Zašto mladi apstiniraju?

 

 

U situaciji u kojoj  vlast radi šta hoće, a stanovništvo sjedi bespomoćno skrštanih ruku i gleda “prljavi nogomet” na stranačkoj sceni, mladi, jedina nada i šansa ovog društva i države, pakuju kofere i odlaze. To je dvostruka šteta jer kreativni mladi ljudi, koji bi svojim stvaralaštvom mogli iz pepela podići našu državu, odlaze a kad oni odu   neće  imati tko ni  da stvara nova radna mjesta za dolazeće generacije. Odlaze jer nisu poštovani, nisu cijenjeni. Ne cijeni se ni znanje, ni  nauka, ni rad.  Iz svega toga  zaključuju  da neće moći  izgrađivati  profesionalnu karijeru, niti će moći obezbijediti krov nad glavom i egzistenciju svojoj  porodici. Situacija je takva već nekoliko desetljeća. Mladi ljudi su  gotovo posve isključeni iz društvenog života.Oni ostare čekajući da nađu posao! Smatrani su djecom iako imaju 30 i više godina i još uvijek žive  na grbači roditelja. Mnogi zbog takvog statusa nisu mogli zasnovati porodicu i steći potomstvo. A još prije stotinjak godina odraslima i sposobnima za samostalan život smatrali su se i 15-godišnjaci! U prethodnim desetljećima, što se prenijelo i do danas,  čak i 30-godišnjaci se smatraju premladima da bi im se išta dopustilo da samostalno rade! Politika se prema njima odnosila podcjenjivački i stalno ih je gurala na marginu, odakle su mnogi otišli preko granice. A oni su najsposobnija radna snaga!  Mladih ljudi uopće nema u politici, u menadžmentu jer bi tamo bili opasna konkurencija onima koji su fosilizirali društvo i državu. Mi  smo  društvo u kom je opasno biti drugačiji, bolji. Pogotovo se ne smiju imati nikakve progresivne ideje! Zbog toga su  svi u našem društvu, pa i mladi,  opterećeni strahom     ( ne bez razloga), da ne mogu  napredovati ako kažu svoje mišljenje i da nikako ne   mogu  uspjeti ako su ličnost. Od njih se i dalje zahtijeva da budu element amorfne poslušne mase kojom  rukovodioci manipulišu kako hoće.  Kao posljedica toga najbolje prolaze oni ljudi koji ne govore svoje mišljenje, već govore ono što se od njih očekuje, tj. šta od njih očekuju oni koji odlučuju o njihovom napredovanju. Takva situacija je i dalje. Jedini koji bi mogli doprinijeti u smislu promjene u tom smislu su mladi.  Oni su   neopterećeni  sistemom mišljenja koji je u nas “ugrađivan” 50 godina.  Pustimo zato njih da oni pokažu smjer kojim treba ići, a ne  da o tome stalno odlučuju neki “komiteti” nekolicine moralno i stručno problematičnih vlastodržaca  koji donose sve odluke mimo institucija sistema.

Preduzeća otkupljuju ratni profiteri koji uglavnom imaju  u glavi premise stečene u prethodnom režimu. Zato će ta preduzeća, uglavnom, propasti.Oni ih  nisu ni  kupili zato da bi ih pokrenuli, već samo zato da bi rasprodali materijalna dobra i time se još više obogatili.  A da su  ta preduzeća bila  (pro)data mladima, možda ne bi propala. Za razliku od situacije kod nas, u razvijenim zemljama mladi imaju prednost. Njima se omogućuje da odmah, čim se prijave na tržište rada, mogu početi živjeti u blagostanju. Da ne bi izgubili to blagostanje, oni će se maksimalno zalagati da dobro rade  Zato banke i financijske institucije odmah opsjedaju mladog čovjeka i nude mu po povoljnim uslovima nabavku svega što mu je potrebno: od kuće i opreme za kuću pa sve do automobila i mirovinskog osiguranja. Time se mladi zadužuju u ime svog potencijalnog rada. Ako žele još više, moraju još više i bolje raditi.

Mladi bi se lako transformisali u novu poduzetničku elitu  koja je našem društvu potrebna kao hljeb nasušni. Samo takva elita bi bila sposobna da kreira i otvara nova radna mjesta i da stvara pretpostavke za naše  priključenje svijetu. Ova kvazielita iz prošlih vremena sposobna je samo da zatvara radna mjesta što  na sve strane  i dokazuje. Ljudi bi se  trebali početi okretati rješavanju problema u svojim sredinama, koliko  god to mogu, a ne očekivati da im država riješi sve problerme. Doduše, država ne bi smjela apstinirati već ih podržati u svakom pogledu. Pri tom treba imati na umu da je sve uzaludno ako se ne krene od zapošljavanja. Međutim, problem zapošljavanja je veoma kompleksan, ne samo sa stanovišta materijalne podrške već i stoga što  se pojavljuju novi fenomeni, nove vrste rada, nove vrste zaposlenosti, fleksibilna zaposlenost i sl. A tu leži suština problema: Naše školstvo nije pratilo potrebe društva pa  ono još i danas proizvodi isti onakav kadar kakav je proizvodilo prije 20 godina! Taj kadar nikom ne treba, a onog kadra kakav bi danas bio potreban, naprosto nema.  Zato bi mladi, u prvom redu, trebali izvršiti silan pritisak na univerzitete da se defosiliziraju i da počnu služiti svojoj svrsi, a to je proizvodnja kadra za budućnost a ne za prošlost! 

          Međutim, stiče se utisak da se mladi mnogo i ne trude da se politički organizuju. Da li je to  zbog apatije i beznađa ili  zbog nedostatka znanja i informacija!? Zato nije na odmet postaviti pitanje: Da li mladi uopće imaju jasne stavove o značaju znanja, obrazovanja, rada i  politike i da li oni vide gdje je njihovo mjesto u svemu tome? Činjenica jeste da  je u našoj zemlji takva klima da mladi nikome ne trebaju. Doduše, političarima ne trebaju ni stari ( jer  im trebaju isplaćivati penzije), ni srednji ( jer im trebaju obezbijediti plate pošto ne mogu  da volontiraju već traže plate za svoj rad), pa im tako ne trebaju ni mladi jer traže posao! A to sve, nesposobni političari, kakve mi konstantno imamo, nisu u stanju da obezbijede svom stanovništvu. Stalno se pravdaju  nekakvim objektivnim teškoćama iako je od davnina poznata ona: DOBRA PRELJA I NA LOŠEM VRETENU DOBRO  PREDE! Eto tako  su i mladi i srednji i stari, tj. svi bez ikakvog uticaja na  vlast i potpuno zanemareni od nje. U dobroj mjeri su i sami krivi za to, jer neće da mijenjaju onaj  model razmišljanja  zaostao iz socijaliozma po kom je za sve kriv  uvijek netko drugi. Zato mladi, naročito studenti, ne vide da bi oni trebali biti  pokretačka snaga, da bi oni mogli imati uticaj na vlast, ako se ujedine i angažuju.  Takvi, ujedinjeni, mogli bi promijeniti mnoge stvari u društvu, a te stvari se NIKAD NEĆE PROMIJENITI SAME OD SEBE. A nema ih  tko drugi promijeniti!  Umjesto toga, mladi   se radije zadržavaju na kratkoročnim razmišljanjima i na svom trenutnom interesu. Ali, to nije perspektiva, a njima perspektiva treba više nego išta drugo, čega oni, nažalost,  još nisu  postali svjesni.

  Oni koji su se “ustoličili” koče mlade da napreduju na sve moguće načine. To je najvidljivije na  univerzitetu.  Zbog toga mladi nisu nešto mnogo ni ambiciozni, jer su davno shvatili da žive u društvu u kom  se sa  znanjem, radom i trudom ništa ne može postići, već samo mešetarijama i kriminalom.

Pri pokušaju da saznamo direktno od mladih zašto su toliko pasivni kad je u pitanju  njihov društveno-politički angažma, dobili smo slijedeće odgovore:

-Gledam da što prije dobijem diplomu i da se “skinem sa vrata “ roditeljima. Naravno, ako bude sreće da se zaposlim. Ako ne, ima inostranstvo!-kaže Saša, student treće godine banjalučkog univerziteta.

-Ja bi se i uključila, ali mi se čini da je sve beznadežno. Vjerujem da ništa ne bih mogla promijeniti, a potrošila bi dragocijeno vrijeme koje mogu korisnije upotrijebiti.- kaže apsolventica Vesna.

-Pa nas niko i ne zove, a da se ja tamo guram, mrzi me!-kaže Dragan, student druge godine.

-Možda bi se i uključio kad bi nas neko od ove “srednje generacije” uputio,  organizovao i podstakao na to. Smatram da bi nam ipak trebala neka uputstva, neke informacije koje nigdje ne možemo dobiti. Mislim da su u tom pogledu zatajila sredstva javnog informisanja, ali i nevladin sektor. Njega uopšte nema, ili bar ja ne znam da ga ima. Pogotovo nama studentima tehnike bi trebala pomoć u tom smislu, a pomoći ni otkuda.- kaže Aleksandar, student tehnike.

-Do sada je situacija bila loša. Možda bi se nešto moglo i promijeniti ako najavljena reforma školstva  uvede  neke nove predmete u srednje škole, koji bi nas mogli poučiti o tome, o čemu mi zaista ništa ne znamo!- kaže učenica trećeg razreda gimnazije.

Šta zaključiti iz svega ovoga? Da li su zaista SAMO mladi krivi zato  što nisu angažovani u društveno-političkom životu?