uradi, temeljnim znanjima iz
fundamentalnih nauka i struke, mnogi od vas bi mogli da po~nu objavljivati
radove, pa }e jednog dana, mo`da, do}i i u poziciju da otkriju NOVA ZNANJA. Ja
vam to od srca `elim i u~init }u sve {to je u mojoj mo}i da Vam pomognem.
Uputstva za izradu semastralnog rada:
1. Rad
mora biti kompilacija od najmanje 4 reference ( literatura)
2. Rad
mora biti koncipiran tako da sadr`i, otprilike:
-Uvod
-Definisanje
problema i na~ini rje{avanja. Mane i prednosti dosada{njih rje{enja.
-Predlo`eni
na~in rje{avanja, razrada, mane i
prednosti tog na~ina rje{avanja
-Zaklju~ak
3. Sve
slike moraju biti numerisane, potpisane
i spomenute u radu, a ako nisu originalne mora biti navedena, u uglatoj
zagradi, literatrura iz koje su preuzete
4. Sve
formule numerisati, a one koje nisu klasika, navesti i literaturu iz koje su
preuzete.
5. Sve slike i formule moraju biti spomenute u
radu, a kod svih zna~ajnijih tvrdnji
koje su preuzete iz neke literature, mora biti nazna~ena ta literatura,
u zadradi.
6. Na
kraju rada treba dati spisak kori{tene literatrure, precizno sa svim podacima,
tko, gdje, kad itd. je to objavio
7. Rad
treba da je napisan latinicom
8. Rad
mo`e biti napisan na srpskom ili engleskom jeziku
9. Format
i na~in WORD tekstualne obrade mora biti po uzoru na propise sa nekih
konferencija ( TELSIKS, PES, ETRAN, TELFOR ili sl.)
10.Onim
radovima koji budu preporu~eni za konferencije, potrebno je dodati i
ABSTRACT na engleskom, i naslov rada na
engleskom.
11.Prilikom
izlaganja rada mo`e se koristiti i prezentacija u POWER POINT programu, a
prilikom predaje printane WORD verzije,
potrebno je predatri i disketu sa tom verzijom rada.
12.
Neki od tih radova bit }e stavljeni na WEB stranicu ETF Banjaluka- predmet:
MIKROTALASNA TEHNIKA I RADIO-PREDAJNICI
Primjer
formata rada:
INSTRUCTIONS FOR PREPARATION OF EXTENDED
ABSTRACT FOR
THE 7th INTERNATIONAL CONFERENCE
ON APPLIED ELECTROMAGNETICS PEC 2005
Abstract: The present sample
contains instructions for pre-paration of the extended abstract for PEC 2005, which will be held in
Nis, Serbia&Montenegro, 23 – 25 May 2005. The abst-ract should contain the
most important information about the paper, excluding symbols and citations
other than normal text.
Keywords: Electrostatic force,
Numerical integration, Coupled fields.
INTRODUCTION
These instructions are written using Microsoft
Word 95. Other later versions of Microsoft Word can also be used. The present
document can be used as a template for preparation of the extended abstract.
The length of the extended abstract should not
exceed in total 2 two-column pages of A4 format, with space between columns 0.5
cm. The page setup is: top margin 2.5 cm, bottom margin 2 cm, left and right
margins 2 cm. Do not number the pages.
PAPER
ATRIBUTES
Font
and styles
It is recommended to use Times New Roman font.
Several styles for different sections of the paper are supplied. All the styles
employ single-spaced paragraphs, 3 pt before, with first line 0.5cm from left
side. The title, authors, table and figure captions are centred. The affiliation,
headings and subheadings are left aligned. References should be numbered
using "Numbering", to have 0cm first line and hanging of 0.6cm.
The font size and appearance for the styles to
be used in the extended abstract are shown in Table I.
Figures,
tables and equations
Tables and figures can be centred in columns or
over the whole page width. Table captions should be over the table, as in Table
I (only with horizontal borders). Figure contents and figure caption should be
in one column, two rows table without exterior border. Equations should be
centred and numbered flush right, as in Eqn.1,
(1)
CONCLUSION
Please pay attention to the language, employing
UK spell checker and hyphenation.
When submitting the extended abstract, do not
forget to send electronic .PDF version and the .DOC file also.
On the last page of your paper, equalise the
length of the columns.
Table I
The font size and appearance for the styles.
|
Style |
Font size |
Appearance |
Space before |
Space after |
|
TITLE |
14 |
Bold |
60 pt |
0 pt |
|
Authors |
12 |
Normal |
12 pt |
12 pt |
|
Affiliation |
8 |
Normal |
0 pt |
0 pt |
|
Abstract |
9 |
Bold/ Normal |
0 pt |
0 pt |
|
Keywords |
9 |
Bold/ Normal |
6 pt |
0 pt |
|
HEADING |
10 |
Bold |
12 pt |
0 pt |
|
Text |
10 |
Normal |
3 pt |
0 pt |
|
Subheadings |
10 |
Bold |
6 pt |
0 pt |
|
Figure Caption |
9 |
Bold/ Italic |
3 pt |
3 pt |
|
Figure contents |
|
|
3 pt |
3 pt |
|
Table |
9 |
Bold |
6 pt |
0 pt |
|
Table Caption |
9 |
Italic |
0 pt |
3 pt |
|
References |
9 |
Normal |
3 pt |
0 pt |
|
Equations |
|
|
3 pt |
3 pt |
References
[1] F. Author, S. Author, T. Author: “Title of
the paper with only first letter capitalized”, Journal name or Conference
proceedings, Vol. 2, 2001, pp. 135-138.
[2] F. Author, S. Author: “Title of the book with only first letter capitalized”, Editor,
2001, New York.
All references should be numbered in square
brackets both in the list of references and when citing them [1]. For books [2]
use italic for the book title. When the book or paper is not in English, give
the original title.
(Figure contents)
Fig.1 - Caption of the figure.
Ovo
o ~emu }u ovdje pisati do skora je bila tabu tema. Kamo sre}a da se o tome smjelo pisati i govoriti bar prije 30 godina! Jer, dok god se svatko
od nas ne suo~i sa istinom bar o svom karakteru ( a bilo bi dobro i o
porijeklu) do tada ne mo`e biti nikakvih spektakularnih pomaka na bolje. Ako
svatko od nas i dalje bude tvrdio i sebi i drugima da je on idealan i da je sve
{to je on uradio idealno i kao takvo ne treba da se mijenja, ni{ta se kod nas
ne}e promijeniti na bolje, a eventualni
bolji `ivot ostat }e samo pusta `elja za ve}iu nas.
Nakon svih nesretnih dogadjanja na Balkanu, sve vi{e preovladava
ubije|enje da je glavni krivac za sve to
svijest stanovni{tva.
Kroz surovu historiju i razne strane uticaje, stanovni{tvo ovih na{ih prostora
je podijeljeno raznim vje{ta~kim granicama, satjetrano u razne “torove”
i maksimalno me|usobno
suprotstavljeno. U skladu s tim
formirao se neki njihov specifi~ni
pogled na svijet i neka njihova specifi~na svijest. Na`alost, i jedno i
drugo ga konstantno onemogu}avaju da
dosegne ono {to se zove bolji `ivot.
Kako
se ona isto~nja~ka izreka koja ka`e: Mijenjaju}i
svijest mijenjamo svijet, sve vi{e prepoznaje i kod nas kao veoma korisna mudrost, to je treba slijediti
i primijeniti u `ivotu. Ali kako kad je poznato da ~ovjek najte`e mijenja svoju
svijest?!
U
zadnje vrijeme se sve ~e{}e ~uje od strane
pametnih, obrazovanih i dobronamjernih
ljudi da se bolji `ivot ne}e
mo}i dosti}i uz dosada{nje poglede na svijet i dosada{nju svijest i
savjest stanovni{tva. Me|utim, ove
tvrdnje obi~nom ~ovjeku ostaju
nedovoljno jasne, ~ak imaginarne, a time i beskorisne. Zbog toga }u ja, u ovom tekstu, poku{ati
ilustrovati ove stavove mnogobrojnim
primjerima iz literature i stvarnog `ivota, te tako omogu}iti svakom da
u navedenim karakternim osobinama prepozna bar dijeli} svojih osobina, da ih
prizna bar sebi samome i da se potrudi promijeniti ih u cilju boljeg `ivota.
Dakle, ako ~ovjek u jednom trenutku shvati da je upravo on najve}i
krivac za to {to nam je domovina u
ovakvom haosu i {to se u njoj tako te{ko `ivi i ako mu se pri tom uka`e na to da promjenom svoje svijesti i svog
pona{anja mo`e doprinijeti promjeni stanja na bolje, mo`e postati motiviran za
promjenu svog pona{anja. A tek to }e
biti pravi po~etak njegovog puta u
bolji `ivot. Da li }e stvarno i dosti}i taj bolji `ivot zavisi u mnogome i od toga
koliko ljudi je krenulo tim
putem, jer }e od toga zavisiti i brzina
promjena koje }e rezultirati boljim uslovima `ivljenja. Dodu{e, ne mo`e se re}i da se kod nas ne
doga|aju ba{ nikakve promjene, ali se na`alost
mora konstatovati da se te promjene odvijaju veoma sporo i da njihove
rezultate mnoge dana{nje generacije
ne}e do~ekati. Naime, ovakva spontana i opstruirana promjena stanja je toliko spora da je vi{e primjerena `ivotnom
vijeku kornja~e ( koji je nekoliko stotina godina), negoli `ivotnom vijeku
~ovjeka ( koji je oko 70-ak godina). Budu li se u promjene stanovnici tako
sporo i te{ko uklju~ivali, ne}e se skoro formirati “ kriti~na masa” takvih stanovnika koji bi mogli povu}i te
promjene, bez obzira na opstrukciju onih ostalih. Dakle, svi oni koji `ele da ipak stignu osjetiti blagodati
boljeg `ivota, moraju se aktivno
uklju~iti i maksimalno doprinijeti da promjene u na{em dru{tvu teku {to br`e,
tj. da se ta”kriti~na masa
svjesnih stanovnika {to prije dostigne.
U zadnje vrijeme se na sve strane ~uje kako je dugotrajnim uru{avanjem socijalizma i potonjim stanjem haosa i rata potpuno i{~ezao sistem pravih vrijednosti, a na njegovom mjestu se instalirao sistem obrnutih vrijednosti. Tako se do{lo u situaciju da nam elitu predstavlja kvazielita, te da umjesto znanja, rada i po{tenja cijenimo ( i obilato pla}amo) dilentatizam, lopovluk, korupciju, demagogiju i licemjerstvo. Svako dru{tvo sa takvim nakaradnim sistemom vrijednosti mora propasti, pa ni na{e ne}e biti iznimka. Upravo zbog toga ni 8 godina nakon zavr{etka rata, te{ko da ima ikakvog pobolj{anja situacije.
Znaju}i sve ovo, trebalo bi samo
(!?) promijeniti svijest, svoje stavove i svoje pona{anje i
stvari bi se po~ele ubrzano mijenjati na bolje. Ali, to ne}i i}i tako lako sve
dok svatko od nas ne obuzda Dinarca (
Balkanca) u sebi..
Kao prva te{ko}a na koju se pri tom nailazi je priznanje svakog od nas da u nama zaista ~u~i Dinarac. Ve}ina na{eg stanovni{tva ne
zna ni pribli`no pravu historiju Balkana pa
mnogi od njih potpuno neosnovano sebe smatraju raznim “etni~kim
~istuncima”, {to je potpuno apsurdno ako se ima u vidu bar
mali dio raznih mije{anja i migracija u toku historije. Ali, ako budemo po{teni bar prema sebi, ako
ve} to ne}emo prema drugima, prepoznajmo bar karakterne osobine Dinarca u svojim karakternim osobinama (
ako ve} ne}emo priznati prisustvo dinarskih gena) i poku{ajmo ih obuzdati. To
}e biti dovoljno, za po~etak.
Za mnoge nesre}e i neda}e stanovnika Balkana krivo je njihovo
pona{anje. Zbog njihove neinformisanosti
i neprosvje}enosti postoji sklonost ka fatalisti~kom gledanju i pona{anju. Naime, ljudi obi~no misle
ovako:”
Ja sam onakav kakav jesam. Kao {to je neka osoba ro|ena visoka ili niska,
plavooka ili sme|eoka, debela ili mr{ava, tako je i sa pona{anjem. Neki su
ljudi ro|eni sa samopouzdanjem, drugi su povu~eni, neki su inteligentni, neki
tupi..”
Me|utim, nau~na istra`ivanja su samo u neznatnoj mjeri potvrdila takvo
fatalisti~ko gledanje. Svi smo mi ro|eni sa {irokim spektrom mogu}nosti. Zato
bi trebalo da budemo zainteresovani da se oslobodimo bar onih oblika pona{anja koje smo posisali sa maj~inim mlijekom,
ukoliko su se pokazali kao neadekvatni, a koji nisu upisani u
na{ genetski kod. Mi smo ih samo nau~ili posredstvom
okoline u kojoj `ivimo. Me|utim, ~ak i
one koji su upisani u na{ genetski kod, mo`emo bar djelomi~no obuzdati i
staviti pod kontrolu. To drugim rje~ima
zna~i da svaki svjestan pojedinac mo`e da uti~e na svoje pona{anje u
`eljenom smjeru. Mnogobrojnim eksperimentima u eksperimentalnoj
psihologiji dokazano je da se
razli~iti oblici pona{anja, pod odre|enim uslovima, mogu
nau~iti, te da se od nau~enog pona{anja, opet pod odre|enim uslovima, pojedinac
mo`e odu~iti. Me|utim, treba biti svjestan da to nije ni lako ni jednostavno.
Ali, ipak je mogu}e! ^udesna zamr{enost psihi~kog ustrojstva ~ovjeka ote`ava to
sama po sebi, a posebno kad je u
interakciji sa uticajima okoline koju je ~esto veoma te{ko kontrolisati. Ipak,
vrijedi poku{ati!
A
kakav je u stvari taj Dinarac koji ~u~i u nama? Prema istra`ivanjima uglednog
antropogeografa Jovana Cviji}a na Balkanu se, uslijed raznih uticaja, formiralo
vi{e karakternih grupa o ~emu se vi{e podataka mo`e na}i u njegovoj knjizi
BALKANSKO POLUOSTRVO. Me|u tim grupama postoje dvije ekstremne: dinarska i
rajinska, ~iji elementi se prepoznaju u
ve}ini karakternih crta i dana{njih
stanovnika Balkana. Po svemu sude}i, upravo te karakterne crte na{eg
stanovni{tva su u najve}oj mjeri krive za njegovu zlu sudbinu, pa zbog toga svatko tko prepozna i{ta od tih osobina u
svom karakteru, morao bi se
maksimalno potrudi da ih elimini{e ili bar obuzda.
Psihologija balkanskog ~ovjeka
^udan je balkanski ~ovjek. Ako netko
sa strane posmatra njegovo pona{anje, analizira njegove stavove i posmatra
njegovo djelovanje u okviru dru{tva u kojem `ivi, ne mo`e da se oslobodi utiska
da taj ~ovjek konstantno radi u korist
svoje {tete! Zbog toga nije ~udo {to mu se to sve vra}a na najgori mogu}i
na~in: kroz ratove, bijedu i nesre}u svake vrste. Ne ka`e uzalud narodna
poslovica: Svatko je kova~ svoje sre}e. Ali i nesre}e! Naj`alosnija ~injenica
na Balkanu je upravo ta {to je ovdje bilo i jo{ uvijek ima mnogo, mnogo vi{e kova~a
nesre}e negoli kova~a sre}e, a to se
skr{i kao nesre}a i na jednima i na drugima. Zato svaki stanovnik
Balkana treba da bude iskren bar prema sebi i da analiziraju}i objektivno svoje pona{anje, ~injenje i
ne~injenje postane svjestan svojeg vlastitog udjela u nesre}ama koje se
de{avaju balkanskom stanovni{tvu i njemu samome.
Psihologija ~ovjeka kao vi{eg bi}a je
vjerovatno bar sli~na (ako mo`da ne i
ista) u svim krajevima svijeta, ali je ona razli~itim tradicijama, religijama,
politi~kim sistemima, prosvje}ivanjem i obrazovanjem u mnogome korigovana i
usmjeravana, planski ili neplanski, u pozitivnom ili negativnom smislu. Ovdje
na Balkanu, u nedostatku ozbiljnih politi~kih sistema, svi ovi razni uticaji su
se reflektovali na stanovni{tvo
uglavnom negativno tako da se
konstantno ima situacija koja bi se mogla uporediti sa ra{timovanim orkestrom. Tako razne
tradicije, umjesto da doprinose
bogatstvu kulture, one samo unose razdor i zabunu u stanovni{tvo koje je
u tom smislu veoma {aroliko. Religije djeluju jo{ pogubnije, potpuno
destruktivno zahvaljuju}i
~injenici da ih mnogobrojni zlonamjernici konstantno
zloupotrebljavaju u svrhu svojih vlastitih ciljeva, shvataju}i njihovu mo}.
Ozbiljnih politi~kih sistema na Balkanu nikad nije ni bilo, a {to se
obrazovanja i prosvje}ivanja ti~e ono je uvijek na margini i nikad nije bilo
su{tinsko ve} uvijek samo formalno. Zbog toga je balkanski ~ovjek upravo takav
kakav je. Da bi ga bolje upoznali, dajmo rije~ onima koji su ga najbolje
poznavali i koji su ga u svojim djelima bezbroj puta opisali.
Ivo Andri}, u ZNAKOVIMA PORED PUTA,
ka`e:”
^ovek koji nastoji da poraste tako {to u svojim, a zatim u sva~ijim o~ima
umanjuje sve oko sebe, da bi to postigao, on primenjuje nadljudski i neljudski
visoka merila na sva~ija dela i postupke. Pred njegovim sudom ne mo`e niko
opstati, ni tu meru izdr`ati, pred njim se sve spu{ta, povija i smanjuje do
nepostojanja. Jedinica mjerenja je nula. Kad tako sve oceni, premeri i sravni
sa zemljom, onda se pobedni~ki pro{eta tom pustinjom, kao melanholi~an
trijumfator, `ale}i se na nesposobnost ljudi i nesavr{enost stvari. A iza
njegovih le|a odmah se ispravlja i di`e sve {to je on svojim merenjem oborio i
unizio i dobija ponovo svoju stvarnu meru i visinu koju je oduvek imalo. Ali
on, on se nikad ne okre}e da bi pogledao iza sebe, ide samo napred,
pobedni~ki i sigurno, i meri i obara
sve, a sam ni{ta ne zna do to i ni~eg nema do svojih visokih merila, i svog
beskrajnog zadovoljstva zbog njih.”
Slijede}i citat iz istog djela ka`e:”
Na kraju, svi ra~uni i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno: pravo
prokletstvo njegovog `ivota dolazilo je od visokog mi{ljenja koje je imao o
sebi. I {to je najgore, on toga nije bio svestan; to mi{ljenje je `ivelo u
njemu kao {to `ivi u nama na{ krvotok i stalno lu~enje `lezda, a mi ga nismo
svesni, ne znamo ga, ne ose}amo i ne vidimo
druga~ije do po njegovim krajnjim posledicama. To je ~oveka zavodilo na hiljade
krivih puteva i pogre{nih zaklju~aka u `ivotu, nagonilo ga da uzroke svim
svojim mnogobrojnim neda}ama i nezadovoljstvima, i svim protivre~nostima svog
`ivota -tra`i tamo gde oni nisu i ne mogu biti.”
U slijede}em citatu iz istog djela,
Ivo Andri} ka`e:” Istinski ponos dovoljan je sam sebi. Samo,
istinski ponos je redak. Mnogo ~e{}e susre}emo oholost, sujetu, uobra`enje:
nekad su pod njegovim vidom i imenom, a nekad goli, bez maske. Oni nikad nisu
dovoljni sami sebi. Da bi se potpuno ispoljili i iz`iveli, njima treba tu|e divljenje i priznanje, ~esto i tu|e
poni`enje; oni su za onoliko ve}i za koliko drugog umanjuju, a ta veli~ina
nikad im nije dosta, stoga su stalno nemirni, u pokretu, tra`e}i na {ta bi
mogli da se popnu i izdignu, dok je ponos uvek miran, zadovoljan onim {to je i
gde je, i samo ne da nikom na sebe. Ponosni ljudi, prirodno, ~esto stradaju
zbog svog ponosa, ali im njihov ponos poma`e da podnesu svako stradanje.
Naprotiv, sujetni ljudi se i poni`avaju da bi zadovoljili svoju sujetu i,
naravno, ne uspjevaju u tome, jer sujeta se, kao }udljiva `ena iz r|avog
dru{tva, odjednom okre}e i predbacuje im ono {to su zbog nje u~inili.”
Na
jednom mjestu Ivo Andri} pi{e:”
Nekad davno napisao sam da je jedna od ~ovekovih slabosti njegova mala i
ograni~ena sposobnost predvi|anja, naro~ito kad su u pitanju ne sitne i
svakodnevne, nego krupne i sudbonosne stvari. ( To ne zna~i da nije oduvek i
svuda bivalo izuzetnih, velikih ljudi koji su bili sposobni da svetlo{}u svoga
duha obasjaju u`a ili {ira podru~ja budu}nosti.) Ali bez obzira na tu na{u
ograni~enu sposobnost predvi|anja, i svaki od nas obi~nih ljudi treba da
razvija i usavr{ava svoje umne i moralne snage i da savesno vr{i svakodnevne
du`nosti i poslove, kako bi mogao spreman do~ekati tu te{ko predvidljivu
budu}nost i sa {to vi{e razuma, hrabrosti i ljudskog dostojanstva stati pred
svaki zadatak i svako nepredvi|eno isku{enje, koje ona mo`e da donese.”
^esto smo primorani da se zapitamo
jesu li neki od ljudi koji su bili (ili
jo{ uvijek jesu) na vode}im funkcijama u politici uop}e normalni ljudi? Prema
zvani~nim medicinskim statistikama poznato je da je u svakoj populaciji
prisutan ogroman postotak ljudi za koje se to ne bi moglo re}i. Zbog toga je
neophodno obezbijediti mehanizme koji bi mogli sprije~iti dolazak takvih ljudi
na vlast. Ako se to ne obezbijedi, manijaci poput Hitlera, Staljina, Lenjina i mnogih drugih bit }e i u budu}e u
mogu}nosti da izazivaju katastrofe poput onih koje su takvi psihopatski
bolesnici izazvali. Da je takvih bolesnih politi~ara bilo ( a i sad ih ima) na politi~koj sceni Balkana, neosporno je.
Zato nije slu~ajno {to se u ZNAKOVIMA PORED PUTA na{ao i ovaj odlomak:
“Jeste li primetili koliko
ludaka i manijaka ima oko nas? Obratite pa`nju, pa }ete videti. I kod onih koje
smatramo normalnim javi se povremeno blesak nekog ludila, ili ne~eg {to li~i na
ludilo, potraje du`e ili kra}e, pa pro|e kao da nije nikad ni postojao. Ali vi
posle toga znate na ~emu ste i gde da svrstate toga ~oveka. Istina, ima i
takvih sa kojima se dru`ite ili vi|ate godinama, a da nikad niste primetili
ni{ta {to bi moglo da li~i na ludilo. To zna~i samo da taj nije imao prilike da
se oda. Ili vi niste umeli da vidite. Jer, primetili vi to ili ne, mo`ete slobodno
uzeti kao pravilo da u svakom od ovih oko vas ima kvasac ludila, ovakvog ili
onakvog, ve}eg ili manjeg. (Razume se da to va`i i za vas, li~no, u odnosu
prema drugim ljudima.)
Razli~ite su i mnogobrojne sitne ili
krupne vrste du{evnih poreme}aja od kojih ovi ljudi pate, nekad primetno, a
nekad skriveno, ali mi se ~ini da ih ponaj~e{}e napada i zanosi ludilo veli~ine, golema{tvo raznih
oblika i stepena.”
Analiziraju}i pa`ljivo psiholo{ke osobine
stanovni{tva svoje domovine, Ivo Andri} dalje ka`e:
“^esto
mi se ~ini da je od svih na{ih ljudskih r|avih osobina najte`e podnositi
samovolju. Lak{e se branimo od svakog drugog zla nego od nepredvidljive i
neura~unljive }udljivosti, od ose}ajnog i misaonog nereda sirovih i surovih
ljudi. Svaki se r|av nagon pre ili posle zadovolji ili smiri, a samovolja nas
prati i goni stalno, susre}e gde to ne o~ekujemo, poga|a gde se ne nadamo, jer
se ona ne zaustavlja ni pred ~im. Samovoljni i osioni ljudi, kakvih u nas ima dosta, u svakom vremenu i u
svima redovima, nanose dru{tvu vi{e {tete nego pijanci, kradljivci ili ubojice.
I plemenitija ose}anja, kojih samovoljni ljudi nisu potpuno li{eni, unapred su
otrovana i obesna`ena njihovom samovoljom koja mo`e da stvara samo nered i
pusto{, u njima i oko njih.”
I Me{a Selimovi} je bio obdaren nekom
vrstom sklonosti za analiziranje psiholo{kih osobina ljudi iz svog okru`enja.
Njegova djela su prepuna takvih analiza ili bolje re~eno, od njih se i sastoje.
Citirajmo ne{to od toga:
..“Imao sam jednu nepo`eljnu osobinu, ni od koga
nikad nisam tra`io nikakvu uslugu. Mojoj nezavisnosti ljudi su postavljali
razne prepreke. Namjerno ili prirodno, neva`ni i zavisni ljudi uvijek nailaze
na podr{ku ja~ih. Ja sam uvijek i{ao uspravno, ni{ta nisam tra`io {to mi
normalno ne pripada, sa svakim sam razgovarao ravnopravno, ne sagibaju}i ni
ki~mu ni {iju. Primijetio sam da ~ovjek ne smije da bude nezavisan a jo{ manje
pametan, jer }e ga sna}i mnoge nevolje..
..Ne volim ljude koji rade kod kadije.
Da mu je ki~ma od `eljeza pukla bi za dva mjeseca. Njega nije trebalo ni
lomiti, on se savija prije dodira. Sli~an je vodi, nema svog oblika,
prilago|ava se sudu u koji ga uspu. Ni{ta mu nije gadno, ako mu je korisno, jer
je imao jedan cilj u `ivotu: da uspije..
..[to ima vi{e skloni{ta iza kojih se
ljudi kriju, sve je vi{e prostora za ljudsko zlo. ^ovjek uvijek izmisli razlog
izvan sebe, da bi se oslobodio od odgovornosti i krivice, {to je podsticaj za
zajedni~ku neodgovornost. Te{ko ~ovje~anstvu dok je tako!..
..Sve }e pro}i, gospodine,- govorio je
tihi Ibrahim Paro (TVR\AVA) . Ali kakva
je to utjeha? Pro}i }e i radost, pro}i }e
i ljubav, pro}i }e i `ivot. Zar je nada u tome da sve pro|e?..
..Mislim da je naziv ta~an: otpadnik,
konvertit, ~ovjek koji je promijenio vjeru. Bili smo hri{}ani, pa smo ostavili
staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu. Zar to nije otpadni{tvo? Me|utim, ja sam
ipak vezan za bosansko i muslimansko porijeklo i uvjeren sam da je na{a
slo`enost ( zbog dugogodi{njih tu|ih
navika koje smo prihvatili) zbog ~udne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog
hiljada spletenih ~vorova izuzetno bogata stvarala~kim mogu}nostima.
Mo`da su svoju prevjeru pla}ali ve}om
revno{}u u novoj vjeri.
S nejasnim osje}anjem stida zbog
porijekla, i krivice zbog otpadni{tva, ne}emo da gledamo unazad, a nemamo kud
da gledamo unaprijed, zato zadr`avamo vrijeme u strahu od ma kakvog rje{enja.
Emocionalna pozlije|enost mo`e u nama
okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam ili u neutoljivu emotivnu glad ili
buntovni{tvo, otpor, te`nju za nezavisno{}u svih ljudi i svih vjera, stalno
osje}anje povrije|enosti koje se nikad i ni~im ne mo`e rekompenzirati, zbog
~ega je ~ovjek stalno u stavu odbrane.”
[to
re}i na ovo? Religije su danas u razvijenim zemljama li~na stvar svakog
pojedinca. Tako bi trebalo da bude i kod nas. Sve drugo je zloupotreba.
Najopasnija zloupotreba je kad se religija izdigne na nivo dr`ave i kad
religijska pripadnost postane kriterij za odre|ivanje prava svakog pojedinca.
Takvo ne{to je jo{ uvijek prisutno na Balkanu, a prema tome se mo`e i suditi o
nivou kulture te sredine. Sa `aljenjem se mora konstatovati da sredina u kojoj
va`e ovakva pravila, nije daleko odmakla od kulturnog nivoa srednjeg vijeka. Takvo ne{to sebi ne
smije dozvoliti dr`ava koja `eli da bude smatrana ozbiljnom dr`avom. Danas, kad
se zna {ta je religija, odakle poti~e i sa kojom svrhom je uvedena, bilo bi
normalno da svatko bira sebi religiju u skladu sa vlastitim potrebama.To je u
razvijenim zemljama ve} uobi~ajeno. Kad bi se to i kod nas odoma}ilo, vi{e se o
konvertitstvu ne bi sudilo na isti na~in kao u srednjem vijeku. Tada je
konvertit smatran odmetnikom i po toj osnovi su mu naturani razni kompleksi,
zbog kojih se u njemu javljala `elja da pobije sve pripadnike svoje prija{nje
vjere, kako bi zameo trag svog konvertizma. Kao posljedica takvih pona{anja
nastala je poslovica:”Gori poturica od Tur~ina.”
Takva pretjerana lojalnost konvertita je djelomi~no bila uslovljena i `eljom da
se dodvori svojim novim savjernicima, a to su bili ~esto osnovni razlozi za
vr{enje mnogobrojnih pokolja u toku historije. Sa stanovi{ta dana{njih
demokratskih shvatanja, konvertitstvo nije za osu|ivanje. To je naprosto
stvar li~nog izbora. Ina~e, kompleks konvertizma nametnule su svojim
vjernicima vjerske zajednice, kako bi sprije~ile osipanje ve} ste~enih
vjernika. U tom cilju su kori{tene razne metode prijetnji, prisila, straha,
ucjena i naturanja kompleksa konvertizma. Dana{njem ~ovjeku, koji ima bar
osmogodi{nju {kolu, ne bi vi{e slu`ilo na ~ast da se na taj na~in da
izmanipulisati od strane bilo koje religijske grupe.
Ako pravilno shvatimo poruke
pisaca zaklju~it }emo da su nam oni
`eljeli savjetovati da svatko od nas prepozna kod sebe iste takve mane i da ih,
u svom vlastitom interesu, poku{a bar obuzdati.
Kako su ovdje citirani odlomci iz
djela na{ih pisaca, to je o~igledno da se
radi o opisivanju karaktera ljudi sa na{eg podru~ja. Me|utim, time se ne
`eli re}i da su svi drugi ljudi van ovih
balkanskih podru~ja, bolji. Niti govora! Oni su samo uspjeli ( ili ih je
ne{to na to prisililo) da svoje takve lo{e osobine stave pod kontrolu, bar u onolikoj mjeri u kolikoj je to neophodno
da one ne bi, u ve}im razmjerama, zagor~avale `ivot i njima i ostalima. [to se ti~e stanovni{tva Balkana, ono jo{
nije dostiglo taj stepen razvoja svijesti na kojem bi moglo samo zaklju~iti da
ga takve karakterne osobine vuku u propast, a
do sada se nije na{ao nitko dovoljno svjestan i sposoban da stanovni{tvu nametne takav kodeks pona{anja
u kojem bi se takve karakterne
osobine okvalificirale kao lo{e, nepo`eljne i opasne. A u interesu je
svakog stanovnika Balkana da se bar ne{to u~ini u tom smislu. Jer takva
situacija, kakva je sada na Balkanu, ne mo`e odvesti narode Balkana u bolju
budu}nost jer ne postoje nikakvi zdravi moralni principi ( niti bilo kakvi
mehanizmi) koji bi onemogu}ili da ljudi
sa lo{im psiholo{kim osobinama lako
dolaze do najvi{ih instanci vlasti, da se tu dugo zadr`avaju i uzrokom su
katastrofa koje su bile pogubne u
pro{losti, koje su pogubne u sada{njosti
a bit }e pogubne i u budu}nosti
( ako budu}nosti uop}e i bude).
Sa `aljenjem se, pored svega gore
re~enog, mora jo{ konstatovati da je osnovna `ivotna filozofija stanovnika
Balkana ona koja se mo`e iskazati re~enicom: Da kom{iji crkne krava ( pa makar
i moja crkla)! To je, dodu{e, izum neprosvije}ene, primitivne sredine. Sama
~injenica da je ta ideja na Balkanu jo{ uvijek veoma prisutna, mora ozbiljne ljude navesti na razmi{ljanje. Zna~i li
to da smo mi na Balkanu jo{ uvijek prevashodno primitivna sredina? Ono {to najvi{e
u`asava je ~injenica da je ovakva filozofija
`ivota jednako zastupljena
kod nepismenih kao i kod
univerzitetskih profesora!
I
kod njema~kog naroda postoji poslovica koja ka`e: Die reinste Freude ist die
Schadefreude. To bi u slobodnom prevodu zna~ilo: Naj~istiji oblik radovanja je
zlobno likovanje nad nevoljama onih kojima zavidimo, a {to bi se moglo smatrati
identi~nim sa onim gore re~enim. Me|utim, po stepenu razvoja koji je dostiglo
njema~ko dru{tvo, mora se zaklju~iti da je filozofija `ivota iskazana gornjom
sentencom potisnuta i marginalizovana, te nije vi{e u stanju da iza sebe ostavlja pusto{. Na`alost, na Balkanu je
ona jo{ uvijek u `i`i `ivota i predstavlja
osnovu za gra|enje sopstvenog stava ve}ine pojedinaca prema ostalim iz
svog okru`enja, pa i {ire. Naravno, sva ~injenja
vo|ena ovom destruktivnom maksimom su krajnje destruktivna, a to vu~e ~itavo
dru{tvo nazad. Svaka nova, dolaze}a generacija nema {ta bolje da nau~i od
prethodne do to isto, zbog ~ega i ona postaje ista takva ( ili jo{ gora), a {to je iza{lo na vidjelo posljednjih godina na Balkanu. Kao rezultat
dugogodi{njeg prisustva ovakvog circulos
vitiosus-a, o~igledna je sve ve}a prisutnost primitivizma me|u svim
slojevima stanovni{tva. A
primitivizam nije ne{to ~ime bi se neko dru{tvo moglo ponositi. Naprotiv. Iako
bi svatko iole razuman brzo i lako mogao uvidjeti negativne posljedice
ovakve svoje `ivotne filozofije (
~ak i na sebe samoga), `alosno je da to ne uvi|aju ~ak ni oni koje smatramo obrazovanima. Jer, da to uvi|aju, borili
bi se protiv nje, a ne bi bili njeni najdosljedniji privr`enici, kao {to to jesu. Pa zar nije vi{e nego o~igledno da ako mojem kom{iji ne crkne krava, bit }e
vi{e mlijeka i mesa za sav narod. A
taj narod, ako bude bolje `ivio, bolje }e i raditi, {to }e voditi ka bogatijem
dru{tvu i bogatijoj dr`avi. A u bogatijoj dr`avi bit }e bolje i zdravstvo i
{kolstvo i sudstvo i privreda i penzije i sve ostalo. A to zna~i da }e i meni
biti bolje! Zar svaka osoba ne bi trebalo da te`i k tome i da radi samo ono
{to vodi ka takvom cilju? A na{ balkanski ~ovjek se upravo suprotno pona{a!
On ne samo da `eli da kom{iji crkne krava, nego }e ~ak uraditi sve {to god mo`e da se
to i
desi, a ni najmanje mu ne}e biti `ao svog truda. Pri tom mu ni u jednom
trenutku ne}e pasti na pamet da se zapita: [ta ako takvih kao ja ima mnogo? [ta
ako su svi takvi? Kud }e nas to odvesti? Da li }u ja, kao jedinka, na kraju od
toga svega imati korist ili {tetu? Balkanski ~ovjek je toliko ograni~en u
dometu svog razmi{ljanja da ne mo`e shvatiti kako su to sve na{e zajedni~ke krave i ako
sa njima ide sve dobro, onda se i mi svi mo`emo nadati nekom boljitku. A ako ne
ide, svi mo`emo o~ekivati samo propast. Osim toga treba imati na umu da pored
razo~arenja, uzbu|enja i `urbe jo{ i
mr`nja, zavist i pakost kvare du{evnu harmoniju ~ovjeka i prizivaju glavobolju
i bolesti svake vrste. Svi oni koji se u takvom dru{tvu raznim kriminalnim
radnjama i sitnim i krupnim pakostima obogate, bogatstvo ne}e mo}i obdr`ati, a
pogotovo to ne}e po}i za rukom njegovim potomcima, jer ratovi se ovdje javljaju
u ciklusima a za sobom ostavljaju pusto{...
Su{tina balkanskog mentaliteta ( koji vu~e porijeklo od Dinaraca, a tih gena i manira imaju svi stanovnici Balkana), je i ve}a sklonost ka usmenoj negoli pisanoj komunikaciji, {to ima za posljedicu nesklonost ka ~itanju knjiga. Takav epski mentalitet po{tuje tu|u li~nost {to ima za posljedicu individualnost. Me|utim, ta osobina, iako se sama po sebi ne bi mogla okarakterisati kao lo{a, funkcioni{e samo u manjim zajednicama, gdje svatko svakog zna. Kad ~ovjek iz takve sredine do|e u sredinu u kojoj je anoniman, on ~esto zaboravi svaki moral, jer ga tu vi{e nije stid svojih suseljana koji ga znaju kao po{tenog, moralnog ~ovjeka, te je sklon da radi sva{ta {to se ne bi moglo smatrati moralnim. Sjetimo se samo onih snimaka, koje smo vidjeli na hrvatskoj televiziji za vrijeme rata, a koji su prikazivali automobile sa zagreba~kom registracijom ~iji su vlasnici u prikolicama, nakon pada Srpske krajine, nemilosrdno plja~kali sve i sva{ta i vozili to ku}i u Zagreb, jer su vjerovali da ih tu nitko ne}e vidjeti i prepoznati. (Me|utim, vidjeli su ih i snimili snimatelji hrvatske televizije!) Proradili u njima geni primitivizma”! Takvih primjera je bilo bezbroj, na svim stranama.
Osim prethodno navedenih negativnih
osobina ovom stanovni{tvu bi se mogla pripisati i pretencioznost, osornost i
netrpeljivost. Naime, na{e stanovni{tvo je sklono pretjerivanju i megalomaniji.
Osrednjost ih ne zadovoljava i samo ne{to veli~anstveno ih mo`e pokrenuti na
akciju. Oni rade svoj posao nevoljno, smatraju}i sebe pozvanim za lak{e i bolje
pla}ene poslove, a ~esto nemaju sposobnosti ni za to {to rade. Kod nas bi svaki
radnik htio biti direktor! Dodu{e, veoma ~esto se mogu na}i primjeri da netko
bez stvarnih zasluga i sposobnosti zauzima visok polo`aj, {to je “dalo pravo”
i onima drugima
da smatraju kako im takvo mjesto
pripada. Tome je naro~ito doprinijela skoro pedesetogodi{nja politika negativne
kadrovske selekcije i mogu}nost da bravar
bude {ef dr`ave, a nesvr{eni u~itelj glavni ideolog i teoreti~ar tog politi~kog sistema. Zbog toga se kod nas, gotovo redovito, na najvi{im
funkcijama mogu na}i ljudi koji imaju toliko oskudno znanje da ~ak nisu ni
svjesni da im tu nije mjesto, te se
doime kao budali je more do koljena.
Tako|er postoji sklonost ka
kompliciranju jednostavnih stvari (
[to bi jednostavno kad mo`e komplikovano?), kao i te`nja ka “prepri~avanju Markovih konaka”
umjesto konkretnog rada.
Jedna od velikih mana dinarskog
mentaliteta je sklonost da se marginalne razlike pretvaraju u provalije,
neznatno razila`enje u mi{ljenju izaziva trajno neprijateljstvo. Kao da dvoje
ne mogu imati razli~ite ukuse, razli~ite politi~ke orijentacije a biti dobri
prijatelji ili se bar uva`avati. Valjda je to razlog {to Slaveni do`ivljavaju
Zapad kao emocionalnu pustinju, a Zapad Slavene kao ljude koji se pretjerano uzbu|uju niza{to, {to se mo`e
ilustrovati slijede}om anegdotom:
“Za{to
Srbin pote`e revolver ako mu netko ka`e da je magarac?”- pitao
Englez nekog na{eg ~ovjeka. “Pa zar je mogao druga~ije da
reaguje?”- za~udi se on. “Mogao
je, ako se razmi{lja ovako: Prvo, tko
je on da sudi o tome? Drugo: mo`da je ~ovjek u pravu.”-posavjetuje
Englez.
Drugim rje~ima moglo bi se re}i da je narod bez tolerancije i
trpeljivosti zbirka ostra~}enih i me|usobno nepomirljivo sukobljenih
pojedinaca. Javne i privatne diskusije se pretvaraju u li~ni obra~un, drski i
grlati odnose pobjede, a ~ak ih ni
javno mnijenje ne osu|uje. Na{iroko se
primjenjuje ona narodna utuk na utuk ,
ne odgovara se argumentom na argument, nego se ide na ~ovjeka ( ~ak i toljagom,
kamenom, revolverom) a pogotovo
bla}enjem i omalova`avanjem. Postoji op}a nestrpljivost da se saslu{a drugoga.
Kultura govora ( i op}enito kultura) zahtijeva da se saslu{a drugi, da mu se ne
upada u rije~, da se tek poslije pauze i razmi{ljanja odgovori, po{tuju}i
sagovornika i njegove argumente.
Pritajena ili otvorena mr`nja prema istaknutim
li~nostima nije specifi~nost samo na{eg stanovni{tva ( iako je veoma istaknuta
crta na{eg balkanskog mentaliteta), niti je vezana isklju~ivo za samoupravni
socijalizam ( mada se tamo uzdigla do
nivoa osnovne filozofije `ivota). Ovaj “manir”
je poguban za svako dru{tvo u kojem eskalira, pa bi ga trebalo dr`ati pod
kontrolom. U tom cilju bi trebalo da roditelji svojoj djeci ve} u
osnovnoj {koli savjetuju: “Nemojte
mrziti druge iz razreda {to bolje od
vas sastavljaju pismene radove ili {to
bolje znaju matematiku. Mo`da }e oni jednog dana izmisliti lijek koji }e vama
spasiti `ivot. U svakom slu~aju ve}a je vjerovatno}a da }e to u~initi oni,
negoli oni koji ne znaju ni matematiku
ni svoj materinji jezik.”
Na`alost, samoupravni socijalizam je potencirao tu osobinu kod masa.
Osnovni razlog za to je bio harizmatski vo|a koji nije trpio oko sebe
pametne i karakterne ljude. To se prenijelo na sve spratove hijerarhijske
piramide, uklju~uju}i i prizemlje. Zbog
toga je samoupravni socijalizam iza sebe ostavio kadrovsku pusto{, koja nas
je dovela u ovako te{ku situaciju, a njene posljedice se ne mogu popraviti
desetlje}ima, tj. ba{ toliko dugo koliko su trajali i uzroci.
Samoupravni socijalizam je nalagao
uniformnost mi{ljenja, njegovane stereotipe. Pametni i kriti~ni umovi bili su
prisiljeni da se brane }utanjem. U protivnom, izmislili bi im se grijesi i bili
bi osu|eni na “loma~u”. To je hranilo
zadovoljstvom prazne du{e socijalista- na}i neku izmi{ljenu manu u velikom
~ovjeku i time utje{iti sebe u svom osje}aju inferiornosti.
Me|utim, bez velikih
umova i jakih karaktera, nema progresa. Netko ~ak re~e: Da bi se imala
domovina, treba imati jak karakter. Utoliko je jedno dru{tvo stvarala~kije,
ukoliko podsti~e i nagra|uje inventivnost, pamet i karakter, a suzbija
i ka`njava lijenost, glupost i beskarakternost. Svi veliki narodi, oni koji su dali doprinos
razvoju civilizacije, znali su to. S
obzirom kako se radilo kod nas zadnjih pedesetak godina ( a i dalje se u tom pogledu radi isto), zar smo mogli pro}i bolje i zar se, bez radikalnih
promjena u svijesti, imamo ~emu nadati?
Prosje~an ~ovjek zato te`i uravnilovci. On u hijerarhiji
vrijednosti vidi sopstvenu smrt jer uspostavljanje hijerarhije vrijednosti
svodi svakog prosje~nog ( i ispodprosje~nog) na njegove skromne “dimenzije”,
oduzima mu pravo na neodgovornost i na slobodu u razaranju.
Tako|er, uspostavljanje hijerarhije vrijednosti otvara polje individualnom
stvarala{tvu {to omogu}uje formiranje duhovne elite- karijatide hrama kulture
~iji portal nije ni{ta drugo do lice moderne civilizacije kojoj i mi pripadamo.
Nipo{to se ne smije zaboraviti da bez velikih ljudi, bez podsticanja
izuzetno sposobnih nema napretka i da se njihovim sputavanjem dolazi do toga da
neznalice odlu~uju o va`nim stvarima i da }e od toga svima biti gore. U
svjetlu toga, neka se svaki stanovnik Balkana upita koliki je njegov vlastiti
doprinos ovom kaosu u koji smo dospjeli. U tom pogledu su nevini samo oni
koji su bili digli svoj glas oprotiv takvih nakaznih filozofija `ivota i zbog
toga, na razne na~ine, stradali. Svi ostali su sukrivci jer su }utali a time
takve pojave odobravali. Sad
u`ivaju u plodovima takvog svog (ne)djelovanja.
Kod balkanskog stanovni{tvo
primjetljiva je jo{ jedna opasna
osobina primitivizma koja se ogleda u omalova`avanju `ena.Ve}ina balkanskih
mu{karaca iz straha da `ene ne ugroze njihovu ( bijednu) poziciju, sa svim
svojim kompleksima, frustracijama i primitivizmom, svaki poku{aj `ene da
bude ravnopravna sa mu{karcem, automatski progla{avaju feministi~kim pokretom.
Me|utim, `ene ne `ele da prevazi|u mu{karce i da budu iznad njih, ve}
samo `ele da stoje sa njima rame uz rame i da participiraju u svemu, ~ak i
u politici gdje se donose sudbonosne odluke po pitanju sudbine ~itavog naroda,
a gdje se mu{karci nisu ba{ pokazali razboritima i uspje{nima. Pogotovo ne ovi
na Balkanu. Pri tom je interesantno da su u tom pogledu najugro`enije one `ene
za koje se posumnja da su pametne. Njih treba
jo{ i uni{titi! Naravno, obja{njenje za to le`i u podsvjesnom priznanju Balkanca da je on u stvari
minoran, a `eli da bude superioran. Tu njegovu navodnu superiornost mo`e da
ugrozi i samo jedna pametna `ena! Zato se svaki Balkanac sa toliko strasti
ostrvi na takvu `enu, ma gdje da se ona pojavi, a naro~ito ako se pojavi u
blizini njegovog radnog mjesta! U tom pogledu su isti gotovo svi mu{karci sa
ovog podru~ja bez obzira na formalno obrazovanje. I ova osobina nije specijalnost Balkana ve}
ostatak primitivizma. Jednom prilikom je ameri~ka glumica Barbara Strejsend
izjavila: “ Postoji
potreba omalova`avanja uspje{ne `ene.” Vjetovatno to nije
rekla bez razloga, ve} je to osjetila na vlastitoj ko`i. Me|utim, u ameri~kom
dru{tvu se, izgleda, uspje{no nose sa ovakvim ostatkom primitivizma {to se mo`e
zaklju~iti po broju uspje{nih `ena u ameri~kom dru{tvu. A slobodnih strelaca sa osobinama primitivizma svakako da i tamo
ima i uvijek }e ih biti. Samo, njihov uticaj je ipak pod kontrolom. Za na{u
sredinu se to ne bi moglo re}i. Kod nas
upravo takvi kolo vode!
Velika je {teta {to se
sposobnosti `ena jo{ nikad nisu
znatnije cijenile i koristile na ovom podru~ju. Mo`da je ba{ to razlog {to je
situacija na Balkanu jo{ uvijek takva kakva jeste. Mo`da je ba{ zbog toga
stanovni{tvo u nedozvoljivim razmjerama obrazovno zapu{teno. Mo`da je ba{ to razlog
{to se ratovi na ovom podru~ju javljaju
tako ~esto. Jedno je sigurno: `ene u tome nisu imale nikakvog udjela jer
su odlu~uju}u rije~, do sada, na ovom podru~ju uvijek i jedino imali mu{karci!. Pogledajmo do ~ega je to dovelo.
Zato `ene imaju pravo da ka`u: “Da
su u svemu tome bar nekakvog udjela imale `ene, sigurno je da ne bi bilo sve
tako crno kao {to jeste.” Ovu tvrdnju je te{ko argumentovano opovr}i! Nju balkanski
mu{karci opovrgavaju jedino galamom i nasiljem.
U toku ovog rata iza{la je na vidjelo jo{ jedna, neobja{njiva karakteristika balkanskog stanovni{tva, a to je: op}a
destruktivnost. Ne ogleda se to samo u strasti za ru{enjem “”neprijateljiskih”” (!?) ku}a, ve} svega {to se mo`e smatrati
tekovinom civilizacije, uklju~uju}i tu
i ono {to je njima samima neophodno za koliko-toliko normalan `ivot. Sa
stanovi{ta zdravog razuma, ova pojava je potpuno neobja{njiva i jedino
prihvatljivo obja{njenje bi bilo: silazak sa uma takvih pojedinaca! Navedimo
samo jedan takav drasti~an primjer: @eljeznica Republike Srpske je ~itavo vrijeme
rata gotovo besplatno prevozila narod. Zaposleni na @eljeznici ili nisu primali
nikakvu naknadu za svoj rad ili je ona bila simboli~na samo da se ne bi moglo
re}i da ba{ ni{ta ne primaju. Za uzvrat, od svog naroda, bili su “nagra|eni”
ne~uvenim vandalizmom nad objektima i sredstvima za rad svog preduze}a.
Svi vagoni koji su saobra}ali za vrijeme rata, potpuno su demolirani i
uni{teni, tako da su se i po zimi putnici morali voziti vagonima bez prozora i
vrata, sa izrezanim meblom na sjedi{tima. Kad se rat zavr{io, odgovorni u @TP-u
su pomislili da je doba ludila pro{lo i nabavili su polovne vagone u
inostranstvu, kako bi i na{e stanovni{tvo moglo da se vozi u prevoznom sredstvu dostojnom ~ovjeka, a ne
u vagonima koji vi{e ni stoci ne bi odgovarali. Me|utim, slijedilo je veliko
razo~arenje: u veoma kratkom roku, i
ovi vagoni su do`ivjeli istu sudbinu!
Ne mo`emo a da se ne zapitamo kakvi i koji ljudi su se vozili u tim vagonima u
inostranstvu kad su vagoni mogli poslije vi{egodi{nje upotrebe jo{ biti prodati kao polovni, u izvanrednom
stanju, a koji i kakvi se to ljudi voze u na{im vagonima, koji nakon
upotrebe u toku istog perioda, mogu
samo zavr{iti na otpadu? [ta re}i o kulturi jednih i drugih i kako se ne
upitati: Zaboga, tko sve ne spada u ljude? Pa zar takvi ljudi uop}e zaslu`uju
da imaju prevozno sredstvo? Izgleda da
ih je trebalo ostaviti da idu pje{ice ili na konju kao u srednjem vijeku, kad
im progres i civilizacija ne odgovaraju. Takvi nisu ni{ta bolje ni zaslu`ili.
Jedino je {teta ( i nepravda) {to ono malo normalnih i
kulturnih ljudi mora da trpi posljedice pameti
i rada tih divljaka, koji se ni sa stokom ne bi mogli uporediti, a da
se pri tom stoka ne povrijedi! Kako mi onda da ne budemo siroma{no dru{tvo?
Ve}inu balkanskih stanovnika “
krasi” jo{ jedna ~udna karakteristika za koju nisam
sigurna da li je naslije|ena ili ste~ena. Radi se o nevjerovatnoj sklonosti ka
primanju mita, korupciji i mogu}nosti
da se narod lako potkupi za male pare. Mo`da je ta sklonost ostala iz doba
Turske Carevine jer je ta dr`ava sva bila zasnovana na tome, ali ti “maniri” su kasnije bili preuzeti i od strane komunista,
i rekla bih tamo jo{ usavr{eni. Kao takvi imaju pro|u i danas, a pogubni su za
sudbinu i dr`ave i naroda. Zbog toga su, mo`da, sve dosada{nje dr`ave na
Balkanu i propale jer je to krajnje nezdrava osnova na kojoj po~iva neka
dr`ava. Upravo bih na ovom mjestu bilo korisno opisati metod kojim su
[vajcarci, jo{ u l6. stolje}u oslobodili svoju vlast mita i korupcije. Na zidu
gradske vje}nice u Bazelu postoji freska iz tog doba koja predstavlja detalj iz
jedne perzijske legende. Na fresci je
predstavljen tron na kom sjedi glavni sudija a tron je presvu`en ko`om
prethodnog sudije, njegovog oca, koji je po nalogu kralja smaknut zbog primanja
mita, a njegovom ko`om je presvu~en tron na kom }e sjediti sve budu}e sudije!
Okrutno, zar ne? Svakako neprimjereno dana{njem dobu, ali se ne mo`e osporiti
efikasnost! Me|utim, ne{to drugo sam htjela ovim da ka`em: Nije ~udo {to
narod koji se jo{ od tada beskompromisno bori protiv mita i korupcije ima danas
tako uspje{nu dr`avu, kao {to nije ni ~udo {to narod koji jo{ ni danas
nije stavio na dnevni red pitanje borbe
protiv te nemani, ni danas nema ni{ta
{to bi iole moglo da li~i na pravu
dr`avu!
Jedna od veoma lo{ih i kontraproduktivnih karakteristika ljudi sa ovih prostora je velika sklonost ka laganju. Naravno, ne mo`e se tvrditi da su svi skloni tome, ali se sti~e utisak da nedopustivo velik procenat stanovni{tva jeste sklon laganju. Mo`da je takvim sklonostima doprinijela ~injenica {to je komunisti~kli politi~ki sistem sav bio zasnovan na la`ima pa je upravo takve osobe izbacio na povr{inu zbog ~ega se mo`e ste}i utisak da je dominantna osobina balkanskog stanovni{tva- la`ljivost. Recimo ne{to vi{e o tome.
Psihoterapeut Brad Blanton u svojoj
knjizi ISKRENOST BEZ REZERVE poru~uje: laganje je lo{e po va{e zdravlje, istina
mo`e da bude lijek. On predla`e terapiju istinom, s obzirom da la` ostavlja
posljedice i na fizi~ko zdravlje. Mnogi ~ira{i, osobe koje pate od nesanice ili
imaju tegobe sa debelim crijevom uop}e
ne pomi{ljaju da su uzroci tih smetnji mno{tvo malih la`i kojima se
svakodnevno slu`e. Ljudi nisu svjesni toga da ih la`i ko{taju mnogo vi{e nego
{to uop}e mogu pomisliti. Me|utim, dr Jovan Mari}, {ef Katedre za psihijatriju
Medicinskog fakulteta u Beogradu smatra da ipak postoji jedna prilika
kad je bolje slagati nego re}i istinu. To je kad se procijeni da bi istina
dramati~no pokvarila odnose jer druga strana nije dovoljno zrela da prihvati
istinu. U svakom drugom slu~aju je ipak bolje re}i istinu. Ja se ne bi
slo`ila sa ovim, jer smatram da }e suo~enje sa istinom, bez obzira kakva ona
bila, doprinijeti sazrevanju i takvih
pojedinaca.
Op}oj poplavi la`i i laganja doprinose
pojedini politi~ki sistemi. Nakon tridesetogodi{njeg iskustva vezanog za
samoupravljanje koje je bilo prepuno dvoli~nosti, licemjerja i zamjene teza,
mnogi pojedinci su shvatili da u takvom sistemu prolazi samo la`, tj. da je
la` jedino {to se mo`e dobro unov~iti. Zbog toga su generacije i generacije,
`ive}i u takvom ambijentu, odmalena shvatile da se treba pona{ati licemjerno. U
nekim krajevima se licemjerno pona{anje podr`ava jo{ i od strane
religijskih slu`benika, pa se jedan
normalan ~ovjek ne mo`e uop}e sna}i u takvoj sredini. Neki psihijatri su
poku{avali da uka`u na to da samoupravljanje kvari me|uljudske odnose ( pomo}u ove ideologije lako su se plja~kale {iroke narodne mase od strane
kriminaliziranih politi~ara lojalnih
re`imu), jer la` dominira na sastancima i zborovima, ali su zbog toga
~esto imali neprilika, a nau~na istra`ivanja vezana za ove sociopatolo{ke
pojave su im bila zabranjena.
Ina~e, psihijatrija razlikuje dva
nivoa la`ljivosti: patolo{ku la`ljivost
( poznatu kao sindrom Minhauzen) i obi~nu la`ljivost. Prva se smatra
bole{}u a druga defektom moralnosti. O~igledno da se u gornjem odlomku radi
o ovoj drugoj. Ipak, bez obzira na materijalne i dru{tvene koristi koje su
pojedinci sticali laganjem, mora se priznati da `ivot zasnovan na la`ima ne
mo`e biti lijep. Brzo po~inju nesanice, ko{marni snovi, preznojavanja i drugi
neprijatni simptomi. Jer, te{ko je `ivjeti na dva kolosjeka i kontrolisati oba.
Neminovno se mora desiti gre{ka koja }e u~initi da se la`ov zaplete
kao pile u ku~ine, a tada slijedi suo~enje sa istinom. Svaki potencijalni la`ov bi se
morao upitati: Jesam li spreman
na to?
Zavist ili jal je jedna od velikih karakternih mana Dinaraca. Ivo Andri} u
vezi s tim re~e: “ Te{ko onom koji mora da unizi nekog drugog, da
bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi imao iluziju da se izdigao.””
Ili: “
U Stambolu ti mogu oprostiti sve, samo uspjeh ne””-pi{e
Andri} u OMER PA[I LATASU, dok u
SJE]ANJIMA Me{e Selimovi}a stoji: ” Bosna je te{ka, teretna
zemlja. U njoj nije `ivjeti lako. Pogotovo ako si centimetar vi{i od ostalih. A
meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vje~ito ispa{tanje..” Ako se pored svih mogu}ih opstrukcija ipak
negdje uspije progurati i pojaviti neki
pametan, uspje{an i vrijedan ~ovjek, malo tko }e njegovu uspje{nost pripisati
njegovim dobrim osobinama i njegovom
trudu i radu. U vezi s tim novosadski
novinar Ratko Dmitrovi} ka`e: “ Oni koji se ozbiljno bave (a
ima i takvih ), psihoanalizom srpskog kolektiviteta, tvrde da }e Srbin Srbinu
oprostiti sve osim uspeha. Bilo da se on ( uspeh) sastoji u kravi koja daje
vi{e mleka, ku}i vi{oj za tridesetak centimetara, kolima sa ja~om kubika`om,
du`im brkovima ili sl. Takva prednost ra|a kod Srbina sumnju, a ona se formira
u dilemu: da li je ukrao ili mu je netko poklonio? U svakom slu~aju nema
priznanja za sposobnost.” Medjutim, ne odnosi se to samo na Srbe, ve} na sve one koji imaju
dinarskih gena i manira, a to su
manje-vi{e svi stanovnici Balkana.
Mnogo sam razmi{ljala o poplavi ki~a
na Balkanu. Nisam bila sigurna da li i sklonost ka ki~u treba pripisati lo{im
psiholo{kim osobinama balkanskog stanovni{tva ili uslovima `ivota u kojima su
se ti narodi na{li. Bilo kako bilo, potrebno je ne{to re}i i o ovom fenomenu,
jer i on u mnogome doprinosi stanju kaosa kod nas.
Ki~ je pseudoumjetnost i za njegovu
pojavu i procvat potrebni su slijede}i uslovi:
-op}a degradacija dru{tva,
-materijalni siroma{tvo
-marginalizacija pravih vrijednosti od
strane vlasti pa i dru{tva
u cjelini,
-destimulacija obrazovanih ljudi da se
bave kulturnim
djelatnostima jer se od tog posla
ne mo`e `ivjeti,
-zatvaranje dru{tva u sebe i njegova izolacija.
To
sve stvara plodno tlo za bujanje korova zvanog ki~. U tom smislu ki~ je parazitska pojava protiv koje se veoma
te{ko boriti, kad se jednom ukorijeni. Potpuno istrebljenje ki~a je nemogu}e,
ali je veoma te{ko i njegivo svo|enje u
podno{ljive granice kad mu se dozvoli da u|e u svaku poru
`ivota. Jedini na~in borbe je razvijanje osje}aja naroda za prave
vrijednosti i ve}a ulaganja u istinsku kulturu, te nametanje te istinske
kulture stanovni{tvu {to je mogu}e
jedino sistematskim i adekvatnim obrazovanjem i prosvje}ivanjem. Ki~ se ba{ zato i javio {to nije postojalo
pravilo vrednovanja istinskih vrijednosti, pa su one marginalizovane. U tom
vakuumu pojavio se ki~ kao nadomjestak, surogat istinske kulture zbog
stagnacije u razvoju pravih vrijrdnosti. Ki~ je ekvivalent duhovne propasti
jednog dru{tva, a koli~ina ki~a je direktno srazmjerna dubini posrtanja tog
dru{tva. Kad bi se sad odjednom i uspjeli ukloniti svi oni uslovi koji su
doveli do pojave ki~a, `ilavog ki~a }e se i dalje biti te{ko osloboditi jer u
pozadini stoje velike materijalne koristi koje pojedinci izvla~e plasiraju}i
narodu ki~ i guraju}i ga tako sve dublje i dublje u glib. Svaka kultura koja
se zatvori sama u sebe i prestaje da saobra}a sa svjetskom kulturom, mora
postati `rtvom ki~a jer praznine koje tim zatvaranjem nastaju, popunjavaju
se ki~em u nedostatku dovoljno
vlastitih pravih vrijednosti. Jer, ki~
je nastao iz potrebe da se uljep{a sumorna stvarnost u uslovima bijede i
izolacije i svega {to nosi lo{a situacija, ali on nije adekvatan nadomjestak za
ono {to nedostaje, ve} predstavlja jednu plitku obmanu i kamufla`u koja ima
pro|u samo kod onih ljudi ~ije
obrazovanje i svijest nisu na zavidnom nivou. Ali, ako takvo stanje predugo
potraje, sve ve}i je broj `rtava ki~a, pa i me|u onima koji nisu na tom nivou,
ali ih dugo trajanje takve situacije prisililo na takvo srozavanje. Ako se
takvi uslovi predugo odr`avaju, prijeti opasnost da kompletno dru{tvo postane
`rtva ki~a, tj. pseudokulture. A ako
neki narod, umjesto kulture i umjetnosti ima pseudokulturu i
pseudoumjetnost kao svoju duhovnu odrednicu,
onda je to i pseudonarod..
Prema izjavi Danila Ki{a, poznatog
jugoslavenskog knji`evnika, koju je dao u jednom intervjuu 1973. godine, pojava
ki~a je usko vezana sa pojavom nacionalizma. Nije ~udo {to je to on ba{ tada
izjavio, s obzirom da se ve} tada na
na{im prostorima po~eo osje}ati zadah
ki~a i nacionalizma, na {to je veliki pisac uzaludno poku{ao da upozori. Svaka
navodna kultura koja se zatvori sama u sebe je nedostatna i plodno tlo je za
pojavu ki~a. Zato nije ~udno {to se u jednom od brojeva zagreba~kog GLOBUS-a,
mogla pro~itati izjava kolumniste
Zvonimira Berkovi}a, koji ka`e “ Franjo Tu|man je vjerovatno
jedan od najve}ih proizvo|a~a ki~a na svijetu.” Nije onda ni ~udo {to ga hrvatska {tampa naziva operetni vrhovnik! A bio je istovremeno
mo`da i najve}i proizvo|a~ nacionalizma
na svijetu, {to potvr|uje ispravnost
tvrdnje Danila Ki{a. Za~udo, stanovni{tvo je mnogo manje sklono ki~u negoli je
bio njihov predsjednik. Za razliku od ovog stanovni{tva, stanovni{tvo Srbije,
Crne Gore, a naro~ito Republike Srpske ima zapanjuju}e veliku sklonost ka ki~u
i to prvenstveno u muzici.
Ki~ se ne javlja samo u muzici ( iako je tu najo~igledniji) ve} u svim ostalim oblastima, kako umjetnosti, tako i `ivota uklju~uju}i tu politiku i historiju.
” Historija koja je pretvorena
u mit ili ki~ ne mo`e biti nikome u~iteljicom
`ivota, pa ni Srbima i Hrvatima.
Nije Broz sam kriv {to je toliko dugo ostao na vlasti nego i narod koji ga je
podr`avao, za {to nije kriva samo mo} tog naroda nego i njegova slabost.”-
ka`e Predrag Matvejevi}. Zato ki~ treba na vrijeme preduhitriti i sprije~iti ina~e }e pojedinci i dru{tvo postati njegovom `rtvom, {to podrazumijeva da
se samo istinskom kulturom i istinskom umjetno{}u mo`e pobijediti ki~.
Ostalo je sve prazna pri~a. Osnovne karakteristike ki~a u muzici su: nespretno
mije{anje stilova, naglasak na izazivanju nekih trenutnih i plitkih pobuda,
poziv na mr`nju, osvetu i proklinjanje, upotreba ne vi{e od polovice oktave
muzi~ke ljestvice, naivan sadr`aj bez ikakvih poruka i dubljih emocionalnih
pobuda i sl. Ili, op}enito: takva
muzika ne mo`e izazvati ni{ta pozitivno u emocijama i razmi{ljanjima svojih
slu{alaca, ve} samo primitivizam, destrukciju i sl., za razliku od pravih
umjetni~kih djela koja kod posmatra~a izazivaju pozitivne emocije i pobu|uju
na stvarala{tvo.
Poplava ki~a u muzici je naro~ito
izra`ena na podru~ju Srbije i BiH, {to je vjerovatno i jedan od razloga toliko
dubokog posrnu}a stanovni{tva. Jer takva muzika ne mo`e potstaknuti slu{atelja
ni na kakvu konstruktivnu akciju, ali zato mo`e na destruktivnu, {to je i
vidljivo na svakom koraku.
Ali, Balkanski mentalitet ne podrazumijeva samo strogo dinarske osobine. Uslovljeno historijskim doga|anjima i raznim drugim uslovima dio stanovni{tva je si{ao sa planina u doline, pomije{ao se sa prido{licama i da bi tamo opstao, morao je promijeniti karakter. Na`alost, iz potrebe da u uslovima raznih okupacija uop}e pre`ivi, oti{ao je u drugu krajnost. Tako se formirao tzv. rajinski mentalitet ( po poznatom antropogeografu Jovanu Cviji}u) koji ima tako|er mnoge lo{e osobine od kojih su se mnoge odr`ale u balkanskom stanovni{tvu do danas. Te osobine najbolje je prikazao Ivo Andri} u pripovjeci PROBA:
.. “Ono,
bi neki Petar \u|ut iz Busova~e, udovi~ko i sirotinjsko dijete, slabunjavo i
stidljivo, mirno i poslu{no, a zdato za knjigom mimo svu ostalu bra}u. Ve}
zarana dade ga majka u manastir u {kolu, i s godinama postane od njega fratar
kakvog u Bosni nije bilo po skromnosti i poslu{nosti. Ali nije on bio skroman i
poslu{an {to je u du{i takav, nego {to nije imao snage ni hrabrosti da se ikom
odupre i ka`e: ne. [to god mu ko tra`i, on da; {to mu se naredi, on poslu{a. Ni
na kakvu uvredu ne odgovara i ni od kakve se nepravde ne brani. A kad u nas
samo osjete takvog ~ovjeka, navaljuju posao na njega kao na mrtvu kobilu i svak
zna da mo`e s njim da radi {ta ho}e. Vidi Petar \u|ut da nije pravo {to se sa
njim radi, i ne samo da vidi nego se
i buni u sebi i izgovara to poluglasno
- sebi u njedra. I toliko se ogor~i svoojim ro|enim ogor~enjem da mu suze udare
na o~i, ali on na kraju proguta i svoje suze i svoje ogor~enje. Vidi on i ina~e mnoge stvari i nepravedne i
ru`ne oko sebe, ali kad treba da ka`e {ta misli, njemu se zave`e jezik i stegnu
vilice pa ne umije rije~i da progovori, samo glavom klima i sve odobrava, iako ne misli tako, a u sebi se
pojede {to ne mo`e da ka`e ono {to vidi i {to misli. I tako {ute}i i
klimaju}i glavom na sve oko sebe, fra Petar i ostari ne stigav{i nikad da prevali preko zuba cijelu
misao i punu istinu. Tako i smrt za vrat. Kad sti`e na onaj svijet, fra Petar
se zaputi pravo na rajska vrata, k‘o veli ako je iko zaslu`io to sam, beli ja. Ali tu
nai|e na veliko iznena|enje. Isprije~io se sam sveti Petar i ne da mu u raj. Za{to? Zato, ka`e, {to treba da ide{ prvo
u ~istili{te da tamo okaje{ grijehe.
Kakve grijehe imam ja koji sam manji od makova zrna, pita \u|ut. E, to ti i
jest grijeh {to
nisi obijelio zuba i kazao
istinu ni onde gdje si to
po bo`jem i ljudskom zakonu morao da uradi{, {to si pre}erao u
poniznosti i poslu{nosti toliko da se
dragom Bogu zgadilo na njegovog stvora. Slu{aj {ta ti ka`em: nema raja za
\u|ute i \u|utovi}e. Nego ti da ide{
prvo u ~istili{te.”..
Ako ste pa`ljivo pro~itali ovaj
odlomak ( i razumjeli ga), morali biste se sjetiti koliko ste se puta vi u
`ivotu pona{ali kao \u|ut i to sebi, bar sada priznati. Tako|er, ako `elite
biti iskreni i po{teni prema sebi i drugima, morate biti svjesni toga koliko
ste takvim pona{anjem doprinijeli razvoju situacije u ne`eljenom smjeru, {to je
rezultiralo ovim ratom. I ne samo takvo
pona{anje dana{njih generacije, ve} i svih prethodnih bilo je glavni uzrok svih stradanja balkanskih
naroda. Dakle, poruka pisca je jasna: budite ljudi a ne |u|uti . Ako imate argumente, borite se da ih nametnete onima
koji ih nemaju, ili, {to je jo{ va`nije, podr`ite u borbi svakog onog tko ima
argumente. Nemojte se uvu}i u svoju lju{turu
i ~ekati da se netko drugi izbori za
va{e bolje sutra, a da vi pri tom
ostanete neogrebeni. Jer, morate biti svjesni toga da ako je i taj drugi, na koga vi ra~unate, |u|ut kao i vi , ili,
ako su, ne daj bo`e, manje-vi{e svi |u|uti, to onda zna~i da to bolje
sutra ne}e nikad ni do}i. Tako|er to onda zna~i da vi ne samo da ne}ete
iza}i neogrebeni, ve} vam se
mo`e desiti da ostanete i bez glave. I ne samo vi, ve} i va{e potomstvo.
Ulo`ite zato dijeli} sebe za bolju
budu}nost vas i va{ih potomaka. Balkansko stanovni{tvo decenijama
~uva svoju stra`njicu kao
najve}u vrijednost, a onda, bez razmi{ljanja, `rtvuje glavu ni za {ta. Zbog
toga je od neobi~ne va`nosti preduzeti prave mjere u pravo vrijeme, pa se ne}e
ni do}i u situaciju da se `rtvuju
toliki `ivoti. U ovom posljednjem ratu izgubilo je `ivot preko 200 000 ljudi
(ta~an broj se nikad ne}e saznati jer oni koji su do toga doveli, namjerno nisu
vodili ta~nu evidenciju o tome jer je svaka `rtva na njihovu du{u). Tko zna
koliko je osaka}enih, a preko 3 miliona ljudi je ostalo bez svog doma, a gotovo
svi preostali su u trajnoj
bijedi. Za{to? Nitko nema odgovora na to pitanje. A kako se to uop}e
moglo dogoditi? Zato {to je ve}ina stanovni{tva ex-Yu “”|u|utirala”” 50 godina
~uvaju}i svoju stra`njicu!
Iz Cviji}evog BALKANSKOG POLUOSTRVA saznajemo da su se na teritoriji Balkana
formirali razli~iti karakterni tipovi. Me|utim, u toku 20. stolje}a desila su
se mnoga preseljavanja i mije{anja stanovni{tva tako da se danas te{ko mo`e prepoznati ta
karakterizacija, a jo{ manje se mo`e teritorijalno odrediti. Me|utim, svako
od nas mo`e u svom karakteru prepoznati neke elemente karaktera Cviji}evih
tipova. Ovdje }emo se osvrnuti samo na
bosanski varijetet u koji
spadaju i pravoslavni i muhamedanci ( muslimani) i katolici koji `ive na
ovom prostoru. Zahvaljuju}i vjerama, oni se poprili~no razlikuju po
karakterima, iako poti~u od iste etni~ke grupe, {to je dokaz da se na karakter
i pona{anje ~ovjeka mo`e uticati, tj. da se ne mora biti onakav kakav je tko
ro|en, kao {to je i re~eno na po~etku ovog teksta. Na takve razlike u osobinama
je kod pravoslavnih i muhamedanaca ( prema terminologiji sa po~etka 20.
stolje}a) uticala isklju~ivo religija, a kod katolika u podru~ju srednje Bosne
je osim religije uticala jo{ i izmje{anost tih dinarskih stanovnika sa rudarima
Sasima i drugima, {to se tako|er odvijalo pod uticajem Katoli~ke crkve.
Naravno, tu se misli samo na starije katoli~ko stanovni{tvo Bosne, a ne na ono
katoli~ko stanovni{tvo koje je nastalo pokatoli~avanjem pravoslavnih od vremena
dolaska Turaka pa do danas ( prete`no u Hercegovini). To staro katoli~ko
stanovni{tvo poti~e iz doline Rame i rudarskih krajeva Kre{eva, Fojnice,
Kiseljaka, Vare{a, gdje su tada{nji vladari dovodili rudare Sase da im
razvijaju rudarstvo. Oni su formirali svoje kolonije i dovodili su i svoje
porodice. Kasnije su se mije{ali sa lokalnim dinarskim stanovni{tvom, ali su
religiju morali zadr`ati po{to su konstantno bili pod budnim okom sve}enika
katoli~ke crkve. To katoli~ko stanovni{tvo je oko 1290. do{lo pod pasku franjevaca, koji su im
dodatno formirali karakter i psihi~ke osobine. Zato se u mnogome i razlikuju od
muhamedanaca i pravoslavnih iz istog podru~ja. Pravoslavni su uglavnom zadr`ali
izvorne karakterne osobine dinarskog tipa
( jer se pravoslavna crkva nije uop}e trudila da taj narod okupi i formira), a muhamedanci su pod uticajem
Kurana, islama, mentaliteta okupatora i pod uticajem isto~nja~ke kulture, znatno
izmijenili svoj dinarski mentalitet. Ipak, jezik se sa~uvao, a muhamedansko
plemstvo je ~esto sa~uvalo i svijest o svom porijeklu. Mnogi su imali i podatke
o svom porodi~nom stablu, a zadr`ali su i svoja prezimena na -vi} i
-i}. Poislamljeno dinarsko stanovni{tvo ~uva uspomenu na svoje porijeklo
~ak vi{e nego pravoslavno stanovni{tvo, ali im to ne smeta da sebe smatraju
ve}im muhamedancima i od samog sultana. Ipak se mora priznati da me|u dinarskim
muhamedancima ima mnogo manje lijenosti
i nemara nego me|u pravim Osmanlijama i drugim muslimanima jer se kroz kroz
kuranske propise i u~enja i kroz trulo tursko gospodstvo ipak probijaju i
osje}aju one `ivahne dinarske crte. Zbog toga i me|u bosanskim muhamedancima
ima radinih seljaka, inventivnih i po`rtvovanih ljudi kojima kuran i islamski
fatalizam nisu posve sputali
njihove genetske karakterne
osobine. Ali, ipak je po dinarskim muhamedanskim varo{ima, kroz historiju, bilo
mnogo puke sirotinje ( fukare) koja
gotovo ni{ta nije radila a koja je bila zadovoljni sa malo. Na`alost, i
danas ima takvih mnogo na Balkanu, nezavisno od vjere koju
ispovijedaju.
Iako u balkanskim zemljama Turci nisu
ostavili gotovo ni jednu ( ili
nesrazmjerno malo s obzirom da su ovdje bili oko 500 godina) zna~ajnu tvorevinu, niti ikakvog zna~ajnijg traga svoje kulture, ipak
nisu pro{li kao nomadska horda, zahvaljuju}i ~injenici {to su tu ostali tako
dugo. Njihov uticaj je ostavio traga u `ivotu pokorenih naroda: promijenio im je
mentalitet. Ovaj uticaj nije isklju~ivo turskog porijekla jer su oni donosili i
uticaje iz drugih pokorenih podru~ja: prednje Azije, Indije, Kine. Zato ih je
pravilnije nazvati uticajima tursko-isto~nja~ke civilizacije, negoli samo
turskim uticajima.
Bosanski su muslimani bili
najrevnosniji privr`enici nove vjere, daleko ve}i nego ostali muslimani u Turskom carstvu. Razlog
za to su vjerovatno psihi~ke osobine dinarskog tipa. Njima je u po~etku bilo
neugodno {to su napustili staru vjeru. Te{ko im je padalo {to su bili u istoj
sredini sa onim sunarodnicima koji to nisu uradili, a {to ih je na taj postupak
konstantno podsje}alo. Da bi dokazali da su bili u pravu {to su prihvatili novu
vjeru, trudili su se da je prika`u boljom i poku{avali su i nasilni~kim metodama da i ostale privedu
novoj vjeri. Izgleda da je ta te`nja bila ( a
mo`da je jo{ i sada) mnogo ja~a kod dinarskih ljudi, vrlo osje}ajnih i
oholih, nego kod ostalih koji su pre{li na islam. Zbog toga su nemirni i nemaju
miran, ~vrst i odre|en duh. Tome jo{ doprinosi stalno prisustvo pravoslavnih
koji nisu promijenili vjeru i njihovo povremeno zadirkivanje u tom smislu.
[to se ti~e bosanskih katolika, o
njihovom duhu strogo vodi ra~una katoli~ka crkva. Ona se konstantno, dosljedno
i sistematski trudi da svojim vjernicima izbri{e svako sje}anje na njihovo
porijeklo i uspje{no im usa|uje vjerovanje da su oni i njihovi preci, oduvijek bili katolici ( a zadnjih 150-ak godina
i ~istokrvni Hrvati) iako to nema nikakve veze sa stvarnim ~injeni~nim stanjem,
tj. sa historijom. Me|utim, oni igraju na kartu da ve}ina tog stanovni{tva
nikad ne}e ni saznati svoju pravu historiju, a ona nekolicina koja je i sazna, ne mo`e ( ali i ne}e) , u tom
smislu da pou~i ovu ve}inu.
U Bosni se mo`e vidjeti koliko je
katoli~ka crkva, a naro~ito franjevci uticala na karakterno formiranje
bosanskih katolika. Jedva da bi se moglo i pretpostaviti da je od dinarskog
~ovjeka mogu}e stvoriti ovako krotke, smirene ljude kao {to su bosanski
katolici, {to je dobro, ali samo ako se ima mjera. U slu~aju prekora~enja mjere
poslu{nost postaje kontraproduktivna jer omogu}uje zloupotrebu i manipulaciju
nedostojnu ~ovjeka kao razumnog bi}a.
Tako je nastala diferencijacija u
karakteru i pona{anju izme|u pravoslavnog
i katoli~kog dinarskog stanovni{tva. Jer, kao {to je poznato, crkva
Svetog Save se nije ba{ mnogo trudila i uticala na formiranje karaktera svojih
vjernika i na njihovo obrazovanje.
U postkomunisti~kom politi~kom mozaiku
Evrope me|usobno su se suprostavile dvije historijske opcije: demokracija i mitologija.
Prva je ponudila narodima Poljske, ^e{ke, Slova~ke i Ma|arske mir, prosperitet,
ekonomsku izgradnju i duhovnu obnovu, a druga je narodima Rusije i biv{e
Jugoslavije ponudila rat, krv, ubijanje, ru{enje i op}enito destrukciju
nevi|enih razmjera. Naime, nakon sloma real socijalizma, na teritoriji
prethodne Jugoslavije redom su se
uspostavili re`imi u kojima, prema rije~ima zagreba~kog etnologa dr
Dunje Rihtman Augu{tin, vladaju:
-socijalna bijeda,
-civilizacijska zapu{tenost,
-ruralni primitivizam i
-zakoni hajdu~ije,
u
~emu je lako prepoznati elemente dinarskih karakternih crta. Zbog kompleksa,
sujete, pakosti, inata i sli~nih karakternih devijacija, na`alost mnogobrojnih
pojedinaca, u na{em dru{tvu je stvorena
atmosfera u kojoj je opasno biti bolji, pametniji, radiniji. A to sve je rezultiralo u krvavim
ratovima i sveop}oj konstantnoj bijedi.
Da li mo`e svatko od nas sagledati
koliku ulogu u tome su igrali dinarski
geni od kojih bar neki ~u~i u svakom od nas?
S obzirom na sve ovo gore izlo`eno, zar mo`e
itko od stanovnika Balkana tvrditi da u njegovom karakteru nema ba{ ni{ta od takvih “manira”
i dinarskih gena? Dodu{e, netko ih
ima u ve}oj, a netko u manjoj mjeri. Netko ih
potiskuje i kontroli{e, a netko
se sa njima razme}e i hvali, ali
kod svakog su prisutni. Zato, kao {to re~e urednik lista ARGUMENT, Ratko
Dmitrovi}:
”
[to prije razbijemo iluziju kako smo politi~ki zreo, svestan, mudar i ~astan narod,
pribli`}emo se vratima iza kojih stanuje bolji `ivot.”
A
zadatak mladih bi bio: nemojte prihvatiti lo{e osobine svojih prethodnika, jer
ako to i vi uradite, uni{tit }ete {ansu i sebi i svojim potomcima da bolje `ive
na ovim prostorima. Zato se
korigirajte, promijenite svoju svijest. Ovaj tekst je imao cilj da vam
pomogne da prepoznate te lo{e osobine i da sagledate pogubnost njihovog
djelovanja, te da se adekvatno odredite prema njima.
Mo`da se netko ne}e slo`iti sa svim onim {to sam iznijela u ovom tekstu.
Bit }e mi drago ako mi se javi sa svojim argumentima da o tom prodiskutujemo. Jer, zaboga, svima su nam puna usta
demokratije, tolerancije i po{tivanja tu|eg mi{ljenja. Neka to ne bude samo deklarativno!
Situacija na ETF i Univerzitetu u Banjaluci
^LANAK
iza{ao u REPORTETRU 4. novembra 2002.
Cij. G. Gaji}!
Ja sam pripremila esej na temu : Situacija na
ETF Banjaluka i Univerzitetu u BL. Nadam se da }ete ga objaviti u neskra}enom
obliku jer mediji, a pogotovo novine
treba da imaju i edukativnu ulogu. Iz ovog eseja, mnogi koji ga pro~itaju,
nau~it }e i kona~no shvatiti da sva ova nesre}a koja se sru~uje na glave na{eg
stanovni{tva i nije samo posljedica nekog usuda ve} devijantnih pojava u na{em
dru{tvu.. Bojim se, ako skratite ~lanak, ~itaoci to ne}e dobro shvatiti, a ve}
je krajnje vrijeme da im se po~ne davati CJELOVITA istina a ne samo djelomi~na.
Ako
imate namjeru da va{ ~asopis prvi po~ne raditi na edukaciji stanovni{tva u
cilju transformacije ruralnog stanovni{tva u gra|ansko, ja sam i dalje spremna
na saradnju sa vama. A mo`da }u se javiti i na konkurs za novinara ako dobijem
otkaz kao {to mi prijeti dekan
Iliskovi} zato {to sam se drznula da zavirim u svinjarije koje oni desetljecima
rade na ovom fakultetu i sa kojima su ga potpuno upropastili, i usudila sam se jo{ i da o tome javno progovorim.
Sa po{tovanjem DR
RADOJKA PRASTALO
Dr Radojka Pra{talo
VEGETIRANJE INSTITUCIJE ( REPORTER 4.11. 2002.)
( radni naslov: ^ETRDESETI RO\ENDAN
ELEKTROTEHNI^KOG
FAKULTETA
U BANJALUCI)
Četrdest
godina je dug period. U normalnim društvima za toliko mnogo godina
izgradili su se ~itavi velegradovi, a kod nas nije mogao da se uspostavi
niti jedan normalan fakultet!
@alosna
~injenica je da Elektrotehni~ki
fakultet, kao najstariji fakultet u Banjaluci koji je trebao slu`iti drugim
fakultetima kao uzor, za svoj
~etrdeseti ro|endan nije imao da se pohvali ni sa ~im ve}im i vrednijim osim sa obe}anjem sada{njeg
dekana da }e se na ovom fakultetu oformiti MALA [KOLA ELEMENTARNE ( gimnazijske) MATEMATIKE, kao {to je
zabilje`ila TV ekipa i o tome proljetos
obavijestila javnost. A situacije i jeste upravo takva. Zbog toga se prethodnih 40 godina postojanja ETF
Banjaluka ne mo`e nikako druga~ije okarakterisati osim kao puko vegetiranje. [teta,
jer Elektrotehni~ki fakultet je imao velike {anse u zadnjih desetak
godina. Zar nije bilo najnormalnije da ovaj
Fakultet postane prvi, najbolji i najkonkurentniji provajder,
bar u Banjaluci ( ako ne i u RS)? Zar ovaj Fakultet nije imao najbolju
kadrovsku predispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje kadra za informatizaciju na{eg dru{tva i za
dru{tvo znanja ? Zar ovaj Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne
timove za informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj Republici
i to po pristupa~nim cijenama? Zar nije trebalo biti mogu}e sve ateste
potrebne privredi RS vezane za oblast
elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne pla}ati to fakultetima i
institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega toga. Oni koji su rukovodili ovim Fakultetom u
zadnjih deset godina dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da Fakultet ostane i
dalje samo jedna odurna `abokre~ina
zaostala iz brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost, i ~itavo dru{tvo. Zar intelektualci sa ovog
Fakulteta ( ako ih ima) nisu trebali
bar poku{ati da poljuljaju stabilnost te vi{edecenijske `abokre~ine i uka`u na put kojim se treba i}i da bi
se stiglo do boljeg `ivota? Oni,
umjesto toga, dizanjem ruku podr`avaju sve devijantne pojave na fakultetu, zbog ~ega i dalje ne mo`emo da se razvijamo
jer smo blokirani fosiliziranim umovima fosiliziranih rukovodilaca
obrazovno-nau~nih institucija, koje iz straha za vlastitu egzistenciju i
dalje podr`ava masa univerzitetskih nastavnika! Za to vrijeme o~i naroda su
uzaludno uprte u intelektualnu elitu za koju se smatra da bi se trebala nalaziti na univerzitu.
Na{a zemlja je siroma{na i nema prakti~no
nikakvih resursa bitnih za
integracije sa Evropom i
svijetom osim obrazovanja i kadrova
koji se obrazovanjem proizvode. Upravo zbog toga taj sektor je trebalo
staviti pod najve}u mogu}u
kontrolu, a on je kod nas prepu{ten na
milost i nemilost raznim diletantima {to stvara sumnju o planskoj sabota`i. Oni pojedinci koji se usude
podi}i svoj glas protiv takvih pojava su toliko rijetki kao biber u jelu, zbog ~ega ih je lako
blokirati i u{utkati, {to se bez milosti
konstantno i ~ini. Upravo zbog toga je univerzitet marginalizovan do
krajnjih granica, a na{e dru{tvo se uzalud nada da bi sa univerziteta moglo i
treblo sti}i rje{enje za svekoliku i dugotrjnu kriz na{eg dru{tva.
Me|unarodna zajednica je bila neoprezna i
dozvolila je da se 5.5 mld $ stra}i bez
da se i{ta korisno uradi za ovu dr`avu i ovaj narod. Sav taj novac je zavr{io u
d`epovima kriminaliziranih politi~ara, a bio je namijenjen dr`avi i narodu BiH. Svjetska banka, svjesna
toga, spremna je da investira jo{ 4mld $ u BiH da bi ona kona~no postala
civilizirana dr`ava koja se mo`e priklju~iti Evropi. Me|utim, taj novac se ne}e
dobiti dok se menad`ment svjetske banke ne uvjeri da }e bar ta sredstva biti
upotrebljen za ono za {to su namijenjena. A sa ovakvim kadrovima, o
kakvima }e biti rije~ u ovom ~lanku, taj novac BiH nikad ne}e dobiti!
Od adekvatnog obrazovanja, a time i napretka
dru{tva, ne}e biti ni{ta dok na
mjestima ministara i drugim klju~nim funkcijama sjede ljudi poput Gojka Savanovi}a i dok na rukovode}im mjestima na fakultetima i
univerzitetu sjede ljudi koji takav kadar promoviraju i dodjeljuju mu akademska
zvannja i titule!.
Gojko
Savanovi} je ~ovjek koji je bukvalno shvatio onu nesuvislu Brozovu: “
Radnici na univerzitete”, koja nas je ko{tala
prethodne dr`ave! On je nakon zavr{ene
osmogodi{nje {kole zavr{io zanat za
elektri~ara. Zatim je raznovrsnim mutnim radnjama pabir~io razno-razne
diplomice {irom SFRJ (Vare{, Rijeka, Kragujevac, ^a~ak,Sarajevo), a da pri tom
nikad nije bio niti redovan u~enik niti
redovn student, da bi na kraju na Elektrotehni~kom fakultetu u Sarajevu uspio dobiti ~ak i diplomu magistra (!) a kasnije u ^a~ku i doktora
elektrotehnike iako nikad nije
diplomirao ni na jednom elektrotehni~kom
fakultetu! Sa tim titulama, zahvaljuju}i klijentelisti~kim vezama sa Brankom
Doki}em i Aleksandrom Ili{kovi}em uspio
je dobiti, na ETF Banjaluka prije dvije
godine ( kad je kao intelektualac sa
takvim intelektualnim pedigreom
postavljen ~ak na mjesto ministra za obrazovanje!) i zvanje docenta
na predmetu kojim se NIKAD NIJE BAVIO,
niti ima radova iz te oblasti. Nedavno je
kroz Vije}e Elektrotehni~kog fakulteta u Banjaluci ~ak pro{ao i referat za njegov izbor u zvanje vanrednog
profesora na predmetima za koje NE
ISPUNJAVA NITI JEDAN JEDINI USLOV, {to je uz pomo} klijentelizma
gostuju}ih i doma}ih profesora sve
odra|eno za nepun mjesec dana, dok se neki drugi kandidati, koji ispunjavaju
uslove opstruiraju u napredovanju po nekoliko godina u ~emu je ( kroz
manipulacije sa konkursom i pacificiranjem prosvjetnog inspektora) aktivno sudjelovao i Gojko Savanovi} zloupotrebljavaju}i
svoj ministarski polo`aj. @alosno je da je prilikom glasanja za izbor Gojka
Savanovi}a u zvanje vanrednog profesora glasalo ~ak 17 ~lanova Vije}a ETF Banjaluka iako su bili upoznati da on NE ISPUNJAVA
NITI JEDAN USLOV i da je ta odluka za koju glasaju PROTIVZAKONITA. Vjerovatno
su svi oni bili upetljani u neke “aran`mane” zbog kojih su morali glasati tako, pa se opravdano
name}e pitanje: Da li je ETF
Banjaluka obrazovna institucija ili
trgova~ko dru{tvo? Evo spiska onih koji
su glasali za referat Gojka Savanovi}a i time podr`ali protivzakonite rabote na ETF Banjaluka ( {to
im svakako nije prvi put: to je uhodana glasa~ka ma{ina): Ili{kovi} Aleksandar
( “komandir parade”), Softi} Ferid, Bundalo Zlatko, Vlaji} Jelenko, Baji}
Milorad, Srdi} Milenko, Hini} Petar, Bo{njak Krstan, Mari} Slavko ( suprug
aktuelne ministrice pravde!!), Koloni} D`emal,Vuki} Radmila, Mari} Petar,
Govedarica Vidan, Tomljenovi} Ivan (
kandidsat za predsjednika RS!!?), Milankovi} Milo{, Kordi} Zdravko, Bo`i}
Milorad. A psihologija ka`e: “Oni koji
pod pretnjom i strahom od uzurpatora popu{taju i dovode u pitanje poziv
po~inju da `ive kao mi{evi, a kad to poprimi velike razmjere, dru{tvom zavlada mi{ja psihologija. Upravo to se desilo
na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, a mo`da i na ~itavom univerzitetu.
Da
stvar bude jo{ gora, Prirodno-matemati~ki fakultet je Gojka Savanovi}a ve} tri
puta odbio na konkursu za nastavnika
fizike sa obrazlo`enjem da ne ispunjava uslove predvi|ene konkursom jer
nema odgovaraju}iæ fakultet s obzirom da ima diplomu Pedago{ke akademije,
a ne PMF-a. Zamislite, ta ~injenica nije
nimalo smetala niti Elektrotehni~kom fakultetu u Sarajevu da omogu}i
izradu i obranu magistarskog rada Gojku
Savanovi}u iz oblasti elektrotehnike, iako ~ovjek nije nikad ni studirao ni
dipomirao elektrotehniku, {to nije smetalo niti Elektrotehni~kom fakultetu u
Banjaluci da mu dodijeli zvanje docenta, a sad i vanrednog profesora na
predmetima iz oblasti elektroenergetike!
Svako onaj tko se imalo razumije u elektrotehniku, svjestan je toga da
se ne mogu raditi magistarski i doktorski radovi iz oblasti elektrotehnike ako
se nisu polo`ili temeljni predmeti ove struke kao {to su Teorijska
elektromagnetika, Teorija kola i sl., tj ako se nije diplomiralo na elektrotehni~kom
fakultetu, zbog ~ega je i statutima tih
fakulteta predvidjeno da kandidati moraju imati zavr{en elektrotehni~ki
fakultet da bi mogli podnijeti zahtjev za izradu magistarskog rada, doktorata
ili dobiti akademsko zvanje na predmetima iz
te struke. A zamislite, to
što Gojko Savanovi} nije zavr{io
elektrotehmi~ki fakultet ve} Pedagošku akademiju nije bila prepreka Branku
Doki}u i Aleksandru Iliškovi}u da
ga “proguraju” uz pomo}
uvje`bane glasa~ke ma{ine, u zvanje
vanrednog profesora na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, dok su iz istog
razloga nedavno odbili jedanog kandidata koji se prijavio na konkurs ETF-a
u Banjaluci na predmet iz oblasti
informatike, a pro{le godine je odbijena
i jedna fizi~arka koja se prijavila na
konkurs za mjesto asistenta iz fizike, uz obrazlo`enje da nije zavr{ila nau~ni ve} pedago{ki smjer na PMF-u, sve zbog navodnog o~uvanja digniteta
struke!!??? U kontekstu toga ne mogu a da se ne zapitam: Koji li je to smjer
mogao zavr{iti Gojko Savanovi} na Pedago{koj
akademiji, kad mu to nije bila smetnja za akademska zvanja na ETF Banjaluka,
gdje se tako “strogo” (!) vodi ra~una o dignitetu satruke!??
Na`alost,
obrazovno-nau~ni sistem u RS ne samo da nije
ni izdaleka tako “propustan” za
one kadrove koji imaju potrebne i dovoljne uslove za napredovanje, ve} je apsolutno nepropusan ako oni nisu i
u klijentelisti~kim aran`manima sa rukovodstvom fakulteta i univerziteta. Upravo zbog toga se medju univerzitetski
kadar deponovalo svega i svašta zbog ~ega se ugled ove profesije i ove institucije srozao do dna pa
ovo društvo ne cijeni univerzitetskog profesora ništa više nego
~ista~icu, što nije bez razloga. U takvim uslovima ostaje bez odgovora
pitanje: Tko }e onda izvesti ovo dru{tvo iz kaljuge kad se u najelitniju
instituciju, univerzitet, infiltrirao takav “kadar” koji je potpuno zablokirao sve njene ~asne
i obavezne funkcije? Posljedica ovakvog stanja je i dalje rastu}e
siroma{tvo dru{tva, jer nemaju
otkud sti}i ideje i inicijative za lije~enje ove bolesti. Sa zaparo`enog,
blokiranog i fosiliziranog univerziteta na kom se zadnjih 30 godina
striktno provodi politika negativne kadrovske selekcije, sigurno
ništa dobro, progresivno i korisno ne mo`e do}i. A pravi univerzitetski profesor morao bi biti svjestan toga koliko bi
trebala biti va`na uloga univerziteta
u o~uvanju i formiranju
moralnih, intelektualnih, društvenih i nau~nih vrijednosti. Univerzitet bi trebao biti mjesto na kom se
obavljaju prou~avanja, ~uvanja i prote`iranja osnovnih intelektualnih, duhovnih
i nau~nih vrijednosti. Štaviše, univerzitet i nauka su apsolutno
klju~ni svuda jer su oni prva i posljednja pretpostavka te garant ekonomskog i svakog drugog
društvenog razvitka. To su prepoznala sva društva osim našeg,
koja se zahvaljuju}i tome danas smatraju razvijenima. Znaju}i kakvog bi mentalnog sklopa trebao biti univerzitetski
profesor, a kakvog je sklopa naš današnji politi~ar, sa `aljenjem se
mora konstatovati da su se na univerzitet uvukli nemoralni politi~ira koji tu “`are i pale” ~ime ignorišu i samu definiciju
univerziteta a pravi univerzitetski profesori su ili potisnuti na marginu ili
su konstantno “divlja~” za odstrel i
objekt za lije~enje kompleksa i
frustracija politiziranih
kvaziprofesora. Dokaz za to je ~injenica da je te`nja politi~ara da
razvije i uzgoji podanike, a
cilj svih struka nauke, univerziteta i fakulteta bi trebao biti da razvije
misao i misaonog ~ovjeka, koji treba da je ujedno i kriti~ki subjekt. Bitna razlika izme|u jednih i drugih je u
tome što se jedni bore za svoju istinu a ovi drugi za istinu. Kad se sve ovo ima u vidu naš univerzitet je
potpuno zastranio i otisnuo se u politi~ke vode i to one prljave!
Zbog
toga što su se na univerzitet uvukli ljudi kojima zbog njihovog mentalnog
sklopa i intelektualnog pedigrea nikako
tu nije mjesto, to ima za posljedicu devalvaciju i kadra i univerziteta, pa se
od ovakvog univerziteta ne mogu
ni o~ekivati nikakvi korisni
rezultati. Takvi problemati~ni tipovi
blokiraju nauku koja je jedna od op}edruštvenih potreba i koja treba slu`iti društvu a ona kao
takva uop}e i ne postoji, a mjesto na kom bi ona trebala da “stanuje” koristi se u druge svrhe. Na
taj na~in i ono malo pravih intelektualaca
blokirano je i povla~i se u sebe, što je neodgovorno pogotovo ako
se ima u vidu izreka Matije Be}kovi}a
koji ka`e “Kad se zlo desi, krivi su i oni koji su spavali”. A na Elektrotehni~kom fakultetu i Univerzitetu u
Banjaluci desilo se i dalje se dešava veliko zlo. Ve~ina ili
gotovo svi intelektualci “spavaju” u nadi da }e time izbje}i krivicu, a
ono {to bi oni trebali da urade, nadaju se da }e uraditi netko drugi.. Upravo
zbog svega ovoga se visoko {kolstvo smatra parazitom dru{tva umjesto da
predstavlja osnovnu i glavnu pokreta~ku snagu svih pozitivnih pojava u dru{tvu,
kao {to je to slu~aj u normalnim, zdravim dru{tvima.
Na`alost,
obrazovno-nau~ni sistem u RS ne samo da nije
ni izdaleka tako “propustan” za
one kadrove koji imaju potrebne i dovoljne uslove za napredovanje, ve} je apsolutno nepropusan ako oni nisu i
u klijentelisti~kim aran`manima sa rukovodstvom fakulteta i
univerziteta. Upravo zbog toga se medju
univerzitetski kadar deponovalo svega i svašta zbog ~ega se ugled ove profesije i ove institucije srozao do dna pa
ovo društvo ne cijeni univerzitetskog profesora ništa više nego
~ista~icu, što nije bez razloga. U takvim uslovima ostaje bez odgovora
pitanje: Tko }e onda izvesti ovo dru{tvo iz kaljuge kad se u najelitniju
instituciju, univerzitet, infiltrirao takav “kadar” koji je potpuno zablokirao sve njene ~asne
i obavezne funkcije? Posljedica ovakvog stanja je i dalje rastu}e
siroma{tvo dru{tva, jer nemaju
otkud sti}i ideje i inicijative za lije~enje ove bolesti. Sa zaparo`enog,
blokiranog i fosiliziranog univerziteta na kom se zadnjih 30 godina
striktno provodi politika negativne kadrovske selekcije, sigurno
ništa dobro, progresivno i korisno ne mo`e do}i. A pravi univerzitetski profesor morao bi biti svjestan toga koliko bi
trebala biti va`na uloga univerziteta
u o~uvanju i formiranju
moralnih, intelektualnih, društvenih i nau~nih vrijednosti. Univerzitet bi trebao biti mjesto na kom se
obavljaju prou~avanja, ~uvanja i prote`iranja osnovnih intelektualnih, duhovnih
i nau~nih vrijednosti. Štaviše, univerzitet i nauka su apsolutno klju~ni
svuda jer su oni prva i posljednja pretpostavka te garant ekonomskog i svakog drugog društvenog razvitka. To su
prepoznala sva društva osim našeg, koja se zahvaljuju}i tome danas
smatraju razvijenima. Znaju}i kakvog bi
mentalnog sklopa trebao biti univerzitetski profesor, a kakvog je sklopa
naš današnji politi~ar, sa `aljenjem se mora konstatovati da su se na
univerzitet uvukli nemoralni politi~ira
koji tu “`are i pale” ~ime
ignorišu i samu definiciju univerziteta a pravi univerzitetski profesori su
ili potisnuti na marginu ili su konstantno “divlja~” za odstrel i objekt za lije~enje kompleksa i frustracija politiziranih kvaziprofesora. Dokaz za to je ~injenica da je te`nja
politi~ara da razvije i uzgoji podanike, a cilj svih struka nauke,
univerziteta i fakulteta bi trebao biti da razvije misao i misaonog ~ovjeka,
koji treba da je ujedno i kriti~ki subjekt.
Bitna razlika izme|u jednih i drugih je u tome što se jedni bore za
svoju istinu a ovi drugi za istinu.
Kad se sve ovo ima u vidu naš
univerzitet je potpuno zastranio i otisnuo se u politi~ke vode i to one
prljave!
Zbog
toga što su se na univerzitet uvukli ljudi kojima zbog njihovog mentalnog
sklopa i intelektualnog pedigrea nikako
tu nije mjesto, to ima za posljedicu devalvaciju i kadra i univerziteta, pa se
od ovakvog univerziteta ne mogu
ni o~ekivati nikakvi korisni
rezultati. Takvi problemati~ni tipovi
blokiraju nauku koja je jedna od op}edruštvenih potreba i koja treba slu`iti društvu a ona kao
takva uop}e i ne postoji, a mjesto na kom bi ona trebala da “stanuje” koristi se u druge svrhe. Na
taj na~in i ono malo pravih intelektualaca
blokirano je i povla~i se u sebe, što je neodgovorno pogotovo ako
se ima u vidu izreka Matije Be}kovi}a
koji ka`e “Kad se zlo desi, krivi su i oni koji su spavali”. A na Elektrotehni~kom fakultetu i Univerzitetu u
Banjaluci desilo se i dalje se dešava veliko zlo. Ve~ina ili
gotovo svi intelektualci “spavaju” u nadi da }e time izbje}i krivicu, a
ono {to bi oni trebali da urade, nadaju se da }e uraditi netko drugi.. Upravo
zbog svega ovoga se visoko {kolstvo smatra parazitom dru{tva umjesto da
predstavlja osnovnu i glavnu pokreta~ku snagu svih pozitivnih pojava u
dru{tvu, kao {to je to slu~aj u normalnim, zdravim dru{tvima.
Posljedica takvog stanja na univerzitetu i u dru{tvu su i rezultati skorašnjih izbora sa kojima, prema anketi Alternativne televizije, nije zadovoljno ~ak 75% gledalaca.
Dr Radojka Pra{talo
[to nas sprije~ava da krenemo naprijed
Da je Galileo Galilej na{ sugra|anin i savremenik, on danas nipo{to ne bi mogao re}i : “Ipak se kre}e”, jer se kod nas, zaista, jo{ uvijek ni{ta NE KRE]E. Bar {to se ti~e situacije na Elektrotehni~kom fakultetu, a ~ini se – i {ire.
Ovdje je jo{ uvijek sve u duhu onih mra~nih brozovsko-staljinisti~kih
vremena kad se, kao i u doba mra~nog Srednjeg
vijeka i inkvizicije, gu{ila svaka progresivna misao sa namjerom da se {to du`e
zadr`i status quo koji je odgovarao onima koji su koncentricali mo} ( i vlast) u svojim rukama i koriste je isklju~ivo za
svoju dobrobit. Ako je takvo stanje,
zbog niskog stepena prosvije}enosti
tada{njeg stanovni{tva i pod prijetnjom inkvizicije, i moglo da se odr`ava kroz
stolje}a, potpuno je neobja{njivo da se odr`ava jo{ i danas. Ako ni{ta drugo
ono zbog ~injenice da bar inkvizicija vi{e ne postoji, a bilo bi logi~no o~ekivati
i da je stanovni{tvo kroz period od hiljadu godina
postalo bar malo prosvje}enije i obrazovanije. Ili mo`da nije ta~no ni jedno ni
drugo?
@alosna ~injenica je da Elektrotehni~ki fakultet, kao najstariji
fakultet u Banjaluci, za svoj ~etrdeseti ro|endan nije imao da se pohvali ni sa
~im ve}im i vrednijim osim sa obe}anjem
sada{njeg dekana da }e se na ovom fakultetu oformiti MALA [KOLA
ELEMENTARNE ( gimnazijske) MATEMATIKE,
kao {to je zabilje`ila TV ekipa i o tome obavijestila javnost. A situacije i
jeste upravo takva.
Dok svijet ide velikim koracima
naprijed, Elektrotehni~ki fakultet to nikad nije mogao, a ne mo`e ni
danas. On je uvijek imao i ima veoma
sposobne i efikasne ko~ni~are koji su na sve mogu}e na~ine nastojali da sprije~e svaki progres na
Fakultetu, smatraju}i ga najve}om opasno{}u po njih same. Zato su
nipoda{tavali svaki uspjeh onih koji nisu bili njihovi satrapi, a glorificirali samo sebe i svoj navodni uspjeh. O~igledno
je da nisu ~itali Andri}a ( {to je
sramota za svakog tko sebe smatra nekakvim
intelektualcem), pa ne znaju da je Ivo Andri} napisao: “ Te{ko onom koji
mora nekog drugog da unizi, da bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi
imao imao iluziju da se izdigao”. Kao
najopasniju polugu svakog eventualnog progresa smatrali su kadrovsku politiku,
zbog ~ega su je uvijek dr`ali pod najve}om mogu}om kontrolom. I uspjeli su!
Tako se do{lo do toga da nakon 40 godina postojanja ovog Fakulteta, te{ko da se
ima zakonom propisani broj nastavnika i
saradnika, jer ljudi su dolazili na ovaj fakultet, muvali se ovdje izvjesno vrijeme i kad su uvidjeli da nemaju
nikakvu {ansu da se ni u stru~nom ni u
statusnom pogledu razvijaju i napreduju, napu{tali su Fakultet i
odlazili na razne strane. A oni koji su iz nekih drugih razloga morali da
ostanu ovdje ( porodica, patriotizam ili sl.) vjerovali su u onu Njego{evu:”
Svaka sila za vijeka” i uzaludno su
~ekali da, po zakonima prirode, tada{nji
ko~ni~ari odu i tako ostave prostor za neke druge, bolje
ljude koji bi poveli Fakultet putem
progresa. Na`alost, to se nikad nije desilo, ve} se desilo da je na fakultetu
zavladala “ mi{ja psihologija”, kako je naziva autor knjige POLITIKA I POZIV,
^edommir ^upi}. On ka`e:”Oni koji pod pretnjom i strahom od uzurpatora popu{taju
i dovode u pitanje poziv-po~inju da `ive kao mi{evi, a kad to poprimi velike
razmjere, dru{tvom zavlada mi{ja psihologija.
Posljednjih 50 godina politika je drasti~no zloupotrebljavala i
znanje i poziv. U~inila je da sve
postane bezna~ajnije nego {to jeste i {to bi moralo da bude. A to je bila
posljedica ~injenice {to u totalitarnoj hijerarhiji politi~ku nadmo} su
podupurali idolopoklonici, sljedbenici
i kukavice, a za neistomi{ljenike nije bilo mjesta. . Neograni~ena vlast
proizvela je dirigovanu i veoma ograni~enu javnost, pa su sve bitne odluke
done{ene iza le|a javnosti. U svojoj nadmenosti, ta{tini i samoljublju
vlastodr`a~ka manjina proizvodila je
zastra{uju}u nadmo} koja se nad `ivotom
pojedinaca nadvijala kao strah, strepnja i frustracija. Isto takva situacija je vladala i na
ovom Fakultetu, na`alost, skoro u
kontinuitetu. Svi prethodni ko~ni~ari
su se uvijek pobrinuli za kontinuitet svoje politike, pa su i mnogi od onih
koji su se uzaludno nadali izgubili strpljenje i pod stare dane oti{li. Da je zaista tako
potvr|uje i ~injenica da se najvi{e ljudi ba{ sa Elektrotehni~kog fakulteta
anga`ovalo u politici i pojavilo na izbornim listama, iako kadar sa ovog fakulteta ima najmanje
obrazovnih predispozicija za bavljenje politikom. Neki od njih su oti{li iz
osionosti, neki iz karijerizma, ali neki i iz bezna|a.
Skoro se na stru~nom ( po ~emu
stru~nom?!) tijelu ovog fakulteta raspravljalo o nastavnim planovima i
programima, navodno sa ciljem da se ide u korak sa vremenom. Ako se sumiraju
rezultati tih rasprava mora se zaklju~iti da se ni{ta kvalitativno novo nije
ugradilo u te programe. Sve {to se desilo je samo puka “kozmetika”, iako prema
najnovijim nau~nim saznanjima iz teorije rein`enjeringa, ne mo`e se ostvariti
vidan napredak ako se ne{to samo modificira, reorganizira, prilagodi (
komu i ~emu!), ve} samo ako se SVE PO^NE IZ PO^ETKA! Rein`enjering polazi od postavljanja temeljnih pitanja o smislu
obavljanja nekog poslovnog procesa. Najjednostavnije re~eno, to je povratak na
po~etak i poku{aj da se ~itav posao radi bolje, naj~e{}e na potpuno druga~iji
na~in nego {to je to prije bilo uobi~ajeno. Bilo je, dodu{e, prijedloga da se posebno formira odsjek za
informatiku i da se u okviru tog odsjeka naprave fleksibilniji planovi i programi
koji bi omogu}ivali obrazovanje kadra koji u dolaze}em modelu tr`i{ne ekonomije
ima perspektivu zapo{ljavanja, ali je sve bilo uzalud. Oni koji odlu~uju o tome
niti imaju viziju niti dobru namjeru, tako da je sve propalo. ^ak ni na upozorenje da ako se tako ne{to ne uradi
i Elektrotehni~ki fakultet bi mogao do`ivjeti ono isto {to se desilo Ekonomskom
fakultetu, (a to je da neko oformi vi{u {kolu kao {to je ona koja je otvorena u
Prijedoru i koja direktno po namjeni konkuri{e Ekonomskom fakultetu, a koja ni
iz daleka nema kadrovski potencijal kakav ima Ekonomski fakultet), nije se
uop{te reagovalo. Iz istih takvih razloga
sve vi{e i vi{e na{ih studenata nakon prve, a ponekad i nakon druge
godine prepisuju se na Vi{u elektrotehni~ku {kolu u Beogradu ( na Vo`dovcu) koja je organizovana po uzoru na sli~ne obrazovne institucije sa
Zapada i koju na{i studenti ( koji su
se “zaglavili” na prvoj ili drugoj
godini) sa lako}om zavr{avaju, a
dobijaju znanje adekvatno
dana{nijm rastu}im potrebama.Treba
tome dodati jo{ i to, {to je najinteresantnije, da ovi mladi ljudi, po
zavr{etku ove {kole, relativno lako nalaze
zaposlenje. Na sre}u, prema saop{tenjima iz nadle`nog ministarstva,
sti`e neko nare|enje “ odozgo” da se uradi opse`nija izmjena planova i programa.
Kod nas se, na`alost, i dalje samo ~ekaju nare|enja “odozgo”, jer za ne{to
drugo, oni koji godinama vode fakultet,
naprosto nemaju premisa! Osim toga,
radikalne stavove ne mogu imati oni koji su pred penzijom i kojima najvi{e
odgovara ona komunisti~ka “ne talasaj”
(- bar dok sam ja jo{ tu, a poslije mene mo`e da bude i potop!-), a koji
~vrsto dr`e kormilo u rukama i dalje vode ovu obrazovnu instituciju u potpunu
propast! Oni su se, naravno, dobro obezbijedili na razne na~ine i dobijaju po
nekoliko raznoraznih honorara ( koje im omogu}uje ova smu{ena politika putem
raznih upravnih odbora i sli~nih anga`mana), pa nisu `ivotno zainteresovani za
boljitak Fakulteta, a da i ne govorim za bolji `ivot onih ostalih koji se nisu
“udomili” na drugim mjestima. A njihovu poziciju NE MO@E NIKO UGROZITI jer su
se kontinuitetom nakaradne kadrovske politike obezbijedili da budu NEZAMJENJIVI
( ” Neko drugi ne bi mogao da radi ono {to oni rade. A za ono {to bi trebalo da
rade, mo`da bi se mogli na}i neki drugi, spopsobniji ljudi”, govorio je
uzaludno Du{ko Radovi}), s obzirom da su sve eventualne konkurente koji bi ih
tjerati da budu bolji, eliminisali bilo kadrovskim me{etarijama ili namjernim
spre~avanjem napredovanja asistenata ( Ima asistenata koji asistiraju po 30
godina! Zar to nije sramota predmetnog nastavnika koji nije pomogao svom asistentu da napreduje? Zar to nije bila i
obaveza nastavnika prema Zakonu o univerzitetu?). Tako da je, na`alost, i danas
aktuelno ono {to je svojedobno, kao kritiku komunisti~kim rukovodiocima,
govorio Du{ko Radovi}: “ Budite ponosni i nemojte priznavati svoje poraze. Za
sve {to niste mogli i znali recite da niste hteli. Veli~ajte ono malo {to
mo`ete, ismejavajte i omalova`avajte sve drugo {to je iznad va{ih mogu}nosti”. I
Jovan Du~i} je kritikovao
patolo{ke pojave u dru{tvu, a njihove uzroke na{ao u slijede}em: ”Mlad
~ovek isti~e nove ideje, a star ~ovek isti~e samo staro iskustvo. Jedan uvek
gleda napred, a drugi natrag. Zato nove ideje dolaze od mladih, a sve
predrasude dolaze od starih. Mladi politi~ari se bore me|u sobom uvek za ne{to
{to }e tek postatri, a stari politi~ari
se sva|aju raspravljaju}i samo stare ra~une i stara zlopam}enja. Kad bi nam oni
pra{tali na{e vrline i zasluge, kao {to nam pra{taju nedostatke i pogre{ke, gde
bi bio ovaj svet! Zato {to je tako kao
{to jeste, ne stradaju najve}ma oni koji su najgori, nego ba{ oni koji su
najbolji. “ U tom cilju, jo{ uvijek se inzistira na gomili, krdu, a ne na
individui. “A gomila je uvijek u stanju ludila; ~ovek dolazi do pameti i svesti
samo kad se izdvoji iz mase, jer gomila ne `ivi od ideje, nego od strasti. Zato je pravi put na{e sre}e u~iti
~oveka da podigne poverenje u sebe, {to zna~i razvijanje personalnosti do
njenih krajnjih mera.”-pisao je Du~i},
a iz onoga {to se de{ava na ETF-u, vi{e je nego o~igledno da se nije ~itao
ni Du~i}!
Me|utim, izgleda da nije takva
situacija samo na Elektrotehni~kom fakultetu ve} i na mnogim drugima, {to
navodi na zaklju~ak da i sa samom
organizacijom Univerziteta ne{to
( ili ni{ta) nije u redu. Zar nije trebao postojati mehanizam koji bi
sprije~io da takve pojave egzistiraju na fakultetima kroz desetlje}a? Ako to
ve} nije bilo mogu}e u ona mra~na brozovska vremena, {ta je to {to sad spre~ava
ukidanje takve blokade i onemogu}avanje takve vrste “privatizacije” i opstrukcije fakulteta? Da li se sa takvim FOSILIZIRANIM stanjem na
fakultetima, a i na samom univerzitetu, mo`e i u kakvu budu}nost? Naj`alosnije
u svemu tome je {to se to sve maskira pod pojmom ”autonomije” univerziteta (
ili ta~nije fakulteta). AUTONOMIJA univerziteta DA ( u odnosu na politiku),
ali AUTONOMIJA fakulteta NE ( s obzirom
na Univerzitet!), jer ina~e postoji opasnost da se radi o demago{kom triku (
kako ka`e poznati publicista Drago{ Kalaji}) kojim privilegovani iz propalog
re`ima nastoje da sa~uvaju svevla{}e svog neznanja, svoje gluposti i svoje
amoralnosti. Ili bar da postoji kontrola vo|enja politike na fakultetima, vrednovanje uspjeha ( ili neuspjeha) i
onemogu}avanje ovakvih negativnih pojava pravovremeno. Jer, navodna
upravlja~ka tijela ( me|u koje spada i Savjet fakulteta)
koja upravljaju fakultetima su i dalje birana
i manipulisana od strane pojedinaca ili manjih neformalnih grupa tako da
predstavljaju samo farsu i nikako ne slu`e svrsi za koju su namijenjena. Dokaz
za to je upravo situacija u kojoj se danas nalazi ovaj Fakultet. Da su ti
organi izvr{avali svoje obaveze
predvi|ene zakonom, zar bi se moglo takvo ne{to desiti? Brozizam i staljinizam
su navodno mrtvi, ali na ovom Fakultetu jo{ uvijek ne. Na sve strane se govori o PRAVNOJ DR@AVI osim na
fakultetu! A ona je tu potrebnija nego igdje drugdje jer samo ona mo`e “
otko~iti” i “defosilizirati”fakultet.
Mo`da nije bolje ni na drugim fakultetima ovog Univerziteta, ali ja o tome
nemam konkretne informacije. A tako je
bilo u prethodnom re`imu i na mnogim drugim fakultetima u zemlji. Bez obzira na
to, jedino sam ~ula da je sada{nja vlast
Republike Hrvatske odlu~ila da ne{to u~ini po pitanju “lije~enja te
bolesti”. Naime, osnovan je Saborski pododbor za visoko obrazovanje, znanost
i kulturu kome }e se mo}i obratiti za pomo} svi oni koji budu opstruirani
po pitanju nau~nog istra`ivanja i napredovanja. Kod nas se o tome jo{ niti ne
razmi{lja, a za to vrijeme razna “
prijateljstva” i nepotizam odre|uju ko ima pravo na napredovanje i ko mo`e
uzeti u~e{}a u projektima. Na taj na~in
se vr{e i izbori u zvanja
redovnog profesora sa manjim opusom i
sa manje kompetentnim komisijama nego {to je potrebno za docenta i obrnuto.
Istovremeno se kroz razne kvazi projekte i kvazistru~njake vr{i
kvaziinformatizacija dru{tva koja ima samo za cilj {to vi{e oplja~kati vlastiti
narod, a ne dati mu ni{ta zauzvrat. To zna~i da niti je Univerzitet ono {to
bi trebao biti po definiciji, niti su to fakulteti. Preovladava
trijumfalisti~ki talas prosje~nosti koja uni{tava izuzetnost. Univerzitet i
njegvi fakulteti su izgubili svoju osnovnu karakteristiku koja se sastojala u
tome da oni sakupljaju znanje, da ga predaju novim generacijama u kontinuitetu
i da imaju u svakom trenutku spremne timove koji }e kvalitetno pomo}i da se
rije{e razni iskrsli problemi u dr`avi i dru{tvu. Ako pogledamo {ta rade na{i
fakulteti, sa `aljenjem moramo konstatovati da se to ni najmanje ne uklapa u
ovu definiciju! Univerzitet bi morao biti BAZNA institucija ove dr`ave, a on je
dalje i od same margine. Dodu{e, takav kakav je, nije ni zaslu`io bolji
tretman, ali ostaje pitanje TKO ]E URADITI ONO [TO BI TREBAO URADITI
UNIVERZITET u jednoj dr`avi? Smu{ena
politika koju vode pohlepni kratkovidni politi~ari je upravo sretna {to ih jedan PRAVI UNIVERZITET ne
raskrinkava pred javno{}u i {to ih ne
ometa u njihovim prljavim rabotama. Zato ga konstantno i dr`e na margini i oko nje i ne ~ine ba{
ni{ta da bi univerzitet postao ono {to bi trebao biti po definiciji. A narod
uzaludno o~ekuje od navodnih intelektualaca da ne{to urade u smislu promjene
situacije na bojle.
Zbog ovakve situacije, ako se donese zakon o
mogu}nosti formiranja privatnih fakulteta, svi dr`avni fakulteti }e momentalno oti}i “na bubanj”,
ako su dospjeli u ovakvu situaciju u kakvu je dospio ETF, jer }e ostati bez
studenata s obzxirom da se ve}ini mladih ljudi `uri da se osposobe za rad, a ne
da se 6-9 godina osposobljavaju da bi se jednog dana ( mo`da) mogli baviti
nau~nim radom, za {to su skrojeni na{i nastavni planovi i programi. Jasno je da treba njegovati i tu liniju na
kojoj }e se mladi ljudi osposobljavati i za nau~ni rad, ali isto tako treba
biti svjestan toga da je broj
takvih mladih ljudi u svakoj populaciji
veoma malen ( Nije sva~ije kroz selo pjevati!) i da dr`ava ne mo`e financirati fakultet samo za tako mali broj
studenata koji su sposobni da savladaju gradivo predvi|eno takvimm planovima i
programima, da bi se nakon toga bavili nau~nim radom, po svoj prilici negdje na
Zapadu, jer bavljenja pravim nau~nim
radom na ovom falkultetu ( a mo`da ni na ovim prostorima) NIKAD NIJE NI
BILO. Zar se nau~nim radom mo`e nazvati rad u koji profesor ne
uklju~uje ~ak ni svog asistenta ( vjerovatno
iz straha da ovaj ne vidi {ta on ne zna i iz straha da ga ovaj ne nadma{i!)? A samo takav “nau~ni”
rad je postojao na ovom Fakultetu. Upravo
zbog nepostojanja timskog rada i
zbog izostanka volje da se pospje{uje obrazovanje i napredovanje fakultetskog kadra izostali su i rezultati,
a sve aktivnosti ovog Fakulteta ( a i univerziteta u cjelini) u proteklih 40
godina se ne mogu nikako druga~ije okarakterisati osim kao PUKO VEGETIRANJE. I
na`alost, ni{ta se ne}e promijeniti na bolje dok se ne desi pobjeda duha, jer,
kako ka`e Du~i}: “Uvek pobeda duha dolazi pre svake materijalne pobede.” A do
pobjede duha ne mo`e do}i sa dosada{njom vrstom rukovode}eg kadra, jer da je
moglo, ve} bi za 40 godina valjda i do{lo!
[teta, Elektrotehni~ki fakultet je imao velike {anse u dana{nje doba.
Zar nije bilo najnormalnije da ovaj
Fakultet bude prvi, najbolji i najkonkurentniji provajder,
bar u Banjaluci ( ako ne i u RS)? Zar ovaj Fakultet nije imao najbolju
kadrovsku preddispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje kadra za informatizaciju na{eg dru{tva? Zar ovaj
Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne timove za
informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj Republici po pristupa~nim cijenama? Zar nije
trebalo biti mogu}e sve ateste potrebne privredi RS vezane za oblast elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne
pla}ati to fakultetima i institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega
toga. Oni koji su rukovodili ovim
Fakultetom u zadnjih deset godina dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da
Fakultet ostane i dalje samo jedna
odurna `abokre~ina zaostala iz brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost, i ~itavo dru{tvo. Zar intelektualci sa ovog
Fakulteta nisu trebali bar poku{ati da
“poljuljaju” stabilnost te vi{edecenijske `abokre~ine i uka`u na put kojim se treba i}i da bi
se stiglo do boljeg `ivota? Umjesto
toga oni su ~ekali da ne{to stigne
“odozgo” kao u ona komunisti~ka vremena
kad je sve stizalo “odozgo”. Ja razumijem da onaj neobrazovani ili poluobrazovani dio stanovni{tva jo{ uvijek
~eka da mu to “ne{to stigne odozgo”, da
bude postavljen, oktroisan, da ne mora ni o ~emu razmi{ljati, a kamoli imati
neku inicijativu ili viziju. Te deformacije mentaliteta su nu`na posljedica
vi{edecenijskog egzistiranja prethodnog
nakaradnog sistema i predstavljaju patolo{ku pojavu. Me|utim, to treba
lije~iti! A ko bi to trebao da uradi
ako ne doktori nauka, magistri i
drugi intelektualci? Ako ni zbog ~ega drugog onda bar da opravdaju te
svoje titule. Ina~e bi im se sa pravom moglo re}i da ih nezaslu`eno nose jer se
NI PO ^EMU NE RAZLIKUJU od one amorfe mase koja ~eka da ne{to do|e
“odozgo”!
Ako se
integralno sagledaju i trenutna situacija i kompletna situacija u toku
ovih 40 godina egzistiranja ovog Fakulteta, vidi se da je u pitanju ozbiljna
patologija. ^itaju}i knjigu psihijatra
prof. Dr. Jovana Mari}a, “ Kakvi smo mi Srbi”, gotovo sve pojave primije}ene
kod zaposlenih na ovom
Fakultetu, mogu se na}i
spomenute u ovoj knjizi, etiketirane kao patolo{ke i destruktivnre. A
kad je tako, onda nije ni ~udo {to se do{lo u ovakvu beznade`nu situaciju!
Moramo se trgnuti iz letargije i u~initi ne{to
da uhvatimo korak sa Evropom i svijetom.
O~i naroda su ponovo uprte u inteligenciju, a inteligenciju, valjda,
“proizvode” univerziteti! Ne bi se
smjelo dozvoliti da narod opet
bude razo~aran jer bi to moglo
jo{ vi{e pove}ati ve} i onako prevelike redove pred stranim ambasadama. A kad
ode narod, uru{it }e se i dr`ava!.
Zato treba najozbiljnije shvatiti psihijatrijske dijagnoze koje je postavio prof. Dr Jovan Mari}, te pristupiti lije~enju. U tu svrhu dobro prou~imo dijagnoze.
Jo{ davno prije dr Mari}a, D. Prohaska je konstatovao: “ Slavenska slabost, beskarakternost i naklonjenost me|usobnim za|evicama i zavisti krivi su {to su Slaveni ostali porobljeni i politi~ki neslobodni.” A kako i ne bi bili kad je za sve (ne)aktivnosti jedini spiritus movens kod njih bila zavist! Kod na{eg stanovni{tva je bahatost i zavist pojedinca prema drugom pojedincu pobijedila op{ti interes i op{te narodno dobro.
Na{a velika slabost je i {to se kod nas
najsurovije ka`njavaju upravo “odmetnici iz svojih redova”, tj. oni koji
druga~ije misle ( a samim tim i MISLE, za razliku od onih drugih za koje se
ka`e da ISTO MISLE, {to u stvari zna~i da uop{te NE MISLE). Ovdje zavist,
tako|er, dolazi do punog izra`aja. Ideje nesloge i rje{enja koja ta nesloga nudi na{em stanovni{tvu su
prihvatljivija nego sloga i cjelina. Nekada{nje “ komunisti~ke }elije”, po
prirodi stvari, nisu bile ni{ta drugo do tajne sekte neograni~ene mo}i koje su
u svakom trenutku bile u stanju da uni{te neistomi{ljenika proku{anim metodama
koje su li~ile na one inkvizicijske. A takva grupna mr`nja je ~esto opasnija od
individualne. Ona se ubla`ava jedino
realizacijom mr`nje,tj. destrukcijom protivnika (potpunim uni{tenjem objekta mr`nje).
Prema civilizacijskim tekovinama biti ~ovjek
zna~i kontrolisati agresivne porive, kontrolisati osvetni~ke impulse,
intelektualno obraditi konfliktnu situaciju racionalizacijom,
samosavla|ivanjem, {to je balkanskom stanovni{tvu posve strano, na`alost, bez
obzira na stepen obrazovanja. Zbog toga nije ~udo {to sociolozi sa prostora
biv{e Jugoslavije sve glasnije govore da mi NEMAMO GRA\ANA. Jer, biti grad|anin
zna~i, izmedju ostaloga, zalagati se za op}i interes i u op}em interesu
prepoznati i svoj interes, a ovo {to mi imamo, bez obzira na titule i diplome
koje nose, svi su selja~kog mentaliteta kog karakteri{e ignorisanje op}ih
interesa zarad svojih li~nih interesa. Zato kod nas, jo{ uvijek, ne mo`e da
za`ivi demokratija i pravna dr`ava jer njih mogu da razumiju samo GRADJANI a ne
SELJACI koji su kategorija zaostala iz pro{lih dru{tveno-politi~kih sistema (
feudalizma, ranog kapitalizma i nakaradnog real socijalizma). U demokratskom,
gra|anskom dru{tvu i oni koje mi
nazivamo seljacima, moraju biti
gradjani, bar po svijesti i savjesti, a pogotovo bi to morali biti oni koji
sebe smatraju INTELEKTUALCIMA!
Sa druge strane Srbi ( i svi oni koji su od njih
postali) su oduvijek po{tovali svoje vo|e, uva`avali njihove naredbe i tako
razvijali podani~ki mentalitet do stepena naivnosti. Tito je bio vo|a koji se
surovo obra~unavao sa neistomi{ljenicima i pri tom koristio Staljinov model
ka`njavanja sa idejom da utjera strah bar u jo{ dvije generacije {to je doprinosilo uspostavljanju i dugom
odr`avanju totalitarnih re`ima, koji su
doveli narod skoro do potpunog uni{tenja. Ovakve metode su se , sa vrha
piramide, doslijedno prenijele na sve nivoe vlasti i upravljanja, pa i na
Elektrotehni~ki fakultet. Naravno, sa istim posljedicama.
U posljednje vrijeme, vrijeme potro{a~kog
mentaliteta, kao da je jo{ vi{e potenciran
razvoj “ {i}ard`ijskog duha”. To zna~i da je savremeni Srbin spreman da
se “ proda” svome {efu ili nekom drugom licu sa autoritetom za “ si}u”, za
sitne male privilegije, bez `elje da rizikuje i bez `elje da se hrabro, cijelim
svojim bi}em, suprostavi autoritetu. Treba}e nam mnogo “ rada na sebi” da
oja~amo, da pobijedimo u sebi tu, “ rajinsku {i}ard`ijsku psihologiju” i da se
bez straha hrabro usprotivimo pogre{nim idejama na{ih vo|a i ostalih
lica sa autoritetom.
Ako se analizira ovaj poslednji rat mo`emo
konstatovati da je “ srpski nerealni narcizam” kao jedna od zna~ajki karaktera
na{eg stanovni{tva, bio jedan od bitnih uzroka na{eg poraza. Psihijatrijkskim jezikom re~eno“ grandiozni
self” na{ih vo|a prisutan u njihovim li~nostima doprinio je da se nerealno
procjenjuje stvarnost. Iz tog proisti~e bezgrani~ni egoizam, a to je bitna
karakteristika ve}ine na{eg stanovni{tva,
a naro~ito onih koji su se dokopali bilo kakve vlasti i mo}i. U tom pogledu
ni{ta bitno se nije promijenilo u poslednjih 50 godina. Iako su stasale brojne
{kolovane generacije, ono selja~ko porijeklo i dalje je prisutno u pona{anju
mnogih ljudi, pa prof. Dr Jovan Mari} ka`e da
~esto ima obi~aj re}i za takve osobe
” Studirao je u Beogradu, pro{ao je kroz Beograd, ali Beograd nije
pro{ao kroz njega.” Na tragu toga je bio i ^er~il kad je rekao: “Za frak su
potrebne tri generacije”. Za formiranje kulturne li~nosti neophodna je
vi{edecenijska, pa i vi{e vjekovna kulturna tradicija i njegovanje kulturnog
ambijenta svakodnevnog `ivljenja.
Netolerantan stav prema neistomi{ljenicima se tako|er uklapa u balkansku
bahatost i balkanski primitivizam, jer
tolerancija u mi{ljenju i po{tovanje tu|ih potreba su, zasigurno,
civilizacijska tekovina i jedna od
osnovnih moralnih vrijednosti, pa se mora uva`iti stav Jovana Du~i}a koji tvrdi
da je netolerancija stvar glupavosti a ne mudrosti. Osobina koja suzbija i osuje}uje toleranciju mogla bi se
nazvati bahatost. Na`alost, to je mnogo ~e{}e na{a karakterna crta negli je to
tolerancija i po{tovanje tu|ih potreba. Prema rije~ima Petra D`ad`i}a osobine
brzopletosti i netolerantnosti koje “krase “ sve na{e mo}nike su posljedica
sna`nog uticaja dinarske strukture li~nosti. Dinarci imaju nagla{enu crtu
hvalisavosti i kvaziherojstva sa bezgrani~nim samopouzdanjem i uvjerenjem u sopstvenu izuzetnost. Otuda osje}aj
vlastite nadmo}i iz ~ega proisti~e nerealnost u procjenama mnogih situacija.
Poznati sociolog Vidimir Veljkovi} tvrdi da su ovakve osobine mo`da imale
svojih prednosti u davno pro{lim vremanima oslobodila~kih i obrambenih ratova,
ali u mirnijim situacijama u kojima je
bilo potrebno vi{e realizma, mudrosti i strpljenja, ovakve osobine
na{ih vo|a su nam nanijele mnogo, mnogo {tete. Drugi narodi nam najvi{e
zamjeraju upravo to bahato pona{anje, to odsustvo `elje da se po{tuje druga li~nost.
Opisuju}i neke karakterne osobine
na{eg politi~kog mentaliteta, S. Jovanovi} daje fini opis Srbina
poluintelektualca koji je veoma ~esta pojava kod nas. On ka`e:” Izme|u dva
svetska rata nastupilo je doba kada je svaki pojedinac verovao da ga njegov
egoizam vodi ispravno. I naravno, javna svest je stala da slabi, te su se
javili znaci kvare`i naravi. U te znake
spada i pojava poluintelektualaca, koji se u sve ve}em broju sretao u javnom `ivotu. Uzimaju}i ga u njegovom
najpotpunijem i najizra`enijem vidu, poluintelektualac je ~ovjek koji je
uredno, pa ~ak mo`da i sa vrlo dobrim
ili odli~nim uspehom zavr{io {kolu, ali u pogledu kulturnog obrasca i
moralnog vaspitanja nije stekao skoro ni{ta ( u svijetu je ova pojava poznata
pod nazivom fah-idiotizam). Bilo zbog njegove uro|ene nesposobnosti ili zbog
mana {kolskog sistema, on nije dobio podstrek za duhovno samosazrijevanje. On,
uop{te, duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema materijalisti~kom kriteriju, a sa odbacivanjem
duhovnih vrednosti on odbacuje i
moralnu disciplinu i odgovornost. On je kako u moralnom tako i u
kulturnom pogledu ostao primitivac. Neomek{an kulturom, sa olabavelom moralnom
ko~nicom, on ima sirove snage napretek. [kolska diploma, kao ulaznica u krug
inteligencije, dala mu je preterano visoko mi{ljenje o sebi samome. U dru{tvenoj utakmici, taj diplomirani
primitivac bori se bez skrupula, a sa punim uvjerenjem da tra`i samo svoje
pravo, koje mu je {kola priznala. On potiskuje
svoje suparnike nemilosrdno kao da nisu `iva bi}a ve} materijalne
prepone. On je dobar “lakta{”- izraz koji je prodro u op{tu upotrebu
istovremeno sa pojavom poluintelektualaca.”
Ovaj odlomak je najmanje isto toliko aktuelan i danas koliko je bio
aktuelan tada kad je napisan. U stvari, mo`da je i aktuelniji po{to je nakaradan
a masovan {kolski sistem u zadnjih 50 godina proizveo neograni~enu “
koli~inu” takvih poluintelektualaca. A poluintelektualac je bolesna dru{tvena
pojava koja je objelodanila dvije stvari:
-da je kulturni obrazac neophodna dopuna
nacionalnog i politi~kog obrasca i
-da {kola koja daje samo znanje bez uporednog
vaspitavanja karaktera nije u stanju sprije~iti pojavu takvih, za dru{tvo
pogubnih, tipova kao {to su
poluintelektualaci.
Kad je tako, onda se ne treba ~uditi {to se
takav na{ sugra|anin, kad se do~epa nekog visokog polo`aja, pona{a tako kao da
je cio svijet njegov. A u stvari, on to sve radi iz straha, na prvom mjestu od
tu|e pameti, kao {to tvrdi Jovan Du~i}. A najve}a ironija u svemu tome je kad
se taj poluintelektualac po~ne busati u prsa i sebe nazivati “nezavisnim
intelektualcem” i po~ne mijenjati partije “ kao Cigan konje”. Svi ti takvi
tobo`e “nezavisni intelektualci” su sve titule i privilegije sticali
slu`e}i sasvim zavisno, prethodnom re`imu. Oni su nas godinama i
decenijama uvjeravali da `ivimo u najboljem sistemu na svijetu,
denunciraju}i i proganjaju}i svako druga~ije mi{ljenje ( {to sam i ja itekako osjetila i jo{ uvijek
osje}am) i svaku pojavu vjerodostojnih vrlina i vrijednosti. A brzina i lako}a
sa kojom oni tjeraju pojedince u psihi~ku izolaciju danas se ve} mo`e smatrati
nacionalnom karakteristikom.Oni danas predstavljaju neku vrstu pokretnog muzeja
naopakog sistema selekcije i poreme}aja
sistema vrijednosti jer su sa odli~nim uspjehom polagali ispite “
moralno-politi~ke podobnosti”. U nekom normalnom i prirodnom dru{tvenom poretku
vrijednosti, oni bi u najboljem slu~aju stizali do zvanja pisara ili portira, a
titoisti~ki sistem im je omogu}io da postanu pisci ovjen~ani nagradama ili profesori univerziteta, dok je istinsku elitu zatomljavao i gonio u unutra{nju ili spoljnu emigraciju, kao {to
ka`e Drago{ Kalaji}.
Pored obilja raznih poluintelektualaca, navodnih
“ nezavisnih intelektualaca” , kvaziintelektualaca, re`imskih intelektualaca i
sl., name}e se opravdano pitanje: postoji li jo{ igdje ikakav pravi
intelektualac i kako ga uop}e prepoznati?
Ugledni hrvatski, istinski intelektualac dr don
Ivan Grubi{i} ka`e da nije svaki
fakultetlija intelektualac, ve} da je to samo onaj koji ima izgra|en sistem mi{ljenja i koji je spreman da
svoje mi{ljenje javno iznese, ne
kalkulira ni sa svojom osobom ni sa
svojim statusom, koji govori po savjesti iz svog izgra|enog pojmovnog i
vrijednosnog sistema razmi{ljanja. ^ak
ako je kompletno javno mnijenje protiv njegovog stava, on }e ostati doslijedan svojim stavovima i ne}e
ih kompromitirati. Samo takvi ljudi su PRAVI INTELEKTUALCI. A takvima, koji su spremni zalo`iti sebe zarad op}eg
dobra i kriti~ke svijesti koju treba izgra|ivati, na{e dru{tvo je jako, jako
siroma{no. I srpski intelektualac Dinko Davidov ima lo{e miljenje o onima koji pretenduju da se smatraju srpskim
intelektualcima. On ka`e: “ Srbi nemaju inteligenciju, jer je razjedinjena do
besmisla, sujetna do komi~nosti i politizovana do demagogije. Dodu{e, duhovna
kriza razjeda i Evropu, ali nebriga srpskih “ intelektualaca” za sudbinu
vlastitog naroda je gotovo bez primjera u svijetu.” I Irinej Bulovi} je u
pogledu srpske inteligencije pesimista, pa ka`e:” U na{oj skora{njoj pro{lostio
nije bilo ni te`eg vremena ni manjeg broja ljudi koji mogu dalekovidno i
pronicljivo da pogledaju u budu}nost svoga naroda”, kao {to je to danas. Na{a
inteligencija je u velikoj mjeri odgovorna za ova dana{nje porazno stanje na
svakom polju, ali isto tako ima i veliku odgovornost i za izlazak iz tog
stanja.” Po mi{ljenju knji`evnika Dobrice ]osi}a intelektualac je umni radnik i
stvaralac novih vrijednosti i primoran je danas da sokratovski prihvati novi izazov i slijedi sebe, svoju istinu
i svoju savjest, po svaku cijenu. Po
cijenu prezira, po cijenu kleveta, bojkota, nerazumijevanja, ~ak lin~a! On dalje ka`e” Eto, to je, po mom mi{ljenju,
najpre~a i najte`a uloga intelektualca u na{em
duhovno pometenom i mutnom dru{tvu, razboljenom opakim strastima
vlastoljubla i egoizma.” Ljubomir Tadi} ima sli~no vi|enje po pitanju
intelektualaca. On ka`e” Intelektualci
su oni obrazovani ljudi koji javno,
kriti~ki saop{tavaju svoje misli, a privr`enici su ideje slobode i borci protiv
svake vrste apsolutizma, protiv apsolutisti~ke samovolje vlasti”. Imaju}i ovo
sve u vidu ne mo`emo a da ne konstatujemo da uop}e nema intelektualaca u na{em
dru{tvu ili da su toliko rijetki da je prava lutrija sresti nekoga od njih. A
najtragi~nije je saznanje da ih gotovo uop}e nema na univerzitetu, koji bi
trebao biti RASADNIK INTELEKTUALACA. A
da ih zaista gotovo nema, lako je
dokazati. Dovoljno se samo zapitati se: KOJI SE OD NJIH UKLAPA U GORNJE
DEFINICIJE PRAVOG INTELEKTUALCA? To svakako ne mogu biti oni koji su i
fakultete i univerzitet ppodredili samo svojim li~nim interesima i na taj na~in
ih fosilizirali!
Ako se i
dalje ni{ta ne bude preduzimalo u smislu
ograni~avanja mo}i takvih poluintelektualaca, propast dr`ave i naroda je
neizbje`na, jer kad na{ ~ovjek uvidi da
ne mo`e ne{to da promeni u svojoj ku}i, on je napu{ta i odlazi dalje, budu} da
je srpski narod nesklon promjenama u
svojoj ku}i. To jest, kad su nezadovoljni postoje}im stanjem, Srbi radije
sve napu{taju i odlaze, nego {to }e
u~initi ne{to da stanje radikalno izmijene, {to se redovito de{avalo kroz
historiju a de{ava se i na
Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci, i {ire.
Pored svih gore pomenutih “uro|enih mana”,
nakaradni komunisti~ki-samoupravni
sistem razvio jo{ i mnoge druge mane.
Tako je fiksirao glorifikaciju nerada.
^injenica je da ve} odavno nemamo takvo dru{tveno ure|enje i sistem koji bi
adekvatno nagra|ivao vrijedne i sposobne, koji bi izvla~io maksimum sposobnosti
iz svakog pojedinca. Da mi za to imamo potencijala u sebi, pokazuje spretnost i
snala`ljivost na{ih ljudi u inostranstvu. Ali, u nas, o~igledno ne postoji kult
rada. Naprotiv, na mnogo ve}oj cijeni je nerad. U obrnutoj proporciji radinosti
stoji kritizerstvo, pa se mo`e re}i: {to je ~ovek sporiji i lo{iji u radu, to
je br`i i bolji u kritici i prigovoru
onima koji ipak poku{avaju da ne{to urade. Kao posljedica svega toga je
~injenica da takvi r|avi, a u su{tini i
glupi, ljudi daleko bolje `ive, {to, samo po sebi ne bi trebalo biti toliko
va`no samo kad to ne bi bilo zbog toga {to su oteli mjesta pametnima i
~estitima, kao {to u svojoj knjizi BLAGO CARA RADOVANA tvrdi veliki Jovan
Du~i}.
Posljedica
svih ovih karakternih mana na{eg stanovni{tva je neograni~ena mogu}nost dovo|enje
krivih li~nosti na prava mjesta, a prave vrijednosti se ne
nagra|uju na pravi na~in. Uz to javno pravne norme se te{ko udoma}uju, a ve}ina
jedinki nije sposobno da razdvoji li~no JA od dru{tvenog. Samokritika im nije ja~a strana, a poznato
je da je POBIJEDITI SAMOG SEBE- TO JE PRAVA POBJEDA, {to je njima
posve strano pa se u tom smislu i ne
trude..
Zna~i, na{e dru{tvo je psihi~ki bolesno i kao
takvo potpuno nespremno za ono {to se zove
TR@I[NA UTAKMICA. A ako sebi ne
obezbijedimo odgovaraju}e mjesto u toj utakmici, dokinut }emo sami sebe. U
svijetu gdje je osnovna mjera svega uspjeh
(ali realni a ne umi{ljeni), mi nemamo nikakve {anse, jer sa krivim
ljudima na pravim mjestima se zaista ni{ta ne mo`e posti}i. U tom slu~aju, jedino {to bi nama moglo
ostati je da budemo smetli{te za radioaktivni i svaki drugi otpad, a stanovni{tvo }e zbog bijede i bole{}ina izumrijeti
ili raseliti se po svijetu. Jedino }e negdje u historijskim dokumentima ostati
zapisano da su tu nekad `ivjeli balkanski Srbi. A mo`da ne}e ni u njima ako to
nekom mo}nom u budu}nosti ne bude odgovaralo, jer historiju je najlak{e
falsifikovati..
Pogre{no bi bilo za sveop{tu
tragi~nu situaciju u kojoj smo se na{li okrivljavati samo one koji su bili (
ili sad jesu) na vlasti. Prisjetimo se da je
jo{ je Aristotel rekao: “Svaki narod ima vlast kakvu zaslu`uje.”, {to je
~esto parafrazirao i ^er~il. Na{e {iroke narodne mase koje poti~u iz nizinskih
krajeva Balkana su u uslovima surove borbe za opstanak pod tu|om vla{}u razvile
osobine pokornosti, poslu{nosti i podani{tva. Sa tim karakteristikama suo~avamo
se i danas u modifikovanom obliku,
naro~ito u odnosu prema {efovima, rukovodiocima i uop{teno prema vo|ama, pri
~emu se svi oni do`ivljavaju kao “ gazde”. Na`alost, i sve partije i stranke
funkcioni{u u skladu sa tim mentalitetom formiranim u davnim vremenima.
Posljedica toga je da je mogu}e sve promijeniti ( ako treba i sam narod), ali
vo|u nikako!
Dok univerziteti na{ih susjeda
postaju ~lanicama evropskih asocijacija univerziteta (Magna karta, Bolonjska
deklaracija i dr.) i svoje znanje udru`uju sa najelitnijim evropskim
univerzitetima i tako slu`e Evropskoj Uniji kao putokaz kamo treba i}i i {to
treba raditi, na{i fakulteti ~ame u
mraku u koji su ih uveli vlastiti ko~ni~ari uz podr{ku smu{ene politike i
pohlepnih, nesavjesnih politi~ara. Skoro se vodila javna rasprava o novom
zakonu o univerzitetu, ali je ona bila neplodonosna jer su ti ko~ni~ari koji su
“ostav{tina” iz prethodnog nakaradnog sistema, gr~evito su se borili da se u
tom zakonu ba{ ni{ta radikalno ne promijeni kako bi se produ`io njihov “ rok
trajanja”. I uspjeli su. Sve promjene su samo kozmeti~ke prirode, {to ne mo`e
doprinijeti tome da univerzitet ( sa
znanjem koje bi po pretpostavci trebalo biti koncentrisano u njemu) kona~no
postane sto`er na{eg dru{tva i PARTNER vlasti, a ne neki parazit
kao {to su razne DIREKCIJE ( za informatizaciju, za privatizaciju i sl.) Dok se
to ne shvati i ne primijeni, NE]E BITI NIKAKVOG NAPRETKA. To dokazuje situacija
u mnogim drugim zemljama. Finska je bila nerazvijena sjeverna zemlja dok u
vlast nisu u velikom broju u{le `ene, “otko~ile”univerzitet i stavile ga u
slu`bu op{teg prosperiteta. Ali, to
nije u stanju da uradi neozbiljna politika u kojoj glavnu rije~ vode mu{karci,
a kakvu mi konstantno imamo. Mu{karci prirodno, anatomski, uz malobrojne
izuzetke, nemaju dovoljno popre~nih
`iv~anih veza izme|u lijeve i desne mo`dane hemisfere, zbog ~ega ne mogu dobro
da sagledaju op{te stanje u na{em dru{tvu i da identifikuju uzroke gre{aka koje
se konstantno javljaju u na{em dru{tvenom sistemu. Upravo zbog toga ih ne mogu ni otkloniti, a
zbog ne vi|enja izlaza, svjesni su da ne}e dugo ostati na vlasti, pa zato svaki
trenutak beskurpulozno koriste za vlastito boga}enje na ra~un stanovni{tva. U
tom ih ohrabruje i nepostojanje institucije odgovornosti jer ovaj narod do
sada, nikog jo{ nije pozvao na odgovornost! To ima za posljedicu da fakultetima
rukovode ljudi koji su izgubili kompas
u vremenu i prostoru koji za sobom
postavljaju pusto{.
Vec odavno su svjetski nau~nici shvatili da se
vi{e ne mo`e naprijed na ovaj, dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen
specijalizacijama, pretvoren u lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba
sru{iti barijere koje je podiglo industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i
izme|u nauke i nauke, a sve radi
ra|anja novog uma kadrog da shvati promijenjeni svijet. U tom }e pomo}i novonastali informativni
poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija, promijenjen odnos ~ovjeka
prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih nauka. Rije~ je o ukidanju
naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije, jer vi{e ne va`i ni ona
Dekartova podjela na “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar
prirodnih nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih u~itelja, nastavnika i profesora
tra`i renesansna restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog
ljudskog obrazovanja i jedini na~in
komunikacije sa nau~nim
disciplinama. Za novi svijet potreban je NOVI ^OVJEK i nova, kognitivna
( spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A
nauka.
I mi bi trebali postati dio takvog
svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti upozorenje jednog ministra vlade
Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:
“ U`imo,
u~imo, i u~imo druge jer znanje }e
odrediti da li }e neki narodi u budu}nosti uop{te postojati ili ne.”
Me|utim, mi ne mo`emo da se
razvijamo u tom smjeru jer smo blokirani fosiliziranim umovima fosiliziranih
rukovodilaca prosvjetno-obrazovno-nau~nih institucija. Jedan od drasti~nih primjera koji to
potvr|uje je upravo ovaj koji }u navesti.
U januaru mjesecu dobila sam preko
e-maila ( koji mi je poslao sistem
in`enjer ra~unskog centra ETF-a)
obavijest o odr`avanju nau~nog skupa na
@abjaku, ~iji suorganizator je i na{, ETF Banjaluka. Pored toga, na NNV-u smo ~uli poziv na{eg dekana da se odazovemo
svojim radovima na {to vi{e predstoje}ih nau~nih skupova, {to sam ja, u svojoj
naivnosti, doslovno shvatila. Tako sam
ulo`ila veliki napor da u relativno kratkom roku dovr{im jedan rad i poslala sam ga komisiji za
odabir radova za nau~ni skup IT02 na @abljaku.
Obavljena je STRU^NA recenzija i
rad je prihva}en o ~emu sam obavje{tena. Tad sam (ll. 2. 2002.) dekanu ETF-a Aleksandru Ili{kovi}u predala zahtjev
za financijsku podr{ku za odlazak na
taj nau~ni skup. Kako do l8. 2. 2002. nisam dobila nikakav odgovor od njega ( a skup se odr`ava od 24.
2. 2002.), to sam se oti{la raspitati o sudbini mog zahtjeva. Prodekan za
nau~ni rad Petar Mari} mi je rekao da
sam trebala prilo`iti i rad, {to me
veoma za~udilo jer TO SE NIKAD DO SADA
NIJE NIKOME TRA@ILO. Uradila sam i to i hitno
predala DODATAK sa prilo`enim radom molbi
za financijsku podr{ku, iako mi
nije bilo jasno za{to je potrebno
prilo`iti rad ( s obzirom da dekan nije stru~njak za sve oblasti).
Dana 19.2.2002. sam ponovo oti{la da
se raspitam o sudbini mog zahtjeva. Prodekan Radmila Vuki} mi je rekla da su
prodekani i dekan zaklju~ili da moj rad nije usko iz moje oblasti
(mikrotalasne tehnike) i da oni ne}e mo}i da mi daju saglasnost i podr{ku za
odlazak na tu konferenciju. Zaista, moj rad nije iz oblasti ekstremno visokih
frekvencija ( mikrotalasne tehnike) ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u
svjetlu dana{njih nau~nih trendova bila
zaprepa{tena takvim obja{njenjem. Dok se u svijetu ru{e barijere ~ak izme|u
dru{tvenih i prirodnih nauka, na ovom fakultetu se postavljaju barijere vezane
za frekvencijski opseg!!!?? Osim toga,
u svijetu, s obzirom da su rije{eni (manje-vi{e) svi trivijalni nau~ni
problemi, a ostali nerije{eni oni multidisciplinarni, forsiraju se ( a ne
sputavaju barijerama) multidisciplinarni timovi i takvi ljudi koji su spremni i
sposobni da rade u takvim timovima i da tamo
poma`u da se prije|e
“rubikon” izme|u razli~itih nau~nih
oblasti. Takvi ljudi se posebno cijene,
za razliku od onoga {to se radi na ETF-u Banjaluka, gdje se ba{ takvi efikasno blokiraju. Ovdje jo{
uvijek va`i ona brozovska ideologija satjerivanja ljudi u razne torove, jer se tamo mogu efikasno
kontroliosati, {to je veoma va`no da ne bi mogli “isko~iti” i ugroziti
neke “standardne veli~ine”. Me|utim, ~ak i u sredinama koje su u na{em
susjedstvu nije tako bilo ni prije 30 godina. Ja se sje}am mog prvog odlaska na
Elektrijadu ( prije skoro 30 godina) kad sam se upoznala sa mojim kolegama iz
Zagreba, asistentima na predmetu OSNOVI ELEKTROTEHNIKE koji su objavljivali
radove i radili magistarski rad iz oblasti TELEKOMUNIKACIJA! Na njihovu sre}u,
njima nije bio dekan Aleksandar Ili{kovi}!
Ja znam da su problemi u vezi mene
druge prirode. Naime, radi se o odmazdi za neposluh, koja traje ve} vi{e od 20
godina. U cilju odr`avanja te odmazde,
ni ~injenice ni bilo {ta drugo nije bitno jer `elja za tom odmazdom zasljepljuje, a ujedno je i
duhovna hrana patolo{kim tipovima. Zbog toga se nije ni pro~itao taj moj
rad, jer da se je pro~itao vidjelo bi se da je rad, pored toga {to je
multisdisciplinaran ( medicina i logopedija), u velikoj mjeri i iz oblasti elektronike i ra~unarstva, za {to
niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast. Naime, ja sam diplomirala na
odsjeku za ELEKTRONIKU i TELEKOMUNIKACIJe, a RA^UNARSTVO se javilo kasnije i postalo
za ve}inu nas ( mo`da ne svima!) neophodan
alat kojim se slu`imo. Osim toga, i
predmeti MIKROTALASNA TEHNIKA i RADIOPREDAJNICI , koje ja predajem, su
predmeti na odsjeku ELEKTRONIKA I TELEKOMUNIKACIJE!
Ja bi zaista `eljela da se mogu vi{e
baviti nau~nim radom iz mikrotalasne tehnike, ali mi je to onemogu}eno. ^ak sam
i kompjuter dobila tek prije godinu dana! Osim toga, ja NEMAM NI
SVOG ASISTENTA, iako sam jo{
prije godinu dana podnijela pismeni zahtjev da se primi asistent za ovaj
predmet kako bi imala s kim raditi. Nisam dobila ~ak ni odgovor! A o literaturi
i mogu}nosti da nekud odem i ne{to vidim, da i ne govorim! Na ovom fakultetu se tako|er STROGO vodi ra~una da se mene ne
uklju~i ni u jedan projekt. Zbog svega
toga sam poku{ala da na|em izlaz u bavljenju multidisciplinarnim problemima,
ali su mi i tu dosko~ili! Ovaj put svojom nagla{eno “tor”-ovskom vizijom!
Ima li itko da uvidi kako se sa ovakvim fakultetom ( i sa istim takvim univerzitetom koji to sve
podr`ava?!), zaista ne mo`e nikud drugud nego u propast? [to se to prije uvidi
i ne{to uradi, to bolje za sve nas i za RS i BiH u cjelini, a ako se ne uvidi
niti {ta poduzme, propast je izvjesna.
Da bi se u~inio prvi iskorak iz
za~aranog kruga u kom se na{e dru{tvo vrti, potrebno je da univerzitet staviti
pod efikasnu kontrolu ( radi
spre~avanja “ko~ni~ara” u njihovom djelovanju) i primijeni tzv. PUSH –model tj. da “gurne privredi sebe “ na
kori{tenje, te da na|e neku “ ni{u” na svjetskom tr`i{tu u koju bi usmjeravao
pojedince iz privrede. A da bi to univerzitet mogao, morao bi imati MNOGO ZNANJA i ne bi smio biti
ZAKO^EN kao {to je na{ ve} vi{e od 30 godina, kad je smi{ljeno razbijen ( sa ciljem da se oslabi)
na fakultete koji od tada predstavljaju “ privatnu pr}iju” nekolicine zaposlenih, a ne snagu koja pokre}e dru{tvo.
U takvim uslovima se “ na no` do~eka”
sve {to neko izvan ove nekolicine uradi, a osnov na kom po~iva svaki uspje{an
univerzitet je PO[TOVANJE TU\EG RADA,
~ime se pojedinci stimuli{u da rade i stvaraju, a ne suprotno kao {to se radi
na ovim fosiliziranim fakultetima i univerzitetima zaostalim iz Brozova
re`ima. Oni moraju da se tako pona{aju da bi zadr`ali status koji su stekli na
osnovu politi~kih pritisaka, mita, korupcije, eklatantnih kr{enja svih
zakonskih i ostalih normi i raznih
scenarija me|usobnih podr{ki u reizborima i izborima u vi{a zvanja ( “
ti meni, ja tebi u komisiji za izbor u vi{a zvanja, za reizbor i za recenzije
knjiga”). Tako se stvara pozitivna
povratna veza reprodukcije neadekvatnog nakaradnog kadra. Izlaz iz toga je postojanje prave
nadkontrole pri odre|ivanju komisija, koje bi obavezno morale biti sa
mati~nih fakulteta iz drugih dr`ava. Tad se ne bi moglo desiti da na ETF-u, u komisiji za izbor u zvanje
redovnog profesora budu ~lanovi komisije sa iste katedre tog fakulteta, biv{i
student i asistent, te sa Saobra}ajnog
fakulteta! Posljedica toga je bila
inflacija navodnih profesora i nau~nika, sa konjukturom pravih nau~nika i
potpunim odsustvom nauke u svim oblastima `ivota. Naime, do{lo je do poplave RE@IMSKIH
nau~nika koji su za ljubav svog statusa bili spremni da potpi{u sve i sva{ta i
protiv svojih uvjerenja i tako koketiraju}i sa politikom ostvarivali svoje
privilegije, {to jo{ i danas ~ine.O svemu ovome svjedo~i negativna selekcija nastavnika
koji su zbog toga reproducirali svoje neznanje na budu}e generacije i
tako zatvorili {kolstvo u ~aroban krug bezizlaza, pa visoko {kolstvo podsje}a
na zatvoreni geto samodovoljnih (ne)istomi{ljenika. Jedini izlaz iz tog za~aranog kruga je stvarna reforma
koja bi u prvom redu trebala da obuhvati
KVALITETNU REVIZIJU svih zvanja u redovne i vanredne profesore ,
~ak i pod cijenu da se potpuno ostane bez univerzitetskog kadra, jer ve}ina tog
kadra nije ni{ta drugo do SAVR[ENI
KO^NI^ARI SVAKOG EVENTUALNOG PROGRESA NA UNIVERZITETU i pretvaranja univerziteta u ono {to bi on
po definiciji trebao da bude a to je
PODR[KA U ZNANJU svim
institucijama sistema u dr`avi i
dru{tvu u cjelini.
Da bi potkrijepila primjerom ove
tvrdnje navest }u samo dio onog {to ja pro`ivljavam na ovom Univerzitetu. Po{to
sam vi{e nego ispunila uslove za zvanje u vanrednog profesora, oko mene se
pletu razne mre`e kako da me se u tome sprije~i. Te mre`e su na ETF-u ispleli
dekan Aleksandar Ili{kovi} i njegov biv{i asistent, njegov ~lan komisije za promociju u zvanje redovnog profesora, te
recenzent njegovih knjiga, Branko Doki}. Da bi se za{titila od tih intriga,
obratila sam se Univerzitetu, gdje mi je rektor obe}ao da }e u~initi sve {to
on mo`e, a nije u~inio NI[TA. Moj zahtjev
je tamo stajao 3.5 mjeseca nakon ~ega
sam ja izgubila strpljenje i intervenisala. Od rektora, Dragoljuba
Mirjani}a i sekretara Vladimira
Nikoli}a dobila sam obja{njenje da prorektor, gospodin Gnjato NE]E da stavi moj
zahtjev na dnevni red Vije}a Univerziteta. Nazvala sam g. Gnjatu i saznala da
on UOP[TE nije ni vidio ni ~uo za taj
moj zahtjev! O~igledno da neko LA@E! Nazvala sam
sekretaricu i pitala je kome je sa protokola
proslije|en moj zahtjev, a ona je odgovorila : SEKRETARU! Eto tako RADI ovaj Univerzitet i tako “
{titi” svoje zaposlenike od intriga! @alosno je da je u sve ovo upleten i rektor Dragoljub Mirjani}, a
jo{ je `alosnije da on, kao takav OBNAVLJA MANDAT VE] TRE]I ili ^ETVRTI put!!!Zar
nije vi{e nego vidljivo kakva je
ko~nica svakom eventualnom razvoju takav univerzitet? Ljudi koji nisu
vi{e sposobni da RADE SVOJ POSAO, trebaju i}i u penziju!. Sekretar Univerziteta u Banjaluci, svakako me|u
prvima!
Ako se ne preduzmu mjere
u smislu radikalnih promjena
svugdje u na{oj dr`avi, a prvenstveno na univerzitetu on }e ostati jedan fosil u novim uslovima `ivota,
i koji }e nastaviti da vegetira, kao i do sada, do svoje potpune
propasti koja postaje sve izvjesnija. A ja sam osje}ala obavezu da o tome obavijestim
javnost kako jednog dana ne bi bilo re~eno: SVI SMO MI ZA TO KRIVI, kao {to sam
mnogo puta imala priliku ~uti. Da,
mo`da svi, ali osim mene. Ja
ovim tekstom upozorenja i sveukupnom mojom, dodu{e bezuspje{nom i
usamljenom 25-godi{njom borbom ( koja
je rezultirala samo u tome da sam
~itavo to vrijeme pod “rigoroznim
sankcijama” u svakom pogledu) `elim da se ogradim od bilo kakve i bilo ~ije pomisli na moje sau~e{ni{tvo u
tome, kad ve} ne mogu uticati na to da
se ( iz gore navedenih razloga)
dese bar neke promjene na bolje, bez
obzira na to {to }u zbog ovoga {to sam ovdje napisala mo`da pasti pod jo{ ve}u
nemilost nego je ova koju trpim ve} vi{e od 25 godina, ako je ve}a od ove
koju trpim, uop{te mogu}a.
METODOLOGIJA DRU[TVENIH NAUKA
(po dr Anti Laucu)
Uvod
Samoorganizovanje je temelj razvitka svakog dru{tva, a prema stavovima nau~nika ono se za~elo jo{ u elementarnom svijetu na ivici `ivog i ne`ivog. Pri tom je zaklju~eno da se mnogo bolje samoorganiziraju negativne neformalne skupine jer ih na to prisiljavaju sile kauzaliteta, dok se pozitivne skupine ne privla~e dovoljno s obzirom da su one pod dejstvom sila finaliteta.
U toku nau~nih istra`ivanja ispostavilo se da se samo pomo}u biologije
mogu upoznati sile kauzaliteta, a pomo}u filozofije sile finaliteta. Na
taj na~in se dobija misaoni okvir u kom preko psihologije, tehnologije,
ekonomije i prava mo`emo ovladati zakonitostima razvitka svake
organizacije. Nakon toga trebali bismo jo{ ovladati sociologijom,
politologijom i umjetno{}u, da bismo zaokru`ili cjelokupno znanje potrebno
za rje{avanje dru{tvenih problema.
Zna~i, nije ni ~udo {to su se u dru{tvu nagomilali toliki naizgled nerje{ivi problemi, kad su oni koji bi ih trebali rje{avati jo{ uvijek na nivou fah-idiotizma, kao posljedice dosada{njeg na~ina obrazovanja koji je ustanovljen jo{ prema potrebama industrijske revolucije.
Naime, situacija je sli~na onoj koja je prethodila evropskom
prosvjetiteljskom pokretu u 18. stolje}u. Tada{nji umovi Evrope do{li su do
zaklju~ka: Jedini spas je u znanju! Oni su tada na{li spas u forsiranju razvoja parcijalnih znanja dok se u ovom historijskom trenutku tra`i restauracija
cjelovitog razmi{ljanja kao podloge novog ljudskog obrazovanja. Takva nauka je
kognitivna ili spoznajna nauka, koja ponovo vra}a filozofiju u centar zbivanja
i interesovanja. Upravo jednu takvu, kognitivnu, svepro`imaju}u, novu,
prakti~nu filozofiju ponudio nam je u svojoj knjizi OP[TA NAU^NA TEORIJA, Rade Ili}. Mi smo ponovo imali sre}u ( po
drugi put u ovom vijeku) da se ne{to tako zna~ajno pojavi na na{im prostorima (
kao u slu~aju i Jovana Cviji}a i
njegovog djela), ali na{e vlasti nisu jo{ zrele da to prepoznaju, jer gospodin
Ili} je nekoliko koraka ispred njih i
njihovog razmi{ljanja. Zbog toga je ta dragocjena knjiga pro{la nezapa`eno, a
ona nam je mogla pomo}i vi{e nego sve na{e pro{le i budu}e vlasti i vi{e nego
me|unarodna zajednica. [teta!
Ve}
odavno su svjetski nau~nici shvatili da se vi{e ne mo`e naprijed na ovaj,
dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen specijalizacijama, pretvoren u
lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba sru{iti barijere koje je podiglo
industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i izme|u nauke i nauke, a sve radi ra|anja novog uma kadrog da shvati
promijenjeni svijet. U tom }e pomo}i
novonastali informativni poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija,
promijenjen odnos ~ovjeka prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih
nauka. Rije~ je o ukidanju naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije,
jer vi{e ne va`i ni ona Dekartova podjela na “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar prirodnih
nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih u~itelja, nastavnika i profesora tra`i renesansna restauracija
cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog ljudskog obrazovanja. Za novi svijet potreban
je NOVI ^OVJEK i nova, kognitivna ( spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A nauka.
Upravo
zbog ovog, gore re~enog, neophodno je izvr{iti alokaciju ulaganja sa
matrerijalnih resursa u ljudski resurs. Jer, ispostavilo se da nije ta~na ona
kapitalisti~ka da je jednak povrat od ulaganja u ljudski i materijalni resurs.
Naprotiv, dokazano je da je stopa
povrata 15-25 puta ve}a ulaganjem u ljude! A da bi se to moglo uspje{no
obaviti, neophodno je u radnim organizacijama probleme razvrstati u kadrovske, tehni~ke, ekonomske i
organizacijske, pa u skladu sa takvim prioritetima i rje{avati probleme. Jedan
~ovjek, pogotovo obrazovan na dosada{nji na~in, nije dorastao tome, pa je zbog
toga veoma va`no formirati timove kompetentnih
ljudi spremnih na saradnju, me|u kojima su ve}ina njih interdisciplinarci!
A najva`nije od svega je da su svi ~lanovi tima po{teni, dobronamjerni i
pametni! Uistinu, pametan mo`e biti
samo po{ten ~ovjek! A to su prave vrijednosti na kojima se mo`e graditi
uspje{no dru{tvo i stabilna dr`ava. Sve
drugo je samo obmana!
Budu}i
da smo mi sa do perfekcije razvijenim i
umre`enim sistemom negativne kadrovske selekcije desetlje}ima obrazovali i
forsirali kvazikadar, jasno je da smo sad “ raskadrovljeni” za slijede}ih nekoliko decenija, te je jedino
{to nam preostaje, poku{ati studente “ skrenuti “ na pravi put. Na`alost, to
nema tko, s obzirom da je ogromna ve}ina univerzitetskog kadra zalutala tamo i
po iole objektivnijim kriterijima ne bi tamo mogla ostati. Zato se sugeri{e
onom malobrojnom ispravnom univerzitetskom kadru da usmjeri studente na
SAMOOBRAZOVANJE i SAMOORGANIZOVANJE, te da im usadi osje}aj
za zna~aj timskog rada slobodnih stvaratelja, tj. na AUTOPOIESIS ( ~itaj: autopoesis).
AUTOPOIESIS JE STVARALA^KO POVEZIVANJE RELEVANTNIH KATEGORIJA i NJIHOVE NEPRESTANE ITERACIJE SVE DOK SE NE STVORE DOBRA, ISTINITA i LIJEPA RJE[ENJA i DOK SE ONA NE MATERIJALIZIRAJU u REALITETU.
Na`alost, kod nas je umjesto
AUTOPOIESISA na djelu njegova negacija: ALOPOIESIS, {to }e one koji su studirali
elektrotehniku podsjetiti na pojam tzv. NE-kola. Zna~i, sve {to treba uraditi i
kako treba uraditi “ protjera” se kroz NE-kolo i poprimi potpuno suprotan
smisao od onoga koji je imao na ulazu u kolo i koji bi trebao uop}e imati. To
podsje}a i na pjesmicu Grigora Viteza “ Antuntun”, ali i na zemlju Budaliju (
Schilda).
Ali,
autopoiesis, ne da nitko ne preduzima, nego nitko o tome NI[TA i NE
ZNA! A autopoiesis nije ni{ta novo i
ni{ta protivno logici zdravog razuma,
koja je kod nas, na`alost, odavno zapostavljena
i marginalizovana. Trebamo li se zato ~uditi na{im ekonomskim i politi~kim
problemima kad se nismo dovoljno posvetili proizvodnji stvarala~kog
subjektiviteta koji bi kroz autopoiesis doveo do vrhunske kvalitete u svim oblastima `ivota i rada? Ovo je, na
neki na~in, iskazano i poznatom narodnom poslovicom: NE MO@E[ ZLO RADITI, A
DOBRU SE NADATI, koja je, dodu{e, poznata na{em narodu, ali je iz nekih
~udnih razloga zanemarena. A budu}nost svakog naroda i
svake dr`ave je u samoorganizovanim
timovima s projektima razvitka, a ne u me|usobno suprotstavljenim ili na
neprirodan na~in udru`enim politi~kim stranakama, koje se pona{aju kao
trgova~ka dru{tva, a sve {to rade je u suprotnosti sa logikom zdravog razuma,
tj. alopoieti~no.
Kod nas je situacija takva da
politi~ki voluntarizam i dilentatizam preovladava nad nau~nom misli i nad
logikom zdravog razuma, pa je otuda neminovno da proma{aji preovladavaju nad
uspjesima. A iz proma{aja ne slijedi BOLJI @IVOT! A mi smo navodnim padom real socojalizma oslobodili
`elju za razvojem, za boljim `ivotom, no nismo u to uklju~ili neophodni moral,
znanje, korektne odnose ( pravila igre) i druge faktore razvoja. Tako se desilo
da se uslijed sve ve}eg raskoraka htijenja ( koja su bila prevelika u odnosu na
stvarne mogu}nosti) i znanja ( koja su bila premala u odnosu na stvarne
probleme) sve se ve}i prostor stvarao za nemoralno pona{anje. A ako se
materijalne potrebe ne mogu zadovoljiti radom i u~enjem, preostat }e kori{tenje metoda koje pravo i moral ne dopu{taju. To se upravo de{ava na
na{oj politi~koj sceni. Tamo krade i otima tko {ta stigne, jer pravo i
moral ovdje ne stanuju! Zato u
bud`etu nema para ni za zdravstvo, ni za {kolstvo ni za razvoj, ni za {ta! Ali ima za
nepotrebno popunjavanje voznog parka Vlade sa NAJSKUPLJIM AUTOMOBILIMA
NA SVJETSKOM TR@I[TU. Ima za podizanje plata ministrima i premijeru za 150 % (
iako bi trebali da primaju umanjen li~ni dohodak kao rezultat nikakvih
rezultata njihovog rada!) [to je tako,
nije nikakvo ~udo kad se ima u vidu na koji na~in su ti ljudi tamo dospjeli.
Psihologija ka`e da se sada prilikom
postavljanja funkcionera vodi ra~una da na ta mjesta do|u “ljudi aparata”, a ne
oni ljudi koji postavljaju pitanja i rje{avaju probleme. Dok god se oko “ ljudi
aparata” , a ne oko kreativnih ljudi budu
“ vrtjele” pare, nema autopoieti~nog razvitka i boljeg `ivota. Nema radi
toga {to su na rukovode}im pozicijama ljudi koji nisu u stanju ni definisati
precizno probleme, a kamo li projektne zadatke, a da i ne govorimo o razradi
metodologije istra`ivanja i provo|enja rje{enja u `ivot. Oni su uglavnom na nivou tehni~ara ( po
psihologu Maslowu tehni~ar je ~ovjek
koji sve razumije u svom poslu osim krajnje svrhe ili osoba koja izbjegava male
gre{ke, a istovremeno juri ka velikoj zabludi). Na{ ministar za obrazoivanje i kulturu nije ni jedan dan bio
student, pa kako on mo`e rje{avati goru}a pitanja univerziteta i obrazovanja
op}enito? Svjestan toga, zato ni{ta tu i ne radi ve} popravlja {kolske zgrade i kupuje kompjutersku opremu za
njih ( bez tendera, naravno), {to
je njegov “ {vercerski “ domet! A napredak je proizvod suradnje bez ~ega
ograni~eni pojedinci ne mogu u~initi vrijedna otkri}a, kao {to je o~igledno iz
na{e situacije.
Bilo bi interesantno analizirati psihologiju
na{ih funkcionera i vlastodr`aca sa stanovi{ta jednog od najcjenjenijih
psihologa Maslowa. On tuma~i cjelokupno pona{anje zadovoljavanjem slijede}ih
potreba: fiziolo{ke, sigurnosne, dru{tvene, presti`ne i potrebe
samoaktualizacije. Na{e (kvazi)elite su zadovoljile prve tri potreba, a ovu
~etvrtu ne mogu nikako da zadovolje jer ona je kao “bure bez dna”. Pohlepa za
novcem, presti`om i mo}i je rezultat
nedovoljne emocionalnosti i misaonosti, uop}e `ivotnosti i duhovnosti, {to nas
je dovelo do situacije haosa, kada nitko nikoga vi{e ne po{tuje i ne
priznaje. Do{lo se u za~arani krug
bezizlaza i oni koji su njegovi protagonisti naprosto ne mogu na}i put
izlaska. Oni NIKAD ne}e pre}i tu
~etvrtu stepenicu i vinuti se u visine samoaktualizacije (autopoiesisa). A ~ovjek mora biti vjeran onom {to u sebi
nosi i aktualizirati ono {to potencijalno jest. Kod nekog je to biti dobar
sporta{, kod nekog umjetnik, kod nekog nau~nik, politi~ar, privrednik,
poljoprivrednik ili policajac. Sve drugo je IMITACIJA @IVOTA.
Opa`anja zdravih ljudi manje slijede
iz `elja, predrasuda, ~e`nje i takvi opa`aju istinu logi~nije i op}enito
uspje{nije, jer imaju nevino oko. Samoostvareni ( autopoieti~ni) ljudi vide stvarnost jasnije. Oni nagla{avaju
potrebu za istinom, znanjem i razumjevanjem i potrebu za lijepim, dobrim i
humanim, {to je u cjelini definicija samoostvaren osobe. Zato svaki
~ovjek treba da po|e od sebe i to sa pitanjem TKO SAM JA.
Ukoliko
bismo uspostavili sistem samoproizvodnje ( autopoiesis) stvarala~kog subjektiviteta,
mladi bi se ljudi prije po~eli osposobljavati u samoostvarenju i to bi
postajalo dominantna potreba zavr{etkom {kolovanja. Ovako, najbolji ostaju na
~etvrtom nivou potreba ( presti`), pa ih `ivot
prije ili poslije uni{tava. Kod sve ve}eg broja nastupa duhovna smrt a
razdoblje koje ostaje do fizi~ke smrti mo`emo slobodno nazvati `ivotarenjem. Neki, da bi to
izbjegli, po onoj Makjavelijevoj: “Cilj opravdava sredstvo”, srljaju u nemoral,
kriminal, licemjerje, sve sa `eljom da nemogu}nost samoostvarenja kompenziraju nagomilavanjem novca i mo}i. A
samo mali broj ljudi dosti`e petu potrebu . Njih prepoznajemo kao zdrave,
zadovoljne, integrirane osobe koje oko sebe {ire pozitivno duhovno ozra~je. Smatra se da takvih u svjetskoj populaciji
ima najvi{e 5-10 %, a sa sigurno{}u se mo`e re}i da se takvi u BiH ne mogu
na}i ni u promilima!
Kad
glasa~i ( oni koji “nose sol”, o ~emu }e biti govora kasnije) budu u stanju da
procjenjiju kandidate za politi~ke funkcije iz perspektive ove teorije, pove}at
}e se {anse da GNP poraste sa 800$ na 10 000$, a tek tada }emo dose}i ono {to se zove
bolji `ivot.
Me|utim, stanovni{tvo i dalje “ pobo`no” trpi vlast u kojoj nema samoostvarenih osoba.
Valjda smatraju}i je jo{ uvijek da je “ od boga dana”, kao u bizantsko
doba, umjesto da izadju na ulice i da
vi~u DOLJE VLADA!. Treba da svaku vladu ru{e nakon 100 dana ako se ne naziru
pravi potezi. A i kod ove, kao i kod svih prethodnih, PRAVIH POTEZA NEMA. Svi
“prepisuju” jedni od drugih lekciju o plja~kanju i obmanjivanju svog naroda!
Zna~i,
za bolesno dru{tvo i bolesnu dr`avu ( koje u stvari i nema), potreban je tim
ljekara: psihologa ( na`alost i psihijatara!), tehnologa, ekonomista, sociologa
i pravnika. Ovakav tim treba pomo}i stanovni{tvu kako da se {to vi{e i bolje
samoproizvede u stvarala~ki subjektivitet. A to zna~i kako da se samoodgaja,
samoobrazuje, samoorganizuje i tako razvije u samoreferentno bi}e.
To }e biti veoma te{ko, s obzirom na
tvrdnju jedne inteligentne slu`benice iz javne administracije koja ka`e: ” Gadi mi se sva ta rulja oko mene! Odgovorno tvrdim da bi 99% od njih, kad bi
im neko rekao da moraju sebi na le|a natovariti vr}u soli od 50 kg i nositi je
na posao, sa posla i sa njom na le|ima
sjediti 8 sati na poslu, samo sleglo ramenima i reklo: “Pa kad se mora, mora
se.!” Nitko ~ak ne bi zapitao niti ZA[TO?”
Ali, bez obzira koliko to izgledalo beznade`no, mora se po~eti raditi na tome da se to promijeni. Tim vi{e {to nas u tome ohrabruje i narodna poslovica koja ka`e: Tko je po~eo, on je na pola puta. Da su bar neki od na{ih predaka to zapo~eli, mi bi danas bili razvijena i stabilna dr`ava. A ako ni mi to ne zapo~nemo, i na{i potomci }e se gu{iti u kaljuzi neznanja, bijede i ratova kao i mi i svi na{i preci. Pa ho}e li ve} jednom itko preduzeti bar ne{to da se ta tako ru`na i pogibeljna tradicija osujeti i prekine?
Te{ko da na{a postoje}a (kvazi)elita
mo`e i sagledati dubinu gliba u kom se nalazimo. To su manje-vi{e sve ljudi sa
diplomama ste~enim na razne sumnjive na~ine i u ve~ernjim {kolama! A op}e je
poznato da ni nau~nici ne znaju
slobodno misliti ako nemaju i
filozofsko obrazovanje, jer su tada {anse za sintezom minimalne i ~ista su
slu~ajnost. To se posebno odnosi na ekonomiju i pravo. Ponegdje jo{ i danas
~ujem nebulozu: [ta }e pravnicima matematika?! Valjda zbog toga u sudovima i
le`e milioni nerje{enih predmeta, jer pravnici koji ne znaju matematiku nisu
imali tri ~iste kako da LOGI^KI pove`u ~injenice i donesu LOGI^KI zaklju~ak,
koji je toliko potreban u pravosu|u! Kad se na pravnim, tehni~kim i ekonomskim
fakultetima bude vi{e u~ilo iz drugih dvaju podru~ja, otvorit }e se
{anse za timski rad i vizije, a samo timskim radom pravnici, in`enjeri i ekonomisti mogu rje{avati kompleksne probleme
dana{njice. A mnogi na{i ministri imaju ve~ernju {kolu! Oni koji nemaju
ve~ernju {kolu u najboljem slu~aju su fah-idioti. Pa {ta se od njih uop}e mo`e
o~ekivati? Oni samo mogu da “ gase periodi~ne po`are”. To je njihov maksimalni
mogu}i domet! Da bi isplatili zaostale plate zdravstvu, moraju uzeti od
{kolstva ili penzionera i obrnuto. Oni ni za kakve druge metode ne znaju!
ONI NAPROSTO NEMAJU POTREBNE PREMISE U GLAVI za otkrivanje dru{tvenih zakonitosti i dono{enje plodonosnijih zaklju~aka. Zato je jedino rje{enje MIJENJATI VLADE kao {to je to radila Italija u prethodnih 50 godina. Pa
valjda }e, kad se svi ovi nebulozni izredaju i poskidaju sa tih funkcija, do}i
na red i oni koji ne{to znaju! To je jedina {ansa, jer ovi koji ne{to znaju na
drugi na~in ne mogu pro}i kroz besprekorni strana~ki filtar negativne kadriovske selekcije! Me|utim,
treba znati da nije dovoljno promijeniti samo neke ljude u vlasti, ve} SVE
ODJEDNOM. Naime, korumpirani se brzo svuda pobrinu da duh korupcije postane
op}i i obavezan. Oni u kratkom vremenu stvaraju klimu da po{teni radnik postaje
sumnjiv, ne samo u smislu da je glupan, nego i da te`i ugroziti njihove
polo`aje. Zato alopoietski poku{avaju ( i uspijevaju) mijenjati druge da i oni
postanu nepo{teni.
Suvremenu modernu
državu i moderno društvo karakteriše odijeljenost ili
razlikovanje građanskog društva od države. Kod nas toga još
nema. To znači da se država
nameće kao faktor koji podčinjava sebi društvo. To tvrdi
sociologija. Ali postoji još jedna specifičnost: kod nas: postoji
javna i zakulisna država koju možemo nazvati paradržavom a koja u stvari iza kulisa vlada i služi se onom javnom državom
u pokoravanju društva. Ona
je potrebna zato da bi se osigurao kaos i da bi se u tom kaosu omogućilo
stjecanje materijalnih dobara i stjecanje pozicije moći i da bi se jedna
država iskoristila kao instrument
u odnosu prema građanskom društvu.
Teško se došlo do
spoznaje o postojanju paradržave. Najprije se mislilo da se radi o klanu, o lobiju, ali se ispostavilo
da nije to u pitanju. Stvar je dalekosloženija i opasnija. Iza javne
države postoji jedna parastruktura koja ima sviju strukturu moći. Postoje ljudi koji se godinama vrte u
vlasti i oni omogućuju kontrinuitet toj paradržavi, jer su njima prožete sve strukture javne
države i oni tako paraliziraju funkcionisanje javne države za
račun paradržave. Jedini način da se ovo riješi je DA
SE NIKAD VIŠE NE GLASA ZA ONE “poznate” ( po čemu poznate, po kriminalu, korupciji, nemoralu i
obmanjivanju i pljačkanju
birača i naroda?), već za potpuno
nove i po mogućnosti nezavisnme, vanstranačke kandidate.To je
slična situacija onoj kad ljudski organizam napadne neka bakterija. Tad
morate uništiti antibiotikom ( ili
organizam mora to da uradi sam svojim imunološkim sistemom) SVE prisutne bakterije. Ako vam ostane samo
jedna, ona će producirati nove i
održavati kontinuitet bolesti, pa
od izliječenja nema ništa.
A
u me|uvremenu treba na neki na~in podsta}i mlade da se samoodgajaju,
samoobrazuju, a posebno samoorganizuju. Oni to mogu uz pomo} multimedijalne
podr{ke i zahvaljuju}i tome ne}e im biti te{ko nadma{iti ove sa fosiliziranim
mozgovima, te ih {to prije izgurati sa politi~kih funkcija i uzeti kormilo u
svoje ruke. Samo, uz jedno upozorenje!
Mladi ne smiju NASJESTI ovim fosilima koji pri strankama osnivaju :
mlade socijaliste, mlade SDS-ovce, mlade SNSD-ovaca i sl. Oni na taj na~in od mladih ljudi naprave svoje slike i
prilike i na taj na~in obezbje|uju sebi kontinuitet. To su nau~ili od onog
monstruma Broza, zahvaljuju}i ~emu nas je on dr`ao na SLIJEPOM KOLOSIJEKU 50
godina. Neka mladi ne dozvole nikome vi{e da nas gurne na SLIJEPI KOLOSIJEK!!
Zna~i,
na{a jedina nada za BOLJI @IVOT je autopoiesis. A aotopiesis je u tome da
moralno i intelektualno superiorniji mogu povu}i kako tehnolo{ki, tako i
ekonomski i politi~ki razvitak. Oni su istinski subjekti dru{tvenog razvitka, a
oni koji su slabijih moralnih i intelektualnih osobina, neminovno moraju biti objekti tog procesa
objedinjavanja duhovnog i materijalnog. Gdje god se ne{to radi, postoji problem
ciljeva, kriterija, mjerila, uticajnih faktora, baze podataka, algoritama, saznanja zakonitostri i tra`enja slobode
kao nadvladavanja nu`nosti.
Zna~i, rje{enje nije u tome da se od postoje}e traljave vlade iskam~i jedna ili dvije plate i topli obrok ( a {to je sve uzeto od nekog drugog bud`etskog potro{a~a) ve} da se nesposobna vlada potjera i zamjeni drugom. Ako ni ta ne valja, nakon 100 dana je otjerati i tako do cilja. A cilj je na}i vladu koja }e zajedno sa vrhunskim nau~nicima i mennad`erima, politi~arima i umjetnicima stvoriti sintezu sveukupnih svjetskih iskustava autopoietskom tehnologijom i stvarati eksponencijalne ireverzibilne procese u samou~e}im i samoorganizacijskim strukturama. Ako se u tome uspije, za 3-5 godina mogli bi svi imati 3-5 puta ve}a primanja, a na{a dr`ava bi kona~no imala budu}nost. Ukoliko u na{oj sredini nema potrebnih vrhunskih nau~nika, menad`era, politi~ara i unjetnika, treba anga`ovati ljude iz inostranstva, a istovremeno na{e najbolje diplomirane studente ciljano poslati na usavr{avasnje u inostranstvo, s tim da nam se vrate i da im se omogu}i da to znanje primijene. Kao Kori Udovi~ki u Srbiji. A dalje, da nam se NIKAD VI[E NE BI DESILO da budemo ovoliko “ RASKADROVLJENI” kao {to smo sada, treba od nove vlade , putem civilnih udru`enja IMPERATIVNO ZAHTIJEVATI da se planski proizvodi stvarala~ki subjektivitet, tj. visoko motivirani, visokostru~ni, spremni za timsku organizaciju i demokratsku zajednicu. Trebamo otkrivati potencijalne kreativce i talente, razvijati ih, potpomagati i VOLJETI. A ne ih mrziti, biti im zavidan i maksimalno ih opstruirati i onemogu}avati u djelovanju, kao {to je sada.
U skladu sa tim, bit }e mogu}e
razvijati cjelokupnu organizaciju kao samou~e}i sistem. Mi smo u prethodnoj dr`avi ( a i sada smo)
bili previ{e pod kontrolom politi~kog
sistema, kao da smo emocionalno i intelektualno nedozreli, a takav se
mentalitet jeftino pla}a na svjetskoj ekonomskoj i politi~koj sceni. Mi smo
oduvijek bili kontrolisani, ali ne sa ciljem da se gre{ka na|e i ispravi, nego
naprotiv, da se na|e i da se onda na osnovu nje terori{e, ucjenjuje i dr`i u pokornosti po~initelj. A to je potpuno pogre{no i
kontraproduktivno.
Mi `ivimo u postindustrijskom dru{tvu, u kom }e znanje zamijeniti kapital, ~ega
kod nas, izgleda, nitko nije svjestan.
Medjutim, u Japanu su toga itekako svjesni. Oni su shvatili da su se
kona~no dokopali jedinog nepresu{nog resursa: ZNANJA. Medjutim, oni su na
vrijeme shvatili i ~injenicu da pojedinac nije u stanju dr`ati u pameti vi{e
relacija i time rije{iti problem, ve} se rje{enje sve ~e{}e vidi u timskom
radu. Zato je kod njih ve} nastupio autopoiesis: oni znaju balansirati novac,
robu, vi{ak vrijednosti i ulaganje u razvoj.
Koja je od dosada{njih na{ih vlada
I[TA ulo`ila u razvoj? Nijedna.
Naprotiv, ulagalo se u kredite
svojih podrepa{a, koji te kredite nisu vra}ali, pa ih je prethodni
prenmijer Ivani} prebacio na bud`et. Sad ih vra}aju zdravstvo, {kolstrvo,
penzioneri i sl, a Ivani} je, za “ uspje{no” obavljanje funkcije premijera, dobio
jo{ bolje pla}enu fotelju. Nije li to najo~igledniji dokaz da je jo{ uvijek na djelu brozovska negativna
kadrovska slekcija zbog koje je propala
i prethodna dr`ava,( pa mora i ova)?
Valjda je sada ve} svima jasno da je
postoje}a birokratija nesposobna upravljati kompleksno{}u dru{tvene zajednice.
A birokraciju je te{ko skinuti, ako je stanovni{tvo takvo da ih 99 % pristaje
da “nosi onu vre}u soli”. Na podr{ku takvog stanovni{tva onih 1 % ne mo`e
ra~unati. A prognoza je da }e opstati
samo oni sistemi koji budu najbolje samoorganizovani. Ukoliko nas {to vi{e
razvije kreativne vizije i dobije dublji uvid u stvarnost na{ih prirodnih,
ljudskih i tehni~kih potencijala, pojavit }e se stvarala~ka napetost koja }e
sama od sebe dovesti do optimalnih rezultata.
Dakle,
ona na{a malobrojna inteligencija mora stvarati dr`avu
odozdo ( bottom-up) da bi dr`ava
povratnom petljom to poja~avala. Ali, na{a inteligencija jo{ “~eka Godoa”, jer
ne zna dovoljno ni {to je sloboda, ni {to je dr`ava. Zato interakcija profesionalaca
i amatera je prostor za autopoieti~nu organizaciju. To mo`emo
promijeniti u {kolstvu, u zdravstvu, kulturi, sportu, crkvi, ukratko- u svim
sferama `ivota. Ono {to je bitno da
do|emo do autopoiesisa, povezivanje je ljubavi koju imaju amateri za odre|eno
podru~je te profesionalno iskustvo, znanje i vje{tine na drugoj strani. To sve vodi u autopoiesis ( slobodu), a ako
toga nema onda u alopoiesis ( haos).Va`no je uo~iti da se na sve me|uzavisne odnose mo`e uticati! Na svakom od nas je osobno, a posebno na
managementu u gospodarstvu i politici {to prije ovladati teorijom motivacije,
znanja i interakcije elemenata u danom sistemu. Kad ~ovjek razmisli i shvati da mo`e bolje, kvalitetnije i br`e
do autopoieti~ne primjene u praksi, bez obzira koji posao radi, ostaje samo
mali korak.
U Americi ka`u: “YOU CAN DO IT”, a mi smo od
roditelja, okoline pa i nastavnika nau~ili: “lako }emo”, “nema problema”, ”bit
}e bolje”. Mi jedino kad je u pitanju lopta i nogomet koristimo ono “ you can do it” A za{to ne i u svim drugim
oblastima `ivota i rada? Ako to uradimo i priznamo sebi da vrlo malo znamo, te
po~nemo u~iti, razmi{ljati i raditi- otvorit }e nam se novi horizonti. Tada mladim
ljudima ne}e pasti na pamet provoditi dane i no}i po kafi}ima, tulumima
ili pred televizorom gledaju}i beskrajne sapunice, horore i ne}e tra`iti
zaborav za isprazan `ivot u alkoholu i drogi..
Prema
najnovijim stavovima svjetskih nau~nika
( Peter Senge: Fifth Discipline) u budu}nosti }e opstati samo samou~e}e organizacije ( learning
organization), bile one institucije, firme, ili dr`ave. Iluzorno je o~ekivati
da }e netko “odozgo”(top-down)
preurediti dru{tvo i sve institucije po tom kriteriju. To se mora
uraditi “odozdo”(bottom-up).
Zato je neophodno da oni koji ne znaju podr`e one koji znaju u svojoj sredini i da se tako po~nu stvarati “ ostrva” u dru{tvu koja }e svojom uspje{no{}u predstavljati primjer drugima. Tada }e progovoriti i “oni koji nose sol “ i zahtjevat }e od svog rukovodstva da ih vodi onako kako uspje{ne organizacije vode njihova rukovodstva. Mo`da }e ti “ solari” smo}i snage i da otjeraju neuspje{no rukovodstvo!. To }e tek biti pravi po~etak za ulazak u eru boljeg `ivota za sve.
BIOLOGIJA I AUTOPOIETI^NA ORGANIZACIJA
U
svjetlu kognitivne, svepro`imaju}e nauke
koja je postala imperativ
razvoja u dana{nje doba,
nau~nici su do{li do relacija koje povezuju prirodne i dru{tvene nauke.
Na osnovu toga nametnula se potreba da
se u izu~avanju dru{tvenih procesa moraju koristiti saznanja iz biologije, a u
prvom redu temeljno na~elo zakona razvitka ( evolucije), po kom sve na svijetu
prelazi postepeno iz neodre|enog, nestalnog, jednostavnog i homogenog u
kompleksno, odre|eno i raznovrsno.
Ako
se u tom svjetlu posmatra svaki pojedinac i dru{tvo kom on treba da pripada,
jasno je da samo samoorganizovani pojedinac mo`e da se uspje{no, preko timskog
rada, uklju~i u dru{tvo kao neku kompleksnu cjelinu. Zato, {to bude vi{e
managera koji }e znati motivirati saradnike
( primus inter pares) za timski rad na projektima, to }e cijeli proces
i}i bolje i br`e. Bu|enjem samoaktualizacije kod ~lanova timova razvit }e se
potreba za relevantnim znanjima u svrhu ostvarivanja kvalitetnih rezultata i to
pravovremeno. Nakon ovladavanja
psiholo{kim i tehnolo{kim znanjima, mnogo }e se lak{e ovladati ekonomskim
znanjima u svrhu optimalnog alociranja u resurse. Tu }e biti najva`nije knji`iti ljudski kapital, jer on mora u
na{im bilancama biti ve}i od trajne imovine. To je danas slu~aj samo u
najboljim tvrtkama, premda bi uspje{nom
prosvjetiteljsko-obrazovno-informativnom akcijom za 3-5 godina moglo postati
pravilo i u drugim tvrtkama. Uz to
neophodno je uspostaviti kvalitetan pravni sistem koji }e adekvatno {tititi vi{ak
vrijednosti ( dobit, profit) kako bi se iz njega znatnije izdvajalo i ulagalo
dalje u razvoj i u ljude kao najva`niji
resurs. Da bi se u tome uspjelo, potrebna je
LJUBAV ( a ne zavist, zloba, mr`nja kao {to je slu~aj sada) svagdje: u
porodici, na radnom mjestu, na ulici…
Da
bismo uspjeli u tome potrebna nam je KRITI^NA MASA moralnih i mudrih ,
autopoieti~no strukturiranih ljudi koji bi nam omogu}ili da od na{e domovine
stvorimo raj na zemlji. Oni su tu negdje oko nas i me|u nama, ali je sistem
negativne kadrovske selekcije savr{en filter za njih kroz koji oni sami ne mogu pro}i. Ne mogu sve dok 99%
stanovni{tva “ nosi onu sol”… Zato, zbacite tu vre}u soli sa le|a i pomognite
PRAVIM ljudima da do|u na PRAVA mjesta!
U
sagledavanju potrebe za ovakvim
akcijama pomo}i }e nam biologija koja, na osnovu ~injenice da je molekularna
organizacija izvor `ivota, tvrdi da evolucija izvire iz unutra{njih elemenata i
relacija (= ljudi pojedinci i njihovi odnosi!), a ne crpi razvitak iz okoline.
Ukoliko ne bi bilo tako, onda bi se
moglo re}i da okolina oblikuje unutra{nje elemente i relacije, {to u prirodi
nije tako, a u dru{tvu u kom je tako, nema slobode nego postoji samo slu~ajnost
i nu`nost, te bolest i smrt, {to je kod nas konstantan slu~aj. Zato nismo
razvili zdravo i postojano dru{tvo, tj. nismo uspostavili autopoiesis.
Mo`da
}e biti pomalo neobi~no saznanje da je
za~etnik teorije samoorganizacije ( bez ~ega ne bi bilo autopoiesisa) N.
Wiener, ina~e otac kibernetike. I zaista, posmatraju}i INTERNET i informati~ke
linkove i hipertekst, uvi|amo da su takve strukture prisutne svagdje gdje vlada
red ( ako vlada!): i u metabolizmu, u tehnologiji, privredi, pravnim propisima
itd. Pa zar je trebalo ~ekati da se
pojavi kibernetika, informatika i INTERNET da bi se spoznalo da zakonitosti
koje va`e u biologiji va`e i u dru{tvenim naukama? Zato je interesantno
pogledati koje su se struke ( fizi~ari,
kemi~ari, biolozi, psiholozi, tehnolozi, ekonomisti, pravnici, filozofi)
najbolje samoorganizovale. Tko je najbli`i autopoiesisu?
Suvremena informatička tehnologija olakšava procese konvergiranja pojedinačnih i općih interesa, a uspjeh u tome zavisi o poznavanju stopa povrata u ljudski i fizički kapital. Samoodgojem, samoobrazova-njem, a posebno samoorganizacijom razum se transformira u um. Vjerujmo da će mladi ljudi uz multimedijalnu podršku sami od sebe otkrivati sve što su do sada samo uspijevali moralni i intelektualni velikani.
Do istinskih zaključaka nećemo
stići postojećom logikom školovanja i učenja. Da bi se ove
hipoteze objelodanile, treba nam kritična masa učitelja, nastavnika,
profesora koji će mladima ponuditi učenje kao igru. Suvremena
informatička tehnologija nevjerojatno će nam olakšati zadatke,
ali proces ulaganja mora ići autopoietski, a ne alopoietski.
U
su{tini, svaki ~ovjek je autopieti~an, tj. sam sebe uz pomo} okoline stvara u
skladu sa zakonima dobra, istine i ljepote. U stvari, svakom ~ovjeku, ve} od
djetinjstva, vi{e odgovara RED nego NERED.
To {to smo prisiljeni da `ivimo
u neredu je posljedica {to smo dozvolili da oklilna uti~e na nas, a ne mi na
nju. Zato se preporu~uje svakom ~ovjeku
da pokrene proces obnavljanja samoga sebe. U svom skora{njem govoru u
Banjaluci, to preporu~uje i poglavar Rimokatoli~ke crkve, papa. Ako se u tome uspije, onda ni{ta vi{e ne}e
stajati na putu da se izdradi autopoietski izgradi dr`ava po zakonima dobra,
istine i ljepote. A u takvoj dr`avi
bismo svi `eljeli `ivjeti.
Ali,
jo{ uvijek nema dovoljno senzibilnosti za sagledavanje op}eg toka i procesa
koji poma`u ili odma`u razvoju. Dok ne budemo organizacije sagledavali kao
procesne strukture, male su nam {anse da izadjemo iz stanja u kom se nalazimo.
A u tome nam mo`e pomo}i upravo istra`ivanje veza izme|u prirodnog ( biologija)
i dru{tvenog ( sociologija) na ~emu rade mnogi interdisciplinarno orijentisani
nau~nici. Mi imamo jo{ mnogo toga nau~iti od prirode {to bi bilo veoma korisno
pri projektovanju i razradi na{ih prijedloga jer bi omogu}ilo razumijevanje
biotehnologije i njenu primjenu u razvoju na{ih privrednih potencijala. Sada je
situacija takva da smo unijeli previ{e birokratskog duha koji umrtvljuje (
sputava) prirodne potencijale koje smo dobili u naslije|e. Nije mali broj nas
koji smo hiljade puta rekli kako bi mi
donosili bolje odluke od onih na funkcijama, ali nema puta da tamo
do|emo! Ovakvo stanje podsje}a na Rilkeova pisma mladom kolegi, u kom veliki
pjesnik daje savjet po~etniku i ka`e kako svaki ~ovjek u sebi nosi jedno pismo,
koje na`alost naj~e{}e nepro~itano i zape~a}eno predaje slijede}oj generaciji.
Isto tako bi mnogi od nas dali svoj doprinos stvaranju boljeg `ivota, bolje
dr`ave i dru{tva i bolje budu}nosti za dolaze}e generacije, ali nemamo pristupa
do mjesta na kom bi taj svoj potencijal mogli da oslobodimo. U ovakvim uslovima
preostaje nam da razo~arani i frustrirani to sve “zape~atimo “ u takvo pismo i predamo slijede}im generacijama.
Mo`da }e oni imati prilike da to realizuju.. Ili da se ipak i dalje borimo? Ako
se i mi predamo ( kao oni prije nas), i mi }emo narednim generacijama ostaviti
samo nezaposlenost, dugove, siroma{tvo, razaranja, mr`nju i sli~ne devijacije,
kao {to su na{i prethodnici ostavili nama, umjesto da im ostavimo slobodan
prostor za uzlet, za novu humaniju, istinitiju i ljep{u zajednicu nego {to je
ova koja se do sada ostvarila. Taj ~in mora slijediti iz kvalitetnijih
priprema, gdje bi ono najbolje umjetnici, nau~nici, politi~ari, privrednici,
nastavnici i roditelji samoorganizovano ostavili budu}im generacijama.
Da bi
se u tome uspjelo maramo {to je mogu}e bolje objasniti za{to smo u ovoj
situaciji, tko je kriv, kakvo je stanje i gdje je izlaz. Zasigurno ima jo{ dovoljno ljudi koji su u
stanju moralno i intelektualno (
na`alost preslaba je ponuda prema potrebi) unijeti zdravi optimizam i
entuzijazam me|u stanovni{tvo, a
posebno me|u mlade. Kad se na tim emocionalnim i intelektualnim pretpostavkama
razvije motivacija za u~enje, bit }e omogu}eno mladima da oslobode svoj
potencijal. Zato ih trebamo ohrabriti
da vjeruju u slobodu, ljepotu, istinu, pravdu, a ne da razo~arani i frustrirani
odlaze {irom svijeta u potrazi za “komadi}em plavog neba za sebe”
Valjda
je bar danas jasno da nijedan ~ovjek iz vlasti, ni jedna struka nisu nam mogli
ponuditi izlaz iz ekonomske i politi~ke krize u koju smo zapali nakon 50 godina
vladavine komunista, pa je izbio rat koji je bio samo finalizacija svih na{ih
osobnih i zajedni~kih zabluda talo`enih decenijama. U stvari, mi u tom trenutku
nismo bili ni obrazovno, ni tehnolo{ki,
ni ekonomski, ni politi~ki zreli za kvalitativni skok. U vezi s tim beogradski advokat Sr|a Popovi}
je jednom prilikom izjavio: “ Ja sam `elio da
se sosijalisti~ka Jugoslavija transformi{e u demokratku dr`avu slobodnog tr`i{ta, ali sam davno
shvatio da se to od materijala ( stanovni{tvo ruralne svijesti!) nije moglo
posti}i.” Iako je bilo vi{e nego
o~igledno da je 50-godi{nja
vladavina izdi{u}eg politi~kog sistema rezultirala u takvoj situaciji na terenu gdje smo imali bogatstvo
resursa, a siroma{tvo rezultata, do zadnjeg ~asa se obmanjivao narod navodnim
uspjesima. A mi smo u tom ~asu vi{e nalikovali anorganskom ( alopoieti~nom)
nego organskom ( putopoieti~nom) svijetu! Ne mo`emo a da se ne zapitamo koliko
je na{ kartezijanski svjetonazor koji smo dobili u {koli i u masovnim medijima bio izvor toga? U svakom
slu~aju, ~ovjek se ne ra|a sa tim!
Zahvaljuju}i
celularnoj teoriji shvatilo se da se `ivo bi}e svodi na skup jedinica, ali jo{
se ne zna izvesti cjelina iz dijelova.
Tu se skriva “ embrio” zakona samoorganizacije koji mo`e pomo}i teoriji
dru{tvenog razvitka, jer su dosada{nje
dr`avne organizacije ( feudlizam, kapitalizam, real-socijalizam) ne{to
neprirodno, nelogi~no, mehani~ko i
anorgansko.
U
biologiji se smatra da svaka stanica vodi dvostruki `ivot- jedan autonomni i
drugi intermedijarni. Organizam je celularna dr`ava gdje je msvaka stanica “ gra|anin” ( Jacob). Postoji podjela rada, du`nosti, a
egzistencija proisti~e iz suradnje dijelova. Svatko od nas u sebi krije ogromnu
mudrost, koju ne zna ili ne mo`e koristiti. Prisiljeni smo da opona{amo kapitalisti~ka, nacionalisti~ka ili
socijalisti~ka rje{enja ne shva}aju}i kakva ogromna energija kipti u svakom od
nas. Zbog toga, kao zajednica, sa stanovi{ta biologije, nalikujemo nekom
monstrumu, a dobrim samoorganizovanjem mogli bismo biti zdravi i slobodni ljudi.
[ta
jo{ mo`emo nau~iti iz bilologije? Jacob smatra da plan organizacije mora biti
~vrsto povezan sa planom razvoja koji upravlja procesom. @ivo opstaje ako su funkcija, struktura i
sredina u harmoniji. Organi se ne udru`uju slu~ajno, nego se rasporedjuju prema
preciznom planu. Iz\ svega se mo`e izvesti za nas bitan zaklju~ak: KVALITETA
@IVOG PROISTI^E IZ PRECIZNOSTI ORGANIZACIJE. Jacob tvrdi da je `ivot borba protiv uni{tenja, sila koja se
suprotstavlja zakonima mrtve prirode, termodinamike-tj. toplinskoj smrti i
entropiji. Sile poretka, udru`ivanja i
`ivota neprekidno se bore sa silama nereda i smrti, a tra`i se ono {to
razgrani~ava kemiju ( ne`ivo) od biologije ( `ivo). Naslu}uje se da je to ORGANIZACIJA, jer od kvalitete organizacije
zavisi vitalnost bi}a. Nije li tako i sa privrednim organizacijama,
institucijama i samom dr`avom? Zar se
ne name}e samo po sebi da u jednom organizmu, bio on `ivo bi}e ili dru{tvena
organizacija, vlada zdravlje kad se ima zeleni val, a bolest kad se ima previ{e
`utih i crvenih semafora koji sputavaju procese i razmjenu materije, energije i
informacija? Nama su ba{ najve}e gre{ke u organizaciji, a kod nas se niti ne
razmi{lja da nam nedostaje znanja, kako teorijskog ( algoritami), tako i
prakti~nog ( baze podataka). Kod na{eg stanovni{tva dominira jedan dinarski gen
bahatosti i neosnovane umi{ljenosti u svoje znanje i sposobnosti, ~ak i onda
kad je i jedno i drugo potpuno odsutno, {to je veliki hendikep i {to ko~i
osje}aj samokriti~nosti. A poznavanje prirodnih zakonitosti temelj je uspje{ne
materijalne proizvodnje u svakom dru{tvu. Dok na{i politi~ari i ekonomisti ne
shvate da o ekonomskim i drugim
dru{tvenim zakonitostima ne znaju ba{ ni{ta i da o tome mogu vi{e nau~iti iz biologije nego od
nobelovaca u ekonomiji, mi }emo biti u
svakom pogledu periferija i imitatori.
Inovacije u ovoj oblasti }e do}i
od onih koji budu povezali biologiju i ekonomiju ( bionomika), a kod nas je interdisciplinarost
jo{ uvijek gotovo jeres (posebno na ETF BL). Zato se pitamo, ho}e li dr`avna TV
ikad postati multimedijalni prostor za samou~enje? Ako ne}e, kako onda predivne
zakonitosti molekularne biologije, primjenjive u svim oblastima nauke i `ivota,
prenijeti svim gra|anima ili bar mladoj genreraciji i na tome temeljiti
projektiranje dru{tvenog razvitka?
Na{
glavni problem je ne postojanje motivacije za rad jer se rad na ovim prostorima
davno prestao cijeniti. Zadnjih 50 godina se cijenilo samo “ mla}enje prazne
slame”, a negativne posljedice takve politike su se kompenzirale inokreditima i
“ stezanjem kaj{a” mase stanovni{tva.
Medjutim, motivacija za rad bi se lako vratila kad bi rad do{ao na cijenu, {to
na`alost nije mogu}e s obzirom na
moralne i intelektualne manjkavosti “ stru~njaka” i rukovodilaca. Zato
isti savjet va`i za SVE: pitajte se TKO SAM JA. Upoznajte sebe . Ako
niste u stanju shvatiti sebe, svoje mogu}nosti i svoje djelovanje, kako biste
onda mogli shvatiti ~lanove svoje porodice, svoju radnu ekipu, tvrtku, dr`avu,
planetu, galaksiju i svemir? Ako biologija pomogne da se shvati sebe i svoju organizaciju,
to }e otvoriti prostor za razumijevanje i ostalog. Me|utim, na{em stanovni{tvu
je glavna opsesija NOGOMET, a ne sloboda stvaranja i upoznavanja sebe i ostalog
{to ga okru`uje, a dok god bude tako, nema nam privrednog napretka.
Autor
D. Mali} veoma je zna~jan kad je u pitanju teorija organizacije. On je
ustanovio zakon po kom su suma organizovanosti i neorganizovanosti u jednoj
organizaciji jednake konstanti, {to ujedno predstavlja i zakon o odr`anju
organizacije, a to zna~i, ako poraste neorganizovanost u jednoj organizaciji,
ona je neminovno porasla na ra~un smanjenja organizovanosti i obrnuto. Jedan od
njegovih postulata ka`e da organizacija
uvijek mora i}i s ni`eg nivoa na vi{i, jer nizbrdica je stalan porast porast
entropije ( nereda), a uzbrdica je stalan porast organizacije, a me|u njima
va`i zakon termodinamike po kom se
toplina {iri sa toplijeg na hladnije tijelo.
Prema Mali}u, efikasnost organizacije zavisi o raznovrsnosti strukture i
kvalitetu veza izme|u elemenata strukture.
Upravo odavde se vidi koliko je bilo opravdano povu}i analogiju sa
prirodnim naukama, a posebno biologijom. Informacijski status odre|uje da li je
ne{to subjekt ili objekt: ako je informacijaski izlaz ve}i od ulaza, radi se o
subjektu, a ako je obrnuto, onda o objektu. Uporedimo to sa ~ovjekom koji
stvara i daje informacije i onim koji
ih samo prima i “ nosi vre}u soli”..
Kao {to vidite, prirodni zakoni su UNIVERZALNI i valjda je sad ve} svima
jasno koliko je bila besmislena podjela na “ prirodne” i dru{tvene” nauke, koja
je u jednom trenutku zako~ila daljnji razvoj nauke…Ali, na sre}u, tad su se pojavili kibernetika, informatika i
INTERNET, uklonili umjetne barijere i iznudili interdisciplinarnost. Kad to
po~nemo shva}ati zapo~et }e istinski savez ~ovjeka i prirode, umjesto
dosada{njeg “ ~ovjeka protiv prirode”.
Nakon
sto smo prepoznali biolo{ke ( bottom-up) i filozofske ( top-down) domete
autopoiesisa, moglo bi se re}i da smo odredili ~ovjekov ppotencijal te smo
pripremljeni dublje proniknuti u zakonitosti pona{anja ljudi. Mo`emo li iz toga
sagledati koliko nam slobode pru`a biolo{ka struktura. Paradigma
autopoiesisa otvara taj prostor
stvaranja slobode Upravo je ~ovjek most preko kojeg se duh i materija povezuju
u `ivu cjelinu. Svatko od nas jednim je
dijelom “ biljka” i /ili “ `ivotinja”, a bit ~ovjeka je u slobodi. Svako bi}e
mora interpretirati informacije iz okru`enja u smislu pozitivnog ili
negativnog, kao npr. svatko mora razlikovati potencijalnog protivnika za
razmno`avanje od potencijalnog partnera, da bi opstao. U tom smislu jasno je da
{to preciznije defini{emo okolinu, ve}a je mogu}nost prognoze i prilgo|enja na
novonastalo stanje. Postoji sna`an odnos osje}ajnosti i misaonosti koji je u
velikoj mjeri zanemaren u modernoj psihologiji. Osje}aji nam zatvaraju krug
izme|u onog {to mislimo, govorimo i radimo i u finalitetu vode ja~anju
savjesti. Ono {to prethodi emocijama nije nezavisno od onog {to su
posljedice. [to je sistem razvijeniji,
ve}u ulogu igra vrednovanje primljenih informacija. U su{tini, emocije su
poku{aj organizma da postigne kontrolu nad okolinom.
Samo
po{ten ~ovjek mo`e mirno spavati jer nema straha.
Emocije
su vi{e biolo{ki determinirane dok su motivi vi{e duhom determinirani. Prvo je svijet prirode, drugo sloboda duha,
a me|u njima treba razviti savez. Mogli bi pretpostaviti da je emocija u svom
idealu sre}a, a motivacija sloboda. Prema nauci, emocije su kompleksni slijed
reakcija na podra`aje, a uklju~uju spoznajno vrednovanje, subjektivne promjene,
autonomnu `iv~anu aktivaciju, poticaje za akciju te pona{anje koje ima u~inak
na podra`aje koji su emocije izazvali.
To je igra alopoiesisa i autopoiesisa! Ukoliko okolina defini{e emocije,
tada je u pitanju prvo, a ako se
interpretacija doga|a iz nas samih i ne dopu{tamo da nas okolina odre|uje, tad
je u pitanju drugo. [to je sistem
razvijeniji, ve}u ulogu igra vrednovanje primljenih informacija. U cjelini,
emocije su poku{aj organizma da postigne kontrolu nad okolinom. Kad na{igra|ani
shvate da svojom interpretacijom odre|uju svoju i na{u sudbinu, bit }emo bli`e
pet puta ve}im platama.
Psiholozi
trebaju biti hrabriji, a ne samo pa`ljivi pri izbjegavanju pogre{aka.
Psihologija treba vi{e biti usmjerena na probleme, a manje na sredstva i
metode. Ona treba biti vi{e pozitivna, a manje negativna., a ona se jo{ i danas
vi{e bavi slabostima i bolestima, a premalo vrlinama i mogu}nostima, {to se
prenijelo i u dru{tvo. To jest, previ{e smo sentimentalni prema
nesposobnima, a previ{e brutalni prema sposobnima. A psihologija bi
trebala prou~avati ciljeve i sredstva
koja vode ciljevima. Za{to ~ovjek `ivi? [to ~ini ~ivot vrijednim? Kad budemo
vi{e znali o samoostvarenju, tad se treba pozabaviti kulturom koja to podsti~e. Sloboda stvaranja i stvaranje slobode pokazat
}e kako psihologija mo`e pomo}i, ne
samo na individualnom planu, nego i u pobolj{anju dru{tva. Dodu{e, strogost mi{ljenja je nu`na, ali je
sloboda mi{ljenja vrednija.
Nau~nik
mora pomalo biti i umjetnik, a sigurno je da svaki nau~nik, umjetnik, politi~ar
ili mehani~ar bit }e bolji u svom radu ako je psihi~ki i fizi~ki zdrav i
sretan. Jedan od najve}ih poznatih
psihologa Maslow o{tro kritikuje pretjeranu orjentisanost na metode i sredstva,
a zanemarivanje problema, svrha i ciljeva. Ta usredoto~enost na metodu
omogu}uje da na rukovode}a mjesta
dolaze tehni~ari i ljudu aparata ( stranke), a ne oni koji postavljaju
pitanja i rje{avaju probleme. Ovo bi trebalo primiti k znanju i ugraditi u personalnu politiku u na{oj zemlji ako se
`eli pobolj{ati standard. Na{i
ekonomisti, politi~ari i privrednici
niti ne sanjaju kakvi se potencijali kriju
i otvaraju ulaganjem u ljude.
Pretjerana
usmjerenost na metode stvara hijerarhiju i razdvaja discipline. Maslow tako|er
uo~ava negativne posljedice raspodjele
rada i smatra da bi se to moglo nadvladati usredoto~enjem na probleme.
^este financijske krize u svijetu {ansa su za
kreativne psihologe, pedagoge, sve}enike, psihijatre i op}enito stru~njake za
ljudski faktor. Dok se ljudi budu
vrtjeli oko novca i robe, nema {anse za
autopoieti~no dru{tvo. Kad se novac i roba po~nu okretati oko kreativnih ljudi,
zapo~et }e autopieti~ni razvitak.
Stanje
na ovim na{im prostoorima nakon ovog rata je prilika za ponovni uzlet
ljudskog duha. Mnogi od nas, a i neki
iz svijeta bi rado prihvatili izazov, kako iz emocionalnih, tako i
intelektualnih razloga i sudjelovali u rje{avanju problema. Me|utim, kod nas
nema nikoga tko bi bio u stanju definisati
precizno probleme, a kamoli projektne zadatke, a da i ne govorimo o razradi
metodologije istra`ivanja i provo|enja rje{enja u `ivot. Napredak je proizvod
suradnje i bez toga ograni~eni pojedinci ne mogu u~initi vrijedna otkri}a.
Sti~e se utisak da se stalno ~eka neka karizmatska lizz~nost koja }e sve
pokrenuti ili ~ak sve srediti. Medjutim, to je utopija. Takve li~nosti se
toliko rijetko javljaju, da se mi tome ne mo`emo nadati. Ina~e, u svijetu
postoji samo jedan primjer: gospodin koji je do{ao na ~elo Singapura prije 30
godina i od Singapura napravio raj na zemlji i uzor za ~itavu planetu. Ono ~emu se mi u tom smislu mo`emo jedino
nadati je da nam na ~elo i dalje dolaze ljudi koji imaju najvi{e sposobnost
jednog tehni~ara. A tehni~ar je, po
Maslowu, ~ovjek koji sve razumije osim
krajnje svrhe, ili osoba koja izbjegava male gre{ke a istovremeno juri
ka velikoj zabludi.
Maslow obja{njava cjelokupno pona{anje pojedinaca
zadovoljavanjem potreba koje, iako djeluju istovremeno, mogu se posmatrati prema vremenskom slijedu i
hijerarhiji. Te potrebe su: fiziolo{ke, sigurnosne, dru{tvene, presti`ne i
samoaktualiziraju}e. Minimum zadovoljenja potreba za svakog ~ovjeka je zadovoljenje prvih triju potreba. To je
jasno ~ak i sa stanovi{ta djeteta, jer
i djetetu je potreban organizovan svijet, a ne neorganizovan i nestruktuiran.
Tako|er i odrasli vole siguran, sredjen, predvidljiv, zakonit i organizovan
svijet na koji se mogu osloniti i u kojem se ne doga|aju opasne i nesavladive
stvari. Postoji i jedan mali broj devijantnih tipova kojima vi{e odgovara haos
i oni se u haosu dobro snalaze s
obzirom na njihov mentalni sklop nemorala i sklonosti kriminalu. Oni u takvim uslovima lak{e zadovoljavaju
~etvrtu potrebu-potrebu presti`a koju Freud smatra veoma zna~ajnom i on je
nazivam potrebom za va`no{}u. Do ovog nivoa potreba su dospjeli svi na{}i politi~ari i
rukovodiocxi i tu se zaglibili u vlastitoj pohlepi i `elji za mo}i. To im je onemogu}ilo da naprave iskorak do
pete potrebe, a to je potreba za samoaktualizacijom ili samoostvarenjem. Zato sa podcvjenjivanjem i omalova`avanjem se odnose prema onim
rijetkima osobama koje su na putu samoostvarenja, koje su se
oduprle izazovu koji nudi novac i mo} i
ostali normalni ljudi. Oni su jedini
shvatili da ~ovjek mo`e biti ono {to
mora biti. Tj. ~ovjek mora biti vjeran onome {to u sebi nosi i
aktualizirati ono {to potencijalno jest.
Kod nekoga je to biti dobar sporta{, kod nekoga dobar umjetnik, nau~nik,
poljoprivrednik, politi~ar ili policajac. Sve drugo je IMITACIJA @IVOTA.
Samoostvareni ljudi vide stvarnost jasnije i tolerantniji su. Kod tih ljudi je spontan proces osje}anja i
misli i tu je autopoiesis na djelu. Oni nagla{avaju potrebu za istinom ( znanje
i razumijevanje) i potrebu za lijepim, dobrim ( humani i demokratski odnosi),
{to je u cjelini definicija samoostvarene osobe. A nerazumijevanje i krive interpretacija samoneostvarenih osoba
neminovno su vodile u totalitaristi~ko dru{tvo, analogno teokratskoj dr`avi
kada je religija bila dominantna ideologija.
Peta
potreba je ono na {to mora nai}i svatko kad shvati sebe, svoje istinsko JA i
zapo~ne rad na vlastitom razvoju. Stoga je vrlo va`no pitanje TKO SAM JA.
Ukoliko bismo
uspostavili sistem samoproizvodnje ( autopoiesis) stvarala~kog subjektiviteta,
mladi bi se ljudi prije po~eli osposobljavati u samoostvarenju i to bi
postajalo dominantna potrteba zavr{etkom {kolovanja. Ovako, najbolji ostaju na
~etvrtom nivou potreba ( presti`), `ivot ih prije ili poslije uni{tava. Kod sve
ve}eg broja nastupa duhovna smrt a razdoblje koje ostaje do fizi~ke smrti
mo`emo slobodno nazvati `ivotarenjem.
Neki, da bi to izbjegli, po onoj Makjavelijevoj: “Cilj opravdava sredstvo”,
srljaju u nemoral, kriminal, licemjerje, sve sa `eljom da nemogu}nost
samoostvarenja kompenziraju
nagomilavanjem novca i mo}i. A samo mali broj ljudi dosti`e petu potrebu . Njih
prepoznajemo kao zdrave, zadovoljne, integrirane osobe koje oko sebe {ire
pozitivno duhovno ozra~je. Smatra se da
takvih u svjetskoj populaciji ima najvi{e 5-10 %, a sa sigurno{}u se mo`e re}i
da se takvi u BiH ne mogu na}i ni u promilima!
Sad nam ostaje da se zapitamo: Koliko nam treba
godina da kriti~na masa ljudi na na{im
prostorima bude na 5. potrebi? Upravo
toliko nam treba i da se pokrenremo sa mrtve ta~ke. Do tada, {to smo sijali, to
`anjemo! Mo`e netko tvrditi da jesijao dobro, a `anje zlo i zasigurno ima i
takvih slu~ajeva. Me|utim, sigurno je jedno: da je bilo dovoljno takvih koji su
sijali dobro, ne bi se do{lo u ovakav
haos. Optu`ivati nekog drugog, navodno neprijatelja da nam je on kriv za haos,
svodi nas na bi`i moralni i intelektualni
nivo nego {to objektivno zaslu`ujemo.
Kad svi glasa~i
budu procjenjivali kandidate za politi~ke funkcije iz perspektive
analizirane
teorije, pove}at }e se {anse da
dostignemo znatno ve}i GNP nego ga sada imamo, a to zna~i i {anse za bolji `ivot. Tada ne}e ponovo i
ponovo glasati one koji su se zaglibili na nivou 4. potrebe i nemaju ba{
nikakve {anse da se popnu do pete potrebe i da se samoostvare. A oni nemaju ni
volje za to jer im je u njihovom glibu novca i mo}i odli~no! Zato
neka svatko od nas primarno po~ne sebe proizvoditi u samoostvarenu
osobu. Tada }e svatko od nas biti u
stanju da prepozna onog drugog koji je samoostvaren kao i on i da ga
diferencira od onog koji nije. Tad }e svatko ZNATI ZA KOGA TREBA GLASATI! Tako
}e po{teniji i pametniji postepeno po~eti prepoznnavati jjedni druge, uzajamno
se ohrabrivati pa }emo postepeno po~eti postajati autopoietska zajednica.
NAPOMENA:
U susjednoj RH mnogi stru~njaci ( a o narodu da
i ne govorim) smatraju da RH uz stopu rasta od 10 %, koju smatraju svojim
maksimumom, ni za 14 godina ne}e dosti}i bruto dohodak od 100 milijardi.
Me|utim, nau~nici koji se bave
autopoiesisom smatraju da se to mo`e posti}i ~ak i za 5 godina, ali uz
pretpostavku da se jedan ve}i di
stanovni{tva dovede do 5. potrebe. U
tom cilju za sve nas va`i da moramo u
sebi suzbiti oholost ako smo bolji i zavist ako smo slabiji od drugih, {to
slijedi iz 4. potrebe, koju MORAMO prevazi}i i nadvisiti. Sama ~injenica
da u stanju 5. potrebe ima veoma malo ljudi u na{oj sredini, je dokaz
da NITI NAUKA niti TEOLO[KE INSTITUCIJE nisu ba{ ni{ta u~inile
u minimiziranju oholosti i zavisti, pa su ove dvije patolo{ke pojave postale
osnovne vrijednosti” na{eg dru{tva! A
tako|er nisu ni{ta u~inile ni na polju ostvarivanja ikakve sinteze izme|u nauke i religije u cilju boljeg `ivota.
[tavi{e, umjesto da budu “ gas” u razvijanju autopieti~nih procesa, one su “
ko~nica” . Zbog toga “ gas “ mora biti negdje drugdje. Mora biti u samim
gra|anima koji svojom autopieti~no{}u moraju
prisiliti sve one koji su se
uspeli do visina liderstva ovog
dru{tva, bez obzira da li se radi o sferi politike, ekonomije, nauke ili
religije, da i oni budu autopoieti~ni, da stvaraju RED u dr`avi, a ne da i dalje budu alopoieti~ni, te da stvaraju
samo HAOS, kao do sada, i da budu jedna nepremostiva ko~nica usposatavljanju
boljih `ivotnih uslova za sve gra|ane.
Da bi gra|ani bili sposobni za ovakve poduhvate-
moraju se samoobrazovati, samoodgajati, moraju biti element samou~e}eg sistema,
tj. moraju biti AUTOPIETI^NI!
Me|utim,
to te{ko ide, jer je stanovni{tvo
naviklo da “ nosi sol”, dok mu ne “ pukne u glavi”, a onda se hvata toljage,
pu{ke ili ne~eg sli~nog i di`e REVOLUCIJU iza koje ostaje samo pusto{, bez
ijednog rije{enog problema. [tavi{e, problemi se jo{ multipliciraju! Umjesto da je svako OBRAZOVAO sebe, da se
PROSVJE]IVAO i da je svojim ispravnim u{e{}em
doprinosio EVOLUCIJI i
postepenom popravljanju dru{tva kom pripada. Na`alost, mentalitetet na{eg
stanovnika, uz neznatan broj iznimaka, optere}en duhovnim i materijalnim
siroma{tvom koje smatra normalnim stanjem, nije u stanju ni da shvati da postoji
i druga~ije stanje koje je u stvari normalno i u skladu sa prirodnim zakonima.
Ako
gradjani i dalje ostanu tvrdoglavi po pitanju svog (ne) obrazovanje i (ne)
prosvje}ivanja, ni ovaj dru{tveno politi~ki sistem koji bi se trebao
uspostaviti na ru{evinama onog socijalisti~kog, ne}e se nikad uspostaviti. Tj.
propast }e prije nego se i uspostavi! A
onaj prethodni je propao upravo zbog sindroma egalitarizma ( uravnilovke), op}e
zavisti i nedovoljne obrazovanosti! K tome su jo{ doprinijeli i uslovi iz
okru`enja: sa Zapada (
dominacija ekonomije nad politikom), sa Istoka ( dominacija politike nad
ekonomijom), sa Sjevera ( oholost bogatih) i sa Juga (zavist siroma{nih). Upravo zbog toga se kod nas uspostavio
savr{en sistem negativne kadrovske selekcije koji je produkovao armiju
kvaziintelektualaca koji danas
predstavljaju na{u “elitu”, a u stvari su intetalektualni paraziti koji `ive na
ra~un gra|ana. I ne samo da `ive ve} se
i enormno bogate!
Sa
takvim balastom iz prethodnog re`ima, ne poznavaju}i ni biolo{ke, ni filozofske domete, ni psiholo{ke prilike, u{li
smo u demokratske promjene kao “ slon u staklarsku radnju” i proizveli stanje
kakvo smo proizveli. A sa ljudima u
vlasti, ~iji je moralni, intelektualni i kulturni domet takav nam i ne mo`e biti bolje nego {to jest.
Pitamo se sada: ZA[TO su ba{ takvi u vlasti? Imamo li mi uop}e druga~ijih i boljih? Imamo, ali neobrazovano i neprosvije}eno
stanovni{tvo nije bilo u stanju da u
svojoj svakodnevici prepozna tko je na 4. a tko na 5. nivou potreba. Ono
naprosto nije imalo kriterija i glasalo je
ili po inerciji ili pod uticajrem nekih iracionalnih pobuda. A takvo
stanje odgovara pro{losti, pa se budu}nost
povla~ila. Stoga nije slu~ajna na{a usmjerenost na pro{lost. Nisu
u pitanju samo proslave NOB-a i veli~anje karizmati~nih li~nosti u prethodnom re`imu, ve} i vjerske i nacionalne manifestacije u ovom re`imu. Sve to govori o dubokoj regresiji, jer nismo u stanju sagledati
potencijale budu}nosti i moramo se vra}ati u pro{lost da bismo izdr`ali stres
zbilje i stvarnosti, te {ok od budu}nosti.
A pogotovo nas tamo vra}aju sve dosada{nje kvazielite jer one nemaju ba{ nikakvih vizija za budu}nost, a
narodu treba baciti pra{inu u o~i da to ne bi vidio. Na njihovu sre}u, dovoljna
je i sasvim mala koli~ina pra{ine iza koje oni mogu raditi {ta ho}e, a da narod
u to ne pronikne.
Persprktive
koje pru`a savremena tehnologija, ekonomija i pravo, ogromne su. Samo, tko }e to sve povezati i staviti u
slu`bu boljeg `ivota? Sigurno je jedno:
NITKO OD OVIH DOSADA[NJIH POLITI^ARA TO
NIJE U STANJU. Oni su imali {ansu ( neki i vi{e puta), ali ni{ta nisu
uradili. Treba li i dalje tra}iti vrijeme i `ivot ~ekaju}i da
nesposobni ne{to urade?
Zbog njih takvih nesposobnih i nedobronamjernih desilo nam se da je mali haos, koji se lak{e mogao prevazi}i da je na vrijeme rje{avan, pre{ao u veliki haos. Sad “ smrdi “ u svakom grmu u koji se zaviri! Pa tko i {to bi mogao u~initi da se stanje popravi? Tko i {to bi ga trebao nau~iti da bude sposoban za tu akciju? Kako to uraditi, sa kim sa ~im, po{to, koliko, kada.. sve su to pitanja bez odgovora, za sada. Kako umjesto dru{tva antagonizama, u kom mi `ivimo, stvoriti dru{tvo harmonije u kom bismo `eljeli `ivjeti? To ne}e nitko uraditi ako ne urade sami gra|ani i ako ba{ SVI ne uzmu u~e{}a u tome. Ali, prije toga moraju ra{}istiti sami sa sobom: @ele li oni harmonizaciju odnosa u dru{tvu i bolji `ivot koji iz toga slijedi, ili ne? Ako `ele, moraju postati svjesni toga da nije dovoljno samo `eljeti. Treba u tom pravcu i djelovati! Kao prv {to treba preduzeti je : samoobrazovati se! Ne treba imati vi{e iluzija da }e to uraditi vlast. Pa njoj je u interesu da narod ni{ta ne zna i ni{ta ne vidi. Tad oni mogu raditi {ta ho}e bez ikakve odgovornosti i sankcija. A takav ELDORADO imaju na ovim prostorima konstantno! Kad je netko ~uo da je neki politi~ar odgovarao za zlodjela po~injena svojim gradjanima i svojoj dru{tvenoj zajednici?
Javnost se sve vi{e pita da li je elektromagnetsko zra~enje mobilnih telefona rizik za
ljudsko zdravlje. Na ova pitanja sve vi{e reaguju i nau~nici tako da je zadnjih godina
naglo porastao broj nau~nih istra`ivanja i objavljenih radova iz ove oblasti.
Na osnovu dosada{njuh saznanja,
mi smo doskora bili ubije|eni da su jedini efekti radiofrekventnog i mikrotalasnog (RF/MW) zra~enja samo termi~ki
efekti, premda se to nije eksplicitno tvrdilo, ve} se ostavljala
mogu}nost da se narednim istra`ivanjima ustanove i eventualna netermi~ka
dejstva.
Me|utim, nakon {to je jedan ameri~ki gra|anin ustvrdio da je obolio od
kancera mozga nakon 12-godi{njeg kori{tenja mobilnog telefona u prosijeku dnevno oko 1.5 sat, mnogi su se zapitali da li se to i njima mo`e
desiti? Nakon toga u javnost je iza{lo mnogo sli~nih pa i drasti~nijih
slu~ajeva me|u kojima je jedna `ena koja je mobilni telefon koristila samo
dvije godine. Uskoro nakon toga je jedan {vedski ljekar iznio svoje podatke
da je rizik od dobijanja raka 2.5 puta
ve}i za korisnike mobilnog telefona negoli za druge osobe. Poslije sudskog
procesa iz 1993. godine koji je vo|en po istom pitanju na Floridi po~eli su se javljati mnogi drugi korisnici mobilnih telefona sa
tvrdnjama da imaju razne druge neugodne simptome. Neki od njih su potra`ili zadovolj{tinu na sudovima i stvar se vi{e nije mogla sakrivati od {ire
javnosti. Kona~no su se oglasile i
kompanije koje proizvode mobilne telefone, a jedna od njih je izdvojila sumu od 25 miliona dolara za
istra`ivanja o eventualnoj {tetnosti
zra~enja mobilnog telefona. Nakon {estogodi{njeg istra`ivanja, nau~nici su
iza{li sa zapanjuju}im rezultatima koji se nimalo nisu svi|ali proizvo|a~ima
mobilnih telefona. Izme|u ostalog
potvrdila se sumnja
da je mortalitet uzrokovan
kancerom mozga znatno ve}i kod korisnika ovih telefona negoli kod drugih ljudi.
Konstantovano je i genetsko o{te}enje u }elijama ljudske krvi, a kod mi{eva
izlo`enih ovom zra~enju
konstantovana je pojava velikog broja
tumora mozga. Postojali su i pokazatelji da je glavni krivac za te pojave
o{te}enje DNA koje je posljedica ovog zra~enja. Budu}i da su proizvo|a~i
mobilnih telefona u SAD-u poku{ali uticati na izgled nau~nih saop{tenja,
istra`iva~i su zahtjevali od dr`ave da njih ipak dr`i podalje od nau~nih
timova, kako bi im omogu}ila objektivnost u istra`ivanjima i objavljivanju
rezultata. Situacija je sli~na onoj koja je vladala u doba kad se poku{avalo
duhan, azbest i talidomid staviti na optu`eni~ku klupu. Borba za prihvatanje
teze o {tetnosti duhana trajala je ~ak 40 godina! Ne}e sa valjda isto desiti i
sa mobilnim telefonom?
Danas se ve} sa sigurno{}u mo`e tvrditi da zra~enja, kao {to je ono iz mobilnog telefona, uzrokuju i mnoge
netermi~ke efekte. Spomenut }emo neke od njih. Ovo zra~enje podsti~e nastajanje kancera, astme i oboljenja koje
ima za posljedicu smanjenje plodnosti kod mu{karaca. Razlog za to je ~injenica {to se vanjski elektri~ni signal
prenosi u unutra{njost }elije gdje se de{avaju procesi rasta, razvoja i diobe
}elija, a {to je sve regulisano preko jona. Kako nametnuto vanjsko
elektromagnetsko polje uti~e na pona{anje jona, to ono mo`e dovesti do zbrke u
ustaljenim procesima koji se de{avaju u }eliji. A statisti~ki podaci, koji
tvrde da je zabilje`ena drasti~no
pove}ana incidencija kancera mozga u zadnjih 10-ak godina i to uglavnom sa
desne strane glave, i da je svakim danom sve ve}a i ve}a, u velikoj mjeri
potvr|uju postavljene teze o {tetnosti ovog zra~enja. Me|utim, nije pove}an
samo broj oboljelih od kancera mozga ve} i od raznih vrsta leukemije, a
naro~ito od jedne specifi~ne vrste koja
se naziva mielociti~nom leukemijom. Poznat je i velik broj slu~ajeva
korisnika mobilnih telefona koji su oboljeli od Hodgin-ove bolesti limfnih
~vorova sa one strane vrata gdje su dr`ali
mobilni telefon po nekoliko sati dnevno u toku dana. Tako|er je u
porastu i pojava melanoma na glavi. Elektromagnetno polje mo`e tako|er
mijenjati biokemijske procese unutar elemenata imunog sistema koji odre|uje osjetljivost organizma na
infekciju i bolesti. Ako je neko potpuno zdrav i ima jak imuni sistem, njegov
organizam mo`e dugo odolijevati {tetnom djelovanju mobilnog telefona, ali, {to ako nije? Poznato nam je da neki ljudi
pu{e po 20 i vi{e cigareta u toku 50 godina pa ne dobiju rak plu}a, a neki
aktivno ne pu{e ni jednu cigaretu (osim mo`da pasivno), {to im je dovoljno da
obole od ove opake bolesti. A danas je
op{teprihva}eno, ~ak i od proizvo|a~a cigareta, da duhanski dim izaziva kancer
plu}a.
Prema epidemiolo{kim i statisti~kim podacima pretpostavlja
se da mobilni telefon izaziva i glavobolju, gubljenje koncentracije, `arenje
ko`e, zujanje u glavi u toku no}i, umor i neke druge manje uobi~ajene efekte.
Epidemiolo{ke studije iz 1998. tvrde da je u porastu i Alzheimer-ova bolest,
Parkinsonova bolest i drugi neurolo{ki poreme}aji kod radnika koji rade kao
operateri u radio-stanicama, kao serviseri opreme za obradu podataka, kao
serviseri neke industrijske opreme, kao instalateri telefonskih linija, u vezi
sa projekcijom pokretnih slika i na nekim drugim sli~nim mjestima. Jo{ od
prije se zna da je kod radio amatera primje}ena pove}ana incidencija pojave
leukemije, {to potkrepljuje rezultate i studija vezanih za {tetno djelovanje
zra~enja mobilnih telefona.
Pretpostavka da elektromagnetno zra~enje iz mobilnog telefona mo`e dovesti do Alzheimerove i Parkinsonove bolesti se bazira na ~injenici da mikrotalasno zra~enje otvara tzv. krvnu barijeru mozga. To su }elije izme|u krvnih sudova mozga i mo`danog tkiva. Kroz tu barijeru ulaze kisik i hranidbene materije, a izlaze uglji~ni dioksid i otpadni produkti Ta barijera spre~ava prodor nekih ljekova i otrova u tkivo mozga koji bi mogli da ga o{tete. A zra~enje iz mobilnog telefona mo`e tu barijeru oslabiti i tako omogu}iti otrovnim i {tetnim materijama koje se nalaze u krvi ulazak u mozak, {to dovodi do o{te}enja nervnih }elija. Posljedica toga je slabljenje pam}enja, prerano starenje, ludilo..
Prije nekoliko godina objavljeno
je da i zra~enje mobilnog telefona mo`e
kod nekih ljudi uzrokovati i ošte}enje srca i bubrega, a od skora se zna
da mo`e ubrzati i starenje, za {to je poznat i mehanizam djelovanja.
UZROCI
ZRA^ENJA MOBILNIH TELEFONA
Za{to mobilni telefoni zra~i? Odakle svi ti gubici energije? Razlog je u nastojanju da se proizvede telefon koji }e po cijeni biti pristupa~an {to ve}em broju potencijalnih korisnika, a to ne mo`e biti uz vrhunski kvalitet. Zato se tra`i kompromis koji, na`alost, ima za posljedicu rizik po zdravlje korisnika. Naime, razlog za ne`eljene gubitke putem zra~enja su nekvalitetno prilago|eni predajnici, napajanja i antene. Naravno, ni{ta manje odgovorni nisu ni va`e}i, neadekvatni protokoli i metode mjerenja rasipanog polja u okolini uredjaja, a obi~no ne postoji ni odgovaraju}e oklapanje telefona {to tako|er doprinosi veli~ini zra~enja u tkivo korisnika. Razlog za sve ove propuste je ~injenica {to su konstruktori telefona prevashodno bili okupirani te`njom da taj telefon svojim zra~enjem ne ometa rad drugih ure|aja u okolini, a o efektima u tzv. “bliskom polju” niko nije vodio ra~una sve dok se nije javno po~elo govoriti o {tetnosti tog zra~enja po zdravlje korisnika.
U redu, prihvatimo ono {to ka`u istra`iva~i. Ali, {to sa tim
rezultatima da radimo? ^injenica je da je mobilni telefon obavezan pribor 21.
stolje}a. On je ~ak donekle i mjerilo statusa i snage i omogu}uje nam pristup svijetu, gdje god to `elimo.
Ali, ako }e nam nakon izvjesnog vremena priu{titi tumor u mozgu veli~ine
teniske loptice, ili neku drugu stra{nu bolest, isplati li se ga koristiti?
Smatramo da svako ima pravo na istinu
i na informacije o eventualnoj {tetnosti i mogu}oj preventivi, koju }e primijeniti ili ne}e. U svakom slu~aju }e sam
odlu~iti o tome.
Sjetimo se da su prvi mobilni telefoni
bili montirani u automobilu sa antenom koja se nalazila izvan vozila, daleko od
korisnika. Zato bi bilo bolje da se
vratimo takvoj monta`i telefona, {to se ti~e njegove upotrebe u vozilu, a {to
ima jo{ i drugih prednosti: sigurnija i konformnija vo`nja.
U {kolama u Velikoj Britaniji, imaju}i
u vidu da posljedice na mladi organizam koji jo{ raste mogu biti jo{
drasti~nije nego u slu~aju odraslih,
zapo~eta je kampanja informisanja djece o {tetnosti mobilnog telefona, u
okviru koje su navedeni savjeti djeci da bi se za{titila od negativnih
posljedica. Ti savjeti bi se mogli svesti na slijede}e: da koriste {to je mogu}e vi{e klasi~ni telefon; da
mobilni telefon koriste samo kad ba{ moraju i da ga pri tom dr`e {to dalje od
glave i vitalnih organa; da im razgovori budu {to kra}i; da koriste slu{alice;
da svoj telefon ne nose blizu tijela ve} u plasti~noj kesi ili torbi i da
kupuju aparate od onih firmi koje imaju certifikat da su aparati sa niskim
nivoom zra~enja. To bi se trebalo savjetovati
svim korisnicima, bez obzira na dob.
Uvo|enje mobilnih
telefona u upotrebu pratila je i pojava baznih stanica mobilne telefonije ~iji
tornjevi su postali sastavni dio dana{njeg
pejza`a, naro~ito u okolini gradova.
Ipak, mora se re}i da je opasnost od
zra~enja u okolini tornja bazne stanice
daleko manja nego ona od samog mobilnog
telefona, a lak{e ju je i prevenirati. U tom smislu je i preporuka Svjetske
zdravstvene organizacije (WHO) koja preporu~uje da se u svemu treba pridr`avati
propisanih standarda, a kad je u
pitanju prevencija od zra~enja sa tornjeva baznih stanica, kao dodatnu mjeru, treba uvesti obavezno
postavljanje ograda koje }e spre~avati slu~ajne prolaznike da ne do|u u zabranjenu zonu.
Osim toga, budu}i da ja~ina
polja veoma brzo opada sa rastojanjem od izvora polja, ve} i na malim
rastojanjima od tornja, polje ima intenzitet koji je daleko ispod dozvoljenog,
pa stanovni{tvo nema razloga da zazire
od tornjeva baznih stanica mobilne
telefonije.
Na{ mozak je najsofisticiraniji kompjuter ikad razvijen u
historiji poznatog univerzuma. On je veoma osjetljiv na elektromagnetska polja.
Zato mobilni telefon predstavlja opasnost za njega, pa nau~nici savjetuju
korisnike da smanje upotrebu mobilnog telefona na minimum sve dok se ne dobiju
definitivni rezultati za koje je potrebno jo{ mnogo velikih studija i mnogo vremena.
Podsjetimo se da je sli~na
situacija bila i po pitanju {tetnosti duhana. Iako nikad decidno nije dokazano
da duhanski dim izaziva rak plu}a kod ~ovjeka, ipak je na osnovu rezultata
epidemiolo{kih istra`ivanja prihva}eno da je to istina. A mi, ve} sad, imamo
rezultate nekih epidemiolo{kih
istra`ivanja kojima se zamjera jedino to da nisu provo|ena u dugom periodu, {to
nije ni moglo biti s obzirom da je eksplozija primjene mobilnog telefona
zapo~ela prije desetak godina. Ipak nam je bolje da vjerujemo i takvim
epidemiolo{kim istra`ivanjima, nego da ~ekamo ona koja }e biti vo|ena u du`im
vremenskim periodima. Jer, mo`da ih ne}emo ni do~ekati.
Dr Radojka Pra{talo
Da li ste ikad ~uli za mobing? Ako niste ~uli, svakako ste ga vidjeli, a
poneki su ga osjetili i na
vlastitoj ko`i
Spletkarenje nije izum niti monopol na{eg dru{tva. Bilo ga je u svim
dru{tvima i politi~kim sistemima, a ima ga i danas. Me|utim, u dr`avama koje su
pravno dobro ili bar donekle dobro ustrojene, mobing je ograni~en, jer njegove
`rtve imaju od koga da zatra`e za{titu.
Na`alost, mobing kod nas cvjeta
ve} najmanje 50 godina sa veoma slabim
izgledima da bude sputan ili ograni~en.
A njegove posljedice su katastrofalne, kako za pojedince, tako i za dr`avu i dru{tvo ( prethodna je propala, a
svi su izgledi da }e i ova).
Nau~na istra`ivanja pokazuju da se na spletkarenje, potkopavanje i
poni`avanje s namjerom da se elimini{u
nepo`eljni (tj. oni koji ometaju
izvr{avanje kriminalnih radnji) ili oni koji su bolji, tro{i mnogo vi{e energije nego na posao, na
napredovanje pojedinaca, firme i
dru{tva u cjelini. Na`alost, posljedice ovog psihoterora su generalno katastrofalne, a `rtve ne pre`u ~ak ni od
samoubistva.
Mobing ( od mob-
prosta~ki napad, nasrtaj), kako
je ovaj fenomen nazvao {vedski
psiholog dr Heinz Leyman,
uklju~uje pakosne, okrutne i bolne postupke kao {to su ucjenjivanje, ometanje u napredovanju, {pijuniranje, klevetanje, poni`avanje,
prijetnje, mu~enje, uznemiravanje u svrhu ugro`avanja integriteta li~nosti `rtve, njenog profesionalnog, socijalnog,
ponekad i privatnog funkcionisanja, ugleda i dostojanstva. Ili, generalno re~eno, mobing je prosta~ko uzurpiranje
ljudskih, gra|anskih i drugih prava pojedinaca. Od normalnog i
uobi~ajenog sukoba mi{ljenja, pojave po`eljne u radnoj svakodnevici
koja mo`e imati za rezultat vrlo
pozitivne pomake u kreativnom i produktivnom smislu, do destruktivnog i
retrogradnog mobinga- samo je jedan korak.
Dovoljno je da
ona strana koja je na poziciji mo}i i vlasti ne posjeduje karakteristike koje su potrebne
za tu funkciju. Ako je pri tom jo{
iskompleksirana, narcisoidna i nemoralna-
mobing je odmah tu! Preduslov njegove
pojave je ako se sukob
mi{ljenja rje{ava autoritarno, tj. bez pru`anja mogu}nosti da se iznesu argumenti i
protivargumenti. Time je povre|ena
ona iz rimskog prava koja je temelj civilizacije, a to je NEKA SE ^UJE I DRUGA
STRANA. Na taj na~in se konflikt uzrokovan sukobom mi{ljenja ne rje{ava, ili bar ne u pravo vrijeme i ne do
kraja i na pravi na~in, {to ima za
posljedicu stvarnje nezdrave klime u
radnom kolektivu. To ima za posljedicu poreme}aj i klime i komunikacije,
kako me|u kolegama, tako i me|u nadre|enima i podre|enima, a to su izvanredni
uslovi za pojavu mobinga. U takvim
situacijama oni koji imaju vlast u kolektivu, po svaku cijenu nastoje da je
zadr`e, a u tom cilju moraju eliminisati one koji imaju druga~ije mi{ljenje. Da bi u tome uspjeli zavode teror u
kolektivu u kom, na`alost, ve}ina
~lanova kolektiva podlegne iz raznoraznih razloga ( vlastodr`ci su na{li na~in
kako da svakog od njih ucijene i pridobiju za sebe). Tad oni drugi ili naj~e{}e samo jedan ( jer su svi ostali,
da bi navodno izbjegli neprilike, priklonili se vlasti), neizbje`no postaje `rtva mobinga. Zapo~inje psihi~ko zlostavljanje na radnom
mjestu, a radni odnos poprima neke zna~ajke lo{eg braka. Naime, radni odnos
nije bra~ni odnos i tu ne treba da ima zna~aj da li neko nekog voli ili ne.
Radni odnos se ne bazira na ljubavi, simpatijama ili mr`nji ve} na na
po{tovanju zakonom zagarantovanih prava svih zaposlenih, na njihovoj
ravnopravnosti sa drugima a ne na diskriminaciji po osnovu simpatija ili
nesimpatija ( koje se sti~u ili ne sti~u na bazi poslu{nosti ili
neposlu{nosti). Takva nezdrava
situacija traje godinama ili desetlje}ima ( kao na Elektrotehni~kom
fakultetu u Banjaluci) i sasvim je
logi~no {to na kraju gotovo upropasti
instituciju. Ne treba posebno
isticati da u takvom kolektivu nema ni
osnovne pretpostavke za eventualni razvoj i napredak jer nema slobode mi{ljenja,
a gotovo sav kolektiv je u mi{joj rupi, tj. u strahu. A odavno je poznato: u strahu nema kreativnosti i progresa jer
strah paralizira sve mentalne funkcije!
U takvoj situaciji ugro`eni pojedinac se nema kome obratiti jer: inspektorat je u startu blokiran, sudovi na ovim na{im prostorima tradicionalno vi{e doprinose haosu negoli njegovom razre{enju, a ni me|unarodne organizacije poput OHR-a, Ombdusmana i Doma za ljudska prava ne rade ni{ta {to nije u vezi sa povratkom izbjeglica i vra}anjem njihove imovine. Pa kome da se onda obrate ugro`eni gra|ani?!
Za
to vrijeme mobing-grupe pronalaze svog “`rtvenog jarca”, mu~e ga i
na taj na~in “pedago{ki”
djeluju na sve one koji bi se drznuli da iska`u svoje mi{ljenje ako ono nije u
saglasnosti sa mi{ljenjem mobista, koji bi se time osjetili ugro`enima. A
pri tom lije~e svoje frustracije, komplekse, pa ~ak i ludilo.
Zna~i, mobing se javlja u sredinama gdje postoji bar jedna osoba koja
se izdvaja od ostalih, koja ima svoje mi{ljenje i svoju logiku
razli~itu od logike vlastodr`aca, koja nije u stanju da samo klima glavom i
di`e ruku kad joj se tako naredi. Takva osoba je NETIPI^NA i ne uklapa se u model li~nosti koje su sebi u
kolektivu “na{tancali” mobisti. Na`alost, `rtve mobinga se obi~no
razbole i psihi~ki i fizi~ki jer u osnovi svih bolesti je stres, a mobing je
stres najgore vrste! Svako mo`e postati `rtva mobista. Dovoljno je da SAMO JEDNOM ne
podigne ruku kad je naredjeno ili da samo jednom ne kimne glavom kad se to od njega o~ekuje!
Mobing jo{ nije prepoznat, definisan
i zakonski sankcioniran nigdje u
svijetu osim u Francuskoj. A trebalo bi da bude jer su njegovi u~inci poput raka koji
izjeda zdravo tkivo. U mnogim
drugim zemljama mobing je donekle
ograni~en kulturom rada, za{titnim mehanizmima u tvrtkama ~iji vlanici su shvatili njegovu
pogubnost za poslovanje tvrtke. U tom
cilju se stimulira ( a ne zabranjuje
i sankcioni{e ) argumentovano
kritikovanje rukovodstva i poslodavca. Sve je dozvoljeno, ako se imaju
argumenti i ako se ne radi o poslovnoj tajni, {to je jedino ograni~enje.
Na`alost, kod nas, poslije svega {to nas je sna{lo zadnjih 50 godina, ne
samo da nema kulture rada ve} nema ni kulture pona{anja, ni kulture po{tovanja
tu|eg rada, tu|eg mi{ljenja itd. Kod nas gotovo da nema nikakve kulture
u radnim organizacijama i institucijama! Sve je pod okriljem
spletkarenja i brutalnog mobinga. Da li je nakon ovih konstatacija uop{te ~udno {to nikako ne mo`emo naprijed? Zato bi
svaki pojedinac, ako `eli bolji `ivot sebi i svom potomstvu, trebalo da da svoj
doprinos iskorijevanju ovog zla.
Prof. Du{an
Stegi}
Na{a
zemlja je siroma{na zemlja i ne raspola`e sa nikakvim drugim resursima osim
ljudskim. Ako se i oni upropaste, ne}e
nam ni{ta vi{e ostati. Zbog toga sam
odlu~io da javnost upoznam sa
op{tom sabota`om u ovom na{em jedinom resursu i pozivam sve one koji
mogu i na koji na~in doprinijeti da se ovo zlo zaustavi, da mi se priklju~e. Jer, ministarstvom prosvjete rukovodi ~ovjek kom se objektivno ne bi
smjele povjeriti na ~uvanje niti dvije
ovce, jer bi on obadvije stra}io. A on
tako diletantski upravlja sa jedinim resursom RS!!?
Ja,
Du{an Stegi} poznajem Gojka Savanovi}a
od 1964., kad sam bio nastavnik u Dubravama kod Gradi{ka, a
Savanovi} je nakon zavr{enog zanata upisao vanredno Vi{u pedago{ku {kolu u Kragujevcu, pa je u okviru obaveznog hospitovanja tu praksu
izvodio kod mene, nastavnika fizike i tehni~kog obrazovanja na {koli u Dubravama. Po zavr{etku Vi{e
pedago{ke {kole u Kragujevcu Savanovi}
je radio na osnovnoj {koli “Bra}a Ribar “
(Bos. Gradi{ka) kao nastavnik tehni~kog obrazovanja, a tada{nji direktor
{kole Mirko Kragulj je imao velikih problema sa njim zbog toga {to je bio
alkoholi~ar i {to je u alkoholiziranom stanju dolazio na nastavu. Svojom uporno{}u i takti~no{}u direktor Kragulj
ga je uspio privoliti da ode na
lije~enje od alkoholizma.
Godine 1978. Savanovi} dolazi na mjesto profesora kao nastavnik Osnova tehnike i proizvodnje u Gimnziju u Gradi{ci. U to vrijeme
profesor fizike na ovoj Gimnaziji je bio Borivoje Jovanovi} koji nipo{to nije
dozvoljavao Savanovi}u da dr`i predmet fiziku, za {to je on poku{avao da se
izbori. Odlaskom prof. Borivoja Jovanovi}a u penziju, Savanovi} je preuzeo
predmet fiziku iako tada nije imao diplomu profesora fizike, ve} samo navodno diplomu
Pedago{ke akademije za predmet OTIP,
koja nije bila data na uvid niti je bila prilo`ena u njegovom dosijeu. U
vrijeme tada{nje reforme i ukidanja gimnazija, obrazuju se neki smjerovi
u okviru usmjerenog obrazovanja, pa se formiraju tri smjera od kojih je jedan
bio Smjer za elektrotehni~are. Savanovi} je sebi pribavio pravo da predaje 6
stru~inih predmeta na tom smjeru, bez
ikakve odgovaraju}e kvalifikacije.
Roditelji su zbog nekvaliteta nastave negodovali kod direktora
Had`ialagi} Hikmeta nakon ~ega je on zatra`io od Gojka Savanovi}a na uvid
njegovu diplomu. On je to izbjegavao uz
razna kvaziobja{njenja. Zbog toga ga je
rukovodstvo Gimnazije poku{alo izbaciti
sa posla, pa je on tu`io Gimnaziju (1986.). U tom sudskom sporu,
Savanovi} je pribavio neku POTVRDU sa Elektrotehni~kog fakulteta u
Sarajevu sa kojom je on uspio dobiti
spor i ubijediti sudiju da mu prihvati potvrdu jer diplomu, navodno, jo{ ne
mo`e dobiti iz nekih razloga. Nakon toga je vra}en na posao gdje je po~eo da predaje fiziku, jer se OTIP
ukinuo, a umjesto njega se uvodi informatika. Nakon toga dolazi rat i njegov strana~ki anga`man( predsjednik radikalne stranke), nakon ~ega DIPLOME VI[E NISU BILE VA@NE. Godine
1994. , po strana~kom klju~u, dolazi na mjesto direktora Gimnazije, koja je u
me|uvremenu ponovo uspostavljena. Tada
se, sa strankom u zale|u, strahovito osilio i po~eo da {ikanira i da se sveti
svima onima koji ga nisu podr`avali u njegovim kriminalnim i falsifikatorskim
rabotama. U tom periodu je odstranio 9 konjukturnih profesora i na njihova
mjesta doveo nove ljude sa sumnjivom
kvalifikacijom. Iz nekih predmeta ~ak
nije ni bilo nastave (
engleski i latinski zbog otjerivanja
profesora i nemogu}nosti da se na|u drugi), pa
je takve neverifikovane nastavnike i nastavu “ verifikovao” uz pomo}
tada{njeg ministra Nenada Suzi}a i “glavnokomanduju}ih” iz
Prosvjetno-pedago{kog zavoda. Jo{ gore {to se desilo bilo je to da je enormno pove}ao broj zaposlenih u op{tim slu`bama, kako bi imao {to vi{e
pristalica ( 14 ~ista~ica, 3 bibliotekara, 6 personalnih slu`benika itd), tako
da je odnos broja profesor: neprofesor
sa 4: 1 iz predratnog perioda, spao
skoro na 1: 1! Zahvaljuju}i tome, bilo mu je mogu}e da vr{i razne
kriminalne radnje bez ikakve opasnosti od posljedica, {to je on obilato
koristio, o ~emu postoji validna dokumentacija. To se sve mo`e provjeriti
ako stru~na i objektivna komisija
izvr{i kontrolu poslovanja Gimnazije u Gradi{ci i Ministarstva za
obrazovannje RS u vrijeme njegovog
“{efovanja”, na jednom i drugom mjestu.
Sukob izme|u mene i Gojka Savanovi}a po~inje negdje 1994. dolaskom Savanovi}a na mjesto direktora Gimnazije, po
strana~kom klju~u, gdje ga je postavio
SDS kao predsjednika Radikalne stranke
u Gradi{ci (sa kojom je SDS bio u
neslu`benoj koaliciji). Ja sam tada radio
na Srednjoj stru~noj i tehni~koj
{koli u Bos. Gradi{ci, a bio sam i predsjednik
op{tinskog odbora sindikata
obrazovanja nauke i kulture (ONK) i ~lan republi~kog ONK. Sukob je
nastao zbog Savanovi}evog autokratskog pona{anja kad se, oja~an sa vladaju}om strankom u zale|u, toliko osilio da je ZABRANIO
RAD SINDIKATA u Gimnaziji. Po{to
sam ja, kao sindikalni funkcioner,
morao za{titi interese sindikata i
njegovih ~lanova, nu`no je do{lo do
sukoba izmedju mene i Savanov}a
zbog njegove samovolje. Od tada pa do
danas, gdje god da se pojavim, trpim teror i odmazdu od strane Gojka
Savanovi}a. Nikako da “okajem grijehove”!
Mnogo sam razmi{ljao o tome, a naro~ito otkad sam dobio otkaz, pa mi je
pala na pamet i ona Vibova:”On bi `elio da vidi moj kraj, jer ja znam njegov
po~etak”. Me|utim, postoji jo{ ne{to.
Djelomi~no obja{njenje za takvo Savanovi}evo pona{anje na{ao sam
u stru~noj literaturi psihijatra dr Jovana Mari}a i jo{ nekih nau~nika koji su se bavili patopsihologijom
na{eg stanovni{tva. Oni ka`u da su
to psihopatolo{ke pojave koje vuku
porijeklo iz dinarskog naslije|a. Tradicionalna autoritarna sklonost je da netko
po{tuje samo onu normu koju je sam postavio, dok mu zakonska norma slu`i za
ukras. Problem je {to su sve na{e
(kvazi )elite ( u koje spada i Savanovi}) nastajale iz ratova, a znamo
iz kojih krajeva su porijeklom ratnici.
Oni sa sobom donose prvenstveno sto~arske, vojni~ke, dinarske obi~aje. Takve “elite”, vo|ene mentalitetom nasilja,
nepo{tovanja zakona, sticanja imovine bez rada, name}u takvo pona{anje i
~itavom dru{tvu. Nau~nici tako|er ka`u da su slavenska slabost, beskarakternost
i naklonjenost me|usobnim za|evicama i zavisti krivi {to su Slaveni
ostali porobljeni i politi~ki neslobodni. A kako i ne bi bili kad je za sve aktivnosti jedini spiritus movens kod njih bila zavist! Kod na{eg stanovni{tva je bahatost i zavist pojedinca prema drugom pojedincu pobijedila op{ti interes i op{tenarodno dobro. Na{a velika slabost je i to i {to se kod nas najsurovije ka`njavaju upravo “odmetnici iz svojih redova”, tj. oni koji druga~ije misle ( a samim tim i MISLE, za razliku od onih drugih za koje se ka`e da ISTO MISLE, {to u stvari zna~i da uop{te NE MISLE). A prema civilizacijskim tekovinama biti ~ovjek zna~i kontrolisati agresivne porive, kontrolisati osvetni~ke impulse, intelektualno obraditi konfliktnu situaciju racionalizacijom, samosavla|ivanjem, {to je balkanskom stanovni{tvu posve strano, na`alost, bez obzira na formalni stepen obrazovanja.
Mo`da je Gojko Savanovi} tako revnosan u teroru
nadamnom iz oba gore navedena razloga?
A Gojko Savanovi} je o~igledno, svoju inspiraciju crpio iz nekada{njih
“ komunisti~kih }elija”,
koje po prirodi stvari nisu bile ni{ta drugo do tajne sekte
neograni~ene mo}i koje su u svakom trenutku bile u stanju da uni{te
neistomi{ljenika proku{anim metodama koje su li~ile na one inkvizicijske, pa se
njegov gnjev mo`e ubla`aviti jedino potpunim uni{tenjem objekta mr`nje. Zbog toga se on nikako
“ne skida sa vrata “ svojih `rtava dok god one di{u, kao {to potvr|uje ovaj moj slu~aj i slu~aj prof. Jovana
Djuki}a koji je tako|er `rtva Savanovi}evih makjavelisti~kih zahvata koje proisti~u iz gore opisane psihopatologije.
Prva odmazda koju je Savanovi} preduzeo protiv
mene zato {to sam savjesno vr{io moju sindikalnu funkciju, a {to se nije
uklapalo u njegove sitnosopstveni~ke kalkulacije, je bilo oduzimanje op{tinskog priznanja za op{ti doprinos
razvoju op{tine Gradi{ka, koje sam ja
trebao primiti, a {to je ve} bilo
objavljeno u sredstvima javnog
informisanja. ^ak me je i predsjednik
op{tine dr Petar Danilovi} ve} bio
pozvao da preuzmem to priznanje. U tom trenutku usko~io je Savanovi} i sve
razvalio, kako bi me kaznio za “neposlu{nost”.
Druga odmazda desila se u septembru
2001. kad je po njegovom naredjenju direktor
Srednje stru~ne i tehni~ke {kole
u Gradi{ci, Dragan Matavulj,
uru~io mi otkaz sa obrazlo`enjem da nisam verifikovan za izvo|enje nastave na predmetu Ra~unarstvo i informatika, s obzirom da ima diplomu
Proizvodno-tehni~kog obrazovanja sa Pedago{kog fakultetu u Rijeci ( kakvu
diplomu ima i sam Gojko Savanovi} a sa
njom se dokopao ~ak zvanja docenta na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci,
samo Bog zna kako!!?), iako sam u
okviru tog studija polagao predmet
INFORMATIKA, a kasnije sam jo{ na ETF u Banjaluci dobio dva certifikata za inoviranje znanja iz ra~unarstva i
informatike, kao {to su u tom
periodu radili i
svi drugi nastavnici Tehni~kog obrazovanja od kojih ve}ina na pedago{koj akademiji nije nikad ni slu{ala
predmete iz ove oblasti, za razliku od mene koji jesam. Pri tom treba napomenuti da sam ja predavao predmet Ra~unarstvo i informatika
od njegovog uvo|enja u srednje {kole (1993) pa do otkaza 2001.god. i to
vrlo uspje{no, {to je konstatovala i komisija za verifikaciju mog rada i da u tom periodu niko nije nikad postavio nikakvu primjedbu, {to nije
smetalo Gojku Savanovi}u da realizira meni otkaz, dok je sve one druge, sa
manjom i neodgovaraju}om kvalifikacijom
ostavio!
Tre}a odmazda se desila u okviru PHARE programa. Naime, me|unarodna zajednica je instalirala PHARE VET program sa ciljem reformisanja srednjeg stru~nog obrazovanja. Sindikat obrazovanja nauke i kulture (ONK) je kao predstavnika u tom programu delegirao mene, jer sam ja i dalje veoma aktivan u Savezu sindikata, bez obzira {to zbog svog savjesnog rada u ovoj organizaciji trpim dugogodi{nji i teror i odmazde od strane Gojka Savanovi}a. Sam Gojko Savanovi} je tako|er u{ao u taj tim kao direktor Gimnazije, jer ga je tu bukvalno “utrpao” prethodni ministar Nenad Suzi}, iako je van pameti da on bude u~esnik reformi srednjeg stru~nog obrazovanja kao profesor Gimnazije, koja nije stru~na ve} op{teobrazovna {kola. Ali, u ovoj na{oj “nedo|iji” sve {to je van pameti je normalno! To {to nije imao nikakve ingerencije u pogledu mene, niju mu smetalo da po dolasku na funkciju ministra zahtjeva od rukovodstva PHARE programa da me odmah isklju~e iz ovog programa. Prvi put mu to nije uspjelo, ali nije ni odustao, da bi mu to u toku 2002. po{lo za rukom. Naime, na neki na~in (!!??) je uspio da ubijedi rukovodioca tog programa, jednog stranca, da elimini{e, u “paketu” sve one predstavnike iz RS koji su bili autonomni i nisu podlegli njegovim pritisticama, me|u kojima sam bio i ja. Ostaje sumnja, da su sad mo`da oni svi bili usputne `rtve dinarskih manira i osvete prema meni Gojka Savanovi}a, koji , da bi eliminisao mene, nije prezao od toga da elimini{e usput i druge, {to je vjerovatno bio dio njegove strategije koja mu je “ pro{la” kod rukovodiuoca PHARE programa. Pretpostavljamo da mu je u tome pomoglo la`no predstavljanje kao Prof. dr Gojko Savanovi}, specijaliosta za nastavne planove i programe, {to niko od stranaca nije provjeravao, a tim vi{e {to je on sjedio na funkciji ministra za obrazovanje, pa su stranci pretpostavljali da je prilikom postavljanja na tu funkciju neko to sve savjesno provjerio. A to, na`alost, nije ta~no. Pouzdano znamo da on u tom periodu nije imao zvanje PROF. DR, a tako|er znamo da su iskrsli veliki problemi oko njegove prijave na konkurs i sticanja ovog zvanja na ETF Banjaluka u mjesecu oktobru 2002, tako da on to zvanje jo{ uvijek nema. A o zvanju SPECIJALISTE ZA NASTAVNE PLANOVE I PROGRAME, pogotovo nema ni govora, osim ako je on sam sebi to zvanje pridodijelio. Kao takav “ specijalista” on se jo{ hvali da }e ove godine iza}i 50 novih ud`benika za {kole! Da li mo`ete uop{te zamisliti kakav je kvalitet takvih ud`benika? A sa takvim “expres” {tampanim ud`benicima treba edukovati na{ jedini resurs!
Jo{ je ne{to veoma siptomati~no u ovom svemu. Mo`da se Gojko Savanovi} ipak ne bi smio usuditi da se koristi titulom PROF. DR da nije toliko bio siguran da }e je dobiti, a mogao je biti siguran jedino ako mu je to neko ^VRSTO obe}ao. Pa se sad otvoreno pitam: KO JE TAJ KOJI DIJELI ( ili prodaje) PROF.DR –zvanja na Elektrotehni~kom fakultetu u Banjaluci!??
Mo`e li iko da shvati kakva opasnost ~itavom dru{tvu i dr`avi prijeti od
ovakvog DILENTATIZMA!! Gojko
Savanovi} SAM pravi neke dilentatske
izmjene u planovima i programima i SAM pravi reformu {kolstva, dok u Republici Hrvatskoj to rade timovi ve}
nekoliko godina, a pro{le godine su ~ak i
organizovali MEDJUNARODNU KONFERENCIJU sa tom temom da bi uspjeli kvalitetno reformisati {kolstvo, ali im ni
to nije bilo dovoljno, pa i dalje rade na tom.
U Srbiji su anga`ovali ~itave timove u koje su uklju~eni i stru~njaci iz
inostranstva i pozvani svi oni koji mogu pomo}i da se do|e do kvalitetne
reforme, a kod nas to radi JEDAN JEDINI
^OVJEK i to sa takvim
“ intelektualnim pedigreom” kao {to ga ima Gojko Savanovi}!!?? Jedan normalan, razuman, odgovoran ~ovjek se
tako ne~ega ne bi SAM nikad ni
prihvatio, niti bi mu iko normalan to
omogu}io, pa se ovako ne{to mo`e objasniti samo onom narodnom poslovicim: “
Budal(-ama)i je more do koljena”ili mo`da ona druga: “U ludoj zemlji i slijepi
konji prolaze”, koje je narod kroz stolje}a provjeravao.
Prof. Du{an Stegi}
Neuspjeli
poku{aj raskrinkavanja na~ina sticanja akademskih zvanja Gojka Savanovi}a,
ministra obrazovanja i kulture u Vladi RS:
VIJEĆU
UNIVERZITETA U BANJALUCI
Predmet: ZAHTJEV za oduzimanje
naučnog stepena MAGISTRA i DOKTORA Gojku Savanoviću, ministru
obrazovanja u Vladi Republike Srpske.
Z A H T J E V
kojim kao grupa od najmanje pet nastavnika Univerziteta u
Banjaluci na osnovu čl. 65. STATUTA UNIVERZITETA U
BANJALUCI, kad to nije po službenoj dužnosti ( čl. 65.) uradilo Vijeće Univerziteta ({to
je jo{ jedan dokaz da su krivi ljudi
na pravim mjestima), zahtjevamo pokretanje postupka za oduzimanje naučnog stepena magistra i doktora Gojku Savanoviću, ministru za
obrazovanje u Vladi Republike Srpske.
O B R A Z L O Ž E N J E
Član 58. Zakona o univerzitetu Republike Srpske kaže:
“ Naučni stepen doktora nauka može steći kandidat sa odgovarajućom visokom stručnom
spremom koji ispunjava jedan od uslova:
-da ima naučni stepen
magistra i objavljene naučne radove iz odgovarajuće naučne oblasti, ako odbrani pozitivno ocijenjenu
doktorsku disertaciju;
-da ima stručni
stepen specijaliste i objavljene naučne radove iz odgovarajuće
naučne oblasti, ako odbrani pozitivno ocijenjenu doktorsku disertaciju.”
Član 64. Statuta Univerziteta u Banjaluci kaže:
“Stručni stepen specijaliste, odnosno naučni stepen magistra
može biti oduzet ako se utvrdi da
specijalistički rad ili magistarska teza nije rezultat samostalnog
naučno-istraživačkog rada ili su izvršene bitne povrede postupka u postupku sticanja stručnog
stepena specijaliste, odnosno naučnog
stepena magistra.”
Član 65. istog Statuta kaže:
“Postupak za oduzimanje stručnog stepena specijaliste, odnosno
naučnog stepena magistra pokreće
Vijeće Univerziteta po službenoj dužnosti. Inicijativu za pokretanje postupka mogu dati
visokoškolske ustanove, instituti u sastavu Univerziteta i grupa od najmanje pet nastavnika i
naučnih radnika Univerziteta.
U svjetlu citiranih
članova Zakona i Statuta se može zaključiti:
Budući da Gojko
Savanović nije završio
odgovarajući, tj. elektrotehnički fakultet, već Pedagošku školu u Kragujevcu i
Pedagoški fakultet u Rijeci, on
nije ispunio uslove iz čl. 58. Zakona o univerzitetu Republike Srpske,
pa se opravdano postavlja pitanje kako mu je uopšte mogla biti odobrena
izrada i odbrana magistarske teze na Elektrotehničkom fakultetu u
Sarajevu. Zbog toga zahtjevamo
također da se pokrene postupak za
sankcionisanje aktera ovih protivzakonitih radnji kao i da se oduzme zvanje magistra i doktora Gojku Savanoviću jer je
stečeno na bazi kršenja Zakona o Univerzitetu. Tim više,
što je Gojko Savanović, na osnovu ovog zvanja magistra neopravdano stekao pravo da dobije i
doktorsku titulu (također kršenjem citiranog člana 58.), zvanje
docenta na stručnim predmetima iz oblasti električnih mreža (
iako nikad nije slušao bazne predmete iz elektrotehnike), zvanje vanrednog
profesora na ETF Banjaluka ( iako ne ispunjava ni jedan jedini uslov za to),
pa je na osnovu toga dobio još i
funkciju ministra za obrazovanje! Da stvar bude još gora, Gojko
Savanović je najprije završio ZANAT, a zatim Pedagošku akademiju
itd, “šetajući” uzduž i popreko SFRJ skupljajući diplome,
što mu nije smetalo da se bez imalo srama u okviru programa PHARE (program
za promjenu nastavnih planova i programa) deklariše unapred kao Prof. dr Gojko Savanović, specijalista
za nastavne planove i programe, iako je to bilo još prije 2 godine,
a izbor u zvanje vanrednog profesora
(bez ijednog ispunjenog uslova), je upravo sada u toku. Što se tiče
stručnog stepena specijaliste nije poznato da ga je ikad stekao, što
sve znači da se, pored svega
ostalog, još koristi i lažnim titulama !
Ako se ne poduzmu
zakonom propisane mjere da se Gojka Savanovića spriječi u ovoj
“munjevitoj” karijeri, on će
uskoro, sa takvim “intelektualnim pedigreom” postati, na našu opštu
sramotu, čak i AKADEMIK!. Ali to nije samo na našu opštu sramotu
već i na našu opštu
štetu. Jer, mi smo siromašna zemlja i jedini resurs koji imamo za
priključenje svijetu je ljudski resurs, ako ga pravilno obrazujemo, za
što sa ovakvim diletantima u vrhu obrazovne politike zaista nemamo nikakve
šanse. Da je to zaista tako ( ako su uopšte potrebni ikakvi drugi
dokazi osim onih gore navedenih) vrlo ilustrativna je konstatacija jednog
studenta u emisiji NEZVANIČNO emitovanoj 31. 10 2002 na ATV koji se
žalio da se ministar Savanović niti jednom nije odazvao njihovom
pozivu i nije im nikad omogućio da sa njim razgovaraju što im je bilo neobjašnjivo sve dok ga jednom nisu vidjeli na
konferenciji za štampu na kojoj on
NIŠTA NIJE BIO U STANJU DA KAŽE, pa ga je “spašavao” ministar saobraćaja Branko Dokić
(njegov ” mecena”, koji mu je protivzakonito omogućio sticanje zvanja
docenta i vanrednog profesora na ETF Banjaluka), za što nije potreban
nikakav komentar. Zar može da se desi veća sramota za ministarstvo
obrazovvanja, za Vladu, za državu i za narod!?
Također zahtjevamo
da se ispita i da se kazne svi vinovnici promovisanja Gojka Savanovića u
zvanje docenta i vanrednog profesora na ETF Banjaluka tim više što se
sve do pojave Gojka Savanovića kao kandidata, STRIKTNO INZISTIRALO da svi
kandidati za zvanja iz oblasti elektrotehnike
MORAJU IMATI ZAVRŠEN ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET. Pri tom treba
napomenuti da je Gojko Savanović čak TRI puta odbijen na konkursu
za nastavnika iz fizike na PMF Banjaluka, uz obrazloženje da ne
ispunjava uslove iz konkursa jer nije
završio PMF već Pedagoški fakultet. Pa kako je onda mogao
proći na konkursu Elektrotehničkog fakulteta!???
Ukoliko ovo Vijeće ne
izvrši svoje zakonske obaveze, što je u interesu sprečavanja
daljnje erozije ugleda univerziteta i univerzitetskih nastavnika, mi ćemo,
radi zaštite digniteta profesije preduzeti sve druge mjere koje nam stoje
na raspolaganju.
U Banjaluci,
1.
2.
Prilog:
1. Referat za izbor 3.
u
zvanje van. prof.
2. Analiza referata 4.
pod
1.
3. Lista nominiranih 5.
aktera PHARE I
4. Lista nominiranih 6.
aktera PHARE II
5. Članak iz lista 7.
REPORTER
8.
.
Cijenjene kolege, univerzitetski nastavnici!
-Ako ste pravi intelektualac,
-ako ste svoje titule i zvanja stekli na
regularan, po{ten i zakonit na~in,
-ako vam je stalo do digniteta va{e profesije,
-ako vam je stalo do ugleda i budu}nosti na{eg
Univerziteta,
-ako nemate
“orasa u njedrima”,
podr`ite svojim potpisom akciju oduzimanja nezakonito dobijenih
zvanja i titula, a time i eliminisanje kvazikadra koji se deponovao na
Univerzitetu i zako~io sve njegove funkcije. Zbog toga je Univerzitet tretiran
od dru{tva kao parazit, a ne pokreta~ka snaga kao {to bi trebao biti, a titule
i zvanja svih onih koji su ih stekli na zakonit na~in su devalvirane do te
mjere da dru{tvo ne cijeni univerzitetskog profesora ni{ta vi{e nego ~ista~icu
u javnoj administraciji i monopoliziranim firmama. Va{im potpisom otpo~et }e i borba protiv klijentelizma, korupcije i
mafija{tva na Univerzitetu, {to ga je blokiralo i fosiliziralo u
potpunosti.
Ako se ni{ta ne uradi po tom pitanju, tako }e i
ostati do potpune propasti i univerziteta i dr`ave, a tada ni va{e titule i
zvanja ne}e vrijediti ni{ta. A PRAVI
INTELEKTUALCI to ne smiju dozvoliti.
U interesu svih nas je da ovoj akciji daju svoju
podr{ku svi PRAVI univerzitetski nastavnici, jer tad se nad njima ne}e mo}i
primjeniti nikakve represije, jer ako se otjera i ovo malo pravog kadra, ko }e
onda uop{te ostati!!?? I kud to onda vodi?
U ovu akciju treba uklju~iti i studente.
Napomena: NA
^ITAVOM BANJALU^KOM UNIVERZITETU SE NIJE MOGLO NA]I 5 PRAVIH INTELEKTUALACA DA
TO POTPISU!! Na{la su se samo 2 !
Dr Radojka Prastalo
Informatizacija Republike Srpske
O tome koliki je zna~aj uspje{ne informatizacije jednog dru{tva vi{e ne bi trebalo tro{iti rije~i ( bar kad se radi o pismenim ljudima), ali situacija u vezi s tim je u Republici Srpskoj takva kao da su svi nepismeni.
Jo{ 1997. godine sam napisala knjigu [TA JE KOMPJUTER sa namjerom da se otkloni iracionalni strah koji je stanovni{tvo osje}alo prema toj spravici, a sve sa ciljem da se ubrza i olak{a informatizacija na{eg dru{tva. ^ak sam uspjela ubijediti i predstavnike engleske organizacije ODA u neophodnost {tampanja takve knjige, {to su mi oni povjerovali i obezbijedili financijsku podr{ku za {tampanje. Zahvaljuju}i tome knjiga je bila predvi|ena kao besplatan poklon bibliotekama osmogodi{njih i srednjih {kola Republike Srpska. Ali tek tad nastupaju problemi! Ja sam telefonom zvala direktore banjalu~kih {kola da po{alju svoje bibliotekare da preuzmu knjige. Neki, malobrojni, su bili odu{evljeni i do{li li~no da podignu knjige i da se zahvale (npr. direktorica gra|evinske {kole), a mnogi su se oglu{ili na to?! Zatra`ila sam pomo} direktora PPZ (dr KRNETA),ali se on oglu{io na to. Obra}ala sam se ministru Suzi}u, premijeru Dodiku sa molbom da on pomognu, ali su se svi redom oglu{ili. Kasnije sam knjigu poslala i sada{njem ministru Savanovi}u i premijeru Ivani}u, zajedno sa odlomkom iz KNJIGE ZA BOLJI @IVOT NA BALKANU, ali ni njih takve stvari nisu interesovale, a dekan ETF Doki} se ~ak ogradio od te knjige o kompjuteru sa preporukom: “Neka to Rada tamo sama izdaje, bez Fakulteta.”(!?)
Eto, takav je odnos politi~ara RS u vezi kompjutera i informati~kog opismenjavanja stanovni{tva. A {to se ti~e informatizacije dru{tva, situacija je jo{ mnogo, mnogo gora. Ja li~no smatram da u tom veliku krivicu snosi upravo rukovodstvo Elektrotehni~kog fakulteta koje se vi{estruko anga`ovalo u politici a istovremeno zadr`alo i vlast na fakultetu, {to im je smu{ena politika dozvolila. A kako je jedan ~ovjek ipak ograni~enih radnih mogu}nosti, a dan ima samo 24 sata, to su svi poslovi koje su obavljali, nu`no bili samo “otaljavani” a od takvog rada su takvi i rezultati!
Zbog toga nema stru~nih, verifikovanih timova koji bi se na{li na usluzi ovoj posustaloj i zbunjenoj privredi, ve} naprotiv, postoje kojekakvi me{etari koji u sprezi sa partijski-naturenim direktorima nastoje da {to vi{e oplja~kaju radne organizacije koje velike pare daju za kojekakve privatizacione i informati~ke “pakete”, na u{trb plata, zdravstvenog i penzionog osiguranja radnika, a da pri tom niti postaju privatizovani niti informatizovani niti sposobni i za kakav rad i opstanak. Jedan od najdrasti~nijih slu~ajeva je slu~aj u fabrici ^ajavec gdje je jedan takav, od rukovodstva natureni privatizacioni “paket”, pla}en 260 000 DM nekoj firmi iz Novog Sada. Kad su ga poku{ali implementirati, ispostavilo se da ne valja. Tad su platili nekom drugom ( naravno- sve je namje{tano, nema kokursa, garancije i sl) 50 000 DM, da ni nakon toga ne bi bilo ni{ta. Nakon toga su platili jo{ 10 000 DM Ekonomskom institutu iz Banjaluke, koji im je to kona~no nekako uradio. Sli~na situacuja je i po pitanju informatizacije pa zbog toga sli~na pri~a postoji, sigurno, i u svakoj od dosad informatizovanih firmi.
Me|utim, i te firme koje su “ nekako” informatizovane, ne mogu se smatrati odgovaraju}e informatizovanim. Te “ informatizacije” se obavljaju na na~in koji je na Zapadu prevazi|en jo{ prije 20-ak godina! A mi se, navodno spremamo u Evropu?! Zar sa takvim zastarjelim informacionim sistemima? Prilikom razgovora sa jednim sistem-in`enjerom koji ~esto mora da prepravlja takve sklepane i strahovito skupe projekte informatizacije ( za koje su radnicima otete plate) pa ih ~esto sam nanovo pravi, saznala sam da u firmama postoje ljudi ( npr. ra~unovo|e) koji ne}e ni za dlaku da odstupe od starog na~ina rada i tra`e da informacioni sistem podr`ava ba{ takav arhai~an rad, bez obzira {to bi programer mogao da to rije{i na bolji, savremreniji na~in. Pa zar takva informatizacija nije besmislena?! Pa ti ljudi nisu uop{te shvatili za{to se vr{i informatizacija! Oni je smatraju nu`nim zlom kao i neku zakonsku odredbu koju moraju primjenjivati, a koja im ne odgovara!
A nama bi trebala informatizacija koja je bar u ovom trenutku aktuelna u svijetu, s tim da se konstantno prati i prilago|ava svjetskim trendovima, kako bi u trenutku kad nas odlu~e primiti u Evropu, imali sve spremno ( osim {ifara) da se uklju~imo. Me|utim, na{e firme ne samo da ne}e biti spremne, ve} }e trebati vr{iti nanovo informatizaciju, ako do tada uop{te budu jo{ egzistirale, jer }e potpuno propasti s obzirom da dotada{nja informatizacija ne}e mo}i polu~iti nikakav pozitivni rezultat u poslovanju, jer je obavljena tako nestru~no, nedobronamjerno, neodgovorno, smu{eno i spontano.
Dodu{e, prethodna vlast je formirala neku Direkciju za informatizaciju, ali je postavila tamo neke fosile koji su se pokazali samo kao uspje{ni ko~ni~ari informatizacije na{eg dru{tva a ne kao njegovi uspje{ni protagonisti. Navodno da je rukovodilac te direkcije stru~njak za programiranje u CLIPPERU, a to je prevazidjeno jo{ prije 10 godina i danas se rijetko koristi. U svakom slucaju deplasirano je danas, (2002. ) radjenu informatizaciju bazirati na CLIPPERU! Zbog toga bi tu Direkciju trebalo raspustiti i formirati POTPUNO NOVU, SA POTPUNO NOVIM KADROM ( da se virus “fosilizma” ne bi prenio i u novu Direkciju) . Na celu takve institucije bi trebao biti ~ovjek koji je konstantno otvoren za nove ideje, a ako bi se i on u medjuvremenu “fosilizirao”, trebat }e ga hitno smijeniti.
Informatizacija jednog dru{tva je suvi{e ozbiljan i ne jeftin poduhvat, a da bi mu se tako neozbiljno pristupilo kao {to je to slu~aj kod nas. Ni jedno bogato dru{tvo sebi ne bi moglo dozvoliti takav luksuz razmetanja parama kao {to je to u slu~aju gore navedenog primjera “^ajeveca”, koji nije izuzetak, ve} na`alost, pravilo u na{oj dr`avi. Ne mo`e se ni{ta kvalitetno i dugotrajno ostvariti “pre~icom”!
Po{to Elektroterhni~ki fakultet nije bio u stanju da uradi i predlo`i Vladi dobar projekat informatizacije na{eg dru{tva, morala bi Vlada ( uz pretpostavku da bude izuzetno stru~na, dobronamjerna i da shvati va`nost ovog problema) oformiti neko tijelo, agenciju, pododbor, zavod ili sli~no, koje bi bilo NEZAVISNO OD POLITIKE (kao {to se sad navodno poku{ava uraditi sa sudovima) na ~elu kog bi stajala osoba koja nije bila uklju~ena ni u jednu dosada{nju “informatizaciju” firmi ( kako ne bi lo{e navike i metode unijela i u rad ove institucije i odmah je kompromitovala). Ta osoba bi sama sebi odabrala saradnike po jednom jedinom kriteriju: po stru~nosti, po stru~noj ambicioznosti. Njima bi se dao period od recimo 100 dana da naprave detaljan plan, kompletiraju tim koliko mogu i da odrede one koje treba poslati na neke dodatne kurseve u inostranstvo, kako bi bili u stanju da naprave plan za AKTUALNU a ne zastarjelu informatizaciju . Nakon toga oni bi uradili projekte za razne firme (uz prethodnu trija`u po nekim zajedni~kim osobinama), i institucije dr`avnog sistema a zatim bi te projekte uz izvjesne izmjene implementirali u firme {irom RS ( a mo`da i {ire). Vlada bi trebala uvesti obavezu certifikata za verifikaciju onih koji su navodno ve} informatizovani, {to bi tako|er obavljala ova institucija za neku realnu nadoknadu. Prednost ovakvog pristupa bi bila: da su svi ti informacioni sistemi kompatibilni, da su mnogo jeftiniji ( jer se ne mora kod svake firme krenuti “ab ovum”) , da su aktualni , da se u svakom trenutku mogu od strane servisa ove instutucije odr`avati, pro{irivati, mijenjati u skladu sa izmjenom propisa, situacije u okru`enju i sl. Formiranjem ovakve institucije bio bi formiran prvi pravi, zaista stru~ni tim, nekompromitovan uticajem politi~ara, koji bi mogao pru`iti {ansu mladim pametnim ljudima kako oni ne bi i dalje odlazili u inostranstvo, a na{a dr`ava ostala “raskadrovljena” za sva vremena, ili bolje re~eno: do potpune propasti.
A Elektrotehni~ki fakultet u Banjaluci je mogao i morao mnogo toga da uradi. Ako ni{ta drugo da bar informatizuje i informati~ki poveze Univerzitet u BL, a on nije uspio da pove`e niti sebe. Zaista je to sramota, pogotovo kad se ima u vidu da su asistenti i profesori Pedago{ke akademije u Osijeku izradili projekt informati~kog povezivanja SVIH univerziteta i fakulteta u Hrvatskoj i besplatno ga ponudili na upotrebu. Sada studenti od ku}e mogu prijavljivati ispite, povla~iti prijave, tra`iti dokumenta, informacije itd.
Kako su to radile druge dr`ave? Jasno je da ne treba izmi{ljati “ toplu vodu, ne samo zato {to je to nepotrebno i skupo, ve} zato {to se tako gubi dragocjeno vrijeme. U [vajcarskoj postoji tijelo pri ministarstvu financija koje je okupilo stru~njeke sa ciljem da informatizuju sve dr`avne institucije kako bi svi informacioni sistemi bili kompatibilni, a zatim je to tijelo bilo na usluzi svima ostalima koji su imali potrebu da se uklju~e u informacioni sistem [vajcarske. Naravno, danas sve funkcioni{e kao “{vajcarski sat” , a sistem j otvoren i za potencijalne nove korisnike, u hodu se pro{iruje, osavremenjuje, usavr{ava i ide u korak sa vremenom. Kakve li su na{e {anse da to jednog dana uradimo kad se krenulo naglava~ke?
Bez ovakvog pristupa rje{avanju najva`nijeg problema vezanog za budu}nost ove dr`ave, nema ni{ta. Bez toga ostajemo “tamni vilajet” bez obzira na sve te silne pare koje su date za navodnu informatizaciju.
Sigurno izgleda beznade`no da bi se i{ta moglo u~initi ako se ima u vidu sveop{ti haos u kom se nalazi RS, ne samo po pitanju informatizacije nego i {ire, ali najgore od svega bi bilo uop{te ne zapo~eti. Tim vi{e {to je odavno poznato, a ~ak je i u narodnu poslovicu u{lo da “onaj ko je zapo~eo ve} je na pola puta”.
Jer kad se zapo~ne, “klupko po~inje da se odmotava”, i ako su odabrani pravi ljudi, dobronamjerni a ne pohlepni, rezultat ne mo`e izostati. Naravno da }e rezultat u mnogome zavisiti od toga kakav }e odnos politika zauzeti prema tom problemu, koliko }e se ulagati u sticanje novih znanja i kako }e se tretirati taj kadar, u odnosu na politi~are. Ako politika ne postane PROFESIJA kao {to je u normalnim dr`avama, a ne da i dalje bude samo PRIVILEGIJA, ljudi koji }e hrliti u politiku bit }e i dalje samo beskurpulozni lakomci koji }e najprije “ sebi napraviti bradu”, a za druge {ta ostane, a ako ne ostane ni{ta, nije ni va`no. U takvim uslovima }e oni koji se budu osje}ali neopravdano potcijenjeni odlaziti i dalje u emigraciju ili }e prakticirati “bijeli {trajk” na {to ih je dobro nau~io brozizam. To zna~i da nije dovoljno samo formirati neko tijelo koje bi imalo zadatak da provede informatizaciju na{e dr`ave, ve} treba stvoriti i pogodno okru`enje za njihovo djelovanje, a to zna~i izvr{iti POTPUNI REIN@ENJERING su{tine politi~ke infrastrukture. Dosada{nja politi~ka struktura koja se bazira na pohlepi i korupciji i koja i dalje njeguje stav da su politi~ari “od boga dani” ( kao prethodnih 50 godina a mo`da i du`e) ne mo`e polu~iti nikakav pozitivan rezultat. Dok se ne stvori atmosfera u kojoj }e svako biti stimulisan da uradi ono najbolje {to on zna i mo`e za op{ti interes, a time i za svoj vlastiti interes, ne}e se krenuti sa mrtve ta~ke. Naprotiv, tonut }e se i dalje do potpune propasti. Do sada se nigdje, ni na kom nivou i ni u kojoj oblasti nije formirala ni jedna jedina “mom~ad” koja bi uspje{no, na op{te zadovoljstvo, mogla da odradi neki posao. Upravo zato i nema uspje{no odra|enih poslova. A zna se ko je za to kriv: politika i nemoralni, pohlepni, nestru~ni politi~ari ~iji je jedini zadatak bio da rade na stvaranju uslova u kojima }e svi drugi profesionalci mo}i kvalitetno da odrade ono {to mogu i znaju. Po{to nisu izvr{ili taj svoj JEDINI zadatak, glasa~ka ma{ina je davno trebala da ih pozove na odgovornost a ne da im stalno produ`ava mandate!
Tok
izbora Gojka Savanovica u zvanje vanrednog
profesora
Ovo je moja
diskusija za NNV ETF-a Banjaluka data u pisanoj formi, putem PROTOKOLA, koju
PRILA@EM U ZAPISNIK zbog ~injenice {to dekan ETF-a Aleksandar Ili{kovi} ne dozvoljava da i{ta od onog {to ja ka`em na Vije}u u|e u zapisnik, pa ~ak ne
dozvoljava i da i{ta ka`em, bez obzira na ~injenicu da i ovdje va`i ~l.
19. DEKLARACIJE O PRAVIMA ^OVJEKA UN-a
iz 1948, koji ka`e: “SVATKO IMA PRAVO NA SLOBODU MI[LJENJA I IZRA@AVANJA”
Dr Radojka
Pra{talo
Elektrotehni~ki
fakultet NAU^NO-NASTAVNOM
VIJE]U ETF BANJALUKA
Banjaluka
Predmet:
PRIMJEDBE na IZVJE[TAJ komisije za izbor u vi{e zvanje dr Gojka Savanovi}a, ministra za
prosvjetu u vladi RS, i DISKUSIJA
PRIMJEDBE i DISKUSIJA
2. Nije
navedeno kada je kandidat
dobio zvanje docenta i koliko vremena je proveo u
zvanju docenta {to je regulisano Zakonom o visokom
obrazovanju ( 5 god).
Pre{u}ivanje ovog podatka stvara sumnju.
10.
Da li su recenzenti ovih knjiga odre|eni na ETF-u i da li je vije}e
ETF-a prihvatilo te
recenzije, kao {to se IZRI^ITO zahtijeva, (za neke kandidat), s
obzirom da se
pretenduje da su te knjige UD@BENICI, za predmete na koji se kandidat bira u
zvanje
vanrednog profesora?
U januaru ove godine dekan
Ili{kovi} mi nije dozvolio da u~estvujem na konferenciji ITO2 na @abljaku jer
je on procijenio da rad koji mi je bio prihva}en na toj Konferenciji nije USKO
IZ MOJE OBLASTI. Zaista, ovaj rad nije
bio iz oblasti ekstremno visokih frekvencija
ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u svjetlu dana{njih nau~nih trendova bila zaprepa{tena takvim
obja{njenjem. Na zahtjev dekana
dostavila sam mu rad ali tvrdim da ga
dekan Ili{kovi} NIJE ni PRO^ITAO, jer da ga je pro~itao vidio
bi da je rad, pored toga {to je
multisdisciplinaran, u velikoj mjeri i
iz oblasti ELEKTRONIKE, OBRADE SIGNALA
i RA^UNARSTVA, za {to niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast.
Naime, ja radim na predmetima MIKROTALASNA TEHNIKA I RADIOPREDAJNICI , a
RA^UNARSTVO se javilo kasnije i postalo za ve}inu nas ( mo`da ne svima) neophodan alat kojim se slu`imo.
Imaju}i u vidu ovo, ja sam zaprepa{tena ~injenicom da
se u MNOGO VA@NIJOJ STVARI, nego je
jedan rad na jednoj konferenciji, a to
je IZBOR U ZVANJE VANREDNOG PROFESORA,
ru{e sve barijere i natura nam
se da se izabere ~ovjek koji nema niti radova niti knjiga iz predmeta za
koji se bira.
Naime, svi njegovi radovi i knjige su iz
ELEKTROTERMIJE a ne iz oblasti
ELEKTRI^NIH INSTALACIJA I OSVJETLJENJA i DISTRIBUTIVNIH I INDUSTRIJSKIH MRE@A, za koje se bira.
Ako je obja{njenje za to da je to
sve ELEKTROENERGETIKA, zanima me kako takvo obja{njenje nije va`ilo u slu~aju
mog, gore pomenutog rada? Za{to za dr
Gojka Savanovi}a ne va`e isti kriteriji kao za druge kandidate? Da li zato {to
je ministar ili zato {to ima klijentelisti~kih zasluga prema onima koji upravljaju ovim fakultetom zadnjih 10
godina?
Napomena: Ove primjedbe su neophodne da ih bar netko iznese na ovom
Vije}u zbog ~injenice da nismo svi, ni
izdaleka, podvrgnuti istim kriterijima prilikom napredovanja na ovom Fakultetu. Ovdje je, na`alost, klijentelizam
i poslu{nost i dalje osnovni i presudni kriterij za napredovanje, zbog ~ega su
i fakultet i univerzitet, u cjelini,
gurnuti na marginu dru{tvenih doga|anja i poni`eni do krajnjih granica. Stvar je do{la dotle da je plata
univerzitetskog nastavnika ispod nivoa plate ~ista~ice u javnoj
administraciji, Telekomu i dr., odakle se jasno vidi do koje mjere je erodirao
ugled univerzitetskog nastavnika, tj koliko OVO DRU[TVO CIJENI
UNIVERZITETSKOG NASTAVNIKA. A
vjerovatno NE BEZ RAZLOGA.
Ovakvi fakulteti i univerziteti ne mogu pomo}i dru{tvu da se izvu~e iz trajne krize i smatram da su oni sami NAJVE]I KRIVCI za produ`avanje krize u dru{tvu i dr`avi. Vrlo je ilustrativan primjer jedne IRSKE, koja je do prije 15 godina bila izrazito siroma{na zemlja, a koja danas, zahvaljuju}i svojim univerzitetima i univerzitetskim nastavnicima, koriste}i ljudski resurs znanja, do{la u sam vrh evropskih zemalja. Njihov univerzitetski nastavnik ima platu 70 % ve}u od ministra, jer ga irsko dru{tvo tako cijeni.
Zbog svega ovog JA SAM KATEGORI^KI PROTIV
IZBORA dr Gojka Savanovi}a u
Zvanje VANREDNOG PROFESORA jer on ne
ispunjava ni jedan uslov za izbor u to
zvanje na predmete
ELEKTRI^NE INSTALACIJE i OSVJETLJENJE, i
DISTRIBUTIVNE i INDUSTRIJSKE MRE@E.
Ako ovo Vije}e to ipak uradi, ja }u
zabilje`iti imena onih koji su za ovo
glasali i onih koji
su ovo prote`irali i o tome obavijestiti
JAVNOST.
Banja Luka,
1. 10. 2002. Dr Radojka Pra{talo
Dr Radojka
Pra{talo
Elektrotehni~ki
fakultet
Banjaluka
Cij. G. Ivani}!
Osje}am obavezu da Vas obavijestim o ujudurmi
vezanoj za izbor Va{eg ministra dr
Gojka Savanovi}a ( iza ~ega stoji va{ drugi ministasr Branko Doki}) u zvanje
vanrednog profesora na ETF. Kako je takvim izborima ugled univerzitetskog
profesora erodirao do nivoa ~ista~ice, a kako ste i Vi univerzitetski
ptrofesor, smatrala sam svojom obavezom da Vas o tome obavijestim
Ja sam na sjednici NNV-s ETF-a poku{ala da
sprije~im ovu sramotu, ali sam ostala u manjini i jos bila napadnuta i
izvrije|ana od strane dekana Ili{kovi}a koji mi nije dozvolio da pro~itam sva
moja pitanja u vezi sa spornim referatim i ~ak me proglasio LUDOM.
Zato Vam
{aljem moja pitanja i moju diskusiju za Vije}e
da vidim jesam li ja zaista LUDA
{to sam to pitala. Ako se mene smatra
ludom zbog ovoga, OVA ZEMLJA NEMA BUDU]NOSTI.
Banjaluka
1.10 2002. Sa po{tovanjem
Dr Radojka Pra{talo
Na Sjednici
NNVa ETF-a u Banjaluci odr`anoj 1.10
2002. , za izbor Gojka Savanovica u
zvanje vanr. profesora, glasali su ovi
~lanovi Vije}a:
-Ili{kovi} Aleksandar
-Softi} Ferid
-Bundalo Zlatko
-Vlaji} Jelenko
-Baji} Milorad
-Srdi} Milenko
-Hini} Petar
-Bo{njak Krstan
-Mari} Slavko ( suprug aktuelne
ministrice pravde!!)
-Koloni} D`emal
-Vuki} Radmila
-Mari} Petar
-Govedarica Vidan
-Tomljenovi} Ivan ( kandidsat za
predsjednika RS!!?)
-Milankovi} Milo{
-Bo`i} Milorad
-Kordi} Zdravko
To je slika
op}eg stanja na ETF Banjaluka i o~igledno je da je VI[E NEGO TRAGI^NA. @alosno je da 17 ~lanova (od 25)
MORA glasati, iz straha ili iz raznih ra~unica protiv svog
uvjerenja! No ipak, bar malo nade daje podatak da je ~ak ~etvero
ljudi glasalo po savjesti, a ~ak petero
je u dilemi i nije se odlu~ilo da podlegne pritiscima, ucjenama i
trgovini. To je bitna razlika u odnosu na
ranije stanje jer prije rata, kad sam ja izbacivana iz SK, samo jedna
osoba, Bo`o Muti} je demonstrativno
napustio sjednicu, a 1994 povodom mog izbora u zvanje docenta, samo tri osobe “
nisu igrale” u tom prljavom kolu trgovine i hipokrizije: Sedat [irbegovi},
Milan Jovanovi} i Antun Serti}. Sama ~injenica da su sva trojica otjerana sa
ovog fakulteta, koji prije ima karakter kriminaliziranog trgova~kog dru{tva
negoli obrazovne institucije, govori
sama za sebe.
U takvoj bolesnoj,
truloj sredini prolaze referati kao {to je onaj za Gojka Savanovi}a, i to
ekspres, u roku od mjesec dana, a mene se opstruira u izboru u zvanje vanrednog
profesora ve} tre}u godinu, iako ISPUNJAVAM SVE USLOVE ZA TO ZVANJE, dok
GOJKO SAVANOVI] NE ISPUNJAVA NITI JEDAN USLOV. Da li je njegova prednost
{to je strana~ki igra~ ili je poslu{an i podoban ili je mu{ko, ili to sve
zajedno? DOM ZA LJUDSKA PRAVA bi morao
da se stavi u za{titu mojih LJUDSKIH I GRA\ANSKIH PRAVA, i to {to prije, ako vr{i svoju du`nost.
Napomene: O
svemu ovom obavijastila sam, putem protokola,
kao i pro{li put kad se radilo o
manipulisanju sa konkursom, UNIVERZITET, ali su oni ( prorektor Gnjato) taj moj
dopis poslali natrag dekanu ETF-a, tako
da je sve palo u vodu po onoj CK-ovskoj praksi ili onoj turskoj: KADIJA TE SUDI
,KADIJA TE TU@I. Na osnovu tog iskustva ne o~ekujem
ni da }e sada biti druga~ije, jer svi moji poku{aji da stupim u vezu sa g.
Gnjatom i da ga zamolim da ne postupi OPET po onoj “turskoj”, OSTALI SU BEZ
REZULTATA. Naime, ~ovjek se DOBRO OSIGURAO da ga baza NE UZNEMIRAVA!! Zato se i pitam, za {to prima prorektorsku platu?
Upravo zato
moram obavijestiti, ponaosob, ~lanove UNIVERZITETSKOG VIJE]A, tim vi{e {to
je na pretposljednoj sjednici NNV-a
ETF-a dekan Ili{kovi} maksimalno ocrnio UNIVERZITETSKO vije}e zato {to je
promovisalo u zvanje van. profesora dr NIKOLU [PIRI]A, koji po njegovoj tvrdnji
nema uslova ni za docenturu. To mu nije smetalo da odmah na slijede}em Vije}u ETF-a @ESTOKO PROTE@IRA, bez imalo srama i savjesti, Gojka
Savanovi}a KOJI NE ISPUNJAVA NI JEDAN
JEDINI USLOV ZA IZBOR U ZVANJE VANREDNOG PROFESORA!!!???
Dr Radojka Pra{talo
[irina nau~nog pogleda rukovodstva
Elektrotehni~kog fakulteta
u Banjaluci
Vec odavno su nau~nici shvatili da se vi{e ne
mo`e naprijed na ovaj, dosada{nji na~in. Naime, svijet razlomljen
specijalizacijama, pretvoren u lavirint, mora ponovo biti objedinjen. Treba
sru{iti barijere koje je podiglo industrijsko dru{tvo izme|u nauke i ljudi i
izme|u nauke i nauke, a sve radi
ra|anja novog uma kadrog da shvati promijenjeni svijet. U tom }e pomo}i novonastali informativni
poredak, neograni~ena ekspanzija novih tehnologija, promijenjen odnos ~ovjeka
prema svijetu, te obnova i sinteza tradicionalnih nauka. Rije~ je o ukidanju
naslije|ene samodovoljnosti nau~ne specijalizacije, jer vi{e ne va`i ni ona
Dekartova podjela na “ prirodno” i “dru{tveno”, a kamoli podjele unutar
prirodnih nauka ili unutar dru{tvenih nauka! Zato se od novih u~itelja, nastavnika i profesora
tra`i renesansna restauracija cjelovitog razmi{ljanja kao podloga novog
ljudskog obrazovanja i jedini na~in
komunikacije sa nau~nim disciplinama.
Za novi svijet potreban je NOVI ^OVJEK
i nova, kognitivna (
spoznajna), SVEPRO@IMAJU]A nauka.
I mi bi trebali postati dio takvog
svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti upozorenje jednog ministra vlade
Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:
“ U`imo,
u~imo, u~imo jer znanje }e odrediti da li }e neki narodi u budu}nosti uop{te
postojati ili ne.”
Me|utim, mi ne mo`emo da se
razvijamo u tom smjeru jer smo blokirani fosiliziranim umovima fosilioziranih
rukovodilaca prosvjetno-obrazovno-nau~nih institucija. Jedan od drasti~nih primjera koji to
potvr|uje je upravo ovaj koji }u navesti.
U januaru mjesecu dobila sam preko
e-maila ( koji mi je poslao sistem
in`enjer ra~unskog centra ETF-a)
obavijest o odr`avanju nau~nog skupa na
@abjaku, ~iji suorganizator je i na{, ETF Banjaluka. Pored toga, na NNV-u smo ~uli poziv na{eg dekana da se odazovemo
svojim radovima na {to vi{e predstoje}ih nau~nih skupova, {to sam ja, u svojoj naivnosti,
doslovno shvatila. Tako sam ulo`ila
veliki napor da u relativno kratkom roku dovr{im jedan rad i poslala sam ga komisiji za odabir radova za nau~ni
skup IT02 na @abljaku. Obavljena
je STRU^NA recenzija i rad je prihva}en
o ~emu sam obavje{tena. Tad sam (ll. 2.
2002.) dekanu ETF-a Aleksandru Ili{kovi}u predala zahtjev za financijsku
podr{ku za odlazak na taj nau~ni skup.
Kako do l8. 2. 2002. nisam dobila nikakav
odgovor od njega ( a skup se odr`ava od 24. 2. 2002.), to sam se oti{la
raspitati o sudbini mog zahtjeva. Prodekan za nau~ni rad Petar Mari} mi je rekao da sam trebala prilo`iti i rad, {to me veoma za~udilo jer TO SE NIKAD DO SADA NIJE NIKOME TRA@ILO. Uradila sam i to i hitno predala DODATAK sa
prilo`enim radom molbi za financijsku
podr{ku, iako mi nije bilo jasno za{to je potrebno prilo`iti rad ( s obzirom
da dekan nije stru~njak za sve oblasti).
Dana 19.2.2002. sam ponovo oti{la da
se raspitam o sudbini mog zahtjeva. Prodekan Radmila Vuki} mi je rekla da su
prodekani i dekan zaklju~ili da moj rad nije usko iz moje oblasti
(mikrotalasne tehnike) i da oni ne}e mo}i da mi daju saglasnost i financijsku
podr{ku. Zaista, moj rad nije iz oblasti ekstremno visokih frekvencija (
mikrotalasne tehnike) ve} iz ne{to ni`ih (!?) ali sam, u svjetlu dana{njih nau~nih trendova bila zaprepa{tena
takvim obja{njenjem. Dok se u svijetu ru{e barijere ~ak izme|u dru{tvenih i
prirodnih nauka, na ovom fakultetu se postavljaju barijere vezane za
frekvencijski opseg!!!?? Osim toga, u
svijetu, s obzirom da su rije{eni (manje-vi{e) svi trivijalni nau~ni problemi,
a ostali nerije{eni oni multidisciplinarni, forsiraju se ( a ne sputavaju
barijerama)multidisciplinarni timovi i takvi ljudi koji su spremni i sposobni
da rade u takvim timovima i da tamo
poma`u da se prije|e
“rubikon” izme|u razli~itih nau~nih
oblasti. Takvi ljudi se posebno cijene,
za razliku od onoga {to se radi na ETF-u Banjaluka, gdje se ba{ takvi efikasno blokiraju. Ovdje jo{
uvijek va`i ona brozovska ideologija satjerivanja ljudi u razne torove, jer se tamo mogu efikasno
kontroliosati, {to je veoma va`no da ne bi mogli “isko~iti” i ugroziti
neke “standardne veli~ine”. Me|utim, ~ak i u sredinama koje su u na{em
susjedstvu nije tako bilo ni prije 30 godina. Ja se sje}am mog prvog odlaska na
Elektrijadu ( prije skoro 30 godina) kad sam se upoznala sa mojim kolegama iz
Zagreba, asistentima na predmetu OSNOVI ELEKTROTEHNIKE koji su objavljivali
radove i radili magistarski rad iz oblasti telekomunikacija! Na njihovu sre}u,
njima nije bio dekan Aleksandar Ili{kovi}!
Ja znam da su problemi u vezi mene
druge prirode. Naime, radi se o odmazdi za neposluh, koja traje ve} vi{e od 20
godina. U cilju odr`avanja te odmazde,
ni ~injenice ni bilo {ta drugo nije bitno jer `elja za tom odmazdom zasljepljuje, a ujedno je i
duhovna hrana patolo{kim tipovima. Zbog toga se nije ni pro~itao taj moj
rad, jer da se je pro~itao vidjelo bi se da je rad, pored toga {to je
multisdisciplinaran ( medicina i logopedija), u velikoj mjeri i iz oblasti elektronike i ra~unarstva, za {to
niko normalan ne mo`e re}i da nije moja oblast. Naime, ja sam diplomirala na
odsjeku za ELEKTRONIKU i TELEKOMUNIKACIJe, a RA^UNARSTVO se javilo kasnije i
postalo za ve}inu nas ( mo`da ne svima)
neophodan alat kojim se slu`imo. Osim toga, i
predmeti MIKROTALASNA TEHNIKA i RADIOPREDAJNICI su predmeti na odsjeku
ELEKTRONIKA I TELEKOMUNIKACIJE!
Ja bi zaista `eljela da se mogu vi{e
baviti nau~nim radom iz mikrotalasne tehnike, ali mi je to onemogu}eno. ^ak sam
i kompjuter dobila tek prije godinu dana! Osim toga, ja NEMAM NI
SVOG ASISTENTA, iako sam jo{ tri
godine podnijela pismeni zahtjev da se primi asistent za ovaj predmet kako bi
imala s kim raditi. Nisam dobila ~ak ni odgovor! A u februaru 2003. me Vijece na celu sa dekanom Bozicom PRISILILO
da ponovo dr`im sama sebi vjezbe, umjesto da je raspisalo konkurs za asistanta. Za to vrijeme na predmetru za
koji sam ja dobila pozitivno misljenje komisije za izbor u zvanje docenta (
Radioprijemnici) oni i dalje angazuju [unjevarica koji dolazi JEDNOM
GODI[NJE i to za DVA PREDMETA! A o
literaturi i mogu}nosti da nekud odem i ne{to vidim, da i ne govorim! Na ovom fakultetu se tako|er STROGO vodi ra~una da se mene ne
uklju~i ni u jedan projekt. Zbog svega
toga sam poku{ala da na|em izlaz u bavljenju multidisciplinarnim
problemima, ali su mi i tu dosko~ili! Ovaj put “tor”-ovskom politikom.
Ima li itko da uvidi kako se sa ovakvim fakultetom (a mo`da
i univerzitetom?!), zaista ne mo`e nikud drugud nego u propast? [to se to prije
uvidi i ne{to uradi, to bolje za sve nas i za RS, a ako se ne uvidi niti {ta
poduzme, propast je izvjesna.
Dr Radojka Praštalo, Rajka Bosnića 21, Banjaluka, tel 301 361
ili 22 18 45
PRILOG PROJEKTU BORBE PROTIV SIROMAŠTVA U BiH
Većini nas potrebna je država u kojoj će vladati red i
rad. Treba nam demokratska pravna država, u kojoj će se svaki njen
građanin dobro osjećati i u kojoj će svaki njen građanin
željeti živjeti. To treba da je država koja će prepoznavati
interese i potrebe svojih građana, koja će nastojati da im olakša i uljepša život, za
razliku od država kakve smo dosad trpjeli. To treba da bude država koja će znati artikulisati i
poticati pluralizam mišljenja i koja će raditi za interes građana, a ne očekivati da
građani rade za nju. Ali ovo, gledajući sa današnjeg
stanovišta, zvuči kao bajka. Zasad je na terenu sve DIJAMETRALNO
SUPROTNO tome. Kako ustrojiti pravnu
državu u kojoj će se živjeti po načelima zakona, rada,
znanja, stručnosti i morala? Da li je to moguće i kod nas ili je to
za nas, ipak, samo bajka? A to je jedini pravi put za iskorjenjivanje naraslog siromaštva.
Mi već
decenijama živimo u neslobodi i općoj, moralnoj i intelektualnoj
zbrci zbog čega se potpuno urušio sistem vrijednosti, pa
najprije treba raditi na tome da se
uspostavi NORMALAN SISTEM VRIJEDNOSTI u kom je osnov svake vrijednosti rad, njegovi rezultati i osobe koje su
spremne žrtvovati se zarad općeg dobra. Kao korisni saradnici, kako
političarima, tako i naučnicima mogu biti samo oni ljudi koji su
pošteni, dobronamjerni i spremni da
što više nauče i urade, pa takve treba i birati a ne poslušnike, konvertite,
kameleone i “evet efendije”.
Mi smo i dalje konstantno izvrgnuti
sijanju nepovjerenja i straha što
su elementi psihološke kontrole
javnosti, a u funkciji održavanja
jednog sistema (režima) koji ne može ništa drugo ponudit svom
narodu. Posljedica toga je svekolika kriza društva: privredna,
socijalna, politička i moralna.
Strukture političke moći i dalje odlučuju baš o svemu, umjesto da se razvija kultura
političkog dijaloga koja bi omogućila selekciju i konkurenciju, kako
ideja tako i kadrova. To znači da
živimo u bolesnom društvu. A terapija bi bila u jakoj viziji
i dobroj organizaciji za što je
potrebna kritična masa svjesnih ljudi koja bi najprije pokrenula
doobrazovanje i osvješćivanje
naroda. Mentalni sklop našeg stanovništva je još uvijek u
socijalizmu ( ako ne i u feudalizmu), a laž još uvijek dominira nad
istinom, pa se u sklopu toga znanje,
obrazovanje i istina i dalje nipodaštavaju. Upravo zato u našem
društvu još uvijek imaju prođu nesposobni političari i
rukovodioci bez ikakvih vizija, bez sposobnosti i bez pravih znanja.Tako je
svagdje, a naročito u visokom školstvu. Ljude treba obrazovati za
budućnost, ne za ovo što je dosad
bilo.U tom smislu bi trebalo tražiti pomoć od Evrope.
Također, treba se osloboditi totalitarističkog straha pod svaku
cijenu, jer je on najveći
neprijatelj kreativnosti. U strahu se ne može ni racionalno misliti, a kamoli biti kreativan.
Kod nas je najveći dio, od ono malo intelektualnog potencijala što ga ovo društvo ima, izvan sfera odlučivanja što je naslijeđe iz prethodnog sistema koji je potiskivao i marginalizovao prave intelektualce i pamet, općenito. Međutim, bez participacije u vlasti onih najkvalitetnijih, najsposobnijih i najmoralnijih od čega zavisi sudbina ostalih, neće biti nikakvog poboljšanja. Politika se kroz one druge, koji jedini participiraju u njoj, profanisala i izgubila pravi smisao. Iz straha za vlastite pozicije, takvi i ne smiju uspostaviti pravu demokraciju, jer bi ih ona odmah eliminisala. Zato su kreirali partitokraciju u kojoj se svaki segment vlasti mjeri stranačkim metrom, zbog čega imamo negativne učinke koji i dalje sprečavaju prodor stručnjaka u odlučivanje, a što ima za posljedicu loše odluke, krive prioritete i kriminal. Pitanje odgovornosti za kriminal je krucijalno pitanje. Mora se narod uvjeriti da se kriminal ne isplati. Samo to će ga moći zainteresovati za rad. Treba uhapsiti prekršioce zakona, bez obzira tko oni bili. Otuda treba krenuti, a zatim se moramo SVI boriti ( putem izbora, rada u nevladinim organizacijama i dr.) da kvalitetni ljudi dođu na prava mjesta, prave funkcije i da tamo rade posao koji znaju raditi. Na taj način bi se počeo raspetljavati postojeći haos u kom se lako mogu obavljati razne protivzakonite radnje bez ikakvih konsekvenci. Tako je sa privatizacijom, sa kreditima političara, sa budžetom itd.
Kod nas postoji još jedna specifičnost a to je istovremeno egzistiranje javne i zakulisne države ( paradržave) koja u stvari iza kulisa vlada i služi se onom javnom državom u pokoravanju društva. Ona je potrebna zato da bi se osigurao kaos i da bi se u tom kaosu omogućilo stjecanje materijalnih dobara i stjecanje pozicije moći, bez ikakve opasnosti od odgovornosti. Postoje ljudi koji se godinama vrte u vlasti i oni omogućuju kontinuitet toj paradržavi, jer su njima prožete sve strukture javne države i oni tako paraliziraju funkcionisanje javne države za račun paradržave. Jedini način da se ovo riješi je DA SE NIKAD VIŠE NE GLASA ZA ONE “poznate” ( po čemu poznate, po kriminalu, korupciji, nemoralu, obmanjivanju i pljačkanju birača i naroda?), već za potpuno nove i po mogućnosti nezavisnme, vanstranačke kandidate.
Međutim, naivni birači svojim
glasovima kompromitovanim
političärima, u tom pogledu,
idu na ruku, a poslije se čude što nitko ne progoni lopove! A kako i tko da ih progoni kad su im oni
lično, svojim glasom, ponovo dali
mandat, imunitet i legitimitet? To se desilo i na upravo održanim
izborima. Nezrelo glasačko tijelo se odlučilo za dvije NAJGORE
VARIJANTE: ili da ne izađe na izbore ili da glasa za ISTE!!?
Razlog za takvo ponašanje glasačkog tijela je to što je naše društvo još uvijek prevashodno seljačko društvo, koje ne prepoznaje svoj interes u općem interesu i ne shvata važnost svog biračkog prava, čega su stranački lideri duboko svjesni ( jer i oni imaju istu takvu svijest) i zato se trude da se u tom smislu ništa ne promijeni. Zato i drže obrazovanje i prosvjećivanje u zapećku jer ono jedino bi moglo da poradi na obrazovanju građanske svijesti i transformaciji seljačke, ruralne svijesti u građansku. Ovako se navodno ima višepartijski sistem ali se nema vlast političke koalicije već puki ortakluk koji vodi računa samo o interesu stranaka ili još tačnije interesu lidera stranaka. Tako se dešava da stranka ne reprezentira interes građana birača već intres stranačkog lidera i svojih financijera, a to su oni koji su se obogatili na štetu naroda. A da ironija bude veća, birači su joj omogućili da dođe na vlast i da radi to što radi! Takva stranka ne može reprezentirati društveni interes. To je politika ortaštava, trgovine interesima gdje stranke funkcioniraju kao trgovačka društva. A sve to doprinosi siromaštvu, jer siromaštvo kod nas nije mjestimična i slučajna pojava već sveopća i sistemska. U takvoj beznadežnoj situaciji jedino može, za početak, pomoći razvoj civilnih udruženja, pa bi međunarodna zajednica, ako joj je uopšte stalo do toga da se situacija u BiH počne mijenjati na bolje, trebala glavninu financijske pomoći usmjeriti na ekspanziju civilnih udruženja, a naročito onih koja bi radila na prosvjećivanju sveukupnog stanovništva, od nepismenih do univerzitetskih nastavnika, jer SVI SU ONI NEPISMENI po pitanju znanja koja su im potrebna da bi mogli prerasti u građansko demokratsko društvo!
Kod nas još uvijek niti politika niti mediji ne promoviraju dijalog, niti individualne vrijednosti. U jednom normalnom dijalogu mnogo se toga može otkriti i riješiti. Nažalost, mi imamo iskustva samo sa monolozima. A iskustvo govori da monolozi obično završe tragedijom ili zločinom. Zbog toga je teško dostići racionalni cilj kad imamo potpuno iracionalnu politiku, kojoj je osnovna karakteristika vlastohleplje, gramzivost, nemoral i korupcija. Rješenje bi bilo u jednoj sistematičnoj evoluciji u kojoj će sudjelovati mudri dobronamjerni ljudi organizovani u civilna udruženja ili angažovani u politici kao nestranački kandidati. U tom smislu treba mobilisarti cijelu zemlju jer cilj je od neprocjenjive vrijednosti: zajedništvo ljudi i život dostojan čovjeka! A to bi bioJEDINI PRAVI PUT IZLASKA IZ SIROMAŠTVA. Sve ostalo su palijativne metode “gašenja požara” koje daju samo kratkoročna, a ne dugoročna rješenja. Da bi se krenulo u tom pravcu, dakle treba:
n Ubrzati osamostaljivanje sudova i inzistirati na efikasnosti, a paralelno tome i pojačati uticaj međunarodnog faktora (OHR vrlo neefikasan i nezaintertesovan u tom smislu, a postupci u DOMU ZA LJUDSKA PRAVA predugo traju) u zaštiti građana od terora zaostalih staljinista. Zasad ne postoji ni jedna EFIKASNA INSTITUCIJA za to pa staljinizam caruje i na univerziotetu, a građani se ne usude, zbog odmazde, založiti za poštivanje zakona.( Primjer terora na ETF Bnjaluka! ). Zato OHR treba, umjesto svojih neefikasnih službi u kojima radi domaće stanovništvo sa premisama u glavi iz doba real-socijalizma, zamijeniti efikasnim timom stranaca koji će dolaziti na potziv građana čija gradjanska i ljudska prava su ugrožena u kriminaliziranim institucijama sistema. Inzistirati na pokretanju postupaka protiv SVIH prethodnih političara koji su okrali svoj narod i svoju državu, te onih koji su kršili zakone, prakticirali klijentelizam i sl.
n Zaoštriti pitanje ODGOVORNOSTI, na svim mjestima i svim nivoima i uvesti praksu TRAŽENJA OSTAVKE od funkcionera koji su se ogriješili o zakon, moral ili etiku, ili ih naprosto smjenjivati. Osim toga, u zapadnim zemljama i ministri idu u zatvor, tj. za korupciju se odgovara, što kod nas nije slučaj. Zato korupcija kod nas nije “igra na sreću” već “igra na sigurno”. U zapadnim zemljama politika se smatra služenjem i odgovornošću, a kod nas mogućnošću privilegija, bogaćenja, krađe, neodgovornosti i nasilja. To se mora odmah radikalno promijeniti a to može OHR!! Naše stanovništvo je pretežno “amorfna masa” koja je do sad uvijek bila oblikovana i manipulisana za zlo od isto tako zlog rukovodstva. To znači da bi se ta masa mogla “oblikovati” i za dobro, ali je potrebno dobro i dobronamjerno rukovodstvo. Početnu inicijativu u tom smislu bi morao dato OHR jer on jedino ima tu moć, a kad se to desi, tek onda će se moći početi razvijati demokratsk odnosi i institucije sistema. Do tad se ništa dobro neće desiti jer ćemo se konstantno vrtjeti u krug do potpune propasti. To jest, da je OHR na vrijeme odredio i nametnuo okvir ( pravna država, administracija po evropskim standardima, uvođenje institucije konkursa svagdje a naročito na ključna mjesta na univerzitetu i dr) ne bi se uzaludno strtaćilo 5.5 mld $ i 7 godina. Ako ni sad to ne uradi, ni za 500 godina ovdje neće biti ni pravne države ni demokratije! A u demokratskim zemljama koje su dosegle određeni stepen razvitka svih triju vlasti ( zakonodavne koja se poštuje, izvršne koja poštuje zakonodavnu i sudske koja primjenjuje zakone) ima mnogo manje korupcije ( a time i siromaštva), što znači da borba protiv korupcije ( i siromaštva) vodi, u prvom redu, preko uspostavljanja pravne države. Uz to, kod onih najmanje korumpiranih, i domet demokratije je najviši, što znači da se i istinskom inplementacijom demokratskih normi također obuzdava korupcija. Kod njih su kontrola i transparentnost javnih funkcija velike jer porezni obveznici imaju i pravo i naviku da pitaju gdje, šta i koliko se potrošilo iz budžeta. Nema tajni u državnom budžetu! Ako se prisile političari da za svaku marku koja se potrošila iz budžeta moraju podnijeti izvještaj, kako parlamentu tako i javnosti, onda se drastično smanjuju mogućnosti za korupciju. Treba debirakratizovati gradsku upravu, jer prema nalazima analitičara u RH, najveći stepen korupcije je baš u gradskoj upravi!
n Potrebno je da parlament formira razna vijeća nacionalne sigurnosti i djelotvorne antikorupcione timove, da se uključi nezavisno sudstvo i da svi zajedno progone tu pojavu, a ne da neki opstruiraju i sabotiraju taj progon, jer su sami uključeni u kriminal. Također treba staviti u obavezu sudsvu da ispita svaki slučaj korupcije i kriminala o kom pišu novine, pogotovo ako su ta pisanja argumentovana, a ne samo da čekaju formalnu prijavu. U ovo doba kad još uvijek caruje staljinizam, a građani nemaju zaštite niotkuda ( čak ni od međunarodne zajednice), malo tko će se i usuditi da podnese prijavu.
n OHR je u mogućnosti da nametne zakon o ograničavanju broja funkcija koje vrši(!) jedan političar, jer se to “vršenje” svodi samo na skupljanje apanaže i njihovo bogaćenje, umjesto da se od tih sredstava još netko izdržava radeći poštenije svoj posao nego što ga rade takvi “višestruki funkcioneri”, pa bi to morao da uradi. Također OHR i MMF, kad su mogli da ograniče one mizerne penzije, mogli su i morali da ograniče i enormna primanja političara, jer je neumjesno da nam je zemlja siromašna kao Bijafra, a da nam političari imaju veća primanja nego političari u bogatoj Švajcarskoj, Njemačkoj i dr. Oslobađanjem tako uzurpiranih funkcija za mlade nezaposlene osobe i oslobađanjem sredstava na osnovu limitiranja primanja političara koja bi se mogla upotrijebiti za podsticanje poduzetništva ( što su uradili u Mađarskoj), doprinijelo bi se također borbi protiv siromaštva. Tome bi se doprinjelo još u znatnijoj mjeri time što bi sad te funkcije bile deblokirane i osobe koje bi bile postavljene da rade te poslove bi to zaista radile što bi se odrazilo na poboljšanje efikasnosti društva, a time i na smanjenje siromaštva. Vrlo ilustrativan primjer za takve slučajeve je Elektrotehnički fakultet u Banjaluci gdje je Branko Dokić “dekanovao” prethodnih 10 godina, a za to vrijeme vršio razne političke funkcije, te mu je fakultet bio zadnja rupa na svirali. Medjutuim, on je, sjedeći na toj funkciji BLOKIRAO razvoj fakulteta koji je u tom periodu “ dopustio da svi vozovi “ njegovog razvoja i napretka prođu!. Tako fakultet, od kog se to objektivno očekivalo, nije NIŠTA uradio na informatizaciji države i društva, nije prilagodio planove i programe za edukaciju kadrova potrebnih ovom trenutku, nije postao glavni provajder, nije obezbijedio ekipu za razna mjerenja i certifikate potrebne privredi i državi ( za što se i dalje plaća fakultetima iz Hrvatske, Slovenije i dr) itd, itd.
n Inzistirati na donošenju zakona kakav postoji u Mađarskoj a odnosi se na ograničenje ukupnih primanja političara najviše do visine 2-3 plate srednješkolskog profesora, koji je doprinio tome da bavljenje politikom postane profesija a ne nezaslužena privilegija ili najsigurniji biznis! Osim toga, mađarski politričari ne mogu primiti svoju platu dok platu ne prime srednješkolski profesori. A kod nas i plata univerzitetskog profesora kasni po 4 mjeseca, a političari sve APANAŽE primaju na vrijeme ili unapred!!
n OHR bi trebao svoje pravo da zabranjuje rad stranaka češće koristiti, a ne samo jednom (u slučaju Radikalne stranke RS).Ima mnogo stranaka koje su to bar isto toliko zaslužile, a to su one stranke koje sa raznim zlonamjernim izjavama (SDA, Stranka za BiH, SDS, HDZ i sl.) stalno iznova siju strah i nepovjerenje kod naroda zbog čega on ponovo i ponovo glasa za nacionalističku opciju umjestio za građansku ( kao što se desilo i na ovim najnovijim izborima), čime se konstantno odlaže početak pozitivnih promjena u društvu i državi.
n Kao nasušni hljeb, ovoj državi i narodu je potrebno uvesti instituciju konkursa sa obaveznim izlaganjem plana i programa rada kandidata koji konkurišu za rukovodilačke funkcije.
n Izvršiti radikalnu reformu obrazovanja i DEBLOKADU i DEFOSILIZACIJU univerziteta, gdje je nekolicina amoralnih tipova dobila akademske titule na bazi trgovine i klijentelizma i na osnovu toga “zakočila” fakultete i univerzitete kako bi spriječila pristup onima koji su im opasna konkurencija. Na taj način su sebi obezbjedili rektorovanje i dekanovanje do penzije! Univerzitet bi trebao, po definiciji, biti pokretač pozitivnih promjena u društvu i rasadnik novih znanja, a ovakav kakav jeste, gurnut je na marginu i ponižen do krajnjih granica, tako da je plata univerzitetskog profesora ispod nivoa plate čistačice u monopoliziranom Telekomu i u javnoj administraciji! Zato treba obaviti objektivnu reviziju akademskih zvanja uz angažman stručnjaka, za RS iz Zagreba, a za Federaciju iz Beogrda. Ograničiti broj mandata dekana i rektora na jedan do dva u čitavom RADNOM VIJEKU, kako ne bi imali VJEČNE DEKANE i VJEČNE REKTORE
n Obezbijediti konkurenciju TELEKOMU, kako bi cijene telefonskih usluga bile primjerene siromaštvu države i na taj način olakšale pokretanje privatnih poduzetničkih inicijativa, koje zamru od same pomisli na visinu telefonskog računa koji isporučuje TELEKOM.
n OHR bi mogao i morao tražiti TRANSPARENTNOST svih budžeta od lokalnih do državnih, a pogotovo transparentnost trošenja kredita i donacija, ako je zaista tu zato da nam pomogne da postanemo normalno društvo.
n Također bi mogao zahtijevati od javne administracije na svim nivoima da smanji broj zaposlenih i debirokratizuje se. Naime, u javnoj administraciji još uvijek radi po 10 ljudi na jednom radnm mjestu.što je ostalo iz real-socijalizma kad se tako rješavao problem nezapopslenosti uzrokovan neefikasnošću politike . Treba im NATURITI EVROPSKE STANDARDE organizovanja i efikasnosti. Samo tako ćemo jednog dana stići u Evropu.
n Intenzivirati rad i podstaći omasovljavanje učešća u nevladinim udruženjima, što se može postići time da se za to izdvoje znatnija sredstva ( kao što to čini PHARE u RH) i da se udarni termini PBS ( poslije DNEVNIKA) ne koriste za emitovanje trećerazrednog sporta već za promovisanje nevladinih udruženja, i njihovog rada, kad se već ne može dobiti čitav kanal kao što se ima u Mađarskoj. Mi bi se po mnogo čemu mogli ugledati na Mađarsku čija se državna administracija odrekla dijela svojih primanja da bi financijski pomogla razvoj građanskih organizacija i pomogla njihove akcije Osim toga, NVO treba da ima svoj pano na najfrekventnijem mjestu u naselju ili gradu. Važno je ne zanemariti grad na račun sela, jer svijest navodnih građana nije bitno drugačija od svijesti seoskog stanovništva, bez obzira na formalnu naobrazbu.
n Deblokirati medije i zahtjevati od njih da nizom reportaža o pozitivnim primjerima uspješnog poduzetništva edukuju stanovništvo u tom smislu i tako doprinose borbi protiv siromaštva. Zahtjevati od medija da promovišu dijalog. A to je osnovni preduslov da se počnu iznalaziti bolja rješenja. Jer, više ljudi više vidi i više zna. A mi smo dosad bili izvrgnuti samo samovoljnim odlukama narcisoidnih, kratkovidnih i ograničenih pojedinaca. Dijalog je jedna od najvrednijih metoda da bismo se kao ljudi povezali i da bismo probudili u sebi kreativne snage. Tog dijaloga nema, ni u porodici, ni na radnom mjestu, ni među raznim grupama. Bez dijaloga nema rješavanja problema. Dijalog oživljava strukture koje su na vlasti i one koje su u opoziciji. I javno mnijenje je u demokratskim državama faktor koji ima neprolaznu vrijednost. U demokratskim zemljama postoji razvijeno javno mnijenje, javni mediji i odgovorno novinarstvo. Kod nas javnog mnijenja ili nema ili je instrumentalizirano i izmanipulisano od strane aktuelne vlasti
n Inzistirati na uključivanju mladih u sve aktivnosti i pomagati im da se snađu u poduzetništvu. U tom cilju maksimalno pojednostaviti, zasad komplikovanu, skupu, krajnje birokratizovanu proceduru pokretanja poduzetništva koja je zaostala iz real-socijalizma gdje je imala zadatak da uguši svaku eventualnu inicijativu u tom smislu. Mladi, jedina nada i šansa ovog društva i države, pakuju kofere i odlaze, što je dvostruka šteta jer, osim što gubimo njih, kreativni mladi ljudi odlaze pa neće tko imati stvarati ni nova radna mjesta za dolazeće generacije. Politika se prema njima odnosila podcjenjivački desetljećima i stalno ih je gurala na marginu, odakle su mnogi otišli preko granice. A oni su najsposobnija radna snaga! Mladih ljudi uopće nema u politici, u menadžmentu i dr. Preduzeća otkupljuju ratni profiteri koji uglavnom imaju u glavi premise stečene u prethodnom režimu. Zato će ta preduzeća, uglavnom propasti. A da su za 1 marku bila data mladima na upravu, možda ne bi propala. Za razliku od situacije kod nas, u razvijenim zemljama mladi imaju prednost. Njima se omogućuje da odmah, čim se prijave na tržište rada, mogu početi živjeti u blagostanju. Da ne bi izgubili to blagostanje, oni će se maksimalno zalagati da dobro rade i to je najbolji mogući motiv. Zato banke i financijske institucije odmah opsjedaju mladog čovjeka i nude mu po povoljnim uslovima nabavku svega što mu je potrebno: od kuće i opreme za kuću pa sve do automobila i mirovinskog osiguranja. Time se mladi zadužuju u ime svog potencijalnog rada. Ako želi još više, mora još više i bolje raditi. U tome ga nitko ne ograničava. Mladi bi se lakše transformšu u novu poduzetničku elitu koja je našem društvu potrebna kao hljeb nasušni, nego ovi srednje generacije u čijim glavama su duboko ukorijenjene premise poslušništva, nerada, neinicijative, nerazmišljanja, hipokrizije, mešetarenje i sl. iz real-socijalizma.
n Zakonski riješiti, po uzoru na zapadne zemlje, financiranje stranaka jer korupciji doprinosi i neriješenost pitanja financiranja političkih stranaka, a to automatski doprinosi i povećanju korupcije i siromaštva jer se preko partijskih direktora i funkcionera pljačkaju plate radnika, penzije i plate budžetskih potrošača i dr. Zapadne zemlje su to regulisale zakonima baš u interesu smanjenja korupcije, a kod nas je to “regulisano” postavljanjem stranačkih direktora i poslušničkih upravnih odbora, što ima za posljedicu pljačkanje preduzeća i radnika i enormnu korupciju, i zahvatanje u budžete.
Imajući u vidu sve ovo gore rečeno, očigledno je da naše društvo treba da prođe kroz intenzivnu REFOLUCIJU ( ne revoluciju već REFOLUCIJU), koja istovremeno uključuje reformisanje i evoluciju. Kroz historiju se pokazalo da revolucije ne doprinose rješavanju problema. Naprotiv. Zbog toga se preporučuje institucije popravljati a ne rušiti. To je jeftinije i efikasnije nego, kao u Latinskoj Americi ( a ja bih rekla i na Balkanu) mijenjati režime državnim udarima i ratovima, jer se time obavezno sruše sve institucije i moraju se ponovo graditi, sa svim svojim pratećim greškama, umjesto da su bile samo popravljane kao što su radili Švajcarci koji danas imaju INSTITUCIJE KOJE SAVRŠENO FUNKCIONIŠU. Upravo zato što se kod nas tako nije nikad radilo mi smo konstantno SIROMAŠNO DRUŠTVO, a to znači, ako promijenimo ove “loše navike” vječitog rušenja i razaranja država, institucija i svega ostalog i umjesto destruktivnosti počnemo prakticirati konstruktivnost, imamo šansu da se izliječimo od siomaštva!
Napomena: Na
konferenciji odr`anoj u Banskom dvoru na ovu temu nije se
uop{te niti po{lo sa ovih pozicija. Donesena je iz krugova vlasti u Sarajevu
neka debela kupusara u kojoj je navodno bila sva strategija za borbu protiv
siroma{tva, a u stvari nije bilo ni{ta, {to dokazuje potonja situacija na
terenu. Nakon {to su potro{ene pare koje su bile namijenjene borbi protiv
siroma{tva, niti jedan gra|anin na terenu nije manje siroma{an. Naprotiv.
Medjutim, mnogi od onih koji su “radili”
na tom projektu su postali mnogo bogatiji..
A cifra koja se spominje da je data Bosni i Hercegovini za oporavak je
jo{ uve}ana ovim sredstvima koja su stra}ena za navodnu borbu protiv
siroma{tva..
Dr Radojka Praštalo, Rajka Bosnića 21, Banjaluka, tel 301-361
ili 221-845
Doprinos obrazovanja i prosvjećivanja borbi protiv
siromaštva
Ništa se ne
može postići bez prave
nauke, bez kvalitetnog
školstva, i bez jakog intelektualnog života koji bi
donijeli kvalitetna rješenja za
svaki segment javnog života . Već godinama ( ako ne i oduvijek)
većina ministarstava ne shvaćaju svoju ulogu. Ministarstva nisu mjesta gdje se kreira
politika, već su to mjesta gdje se politika provodi! U nauci i
obrazovanju to najviše dolazi do izražaja, a dok
god ministarstva i političari, a ne pravi naučnici budu kreirali
politiku u nauci i obrazovanju, do tada nećemo ni pristići svijet.
Inače, kvaliteta je apsolutno zapostavljena u svakom pogledu, pa
nema ni kvalitetnog školstva, ni kvalitetnog zdravstva, ni kvalitetnih
kadrova, ni kvalitetnih političara. Zato nema ni kvalitetnih
rješenja! Nije tome razlog samo siromaštvo i isticanje u prvi plan potreba da se napuni
želudac, pri čemu ipak treba imati na umu, ako se okrene samo prema
želucu, neće se daleko
stići. . U pitanju su i posljedice višedecenijske negativne
kadrovske selekcije koja je omalovažavala kvalitet i forsirala nekvalitet
i poslušnost, zbog čega su zapostavljene istina, ljepota i stvarna
sloboda pojedinca, a što je i bilo u službi forsiranja nekvaliteta.
Naprosto se nisu ostvarile veze
između nauke i vlasti i kod nas se nikad nije vladalo na naučnoj
osnovi, već uvijek na bazi voluntarizma i dilentatizma. Otuda i toliki pogrešni potezi. U razvijenim zemljama su ipak naučna
saznanja na raspolaganju političarima i
oni se koriste sa njima.
Čitava nauka i
prosvjeta su došle u težak položaj. Štaviše, nauka kao
sistem uopće ne funkcionira, tj.
nema je jer pod sistemom se podrazumijeva skup mjera, propisa i ponašanja
koji imaju jedan cilj, a to je unapređenje djelatnosti u kojoj djeluju. Da
li išta takvo postoji u vezi sa naukom kod nas? Takva vrsta razumnog,
argumentovanog, utemeljenog promišljanja sistema nauke kod nas ne postoji.
A nije postojalo ni zadnjih pet decnija. Skoro isto važi i za prosvjetu i
obrazovanje. To znači da ni nauka ni obrazovanje nemaju ni izdaleka onu društvenu vrijednost i priznanje
koje bi trebale imati. Nije li apsurdno da jedan delegat u općinskoj
skupštini, koji ne bi mogao bito ni asistent na fakultetu, ima i do 6 puta
veću platu od univerzitetskog profesora!?
A kad tako platite univerzitetskog profesora, on će “tezgariti”
kojekuda da bi preživio, a kvalitet njegovog takvog rada će
biti-nula! Zato od njega ne možete ni očekivati rezultate, što
ima za posljedicu da se na ta mjesta
uvlače i ljudi kojima tu nije mjesto. A staviti obrazovanje u kontekst
evropske integracije je vitalni interes svake države u tranziciji, pa i
naše. Obrazovanje je ključ ikakvog progresa.A univerzitet bi trebao
biti mjesto na kom se obavljaju proučavanja, čuvanja i
protežiranja osnovnih intelektualnih, duhovnih i naučnih vrijednosti,
dok se u srednjem i osnovnom obrazovanju stiču sva neophodna znanja potrebna čovjeku da bi se mogao adekvatno snalaziti u današnjem prostoru i vremenu
Pored toga, stranački kriterij je i ovdje
dominantan. Ministar, koji je stranački čovjek, postavlja direktore
škola, koji su također stranački ljudi. Time je sve
rečeno. Zato nemamo čak ni
model kako bi obrazovanje trebalo izgledati. Sve je spontano, a iskrsli
problemi se rješavaju palijativno a ne sistemski, uostalom kao i u svim
drugiim oblastima našeg društva. A imati model znači
promišljenu teoriju, promišljenu praksu, promišljenu
organizaciju obrazovanja. Zato još uvijek imamo staromodan sistem
obrazovanja koji uopće ne brine kakav je njegov proizvod. Sve je onako,
kako slučajno ispadne! Tako se dešava da se proizvodi kadar kakav je
jedva nekad imao prođu, a ne kadar
kakav je danas potreban. Zato taj kadar nitko ne treba i on se gomila na birou.
Istovremeno nedostaje druga vrsta kadra koji se ne obrazuje u našem
školstvu. Evropski model
obrazovanja se kontinualno prilagođvao promjenama u društvu i
privredi tako da on odgovara potrebama
današnjice jer odgaja i obrazuje kadar za današnje partnerske odnose. Partnerstvo
na nivou teorije, na nivou školskog menadžmenta, na nivou svakodnevne
prakse: škola, roditelji, zajednica, lokalne vlasti, nevladine
organizacije. Svagdje se formiraju timovi. Posebno treba naglasiti da bez
KONSTANTNOG OBRAZOVANJA nema ništa, ništa neće ni biti, čega
još NITKO u našim vlastima nije postao svjestan. Vršioci vlasti
su toliko zaparoženi da ne mogu vidjeti ŠTO SU PRIORITETI ovog
društva. Jer, da mogu, nauka i obrazovanje bi bili određeni
kao prioriteti iz razloga što se i kuća gradi od temelja a znanje i
obrazovanje su temelj svakog stabilnog
društva. Upravo zbog neshvaćanja nauke i obrazovanja kao temelja,
naša barkica se ljujlja na talasima kao ljuska od oraha i prijeti joj
potapanje.
Dakle, obrazovni sistem je
osnov svega, a kvalitetnog obrazovanja bez kvalitetne nauke, nema. To je krug u kom se stvar vrti i gdje
treba hrabro zakoračiti u smislu
većih ulaganja. A taj sistem je više nego podcijenjen. Pa sa čim
se onda misli izaći iz krize i iz siromaštva, koje je nužna
posljedica krize uzrokovane, prvenstveno, marginalizacijom obrazovanja,
prosvjećivanja i nauke!?
DODATAK o situaciji u OBRAZOVANJU, NAUCI i PROSVJETI u RS
Kakve radnike i kakvo znanje
traži današnja privreda i
društvo? Hoće li kvalitet ljudskog znanja biti glavni resurs u vremenu koje je pred nama? Koliku će
cijenu platiti naši građani zbog kašnjenja promjena, zbog
korupcije, kriminala i nesposobnosti vladajućih struktura da nađu
kvalitetnu strategiju izlaska društva iz krize? Kako zemlju izvući iz
začaranog kruga velike nezaposlenosti i niskog životnog standarda i
kako osigurati sredstva za investicije i nova radna mjesta?
Sad se, navodno, mijenjaju
vlasti, a sve ostaje isto, jer se samo promjenom vlasti ne može
promijeniti psihologija čovjeka. Za to je potrebno mnogo više:
PROSVJEĆIVANJE I OBRAZOVANJE. Treba odgajati narod preko javnih
sudjelovanja, novina, televizije, radija. Treba govoriti o pravim temama.
Znači, učiti cijeli život, da bi se došlo do onoga
što se danas naziva DRUŠTVO ZNANJA. To je ujedno i sinonim za
informacijsko društvo jer je znanje inteligentna upotreba i analiza
informacija. Za društvo znanja
potrebno je ispuniti mnogo uslova:
treba imati dobru infrastrukturu,
obrazovane ljude i atmosferu koja
teži stvaranju društva znanja. To bi nam omogućilo da
proizvodimo softver koji je danas svuda veoma tražen. Ali, za proizvodnju softvera neophodni su
ljudi sa visokim znanjima. Ta djelatnost mnogo zavisi o ljudima i ljudskom
faktoru, što mu je i prednost i mana.
Mi dosada nismo bili planeri svoje budućnosti, već smo stalno
bili zatečeni u prostoru i vremenu koje nas gazi jer nemamo ljudi doraslih
pitanjima promišljanja naše budućnosti. Ili ih nemamo ili
im nije dopušteno da pristupe jer
su sve društvene uloge unaprijed podijeljene među
rođacima, poslušnicima, poltronima i sličnima, tako da se
manipulacija sa ljudima nastavlja jer nema tko, u njihovo ime, da protiv toga
podigne svoj glas. Navedimo samo jedan takav drastičan primjer:
Ministar za obrazovanje
RS, Gojko Savanović je iz više razloga antireklama za obrazovanje i
prosvjetu RS. Ili još gore: on je njena slika i prilika a trebao bi
biti uzor i primjer budućim
generacijama!I ne samo to: on je i velika opasnost, da ne kažem
sabotaža! Evo zašto: Čovjek je redovno završio samo zanat
za električara! Sve druge diplomice je napabirčio na razne
načine širom bivše SFRJ. Tako je 1989.čak dobio i titulu magistra elektrotehnike (!)
na ETF Sarajevo, iako je posve nejasno kako je mogao uopće zadovoljiti
statutarne i zakonske uslove i prijaviti magistarski rad iz elektrotehnike kad
nije završio elektrotehnički fakultet!! Da stvar bude još gora,
on je 1995. čak i doktorirao elektrotehniku (????!!) na fakultetu u
Čačku! Ohrabren takvim “uspjesima”, i klijentelistički vezan sa
dekanom ETF Brankom Dokićem, olako je dobio i zvanje docenta na predmetima
iz oblasti energetike, iako nitko normalan ne može shvatiti kako može
jedna osoba magistrirati, doktorirati, dobiti zvanje docenta na predmetima iz
oblasti za koju nije NIKAD SLUŠAO I POLAGAO TEMELJNE PREDMETE kao što
su Teorijska elektromagnetika, Teorija električnih kola i sl.
Navođenje dokaza koliko je
naš obrazobni i naučni sistem propusan za kvazikadrove,
zaključit ću podatkom da je
Gojko Savanović, dvije godine nakon dobijanja zvanja docenta, glat prošao na NNV-u ETF
Banjaluka, u režiji dekana Aleksandra Iliškovića, a u
kooperaciji sa Dokićem i u zvanje VANREDNOG PROFESORA, iako NE ISPUNJAVA NI NEDAN JEDINI USLOV ZA TO
ZVANJE!!!
Usput da se napomene još i to, da je Gojka
Savanović vanredno završio
Pedagošku akademiju u Rijeci i da
su ga sa diplomom te Pedagoške akademije odbili 3 puta na konkursu
za zvanje docenta na predmetu
fizika, na PMF Banjaluka, uz
obrazloženje da nije završio
odgovarajući, tj. PMF fakultet!!
A zamislite, to što nije završio elektrotehmički fakultet
već Pedagošku akademiju nije bila prepreka Branku Dokiću i
Aleksandru Iliškoviću da ga
“proguraju” u zvanje docenta, pa zatim
i u zvanje vanrednog profesora na
Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci! Nažalost,
obrazovno-naučni sistem u RS ni izdaleka nije tako “propustan” za one
kadrove koji imaju potrebne i dovoljne uslove za napredovanje, ako nisu u klijentelističkim aranžmanima sa
rukovodstvom fakulteta i univerziteta.
Upravo zbog toga se medju univerzitetski kadar deponovalo svega i
svašta zbog čega se ugled i efikasnost ove institucije srozali do dna, pa ovo društvo ne cijeni
univerzitetskog profesora ništa više nego čistačicu,
što nije bez razloga. U takvim uslovima ostaje bez odgovora pitanje : Tko
će onda izvesti ovo društvo iz kaljuge u koju su ga takvi “kadrovi”
doveli kad se u najelitniju instituciju, univerzitet, infiltrirao takav “kadar”
koji je potpuno zablokirao sve
njene časne i obavezne funkcije? Posljedica ovakvog
stanja je i dalje rastuće siromaštvo društva, jer namaju odkud
doći ideje i inicijative za liječenje ove bolesti.
Što je
najžalosnije, ovakav kadar, zakićen tako stečenim titulama uspinje se do samog vrha političke
vlasti, pa jedan Gojko Savanović, ministar za obrazovanje (!!??) po sili funkcije učestvuje i u programu PHARE kao predstavnik RS i tamo, osim što već odavno izigrava
prof. dr-a, izigrava još i SPECIJALISTU ZA NASTAVNE PLANOVE I PROGRAME.
Može li se uopće zamisliti koliku štetu može proizvesti
jedan takav diletant, sa takvim “intelektualnim pedigreom”, na takvoj,
životno važnoj funkciji za narod RS kao što je ministar
obrazovanja? Tim više ako se ima u vidu da smo mi siromašna zemlja i da nam je jedini resurs- ljudski
resurs uz uslov da ga adekvatno obrazujemo. Samo nas on
može priključiti Evropi. Zato bi oblast OBRAZOVANJA i PROSVJEĆIVANJA trebala biti pod
najstrožom kontrolom kako se tu ne
bi desili propusti i sabotaže. A kod nas tim resorom upravlja čovjek
koji ne može biti ni svjestan važnosti tog resora, jer da jeste
svjestan, sa takvim naučnim i
pedagoškim “pedigreom” ne bi se ni usudio da se toga prihvati. A to
što se toga prihvatio i to što su ga oni drugi tu doveli, ne
može se protumačiti nikako drugačije nego po onoj narodnoj:
“Budal(-ama)i je more do koljena”.
A mediji, umjesto da bruje o
tome, oni ćute. A mediji bi
trebali biti: etični, slobodni i odgovorni. Na njima je da kritikuju negativne pojave u društvu, da
potiču dijalog i toleranciju i da promovišu nauku, kulturu,
kreativnost i opće dobro. Da nas objektivno i cjelovito informišu o
svemu što se događa, a bitno je za nas i naše pojmanje svijeta. Trebali bi biti bitan faktor
demokracije. Zadovoljavaju li naši mediji ijedan od ovih zahtjeva? Ili su
i oni, naprosto, slika naše javnosti i društva u cjelini i da li im
se povinjiju umjesto da ih podstiču na promjene?
Nažalost, imajući u vidu prethodno rečeno,
moramo zaključiti da mi nemamo ni izdaleka medije kakve bismo trebali
imati. Umjesto toga, naši su
mediji servis aktulne politike,
promotor belosvetskog i domaćeg
kiča i trećerazrednog sporta. A jedna od osnovnih uloga
medija, obrazovanje naroda, je potpuno zapostavljen
Uslov bez kojeg se ne može u medijima, u kulturi, u životu
jest kritičko mišljenje. Na
razvoju takvog kritičkog mišljenja mogli bi kroz stalne kolumne u
nedeljnim časopisima uticati vrhunski intelektualci, ako ih uopće
imamo. Oni bi trebali izložiti pojednostavljenu naučnu analizu pojava
i problema u našem društvu,
sa sugestijom za njihovo rješavanje.
Iz takvih kolumna bi stanovnišvo, ako se nekako navede da čita
novine, moglo mnogo naučiti, prosvijetiti se i osvijestiti se, pa ne bi
više radilo u korist svoje štete, ili ne bar u tolikoj mjeri. Ova
uloga medija je potpuno zapostavljena.
Umjesto toga, mediji su sebi dozvolili jedan ponižavajući
položaj u kom se politika javlja kao naručitelj, kao gospodar
Istina bi trebala biti
dostupna svima i ona bi trebala odgovarati svima. Samo je istina u službi
stabilnog i kontinualnog progresa pravi intelektualci nisu omiljeni kod
političara jer oni naprosto ne mogu negirati istine, bez obzira na to jesu
li to istine do kojih su došli
oni lično, ili netko drugi. Intelektualac, da bi to ostao, mora braniti
istinu. A to nijednom našem dosadašnjom političaru nije odgovaralo. A bez istine i istinite
dijagnoze, nema nikakbvog “liječenja”.Zato je najprije potrebno spoznati šta se to i zašto dešava kod nas. Treba pojave
nazvati pravim imenima, treba objasniti ova kaotična postkomunistička
zbivanja.
Veliki grijeh intelektualaca
je njihov oportunizam, koji im negira status intelektualca. A taj oportunizam
im donosi kratkoročbu dobit i kao
takvi mogu funkcionisati u lokalnoj zajednici gdje nije uspostavljen pravi
sistem vrijednosti, ali u svijet nikako. Ali nitko ne želi biti
žrtveni jarac, a zaštite i podrške niotkuda!
Za sve je kriv
stranački sistem kakav se kod nas uspostavio. Međutim, da se ne bi
pogrešno shvatilo, stranke jesu institucije po kojima se prepoznaje
demokracija, tj. višestranačje je
NUŽAN USLOV za demokraciju ali nije i DOVOLJAN.
Višestranačju treba suprotstaviti i građansku opciju, tj.
nezavisne kandida Zato netko mora intenzivnije
poraditi na stvaranju građanskog društva, netko ga mora
politički organizirati i
artukulisati njegovo djelovanje. To mogu i moraju SAMO PRAVI INTELEKTUALCI
podržani civilnim udruženjima i financirani od međunarodne
zajednice. Vlast NEĆE NIKAD TO
PODRŽATI NI FORSIRATI, jer to za nju, ovakvu kakva jest, predstavlja
veliku opasnost!
Partijsku državu
može podnositi samo ruralna
populacija ( oni traže opet “čizmu”!), a građanskoj populaciji primjerena je građanska
država, zbog čega je jedini PUT IZLASKA IZ SIROMAŠTVA forsiranje
metamorfoze ruralnog (seljačke svijesti)
stanovništva u građansko!!
Kultura i
obrazovanje u Bosni
i Hercegovini
Termin “ kultura” latinskog je porijekla ( cultus- gajenje, obrada polja)
koji se i danas koristi u vezi obrade
polja ali se s vremenom po~eo koristiti i u smislu “obrade duha”,
tako da bi jedna od definicija
kulture bila: Kultura je intelektualno
osvajanje svijeta i estetski smisao reflektovan na pona{anje, ukus, stil
svojstven samo homo sapiensu ( ~ovjeku kao svjesnom bi}u). Ili, prema jednoj
drugoj definiciji: Kultura predstavlja
cjelovit sistem koji obuhvata znanja, vjerovanja, umjetnost, moral, pravo,
obi~aje i sve druge sposobnosti i navike koje
je ~ovjek stekao kao ~lan dru{tva.
Ministarstvo za kulturu
Svaka posebna (nacionalna) kultura predstavlja organizovanu cjelinu
sastavljenu od slijede}ih elemenata:
-pogleda
na svijet,
-vrijednosnih sistema i orijentacija,
-institucija ( {kola, univerziteta, muzeja
pozori{ta, vjerskih organizacija),
-jezika
i
-materijalne oblasti ( primjenjena
nauka,
tehnologija, oru|e, proizvodna
dobra).
Ovdje }emo se ograni~iti
samo na onaj vid kulture koji se odnosi na duhovne
vrijednosti, tj. jezik, religiju,
obi~aj i moral, filozofiju, nauku, umjetnost, masovnu kulturu i sl., {to bi, po prirodi stvari, trebalo biti predmet nadle`nosti jednog
jedinog ministarstva: MINISTARSTVA ZA KULTURU. Ovo tim vi{e {to smo mi malobrojan narod i mala dr`ava, te nam je
preskupo, a iznad svega i nedjelotvorno stvarati administrativne granice izme|u
svih ovih oblasti duhovne nadgradnje u situaciji kad mnogo ve}e i bogatije
dr`ave imaju ukupno od pet (
Kalifornija) do sedam ( [vajcarska) ministarstava a mi smo ih dosad imali ~ak ~etiri
samo iz oblasti kulture
( nauka, obrazovanje, sport i vjere), a rezultati njihova rada su bili
neprimjetni.
Na{e MINISTARSTVO ZA KULTUTRU
bi u budu}nosti trebalo biti nadle`no za:
-prosvjetu i obrazovanje ( osnovno,
srednje{kolsko i za odrasle, te
ekolo{ko
osvje{}ivanje),
-visoko{kolsko obrazovanje i nauku,
-kulturu, vjere i sport.
Razlog za to bi bio u tome {to sve ozbiljnije analize stanja u na{em
dru{tvu, te analize uzroka i posljedica takvog stanja nedvosmisleno ukazuju na to
da su u prethodnih 30-ak godina
najvi{e zatajili ba{ ministarski
resori iz oblasti kulture. Kao posljedicu toga mi danas imamo generacije koje
su nedorasle za rje{avanje problema
dana{njice zbog ~ega su kod nas prisutne takve ru`ne pojave kao {to su ratovi,
bijeda, bezna|e, amoral i sl. To je
glavni razlog {to se jo{ i
danas, sedam godina poslije zavr{etka rata, brljugamo u onom istom glibu u kom
smo i tada bili, a i dalje ne se ne nazire put izlaska iz njega. Da bi se to
potkrijepilo, vrlo je ilustrativno navesti primjere nekih uspje{nih zemalja.
Kako
to rade kod nas a kako u
uspje{nim zemljama
[vajcarci, bez obzira na to {to imaju
izuzetno sre|enu dr`avu, ni{ta
ne prepu{taju slu~aju jer su duboko svjesni da }e njihovo “ sutra” zavisiti od toga {to danas
rade, planiraju i promi{ljaju. Pri tom oni sebe i svoju dr`avu posmatraju u
kontinuitetu promjena koje su nu`ne da bi i{li ukorak sa svijetom, jer samo tako
mogu odr`ati ili unaprijediti postoje}i standard. Jedan njihov ugledni
intelektualac, u vezi sa tim, ka`e: “Mi
uvijek idemo otvorenih o~iju i pazimo da se ne desi neko ~udo koje bi nas moglo
zate}i nespremne. Pri tom se oslanjamo na na{e {kolstvo koje je do sada budno
pratilo sve promjene i adekvatno im se prilago|avalo, ~emu se nadamo i ubudu}e.”
Drugi primjer je primjer jedne Irske koja je do prije 15-ak godina bila
izrazito siroma{na zemlja bez ikakvih prirodnih resursa izuzev ljudskog. Irci
su u jednom trenutku izabrali za politi~ke funkcije prave ljude koji su
forsiranjem obrazovanja od ljudskog resursa napravili pravo bogatstvo tako
da je Irska danas najve}i izvoznik
softvera, tj. znanja u Evropi.
Tre}i primjer bi bila Finska koja je od zemlje izvoznice struje i drveta
postala sa svojom NOKIA-om jedan od najzna~ajnijih faktora u oblasti
elektronike i telekomunikacija. Sve zahvaljuju}i davanju velikog zna~aja znanju i obrazovanju!
Kod nas se ljudski resurs, znanje i obrazovanje nipoda{tava do krajnjih
granica jer na politi~kim funkcijama sjede
krivi ljudi koje je izabrao sam narod. Mo`da zato tako pobo`no trpi
posljedice njihovih nedjela! A {to se ti~e prilago|avanja {kolstva potrebama
dru{tva, kod nas se o tom niti ne razmi{lja zadnjih 30 godina. Ono se zaista nije prilago|avalo nikakvim
promjenama i danas se doima kao neki
fosil iz davnih vremena. Tko je za to
kriv, sada nema koristi utvr|ivati ve} treba hitno ne{to konkretno preduzimati
da se ovakva, nepodno{ljiva situacija, promijeni. Jer, novo vrijeme tra`i novog
~ovjeka druga~ije stru~nosti negoli je
to bilo dosad. I to je jedan od razloga {to se ne mo`e naprijed i {to je sve
vi{e nezaposlenih. Kadar {kolovan na dosada{nji na~in se te{ko prilago|ava
novim uslovima rada i stvarala{tva jer
je navikao da bude samo reproduktivac a ne i kreativac, inicijator. Klasi~ni
na~in sticanja znanja u na{im {kolama je postao prevazi|en, zastario. On vi{e
ne odgovara ni klasi~nim predmetima poput geografije i historije, a kamoli
novim predmetima kao {to su informatika, ra~unarstvo i dr. Pojmovi
“ problemsko u~enje, “ problemska nastava, “ u~enje u vidu rje{avanja
problema” se sve ~e{}e ~uju kad se govori o obrazovanju. Nije vi{e dovoljno
puko preno{enje tu|ih iskustava i memorisanje mno{tva ~injenica i podataka.
Naprotiv. U tom kontekstu nastava bi morala biti potpuno druga~ije koncipirana.
A osim toga, svjetski priznati ekonomisti tvrde da je kompjuterizacija prva
stvar kojoj zemlje u razvoju moraju pristupiti ako `ele da uhvate korak sa
razvijenima. A mi smo, zasigurno, nerazvijena zemlja i jo{ devastirana ratom i
zatrovana mr`njom. A po pitanju komjuterizacije i informatizacije dru{tva malo
{ta se radi planski. Uglavnom je sve oslonjeno na samoinicijativu, iako je poznato da je, nakon 45-godi{njeg egzistiranja real-socijalizma, samoinicijativa na{a najslabija ta~ka. Na{ ~ovjek i dalje vi{e voli biti
oktroisan, postavljen i sl. valjda misle}i da mu je tako i odgovornost manja.
Ali, vara se. Odgovornost za sebe samoga ne mo`e prenijeti ni na koga
drugog, pa zbog toga, pona{aju}i se neodgovorno prema samome sebi, danas
je nezaposlen, bez krova nad glavom, gladan i bijedan.
Ministar za telekomunikacije u
vladi SRJ je, na jednoj konferenciji
TELFOR, rekao: “U~imo, u~imo,
i druge u~imo, jer je to uslov koji }e odrediti da li }e neki narodi
uop{te u budu}nosti postojati ili ne.” U svijetu vi{e nikoga ne treba
ubje|ivati da je obrazovanje osnov dru{tva i njegovog prosperiteta, a kod nas
izgleda da o tom nitko ni{ta jo{ na zna! Svakom ~ovjeku treba toplo preporu~iti
da se kroz ~itav `ivot obrazuje, jer na`alost, ve}ina na{eg stanovni{tva
apsolutno ne shva}a zna~aj obrazovanja, a kako bi i shva}ala kad je obrazovan
~ovjek u dosada{njim re`imima konstantno bio marginalizovan, nipoda{tavan,
proganjan i ka`njavan!? Oni
tako|er ne znaju da nizak stepen
obrazovanosti ima za posljedicu lo{e psiholo{ke osobine, a lo{e psiholo{ke
osobine su uzrok neadekvatnom pona{anju stanovni{tva u odlu~uju}im situacijama
{to ih neprestano vodi iz nesre}e u nesre}u. Ve}ina na{eg stanovni{tva smatra
da nakon zavr{ene srednje ( pa ~ak i osnovne ) {kole, nikad vi{e ne treba da
pro~ita ni jednu knjigu, pa ~ak ni bilo kakav drugi tekst. Takvi ljudi u toku
svog `ivota zaborave i ono malo {to su nekad davno nau~ili i svedu se skoro na nivo debila. [to je
najtragi~nije u svemu je to, {to raznorazni intelektualci,
od kojih neuk svijet o~ekuje da ne{to pametno urade ili bar pametno ka`u,
najvi{e doprinose haosu i bezizlazu! O~igledno
da univerzitetske diplome i titule nisu uvijek mjerilo prosvje}enosti pojedinca
( ili bar ne na na{im prostorima) ve} je mjerilo sasvim ne{to drugo. Obrazovanost i prosvje}enost jednog ~ovjeka
se ogleda, prvenstveno, u pojmanju sebe kao aktivnog ~lana dru{tva koji svojim
~injenjem doprinosi ne samo svom, ve} i sveukupnom boljitku dru{tva. Prosvje}en
~ovjek mora biti u stanju da svaku
situaciju objektivno procijeni i da ne dozvoli da bude izmanipulisan. Samo tako
~ovjek mo`e biti koristan ~lan dru{tva a to je svaki onaj ~ovjek koji kroz `ivot neprekidno sti~e
nova znanja. Na`alost, u Bosni je jo{
uvijek aktuelna poslovica: “Ako ho}e{
sakriti novac na sigurno, stavi ga pod knjigu!”
Op}e obrazovanje na{eg stanovni{tva je
za zadnjih dvadesetak godina, ne samo stagniralo, ve} i nazadovalo. Razlog
za to je planirana i sistematski
provo|ena sabota`a {kolstva. [kolstvo je sada, kad nam je potrebnije nego ikad,
srozano na najni`e mogu}e grane. Ako nam je to i bilo nametnuto sa strane kao
oblik specijalnog rata, neobja{njivo je da se takvo stanje i dalje odr`ava.
Time to dobija karakteristiku
specijalnog rata protiv samoga sebe!
Jo{ prije dvadesetak godina
profesor Sveu~ili{ta u Zagrebu dr Branko Horvat, povodom tada aktuelne reforme {kolstva izjavio je da je ta reforma toliko perfidno smi{ljena
sabota`a dr`ave i dru{tva u cjelini da }e dovesti do negiranja i uni{tenja
sveukupnih dotada{njih tekovina borbe naroda za bolju budu}nost. Slobodno se
mo`e re}i da su u tom smislu djelovale i sve ostale reforme {kolstva na ovim na{im prostorima i sveukupna politika u
zadnjih ~etrdeset godina iako je jo{ u XIX stolje}u Ivan Kukuljevi}
(1816-1889), hrvatski nau~nik, knji`evnik i politi~ar u jednom svojem djelu o
Bosni, upozorio:”Utisci su mra~ni. Narod zaostao, neprosvije}en i
ugnjeten. Jedini izlaz je u bu|enju narodne svijesti putem prosvjete i
napretka, bez ~ega }e Bosna ostati u barbarskom mrtvilu s kojim se ni jedan
narod ne mo`e spasiti.” Na`alost, njegovo upozorenje nije nikad
ozbiljno shva}eno. Zbog toga Bosna i
Hercegovina nije mnogo odmakla, u pogledu prosvje}enosti naroda, od tog perioda
do danas. Ista situacija je i na skoro ~itavom Balkanu. Najuvjerljiviji dokaz
za to je - ovaj posljednji rat. On je
prvenstveno posljedica dugotrajnog
omalova`avanja obrazovanih ljudi od strane politi~kog re`ima pa samim tim i od
~itave populacije. Narod koji ne cijeni
obrazovanje, obrazovane ljude, nauku i sve {to je s tim u vezi, ne mo`e
ra~unati na svijetlu budu}nost ve} samo na mra~nu pro{lost. Ako imamo na
umu ono {to je rekao dr Hiben sa sveu~ili{ta u Prinstonu ( Princeton): “Obrazovanje
je doraslost svim `ivotnim situacijama”, jasno nam je da ~itavo balkansko
stanovni{tvo nije doraslo `ivotnim situacijama svog vremena, pa ni BH
stanovni{tvo. Zato nam se stalno ponavljaju situacije poput ovog vjerskog rata. Nastavi li se tako tretirati ono {to
je najvrednije u jednom dru{tvu, ni~em boljem se ne treba nadati ni u
budu}nosti jer propusti u {kolstvu su nepopravljive gre{ke koje formiraju circulus vitiosus sa negativnim predznakom i izazivaju
negativne refleksije kroz desetlje}a.
Naj`alosnije u svemu ovome je {to je ovakva pojava najvi{e izra`ena na
najvi{im nivoima {kolstva, koji bi trebali da slu`e dobrim primjerom ni`im
nivoima {kolstva. A upravo je obrnuto: oni slu`e ni`im nivoima {kolstva lo{im
primjerom! Naime, o~ekivalo bi se da
univerzitetski nastavnici prekinu ovaj circulus
vitiosus, a ne da oni budu ba{ ti
koji ga podr`avaju vi{e nego itko drugi iako postoji uvjerenje da su oni najsvjesniji, najobrazovaniji dio svakog
naroda. @alosno je da ni na fakultetima nema timskog rada, nema sloge, nema
udru`ivanja snaga ~ak ni u cilju progresa vlastite katedre, vlastitog
fakulteta, a kamoli dru{tva u cjelini. A jedna poznata izreka ka`e: TIMSKI RAD
JE SREDSTVO KOJIM PROSJE^NI LJUDI POSTI@U NATPROSJE^NE REZULTATE. O~igledno da
je oni nisu ~uli, a sami nisu mogli do}i do tog zaklju~ka. Nije te{ko
zaklju~iti {to su razlozi za to: Zbog
manjka morala i nepostojanja pravne dr`ave dokopali se nesposobni pojedinci
titula i katedri na razne sumnjive na~ine, pa sad moraju, pod svaku cijenu,
sprije~iti da netko sposobniji od njih ugrozi njihove ( rekla bih ipak:
bijedne) pozicije. Takvi sjede na tim mjestima po trideset i vi{e godina,
imaju iste, poslu{ne asistente i nikakvih zasluga za nauku i dru{tvo…Njihova
vizija je tako sku~ena da ~ak ne mogu zaklju~iti da }e im se takvo pona{anje
vratiti kao bumerang kroz malu i bijednu penziju, kroz lo{e zdravstvo i
kulturu, te kroz svaku drugu bijedu kao
{to su ratovi i sl. A ako se me|u njima pojavi netko tko nije kao oni, taj
pro|e kao {to su pro{li Ivo Andri} i Me{a Selimovi} koji su bili izvrgnuti
nipoda{tavanju, maltretiranju, pritiscima razne vrste i sl. Zbog toga su bili
prisiljeni ili da odu ili da budu progla{eni antidr`avnim elementima. Ogor~eni
Me{a Selimovi}, prije nego {to je morao da iz takvih razloga iz Sarajeva pobjegne u Beograd, rekao je:” Bosna je
te{ka, teretna zemlja. U njoj nije `ivjeti lako. Pogotovo ako si centimetar
vi{i od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na
vje~ito ispa{tanje..” Istu misao je, sigurno ne slu~ajno, izrekao i
Ivo Andri} u svojem djelu OMER PA[A LATAS:” U Stambolu ti mogu oprostiti sve,
samo uspjeh ne.” A duh Stambola je, ne samo u Bosni, ve} i na ~itavom Balkanu, uhvatio dubok
korijen. Dok god je `ivotna filozofija takva u {kolstvu, a time i u svim drugim
oblastima `ivota, ~emu se onda nadati? A takva filozofija `ivota bila je
aktuelna u svim segmentima `ivota posljednjih pedesetak godina na Balkanu. To je ta tzv. politika
negativne kadrovske selekcije, po kojoj se na sve mogu}e na~ine potiskuju i
opstruiraju talentovani i vrijedni ljudi
za ra~un ograni~enih, poslu{nih, pokvarenih i sl. Mi svi smo navikli da
oni ljudi koji su bili nestru~ni,
nesavjesni, nesposobni na prethodnom rukovode}em polo`aju, redovito po isteku
mandata dobijaju jo{ bolji polo`aj kao nagradu za to. U stvari, ta nagrada nije
isklju~ivo zato {to su bili lo{i ve} i zato {to su bili poslu{ni re`imu. A to je bila najva`nija karakteristika svakog ambicioznog ~ovjeka u totalitarnom re`imu, a
i danas je jo{ uvijek tako. Kao posljedica takve politike, sve balkanske
sredine su sad u situaciji da im
je najve}i problem, za neki budu}i
progres, upravo nedostatak kadrova.
Talentovani ljudi su rijetkost i ako se `eli bolja budu}nost prema njima se
dru{tvo mora pona{ati kao prema najdragocjenijem blagu, a ne
kao prema
korovu, kao {to se do sad pona{alo. Zbog toga
sad nemamo ni stru~nih politi~ara, ni stru~nih pravnika, ni stru~nih
ekonomista, ni stru~nih novinara i td., pa je time omogu}eno da najglasnije vi~u i najvi{e di`u glavu ba{
oni koji najmanje vrijede, tj. umi{ljene glave koje siled`ijstvom i
bezgrani~nom ta{tinom izazivaju prezir i mu~ninu okoline. Ivo Andri} u
vezi s tim re~e: “ Te{ko onom koji mora da unizi nekog drugog, da
bi se on sam izdigao, ili bolje re~eno: da bi imao iluziju da se izdigao.” A ako se
negdje i pojavi neki uspje{an ~ovjek, malo tko }e njegovu uspje{nost pripisati
njegovim dobrim osobinama. U vezi s tim novosadski novinar Ratko
Dmitrovi} ka`e: “ Oni koji se ozbiljno bave (a ima i takvih ),
psihoanalizom srpskog kolektiviteta, tvrde da }e Srbin Srbinu oprostiti sve
osim uspeha. Bilo da se on (
uspeh) sastoji u kravi koja daje vi{e mleka, ku}i vi{oj za tridesetak centimetara,
kolima sa ja~om kubika`om, du`im brkovima ili sl. Takva prednost ra|a kod
Srbina sumnju, a ona se formira u dilemu: da li je ukrao ili mu je netko
poklonio? U svakom slu~aju nema priznanja za sposobnost.” To je op}a pojava da se na Balkanu nikome ne
priznaje njegov rad i uspjeh, pa zato i nema motivacije za rad. Nisam sigurna
da se to odnosi samo na Srbe: zasigurno se odnosi i na sve one koji imaju istih
takvih gena. U svemu tome je
najinteresantnija ~injenica da i stanovni{tvo ne podr`ava one koji nastoje
unijeti ne{to novo i dobro u ovakvu sveukupno lo{u situaciju, ve}, naprotiv,
podr`ava one koji rade u korist njihove {tete. To se ~ak ne mo`e objasniti ni
strahom, s obzirom da se podr{ka mo`e dati i anonimno, putem tajnog glasanja,
ali ni to ne poma`e. Mo`da je strah toliko velik da se oni boje i vlastite
sjenke, pa nisu sigurni ni da je tajno glasanje, zaista tajno!
[ta o
tome ka`u nau~nici
Zato nije
slu~ajno {to Drago{ Kalaji}, poznati srpski publicista i geopoliti~ar svjetskog ugleda ka`e:”Kultura je
najbitniji a najslabiji element na{eg sistema odbrane, pa iziskuje potpuni
preobra`aj i preokret. Premda su za to potrebne decenije, neophodno je bar
zapo~eti. Istina, za preobra`aj na{e kulture zakasnili smo vi{e nego {to smo
skloni da mislimo, ali nije prekasno, jer su perspektive pretnji na{em
suverenitetu i nezavisnosti tako|er dalekose`ne. Osovinu kulture ~ini sistem
vaspitanja i obrazovanja, od porodi~nog do dru{tvenog okru`enja, od osnovne
{kole do univerziteta.” On tako|er ka`e da su svi prethodni obrazovni sistemi, koji su bili isprobavani na
na{im mladim pokoljenjima, imali
zadatak da intelektualno i moralno unakaze i debiliziraju mozgove i
du{e mnogih generacija na{e
mladosti. Taj sistem sa svojim otvoreno proklamovanim principom proleterizacije intelektualaca ( “radnici na univerzitete”!), proizveo
je bezli~ne i odro|ene, zavisne i
beski~mene individue, poslu{nike, idealne robove novog svjetskog poretka. Me|utim, `alosna je ~injenica da se
nikakav radikalan zaokret po pitanju obrazovanja u okviru totalitarnih re`ima uop}e ne mo`e ostvariti s obzirom da
su takvi re`imi protiv istinskog obrazovanja
jer bi ono ugrozilo opstanak samog totalitarnog re`ima. Zbog toga takav
re`im namjerno sabotira istinsko obrazovanje naroda. Najupe~atljiviji dokaz
nedobronamjernosti re`ima je ba{ odnos re`ima prema instituciji obrazovanja.
Ako je obrazovanje na margini, ne{to nije u redu sa re`imom! A kod nas je
obrazovanje uvijek na margini! ^emu smo
se onda i mogli nadati s obzirom na
konstataciju da se danas u svijetu
uzima zdravo za gotovo da dostignu}a u obrazovanju i ekonomski razvoj idu ruku pod ruku? Naj`alosnije u svemu tome je {to se vlasti
navodno mijenjaju, a po pitanju obrazovanja, sve ostaje isto. Razlog za to je
potpuno nekompetentan kadar u dosada{njim Ministarstvima prosvjete. Taj
kadar je dosljedan plod prethodnog nakaradnog re`ima i nije u mogu}nosti da
sagleda situaciju na pravi na~in i da ponudi rje{enja. A rje{enje je: Umjesto postoje}eg horizontalnog uspostaviti vertikalni sistem vaspitanja i
obrazovanja, koji }e se zasnivati na iskustvima i tradicijama klasi~nog
evropskog modela izgradnje suverene i slobodoumne li~nosti, naoru`ane univerzalnim
znanjem i eti~kim vrlinama za odva`no i valjano suo~avanje sa svim izazovima
`ivota i svijeta. Za razliku od horizontalnog sistema vaspitanja i
obrazovanja, koji sve ljudske razlike i bogatstva specifi~nih obdarenosti
potire i svodi na osrednjost,
vertikalni sistem pru`a nadarenima odgovaraju}u
perspektivu, tj. vertikalni sistem proizvodi savjesne i efikasne radnike,
slu`benike i genije, tj. elitu bez koje ni najsposobniji narod nema
budu}nosti. Mi sada nemamo elitu ve}
samo pseudoelitu, koju je generisao
prethodni obrazovni i politi~ki sistem. Da stvar bude jo{ i gora, jedan od biv{ih ministara prosvjete RS je svojevremeno izjavio da
praksa sticanja kupljenih diploma postoji na na{im prostorima ve} skoro
50 godina, tako da me|u na{om dana{njom
“elitom” ima i takvih, a mo`da takvi i dominiraju!
Profesor Univerziteta u Beogradu, dr Du{an Savi}evi} je jo{ prije
nekoliko godina izjavio, da se u
dana{njim uslovima `ivota vi{e ne mo`e
smatrati pismenim onaj tko zna samo da
~ita i pi{e. Da bismo danas nekog mogli smatrati pismenim, on mora biti funkcionalno pismen, {to zna~i da
mora biti u stanju da se uspje{no slu`i pismeno{}u, u svakom pogledu. Dr
Savi}evi} pri tom konstatuje da je
funkcionalna pismenost na{eg stanovni{tva, nezadovoljavaju}a. Me|utim, u najrazvijenijim zemljama svijeta
( sa zvani~no manjim procentom nepismenih
nego {to je na na{im
prostorima), onih koji se mogu smatrati funkcionalno nepismenima je zastra{uju}e mnogo. A tek kod nas!? Tim
vi{e {to se kod nas smatra zadovoljavaju}om pismeno{}u i puko poznavanje
alfabeta i neko skromno pisanje i
~itanje. Iako je op}e obrazovanje koje
se stekne ~ak i u srednjoj {koli
nezadovoljavaju}e ve}ina na{eg stanovni{tva smatra da i po zavr{etku osmogodi{nje {kole ne treba vi{e nikakvu knjigu da
pro~ita, a kamoli da ne{to i dalje u~i u smislu sticanja novih znanja. Isto
va`i i za mnoge svr{ene srednje{kolce pa ~ak i za neke fakultetlije. Zbog toga
je procenat funkcionalno nepismenih kod nas, u ovom trenutku, mo`da i 90%! Opismenjavanje i obrazovanje se
mora shvatiti kao kontinualan proces koji traje ~itav `ivot, pa se u skladu s tim, onaj tko je prestao da se
obrazuje nakon zvani~nog zavr{etka {kolovanja,
ve} nakon 2-3 godine mo`e smatrati funkcionalno nepismenim. Zato je kod nas
vrlo uo~ljiva pojava fah idiotizma, tj.ljudi
mo`da i nau~e ne{to malo od svoje
struke, ali po pitanju svega ostaloga,
kod njih vlada potpuni mrak, {to ima za posljedicu neadekvatno pona{anje u svim
pa i najkriti~nijim `ivotnim
situacijama. Zbog toga je obrazovanje op}i dru{tveni, tj. socijalni problem a
ne samo individualni kao {to ga je na{a politika uvijek smatrala. Pogotovo ako se ima u vidu
isto~nja~ka mudrost ( koju su
prisvojili neki zapadni filozofi) da mijenjaju}i svijest mijenjamo svijet..
Pa kako bi mogli promijeniti svijet koji nam ne odgovara ako prethodno ne
promijenimo svijest? Ali svijest se te{ko i sporo mijenja, a upravo zbog toga
smo i do{li u }orsokak. O~igledno je da je situacija zrela za pojavu nekog novog prosvjetiteljstva, koje kod nas
nema tko
da provede. Situacija je sli~na onoj koja je prethodila evropskom prosvjetiteljskom
pokretu u 18. stolje}u. Tada{nji umovi Evrope do{li su do zaklju~ka: Jedini spas je u znanju! Oni su tada
na{li spas u forsiranju razvoja parcijalnih znanja dok se u ovom historijskom trenutku tra`i restauracija
cjelovitog razmi{ljanja kao podloge novog ljudskog obrazovanja. Takva nauka je
kognitivna ili spoznajna nauka, koja ponovo vra}a filozofiju u centar zbivanja
i interesovanja. Upravo jednu takvu, kognitivnu, svepro`imaju}u, novu,
prakti~nu filozofiju ponudio nam je u svojoj knjizi OP[TA NAU^NA TEORIJA, Rade Ili}. Mi smo ponovo imali sre}u ( po
drugi put u ovom vijeku) da se ne{to tako zna~ajno pojavi na na{im prostorima (
kao u slu~aju i Jovana Cviji}a i
njegovog djela), ali na{e vlasti nisu jo{ zrele da to prepoznaju jer gospodin
Ili} je nekoliko koraka ispred njih i
njihovog razmi{ljanja. Zbog toga je ta dragocjena knjiga pro{la nezapa`eno, a
ona nam je mogla pomo}i vi{e nego sve na{e pro{le i budu}e vlasti i vi{e nego
me|unarodna zajednica. [teta!
Po{to se pojam pismenosti pro{irio, ~ovjek mora stalno da osvaja nova znanja jer obrazovanje na nivou srednje{kolskog a kamoli osmogodi{njeg, nije dovoljno za trajnu i istinsku pismenost. Zato se svaka razborita politika obrazovanja ne bi smjela ograni~iti samo na obrazovanje djece i omladine ve} bi morala svoju djelatnost pro{iriti i na daljnje obrazovanje odraslih. U sada{nje doba nauka toliko brzo ide naprijed da ljudi brzo izgube korak sa njom, te se uskoro osjete izgubljeni u vremenu i prostoru. Svaki profesionalac se mora obrazovati do kraja `ivota. Na{i menad`eri nemaju znanja i iskustva pa su zato tako ~esti ste~ajevi preduze}a. Zato treba preduzeti sistemsko obrazovanje menad`era. I ne samo njih. ^injenica da bavljenje politikom nije profesija ve} privilegija ( {to se ogleda u primanjima politi~ara i u raznim drugim beneficijama) dovela je do toga da stru~njaci iz raznih oblasti hrle u politiku samo iz tih razloga pa se kod nas de{ava da se politikom mo`e baviti svako. Otuda toliki dilentatizam u politici! U susjednoj Ma|arskoj su na{li lijek koji se sastoji u tome da su primanja ministara najvi{e tri puta ve}a od primanja srednje{kolskog profesora. To je dobro rje{enje, ali ga treba jo{ nadopuniti odgovaraju}im mogu}nostima za kontinualno do{kolovavanje onih koji se bave politikom i menad`mentom. U protivnom, i jedni i drugi se bave poslom kome nisu dorasli. Dok je tako treblo bi o svim problemima organizovati javne debate o svemu, jer politi~ari mnoge stvari ne vide i ne znaju. Me|utim, njima glas javnosti ni{ta ne zna~i. Oni smatraju da su, ~im su tamo zasjeli, “bogom dani” i nisu ni malo samokrit~ni ni realni.
Vjerovatno zbog takvih pojava, koje nisu samo “ na{ specijalitet”, jo{
{ezdesetih godina UNESCO je zapo~eo istra`ivanja uz krilaticu: U~enje
je klju~ pre`ivljavanja. Zaklju~ci ovih istra`ivanja su bili da vrijeme u kojem
`ivimo tra`i kontinualnu izmjenu sadr`aja s tim da se prethodno ispitaju i
predvide potrebe narednog perioda, a onda pristupi izradi programa koji }e dati
obrazovanje odgovaraju}e za naredni period. Tad }e obrazovanje stanovni{tva
biti u skladu sa zahtjevima sredine te
se ljudi ne}e osje}ati izgubljenima, a dru{tvo
ne}e uzalud vapiti za obrazovanim i sposobnim kadrovima kojih nigdje nema ( {to
je kod nas redovita pojava). Posebno je zna~ajno obrazovanje odraslih jer
oni su upravo ti koji donose sudbonosne odluke na raznim nivoima,
uklju~uju}i i dr`avni nivo. Ako takve odluke donosi netko ~ije znanje je
oskudno, zastarjelo i neadekvatno datom trenutku, onda mu i odluke mogu biti
samo takve. A to onda vodi u sigurnu propast. U slu~aju stru~njaka iz raznih
oblasti, mora se re}i da se i oni ne bi smjeli zadovoljiti svojim znanjem ukoliko
je ono ograni~eno samo strogo na njihovu struku jer takvima nedostaje {ira
vizija pa se mogu lako zavesti i igraju ulogu samo jednog vijka u ~itavom
sistemu, {to je nedostojno ~ovjeka. A
pogotovo je nedostojno ~ovjeka ako netko, zbog svog sku~enog znanja i
obrazovanja nije u stanju da `ivi kao
~ovjek, da do`ivljava kao ~ovjek, otvorenih ~ula i bistra uma, svjesno,
ve} samo vegetira kao biljka ili `ivi animalno kao `ivotinja. Dodu{e, ima
onih koji su podosta i pro~itali, ali to ni{ta ne vrijedi jer nisu to ustanju
ni na sebe da primjene a kamoli da prenesu na druge. A osim toga, poznato je da
nitko ne sudi o{trije od neobrazovanog ~ovjeka jer njemu nisu potrebni ni razlozi ni protivrazlozi s obzirom da smatra kako je samo on u pravu, kao {to
jednom re~e filozof Fojerbah
(Feuerbach).
Obrazovna
politika se mora mijenjati i pro{irivati a ne da se i dalje svodi samo na
obrazovanje djece i omladine. Ministrastvo za prosvjetu i kulturu treba da
pro{iri svoju djelatnost i na oblast obrazovanja odraslih u ~emu im mnogo mogu
pomo}i radio i televizija. U tom slu~aju }e se smanjiti vjerovatno}a da dr`avu
vode ljudi ~ija znanja su neprimjerena datom trenutku vremena. Ina~e, poznato
je prema nalazima statistike da se danas
~ak 70% radnog vremena koristi za sticanje
novih znanja (tj. za u~enje) a samo 30% na realizaciju proizvoda.
Kako do boljeg `ivota
Narodi Balkana jo{ uvijek nisu svjesni toga da su sami krivi za slu
sudbinu koju trpe, ve} smatraju da su `rtve nekakvih “imaginarnih sila” oli~enih u pojmu sudbina. Nisu to nikakve imaginarne sile. Te sile su u samom
narodu, a to su sile njegove
neprosvje}enosti i neinformisanosti. Ili kao {to re~e urednik lista
ARGUMENT, Ratko Dmitrovi}:” [to prije razbijemo iluziju kako smo politi~ki zreo, svestan, mudar i ~astan narod, pribli`}emo se
vratima iza kojih stanuje bolji `ivot.”
Umjesto toga nakaradan a masovan
{kolski sistem i dalje proizvodi
neograni~enu “ koli~inu”veoma {tetnih
poluintelektualaca. A poluintelektualac je bolesna dru{tvena pojava koja
je objelodanila dvije stvari:
-da je
kulturni obrazac neophodna dopuna
nacionalnog i politi~kog obrasca i
-da
{kola koja daje samo znanje bez
uporednog vaspitavanja karaktera nije u
stanju sprije~iti pojavu takvih, za dru{tvo
pogubnih, tipova kao {to su
poluintelektualaci.
Kulturni nivo stanovni{tva je jedan od osnovnih preduslova izgradnje
gra|anskog dru{tva i implementacije demokratskih dru{tvenih odnosa, u okviru
kojih se mo`e bolje `ivjeti. Zna~i, ako
`elimo bolje `ivjeti, moramo biti kulturniji: moramo po{tovati drugoga, njegov
rad, njegova prava, zajedni~ku imovinu,
okoli{ itd. Bude li stanovni{tvo destruktivno kao do sada, bit }emo i dalje
sirotinja jer nijedno bogato dru{tvo ne bi moglo toliko toga ponovo da stekne i
izgradi koliko jedna, pa i relativno
mala, destruktivna grupa mo`e da razbije i uni{ti.
Ali, kod na{eg stanovni{tva se i dalje
podr`ava destrukcija, pasivnost
i konformizam. Biti konformist, zna~i pona{ati se u svakoj
situaciji na prikladan na~in bez ikakvog pokazivanja svoje individualnosti,
kriti~kog stava i selekcije (“ “ne talasaj””=ili
“|u|ut”, po Ivi Andri}u). Kad se jedinka pona{a kao aktivan nosilac kulture, ona tada ispoljava maksimum stvarala~kog anga`ovanja i igra pozitivnu, djelotvornu ulogu. Zna~i, li~nost prihvata norme i standarde postoje}eg dru{tva i kulture, ali ih i oboga}uje, pro{iruje repertoar vrijednosti i stvara nove vrijednosti, koje mogu jednog dana postasti obavezan dio nove kulture. Taj }e se novi u~inak kulture prenositi slijede}im generacijama u procesu socijalizacije. A {ta li }e ove aktuelne generacije poluintelektualaca i “|u|ut ( vidi Ivo Andri} “ PROBA”) ostaviti slijede}im generacijama?!
Zato je bio u pravu pjesnik
Jovan Du~i} kad je rekao: “TREBA
IMATI JAK KARAKTER DA BI SE IZGRADILA DOMOVINA” Nadajmo se da ga dovoljan broj
stanovnika na{e domovine ima. Bez te nade sve bi bilo besmisleno.
Dr Radojka Pra{talo
prastalo@etfbl.net
OBRAZOVANI LJUDI- jedini
resurs
Uvod
Uzaludno smo ~ekali da bar sada{nja Vlada ( kad to ve} ninije
uradila niti jedna od prethodnih) preduzmu ne{to energi~no u pogledu radikalnih reformi u
obrazovanju. Umjesto toga ministar obrazovanja se bacio u gra|evinarstvo,
a probleme i pitanja vezana za
obrazovanje samo otaljava. Za to
vrijeme vozovi ka Evropi i izvjesnijoj budu}nosti prolaze, a mi jo{ nismo
sposobni niti u jedan od njih da usko~imo..
Za{to u na{em entitetu ni poslije
devet godina od zavr{etka rata, nema vidljivijih pomaka ka boljem? Sve
ozbiljnije analize stanja u na{em dru{tvu, te analize uzroka i posljedica
takvog stanja bi nedvosmisleno
pokazale da su u prethodnih 15 ( a
mo`da i vi{e) godina najvi{e
zatajili ba{ ministarski resori iz
oblasti obrazovanja i kulture. Kao posljedicu toga mi danas imamo
generacije koje su nedorasle za
rje{avanje problema dana{njice, a {to je najtragi~nije u tome je ~injenica da
se, zahvaljuju}i ovakvom fosiliziranom {kolstvu, i dalje generi{e takav isti
“kadar”. To je
glavni razlog {to se jo{ i
danas, devet godina poslije zavr{etka rata, brljugamo u onom istom glibu u kom
smo i tada bili, a i dalje se ne nazire
put izlaska iz njega. Na`alost, to ne
smeta premijeru da u nedavnom intervjuu televiziji izjavi da je Republika
Srpska svijetla ta~ka u BH i da je
ovdje u svemu postignut bolji napredak nego u Federaciji BH. Naro~ito u
po{tivanju ljudskih prava.... Situacija na terenu ga potpuno demantuje, jer u
Federaciji je sve bolje nego kod nas: i {kolstvo i zdravstvo i poduzetni{tvo i
nevladin sektor, turizam, ~isto}a, a time vjerovatno i zakonitost. Ako ve} kod nas nema u vlasti niko ko bi
mogao ponuditi rje{enje, za{to se ne ugledati na uspje{ne zemlje kao {to su
[vajcarska, Irska, Finska ..? Me|utim, problem je u tome {to kod nas oni koji
bi to trebali da urade obmanjuju nas, a mo`da i sebe, pri~om o tome kako je RS
svijetla ta~ka u BH!? Upravo zato smo odlu~ili da iznesemo i ponudimo najodgovornijima u vlasti i ~itavoj javnosti Republike Srpske istinu o stvarnom stanju u na{em entitetu,
bar {to se ti~e obrazovanja i nauke.
Na nedavno odr`anim lokalnim izborima u RS vladaju}e stranke su
do`ivjle fijasko. Tim je povodom
strana~ki lider Mladen Ivani} izjavio da
Vlada zbog toga ne}e pasti (!?), ali
se mora razdrmati i u nekoliko
narednih mjeseci mora preduzeti vi{e
radikalnih mjera da bi i dalje
opstala.
Da bi zaista tako moralo biti mo`e se zaklju~iti i iz skora{nje
izjave ugledna srpske pliti~arke
Latinke Perovi} koja je svojevremeno bila `rtva Brozovog re`ima jer je
nastojala da jednim vidom “pli{ane
revolucije “transformi{e Brozov totalitarni re`im u demokratski, a Brozovu
dogovornu ekonomiju u tr`i{nu ekonomiju. Da je to uradjeno mi bismo ve} odavno
bili u EU, a rata ne bi bilo. Medjutim, mediokriteti kojima se Broz okru`io
su brutalno eliminisali Latinku Perovi}, i nastavili prema ponoru u koji su nas
doveli 1991/ 92. A Latinka Perovi} je
rekla: “:Srpsaka politika je uvijek bila demago{ka, tj. bez radikalnih
poteza, pa nam kao takva nije ni trebala.
Takav haos kakav je takva politika stvorila , napravio bi se i sam od
sebe, tj. i u slu~aju da politike i politi~ara
uop{te nije ni bilo. To isto
je, prije dvije godine za vrijeme mandata Ivice Ra~ana u Hrvatskoj, samo drugim rije~ima,izrekao jedan ugledni
hrvatski akademik, koji je rekao: “ Da kojim slu~ajem naprasno umre 100
hrvatskih politi~ara sa vrha vlasti i na njihovo mjesto se dovede 100 slu~ajnih
prolaznika iz Ilice, ni{ta se ne bi promijenilo!”
Pa kad oni tako govore o svojoj vlasti,
{ta tek mi da ka`emo o svojoj? Njihove vlasti su njima bar u nekim segmentima
stvorile ne{to dr`ave i institucija, a na{e nama nisu nigdje i ni{ta!
Kod nas niti jedna institucija ne radi: od mjesnih zajednica do sudova!
Upravo zbog toga predla`emo da
te, na ovaj na~in iznu|ene,
radikalne mjere budu u oblasti
prosvjete, obrazovanja i nauke, jer je to jedini radikalni potez
koji mo`e imati VIDLJIVE i
DUGORO^NE POZITIVNE POSLJEDICE
na dr`avu i dru{tvo. Ujedno je to jedini na~in da ova vlada ostane zabilje`ena
u sje}anju, a mo`da i u historiji naroda koja nije bila 100% onakva kakvim
srpske vlade opisuje Latinka Perovi}.
Kako to rade uspje{ni narodi
[vajcarci, bez obzira na to {to imaju izuzetno sre|enu dr`avu, ni{ta ne prepu{taju slu~aju jer su duboko svjesni da }e njihovo “ sutra” zavisiti od toga {to danas rade, planiraju i promi{ljaju. Pri tom oni sebe i svoju dr`avu posmatraju u kontinuitetu promjena koje su nu`ne da bi i{li ukorak sa svijetom, jer samo tako mogu odr`ati ili unaprijediti postoje}i standard. Jedan njihov ugledni intelektualac, u vezi sa tim, ka`e: ““Mi uvijek idemo otvorenih o~iju i pazimo da se ne desi neko ~udo koje bi nas moglo zate}i nespremne. Pri tom se oslanjamo na na{e {kolstvo koje je do sada budno pratilo sve promjene i adekvatno i na vrijeme im se prilago|avalo, ~emu se nadamo i ubudu}e.”
Zar ne bismo bar ne{to mogli nau~iti
od njih kad u vlasti ve} nemamo one
koji bi to sami znali?
[vajcarci u narednih 10-ak godina ne
o~ekuju neke radikalne promjene u svom dru{tvu ve} samo one koje teku lagano, u
kontinuitetu, ali koje }e zasigurno doprinijeti tome da sve manje i manje bude
radnika u plavim a sve vi{e u bijelim mantilima. To, me|utim, ne zna~i da }e biti manje radnih mjesta, ali zna~i
da }e se tra`iti druga~ija struktura
zaposlenih, pa se tome treba na vrijeme prilagoditi, kako obrazovnim sistemom tako i zakonodavstvom. Ako se to ne uradi na vrijeme, privreda koja
je ve} danas veoma mobilna, u trenu }e demontirati svoje pogone i preseliti na
podru~je koje im obezbje|uje bolje uslove privre|ivanja. Na`alost, kod nas niko
nije vodio ra~una o tome da se potrebna struktura stru~nosti kadrova drasti~no promijenila, pa na{e {kolstvo
i dalje privredi i dru{tvu nudi kadrove
kakvi su joj bili potrebni prije 30
godina! Otuda tolika nezaposlenost. O tome je skoro na TV govorio direktor
agencije za posredovanje pri
zapo{ljavanju SPEKTAR, iz Banjalukre. Oni naprosto na tr`i{tu rada ne mogu na}i
takav kadar koji se od njih tra`i, pa su zato uveli neke kurseve za brzinsku
izobrazbu bar nekih struka.
U zemljama
~lanicama OECD-a znanje je
najvi{e doprinijelo privrednom rastu tokom devedesetih godina
zahvaljuju}i primjeni novih tehnologija, {to se odmah odrazilo na pove}anje
produktivnosti, sni`enje tro{kova, stvaranje
novih proizvoda. Irska i
Finska su sjajni primjeri zemalja koje su preokrenule svoju sudbinu pametnom
upotrebom znanja. U Irskoj je orjentacija na obrazovanje i informacione
tehnologije bila odlu~uju}a za
transformisanje jedne poljoprivredne
zemlje u najve}eg evropskog izvoznika kompjuterskih programa, dok se Finska za
samo jednu deceniju preobrazila od izvoznika drvenih trupaca i papira u zemlju
~iju privrednu osnovu ~ini znanje ( NOKIA). Tako su Irska i Finska, zemlje sa
za~elja Evrope u{le u dru{tvo
najrazvijenijih zemalja Evrope zahvaljuju}i
forsiranju znanja i obrazovanja u periodu ne du`em od 15-ak
godina i postale najve}i izvoznici pameti
( softvera) u Evropi. U razvoju njihove privrede u~e{}e je uzeo univerzitet, a Finska je postala uspje{na zemlja zato {to je otko~ila
univerzitet, iskoristila ga i
dala mu priliku da doprinese privredi, {to kod nas jo{ nikom niti ne pada na
pamet.
Ovi primjeri su
veoma pou~ni i za nas. Samo je potrebno da neko u vrhu dr`ave to shvati i
pokrene. U Finskoj je to uradio, prije ne{to vi{e od desetak godina, njihov premijer, koji je pozvao sve
pametne ljude u zemlji, dao im odrije{ene ruke i prikladan bud`et sa zadatkom
da prona|u ono {to bi preporodilo Finsku. I oni su prona{li. Sli~no je bilo i u
Irskoj. Dakle, bez odgovaraju}ih poteza vlasti, ni{ta se ne mo`e posti}i!
Situacija u na{em dru{tvu
A {ta da mi ka`emo za na{e {kolstvo
i da li bi iko mogao na njega ra~unati u tom smislu? Ono se zaista nije
prilago|avalo nikakvim promjenama i
danas se doima kao neki fosil
iz davnih vremena. Ko je za to kriv, sada nema koristi utvr|ivati
ve} treba hitno ne{to konkretno preduzimati da se ovakva, nepodno{ljiva
situacija, promijeni. Jer, novo vrijeme tra`i novog ~ovjeka druga~ije
stru~nosti negoli je to bilo dosad.
I to je jedan od razloga {to se ne mo`e naprijed i {to je sve vi{e nezaposlenih
i nezbrinutih. Kadar {kolovan na dosada{nji na~in se te{ko prilago|ava novim
uslovima rada i stvarala{tva jer je
navikao da bude samo reproduktivac a ne i kreativac, inicijator. Klasi~ni
na~in sticanja znanja u na{im {kolama i univerzitetima je postao prevazi|en,
zastario.
Ako imamo na umu ono {to je rekao dr Hiben sa sveu~ili{ta u
Prinstonu (
Princeton): “Obrazovanje
je doraslost svim `ivotnim situacijama”, jasno nam je da ~itavo na{e
stanovni{tvo nije doraslo `ivotnim situacijama svog vremena. Naj`alosnije u
svemu ovome je {to je ovakva pojava najvi{e izra`ena na najvi{im nivoima
{kolstva, koji bi trebali da slu`e dobrim primjerom ni`im nivoima {kolstva. A
upravo je obrnuto: oni slu`e ni`im nivoima {kolstva lo{im primjerom! @alosno je
da ni na fakultetima nema timskog rada, nema sloge, nema udru`ivanja snaga
~ak ni u cilju progresa vlastite katedre, vlastitog fakulteta, a kamoli dru{tva
u cjelini. A jedna poznata izreka ka`e: TIMSKI RAD JE SREDSTVO KOJIM PROSJE^NI
LJUDI POSTI@U NATPROSJE^NE REZULTATE. O~igledno da je oni nisu ~uli, a sami
nisu mogli do}i do tog zaklju~ka. Nije te{ko zaklju~iti {to su razlozi za to:
Zbog manjka morala i nepostojanja pravne dr`ave dokopali se nesposobni
pojedinci titula i katedri na razne sumnjive na~ine, pa sad moraju, pod svaku
cijenu, sprije~iti da neko sposobniji od njih ugrozi njihove ( bijedne)
pozicije. Takvi sjede na tim mjestima po trideset i vi{e godina, imaju
iste, poslu{ne asistente i nikakvih zasluga za nauku i dru{tvo…Njihova
vizija je tako sku~ena da ~ak ne mogu zaklju~iti da }e im se takvo pona{anje
vratiti kao bumerang kroz malu i bijednu penziju, kroz lo{e zdravstvo i
kulturu, te kroz svaku drugu bijedu kao
{to su ratovi i sl. A ako se me|u njima pojavi neko ko nije kao oni, taj pro|e
kao {to su pro{li Ivo Andri} i Me{a Selimovi} koji su bili izvrgnuti
nipoda{tavanju, maltretiranju, pritiscima razne vrste i sl. Zbog toga su bili prisiljeni ili da odu ili
da budu progla{eni antidr`avnim elementima. Ogor~eni Me{a Selimovi}, prije nego
{to je morao da iz takvih razloga iz
Sarajeva pobjegne u Beograd, rekao je:” Bosna je te{ka, teretna zemlja. U
njoj nije `ivjeti lako. Pogotovo ako si centimetar vi{i od ostalih. A meni je
sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vje~ito ispa{tanje..” Istu misao
je, sigurno ne slu~ajno, izrekao i Ivo Andri} u svojem djelu OMER PA[A LATAS:” U Stambolu
ti mogu oprostiti sve, samo uspjeh ne.”
A duh Stambola je u Bosni uhvatio dubok korijen. Dok god je
`ivotna filozofija takva u {kolstvu, a time i u svim drugim oblastima `ivota,
~emu se onda nadatii? A takva filozofija `ivota bila je aktuelna u svim
segmentima `ivota posljednjih ~etrdesetak godina na prostorima ex-YU. To je ta
tzv. politika negativne kadrovske
selekcije, po kojoj se na sve mogu}e na~ine potiskuju i opstruiraju
talentovani i vrijedni ljudi za ra~un
ograni~enih, poslu{nih, pokvarenih i sl. Mi svi smo navikli da oni ljudi
koji su bili nestru~ni, nesavjesni,
nesposobni na prethodnom rukovode}em polo`aju, redovito po isteku mandata
dobijaju jo{ bolji polo`aj kao nagradu za to. U stvari, ta nagrada nije
isklju~ivo zato {to su bili lo{i ve} i zato {to su bili poslu{ni re`imu. A to je bila najva`nija karakteristika svakog ambicioznog ~ovjeka u totalitarnom re`imu, a
i danas je jo{ uvijek tako. Kao posljedica takve politike, sve balkanske
sredine, uklju~uju}i i na{u, su sad u
situaciji da im je najve}i problem, za neki budu}i progres,
upravo nedostatak kadrova. Talentovani ljudi su rijetkost i ako se `eli
bolja budu}nost prema njima se dru{tvo mora pona{ati kao prema
najdragocjenijem blagu, a ne kao prema korovu, kao {to se kod nas i danas
radi. Zbog toga sad nemamo ni stru~nih politi~ara, ni stru~nih pravnika, ni
stru~nih ekonomista, ni stru~nih novinara i td., pa je time omogu}eno da najglasnije vi~u i najvi{e di`u glavu ba{
oni koji najmanje vrijede, tj. umi{ljene glave koje siled`ijstvom i
bezgrani~nom ta{tinom izazivaju prezir i mu~ninu okoline i ~ine ogromne {tete
po dru{tvo i dr`avu!
Danas se na sve strane govori o
resursima ( kojima je na{a zemlja siroma{na), a zaboravlja se da bi na{ jedini pravi resurs mogli biti obrazovani ljudi. Ulaganje u znanje i obrazovanje je najrentabilnija
i najsigurnija investicija, a ne i dalje
samo u bespotrebne materijalne
investicije ( kao {to su mijenjanje prozora na ETF-u, kre~enje {kola svake
godine i sl.) Bez toga nam nema
uspje{nog razvoja. Ako imate ljude koji znaju raditi, imat }ete i dobru privredu
i sve ostalo. A da biste to imali,
morate ih adekvatno obrazovati. Taj problem kontinualno postoji u cijelom
svijetiu, ali se razumna rukovodstva nose s njim iako je proizvodnja
nau~nih informacija neuhvatljivo brza.
A na{a rukovodstva su davno ispala iz te trke! Skoro se vodila
javna rasprava o novom zakonu o univerzitetu, ali je ona bila neplodonosna jer
su se ko~ni~ari koji su “ostav{tina” iz prethodnog nakaradnog sistema,
gr~evito borili da se u tom zakonu ba{
ni{ta radikalno ne promijeni kako bi se produ`io njihov “”rok trajanja””. I uspjeli
su. Sve promjene su samo kozmeti~ke prirode, {to ne mo`e doprinijeti tome da
univerzitet ( sa znanjem koje bi po
pretpostavci trebalo biti koncentrisano u njemu) kona~no postane sto`er na{eg dru{tva i PARTNER vlasti. Dok se to ne shvati i ne primijeni,
NE]E BITI NIKAKVOG NAPRETKA. To
dokazuje situacija u mnogim drugim zemljama, a naro~ito situacija kod nas.
U Republici Hrvatskoj imaju samo 7%
fakultetski obrazovanih gra|ana, zbog ~ega je njihova Akademija nauka
donijela Deklaraciju o znanju kojom od vlasti zahtijeva radikalne promjene
sa ciljem stvaranja dru{tva znanja. Na{a Akademija se po tom pitanju
niti ne ogla{ava, iako procenat onih koji imaju fakultetske diplome (me|u
kojima mnogi nemaju fakultetsko znanje)
zasigurno nije ve}i od 3 %! A za{to se na{a Akademija ne ogla{ava? Odgovor bi
se na{ao kad bi se objektivno izanaliziralo ko je tamo dospio i pod kojim
uslovima. I ne samo u Akademiju ve} i
na Univerzitet. Zbog toga se ni na{
Univerzitet ne ogla{ava ni povodom ~ega, jer je onima koji su mu na ~elu,
isuvi{e dobro. Medjutim,
Sveu~ili{te u Zagrebu je ponudilo Vladi i hrvatskoj javnosti strate{ki dokument koji je napisalo 500 profesora i studenata pod
naslovom “ISKORAK 2001. Kad ve} nemamo svojih ideja o tome {ta i kako raditi,
koristimo se onda bar tu|ima! ”
Situacija na banjalu~kom univerzitetu
Paradoksalno, ali istinito, u visokom {kolstvu
se jo{ vi{e nego igdje drugdje, u duhu
onih mra~nih brozovsko-staljinisti~kih
vremena , kao i u doba mra~nog Srednjeg vijeka i inkvizicije, gu{i svaka
progresivna misao sa namjerom da se {to du`e zadr`i status quo koji je odgovarao onima koji su koncentricali mo} ( i vlast) u svojim rukama i koriste je isklju~ivo za
svoju dobrobit. Ako je takvo
stanje, zbog niskog stepena
prosvije}enosti tada{njeg stanovni{tva i pod prijetnjom inkvizicije, i moglo da
se odr`ava kroz stolje}a, potpuno je neobja{njivo da se odr`ava jo{ i danas.
Ako ni{ta drugo ono zbog ~injenice da bar inkvizicija vi{e ne postoji, a bilo
bi logi~no o~ekivati i da
je stanovni{tvo kroz period od hiljadu
godina postalo bar malo prosvje}enije i obrazovanije. Ili mo`da nije ta~no ni
jedno ni drugo?
Dok svijet ide velikim koracima
naprijed, na{i univerziteti to nikad
nisu mogli, a ne mogu ni danas. Oni su
uvijek imali i imaju veoma sposobne
i efikasne ko~ni~are koji su
na sve mogu}e na~ine nastojali da
sprije~e svaki progres na fakultetima, smatraju}i ga najve}om opasno{}u po njih
same. Zato su nipoda{tavali svaki uspjeh onih koji nisu bili njihovi satrapi, a glorificirali samo sebe i svoj navodni uspjeh. Kao najopasniju polugu svakog eventualnog
progresa smatrali su kadrovsku politiku, zbog ~ega su je uvijek dr`ali pod
najve}om mogu}om kontrolom. I uspjeli su! Tako se do{lo do toga da nakon
tolikih godina postojanja ve}ina fakulteta, te{ko da se ima zakonom propisani broj nastavnika i
saradnika, jer ljudi su dolazili ,
muvali se ovdje izvjesno vrijeme i kad su uvidjeli da nemaju nikakvu
{ansu da se ni u stru~nom ni u
statusnom pogledu razvijaju i napreduju, napu{tali su fakultet i
odlazili na razne strane. A oni koji su iz nekih drugih razloga morali da
ostanu ovdje ( porodica,
patriotizam ili sl.) vjerovali su u onu Njego{evu:”” Svaka sila za vijeka”” i uzaludno su ~ekali da, po zakonima
prirode, tada{nji ko~ni~ari odu
i tako ostave prostor za neke druge, bolje ljude koji bi poveli fakultet putem progresa.
Na`alost, svi prethodni ko~ni~ari su se uvijek pobrinuli za kontinuitet svoje
politike, pa su i mnogi od onih koji su se uzaludno nadali izgubili
strpljenje i pod stare dane oti{li.
Skoro je done{en novi Zakon o univerzitetu, ali , na`alost, mora se zaklju~iti
da se ni{ta kvalitativno novo nije ugradilo u taj zakon (kao ni u nedavno
done{ene nove programe) koji je, na svuu sre}u, Vije}e Evrope odbilo. Sve {to se desilo je samo puka “kozmetika,
iako prema najnovijim nau~nim saznanjima iz teorije rein`enjeringa, ne mo`e se
ostvariti vidan napredak ako se ne{to,
{to je srozano i uni{teno do kraja kao na{ Univerzitet, samo neznatno modificira i prilagodi ( komu
i ~emu!), ve} samo ako se SVE PO^NE IZ PO^ETKA! Rein`enjering polazi od postavljanja temeljnih pitanja o smislu
obavljanja nekog poslovnog procesa. Najjednostavnije re~eno, to je povratak na
po~etak i poku{aj da se ~itav posao radi bolje, naj~e{}e na potpuno
druga~iji na~in nego {to je to prije bilo uobi~ajeno, ako se taj na~in
pokazao neefikasan. Da bi to uradili oni koji imaju vlast na fakultetrima, mora
ih neko prisiliti. A mo`da ni tada ne}e ni znati, ni mo}i, ni htjeti da to
urade, jer im nije u interesu, a nemaju u glavi ni potrebnih premisa za to.
Osim toga, radikalne stavove te{ko mogu
imati oni koji su pred penzijom ( mada ima iznimaka) i njihovi, na`alost, mla|i
satrapi, kojima najvi{e odgovara ona
komunisti~ka
”ne talasaj”” (- bar
dok sam ja jo{ tu, a poslije mene mo`e da bude i potop!-), a koji ~vrsto dr`e
kormilo u rukama i dalje vode ovu obrazovnu instituciju ( a time i ~itavo
dru{tvo) u potpunu propast! Oni su se, naravno, dobro obezbijedili na razne
na~ine i dobijaju po nekoliko raznoraznih honorara ( koje im omogu}uje ova
smu{ena politika putem vi{estrukih
honorara i raznih upravnih odbora i sli~nih anga`mana), pa nisu `ivotno
zainteresovani za boljitak fakulteta i Univerziteta u cjelini, a pogotovo
ne za bolji `ivot onih ostalih koji se
nisu ”udomili”” na drugim
mjestima. A njihovu poziciju NE MO@E NIKO UGROZITI jer su se kontinuitetom
nakaradne kadrovske politike obezbijedili da budu NEZAMJENJIVI (“ Neko drugi ne bi mogao da radi ono
{to oni rade. A za ono {to bi trebalo da rade, mo`da bi se mogli na}i neki
drugi, spopsobniji ljudi”-, govorio je uzaludno Du{ko Radovi}), s obzirom
da su sve eventualne konkurente koji bi ih tjerati da budu bolji, eliminisali
bilo kadrovskim me{etarijama ili namjernim spre~avanjem napredovanja asistenata
( Ima asistenata koji asistiraju po 30 godina! Zar to nije sramota predmetnog
nastavnika koji nije pomogao svom
asistentu da napreduje? Zar to nije bila i obaveza nastavnika prema Zakonu o
univerzitetu?). Tako da je, na`alost, i danas aktuelno ono {to je svojedobno,
kao kritiku komunisti~kim rukovodiocima, govorio Du{ko Radovi}: “ “Budite
ponosni i nemojte priznavati svoje poraze. Za sve {to niste mogli i znali
recite da niste hteli. Veli~ajte ono malo {to mo`ete, ismejavajte i
omalova`avajte sve drugo {to je iznad va{ih mogu}nosti””.
I Jovan Du~i} je kritikovao patolo{ke pojave u dru{tvu, a njihove uzroke
na{ao u slijede}em: ””Mlad ~ovek isti~e nove ideje, a star ~ovek
isti~e samo staro iskustvo. Jedan uvek gleda napred, a drugi natrag, (uz ~asne
iznimke, naravno). Mladi politi~ari se
bore me|u sobom uvek za ne{to {to }e tek postatri, a stari politi~ari se sva|aju raspravljaju}i samo
stare ra~une i stara zlopam}enja. Kad bi nam oni pra{tali na{e vrline i
zasluge, kao {to nam pra{taju nedostatke i pogre{ke, gde bi bio ovaj svet! Zato {to je tako kao {to
jeste, ne stradaju najve}ma oni koji su najgori, nego ba{ oni koji su najbolji
( bez obzira bili oni mladi ili stari). U tom cilju, jo{ uvijek se inzistira na
gomili, krdu, a ne na individui. “A gomila je uvijek u stanju ludila; ~ovek
dolazi do pameti i svesti samo kad se izdvoji iz mase, jer gomila ne `ivi od ideje, nego od strasti. Zato je pravi put
na{e sre}e u~iti ~oveka da podigne poverenje u sebe, {to zna~i razvijanje
personalnosti do njenih krajnjih mera.””-pisao je Du~i}, a iz onoga {to se de{ava na fakultetima, vi{e je nego
o~igledno da se, pored Andri} i
Selimovi}a, nije ~itao ni Du~i}!
To sve navodi na zaklju~ak da i sa samom organizacijom Univerziteta
ne{to ( ili ni{ta) nije u redu.
Zar nije trebao postojati mehanizam koji bi sprije~io da takve pojave
egzistiraju na fakultetima kroz desetlje}a?
Ili je mo`da postojao, ali ga oni koji su vodili Univerzitet nisu kioristili?
Ako to ve} nije bilo mogu}e u ona mra~na brozovska vremena, {ta je to {to sad
spre~ava ukidanje takve blokade i onemogu}avanje takve vrste “”privatizacije”” i opstrukcije fakulteta? Da li se sa takvim FOSILIZIRANIM stanjem na
fakultetima, a i na samom univerzitetu, mo`e i u kakvu budu}nost? A da je
zaista takvo, potvr|uju i studenti
u svom ~asopisu “ BUM” jo{
iz decembra 2000. gdje doslovno
pi{e:
“” Sjetimo se
automobila sa po~etka vijeka i
uporedimo ih sa dana{njim. Postavlja se pitanje: Kako je mogu}e da
institucije koje bi trebale predstavljati vrh intelektualnog potencijala u
jednom dru{tvu do`ive takvo zaostajanje? Da li su oni imali
neprijatelje koji su gu{ili njihov razvoj? Ili jednostavno, fakulteti nisu
imali i nemaju dovoljno intelektualnih sposobnosti da odgovore na izazove sada{njosti. Njihova
najzna~ajnija karakteristika je konzervativnost, opreznost prema svemu novome,
ustrajanje na starim metodama u znanju, bojazan od naprednih ideja.”
[ta re}i na ovo? I na ovako o{tre
kritike studenata,
rukovodstvo Univerziteta je ostalo
gluho!
Naj`alosnije u svemu tome je {to se to sve maskira pod pojmom
”autonomije” univerziteta ( ili ta~nije fakulteta). AUTONOMIJA univerziteta DA
( u odnosu na politiku), ali AUTONOMIJA
fakulteta NE ( s obzirom na Univerzitet!), jer ina~e postoji opasnost da se
radi o demago{kom triku ( kako ka`e poznati publicista Drago{ Kalaji}) kojim privilegovani
iz propalog re`ima nastoje da sa~uvaju svevla{}e svog neznanja, svoje gluposti
i svoje amoralnosti. Ili bar da postoji kontrola vo|enja politike na fakultetima, vrednovanje
uspjeha ( ili neuspjeha) i
onemogu}avanje ovakvih negativnih pojava pravovremeno. Jer, navodna upravlja~ka tijela
( me|u koje spada i Savjet fakulteta) koja upravljaju fakultetima su i
dalje birana i manipulisana od strane
pojedinaca ili manjih neformalnih grupa tako da predstavljaju samo farsu
i nikako ne slu`e svrsi za koju su namijenjena. Dokaz za to je upravo situacija
u kojoj se danas nalazi ve}ina na{ih fakulteta.
Da su ti organi izvr{avali svoje
obaveze predvi|ene zakonom, zar bi se moglo takvo ne{to desiti? A tako je bilo
u prethodnom re`imu i na mnogim drugim fakultetima u zemlji. Bez obzira na to,
jedino se moglo ~uti da je sada{nja vlast
Republike Hrvatske odlu~ila da ne{to u~ini po pitanju “lije~enja ove
bolesti”. Naime, osnovan je Saborski
pododbor za visoko obrazovanje, znanost i kulturu kome }e se mo}i
obratiti za pomo} svi oni koji budu opstruirani po pitanju nau~nog
istra`ivanja i napredovanja. Kod nas se o tome jo{ niti ne razmi{lja, a za
to vrijeme razna “ prijateljstva” i
nepotizam i klijentelizam odre|uju ko
ima pravo na napredovanje i ko mo`e uzeti u~e{}a u projektima. Na taj
na~in se vr{e i izbori u zvanja redovnog profesora sa manjim
opusom nego {to je potrebno za docenta i obrnuto. ( REPORTER 5. nov. 2002). Istovremeno se rektor hvali kako
je banjalu~ki Univerzitet dobio najvi{e projekata u BH, mada ogromna ve}ina zaposlenih na Univerzitetu o
tome ni{ta ne zna. Pa ko onda radi ( i zaradjuje) na tim projektima? Ili jo{
bolje pitanje: Ko ima koristi od njih?
To zna~i da niti je Univerzitet ono {to bi trebao biti po definiciji, niti su
to fakulteti. Preovladava trijumfalisti~ki talas prosje~nosti koja uni{tava
izuzetnost. Zbog toga univerzitet
nema snagu, kao {to re~e jedan srednje{kolski profesor, jer nema
kredibilitet! A kako bi je imao kad se u njega infiltriralo svega i
sva~ega, pa sada takvima odgovara komunisti~ka politika tipa “ne talasaj”, da im ne
bi ispali “orasi iz njedara”!
Univerzitet i njegvi
fakulteti su izgubili svoju osnovnu karakteristiku koja se sastojala u tome da
oni sakupljaju znanje, da ga predaju novim generacijama u kontinuitetu i da
imaju u svakom trenutku spremne timove koji }e kvalitetno pomo}i da se rije{e razni
iskrsli problemi u dr`avi i dru{tvu.
Zato je
i Vlada bespomo}na, jer nema ( a ne zna ni da bi trebala) nekoga na koga bi mogla da se osloni. Na{ Univerzitet samo formalno egzistira,
vegetira..
U
razvijenim dr`avama se mnogi problemi
kao {to je nezaposlenost mogu rije{avati
velikom fluktuacija
stanovni{tva koju vlast podsti~e na
bazi informacija dobijenih
od univerziteta koji prate
situaciju. Ako pogledamo {ta rade na{i fakulteti, sa `aljenjem moramo
konstatovati da se to ni najmanje ne uklapaju u ovakva doga|anja! Univerzitet bi morao biti BAZNA institucija
ove dr`ave, a on je dalje i od same margine. Dodu{e, takav kakav je, nije
ni zaslu`io bolji tretman, ali ostaje pitanje KO ]E URADITI ONO [TO BI TREBAO URADITI PRAVI UNIVERZITET u
jednoj dr`avi? Smu{ena politika koju
vode pohlepni kratkovidni politi~ari je upravo sretna {to ih jedan PRAVI UNIVERZITET ne raskrinkava pred javno{}u i {to ih ne ometa u njihovim
prljavim rabotama. Zato ga konstantno i
dr`e na margini i oko nje i ne ~ine ba{
ni{ta da bi univerzitet postao ono {to bi trebao biti po definiciji. A
narod uzaludno o~ekuje od navodnih intelektualaca i navodnih univerziteta da ne{to urade u smislu promjene
situacije na bolje.
[to se ti~e pravog nau~nog rada koji bi bio za
dobrobit dr`ave i dru{tva, tog te{ko da je na na{im fakultetima uop{te ikad i
bilo. Zar se nau~nim radom mo`e nazvati rad u koji profesor ne uklju~uje ~ak ni svog asistenta ( vjerovatno iz straha
da ovaj ne vidi {ta on ne zna i iz straha da
ga ovaj ne nadma{i!)? Upravo
zbog nepostojanja timskog rada i
zbog izostanka volje da se pospje{uje obrazovanje i napredovanje fakultetskog kadra izostali su i rezultati,
a sve aktivnosti ve}ine fakulteta ( i univerziteta u cjelini) u
proteklih 40 godina se ne mogu nikako druga~ije okarakterisati osim kao PUKO
VEGETIRANJE. I na`alost, ni{ta se ne}e promijeniti na bolje dok se ne desi
pobjeda duha, jer, kako ka`e Du~i}: “”Uvek pobeda duha dolazi pre svake
materijalne pobede.”” A do pobjede duha ne mo`e do}i sa dosada{njom
vrstom rukovode}eg kadra, jer da je moglo, ve} bi za toliko godina valjda i do{lo! [teta,jer mnogi fakulteti su u zadnjih osam
godina imali velike {anse. Naro~ito
Elektrotehni~ki fakultet. Zar nije bilo najnormalnije da ovaj Fakultet
bude prvi, najbolji i
najkonkurentniji provajder, bar u Banjaluci ako ne i {ire? Zar ovaj Fakultet
nije imao najbolju kadrovsku preddispoziciju da efikasno organizuje obrazovanje
kadra za informatizaciju na{eg dru{tva?
Zar ovaj Fakultet nije trebao imati ve} formirane i spremne timove za
informatizaciju preduze}a, firmi i institucija u na{oj Republici po pristupa~nim cijenama? Zar nije
trebalo biti mogu}e sve ateste potrebne privredi RS vezane za oblast elektrotehnike dobiti na ovom fakultetu a ne
pla}ati to fakultetima i institutima Hrvatske i Slovenije? Ni{ta od svega
toga. Oni koji su rukovodili ovim
Fakultetom u zadnjih desetak godina
dozvolili su da “svi vozovi pro|u” i da Fakultet ostane i dalje samo jedna odurna `abokre~ina zaostala iz
brozovskih vremena, kakvo nam je, na`alost,
i ~itavo dru{tvo. i ne samo
to. Na ovom Fakultetu se najmanje 20 godina vodi politika rastjerivanja kadra i stvaranja poslu{nog kvazikadra. Kao posljedica toga Nastavno-nau~no vije}e
Elektrotehni~kog fakulteta u Banjaluci, nakon 40 godina postojanja ovog
Fakulteta, ima samo 22 ~lana, tako da se niko ne smije ni prehladiti, jer odmah
nema kvoruma ili dvotre}inske ve}ine. A o
tome da nikad nema “materijala” da bi se izabrao valjan dekan,
da se i ne govori. Oni koji su vladali ovim Fakultetom zadnjuh 20 godina rastjerali
su sve {to se dalo rastjerati kako bi oni
postali i ostali NEZAMJENJIVI i JEDINI sve do smrti!
S obzirom na situaciju u dru{tvu,
vrlo je vjerovatno da je situacija sli~na ili ista na ~itavom Univerzitetu.
Zbog toga ovo dru{tvo nema svoju
elitu, ve} samo kvazielitu, pa takvo dru{tvo nema ko da povu~e
naprijed. Oni rijetki pojedinci koji bi
ne{to da urede, savr{eno su blokirani od strane kvazielete i izvrgnuti mobingu
i teroru. A naro~ito ako se radi o `enama.
Zna~i, na{e dru{tvo je psihi~ki bolesno i kao
takvo potpuno nespremno za ono {to se zove
TR@I[NA UTAKMICA. A ako sebi ne
obezbijedimo odgovaraju}e mjesto u toj utakmici, dokinut }emo sami sebe. U
svijetu gdje je osnovna mjera svega uspjeh (ali realni a ne umi{ljeni), mi
nemamo nikakve {anse, jer sa krivim
ljudima na pravim mjestima se zaista ni{ta ne mo`e posti}i. U tom slu~aju, jedino {to bi nama moglo
ostati je da budemo smetli{te za radioaktivni i svaki drugi otpad, a stanovni{tvo }e zbog bijede i bole{}ina izumrijeti
ili raseliti se po svijetu. Jedino }e negdje u historijskim dokumentima ostati
zapisano da su tu nekad `ivjeli balkanski Srbi. A mo`da ne}e ni u njima ako to
nekom mo}nom u budu}nosti ne bude odgovaralo, jer historiju je najlak{e
falsifikovati..
Dok univerziteti na{ih susjeda
postaju ~lanicama evropskih asocijacija univerziteta i svoje znanje udru`uju sa najelitnijim evropskim univerzitetima
koji slu`e Evropskoj Uniji kao putokaz kamo treba i}i i {to treba raditi, na{i
fakulteti ~ame u mraku u koji su ih
uveli vlastiti ko~ni~ari uz podr{ku smu{ene politike. A i mi bi trebali postati dio tog svijeta i zato treba ozbiljno shvatiti ve}
citirano upozorenje jednog ministra
vlade Republike Srbije koji je na otvaranju konferencije TELFOR izjavio:
““ U~imo, u~imo, i u~imo
druge jer znanje }e odrediti da li }e
neki narodi u budu}nosti uop{te postojati ili ne.”
Ni{ta od Evrope i Bolonjske deklaracije
EU nastoji
povezati sve evropske univerzitete na bazi Bolonjske deklaracije, {to je vrlo
dobro, ali se, s obzirom na zate~eno stanje
u na{em visokom {kolstvu, name}e pitanje: Kad }e to i da li }e uop}e
biti mogu}e na na{im univerzitetima? Pored gore navedenih problema koji su
balast iz prethodnog dugotrajnog nakaradnog politi~kog sistema, a koji se
ogledaju u drasti~nom padu morala i
iskvarenosti mentaliteta fakultetskog
kvazikadra, postoje jo{ jedan veliki problem a to je siroma{tvo.
Prema ovoj deklaraciji predvi|ena je, izme|u ostalog, i razmjena nastavnika i
studenata za {to bi trebalo uvesti engleski jezik u nastavu, a neophodno je
omogu}iti studentima izbor bar 30% kolegija, formirati bogatu biblioteku sa mno{tvom najnovijih
naslova, oformiti skupe laboratorije sa najnovijom opremom itd, {to sve veoma mnogo ko{ta. Ali, ipak treba po~eti, za {to je potrebna
detaljna stratregija jednog ve}eg broja stru~njaka me|u kojima bi glavnu rije~
trebali da vode ipak oni iz inostranstva, jer ovi na{i, da su bili sposobni da
i{ta takvo urade, valjda bi dosad bar ne{to
zapo~eli na osnovu nekog dobro smi{ljenog dugoro~nog plana, {to oni nisu uradili, pa bi bilo tra}enje vremena i dalje to od njih o~ekivati.
A ako se i izdvoje neke pare iz bud`eta, one se stra}e kao {to su stra}ene pare
date za zamjenu prozora na ETF-u, koji su bili od tre{njinog drveta i mogli su,
uz pravilno odr`avanje, trajati jo{ 40 godina. Da su od tih para pove}ane plate
osoblju na Fakultetu da se dalje ne
osipa ili da su date za laboratorijsku opremu ili sli~no, neko ne bi mogao da
stavi pare u svoj d`ep.!
Ako se ovo sve ima u vidu, mora se konstatovati
da kod nas, pored toga {to nema pravog obrazovanja, nema ni prave
nauke, a nije je nikad ni bilo! Zato u pogledu instaliranja nauke u
na{e dru{tvo treba krenuti od samog po~etka. Najprije treba pripremiti zakonsku
regulativu koja }e na fer na~in regulisati odnose u ovoj oblasti i koja }e motivisati nau~nike da se bave istinskom naukom. Potrebno
je razvijati tehnologije i biti na
svjetskom tr`i{tu jer kod ku}e }e se brzo “” zaspati””
sa par radova i sigurnom katedrom.
Zato treba razdrmati takve “”uspavane”.” Treba se osloniti na one koji mogu
biti vo|e i organizatori u nauci, ali to ne mo`e sa 600 KM plate. Treba prepoznati te ljude i financirati ih, a to je
rizik, jesu li ba{ ti pravi. Znanje nije u BiH nositelj razvoja ve} neki drugi
kriteriji ( nepotizam, poltronstvo i sl.)
koji su generisali obilje tzv. “re`imskih nau~nika” koji su spremni
koketiraju}i sa politi~arima zarad svoje koristi da potpi{u sve {to se od njih
tra`i, bez obzira na njihovo li~no uvjerenje. To su nakaradni “ standardi” koji ne va`e izvan na{ih granica. Kako to iskorijeniti? Samo procesom demokratizacije,
objektivizacijom svih uslova i kadrovske politike. Treba imati 3-4
STRATE[KA PROJEKTA ( a ne vi{e malih) na kojima }e raditi mnogo onih koji su
stvarno orjentisani ka nauci a
rezultat njihova rada mora biti vidljiv
i dostupan svim vidovima provjere: od stru~ne do javne, a ne kao
danas. Kod nas tu navodnu nauku nose pojedinci a ne timovi i sistam, kao {to
bi trebalo. Bilo bi neophodno da se formiraju timovi i da iza njih stoji sistam
da se oni ne bi morali baviti
ekonomijom i pre`ivljavanjem. Ako projekt pro|e recenziju, treba mu dati novac.
USPJEH JE PITANJE IZBORA i RADA A NE
SRE]E. Zbog toga i znanje mora biti
tr`i{no orjentisanoi treba mnogo, mnogo vi{e raditi.
Genijalni
ljudi su rijetkost i sredina ih naj~e{{e ne prepozna ili ih svjesno
marginalizuje i potiskuje zbog straha od konkurencije. Me|u nau~nicima ima po koji genij, ali su to prete`no prosje~no
inteligentni ljudi koji su dobro organizovani,znati`eljni, uporni i koji zbog
toga posti`u rezultate. Imati znanje zna~i biti slobodan. Najlak{e je
predvidjeti budu}nost ako je sami stvaramo, onda }emo znati kud idemo.
Na sastanku Udru`enja prosvjetnih i
nau~nih radnika RS odr`anog 5. 10. 2004 na Pravnom fakultetu u Banjaluci,
rektor Dragoljub Mirjani} se hvalio da banjalu~ki
univerzitet ima najvi{e projekata. Prisutni su ovu informaciju primili sa
~udjenjem i uz pitanje: GDJE SU TI
PROJEKTI i KO IH RADI, kad mi o njima ni{ta ne znamo!? Zna~i, rade ih
pojedinci koji se pona{aju po pravilu BOG JE NAJPRIJE SEBI STVORIO BRADU, a totalna NETRANSPARENTNOST na
Univerzitetu i na Fakultetima im to omogu}uje.
Sa takvim projektima se ne treba hvaliti, jer se nema ~ime hvaliti, s
obzirom da oni nisu NIGDJE ZA@IVJELI, u njih nije uklju~ena ve}ina univerzitetskog kadra, a slu`e jedino
za pranje novca strancima., Gdje je tu toliko spominjana transparentnost i ko je te projekte uop{te vidio i
ocijenio, a pogotovo primijenio?
[ta treba uraditi
Da bi se u~inio prvi iskorak iz
za~aranog kruga u kom se na{e dru{tvo vrti, potrebno je da univerzitet
staviti pod efikasnu kontrolu (
radi spre~avanja “ko~ni~ara” u njihovom djelovanju). Kad se oslobodi i defosilizira
univerzitet, kreativni ljudi }e slobodno mo}i da nude svoje ideje i saradjuju
sa privredom, {to }e omogu}iti da i mi
primijenimo u svijetu poznat tzv. PUSH
–model tj. da “gurne privreda sebe “ na
kori{tenje, te da na|e neku “ ni{u” na svjetskom tr`i{tu u koju bi usmjeravao
pojedince iz privrede. A da bi to univerzitet mogao, morao bi imati MNOGO ZNANJA i ne bi smio biti
ZAKO^EN kao {to je na{ ve} vi{e od 20 godina, kad je smi{ljeno razbijen ( sa ciljem da se oslabi)
na fakultete koji od tada predstavljaju “ privatnu pr}iju” nekolicine zaposlenih, a ne snagu koja pokre}e dru{tvo. U takvim uslovima se “na no`” do~eka” sve {to neko izvan ove
nekolicine uradi, a osnov na kom po~iva svaki uspje{an univerzitet je
PO[TOVANJE TU\EG RADA, ~ime se pojedinci
stimuli{u da rade i stvaraju, a ne suprotno kao {to se radi na ovim fosiliziranim fakultetima i univerzitetima zaostalim
iz Brozova re`ima. Oni moraju da se tako pona{aju da bi zadr`ali status koji su
stekli na osnovu politi~kih pritisaka, mita, korupcije, eklatantnih kr{enja
svih zakonskih, ustavnih i ostalih normi i raznih scenarija me|usobnih podr{ki u reizborima i izborima u vi{a
zvanja ( “ ti meni, ja tebi u komisiji za izbor u vi{a zvanja, za reizbor i za
recenzije knjiga- REPORTER, 5. novembar 2002.) Tako se stvara pozitivna povratna veza reprodukcije neadekvatnog
nakaradnog kadra. Izlaz iz toga je postojanje
prave nadkontrole pri odre|ivanju komisija, koje bi obavezno morale
biti sa mati~nih fakulteta iz drugih dr`ava. Posljedica toga je bila inflacija navodnih profesora i nau~nika,
sa konjukturom pravih nau~nika i potpunim odsustvom nauke u svim
oblastima `ivota. Naime, do{lo je do
poplave RE@IMSKIH nau~nika koji su za
ljubav svog statusa bili spremni da potpi{u sve i sva{ta i protiv svojih
uvjerenja i tako koketiraju}i sa politikom ostvarivali svoje privilegije, {to
jo{ i danas ~ine. U tu svrhu se anga`uje i kadar izvana, koji je spreman da
igra po zadatim notama jer mu je omogu}eno da u toku jednog semestra do|e jedanput i da u tri dana odr`e
predavanja za ~itav semestar, a prime apana`u kao da su dolazili svake
sedmice (REPPORETER od 6. 10. 2004. predsjednik Studentske organizacije Univerziteta Vladimir Djuri}: “....studenti
dobijaju kredu, tablu i gostuju}e profesore koji organizuju nastavu jednog
semestra u 3 dana.”).Namje{taju}i honorare takvima, gu{i se razvoj
vlastitig kadra.
O svemu ovome svjedo~i negativna
selekcija nastavnika koji su zbog toga reproducirali svoje neznanje na budu}e generacije i tako zatvorili {kolstvo u
~aroban krug bezizlaza, pa visoko {kolstvo podsje}a na zatvoreni geto
samodovoljnih istomi{ljenika. Jedini izlaz iz tog za~aranog kruga je stvarna reforma koja bi u prvom redu
trebala da obuhvati KVALITETNU
REVIZIJU svih zvanja u
redovne i vanredne profesore , ~ak i pod cijenu da se potpuno ostane bez
univerzitetskog kadra, jer ve}ina tog kadra nije ni{ta drugo do SAVR[ENI KO^NI^ARI
SVAKOG EVENTUALNOG PROGRESA NA UNIVERZITETU. Time bi se
omogu}ilo da se univerziteti kona~no
po~ne prervarati u ono {to bi on po definiciji trebao da bude a to
je PODR[KA U ZNANJU svim institucijama sistema u dr`avi i dru{tvu u cjelini.
Da bi se ikud krenulo sa mrtve ta~ke Vlada
mora povu}i prve poteze:
-
Na
klju~na mjesta gdje se odlu~uje o obrazovanju
i nauci staviti KOMPETENTNE,
nepotro{ene i nekompromitovane ljude iza kojih stoje uspjesi i iskustvo u ovoj oblasti. Ako mi
takvih ljudi nemamo, na}i nekog u inostranstvu, kao {to rade Kinezi.
-
Odmah,
u skladu sa va`e}im Zakonom, a ne
~ekaju}i novi koji se uspje{no opstruira ve} vi{e od 3 godine, obaviti
izbore na Univerzitetu u Banjaluci.
Obavezno zahtijevati da svaki kandidat izlo`i PLAN i PROGRAM rada.
-
Ne
dozvoliti nikom da ponovi mandat ako iza sebe nema zna~ajne objektivno verifikovane rezultate i
izlo`en i {iroko prihva}en plan i program za naredni mandat. Pri verifikaciji rezultata provesti
i anketu me|u prosvjetnim i nau~nim radnicima.
-
Uvesti
ocjenjivanje u svim smjerovima: studenti ocjenjuju profesore, profesori ocjenjuju studente, dekane,
prodekane, rektore, dekani ocjenjuju profesore, rektore itd. Obezbijediti
korektnost u ocjenjivanju i sprije~iti revan{izam i osvete.
-
Izvr{iti
objektivnu reviziju svih zvanja u vanredne, redovne profesore i akademike.
-
Hitno donijeti
Zakon o platama koji }e za{tititi prosvjetne radnike da budu slabije
pla}eni od ~ista~ica i srednje{kolaca u dr`avnim institucijama i
monopoliziranim firmama. Kroz ovaj zakon prosvjetni i nau~ni radnici moraju
biti stimulirani za bolji rad.Tj. treba po~eti PRIZNAVATI TUDJI RAD, a ne ga
nipoda{tavati kao dosad.
-
Hitno donijeti
Zakon o univerzitetu koji }e obezbijediti korektne odnose me|u zaposlenima
na Univerzitetu i koji }e stimulisatri rad i stvarala{tvo, a ne nerad i
me{etarenje, kao dosad. U njega
obavezno uklju~iti kategoriju: odgovornost.
-
Uspostaviti
nadzor dr`ave nad Univerzitetom
osnivanjem Parlamentarnog odbora za visoko obrazovanje Narodne skup{tine koji }e nadzirati rad univerziteta i
od koga }e za{titu mo}i dobiti svi oni opstruirani, diskriminisani i terorizirani na Univerzitetu. Time }e se
u~initi prvi korak ka otko~ivanju zako~enog univerziteta, a energija koju ima
univerzitet ne}e vi{e biti na slijepom kolosjeku kao do sada, ve} }e se usmjeriti u pravcu razvoja dru{tva.
-
Dr`ava
treba da saradjuje sa univerzitetom, da
tra`i od njega, kao PARTNERA, da
u~estvuje u predlaganju va`nih odluka, na bazi onog {to ka`e savremena
nauka.
-
[tetni
potezi vlasti prema univerzitetu, a najvi{e POTPUNO IGNORISANJE i MARGINALIZOVANJE Univerziteta od strane vlasti,
treba da se odmah promijene.
-
Treba
uvesti ODGOVORNOST za lo{e poteze u rukovo|enju fakultetima, univerzitetom i
ministarstvom za obrazovanje , kulturu i nauku.
-
Obezbijediti
nastavnom kadru da se kontinualno obrazuje ( bar jednom godi{ne da ode na 1 mjesec na neki
inostrani univerzitet) i stimulisati ih
da se osposobljavaju za predavanja i na
engleskom jeziku ( kao u Sloveniji), jer }e to omogu}iti da na na{e fakultete
do|e i do 15 % stranaca koji pla}aju {kolarinu!.
-
Uvesti
redovna dvomjese~na sastajanja svih sudionika u visokom obrazovanju sa Vladom,
radi zajedni~kih planova i strategija za razvoj dru{tva. Prema dosad vi|enom, oni koji su
sjedili ( i sjede) u Vladi ne ostavljaju
ba{ utisak kompetentnosti.
Zavr{imo ovo
pismo izjavom prorektor Sveu~ili{ta u
Rijeci dr PERE LU^INA,
nau~nik svjetskog glasa, koji ka`e:
“” Univerziteti su temeljna institucija
za prilago|avanje stanovni{tva tranzicijskim procesima i razvoju privrede. Da
bi se uop{te mogli implementirati
tranzicijski zahvati, treba podizati
nivo svijesti i nivo aktivnog obrazovanja stanovni{tva. To je osnovni
preduslov za transformaciju privrede, jer samo dobro obrazovana i dobro
organizovana radna snaga mo`e privu}i strane investitore i uvo|enje
profitabilnih tehnologija. Da bi mogli
odigrati takvu ulogu, univerziteti se najprije moraju radikalno reformirati. To
u prvom redu zna~i: omogu}iti SLOBODU AKADEMSKOG RADA i zatim razvijati kulturu
kvaliteta, te izgra|ivati sustav za razvoj sistema kvalitete. Ovakvi kakvi su sada, univerziteti ne mogu postati
nositelji razvoja, a da bi to
mogli mora se sa modela dr`avnog upravljanja prije}i na
model dr`avnog nadzora. Politika i privreda to moraju shvatiti, jer dok to
ne shvate i ne prihvate, ni{ta se ne}e promijeniti!
Zato treba donijeti krupnu
politi~ku odluku o tome u kom
pravcu }e se razvjati dr`ava, kao {to su to prije 15-ak godina uradili Finci, a
nedavno i Letonci. Jasno je da u
vrtlogu tranzicijskih promjena uz ovakvu strukturu dru{tvenih odnosa kakvu jo{
imamo, ne mo`e se napraviti nikakav zna~ajniji iskorak.
Zbog toga mislim da
treba sve ulo`iti na jednu, jedinu kartu- kartu obrazovanja!Pri tom
treba imati na umu da univerziteti moraju biti u funkciji i
poticanja razvoja regije. To
zna~i da se trebaju postaviti i mjeriti prema najboljima (bench marking) u
svijetu, a biti sposobnima rje{avati probleme iz svoje dr`ave i svoje u`e okoline.” “
Zato pozivamo sve sudionike u obrazovanju, nauci i politici da se udru`e
u svrhu ostvarenja boljeg `ivota za sve gra|ane na{eg entiteta, jer
- @elite li bolji svijet, ne ~ekajte da vam ga drugi daju: primite se posla i sudjelujte u njegovoj izgradnji.-
Dr Radojka
Pra{talo
Demokratizacija, a time i prosperitet, naše zemlje u prvom redu zavise od jačanja civilnog društva i obrazovanja i prosvjećivanja stanovništva. Pod tim se u prvom redu misli na obrazovanje za demokratiju, ali i šire. Na našim prostorima su tolerancija, poštovanje ljudskih prava, poštovanje tuđeg mišljenja i tuđeg rada nepoznati pojmovi, jer većina stanovništva ima mnogo dinarskih gena kojima su svojstvene upravo suprotne osobine. Zato se demokracija kod nas sporo uspostavlja i jasno je da se sama od sebe nikad neće ni uspostaviti ukoliko se ne bude intenzivno radilo na promovisanju demokratskih načela kao što su poštovanje ljudskih prava, jednakosti, uzajamne odgovornosti, poštovanju drugih ljudi i njihovog rada, njihovog prava na sopstveno mišljenje itd. Čak izgleda da ni to neće biti dovoljno već se takva nastojanja moraju i zakonski regulisati, npr. nemogućnošću da osobe, recimo mlađe od 50 godina mogu dobiti neki dokument a da prethodno ne polože ispit iz demokratije. Nešto slično postoji u Kanadi, Švajcarskoj i drugim uređenim zemljama gdje se prilikom dobijanja državljanstva za strance obavezno predviđa ispit po brošuri koju izdaje država, a u kojoj se nalaze svi važni podaci o toj državi i društvu, uključujući obaveze i prava svakog građanina. Kod nas se svi stanovnici mogu smatrati “strancima” kad je u pitanju poznavanje demokratskih načela i uredjenosti drzave. Zato bi tako nešto trebalo uvesti i kod nas, ali prvenstveno za naše stanovnike kako bi i oni jednog dana postali demokratski pismeni i osviješteni građani.
Naše društvo se raslojilo na jednu grupicu izrazito bogatih i na osiromašenu masu preostalih., tako da sada ne postoji onj srednji, izrazito građanski sloj koji bi na svojim leđima iznio teret preobražaja ruralnog stanovništva u građansko. Tako nešto se moglo desiti jer je naša politika do srži korumpirana. Ona je sebi pribavila monopol u svemu i po tom pitanju se
uvođenjem višestranačja nije ništa bitno promijenilo u odnosu na jednostranačje. I ovi
političari su se potpuno otuđili od naroda, kao i oni prethodni, i navodno provode neke ( svoje ) programe koji nemaju veze sa stvarnošću. Osim toga elita vlasti se okružila mediokritetima iako teorija politike kaže da elita vlasti i moći propada ako oko sebe ne
okupi one koji su obdareni posebnim sposobnostima, inteligencijom i integritetom. To jest, ako elita u strahu od konkurencije okuplja prosječne i ispodprosječne ljude, onda to i nije elita već kvazielita i ona mora propasti. A kod nas je upravo to vidljivo na svakom nivou. Kao korisni saradnici, kako političarima, tako i naučnicima mogu biti samo oni ljudi koji su pošteni, dobronamjerni i spremni da što više nauče i urade, pa takve treba i birati a ne poslušnike, konvertite, kameleone i “evet efendije”, iako su ovi drugi melem za sujetne i iskompleksirane “moćnike”. Sistem mora afirmisati, promovisati i dovesti na odgovarajuće položaje one koji su doista elita po svojim sposobnostima, a ne po praznim ( a često lažnim) titulama i diplomama. A kod nas je upravo suprotna situacija. Mnogi ljudi su izbačeni iz političkog života iako su posebni, iako su pošteni, zbog toga što su smetali onima manje sposobnima i manje poštenima. A u tom izbacivanju, svojom šutnjom, podržala ih je masa stanovnika koja nije ništa manje kriva od samih počinitelja. Jer, kad se zlo desi, krivi su i oni koji su spavali ( a ne samo šutjeli), kao što kaže pjesnik Matija Bećković. Zato moramo mi, drugi građani, nekako ući u parlamentarnu demokraciju i uticati na svoju sudbinu, a ne ovako bespomoćno šutjeti i sjediti skrštenih ruku. To možemo jedino preko udruženja civilnog društva ili uvođenjem alternativnog tipa politike. Tim više što u politiku pretežno ulaze beskarakterni gramzivi ljudi, koje treba ograničiti u njihovim zlodjelima. Doduše, to je slučaj i na zapadu, ali je njihov sistem tako uhodan i stabilan da mu takvi tipovi ne mogu mnogo naškoditi, a kod nas to nije slučaj pa takvi potkopavaju naše društvo i državu sve dok se sve ne uruši. Mi smo to trebali spriječiti prije nekoliko desetljeća, ali nismo. Zato krivica ne pripada samo pojedincima koji su u to vrijeme vladali već i masi koja ih je podržavala. Masa nije protestirala na vrijeme i dozvolila je “neka voda nosi” ne znajući da je još Aristotel rekao: “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.” Upravo zbog toga mi ni danas, na pragu 21. stoljeća, u sred stare civilizovane Evrope, još nemamo izgrađene stabilne političke institucije koje bi i nama garantovale civilizacijski status.
Zato i mi moramo “upaliti svjetlo” kao što su u 16. stoljeću savjetovali reformatori crkve na zapadu. Kod nas to svjetlo nije još ni do dan-danas upaljeno. Ne smijemo dozvoliti da nas obuzmu beznađe i očaj jer to sputava svaki progres. Samo je optimizam taj koji pokreće čovjeka i društvo naprijed. U tom moraju uzeti učešća SVI i dok god ne bude tako, nećemo se pokrenuti nikud iz te žabokrečine u kojoj se tako dugo, dugo nalazimo. Moramo se SVI boriti da kvalitetni ljudi dođu na prava mjesta, prave funkcije i da tamo rade posao koji znaju raditi. To možemo preko rada u civilnim udruženjima. Pravi ljudi sami, bez naše podrške, nikad neće doći na ključna mjesta, jer im oni drugi, koji neće da ispuste iz ruku “koku koja nese zlatna jaja”, to ne dozvoljavaju. Zato im put trebaju prokrčiti SVI građani, koji još uvijek sjede skrštenih ruku i uzaludno se nadaju da će rješenje stići odnekud “odozgo”, bez njihovog truda i zalaganja. Za to vrijeme prolazi im život u frustracijama i beznađu, a pohlepni i beskarakterni pojedinci i dalje nesmetano “vrše vlast” isključivo u svoju korist. A poznato je da je jedan od osnovnih postulata na kojem funkcioniše civilno društvo ( a time i demokratija) upravo princip supsidijarnosti koji kaže da se svaka odluka treba donositi na najnižem mogućem nivou, jer najbolje o tome što treba raditi i kako treba biti znaju oni na koje će se te odluke odnositi. Generalno je poznato da ako se po pitanju kadrovske politike samo jednom napravi promašaj to se negativno reflektuje na sveukupno stanje u cijelom prostoru, a kod nas se to čini godinama i decenijama, bez ikakvog nagovještaja da bi se sa tim moglo ikad prestati, pa onda nije ni čudo što smo dospjeli u ovako tešku situaciju i što se ne vidi izlaz iz nje. Mi živimo u sistemu haosa i obrnutog sistema vrijednosti već 4-5 decenija, kao da smo zemlja BUDALIJA!
Radi “učenja demokratije” stanovništvo bi trebalo da se počne interesovati za rad i suštinu raznih civilnih udruženja, te da se, prema vlastitom afinitetu, uključuje u njihov rad i preko njih vrše pritisak na vlast da bude onakva kakva bi trebala biti. Zasada, na našu vlast ne vrši niko pritisak, osim nešto malo međunarodna zajednica, ali samo po tačno određenim pitanjim (povratak izbjeglica, Hag i sl. ). Očekivalo se da će najveći pritisak vršiti boračka organizacija, ali su i ta očekivanja iznevjerena. Naime, boračka organizacija je podlegla intrigama stranaka na vlasti i razjedinila se, tako da je izgubila snagu i danas je posve marginalizovana. Slično je i sa penzionerima otkad im je lidera, mimo njihovih izbora, nametnuo prethodni premijer. Što se tiče udrženja prosvjetnih kadrova, univerzitetskih profesora, ljekara, akademika i sl. ili ne postoje ili su, u startu, blokirana nekom kadrovskom kombinatorikom moćnika iz vlasti, tek, jedno je sigurno: niti pokaziju kakvu efikasnost, niti se oglašavaju. Prosvjeta je kroz kraći period imala glasno sindiklno rukovodstvo, ali je stranačka vlast našla način da i njih “umiri”, tako da danas prosvjetni radnici imaju najnižu cijenu rada od svih budžetskih potrošača, a vlast im iz prethodnog perioda duguje mnogo i tako bijednih plata, bez ikakvog nagovještaja da bi im to mogla i htjela isplatiti.
Šta je civilno društvo?
Našim ljudima je teško objasniti šta je civilno društvo i najčešće svi imaju krivu predstavu o tome, ako je uopšte imaju. A društvo se može smatrati civilnim (građanskim) ako se ljudi, nezavisno o državi i tržištu, zauzimaju za rješavanje nekih svojih problema, za neke svoje interese, za podmirivanje nekih svojih potreba i uopšte učestvuju u društvenom životu. Također, kad te svoje interese javno zagovaraju ili kad se zalažu za opšte dobro, pa u tom cilju osnuju neku zakladu ili udruženje. Civilno (građansko) udruživanje je interesantna i za društvo veoma značajna pojava koja je opredijeljena za demokratsku konsolidaciju i izgradnju društva kroz partnerstvo i veće učešće građana u političkim procesima u društvu i državi. Taj sektor najčešće nazivamo nezavisnim, neprofitnim, nevladinim, dobrovoljnim, civilnim, građanskim ili trećim sektorom. Mi nemamo gotovo nikakvu tradiciju u tome jer takvo nešto nije bilo moguće u zadnjih 50 godina, a ono što je rađeno izmedju dva svjetska rata, zaboravljeno je. Naša javnost nije decentralizirana. Ne postoji dovoljna količina nevladinih organizacija preko kojih bi normalan čovjek, građanin mogao participirati u vlasti i javnosti. Zbog toga organizacije civilnog društva ne igraju kod nas nikakvu ulogu u tranziciji, za razliku od slučaja u drugim tranzicijskim zemljama gdje nije tako. Kod nas se, pri tranziciji, igralo samo na jednu kartu: na kartu političkih stranaka preko kojih se vodi sav politički život, što nije dobro jer je ponovo uspostavljena neka vrsta monopola, a monopol nije dobar. On generiše nezadovoljstvo u građaninu zbog predstavnika koji ga dobro ne predstavljaju, a ne postoji kanal preko koga bi to on iskazao i nešto u tome promijenio. A upravo kroz civilna, nevladina udruženja, a ne kroz stranke ( koje se ponašaju kao trgovačka društva) stanovništvo se uči osnovnim elementima demokratije: solidarnosti, borbi za opšti interes, poštovanju potrebe drugih i sl., što je nama veoma potrebno nakon 50 godina totalitarnog režima gdje je bilo kakvo udruživanje građanja smatrano atakom na državu i na bratstvo i jedinstvo! To je bilo veoma štetno pogotovo zbog činjenice da nevladin sektor u razvijenim zemljama obavlja onaj dio društvenog posla koji vladin sektor i biznis sektor ili ne mogu ili ne žele da obavljaju. Upravo zbog toga su svi takvi poslovi u real-socijalističkom režimu ostajali neobavljeni, a vlast se potpuno otuđila od naroda jer nije postojao posrednik između vlasti i naroda. Jedna od najvažnijih značajki civilnog sektora je njegova potpuna nezavisnost u odnosu na vladin i biznis sektor, zbog čega ima potpun kredibilitet pri kritikovanju jednog i drugog.
U razvijenim zemljama je većina stanovništva angažovana u raznim nevladinim udruženjima i preko njih se bori, kod vlasti, za svoj i za opšti interes. Ne bi ni njihove vlasti radile za narod i za opšti interes da ih, preko ovih udruženja, na to stanovništvo ne prisiljava. A ako se ogluše, postoje izbori na kojima se građani ODGOVORNO ponašaju pa ih kazne nebiranjem! A kod nas, umjesto kazne, slijedi nagrada u formi novog mandata! Tu je zatajila i televizija koja je još uvijek instrument stranaka, a ne javni servis. U Mađarskoj postoji tv-program koji redovito prati rad nevladinih organizacija i civilnih inicijativa. Kad bi i kod nas, makar na državnoj televiziji postojala jedna jedina periodična emisija u kojoj bi se redovito pojavljivala ovakva udruženja iz koje bi se vidjelo šta građani mogu ponuditi i odraditi, što mogu ponuditi zajedno sa lokalnom samoupravom i sa drugim udruženjima u smislu popravljanja situacije, to bi povećalo interes, zasad pasivnih građana. Kod nas ovakva udruženja postoje samo u sferi socijale, što je apsolutno nedovoljno jer nemamo mi samo socijalnih problema! Zar nisu problemi i pasivnost mladih u pogledu angažmana u politici? Zar nije problem fosiliziran i marginiliziran univerzitet? Zar nisu problemi i nesaradnja i razmjena iskustava između gradova i sela i gradova i gradova i sela i sela itd.? Svagdje samo izolacija i getoizacija! To i mnogo drugoga moglo bi biti predmet interesovanja civilnih udruženja i građana. A pogotovo ukazivanje na kriminal, korupciju, klijentelizam i svako drugo nepoštivanje zakona. Ovako, Vlada radi šta hoće, a nitko je u tome i ne pokušava spriječiti. Zato se budžet straći na razne nepotrebne stvari, a gladni gradjani “šetaju “ulicama.
Potkraj 20. stoljeća stavljen je naglasak na razvoj organizacija civilnog
društva i to su trendovi koji se događaju u svim društvima koja streme demokraciji. Razlog za to je to što su osim tehnoloških i ljudskih resursa na značaju dobile i institucije, čiji kvalitet zavisi od jačine civilnog društva. Neko
mora te institucije prisiliti da dobro rade jer one to neće same od sebe. U protivnom, one redovito “skrenu” i kad ih to dovede do apsurda te postanu svoja suprotnost, bijeda, jaz i nezadovoljstvo dovedu do revolucija i ratova. A revolucije i ratovi sruše sve i ponovo se mora krenuti iz pepela. Zbog toga nema kontinuiteta i tradicije u razvoju institucija, pa nema ni kvaliteta. A kako bi i bilo kada ih stalno ili rušimo u ratovima i revolucijama, ili ih mijenjamo nekim
kvazireformama koje
imaju zadatak samo da pacificiraju stanovništvo da “još malo sačeka” dok ta reforma počne davati
rezultate. A to se naravno, nikad ne počne dešavati. Koliko li je samo bilo promjena ustava, samouprave, sistema financiranja i sl. za
posljednjih 50 godina, a mi smo za to
vrijeme u kontinuitetu tonuli sve
dublje i dublje, a sve se na kraju završilo krvavim ratom. A zar je i
moglo drugačije? Umjesto da smo popravljali i usavršavali ono
što smo imali, pa ni ovog rata ne bi bilo. Upravo zbog toga se
preporučuje da se institucije popravljaju a ne
da se ruše. To je jeftinije i efikasnije nego, kao u Latinskoj Americi ( a ja bih rekla i na Balkanu) mijenjati režime državnim udarima
i ratovima.
Dr Radojka Pra{talo
Civilna udruženja kod nas i u svijetu
PHARE program Evropske unuje podržava osnivanje zaklada za razvoj civilnog društva u RH sa popriličnim budžetom i on daje podršku nevladinim organizacijama i time će im dati mogućnost da nađu partnerske organizacije u zemljama EU i da naprave neke komparativne zajedničke programe kako bi mogle modernizirati ova zapuštena, zaostala društva. Kod nas to, nažalost niko ne radi, a u republičkom i opštinskim budžetima nije planirana ni jedna marka za ovu svrhu. Pa kako da mi onda izgrađujemo demokratsko društvo kad ne možemo dobiti nikakvu materijalnu potporu za izgradnju njegovog najvažnijeg dijela?
Zahvaljujući jakom djelovanju civilnih udruženja u Austriji, lokalna zajednica ima prednost nad širom zajednicom, pa samim tim i lokalni programi imaju prednost nad širim nacionalnim Njihova lokalna zajednica ima dovoljno sredstava da financira rješavanje svojih problema pri čemu sama vodi i svoju kadrovsku politiku. A kod nas čak i direktore osnovnih škola postavlja ministar!? Osim toga, nikakva ozbiljna reforma, nikakva promjena zakonskih propisa se ne može provesti a da u tome ne učestvuju sva udruženja koja se time bave, što je kod nas apsolutno nepoznato.
Nijemci u Istočnoj Njemačkoj obnavljaju zaklade koje su nekad postojale. Kod nas se to još ne radi. A kako i bi kad ne postoje javni mediji koji bi to stimulisali, pratili i podržavali. Ne postoji ministarstvo za poduzetništvo, inicijative i evropske integracije. Ali zato postoje zasebna ministarstva ( i to samo formalna!) za vjere, za sport, za kulturu, za obrazovanje, što je trebalo sve objediniti u MINISTARSTVO ZA KULTURU i osmisliti njegov rad tako da mu produkt bude: osviješten, obrazovan, civilizovan građanin za danas i za budućnost. Ovako su nam i institucije i kadrovi u njima još
uvijek iz prošlosti, pa nam je i stanovnik još uvijek nepromijenjene ruralne, a ne potrebne građanske svijesti.
Mi nemamo nacionalnih elita i nema tko u inostranstvu da nas adekvatno predstavlja. Oni koje stranke šalju u ambasade više nas brukaju nego promovišu ( U Londonu su našeg zastupnika Radoslava Kosi}a htjeli protjerati jer je tukao svoju ženu). Nas nema ni u kakvim evidencijama zato što nemamo razvijeno civilno društvo i ljude koji bi nas u pojedinim sektorima mogli kompetentno predstavljati. a mi nemamo civilnog društva jer nemamo srednjeg sloja: on se stanjio, gotovo nestao. Civilno društvo nose srednji slojevi ljudi koji su materijalno nezavisni, ljudi koji su spremni zauzeti se za opće stvari, za opći interes. Oni su se sad našli u situaciji da se bore za goli opstanak. Sad bi oni koji su se obogatili, i u svom interesu, trebalo da financijski pomognu razvoj civilnog društva i da razvijaju kulturu mecenstva i financiraju zaklade jer inače će i ovo društvo i država da se uruše, a tad će stradati i oni sami. A i sama vlada, ako želi išta dobro uraditi, trebala bi da Skupština oformi URED ZA CIVILNA UDRUŽENJA, bez da ta udruženja smatra svojom konkurencijom. Jer, dok god oni koji su u vlasti ne budu druge građane gledali kao partnere a ne podređene, dotad nemamo šanse da budemo prepoznati kao moderno društvo i nemamo šanse ni za opstanak a kamoli napredak dok ne izgradimo takvu društvenu infrastrukturu koja će moći odgovoriti potrebama građana ove zemlje i njihovim razvojnim perspektivama. Civilno društvo je određeni subjektivitet. Ono ima svoju dinamiku, a sloboda udruživanja omogućuje da ljudi neke probleme rješavaju sami. Kod nas se u zadnjih 5 desetljeća nije odgajala civilnost u smislu aktivnog uključivanja građana u život svoje zajednice i u smislu odgovornosti svakog od nas ne samo za sebe već i za drugoga. Umjesto toga, odgajani smo u podaničkom mentalitetu zbog čega je svima najlakše slušati, kao ono “RAZUMEM” u vojsci. Sad to više ne moramo, ali je inercija prevelika da bi se lako preuzela odgovornost i da bi se postalo subjektom. Valjda zato kod nas još uvijek preovladaju odnosi karakteristični za najrigidniji oblik staljinizma, naročito na univerzitetu!
U civilnim udruženjima počet će se njegovati institucija dijaloga, koja će se onda prenijeti i u sve sredine i na sve nivoe. A to je osnovni preduslov da se počnu iznalaziti bolja rješenja. Jer, više ljudi više vidi i više zna. A mi smo dosad bili izvrgnuti samo samovoljnim odlukama narcisoidnih, kratkovidnih pojedinaca. U tom smislu treba početi njegovati dijalog, jednu od najvrednijih metoda koja će doprinijeti da bismo se kao ljudi povezali i da bismo probudili u sebi kreativne snage . Tog dijaloga nema, ni u porodici, ni na radnom mjestu, ni među raznim grupama. Bez dijaloga nema rješavanja problema. Dijalog oživljava strukture koje su na vlasti i one koje su u opoziciji. I javno mnjenje je u demokratskim državama faktor koji ima neprolaznu vrijednost Kod nas javnog mnjenja ili nema ili je instrumentalizirano i izmanipulirano od strane aktuelne vlasti. Ne bi smjelo sve i dalje biti kao u vojsci s naredbama odozgo, nego bi trebalo omogućiti put i razvijati dijalog tako da dođe do odluke i da ona bude prihvaćena u interesu opšteg dobra. A kako uopšte znati šta je opšte dobro? Da bi se to spoznalo treba analitički i kritički promatrati konkretne stvari koje se oko nas događaju. Za iskren razgovor i za život važno je da ekumenizam i dijalog nemaju alternative. Dijalog mora biti način života. Jer inače nema ni zajedništva. I brak se raspada ako nema komunikacije među supružnicima, a tako i sve ostalo. Dakle komunikacija i informacija, prije svega . Usput treba naglasiti da je i informacijsko-komunikacijska industrija danas najpropulzivnija svjetska industrija, što kod nas još nije shvaćeno.
Dokle god postoje neke ideološke pojave, neki tabui, a pojedini ljudi misle da je ta njihova ideološka istina jedina prava, do tad ne može biti dijaloga. Dok god je netko tako siguran u sebe i u to da je dobro samo to što on radi, onda nemamo šta razgovarati. Kod nas niti politika niti mediji, niti itko drugi ne promoviše dijalog. Ne zna se da li zbog toga što su nesvjesni ili zbog toga što su svjesni njegovog značaja.
Zbog ograničenog kapaciteta postojećeg civilnog sektora kod nas aktivnosti promovisanja civilnog društva usmjerene su gotovo isključivo ka selu, što je velika greška. Trebalo bi kapacitete raspodijeliti između sela i grada jer je situacija po pitanju građanske svijesti u gradu isto tako tragična ( ako ne i gora) kao i na selu. Dokaz: Elektrotehnički fakultet i Univerzitet u Banjaluci! (REPORTER, 5.11.2002.)
Postojeće civilne organizacije bi trebalo da se udruže bar po pitanju zajedničke promocije i u okviru toga ponuditi javnosti informacije u cilju promovisanja učešća građana u demokratskom procesu. Građanima treba putem plakata dati najvažnije informacije vezane za suštinu i moguću ulogu nevladinog sektora da bi oni doprinosili rješavanju problema u društvu, te ih pozvati na saradnju. Skoro je u jednoj TV emisiji HRT-a bio prisutan predsjednik NVO RH za pravnu zaštitu koji je rekao da njihova organizacija sakuplja podatke od građana širom Hrvatske koji su žrtve neefikasnog pravosuđa i čiji se predmeti vuku po hrvatskim sudovima 5 i više godina, sa namjerom da tuže hrvatsku državu sudu u Strasburu. Takva NVO bi i kod nas imala pune ruke posla! Samo je treba osnovati. Također bi trebala postojati NVO za pritisak na javnu administraciju, za kontrolu budžetskih rashoda na nivou općine i grada, za ozdravljenje visokog školstva itd. Na tom plakatu bi obavezno trebalo biti dato uputstvo kako se osniva jedna NVO, koje uslove je potrebno ispuniti, kako izvršiti registraciju, koliko to košta, da li se može dobiti kakva donacija za to i sl
Vrste civilnih udruženja
Civilna udruženja bi se mogla svrstati u dvije osnovne grupe:
-organizacije koje pružaju humanitarne usluge
-organizacije koje se bore za jačanje uloge građanina i njegovih organizacija u javnom životu.
Uloga ovih prvih je jasna, a pod aktivnostima ovih drugih se, između ostalog, podrazumijevaju i razni oblici edukacije radi sticanja novih znanja i vještina koje treba da ih osposobe za pomoć kako sebi tako i društvu u cjelini. Rad u takvim organizacijama je pretežno volonterski, a financiranje je pretežno na bazi donacija.Iako je ideja volonterskog angažmana veoma razvijena u NGO ( non government - organization), u ovim organizacijama je zaposleno mnogo ljudi (10 % od ukupno zaposlenih) i oni u takvim slučajevima dobijaju platu koja odgovara plati zaposlenih u vladinoj administraciji ili univerzitetu u istoj struci ili poslu. Pri tom treba razlikovati volonterski rad od besplatnog rada. Naime, u volonterski rad spada rad onih osoba koje negdje drugdje rade i zarađuju za život, a nevladinoj organizaciji poklanjaju samo jedan dio svog slobodnog vremena.U same kampanje prikupljanja sredstava često su uključena i djeca.
Brojne nevladine organizacije u SAD (1.600000) nužno stvaraju potrebu za postojanjem mnoštva nevladinih organizacija koje pružaju različite usluge (edukativnog, savjetodavnog i drugog karaktera) za novonastale organizacije. Ove organizacije razvijaju različite programe i usluge koji će uticati na pozitivan razvoj neprofitnih organizacija u njihovim prvim kontaktima, umrežavanju, širenju dobrih praksi i korištenju prednosti edukativnih sredstava, organizacionih i liderskih metoda za jačanje njihove efikasnosti. To uključuje slijedeće:
-učenje korištenja INTERNET-a i mogućnosti umrežavanja,
-edukaciju dobrog upravljanja,
-pristup mnoštvu publikacija koje se odnose na
treći sektor,
-korist od WEBSITE-ova i e-maila
-korištenje sveobuhvatne baze podataka za
neprofitne organizacije
-prikupljanje sredstava
-razmjena informacija internetom,
-dobre prakse.
Ko sve može osnovati civilno udruženje
Činjenica da svako može osnovati neku nevladinu organizaciju za ostvarivanje najrazličitijih ciljeva govori da ovaj sektor predstavlja inkarnaciju same suštine pluralizma. Ljudi se udružuju kako bi zajedno efikasnije mogli značajnije uticati na uslove svog življenja i kako bi mogli izraziti svoje mišljenje o pitanjima od javnog interesa. Interesantno je primijetiti da su mnoge od nevladinih organizacija koje su se angažovale na zaštiti okoliša, na pružanju socijalne pomoći i zdravstvene zaštite i sl. prerasle u organizacije od društvenog i državnog interesa pa čak danas predstavljaju respektabilne međunarodne organizacije. Također, radi ilustracije, spomenimo nekoliko najprestižnijih američkih univerziteta kao što su Harvard, Princeton, Stanford i dr. su privatni neprofitni univerziteti. Također mnoge religijske zajednice koje su također neprofitne, često imaju svoje univerzitete.
Zasad kod nas postoje uglavnom humanitarne i socijalne NVO, što je nedovoljno jer naše društvo nema samo humanitarne i socijalne probleme i što je još gore, neće ni njih nikad moći riješiti ako civilna udruženja ostanu aktivna samo u toj sferi.. Trajnom rješavanju kompleksnih problema čije posljedice i jesu postojanje socijalnih i humanitarnih problema, mogu pomoći samo angažmani NVO na polju povezanosti građana sa procesom donošenja odluka, što danas još nije ni u “povoju”.
Zato ostaje najvažnije pitanje:
Kako pokrenuti gradjansku
inicijativu?
U pravilu, osnivanje nekog udruženja građana započinje u trenutku kad neko odluči da reaguje ili odgovori na neku potrebu ili problem u zajednici. Često jedan od prvih zadataka koji se u tom procesu nameće jeste potreba preduzimanja aktivnosti vezanih za edukaciju i podizanje svijesti drugih članova i zajednice u cjelini o samom postojanju nekog problema i potrebe za njegovim rješavanjem.
U tom cilju formira se jedno jezgro istomišljenika. Ukoliko daljnji tok aktivnosti bude uspješan, dolazi do rasta organizacije, počinju se tražiti dodatna sredstva za financiranje redovnih djelatnosti čime organizacija postaje sve profesionalnija. U pogledu vrsta aktivnosti organizacija jedino ograničenje je da ne smiju biti destruktivne, štetne po stanovništvo i društvo u cjelini. Kad god su se u historiji javljale nove, društveno korisne ideje, nicale su i cvjetale različite građanske inicijative. Neke od takvih ideja vremenom su postajale sastavnim dijelom zvanične politike. Nezavisni sektor ima uticaj na sve oblike ljudske djelatnosti: arhitekturu, poljoprivredu, umjetnost, fundamentalna istraživanja,kancerogenih oboljenja, očuvanje kulturno – historijskog naslijeđa, brigu
o beskućnicima, sport, obrazovanje, međunarodnu saradnju itd. Važno je pri tome napomenuti da uloga nevladinog sektora nije u tome da on zamijeni vladu u njenim ustavom i zakonom utvrđenim obavezama i nadležnostima, već da zajednici i njenim građanima pruži dodatne usluge i stvori takav društveni okvir i ambijent koji će građanima omogućiti da ispolje i zadovolje svoj filantropski poriv. Jedan takav cilj može biti npr. vođenje kampanje javnog zagovaranja i lobiranja prema vladi za usvajanje novih ili promjenu postojećih političkih opcija ili rješenja. To ponekad dovodi do uspostavljanja partnerske saradnje u okviru koje neprofitne organizacije rade u uskoj vezi sa vladinim institucijama, aktivno učestvujući i u promociji i u realizaciji nekih vladinih programa i politike, uz svesrdnu financijsku potporu vlade, najčešće na bazi odgovarajućeg ugovora.
Prema statističkim podacima u SAD 54 % sredstava NVO (NGO) stiče vlastitom aktivnošću i naknadama za usluge, 36 % vladinim odobrenjima i ugovorima a samo 10 % od dobrotvornih priloga. Ko nas, u ovom početnom stadijumu kad se civilna udruženja tek počinju formirati, ovaj prvi izvor nije još aktuelan, a ovaj drugi ne postoji. Što se tiče trećeg izvora situacija je takva da oni koji bi možda i dali ( srednji sloj) su toliko oširomašeni da jedva preživljavaju, pa se od njih ništa i ne može očekivati. Zbog toga ostaje jedina mogućnost prisiliti državu da u svojim budžetima planira sredstva za ovu namjenu. Pri tom se prvenstveno misli na budžete gradova. Tad bi se inicijatori osnivanja NVO imali na koga osloniti. ^udno je ( kao i u slučaju mnogo čega drugog) da u tim aktivnostima veoma malo u~estvuju međunarode organizacije. Budući da dolaze iz sredina gdje je civilni sektor razvijen i s obzirom da su svjesni njegovog značaja u razvoju demokratije i uspostavljanja pravne države, zašto bar oni nisu dali znatniju financijsku podršku ovakvim aktivnostima, kao {to to rade u Hrvatskoj?
Ljudi na Zapadu doniraju novac iz raznih pobuda: iz religijskih, iz humanih, iz zahvalnosti svom univerzitetu, bolnici. Zatim institutima za istraživanje neizlječivih bolesti od koje je umro član porodice. Ponekad ljudi doniraju nevladin sektor iz uvjerenja da će se oni izboriti se za alternativna rješenja u odnosu na ono što radi vlada, a čime nisdu zadovoljni, dok neki daju i zbog poreskih olakšica. Donacije su naročito važne u početku, a kasnije se sredstva namiču i članarinama, naknadama za usluge i sl. Prema zakonima SAD dobrotvorni fondacije koje djeluju u sferi religije, humanitarne pomoći, javne sigurnosti i obrazovanja oslobođene su od poreza po osnovu ostvarenih prihoda. Građani moraju znati u što se troše njihova sredstva, što znači da budžet NVO mora biti transparentan, a vlada bi trebala stimulisati razvoj civilnog sektora olakšicama za samoorganizovanje što joj omogućava smanjenje troškova iz budžeta. Nažalost, u BiH nije ni izdaleka tako. Kod nas i nevladin sektor mora služiti vladi i što je još najgore, on prihvata tu podaničku ulogu. Zbog toga i zbog kašnjenja sa zakonom, mi smo u tom pogledu u velikom zaostatku u odnosu na susjede.
Kako je duboko ukorijenjeno nepovjerenje građana prema vlasti, u doba kad u zapadnim zemljama još nije bila izgrađena pravna država, doprinijelo stvaranju udruženja građana za samopomoć, što je bila sasvim prirodna pojava, to bi isti takvi razlozi trebali odigrati isto takvu ulogu i kod nas. A to bi, po analogiji sa onim što se dešavalo na Zapadu, trebalo i kod nas rezultirati pravnom državom i stabilnim prosperitetnim društvom. U tom smislu mnogo doprinose one neprofitne organizacije koje rade na raznim vidovima edukacije građana i time im pružaju mogućnost sticanja novih znanja, vještina i tehničkog know-how-a neophodnog za samostalni održivi razvoj. Jedan od pokazatelja sve većih zahtjeva za profesionalizmom u nevladinom sektoru je i osnivanje katedri za ovaj sektor na nekim univerzitetima u svijetu.
Većina fondacija u svijetu su manje organizacije sa kojima upravlja i rukovodi sam donator kojem pomažu stručnjaci raznih profila ( računovođe, advokati, pravnici, konsultanti). Veće fondacije imaju upravne odbore a njihovo rukovođenje je povjereno profesionalcima. Članovi upravnih odbora nemaju nikakvu nadoknadu osim što im se plaćaju putni troškovi dolaska i odlaska na sjednice.
Mediji su premalo uključeni u promovisanje NVO, vjerovatno zato što nisu nezavisni, pa bi zato trebalo tražiti pomoć OHR-a da oni, u okviru PBS-a, umjesto trećerazrednog sporta, izbora za MISS i sličnih nevažnih tema svoj udarni prostor poslije dnevnika ustupe promovisanju NVO, kad već NVO ne može imati svoj kanal kao u Mađarskoj.
Da zaključimo: Budući da smo se odlučili krenuti putem demokratizacije, to neće biti moguće ignorisanjem jednog od tri bitna sektora demokracije, civilnog sektora. Ne zbog mode već zbog činjenice da je on najznačajnija pokretačka snaga razvoja društva u raznim oblastima, a prvenstveno u oblasti obrazovanja, zaštite okoliša, zdravstvenoj zaštiti, brizi o ljudima, poštivanju zakonitosti, zapošljavanja, stambene ekonomije,biznisa, vjere, medija, zabave, zakona, kriminala kontroli vlasti, itd. Ovaj sektor svugdje u svijetu predstavlja snažnu protivtežu mnogim slabostima i bolestima društva, uključujući i cinizam, osjećaj nemoći i očaja. Nije li nedovoljna razvijenost civilnog sektora upravo glavni razlog što se kod nas, niti 7 godina nakon završetka rata, nije postigao gotovo nikakav boljitak? Razmislite o tome!
Napomena:
Upravo je donesen zakon o
udruživanjima na nivou BiH čime je
poslana poruku građanima da
se udružuju, i da oblik, akti, organizacija, ciljevi zavise od njih samih. Poštujmo to i krenimo u akciju
izgradnje civilnog društva po mjeri građana. Bilo je krajnje
vrijeme da se donese pravna regulativa
jer je to upravo bio razlog što se sa razvojem ovog sektora toliko
zaostaje u odnosu na naše susjede Hrvatsku i SR Jugoslaviju.
U
junu 2002. oformljena je i kancelarija u Gradskoj upravi Banjaluke koja }e
intenzivirati rad na omasovljavanju civilnih udru`enja, pa ~ak }e od 2003.
imati i skroman bud`et za tu svrhu. Kona~no je krenulo! Dalje zavisi od nas,
svjesnih gra|ana koji }emo iskoristiti pru`enu nam {ansu i raditi na tome
da kona~no dobijemo vlast primjerenu
potrebama stanovni{tva, {to nikad dosad u na{oj historiji nismo imali! Dosad
smo uvijek i jedino imali vlast PROTIV STANOVNIKA, tj. pohlepnu, nestru~nu i
samo`ivu koja je sve {to je radila, radila protiv interesa stanovni{tv!Tu i
tamo postojao je poneki savjestan pojedinac koji se trudio da radi suprotno
tome, ali to su, na`alost bile samo rijetke iznimke od op}eg pravila.
-----Vesna Marić, Grad BL, tel. 212 666/352 zvati i pitati je za osnivanje, olakšice, sredstva
U časopisu MREŽA piše da postoji neki ZAKON O UDRUŽIVANJU na nivou BIH, (koji bi htjela vidjeti) a koji omogućava osnivanje i registraciju udruženja i fondacija koji će djelovati na čitavoj BiH. Postupak je pojednostavljen i potrebna je izjava tri lica ( a ne 30 kao prije). Osnivači mogu biti i fizička i pravna lica, u bilo kojoj kombinaciji. Definisanje pitanja obavljanja privredne djelatnosti u cilju ostvarivanja prihoda za financiranje aktivnosti udruženja i fondacija je dobar pravac u kreiranju zakonske osnove za podsticanje udruženja i fondacija na njihovom putu ka samoodrživosti. Utvrđujući minimum u pogledu osnivačkog akta, statuta i organa upravljanja, zakonodavac je u potpunosti ostavio da udruženja i fondacije sami kreiraju ove dokumente i tijela. U toku proteklih godina velik broj udruženja postao je servisom vlasti za obavljanje određenih aktivnosti, a u cilju zadovoljenja potreba građana. Udruženja su prepoznala potrebe građana i svojim aktivnostima odgovorila na te potrebe. Ali, postepenim povlačenjem međunarodne zajednice ostaje otvoreno pitanje podrške projektima koji su u interesu građana, tj. u javnom interesu, a ne samo u interesu članova udruženja. Zato je značajna mogućnost da udruženje može steći status udruženja od javnog interesa, što bi trebalo rezultirati olakšicama. Ali, zakonom nisu definisani kriteriji i uslovi za sticanje statusa udruženja od javnog interesa, veće to biti definisano podzakonsim aktom ministarstva, što može biti osnov za stvaranje “podobnih i poslušnih” udruženja. Zakon dozvoljava da se građani i pravna lica mogu udružiti a da nemaju obavezu registriranja.(???) Takav oblik ih ograničava u sticanju statusa pravnog lica te im onemogućava korištenje prava koja proističu iz tog statusa.
Napomena: Za one koji zele postati PRAVI
INTELEKTUALCI, a ne FAH-IDIOTI, preporucujem site:
www. geocities.com/prastalosakic
[1] University of Nis, Department of Electronics, Aleksandra Medvedeva 14, 18000 Nis, Serbia&Montenegro, E-mail: [email protected]
[2] Technische Universitaet Ilmenau, Helmholz Platz 2, D-98684 Ilmenau, Deutchland, E-mail: [email protected]
[3] Technical University of Sofia, Kliment
Ohridski 8, Sofia 1000, Bulgaria, E-mail: [email protected]