Naše društvo se već duže vrijeme nalazi u dubokoj krizi koja ima konstantnu tendenciju produbljivanja. Vjerovatno su se mnogi među vama već više puta zapitali: “ Da li će itko konačno zaustaviti taj negativni trend ? Mogu li i ja i na koji način doprinijeti tome?” Odgovor na to pitanje vam niko, ili nije znao ili nije htio dati, pa ću to da učinim ja i to citirajući riječi poznatog njemačkog filozofa Jaspersa koji je 1945. god, tj. u vrijeme kad se Njemačka kao gubitnica u Drugom svjetskom ratu našla u najtežoj mogućoj situaciji, rekao: “Samo nas znanje može spasiti od katastrofe.” Očigledno je da su građani Njemačke ozbiljno shvatili riječi svog filozofa, jer se Njemačka u relativno kratkom vremenskom razdoblju oporavila i postala vodeća zemlja ne samo u Evropi, već i u svijetu.

Nažalost, mi nismo kao Nijemci za koje se zna da su ljudi sa specifičnim smislom za red i rad. Ali, mogli bi da budemo. U interesu boljeg života morali bismo da promijenimo neke naše dugogodišnje loše navike koje su bile uzrok mnogih nesreća u toku naše historije. Ali, prije nego što se na tom počne raditi, treba se postati toga svjesnim. Toga su u nekom trenutku svoje historije ili nakon nesreća i nedaća u koje su zbog svojih loših navika zapadali, postali svjesni svi oni narodi koji se danas smatraju uspješnim. Zato bi trebalo da i mi postanemo svjesni katastrofalnih posljedica nekih naših loših navika, ako želimo doseći bolji život. Pretpostavljam da se većini našeg stanovništva ovaj naš balkanski svijet ne dopada, jer nam do sada nije omogućio uslove za bolji život, te bi ga morali mijenjati.

Budući da stara istočnjačka mudrost kaže: “Mijenjajući svijest, mijenjamo svijet”, to je jasno da najprije moramo promijeniti svijest kao osnovni preduslov da možemo promijeniti svijet, tj. okruženje koje nam ne omogućava bolji život. Kako to uraditi?

Iz historije znamo da se ljudsko društvo i svijest stanovništva mijenjaju postepeno, u

kontinuitetu: od prvobitne zajednice i svijesti njenih pripadnika, preko robovlasničkog sistema, feudalizma, kapitalizma, pa sve do socijalizma ( i komunizma koji se pokazao kao svojevrsna utopija ) i svijesti njihovih pripadnika. Jasno je da se pri tom pojedine faze razvoja ne mogu preskakati jer one naprosto izviru i slijede jedna iz druge. Međutim, teoretičari i “realizatori” socijalizma izvršili su nasilje nad spontanim tokom razvoja ljudskog društva na prostorima istočne i jugoistočne Evrope i nakon propasti feudalizma nametnuli mu, navodno, socijalizam. Taj socijalizam se izrodio u svoju suprotnost i postao karikatura onoga što je trebalo da bude i zbog toga je propao, a njegovi protagonisti su se svih tih 70 godina hvalili da su “preskočili” kapitalizam i da nas vode u društvo blagostanja, komunizam. Međutim, mi tamo nismo stigli, niti ćemo ikada stići. Zašto? Zato što su zakoni prirode i zakoni razvoja ljudskog društva univerzalni i neumoljivi, pa komunističke klike, bez obzira koliko bile jake i beskurpulozne, nisu ih mogle nasilno promijeniti. Budući da se svako nasilje na kraju završi katastrofom, i ovo se tako završilo, a iza sebe je ostavilo posljedice ravne onima od biblijskog potopa!

Po logici stvari, nakon ovog neuspješnog eksperimenta, naše društvo bi se trebalo vratiti tamo gdje je bilo pred Drugi svjetski rat, kad je nasilno, ratom, prekinut njegov prirodni razvoj. Medjutim, čučeći 50 godina na “slijepom kolosjeku”, mi smo “izgubili mnoge vozove” i sad više nemamo vremena da, učeći na svojim greškama, prolazimo sve faze razvoja “preskočenog” kapitalizma. Zato moramo preuzeti znanja zapadnoevropskih zemalja koja su one stekle učeći se na vlastitim greškama. Uz to, postoji još jedna sretna okolnost koja bi nam mogla, ako je iskoristimo, pomoći da taj “obavezni put” pređemo brže i bezbolnije, a to je informaciono-telekomunikaciona tehnologija. To nam daje nade da bi se ipak, u dogledno vrijeme, mogli približiti onima koji velikim koracima grabe naprijed. Ali, to nikako ne možemo sa dosadašnjim navikama i sa dosadašnjim pogledom na svijet!

Prvo što bismo u tom cilju trebalo da uradimo je da se oslobodimo ruralnog pogleda na svijet koji nas sputava u svakom pogledu. Ta ruralna svijest je balast iz prošlih vremena i ona je primjerena dobu feudalizma i ranog kapitalizma kad je svako cijenio samo “svoje dvorište” i ono što je u njega moglo stati, a za sve ono drugo što je bilo od općeg, zajedničkog interesa, niko se nije interesovao. Ovakvi recidivi ruralne svijesti su vidljivi kod nas u svim segmentima života i rada našeg stanovništva, bez obzira na formalno obrazovanje i funkcije pojedinaca. Svi gledaju SAMO SVOJ LIČNI INTERES! Ne želim da baksuziram, ali ne mogu a da ne podsjetim na činjenicu da su takva društva i takve države u kojima je svako gledao samo svoj interes- propale! A egoizam naših građana (ovaj naziv im ne priliči jer osnovna karakteristika građanina je da on u općem interesu prepoznaje svoj interes, što se za naše stanovnike ne bi moglo reći) je toliki da su pojedinci u stanju da pokradu vodove dalekovoda da bi ogradili svoj kokošinjac ili da pokradu državni budžet radi svoje vlastite pohlepe za luksuzom tako da država ne može da funkcioniše, pa se urušava. Upravo postojanje takve ruralne svijesti objašnjava pohlepu svih onih koji se nađu na rukovodećim funkcijama. Sa takvom sviješću i savješću, mi nećemo nikad postati razvijeno i napredno društvo! Ona društva koja danas imaju uspješne države su davno shvatila da je opći interes važniji od ličnog i da je on osnovni preduslov, infrastruktura i logistika za ličnu uspješnost. Kod nas se svijest nije još razvila do tog nivoa što je posljedica shvatanja ukorijenjenih u prethodnom režimu kad se smatralo da je ono što je opće, u stvari ničije, te su se većinom prema tome odnosili kao prema “Alajbegovoj slami”. Nažalost, ni 12 godina poslije propasti realsocijalizma, u svijesti našeg stanovništva se ništa bitno nije promijenilo!

Zato, neka svako poradi na osvješćivanju sebe i svojih najbližih, što više može, čime će dati svoj doprinos promjeni ruralne svijesti u građansku svijest koja nije imala prilike da se spontano razvija zbog nasilja koje su nad prirodnim tokom društvenog razvoja izvršili komunisti “preskačući “ jednu važnu fazu u razvoju ljudskog društva. Takvi osviješćeni građani će imati znanja i snage da prepoznaju i potisnu na marginu društvenih događanja sve one koji su zadržali ruralnu svijest a uzdigli su se do funkcija na kojima, umjesto da rade za sve nas, rade samo za sebe. Ako to ne urade u što kraćem roku, propast države i društva je neizbježna. Otići će nam i taj posljednji voz koji vuče lokomotiva informacionih tehnologija, a koji nam je još jedina preostala šansa. Jer mi moramo biti svjesni toga da smo mi siromašna zemlja razrušena ratom koja ne raspolaže NIKAKVIM DRUGIM RESURSIMA osim ljudskim resursom koji bi adekvatnom politikom obrazovanja i prosvijećivanja moga postati znatan i efikasan. Ali jedino pod uslovom da njim ne rukovode ljudi ruralne svijesti, kao dosad. Da je to moguće, pokazuje primjer jedne Irske koja je do prije 15-ak godina bila izrazito siromašna zemlja bez ikakvih resursa osim ljudskog, a danas se nalazi u samom vrhu među najrazvijenijim evropskim zemljama. Slična situacija, mada ne i ista , je i sa Finskom.

Upravo sa tom namjerom sam pokrenula ovaj list i molim sve one koji shvataju ozbiljnost situacije da me podrže u tome i da mi se pridruže, kao što je to učinio ovaj tim sastavljen od mojih najdražih prijatelja. Potrudimo se zajedno da ovaj časopis bude izvanredan po kriterijumu jednog od gostiju poznate “Oprah Show” emisije koji je rekao: “Dobra literatura je ona koja informiše; odlična je ona koja još i zabavlja, a izvanredna je ona koja mijenja svijest čitaoca.”

Srdačno vaša RP

Švajcarska se smatra jednom od najbolje organizovanih i najrazvijenijih država Evrope, pa i svijeta. Budući da je to alpska zemlja, ne može se smatrati da njeno bogatstvo proizlazi iz prirodnih uslova i geografskog položaja. Upravo zbog toga je interesantno zaviriti u suštinu uspjeha njenog stanovništva koje je uspjelo da u relativno skromnim uslovima prirodnog bogatstva stvori za sebe “raj na Zemlji”. Budući da i naša zemlja ima slične prirodne uslove, možda bi i naše stanovništvo moglo stvoriti neku “svoju Švajcarsku” koristeći se metodama koje je koristilo švajcarsko stanovništvo. U tom cilju razmotrimo ovu državu sa društveno-političkih aspekata jer je očigledno da je tajna njihovog uspjeha upravo u organizaciji i funkcionisanju društveno-političkog sistema, a ne u bogatstvu prirodnim resursima.

Budući da je Švajcarska relativno stara država, radi boljeg sagledavanja procesa razvoja, potrebno je zaći duboko u prošlost i vidjeti sa kakvim nedaćama su se borili njeni stanovnivci i kako su ih savladavali.

Švajcarska, kakvu danas znamo, nastala je 1291. godine iz jednog obnovljenog odbrambenog saveza triju država-kantona. Svaki kanton je bio potpuno samostalan prije ulaska u savez, sa vlastitom monetom i vlastitom vojskom. Kantoni su, prilikom ulaska u savez, jedan dio svojih kompetencija prenijeli na ovu zajednicu. Tako je savez, u početku, preuzeo zadaću vanjske politike i nešto od obrane. Vremenom su se pridru`ili i drugi kantoni s tim da su u velikoj većini slučajeva sve ostale zadaće u kantonima ostajale autonomne kakve su i danas. Na primjer, oni sami ubiru svoje poreze i kreiraju svoj vlastiti obrazovni sistem i dr. Švajcarska

se danas sastoji od 20 kantona i šest polukantona.

Historija [vajcarske

Prije dolaska Rimljana na ovom podru~ju su `ivjela plemena Keltskih Helve}ana koja su bila pobje|ena od strane Julija Cezara oko 58 g. pne. Oko 500. godine u ovaj prostor se doseljavaju plemena Burgunda, Alemana i Langobarda. Naredni period ispunjen je mnogim sukobima sa okolnim dr`avama koje su htjele pokoriti ta područja, a medju njima su naro~ito bile aktivne dvije dinastije iz susjedstva: Habsburgovci i Savoje. Tako 1291. godine tri kantona: Uri, Schwyz i Unterwalden obnavljaju ranije osnovan odbrambeni savez protiv habzbur{kih vladara koji uporno poku{avaju da ih pokore. U planinsko-{umskom podru~ju odr`ali su se u toku srednjeg vijeka slobodni seljaci organizovani u samoupravnim zajednicama, koji su se sna`no suprotstavili pretenzijama ovih dveju dinastija, dok su se u nizinama formirali feudi. U 13. stolje}u na jugozapadu dominiraju savojski grofovi a na sjeveroistoku habsbur{ki. Velike feude imala je i katoli~ka crkva, takoðer sa tendencijom proširivanja posjeda. Upravo zbog tog su ona tri kantona sklopila obrambeni savez koji }e kasnije postati temelj [vajcarske konfederacije.

Poku{aj Habzburgovaca da pokore planinske kantone doveo je do bitke kod Morgartena (1315.) u kojoj je {vajcarska pje{adija pobijedila habzbur{ke vitezove. Nakon toga su se savezu po~eli priklju~ivati i drugi kantoni, me|u njima su bili Luzern, Zurich i Bern. Bilo je jo{ takvih poku{aja, ali nakon uzastopnih neuspjeha Habzburgovci su odustali od svoje namjere i ~ak priznali taj savez mirovnim ugovorom iz l389. Ove

Helvetia i Geneva- spomenik povodom priklju~enja kantona Genf

[vajcarskoj konfederaciji

borbe su pokazale neospornu nadmo} {vajcarske pje{adije ( sastavljene od slobodnih seljaka i gra|ana) nad feudalnom vojskom. To je ponukalo evropske vladare da anga`uju [vajcarce u svoje najamni~ke vojske, pa je to za neke kantone postao zna~ajan prihod. Kad je car Maximilian I 1481. u `elji da se nametne [vajcarcima pretrpio poraz, mirom u Bazelu 1499. [vajcarska konfederacija se potpuno otcijepila od Njema~kog carstva i stekla punu nezavisnost. Tada se sastojala od 13 kantona i 6 savezni~kih zemalja sa potpunom autonomijom. Medjutim, strane aspiracije ne prestaju, a ispoljavaju ih i [panjolci, pa i Francuzi primjenjuju}i metodu “ divide et impera” me|u gradjanstvom, ali i me|u kantonima, koja je na{la plodno tlo upravo zbog novostvorenih konfesionalnih razlika uzrokovanih reformacionisti~kim pokretom. Do 16. stolje}a su ponekad izbijali oru`ani sukobi izme|u kantona i to uglavnom iz ekonoskog suparni{tva, izme|u gradova i sela, a onda je do{la i reformacija, pa su sukobi dobijali i karakter konfesionalnih. Nakon toga neki kantoni su postali protestantski (Zurich, Bazel, Bern, St Gallen, Glarus), neki su ostali katoli~ki (Luzern, Fribourg, Solothoarn, Zug, Uri Schwyz, Unterwalden), dok su ostali bili mije{ani. Dolazi do vjerskih ratova u kojima gine ~ak i reformator Zwingli, nakon ~ega dolazi Calvin i reformacija pobje|uje(1541.). Za vrijeme 30-godi{njeg rata u Njema~koj [vajcarci su objema stranama najmili pje{adiju i tad uvidjeli kolika je prednost neutralnosti, te su je po~eli isticati. Godine l648. je Westfalskim mirom priznata samostalnost [vajcarske. Me|utim, rovarenja izvana ne prestaju, tako da pojedini kantoni stupaju u neke druge saveze sa susjednim dr`avama, te se vodi konstantna borba za o~uvanje i pro{irivanje vlastitog saveza, a 1674. godine u toku holandskog rata, [vajcarska je prvi put objavila svoju neutralnost. Godine 1683. zbog vjerskog rata u Francuskoj dolaze u velikom broju konfesionalne izbjeglice hugenoti iz Francuske i nastanjuju se u [vajcarskoj

Iz ovog se vidi da ni [vajcarciŠ nisu imali laku i lijepu historiju bez osvaja~a, ratnih sukoba i sli~nih neprilika. Naprotiv. Formiranje i razvoj njihove dr`ave prije~ili su razni doga|aji, kako vanjski tako i unutra{nji, ali su ih [vajcarci, sve redom, savladali. Njihove vlasti su uvijek vukle poteze koji su imali za cilj dobro rje{enje problema ( a ne polovi~no ili suprotno nego {to bi trebalo, kao {to je konstantno slu~aj kod nas). Razlog za to je vjerovatno onaj:”Svaki narod ima vlast kakvu zaslu`uje”, a [vajcarci su sebi uvijek birali takvu vlast koja je radila u njihovom interesu, a ako nije, mijenjali su je. Zahvaljuju}i tome, iako se sa pravom mo`e re}i da su vjerske strasti i na ovom podru~ju uzrokovale vi{e konflikata nego {to su ih ugu{ile, mora se konstatovati da vjerski ratovi ovdje nisu bili toliko dugotrajni niti toliko krvavi, u pore|enju sa drugim zemljama. Zavr{ili su se kompromisom koji je podrazumijevao ravnopravnost religija i zabranu pove}avanja broja katoli~kih biskupija u odnosu na tada zate~eno stanje. Tako se konzerviralo zate~eno stanje sa “ vjerskim granicama iz 156l. koje su se odr`ale i do danas. Konfesionalna trvenja su poja~ala te`nju ka federalizmu, ali i ka samostalnosti i neutralnosti [vajcarske, a nisu bila ograni~enje za pragmati~ni zajedni~ki `ivot koji je potencirala protestantska religija. Smisao za pragmati~nost i za stvarnost

Zgrada parlamenta Konfederacije u

Bernu

doprinio je rje{avanju problema u svim oblastima `ivota, a prvenstveno u oblasti zemljoradnje, industrije, neutralnosti i referendumske demokratije. Tako su [vajcarci nemile dogadjaje okrenuli u svoju korist.

Zbog svega ovoga narod vi{e nije mogao ostati neuka rulja kojom je lako manipulisao kler katoli~ke crkve, ve} se morao obrazovati kako bi dorastao svim `ivotnim situacijama i vlastitoj odgovornosti koja mu se name}e. A u tome mu je svesrdno pomagala nova, reformisana crkva. Ona je podsticala ljude da mijenjaju sebe, a time i svoju svijest, te da svako da svoj vlastiti doprinos u svim segmntima `ivota po~ev od religije do vlasti. To je podstaklo razvoj kriti~ke misli, nauke, industrije i op}enito privrede, a rezultiralo je i u razvoju dru{tvenih nauka, te utrlo put ka nastanku demokracije. U stvari, moglo bi se re}i da historijski tokovi u [vajcarskoj nisu imali bitno druga~iju tendenciju nego oni na Balkanu. Me|utim, [vajcarci su znali kako ih okrenuti u svoju korist. Zato se ne mo`emo izgovarati da nama historija nije bila naklonjena, tim vi{e {to se vi{estruko potvrdilo da onaj ko ho}e, na|e na~in, a onaj ko ne}e, na|e izgovor. A [vajcarci su, o~igledno htjeli. Zato su konfesionalni razdor iskoristili da bi oja~ali tendencije federalizma, `elje za nezavisno{}u i osje}aj za neutralnost, shvataju}i da konfesionalni razdor samo tako mogu neutralizirati. I oni su imali vanjske du{ebri`nike. Tako su Njema~ki knezovi podr`avali protestante, a austrijski dvor katolike. Me|utim, [vajcarci su se klonili takvih “ usluga”i odgovorili zatvaranjem u sebe s tendencijama za neutralno{}u i nezavisno{}u, bez ikakvog petljanja u evropsku politiku. Oni su naprosto gledali svoja posla, {to nije bio slu~aj na Balkanu gdje su strane sile doma}i vlastodr{ci jo{ i prizivali! To je [vajcarcima omogu}ilo da preovladaju unutarnje razdore i da se ujedine u zajedni~kim interesima. Pokazalo se da konfesionalne podjele nisu bile smetnja za pragmati~ni zajedni~ki `ivot koji je respektovao suverenitet kantona i neutralnost saveza. To je donijelo skoro 200 godina mira u kontinuitetu, kad su formirane i u~vr{}ene institucije ove demokratske dr`ave, te se razvila poljoprivreda, industrija, trgovina i bankarstvo, tolerancija, demokracija i pravna dr`ava. To je dovelo do stvaranja uspje{ne federalne dr`ave. U prvobitnom heterogenom savezu kantona ispoljile su se mnoge mane koje su proiza{le iz centralne organizacije vlasti i one su uzrokovale konfesionalne i socijalne napetosti, {to je 1653. dovelo do velikog nezadovoljstva me|u krupnim selja{tvom i uzrokovalo {vajcarski selja~ko-vjerski rat. Njihovo stanovni{tvo nije htjelo da trpi lo{e dr`avno uredjenje i lo{u vlast.

Oko 1790. [vajcarska je potpala pod uticaj francuske revolucije, {to je dovelo do ja~anja centralnih institucija, ali i pod francuske ekspanzionisti~ke te`nje koje su rezultirale okupacijom [vajcarske (1798.). Do tada je savez {vajcarskih kantona bio relativno labav, ali ga je tada Napoleon u~vrstio u tzv. Helvetsku Republiku kojoj je nametnuo i jedan centralisti~ki ustav, ~emu se protivla ve}ina [vajcaraca. To protivljenje je eskaliralo u ustanak ( gra|anski rat), pa je Napoleon morao povu}i svoje trupe, a ustav je zamijenio novim, koji je [vajcarcima bolje odgovarao. Nakon toga Savezu su pristupili i novi kantoni ( Graubunden, Sankt Galen, Aargau, Thurgao, Tessin i Waadt). Nakon

Maskota kantona Bern-mrki medvjed

na ulazu u grad Bern

Be~kog kongresa ( 1815.) koji je [vajcarsku odredio kao suverenu dr`avu sa trajnon neutralno{}u, savezu su pristupili i kantoni Genf, Neuenburg i Wallis.

U narednom periodu razvio se jedan jak liberalni pokret koji je bio podstaknut francuskom julskom revolucijom ( 1830.) {to je dovelo do brojnih privrednih i socijalnih reformi u mnogim kantonima, a javila se i unutra{njopoliti~ka polarizacija na saveznom nivou izme|u konzervativaca iz katoli~ko-klerikalnih kantona i liberala iz ve}ine ostalih kantona. Kao reakcija na progresivne stavove liberala, konzervativci osnivaju 1845. svoj savez, koji se pokazao kao protivustavan, te mu je savezna vlast uskratila podr{ku {to je izazvalo gra|anski rat u kom je taj savez pobije|en. Nakon toga, 1848. donesen je ustav u kom je [vajcarska odre|ena kao savezna dr`ava sa glavnim gradom Bernom. Dodatkom ustavu iz 1874. pro{irene su demokratske kompetencije na kantonalnom nivou, ~ime je podstaknut razvoj privrede i trgovine, ali su preduzete i neke mjere koje }e podstaknuti razvoj manje razvijenih kantona, kako bi se smanjile razlike koje su vodila ka iseljavanju sa manje razvijenih podru~ja u ja~e razvijena.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, [vajcarska je, iako okru`ena zemljama zahva}enim ratom, uspjela ostati neutralna. Jedino {to je vlast bila prisiljena da uvede ratni porez koji je izazvao op{te nezadovoljstvo stanovnika. Zbog toga je do tada neprikosnovena FDP izgubila na izborima i morala da vlast podijeli sa katoli~kim konzervativcima i civilnim udru`enjima.

Sve ove burne doga|aje te{ko bi pre`ivio {vajcarski savez da nije jo{ 1761. godine osnovano Helvetsko dru{tvo za toleranciju i prevazila`enje sukoba i za razvijanje osje}aja zajedni{tva. Zahvaljuju}i njegovom efikasnom djelovanju [vajcarski savez je iz svakog isku{enja izlazio ja~i i ve}i jer mu je pristupalo sve vi{e i vi{e kantona, dok nije dobio formu koju i danas ima. Kao takav izborio se na Be~kom kongresu(1815.) za potvrdu trajne neutralnosti, a 1848. donesen je ustav po uzoru na ameri~ki, ~ime je oja~ana centralna vlast, osobito na polju ekonomije i vanjskih poslova. Tad se po~inju formirati dr`avne institucije uz zajam~ene slobode {tampe, vjere, udru`ivanja itd. Ovla{tenja centralne vlasti se pro{iruju 1874., ali se tada uvodi: i referendum za sva veoma bitna pitanja, i radni~ki savezi, sindikati i nadzor crkve. Ovo posljednje dovodi do sukoba sa Vatikanom (koji traje sve do 1920.). Nakon uspje{nog formiranja institucija, po~inje da djeluje pravna dr`ava, te po~inju da se na teritoriji [vajcarske odr`avaju razne me|unarodne konferancije i osnivaju me|unarodna udru`enja. Tako je 1863. osnovan Me|unarodni crveni krst, a 1920. i Liga naroda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, s obzirom na njenu neutralnost, [vajcarska je postala pribje`i{te izbjeglica i onih koje su nacisti proganjali.

Jo{š u 19. stolje}u [vajcarska po~inje biti sjedi{te raznih me|unarodnih organizacija i konferencija. Godine 1960. osnovana je EFTA (evroska slobodna trgovina), a 1963. [vajcarska pristupa Savjetu Evrope, ali se i dalje uste`e kad su u pitanju me|unarodne grupacije iz straha za neutralnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zadr`ala je tako|er svoju neutralnost.

Vera Frnti}

(Nastavak u slijede}em broju)

U situaciji u kojoj vlast radi šta hoće, a stanovništvo sjedi bespomoćno skrštanih ruku i gleda “prljavi nogomet” na stranačkoj sceni, mladi, jedina nada i šansa ovog društva i države, pakuju kofere i odlaze. To je dvostruka šteta jer kreativni mladi ljudi, koji bi svojim stvaralaštvom mogli iz pepela podići našu državu, odlaze a kad oni odu neće imati tko ni da stvara nova radna mjesta za dolazeće generacije. Odlaze jer nisu poštovani, nisu cijenjeni. Ne cijeni se ni znanje, ni nauka, ni rad. Iz svega toga zaključuju da neće moći izgrađivati profesionalnu karijeru, niti će moći obezbijediti krov nad glavom i egzistenciju svojoj porodici. Situacija je takva već nekoliko desetljeća. Mladi ljudi su gotovo posve isključeni iz društvenog života.Oni ostare čekajući da nađu posao! Smatrani su djecom iako imaju 30 i više godina i još uvijek žive na grbači roditelja. Mnogi zbog takvog statusa nisu mogli zasnovati porodicu i steći potomstvo. A još prije stotinjak godina odraslima i sposobnima za samostalan život smatrali su se i 15-godišnjaci! U prethodnim desetljećima, što se prenijelo i do danas, čak i 30-godišnjaci se smatraju premladima da bi im se išta dopustilo da samostalno rade! Politika se prema njima odnosila podcjenjivački i stalno ih je gurala na marginu, odakle su mnogi otišli preko granice. A oni su najsposobnija radna snaga! Mladih ljudi uopće nema u politici, u menadžmentu jer bi tamo bili

opasna konkurencija onima koji su fosilizirali društvo i državu. Mi smo društvo u kom je opasno biti drugačiji, bolji. Pogotovo se ne smiju imati nikakve progresivne ideje! Zbog toga su svi u našem društvu, pa i mladi, opterećeni strahom ( ne bez razloga) da ne mogu napredovati ako kažu svoje mišljenje i da nikako ne mogu uspjeti ako su ličnost. Od njih se i dalje zahtijeva da budu element amorfne poslušne mase kojom rukovodioci manipulišu kako hoće. Kao posljedica toga najbolje prolaze oni ljudi koji ne govore svoje mišljenje, već govore ono što se od njih očekuje, tj. šta od njih očekuju oni koji odlučuju o njihovom napredovanju. Takva situacija je i dalje. Jedini koji bi mogli doprinijeti u smislu promjene u tom smislu su mladi. Oni su neopterećeni sistemom mišljenja koji je u nas “ugrađivan” 50 godina. Pustimo zato njih da oni pokažu smjer kojim treba ići, a ne da o tome stalno odlučuju neki “komiteti” nekolicine moralno i stručno problematičnih vlastodržaca koji donose sve odluke mimo institucija sistema.

Preduzeća otkupljuju ratni profiteri koji uglavnom imaju u glavi premise stečene u prethodnom režimu. Zato će ta preduzeća, uglavnom, propasti.Oni ih nisu ni kupili zato da bi ih pokrenuli, već samo zato da bi rasprodali materijalna dobra i time se još više obogatili. A da su ta preduzeća bila (pro)data mladima, možda ne bi propala. Za razliku od situacije kod nas, u razvijenim zemljama mladi imaju prednost. Njima se omogućuje da odmah, čim se prijave na tržište rada, mogu početi živjeti u blagostanju. Da ne bi izgubili to blagostanje, oni će se maksimalno zalagati da dobro rade Zato banke i financijske institucije odmah opsjedaju mladog čovjeka i nude mu po povoljnim uslovima nabavku svega što mu je potrebno: od kuće i opreme za kuću pa sve do automobila i mirovinskog osiguranja. Time se mladi zadužuju u ime svog potencijalnog rada. Ako žele još više, moraju još više i bolje raditi.

Mladi bi se lako transformisali u novu poduzetničku elitu koja je našem društvu potrebna kao hljeb nasušni. Samo takva elita bi bila sposobna da kreira i otvara nova radna mjesta i da stvara pretpostavke za naše priključenje svijetu. Ova kvazielita iz prošlih vremena sposobna je samo da zatvara radna mjesta što na sve strane i dokazuje. Ljudi treba da se okrenu rješavanju problema u svojim sredinama, koliko god to mogu, a ne da očekuju da im država riješi sve problerme. Doduše, država ne bi smjela apstinirati već ih podržati u svakom pogledu. Pri tom treba da imamo na umu da je sve uzaludno ako se ne krene od zapošljavanja. Međutim, problem zapošljavanja je veoma kompleksan, ne samo sa stanovišta materijalne podrške već i stoga što se pojavljuju novi fenomeni, nove vrste rada, nove vrste zaposlenosti, fleksibilna zaposlenost i sl. A tu leži suština problema: Naše školstvo nije pratilo potrebe društva pa ono još i danas proizvodi isti onakav kadar kakav je proizvodilo prije 20 godina! Taj kadar nikom ne treba, a onog kadra kakav bi danas bio potreban, naprosto nema. Zato bi mladi, u prvom redu, trebalo da izvrše silan pritisak na univerzitete da se defosiliziraju i da počnu služiti svojoj svrsi, a to je proizvodnja kadra za budućnost a ne za prošlost!

Međutim, stiče se utisak da se mladi mnogo i ne trude da se politički organizuju. Da li je to zbog apatije i beznađa ili zbog nedostatka znanja i informacija!? Zato nije na odmet postaviti pitanje: Da li mladi uopće imaju jasne stavove o značaju znanja, obrazovanja, rada i politike i da li oni vide gdje je njihovo mjesto u svemu tome? Činjenica jeste da je u našoj zemlji takva klima da mladi nikome ne trebaju. Doduše, političarima ne trebaju ni stari ( jer im treba isplaćivati penzije), ni srednji ( jer im treba obezbijediti plate pošto ne mogu da volontiraju već traže plate za svoj rad), pa im tako ne trebaju ni mladi jer traže posao! A to sve, nesposobni političari, kakve mi konstantno imamo, nisu u stanju da obezbijede svom stanovništvu. Stalno se pravdaju nekakvim objektivnim teškoćama iako je od davnina poznata ona: DOBRA PRELJA I NA LOŠEM VRETENU DOBRO PREDE! Eto tako su i mladi i srednji i stari, tj. svi bez ikakvog uticaja na vlast i potpuno zanemareni od nje. U dobroj mjeri su i sami krivi za to, jer neće da mijenjaju onaj model razmišljanja zaostao iz socijalizma po kom je za sve kriv uvijek netko drugi. Zato mladi, naročito studenti, ne vide da bi oni trebali biti pokretačka snaga, da bi oni mogli imati uticaj na vlast, ako se ujedine i angažuju. Takvi, ujedinjeni, mogli bi promijeniti mnoge stvari u društvu, a te stvari se NIKAD NEĆE PROMIJENITI SAME OD SEBE. A nema ih tko drugi promijeniti! Umjesto toga, mladi se radije zadržavaju na kratkoročnim razmišljanjima i na svom trenutnom interesu. Ali, to nije perspektiva, a njima perspektiva treba više nego išta drugo, čega oni, nažalost, još nisu postali svjesni.

Oni koji su se “ustoličili” koče mlade da napreduju na sve moguće načine. To je najvidljivije na univerzitetu. Zbog toga mladi nisu nešto mnogo ni ambiciozni, jer su davno shvatili da žive u društvu u kom se znanjem, radom i trudom ništa ne može postići, već samo mešetarijama i kriminalom.

Pri pokušaju da saznamo direktno od mladih zašto su toliko pasivni kad je u pitanju njihov društveno-politički angažma, dobili smo slijedeće odgovore:

-Gledam da što prije dobijem diplomu i da se “skinem sa vrata “ roditeljima. Naravno, ako bude sreće da se zaposlim. Ako ne, ima inostranstvo!-kaže Saša, student treće godine Univerziteta u Banjaluci

-Ja bih se i uključila, ali mi se čini da je sve beznadežno. Vjerujem da ništa ne bih mogla promijeniti, a potrošila bi dragocijeno vrijeme koje mogu korisnije upotrijebiti.- kaže apsolventica Vesna.

-Pa nas niko i ne zove, a da se ja tamo guram, mrzi me!-kaže Dragan, student druge godine.

-Možda bi se i uključio kad bi nas neko od ove “srednje generacije” uputio, organizovao i podstakao na to. Smatram da bi nam ipak trebala neka uputstva, neke informacije koje nigdje ne možemo dobiti. Mislim da su u tom pogledu zatajila sredstva javnog informisanja, ali i nevladin sektor. Njega uopšte nema, ili bar ja ne znam da ga ima. Pogotovo nama studentima tehnike bi trebala pomoć u tom smislu, a pomoći niotkuda.- kaže Aleksandar, student tehnike.

-Do sada je situacija bila loša. Možda bi se nešto moglo i promijeniti ako najavljena reforma školstva uvede neke nove predmete u srednje škole, koji bi nas mogli poučiti o tome, o čemu mi zaista ništa ne znamo!- kaže učenica trećeg razreda gimnazije.

Šta zaključiti iz svega ovoga? Da li su zaista SAMO mladi krivi zato što nisu angažovani u društveno-političkom životu?

Dr Radojka Praštalo

Novinarstvo je profesija zasnovana na nauci i njom se ne može baviti svako. Bar ne uspješno. Situacija u našoj zemlji je i po pitanju novinarstva tragična, jer ni ono, kao dio ukupnog društvenog života, ne može biti iznimka. Zato su hvale vrijedni pokušaji malobrojnih pojedinaca da ovu profesiju uzdignu do nivoa dostojnog poštovanja. Međutim, zbog općedruštvene situacije koja je opterećena nedostatkom pravih kadrova, kao posljedicom dugogodišnjeg prakticiranja negativne kadrovske selekcije, i novinarstvo nije u boljoj situaciji. Zato treba podsjetiti sve one koji pokušavaju da budu novinari, o nekim principima koje moraju poštovati da bi se uopće mogli smatrati novinarima

Uloga medija

Mediji, općenito, su veoma moćno oružje. Od toga u čijim su rukama zavisi da li će svoju dužnost obavljati profesionalno u interesu svoje zemlje i javnosti, ili je zloupotrebljavaju u određene političke svrhe. Na građanima je da se, putem civilnih udruženja, izbore za pravilnu upotrebu medija. Bez njihovog angažmana, sve će ostati po starom, a kuda to vodi, vidjeli smo 1991./92.

U demokratskim zemljama postoji razvijeno javno mnjenje, javni mediji i odgovorno novinarstvo. Novinarstvo je u prvom redu poštovanje istine, pa novinar koji nije shvatio da se mora suočiti sa istinom i podnijeti njen teret, nikad neće biti pravi novinar, već samo piskaralo, ili nečija “truba”. Svi oni zajedno su obavezni da argumentovano kritikuju političare i njihovu politiku sa ciljem da se mijenja na bolje.

Dalje, mediji moraju ići ukorak sa vremenom i zadovoljavati potrebe društva u svakom trenutku i u svakom pogledu, sa ciljem sveopćeg napretka društva i države. Sad smo upravo na pragu doba u kom će se forsirati poduzetništvo i dobri menadžeri. Zar ne bi mediji trebali biti perjanica tog novog doba i nastojati da neinformisanom i neobrazovanom stanovništvu što bolje objasne, prikažu i

osvijetle ovu stranu moguće ljudske djelatnosti? Umjesto toga naši će mediji radije dati publicitet nekom trećerazrednom sportskom događaju, skandalu vezanom za estradu ili nečemu sličnom, negoli uspješnom privredniku. Pri tom se pravdaju “ukusom” čitalaca i gledalaca, što je za njih na prvom mjestu. Međutim, treba ponekad, uz senzaciju i “kruha i igara” proturiti i po kjoji obrazovni i prosvjetiteljski tekst. Tim više što mediji, po definiciji, nisu samo sredstvo za zabavu! Kod nas, nažalost, jesu a i to prilično loše rade, naročito oni elektronski koji imaju daleko najveće tehnološke mogućnosti.

Mediji bi trebalo da budu etični, slobodni i odgovorni. Na njima je da potiču dijalog i toleranciju i da promovišu nauku, kulturu, kreativnost i opće dobro, te da nas objektivno i cjelovito informišu o svemu što se događa u našoj sredini, ali i šire, a bitno je za nas i naše shvatanje svijeta. Također bi trebalo da budu bitan faktor demokratizacije. Zadovoljavaju li naši mediji ijedan od ovih zahtjeva? Ili su i oni, naprosto, slika naše javnosti i društva u cjelini i da li im se povinjuju umjesto da ih podstiču na promjene?

Nažalost, imajući u vidu prethodno rečeno, moramo zaključiti da mi nemamo ni izdaleka medije kakve bismo trebali imati. Umjesto toga, naši su mediji servis aktuelne politike, promotor belosvetskog i domaćeg kiča i trećerazrednog sporta. A jedna od osnovnih uloga medija, obrazovanje naroda, je potpuno zapostavljena. Ove konstatacije se podjednako odnose i na novinske i na elektronske medije. I jedni i drugi segment kulture tretiraju samo sa stanovišta aktuelnog, što je apsolutno nedovoljno jer nije kultura samo ono što se na tom polju danas dešava. Kultura u svijetu ne služi samo za reprezentaciju i ukras već i za problematizaciju vlastite stvarnosti. Zato je velika šteta što naši mediji zaobilaze tu mogućnost da preko kulture govore o stvarnosti koja nas okružuje. Mediji su krivi i za nedostatak dijaloga. Za dijalog su potrebni ljudi koji žele čuti druge ljude i koji su spremni odstupiti od svog mišljenja i prihvatiti tuđe ako je bolje argumentovano od njihovog. A kod nas se ponekad sa TV ekrana plasira neki surogat dijalogu koji se sastoji u pozivanju nekoliko ljudi u studio koji prezentiraju svoje mišljenje što se doima, u krajnjoj liniji, samo kao niz paralelnih monologa, a pravog produktivnog dijaloga ipak i dalje nema. Doduše, u našoj sredini je teško promovisati dijalog jer apsolutno ne postoji nikakva tradicija dijaloga. To je za nas potpuno nova pojava. Valjda je to i razlog što pokušaji nekih nezavisnih medija i nezavisnih pojedinaca da raskrinkaju kriminal u našoj vlasti nailaze na nezainteresiranost, kako sudova i policije, tako i javnosti. A treba otvarati probleme, to je najvažnije. Moramo otvorenim očima posmatrati pojave oko sebe, a ne turati glavu u pijesak ( kao noj), potiskivati istinu i stvarati i praviti tabue. U stvari, imamo dvije mogućnosti: ili razgovarati, pa makar se i svađali, ili se mrzjeti i ubijati.

Mediji, a prvenstveno televizija, bi morali uticati na podizanje civilizacijskog nivoa društva koje je u degradaciji, a sudovi i policija bi trebalo da budu senzibilizirani na sve informacije koje se mogu čuti na medijima i provjeriti ih sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Međutim, oni čekaju neke formalne inicijative u vidu prijave ili sl., umjesto da odmah ispitaju vjerodostojnost novinarskih navoda ako su oni dovoljno argumentovani. A te prijave najčešće ne dođu jer nisu svi ni sposobni, ni voljni da pišu prijave a naročito zato jer su svjesni da postoje oni koji su za to nadležni, pa i plaćeni. Osim toga, u ovim uslovima nefunkcionisanja pravne države i demokratskih institucija, najčešće “deblji kraj “ izvuče baš onaj koji je iz poštenih i dobrih namjera podnio prijavu!

Novinari i novinarstvo

Novinarska profesija se također razvija i napreduje, a pred novinare se postavljaju sve sofisticiraniji zadaci. Danas novinar više ne može biti samo izvještač, kao što je nekad bio, već mora nastojati da pronikne i u bit događaja i mora biti spopsoban da ostvari uspješno komuniciranje sa građanima što vodi ka deskriptivnom i analitičkom novinarstvu koje je povezano i sa odgovornošću, pa prema tome i sa etičkim kodeksom. Na taj način novinar je predodređen da doprinosi stvaranju javnog mnijenja građana, tj. za djelatnost od najvišeg društvenog interesa, što kaže i sama definicija novinarstva: Novinarstvo je nauka o ukupnosti međuljudskih interakcija radi stvaranja javnog mnjenja i radi podizanja kvalitete osobnog i zajedničkog života ljudi.

Uslov bez kojeg se ne može u medijima, u kulturi, u životu jest kritičko mišljenje, koje kod nas apsolutno ne postoji. Na razvoju takvog kritičkog mišljenja mogli bi kroz stalne kolumne u nedeljnim časopisima uticati vrhunski intelektualci, ako ih uopće imamo. Oni bi trebalo da izlože pojednostavljenu naučnu analizu pojava i problema u našem društvu, sa sugestijom za njihovo rješavanje. Iz takvih kolumna bi stanovnišvo, ako se nekako navede da čita novine, moglo mnogo naučiti, prosvijetiti se i osvijestiti se, pa ne bi više radilo u korist svoje štete, ili ne bar u tolikoj mjeri. Ova uloga medija je potpuno zapostavljena. Umjesto toga, mediji su sebi dozvolili jedan ponižavajući položaj u kom se politika javlja kao naručitelj, kao gospodar. Na taj način se ni novinarima ne dozvoljava da imaju svoj stav, svoje mišljenje koje može biti različito od drugih mišljenja, tj. ni status novinara se bitno ne razlikuje od statusa one amorfne mase stanovništva koja niti misli, niti ima šta da kaže. Možda je razlog za to i činjenica da mi imamo veoma malo pravih novinara. Mnogi od njih imaju samo osnovnu školu, čime se još više potencira njihova poslušnost. Mi danas gotovo da i nemamo novinara koji zadovoljavaju informativne potrebe naroda, ili su potisnuti na marginu od strane ovih koji imaju samo osnovnu školu! Međutim, to što su neadekvatno obrazovani mogli bi da kompenziraju čitajući stranu štampu ( uz pretpostavku da se služe bar s jednim stranim jezikom), da se uče pisati i razmišljati koncizno i analitički, da se pridržavaju etičkih kriterija, da budu hrabri i neograničeno znatiželjni. Respektujući ovo većina bi ih ipak mogla postati dobri novinari, bez obzira na formalno obrazovanje. Ali, za to je potrebna ambicija, mnogo, mnogo truda i rada. Tako se postaje porofesionalac. A pravi profesionalci, ako ih ima dovoljno, neće dozvoliti političko mešetarenje u medijima. Oni neće dozvoliti sakrivanje informacija i plasiranje lažnih umjesto pravih. Jer svako tko je spriječio informaciju, tko je dao lažnu informaciju ili krivu interpretaciju iste, nije profesionalac. Nije profesionalizam moći služiti svakome, već je to kriminal i zločin. A o svakom novinaru pojedinačno će ovisiti hoće li moći ostvariti određenu vrstu otpora i nezavisnosti. Doduše, nezavisan odnos novinara prema političkoj vlasti nije isključivo individualno pitanje. Mnogi novinari imaju u sebi poriv da djeluju nezavisno, kompetentno, analitički, kritički u odnosu na javne fenomene, ali ako vlasnik lista ili glavni urednik mora ići po svoje mišljenje kod političke stranke ili financijera, šta to onda vrijedi? Kod nas je zadnjih 50 godina novinarstvo gotovo isključivo servis vlasti, dok se u liberalnom kapitalizmu razvijalo prirodno kao nezavisan fenomen koji je zajedno sa drugima podvrgavao vlast konstruktivnoj kritici. Osim toga, tamo je i javnost senzibilizirana na ono što piše štampa i spremna je da je bez ustezanja podrži. Kod nas možete napisati šta hoćete, niko ne reaguje. Nema čak odjeka ni u drugim medijima. Razlog za to je što su mediji pod nečijom upravom čiji stav moraju slijediti. To je žalosno jer pravi, nezavisni medij, treba da je uvijek na kritičkoj poziciji, tj. treba sumnjati u sve, a ne da se priklone jednoj strani.

Novinari moraju biti sposobni otkrivati dublje slojeve svakidašnjice, jer je njihova glavna uloga da pomažu građanima u stvaranju boljih smjerova djelovanja u životu i društvu od onih koji se temelje na običnoj percepciji. Percepcija i slučajno iskustvo vode zabludama, a istra`iva~ko novinarstvo ima zadatak građanima pokazati: tko je tko na političkoj sceni, što znači ova ili ona pojava, kako postići kvalitetnije oblike života, za što se treba zalagati, protiv čega se treba boriti, u što vjerovati, a u što ne, čemu pridavati pažnju, a čemu ne. Međutim, istraživačko novinarstvo se ne postiže običnim moraliziranjem, već uvjeravanjem pomoću argumenata. Zato načelo suvremenog naučnog novinarstva više ne počiva na političkoj sili (argumentu sile), već na sili argumenata, što je ujedno i osnov demokracije. Da bi novinar zaista bio na toj liniji, on bezuslovno mora poštovati osnovna novinarska načela: istinitost, slobodu izražavanja, zdravu rendundanciju, kontrast, snagu argunmenata itd.

Činjenica je da je uspjeh novinara uslovljen i talentom, ali je još više rezultat predanog i upornog rada i konstantnog sticanja novih znanja iz lingvistike, psihologije, sociologije, politike itd., što novinarstvo određuje kao interdisciplinarnu društvenu nauku. Kako se vidi, novinar i novinarstvo spadaju u zahtjevna zanimanja jer se ne mogu obavljati samo rutinskom tehnikom, već zahtjevaju više stepene znanja, imaginacije, snalaženja u raznim okolnostima, psihološkog obrazovanja i ophođenja sa ljudima da bi se od njih dobila prava informacija.

Istinitost informacije je najviša vrijednost u novinarstvu, a objektivnost je donja granica istinitosti i granica koju novinar nikad ne smije prelaziti naniže, jer tad prestaje biti novinar i postaje indoktrinator, demagog, širitelj obmana. Novinar mora biti objektivan u osnovnim podacima: tko, što, gdje, kad, zašto, a mora biti sposoban da osmisli zanimljive i privlačne naslove, kao i jezgrovitu poentu na završetku članka. Kako je prednost novina u odnosu na elektronske medije sadržana u onome: “Izgovoreno odleti, a napisano ostaje”, to je nužno da novine objavljuju više komentara, analitičkih članaka, čak i grafikona i krivulja kojima se dokazuje istinitost tvrdnje.

Budući da međunarodni novinarski kodeks obavezuje novinara da bude u službi humanosti, mira, saradnje, ravnopravnosti i pravičnosti u svim odnosima među ljudima, to se on u svom djelovanju mora uglavnom angažovati u tim vrednotama.

Svaki dobar novinar trebao bi da ima i empatijske osobine, tj. da se može uživjeti u svijet i psihu drugoga da bi ga bolje shvatio i reagovao na konstruktivan način.

@anrovi u novinarstvu

Postoje razni novinarski žanrovi kao što su: vijesti, izvještaji, prikazi,izjave, komunikeji, što spada u tzv. neutralno novinarstvo i osvrti, bilješke, komentari što spada u angažovano novinarstvo. Pri tom se komentar smatra analitičkim i angažovanim novinarstvom gdje novinar ostvaruje svoju najvišu izražajnu vrijednost. Postoje još i kritike, članci, eseji i feljtoni gdje se pod kritikom podrazumijeva isto što i komentar, ali u oblasti umjetnosti. Članci su također vrsta komentara ali više naučno zasnovana gdje se zahtijeva dobro predznanje s područja teme. Esej je granični žanr koji dijeli i spaja novinarstvo sa literaturom i naukom. Ovaj žanr zahtijeva izvrsno poznavanje teme, visok stepen kreativnosti i lijep jezik, jer se po definiciji, pod esejom smatra takva književna vrsta u kojoj biva ujedinjena naučna namjera u obradi određenog životnog ili naučnog pitanja sa težnjom da se ta obrada ostvari na umjetnički, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način. Kako je esej zaista najstvaralačkiji novinarsko-literarni žanr, njega treba da pi{u amo afirmisani novinari koji izvrsno vladaju materijom eseja, ispoljavaju visok stepen kreativnosti i imaju visoke stilističke sposobnosti. Što se tiče feljtona, on se može definisati kao popularno- naučni članak koji je lagan i zanimljiv sa puno efekata, a najčešće je u nastavcima jer njegov obim često premašuje dimenzije pogodne za objavljivanje u jednom broju časopisa. Ovim nije iscrpljen spisak mogućih novinarskih žanrova, a spomenut ćemo još samo reportažu kao “kraljicu svih novinarskih medija”. Smatra se da je reportaža najindividulniji, najslobodniji i najsubjektivniji novinarski izraz, koji traži visok stepen kulture i izražajne sposobnosti novinara. Najčešći oblik reportaže je dokumentarna reportaža, koja je obično vezana za neke godišnjice, ali može biti i autentična ili dramska, koja je ispresjecana kazivanjem glumaca ili preživjelih svjedoka.

Odnos stanovništva prema medijima

Naše stanovništvo još nije sasvim sigurno da li mu istina koristi ili šteti a morali bi biti svjesni toga da bi istina, bez obzira kakva ona bila, trebala biti dostupna svima i trebala bi odgovarati svima. Takav stav se teško izgrađuje kod našeg stanovništva ponajprije zbog toga što je ono skoro 50 godina živjelo u režimu u kom su dominirale laži i obmane. Stanovništvo je živjelo u tom svijetu iluzija koji mu je crtao režim i gotovo se uživjelo u njega tako da još ni danas mnogi pojedinci nisu sigurni šta su odsanjali a šta odživjeli, pa se mnogi sa nostalgijom sjećaju tog doba. Naravno, u stvaranju te lažne slike blagostanja, maksimalno su sudjelovali mediji koji su u tom razdoblju skoro isključivo bili u službi politike. A samo je istina u službi stabilnog i kontinualnog progresa, pa ne čudi što je taj režim, zasnovan na obmanama i lažima, morao propasti. Svim nakaradnimm vlastima upravo je istina mogla da naškodi, zbog čega se toliko bore protiv nje i onih koji su spremni da je javno kažu. A stanovništvo ima pravo na istinu, samo nije dovoljno svjesno toga pa ne podržava u dovoljnoj mjeri one koji se bore da se to njihovo pravo ostvari

Zaključak

Naše stanovništvo ne čita novine iako su toliko jeftine da se od te cijene ne mogu ni izdržavati. Zato su prisiljene prihvaćati sponzorstvo i donacije, što često znači i gubljenje slobode i objektivnosti. U krajnjoj liniji to znači da je stanovništvo samo krivo što ima loše novine jer ih ne kupuje i ne čita. Također je krivo što ima i loše elektronske medije jer se dosad nije organizovalo ni u kakvo građansko udruženje preko kog bi artikulisalo svoje zahtjeve bar prema televiziji za koju je obavezno da plaća pretplatu. U civilizovanom svijetu, građanin ima pravo da učestvuje u donošenju odluka kad je u pitanju način trošenja sredstava koja on izdvaja iz svog novčanika.

Zbog svega ovoga imamo neadekvatne i nedjelotvorne medije, kako elektronske, tako i štampane. Šteta. A putem medija ( naročito televizije) može se vrlo efikasno uticati na formiranje javnog mnijenja i promjenu svijesti, što je našem društvu prijeko potrebno. To je doduše rađeno i u prethodnim desetljećima, ali nažalost, sa zlom namjerom. Poznato je da svaki naučno i tehnološko otkriće može biti upotrebljen za dobro ili za zlo. Kao dinamit, atomska energija i sl. Tako je i sa medijima. U vremenu koje je iza nas, uglavnom su bili u službi zla. Zato je krajnje vrijeme da se upotrijebe i u službi dobra, jer sa tom svrhom su i otkrivena i konstruisana.

A pomoću medija se može mijenjati javno mišljenje, kreirati mišljenje tamo gdje ga nije dosad bilo i pojačati već postojeće javno mišljenje. Psiholozi su utvrdili da postoje tri osnovna načina kako bi se ljudi potaknuli da rade ono što se od njih traži, a to su: moć ( sila, autoritet), zaštita ( pomaganje u ugroženosti) i uvjeravanje. Kad su u pitanju mediji, dolazi u obzir samo ovo treće i to pomoću izobrazbe, reklame, prikaza itd. sve sa ciljem da se zamijenjuju zastarjeli i nedjelotvorni načini razmišljanja i ponašanja sa nekim uspješnijim i svrhovitijim. To jest, da se promijeni SVIJEST, što je osnovni preduslov da se promijeni SVIJET koji nam ne odgovara.

Dr Radojka Pra{talo

Za volanom se sva{ta de{ava. Posljedice toga su stra{ne, a izgovori smije{ni. U Londonu nije neobi~no vidjeti voza~a koji sjede}i za lijevo postavljenim volanom u lijevoj ruci dr`i mobilni telefon a desnom pravi zabilje{ke u svoj notez. Kojom li rukom dr`i volan? Ovo pitanje mo`da i ne bi bilo toliko provokativno kad brzina kojom se ovaj “ biro na to~kovima” kre}e ne bi bila 110 km/sat, a sve se doga|a na veoma optere}enoj prometnici u vrijrme saobra}ajnog “ {pica”. U Nepalu doma}e stanovni{tvo ne po{tuje ni semafor, pa je voza~ jednog holandskog teretnog vozila, ~ekaju}i da se upali zeleno svjetlo, sa zaprepa{tenjem gledao jednog nestrpljivog nepalskog voza~a kako obilazi njegovo vozilo preko trotoara i na crveno svjetlo prolazi kroz raskrsnicu. Svakodnevnici evropskog saobra}aja pripada i slika bezobzirnih voza~a koji ugro`avaju sve oko sebe ne po{tuju}i pravila o minimalnom razmaku izme|u vozila {to ~esto rezultira u lan~anim sudarima sa tragi~nim posljedicama. Kad je u jednoj od takvih situacija intervenisao policajac, od `ene-voza~a dobio je slijedei odgovor: “ Zaista sam u `urbi jer mi je gorivo pri kraju!” Nimalo manje smije{na situacija nije ni ona koju opisuje italijanski policajac kad je razlog u jednom velikom saobra}ajnom zastoju na{ao u djevojci koja je u minimalnom bikiniju le`ala na haubi svog pokvarenog automobila, ~ime je razveseljavala ( ali i zaustavljala) slabe mu{karce `eljne senzacija. Jedna `ena je svoju nedozvoljenu brzinu pravdala ~ak `urbom u tolatet!

Me|utim, sve ove situacije, mada izgledale pomalo smije{ne, imaju ili mogu imati veoma tragi~ne posljedice. Statistika ka`e da na cestama Evrope godi{nje smrtno strada vi{e od 50 000 ljudi, dok ih najmanje 150000 postanu te{ki invalidi, a oko 3 mil. lije~i posljedice saobra}ajnih udesa gipsom i dugotrajnom rehabilitacijom da bi se otklonila opasnost od trajnog invaliditeta. I tako, iz godine u godinu.

Ako se ove brojke uporede sa brojem stanovnika gradova, slobodno se mo`e re}i da je to ekvivalentno broju stanovnika nekih srednje velikih evropskih gradova.

Zapitajmo se sada, koje evropske zemlje imaju najgore voza~e i {ta je uzrok tome. Mo`e li se i{ta u~initi po pitanju preventive? Ako bi se to posmatralo prema kriterijuma broja mrtvih u odnosu na broj pre|enih kilometara, Velika Britanija bi se u tom pogledu mogla smatrati najsigurnijom zemljom. Nakon nje, redoslijed bi bio slijedei: [vedska, Norve{ka, Finska, [vajcarska, Holandija, Danska i Irska. U Njema~koj, Francuskoj i Italiji je broj smrtnostradalih, u odnosu na isti kriterij dvostruko ve}i, a u Belgiji i Austriji ~ak 2.5 puta ve}i. Situacija u [paniji je jo{ gora jer tamo godi{nje smrtno strada 4 puta vi{e ljudi nego u Velikoj Britaniji, u Portugalu 6 puta a u Gr~koj ~ak 7 puta vi{e ljudi.

Prema mi{ljenju profesionalnih voza~a nacionalni voza~i u 5 evropskih zemalja mogu se po kvaliteti svoje vo`nje svrstati u 5 katrgorija, i to ovim redoslijedom:

5. Nijemci

Prema mi{ljenju stranih profesionalnih voza~a, u Njema~koj se slabo po{tuje pravo prvenstva a time i obaveza da se ostale u~esnike u saobra}aju na vrijeme obavijesti o svojim namjerama kori{tenjem svjetlosnih znakova, {to bi bilo od velike koristi tim vi{e {to Nijemci ekstremno brzo voze. Suprotno tome, oni smatraju da: Najprije ja- napravite mi mjesto! Oni koji ~esto putuju u Njema~ku pa znaju da je to tako, imaju to u vidu i radi vlastite sigurnosti pona{aju se u skladu sa ovim nepisanim pravilom. Ali, oni koji to ne znaju po{tuju op}eprihva}ena zakonska pravila i zbog toga ~esto stradaju! Zbog toga se poku{alo sa uvo|enjem ograni~enja na ponekim dionicama njema~kih autoputa {to je dalo dobre rezultate. Nakon ograni~enja brzine na 100 km/sat na dijelu autoputa izme|u Frankfurta i Wiesbadena,

4. Grci

Saobra}aj u Atini je svakodnevno ubojit. Tamo vrijedi, kao u pradavno doba, zakon ja~ega, zbog ~ega se na na ulicama ~esto formiraju gotovo nerje{ivi ~epovi u kojima se voza~i pona{aju kao “ ovnovi na brvi”. U takvoj situaciji te{ko mo`e pomo}i i policija ( koje obi~no nema tamo gdje je potrebna), pa se nerijetko problemi rje{avaju zahvaluju}i razumijevanju i pomo}i voza~a parkiranih uz rubove takvih

ulica, bez ~ega bi takvi ~epovi, jednom nastali, trajno ostali u takvim ulicama. broj saobra}ajnih udesa se prepolovio, a broj mrtvih je spao na nulu, {to zna~i da rje{enje ovog problema le`i u ograni~enju dozvoljene brzine.

S obzirom na takvu situaciju, svako se snalazi kako zna, pa je jednom primje}en taksi koji se zaka~io na kola hitne pomo}i koja su jurila atinskim ulicama sa uklju~enom sirenom, te se tako olako provukao kroz neopisivu gu`vu i zadovoljio svog klijenta. “ “ Grci su lukavi i okretni, i bez obzira na sve, mora im se priznati da su dobri voza~i””, ka`e {ef jedne atinske policijske stanice. “ Mo`da je do plavog neba ili gr~ke radosti `ivljenja da mi nismo tako pa`ljivi kao {to bi trebali biti”, pretpostavlja on. To, na`alost ima te{ke posljedica, pa Gr~ka spada u zemlje EU sa najve}om stopom smrtnosti u

saobra}aju. Na stranu {alu, mjerodavnije osobe smatraju da je glavni razlog lo{eg voza~kog morala u Gr~koj ~injenica da se po{tivanje saobra}ajnih propisa jedva nadgleda, za {to su krive vlasti koje tasj mehanizam kontrole nisu razvile do zadovoljavaju}eg nivoa, pa se prema ovim propisima Grci pona{aju tipi~no socijalisti~ki: Propisi su stvoreni zato da bi se kr{ili ( a ne po{tivali kao {to je u pravnim dr`avama). Policija to pravda nesuvislim obja{njenjem: “ Budemo li mi strogo inzistirali na po{tivanju va`e}ih saobra}ajnih propisa, te{ko da }e iko u Atini sti}i na posao.”

3. Portugalci

Svjesni velike smrtnosti u saobra}aju, portugalska policija je na mnogim opasnim mjestima ograni~ila brzinu i postavila radarsku kontrolu. Uhva}eni prekr{itelji rijetko dostojanstveno primaju prijekor i odre|enu im nov~anu kaznu, ~esto omalova`avaju}i ta~nost radara. Neki na kraju ipak plate, ali mjesto napu{taju bijesni i silovni. Kad takvi sjedaju ponovo za volan, u stanju su ponovo u~initi prekr{aj, sa te{kim posljedicama, na`alost. Na nekim mjestima su data ograni~enja od 50 km/sat, ali sa iznimkom za neka specijalna vozila, {to je na prvi pogled izgledslo neobi~no, a u stvari je veoma opravdano. Po{to u portugalskom dru{tvu postoji mmnogi silovnih, nadobudnih mladih voza~a vru}e krvi ( kao i u svakom drugom dru{tvu) koji tule i jure gradskim ulicama i natje~u se sa svojim istomi{ljenicima u brzini, to su portugalske vlasti donijele odluku da se brzina luksuznih vozila na takvim mjestima ograni~i na 50 km/ sat, dok ova druga vozila ( za snabdijevanje, hitnu slu`bu i sl) mogu voziti ~ak i brzinom od 120-140km/ sat. Priznat }ete, dobra ideja!

2.[panjolci

Prema mi{ljenju jednog dugopru`nog {vajcarskog voza~a u [paniji vlada potpuna anarhija u saobra}aju: svako radi {to mu odgovara! Istog mi{ljenja je i policijski komesar nadle`an za sigurnost saobra}aja u jednom madrisdkom rejonu. On ka`e:

“ [panjolci voze pregusto, prebrzo i preagresivno, a nikako nisu spremni da priznaju gre{ke.

1.Italijani

Dok ne sjede u automobilu, Talijani su pravi kulturni kavaljeri, puni obzira prema svakome, a naro~ito prema `enama. Medjutim, kad sjede za volanom, svi ovi maniri naprosto nestaju. Ve}ina stranih voza~a dugih linija smatra Talijane najlu|im i najopasnijim voza~ima automobila u cijeloj Evropi. Jedan portugalski dugopru`ni voza~ tvrdi da u Italiji va`i zakon d`ungle u kom se svako bori samo za sebe. Jedan njegov {vajcarski kolega ka`e da bi se pre`ivjelo na talijanskim cestama, svaki inostrani voza~ mora se prilagoditi nepisanim obi~ajnim pravilima italijanskih voza~a, bez obzira na va`e}i zakon i me|unarodne konvencije. I talijanski policajci priznaju da talijanski voza~i voze u prosjeku dvostruko ve}om brzinom od dozvoljene, a to “obja{njavaju” jednim suvi{nim ~vorom u njihovim genima, mada nauka i statistika tvrde da ta bitna razlika izme|u talijanskih i drugih evropskih voza~a ima uzrok u prevelikom procentu alkohola u krvi koji se veoma ~esto konstatuje kod unesre}enih voza~a koji dospiju u bolnicu. Prema sveobuhvatnim istra`ivanjima italijanski voza~i imaju vi{e udesa sa i bez povre|enih nego drugi voza~i. Pribli`no svaki deseti je u zadnje tri godine prijavio {tetu, {to je trostruko vi{e nego u Francuskoj Gr~koj i Portugalu. [to re}i na sve to kad ~ak i policajci toleri{u nepo{tivanje semafora, koji se {irom Evrope smatra nekom vrstom Boga. Talijanski policajac ka`e:” Naravno da je zabranjeno i opasno ignorisati crveno svjetlo na sremaforu. Ali, time se odr`ava promet u kretanju. Ne zaboravite, mi smo ovdje u Italiji!”

Naravno, ovakvi podaci ne postoje za na{u zemlju, a vjerovatno ni za preostale balkanske zemalje, jet na tim prostorima najmanje vrijedi ljudski `ivot. Kod nas, izgleda nikom nije va`no koliko ljudi gine u saobra}ajnim udesima, niti ko vr{i kakve analize sa ciljem smanjenja nesre}a i `rtava. Medjutim, iz ove analize koja se odnosi na situaciju u Evropi, i mi mo`emo izvu}i mnoge korisne zaklju~ke. Me|u njima je najzna~ajniji onaj: Nesre}e su to ~e{}e i to tragi~nije {to se manje po{tuju propisi i {to se manje kontroli{e primjena tih propisa u praksi. Za takvo zaklju~ivanje nije ni bila potrebnma neka specijalna analiza, jer su to zaklju~ci koji slijede na osnovu najjednostavnijih pravila logike zdravog razuma. Oduvijek i svagdje je haos uzrok mnoguh nesre}a i neda}a. Ni saobra}aj nije iznimka.

Dr Radojka Pra{talo

Neda Mandić Zlojutro: Naši su kiosci prepuni raznih novina i časopisa od kojih su neki sa naših prostora a još je više onih koji su iz susjedstva. Zar je bio potreban još i ovaj časopis?

RP: Da. Bio je potreban jer nijedan od ovih časopisa ne daje sve ono što bi u današnje vrijeme jedan gradjanin trebalo da zna. S obzirom na dugogodišnju nezainteresovanost politike za obrazovanje stanovbištva, iz naših škola su izašle mnoge generacije koje nisu ni politički, ni zdravstveno, ni ekološki, ni poduzetnički osviješćene. Kao takve ne mogu da se snađu u novonastaloj situaciji. Zbog toga se bez okolišanja može reći da nisu dorasle ovom trenutku vremena ili jednostavnije: da nisu dovoljno obrazovane za njega. To bi bilo i u skladu sa važećom definicijom obrazovanja koja kaže: OBRAZOVANOST JE DORASLOST SVIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA. Možda bi naše stanovnišvo moglo praznine u svom znanju vremenom popuniti čitajući istovremeno mnoge od tih časopisa koji se mogu kupiti na našim kioscima, ali je to nepraktično rješenje iz više razloga. Zbog siromaštva malo je onih koji bi si to mogli priuštiti; zbog vremena koje brzo ističe a traži svjesnog i savjesnog građanina odmah a ne za tri, pet ili deset godina i zbog toga što građani BiH nerado čitaju, a pogotovo ne toliko mnogo časopisa neshvaćajući da se u tom slučaju njihovo znanje svodi samo na ono znanje koje je stečeno vlastitim iskustvom, što je nedopustivo malo. Zato treba pribjeći tzv. brzinskom konceptu prosvjećivanja i doobrazovanja stanovništva što im nijedan tematski časopis niti pokušava niti može u potpunosti pružiti, a ovaj će to bar, za razliku od drugih, pokušati. Potrudit ćemo se da trgnemo bar naše buduće čitaoce iz letargije, apatije i beznađa u koje su upali zbog 50-godišnje nakaradne politike. Pokušat ćemo da im proširimo vidike i da ih podstaknemo na razmišljanje. To će kod njih, svakako, rezultirati obiljem ideja jer naše stanovništvo je i maštovito i radino, a kad se to u njima ponovo probudi, uvidjet će da više ne trebaju čekati pred propalim realsocijalističkim fabrikama da ih netko, navodno, ponovo pokrene i da netko “odozgo” nađe rješenje za sve njihove nagomilane probleme.

NMZ: Na koji način će ovaj časopis doprinijeti tome?

RP: Časopis će biti koncipiran po uzoru na nedeljnike koji izlaze na njemačkom govornom području (Švajcarska, Njemačka, Austrija) koji se smatraju najboljim u tom žanru u Evropi, pa i u svijetu, ili su se bar doskora mogli smatrati. U zadnjih nekliko godina primjećuje se pad kvaliteta i tih časopisa, možda zbog činjenice da su te države postale stabilne i da imaju stabilne institucije, pa stanovništvo više ne treba da se trudi u smislu njihovog stvaranja. Ali to nije dobro. Građani moraju u svakom trenutku biti dobro informisani, obrazovani i prosvijećeni da bi mogli budno pratiti šta se dešava u njihovoj državi kako stvari ne bi krenule na zlo, što je moguće. Ipak, ti časopisi još uvijek doprinose osvještavanju stanovništva na raznim poljima, premda u zadnje vrijeme sve više u njima dominiraju reklame i trač. Bez obzira na to neki od njih i dalje imaju tiraž čak i od preko 8 mil. primjeraka, a čitaju se redovno širom Evrope, jer evropske države forsiraju kod svog stanovništva znanje dvaju stranih jezika: engleskog i njemačkog, pa su im ovi časopisi pristupačni. Šteta je što se samo neznatan broj naših stanovnika služi njemačkim jezikom pa im je ova štampa nepristupačna. Kod nas postoji velika potreba za jednim sličnim časopisom koji će proširivati znanje čitalaca i na našim prostorima, u raznim životno važnim oblastima, a naročito iz oblasti građanskog društva i demokratije, s tim da im trač nije potreban, a imaju ga i previše u drugim časopisima na kiosku.

NMZ: Kako ste zamislili ovaj časopis?

RP: Časopis ima određenu samo osnovnu koncepciju, a profilisat će se vremenom prema rastućim potrebama razvoja društva, potrebama, pa i željama čitalaca. Postojat će stalne rubrike u kojima će se naći razne podrubrike koje će biti varijabilne. Tako će u rubrici AKTUELNOSTI i REPORTAŽE biti obuhvaćene razne teme iz društvenog i političkog života, koje bi mogle biti prvenstveno korisne a zatim i zanimljive čitaocima. Radit }emo na tome da se na{e dru{tvo ubrzano transformi{e iz ruralnog u civilno {to je osnovni preduslov za bolji `ivot, to jest, radit ćemo na obrazovanju za demokratiju i izvještavat ćemo o civilnim udruženjima i radu na njihovom omasovljavanju s obzirom da je čisto stranačka demokratija, kakva je kod nas, potpuno zastranila, pa je neophodno da se građani uključe u rad civilnih udruženja kako bi “vratili demokratiju” na pravi put. U rubrici KOLUMNE I ESEJI bit će redovito davana analiza raznih društvenih pojava u sadašnjosti, ali i onih iz prošlosti koje opterećuju sadašnjost, a nisu isključene ni druge interesantne teme. O svemu tome naše stanovništvo ima veoma skromno znanje, ako ga uopće ima. Takodjer ćemo nastojati da u svakom broju bude bar jedan INTERVJU sa osobama koje imaju nešto korisno da kažu našim čitaocima. Planiramo ostvarivati kontinuirane kontakte sa čitaocima i dati im šansu da i oni u rubrici SUDBINE iznesu svoja životna iskustva, kako gorka tako i ona druga. U rubrici BOLJI ŽIVOT bit će obuhvaćene teme iz raznih oblasti života koje je potrebno apsolvirati da bi se bolje živjelo, među kojima će svakako biti one namijenjene zdravstvenom, ekološkom, poduzetničkom i svakom drugom osvješćivanju. I u ovim rubrikama ćemo pozvati na saradnju naše čitaoce, prvenstveno one koji imaju interesantna iskustva, razmišljanja i viđenja vezana za uspješno rješavanje životnih problema. Kako se u današnje vrijeme pod pismenošću više ne može podrazumijevati samo puko čitanje i pisanje, to ćemo podrubrikama ove rubrike raditi na forsiranju opće pismenosti koja podrazumijeva i informatičku pismenost i emocionalnu i svaku drugu pismenost. Naravno, neće biti zanemarena ni dokolica, zabava, putovanja, a rubrikom PRIRODA doprinijet ćemo proširivanju znanja naših čitalaca i iz ove oblasti. Ako i kad se vremenom ukaže potreba za otvaranjem neke nove rubrike, uradit ćemo to bez ustezanja.

NMZ: Budući da ste Vi po svojoj vokaciji tehničke struke, odakle toliko interesovanje za sociološke teme? Kad to pitam, u prvom redu imam na umu Vašu KNJIGU ZA BOLJI ŽIVOT NA BALKANU, pa onda i pokretanje ovog časopisa.

RŠP. To je duga priča, pa ću je pokušati skratiti. Moj otac Damjan Šakić je mnogo čitao i još davno je prozreo prevaru koja je kao germa rasla ispod karizme Josipa Broza. Zbog toga u našoj kući nikad nije bilo kulta Broza. Zahvaljujući njegovim rezonovanjima, ja sam odavno bila svjesna da će se ova socijalistička “Babilonska kula” jednom srušiti kao kula od karata. A moj otac je bio još realniji: on je tvrdio da se to neće desiti “bez krvi do koljena”. I štaviše, tvrdio je da će ovi prostori zbog trule politike, ratova i bijede opustjeti jer će stanovništvo izginuti, raseliti se i bijelom kugom, kao posljedicom siromaštva, jednostavno se istopiti. Takve teme su kod mene pobuđivale veliko interesovanje i kad mi je tata prije 25 godina poklonio sabrana djela Ive Andrića, pridružila sam mu se u posmatranju izučavanju i analiziranju društvenih pojava kod nas. Vidjevši moja interesovanja, moja profesorica Olivera Josifović ponudila mi je da pročitam djela Meše Selimovića koja su me konačno opredijelila za ovakva interesovanja. A djela Meše Selimovića su prava literatura za stanovnike Balkana. Šteta što su oni, nesvjesni toga, dozvolili da im ih politički mešetari marginalizuju. Da su na vrijeme pročitali ova djela, rata na Balkanu NIKAD VIŠE NE BI BILO. Zato sam u svojoj knjizi nebrojeno puta citirala odlomke i misli iz Mešinih knjiga. Ja sam mu beskrajno zahvalna što ih je napisao, a bili bi i drugi da su ih (na vrijeme) pročitali. Drugi faktor koji je doprinio ovakvom mom interesovanju je situacija na Elektrotehničkom fakultetu i u visokom školstvu, općenito. Tamo niko nije trebao moj rad i moj angažman. Dapače, kad god bih nešto uradila ili postigla neki uspjeh, uvijek bi to bilo dočekano “ na nož” i sa omalovažavanjem. Upravo zbog toga sam uvijek morala imati na pameti onu izreku Meše Selimovića: “Bosna je teška teretna zemlja u kojoj nije lako živjeti. Pogotovo ako si centimetar viši od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vječito ispaštanje”. Ili onu Ive Andrića : “U Stambolu ti mogu oprostiti sve, samo uspjeh ne”. Očigledno da je i ove naše velike pisce i mislioce mučio isti problem. I ne samo njih. To je sudbina svih onih koji bi nešto korisno da urade za sebe i svoj narod. A to, u okruženju onih sa striktno ruralnom svijesti a izdignutih do moći, bilo je uvijek nedopustivo, pa samim tim i nemoguće jer je blokada uvijek bila savršena. To je ta tzv. negativna kadrovska selekcija koja nikad na Balkanu nije iskorijenjena, a svoj zenit je doživjela u realsocijalizmu. Nažalost, još uvijek je u tom zenitu. Nikako da pođe krivuljum prema dolje. To je i razlog što se kod nas ništa bitno ne mijenja, bar ne na bolje.

NMZ: Zar ne mislite da je time trebalo da se bave, prije Vas, neki drugi stručnjaci kao što su sociolozi, psiholozi..

RP: Naravno da jesu, ali nisu htjeli iz straha za vlastitu egzistenciju. Trebalo je da su se javili bar u ovih posljednjih desetak godina otkad je formalno pao realsocijalizam a sa njim i verbalni delikt, ali nisu. Još uvijek su u mišjoj rupi! Kako se niko od njih još nije javio, javila sam se ja da ih bar pokušam “ trigerovati”. Ali ništa se nije desilo. Oni i dalje uporno šute. A za osudu je što sociolozi i dalje šute. Neki od njih dobro su se “udomili “ u politici i tamo primaju “apanažu”, pa ih nije briga ni za narod ni za državu. A ja sam očekivala da će se bar oni aktivnije angažovati u pogledu “ liječenja” bolesnih društvenih pojava iz njihove stručne kompetencije, koje su uzrok naših nevolja, nedaća i nesreća.

NMZ: S obzirom na takva dugogodišnja interesovanja i s obzirom na ono što ste napisali u knjizi, zaključila bi da biste Vi bili mnogo podesnije za bavljenje politikom nego mnogi drugi koji se vrte po našem političkom nebu. Zašto se niste uključili?

RP: Do ove godine nisam htjela zbog toga što je tamo još uvijek previše hipokrizije, kriminala i egoizma, čemu se mora prikloniti svako tko želi u to “društvo”, baš kao i u doba vladavine SK. Osim toga imam i averziju prema politici jer su me, današnji veliki “demokrati” Branko Dokić i Aleksandar Ilišković prije 20 godina izbacivali iz SK proglašavajući me antidržavnim elementom samo zato što na sastanku sindikata nisam glasala za njihovog namještanog kandidata. Odmazdu za tu neposlušnost trpim svih ovih 20 godina, a sad je upravo kuminacija. Budući da se od ove godine, valjda u vezi s borbom za osamostaljivanje sudstva, sve češće pominje pravna država, bila sam odlučila da se i ja uključim i doprinesem tome. Međutim, nećete vjerovati, spriječio me je moj mlađi sin! On je bio zaprepašten i razočaran mojom odlukom. Preklinjao me da to ne učinim, a na sva moja obrazloženja ostao je gluh. Na kraju me ozbiljno ucijenio i ja sam odustala. Tom prilikom sam saznala koliko je negativan stav naše omladine prema dosadašnjim političarima. Oni su za njih svi beskurpulozni, monstrumi i kriminalci, bez izuzetka. Moj sin je rekao da se on, od sramote, ne bi mogao više nikad pojaviti pred svojim drugovima ( koji svi imaju isto tako loše mišljenje o našim političarima) ako bi ja stala pored njih.

NMZ: I zbog toga ste odlučili da pokrenete ovaj časopis?

RP: Da. Kad već ne mogu da doprinesem na neki drugi način, a moj rad u okviru moje struke na Elektrotehničkom fakultetu je apsolutno nepoželjan, odlučila sam da ovo energije što još imam, upotrijebim na ovaj način. Nadam se da će bar to biti korisno.

Neda Mandić Zlojutro

Među nama postoje osobe koje su niske, visoke, mršave ili debele. Dok pitanje visine nije toliko kritično, pitanje debljine i te kako jeste. Zbog toga je ovo pitanje veoma često predmet mnogih rasprava, a naročito u ženskim časopisima gdje se uz rasprave daju i savjeti za razne djelotvorne dijete. Interesantno je primijetiti da je prekomjerna debljina češće problem bogatih država, jer obilje hrane uz pristupačne cijene naprosto mami one koji nemaju “dobru kočnicu”. Oni su zbog toga često izvrgnuti porugama i podsmjehu onih drugih, što često ima i nepoželjne psihološke posljedice. Taj problem je kod mršavih manje izražen, premda postoji. Sjetimo se poznate engleske manekenke Twiggy ( engl. grančica) koja je prije tridesetak godina izazivala zavist ženskog svijeta, ali ne i divljenje muškaraca. Oni su ipak ostali pri stavu da im se više dopadaju žene sa oblinama a ne “uglovima”.

Neki sebe smatraju predebelim, a neki premršavim. Ali, sve interesuje samo odgovor na pitanje: “ Na koji način mogu promijeniti svoj izgled, a da se pri tom previše ne patim i ne moram drastično mijenjati moje svakodnevne navike?

Premršav: Što činiti?

Premršave žene se sa čežnjom pitaju: “Zašto se ne udebljam bar u prsima i kukovima?”Uz sve eventualne napore, one ostaju mršave pa je jedino što im ostaje utjeha prijatelja koji to objašnjavaju genetskim naslijeđem. Što ipak savjetovati ovakvim osobama koje nisu zadovoljne svojim izgledom zbog pretjerane mršavosti? Prije svega bi trebalo vidjeti šta, koliko i kad one uopće jedu. Ispitivanje će najčešće otkriti da te osobe jedu neredovito, a kad i jedu, jedu “ kao ptičica”. Obićno preferiraju salate, voće i nešto malo bijelog mesa, ali sigurno ne čorbe i slatka jela sa kremama. Povrće se još i može naći na njihovom jelovniku, ali krompir i nudle, nikako. Da bi se ova tvrdnja potkrijepila dovoljno je otići u neki kafe i pogledati što je naručila neka debela a što neka mršava osoba. Ispred debele zasigurno stoji komad torte sa šlagom, a ispred mršave neki posni sendvič i salata. Uzaludno je mršave osobe zatrpati savjetima o prehrani jer su njene navike u pogledu jela najčešće formirane još u najranijem djetinjstvu. Mršavi ljudi su obično nekad bili mršava djeca, pa i mršava dojenčad, dok su debeli bili debeli i u to životno doba. Naravno, ni ovo pravilo nije bez izuzetaka. Svima je jasno da se prehranom u organizam unose tvari neophodne za njegovo biološko funkcionisanje što ne podrazumijeva samo bjelančevine i ugljikohidrate već i masnoću u obliku maslaca, punomasnog mlijeka ili kobasice.

Ako se mršava osoba ipak pravilno hrani, a i pored toga ostaje mršava, mora se posumnjati u nepravilno funkcionisanje štitne žlijezde. Prije nego što se u to posumnja, ipak treba pokušati kroz izvjesni period promijeniti loše navike u ishrani. Ako se time, u vremenu od 6-8 nedelja ne postigne nikakav rezultat, treba se ipak javiti liječniku.

U tom smislu, prije svega, treba uvesti normalan doručak a ne umjesto njega popiti samo šoljicu crne kafe. Za doručak se mora naći dovoljno vremena jer ovim obrokom počinje vaš radni i životni dan pa se tom

Otklonimo ru`ne jastu~i}e

na kriti~nim mjestima

obroku treba predati u miru i uzeti bar malo sira, jaje ili nešto slično. Toliko vremena se mora imati! Pri tom se mora imati na umu da su ujutro već i probavni sokovi spremni za rad i oni čekaju da se nešto konkretno “ubaci” u želudac. Zbog toga je jelo jedna važna životna funkcija i ako se ona ignoriše, sve, već od jutra, pođe naopako.

Ručak, doduše, nije toliko važan kao doručak, ali je ipak poželjno uzeti nešto od povrća i mesa, što će vam vaš organizam zahvaliti kroz dobru kondiciju u toku ostatka dana.

Večera je obrok bez kojeg bi oni sa prekomjernom težinom mogli i ostati, ali ovi drugi, nikako. Za njih je to obrok sa kojim se opraštaju od dana a mogao bi biti sastavljen od nečeg slatkog, npr. nekog deserta.

U vremenu između ovih obroka bilo bi poželjno uzeti nešto od voća ili tanku krišku kruha premazanu mekim sirom.

Prilagodjavanje drugačijem režimu prehrane može kod nekih ljudi izazvati izvjesne tegobe, ali su one kratkotrajne i nisu toliko drastične da se ne bi mogle podnijeti.

Predebel: Što činiti?

Briga oko težine nam je vječiti podstrek za akciju. Jednom nagomilano salo na rebrima se teško skida, a privlačni izlozi u supermarketima i mesnicama nas neodoljivo mame.. To je jedan od razloga što oni labilniji, nakon što prođu kroz razne dijete, opet zastrane. Za njih su, zbog toga, pogodnije dugotrajne terapeutske trojake dijete koje se sastoje: od biljnih kapi koje zauzdavaju apetit, od aktivnih biljnih supstanci koje ubrzavaju izmjenu tvari i potrošnju masnih zaliha i sredstva koje izaziva osjećaj sitosti u želucu. Ovakva “dijeta” ima svoju cijenu koja i jeste i nije visoka. Jedna paket za ovu terapiju se može dobiti za 80 švicarskih franaka (CHF), a od osobe do osobe zavisi koliko će ovakvih tura biti potrebno da se iz organizma odstrani nagomilano salo a usput da se organizam privikne na drugačiji režim ishrane. Takvih “trojakih” dijeta se može naći mnogo. One su slične jedna drugoj, mada postoje i izvjesne razlike. Kod nekih su sva tri efekta objedinjena u jednom, navodno, biljnom preparatu koji istovremeno djeluje kao podstrekač sagorijevanja, izmjene tvari i oslobađanja tečnosti, što je, u principu moguće. Takav biljni preparat je proizveo i poznati tirolski travar Hans Neuner koji je za njega čak odlikovan od strane pape i države Austrije. Doduše, taj preparat nije bio namijenjen mršavljenju već pročišćavanju i liječenju uro-trakta. Međutim, kako on čisti općenito organizam od otrovnih tvari i reducira količinu masnog tkiva u urganizmu, to se pokazao djelotvornim i u slučaju postizanja željenih proporcija tijela i vraćanja vitkosti. Sam princip djelovanja je genijalan, iako vrlo jednostavan. Prirodne djelotvorne tvari iz preparata rastvaraju masna zrnca u naslagama masnog tkiva čime se količina masnog tkiva smanjuje na razumnu mjeru Posebna prednost ovog preparata je što se on uzima navečer tako da djeluje u toku sna. Ljekari su u početku bili veoma sumnjičavi u pogledu njegove efikasniosti, ali su ga nakon što je testiran na hiljadama dobrovoljnih pacijenata, prihvatili. Morali su mu priznati i djelotvornost na opće zdravlje jer smanjivanjem količine masnih naslaga rasterećuje se i krvotok i zglobovi, čime se uz čišćenje od nagomilanih otrovnih tvari, u mnogome doprinosi boljem zdravstvenom stanju organizma. Terapija ne zahtijeva nikakav trud a nema ni kakvih štetnih nuzpojava.

Prije nekoliko godina farmaceutska industrija u Švajcarskog je izbacila na tržište prvi tzv. “žderač” masti što je uzburkalo strasti širom svijeta. Odmah su se pojavili i mnogi drugi proizvođači takvih preparata. Nažalost, neki od tih preparata su ubrzo morali biti povučeni sa tržišta jer se pokazalo da su štetni. Preživjeli su uglavnom oni koji su proizvedeni na bazi prirodnih sastojaka ( ili se bar tako tvrdi). Među njima treba spomenuti kapsule jabukovog sirćeta, kapsule poznatog zelenog čaja, kapsule poznatog kineskog čaja pu-erh-tee, kapsule na bazi kelja i tablete na bazi ljuštura morskih životinja. Koliko su koji od ovih preparata efikasni, teško je reći. Oni su svi, navodno, klinički ispitani, što znači da bar

Eksperiment “in vitro” sa kapsulama “`dera~ima” masno}a. Da li isto va`i i za ‘in vivo”?

Situacija prije i poslije

nisu štetni. A koliko su efikasni teško je reći. Osim toga, njihova efikasnost zavisi i od dodatnog prilagođavanja novoj koncepciji ishrane, a samim tim i od samodiscipline pacijenta. U svakom slučaju, za njih , sa sigurnošću se jedino može reći što i za “svetu vodicu” niti štete, ( a možda) niti koriste. Pa možda ipak koriste, jer su za svaki od ovih preparata data logična objašnjenja o mehanizmu njihovog djelovanja.

Tako se za kapsule jabukovog sirćeta kaže da su proizvedene na bazi saznanja o jabukovom sirćetu kao sredstvu za mršavljenje poznatom od davnina, ali se naročitim tehnološkim postupkom postiže veća koncentracija tvari koje djeluju u tom smislu. Tako su proizvedene kapsule koje se mogu smatrati prirodnim “žderačem” masnoće koja dospije u u želudac, tako da organizam ne dobija dovoljnu količinu masnoća koja mu je potrebna za normalno funkcionisane. Zbog toga poseže za rezervama iz onih perifernih dijelova kao što su površina trbuha, kukova i sl. čime se doprinosi postizavanju “linije iz snova”, kao što se kaže u reklamnim prospektima. Pri uzimanju ovih kapsula se normalno ( ali normalno!!) jede s tim da se uz svaki obrok uzme jedna kapsula jabukovog sirćeta.

Kako u farmaceutskoj industriji trenutno postoji tendencija da se mnoga druga poznata prirodna sredstva za mršavljenje, koja se koriste desetljećima i stoljećima, tehnološki obrade i ponude u prikladnijoj formi uz veću koncentraciju, to je došao na red i poznati zeleni čaj. Povećanom koncentracijom djelotvornih materija u lako primjenjivoj formi u obliku kapsule ubrzavaju se dejstvo i efekti, pa se masnoća iz masnih naslaga razgrađuje i izbacuje iz tijela. Istovremeno se primjenom ovih kapsula sprečava i stvaranje novih naslaga sala. Kapsule se, za razliku od čaja, mogu uvijek imati pri ruci, što znači da je moguće stalno imati uza se “stražara” koji čuva tijelo od stvaranja novih naslaga sala (nešto slično kao što je sa kontraceptivnim pilulama). Zeleni čaj, kao prirodno sredstvo, osim tvari koje djeluju kao “žderači” masti, sadrži još i mnoe druge korisne supstance koje su potrebne tijelu. Cijena jednog pakovanja ovih kapsula koja je dovoljna da se izgubi 8-12 kg ( kao što se tvrdi u reklamama i prospektima) je oko 100 CHF.

Ho}e li pravo rje{enje sti}i iz Kine?

U Kini, osim zelenog čaja, za održavanje lijepe linije koristila su se stoljećima i neka druga prirodna sredstva među kojima treba spomenuti i pu-erh čaj za čije dejstvo se zainteresovala i zapadna farmakologija te ga u kompletu sa biljnim pastilama ponudila tržištu uz objašnjenje da osim “žderača” masti ova kura snabdijeva organizam rijetkim, ali neophodnim, mikroelementima. Glavni adut u reklamnim spotovima je da se ovdje radi o prirodnim a ne sintetičkim proizvodima, a efikasnost su, navodno, ispitali i neki naučni instituti, kako u Kini, tako i na Zapadu. Međutim, nigdje nije naveden bar izvod iz tog nalaza instituta, što je osnov za izvjesnu sumnju. Jer, možda u nalazu instituta piše da preparat nije štetan, a o korisnosti se ništa ne kaže, što opet asocira na onu o svetoj vodici.

Mašta istraživača na ovom polju je zaista bujna jer je pronalaženje sredstava za postizanje i održavanje normalne tjelesne težine dobro plaćeno i profitabilno, pa su naučnici, podstaknuti činjenicom da u moru nema “gojaznih” riba, pokušali da kreiraju za ljude preparat koji u svojoj suštini ima tvari iz morskog svijeta. Tako su nastale chitosan kapsule za koje proizvođač kaže da su proizvedene na bazi ljuštura morskih životinja. Ovaj blokator masti sprečava deponovanje masnoće u tijelu na taj način što je već u želucu veže na sebe i stolicom izbacuje napolje. Dalji princip je isti kao i kod drugih preparata: kako organizam zbog toga ne dobija neophodnu količinu masnoće, to poseže za rezervama. Prednost ove kure je što se osoba nastavlja normalno hraniti pa neće doći do pojave manjka potrebnih hranjivih sastojaka a time ni do osjećaja iznurenosti i iscrpljenosti do čega dolazi pri rigoroznim dijetama.

Istraživačkoj mašti nisu promakle ni neke manje ili više poznate osobine kelja pa su, zahvaljujući tome, proizvedene i kapsule kelja . Proizvođač ovih kapsula čak nudi povrat novca u slučaju da se kapsule pokažu neefikasne! Sam preparat se reklamira kao koncentrat onih sastojaka kelja koji ubrzavaju metabolizam (a to su određeni mikroelementi i vrijedne organske kiseline i neki vitamini) tako da organizam troši više energije nego inače, a ta dodatnu energija se uzima iz masnih rezervi. Na taj način masne naslage sagorijevaju na prirodan način što je bolje i zdravije negoli nekom radikalnom dijetom, jer nema vrtoglavica, patnje i odricanja.

Kako ljudski organizam sadrži 65 % vode i kako se velika količina vode veže za masno tkivo, to se došlo na ideju da se smanjivanjem količine te vode koja se veže za masno tkivo, izgubi po koji kilogram! Sa tim ciljem tržištu je ponuđeno mnogo raznih preparata od kojih su neki na bazi biljaka ( preslica, medvjeđa trava i sl), ali ima mnogo i kemijskih sintetičkih preparata zbog čega se ova sredstva ne bi smjela koristiti bez ljekarske preporuke i kontrole.

Većina preparata se reklamira time da se čovjek može, uz njihovu primjenu, normalno hraniti. Sad ostaje pitanje: Šta je za koga normalno? Da li je to ipak individualno? Zato možda ipak, najviše povjerenja ulijeva jedna kura koja preporučuje uzimanje sredstva za eliminaciju masnoće, ali istovremeno i primjenu jednog, na nauci zasnovanog režima ishrane. A nauka kaže:

1. Zašto i kada se stvaraju nepoželjni masni depoi?

Masnoća je izvor energije pa je naš organizam skladišti da bi je imao u svakom trenutko dovoljno za energetsko opsluživanje svih funkcija tijela. Ako se u ishrani koristi više masnoće nego što je potrebno, sav višak se skladišti tako što se postojeće masne ćelije uvećavaju i do 200 puta, a ako u njih više ne stane, a nova masnoća dolazi, masne ćelije se umnožavaju, naročito na trbuhu, kukovima i nekim drugim mjestima. Pitamo se kako je uopće moguće da se tolika masnoća unosi u organizam? Razlog za to je što masnoća doprinosi ukusu jela, a ne zasićuje. Osim toga i šećeri koji nisu pretvoreni u energiju, pretvaraju se u masnoću i talože u masnim ćelijama, a na slatko su mnogi “slabi”. Pored toga u slatkišima je obično sakriveno još i mnogo masnoće.

2. Koliko se masnoće može dnevno uzimati?

Da bi se zadržala postojeća težina, žene ne bi smjele uzimati više od 60 grama masnoće dnevno, a muškarci od 70-80 grama Sve što je preko toga, završit će u depoima.

3. Što protjeruje masnoće?

Finski naučnici su razvili jedan preparat ( Absorbitol L 112) koji je u stvari ekstrakt na bazi prirodnih vlakana, tj. balastnih materijala. Njegov zadatak je da masnoću uzetu u toku obroka odmah, prije probave, veže na sebe. Na taj način organizam tu masnoću niti može iskoristiti za energetske potrebe, niti je može taložiti u masne depoe, a što je veoma važno u prevenciji infarkta i moždanog udara, ne može dospjeti niti u krv. Ovo sredstvo veže na sebe 12 puta više masnoće nego što je njegova težina.

4. Koliko dugo nakon ove kure tijelu treba pomoć?

Kao što i nakon svake dijete tijelu treba da se navikne na novo stanje, tako i poslije ove kure tijelo treba podržati dodavanjem prirodnih vlaknastih supstanci koje će održati postignuto stanje, a nije na odmet da se dodaju i neophodni vitamini.

5.Jedite hranu koja sadrži “sagorjevače” masnoća

Odgovarajućom ishranom može se poduprijeti efekt djelovanja ovog vlaknastog ekstrakta. Odgovarajućim sastojcima hrane se podstiče direktno transportovanje masnoća u ćelije kojima je potrebna energija, gdje će se one sagorjeti, a višak se veže za vlakna i izbacuje napolje iz organizma. Zahvaljujući ovome više nije potrebno brojati unesene kalorije i mučiti se raznim teškim dijetama.

6. Koji su najbolji prirodni sagorjevači masnoća?

Među najbolje svakako spadaju žitarice i proizvodi od integralnog brašna, pa i krompir. Tome treba dodati i bjelančevine sadržane prvenstveno u proizvodima od soje, u ribi, piletini, školjkama, janjetini i nemasnoj junetini. Pri ovakvom obroku preporučljivo je popiti času razblaženog jabučnog sirćeta. Od koristi može biti i povećana količina C i B6 vitamina koji stimulišu proizvodnju hormona rasta, a on utiče na raspodjelu masnoće među ćelijama. U tom smislu preporučuje se hrana bogata ovim vitaminima, ali i čaša svježe limunade bez šećera pred spavanje, što će pomoći produkciji odgovarajuće količine hormona rasta. I mnogi mikroelementi kao što su magnezijum, kolin, jod, metionin, kao i linolinska kiselina doprinose tome. Zato treba u ishranu uključiti i mahunarke, lješnjake, sir, karfiol, i hladnocijeđeno maslinovo ulje, koje jeste masnoća, ali sadrži nezasićene masne kiseline koje podstiču izmjenu tvari.

7. Kako trajno ostati vitak?

Kad se konačno dođe do cilja, ne treba se pustiti i dozvoliti vraćanje na staro. Navike koje su u ovom periodu stečene treba nastojati održati. U tom smislu treba se brinuti da u ishrani budu sa 40 % zastupljene integralne žitarice ( u raznim oblicima), sa 30% povrće i voće, sa 20 % nemasno meso, riba i perad a samo sa 10% masnoće i slatkiši.

8. Posve bez kretanja, neće ići!

Ovo ne znači da morate opet u fitnes klub, ali znači da morate biti fizički aktivni. Ako nikako drugačije, onda dnevno bar 15 minuta intenzivnog “štrapaciranja”. To se može obaviti i u toku pauze kad je bolje otići i prošetati kroz grad ili park, nego sjediti i čavrljati sa kolegama. Također je bolje ići pješice stepenicama negoli koristiti lift, a naročito je korisno prije spavanja, umjesto gledanja televizije, načiniti jedan krug po naselju u kom stanujete.

9. Kako to drugi rade?

U časopisima često možete pročitati odgovore poznatih ličnosti na pitanje novinara: Kako uspijevate održati liniju? Svako od njih ima neki svoj “recept”, što znači da je to pitanje u izvjesnoj mjeri i individualno. Možda će neki od tih “recepata” odgovarati i vama.

Arsenal oružja kojim se branimo od suvišnih kilograma ovime ni izdaleka nije iscrpljen. Na tržištu se nude i razne kućne sprave za vježbanje, pa čak i kreme koje se utrljavaju na mjesta gdje se nataložilo prekomjerno salo.

I da zaključimo na kraju:

Vitku liniju, prema vašim željama, nije lako postići i održati, ali nije to ni nemoguće. Što prije počnete raditi na tome, to bolje. Nemojte dozvoliti da se osvijestite tek kad dostignete više od 100 kilograma, premda ni tada nije beznadežo. Sve zavisi od riješenosti osobe da se u to upusti. Pri tom treba biti svjestan da se trajni rezultati postižu dugotrajnim režimom a ne preko noći. Štaviše, rezultati kratkotrajnih rigoroznih dijeta su također kratkotrajni, a same dijete mogu biti opasne po zdravlje. Naime, gladovanjem se ne unose u organizam svi potrebni sastojci pa vitalni organi pate zbog toga. Kao nepoželjne propratne pojave javljaju se glavobolje, smetnje u spavanju, vrtoglavice i znojenja, što je sve skupa označeno kao “kriza posta”. Svima treba da je jasno da kilogrami koji su se sakupljali mjesevcima ili godinama, ne mogu iščeznuti preko noći. Zbog toga je potrebno mijenjati navike u ishrani u smislu uravnoteženja, što treba biti propraćeno izvjesnim fizičkim aktivnostima, a u početku može biti potpomognuto i nekim “žderačem” masnoće koji je baziran na prirodnim sastojcima, a pritom biti svjestan da “čarobne pilule” nema. Doduše, rezultati ovakvog tretmana ne mogu biti odmah vidljivi, ali to je jedini način da se polako, ali sigurno, stigne do cilja: do vitke i zdrave linije!

Dr med. Milorad Šakić

Gotovo 40 % populacije ima probleme sa kičmom. To nikako ne može biti utjeha, ali može biti povod da se nešto uradi u smislu preventive. Kako je konačno u medicini preovladalo mišljenje da ljekar i pacijent moraju sarađivati u cilju boljih rezultata, to je neophodno da svaki čovjek može dobiti sve potrebne informacije vezane za sprečavanje oboljevanja. Budući da ovakva praksa kod nas još ni izdaleka nije zaživjela ( a zasigurno i neće još dugo vremena), to se moramo prikloniti onoj Božijoj: “Pomogni si sam, pa ću ti i ja pomoći”. Upravo sa tom namjerom napisan je i ovaj članak. Tim više što potpuno odgovara osnovnoj koncepciji ovog časopisa, jer bez boljeg zdravlja ne može biti ni boljeg života .

Ki~ma se sastoji od vratnog, grudnog, slabinskog, krstnog i trti~nog dijela. @uto su ozna~eni diskusi

Kičma je potpora našem tijelu da bismo bili uspravni, a omogućuje nam i razne vrste pokreta bez čega bismo bili kao mumije. Dokaz za to je upravo stanje izazvano intenzivnim bolom uzrokovanim problemima vezanim za kičmu koji od nas može napraviti nepokretne

” mumije”!

Budući da se problemi vezani za kičmu u najvećem broju slučajeva javljaju kod osoba koje se malo kreću, mnogo sjede i koje su izložene napetostima i stresu, nije čudo što su problemi češći u razvijenijim zemljama. Optimizam i nada da će se stvari riješiti same od sebe nisu realni, zbog čega svako mora pomoći sebi i to bar odmah nakon pojave prvih simptoma iako bi još bolje bilo preduhitriti ih i ne dozvoliti im da se uopšte pojave.

Štedimo svoju kičmu!

Svi zaposleni, koji veći dio svog radnog dana provode sjedeći, mogu ( a i morali bi) češće ustati i sami sebi skuhati kafu ili čaj. Time se mnogo dobija jer promjena položaja iz sjedećeg u stajaći ili hodajući može otkloniti tegobe u leđima. Dakle, poma`e bilo kakva fizi~ka ativnost, a pogotovo ciljano vje`banje uz po{tovanje ergonomskih na~ela kod dizanja i no{enja tereta i drugih radnji i to je ono {to }e sprije~iti recidivne krstobolje. Dakle, ljudi koji pate od kroni~ne krstobolje i svi oni koji `ele sprije~iti ovaj simptom, moraju se nau~iti ispravnom dr`anju, ispravnom dizanju i no{enju tereta, te vje`bama ja~ati mi{i}e ki~me koji }e stabilizirati njene segmente. Pri tom se vje`bati smije samo do granice boli. Od toga korist također imaju i dišni organi, srce, krvotok i probava. Vapaj za pomoć naša leđa upućuju preko napetosti mišića, iskliznućem mekog dijela izvan zone kralježaka, ukliještenjem živca što dovodi do paklenih bolova i nepokretnosti. Nakon toga

slijedi mirovanje uz primjenu toplote i medikamenata što doprinosi samo privremenom ublažavanju bolova, ali ne otklanja uzrok. Dugotrajno rješenje se može postići samo pravilnim rasterećenjem kičme. U razvijenim zemljama su sa tim ciljem osnovane tzv. škole za leđa u kojima se uči kako pravilno sjediti, stajati i ustajati. U smislu prevencije djeluje i sport, a kad se problemi već jave, od sportskih aktivnosti se mogu preporučiti vožnja biciklom, plivanje ( ali ne sa glavom koja ukočeno strši izvan vode!), trčanje i joging po mogućnosti u obući sa mekim i elastičnim đonom. Rasterećenje kičme može se postići i ciljanim treningom snage u fitnes klubu, ali u slučaju potrebe “čupanja uštinutog” živca, treba to raditi uz prisutnost stručnog trenera. U protivnom, može se postići suprotan efekat. Veoma zahtjevnim mekanim “jastučićima” koji razdvajaju pršljen od pršljenja i predstavljaju izvjesne amortizere, veoma odgovaraju promjene u načinu kretanja, naizmjenična savijanja tijela naprijed-nazad, nagibi na jednu pa na drugu stranu. U tim uslovima njihova ishrana je optimalna i mogu se oporaviti od posljedica krutog položaja sjedenja pri kom su oni prikliješteni između dvaju pršljenova. Posebno treba naglasiti da su po pitanju ukljištenja živca naročito opasni pokreti vezani za podizanje tereta uz poziciju kičme savijenu u luk, što je neprirodan položaj, zbog čega se preporučuje da se dizanje tereta radije obavlja u položaju čučanja, jer se tad kičma zadržava u prirodnom položaju.

Zašto se javlja bol u leđima?

Naša kičma se sastoji od pršljenova i jastučića (diskusa) koji se nalaze između pršljenova okruženih mišićima, a ima dvije potpuno različite funkcije: Jedna od njih je da nam obezbijedi uspravno držanje, a druga da obezbijedi visok stepen pokretljivosti, kako bismo se mogli okretati, sagibati, podizati i sl. Kako i zašto nastaje uopšte bol? Većina od nas opterećuje svoju kičmu bez obzira na posljedice. Često sjedimo i to u nezdravom položaju, često dižemo prevelik teret, a mnogi od nas su “nabacili” i previše kilograma na svoja leđa, što kičma osjeća kao da konstantno nosi vreću od 20-30 kg.! Neodgovarajućim sjedenjem nepotrebno se opterećuju neki pršljenovi pritiskom koji je ekvivalentan teretu od 140 kg što uzrokuje propadanje amortizacionog mekog tkiva. To vremenom dovodi do njegovog iskliznuća (discus hernia) ili nestajanja, što ima za posljedicu pritisak na živce ili direktan međusobni dodir pršljenova. Zbog toga se javlja pritisak na nerv što se manifestira kao užasan bol. Ako se to desi u donjem dijelu kičmenog stuba, govorimo o lumbagu ( Hexenschuss). Ako je nadražen živac

Moja bolna le|a

išiadikus, radi se o o tegobi zvanoj išijas pri kojoj bol zrači u nogu sve do stopala, a može doći i do ukočenja, ako je nerv suviše jako prignječen. Tada je potreban čak i operativni zahvat. Pored ovih ozbiljnih uzroka za pojavu bolova uzrokovanih problemima sa kičmom, mogu se javiti i bolovi izazvani napetošću mišića koji nemaju težih posljedica, za razliku od prethodnih uzroka. Rjeđe, ali se ipak javljaju i bolovi uzrokovani skoliozom, osteoporozom i reumom. Međutim, ortopedi smatraju da uzrok bolovima u leđima mogu biti i ljubavni jadi, jer 70-80% ovih teškoća je psihološki uslovljeno. Dugotrajni osjećaji ljubomore, strah od gubitka, bijes, razočarenje, neostvarena ljubav, žalost i mržnja djeluju kao faktor rizika prvog reda u pojavljivanja ovih bolesti. Naime, kroz kičmu prolazi važan dio nervnog sistema koji, po prirodi stvari, ima veze sa psihom. On ne upravlja samo sa kucanjem srca, krvnim pritiskom i disanjem, već također i sa napetošću mišića. Također, nervni sistem stoji u uskoj vezi sa promjenom dejstva hormona stresa adrenalina. Ako stres uzrokovan problemima djeluje na nas, prekomjerno se povećava količina adrenalina u krvi što budi instinkt bijega zbog čega se napinju mišići, a bijeg se ne realizuje jer čovjek ostaje i dalje sjedeći ili u nekom

Pravilnom gimnastikom mogu se

zna~ajno rasteretiti diskusi

sličnom polo`aju Posljedica toga je da se leđna muskulatura, zgrči i ukruti pa pritisne nerv koji kroz nju prolazi zbog čega nastaje bol. Psihički labilni ljudi su skloniji “duševnom” leđnom bolu, kao što su skloniji i želučanim tegobama, astmi, migrenama i depresijama i tenis-laktu. Kod takvih ljudi češće je zahvaćen vratni dio kičme (70%) i slabinski dio kičme (25%). Preostalih 5% se odnosi na grudni dio kičme. Interesantan je podatak da žene pate više od “duševnih” leđnih bolova nego muškarci. Gore pomenute škole za pravilno sjedenje, stajanje i uopšteno za pravilno “korištenje” kičme vode računa i o psihološkom faktoru, pa zbog toga predstavljaju veliku pomoć ortopedima u liječenju bolova u leđima bez obzira na njihovo porijeklo.

Što činiti ?

Nema koristi sa bolovima u leđima izležavati se u krevetu duže od dva dana. Lakši slučajevi se mogu izliječiti pomoću toplote i obloga , bez liječničke intervencije, ali kod jačih bolova mora se otići kod liječnika. On će primjeniti injekcije i propisati određenu gimnastiku kojom će se rasteretiti zahvaćena oblast a određeni mišići ojačati ( naročito trbušni, leđni i oni na kukovima). Da bi se prevenirale ove tegobe, pridržavajte se ovih nekoliko savjeta:

-što više kretanja,

- držite svoja leđa uspravno,

-saginjite se čučeći,

-ne dižite teške terete,

-držite teret blizo tijela,

-prilikom sjedenja poduprite gornji dio

tijela,

-pri stajanju ne savijajte koljena,

-svakodnevno vježbajte svoje kičmene mišiće.

Naročito je važno imati dobro držanje, sa izdignutom glavom i nazad zabačenim ramenima, bez obzira da li sjedite, stojite ili zauzimate neki drugi položaj. Pošto je najopterećeniji donji dio kičme, vodite računa da ga poduprete na zgodnom mjestu sa ciljem bar djelomičnog rasterećenja i po mogućnosti izbjegavajte sjedenje u mekim spužvastim foteljama. Nemojte nikad držati telefon izmedju vašeg uha i ramena jer to uzrokuje naprezanje mišića vašeg vrata. Što se tiče spavanja, nije

Optimalno dr`anje je najbolja

preventiva, a mo`e da se nau~i.

vam nužno neophodan tvrd madrac već madrac koji će obezbijediti vašoj kičmi prirodan položaj, bez savijanja. Da bi se to moglo ostvariti, madrac mora imati bar toliku elastičnost da glava i kuk u njemu mogu formirati mjesto za sebe. Pod glavu ne stavljajte mnogo jastuka jer će tada trpjeti vratni dio kičme s obzirom da će biti nagnut pod nekim uglom u odnosu na ostali dio kičme, a poželjno je da kičma i pri ležećem položaju zadržava istu pozu kao i pri stajanju, uz iste preporuke. Pri dizanju težih tereta uvijek savijte koljena i podižite teret zadržavajući leđa u vertikalnom položaju.

Prva pomoć u slučaju nevolje

Ako kao grom iz vedra neba sijevne jedan prodoran bol (Hexenschuss) kroz vaše tijelo, što činiti? Da li odmah ići k liječniku? Ili sam sebi pomoći primjenom nekih od slijedećih mjera?

-Na bolom zahvaćeno mjesto na kičmi staviti led;

-Leći na pod sa tankim jastučićem ispod glave, rukama uz tijelo, a nogama na stolici tako da sjedalo dolazi pod koljena i ostati tako ležeći desetak minuta;

-Samomasažom u trajanju od 5 minuta, uz primjenu nekog ulja za tijelo, masirati lijevo i desno, kružnim nježnim pokretima bolno mjesto;

-Nakon masaže priviti na mjesto bola gazu natopljenu antireumatskom mašću ili staviti anti- reuma flaster;

-Pomoći može i topla kupka u čaju od trina u vremenu od 30 minuta s tim da se nakon toga bar pola sata leži u toplom krevetu;

-U nekim slučajevima može pomoći i masaža eteričnim uljem od mente ili arnike, tri puta dnevno, s tim da se nakon masaže to mjesto zamota toplim vunenim šalom;

-Postaviti na bolno mjesto unutrašnji list glavice kelja kom je prethodno odstranjen tvrdi korjenasti dio a zatim je ostatak lista omekšan tučkom za meso kako bi bolje legao na tijelo, a odozgo staviti gazu, a zatim sve čvrsto povezati zavojem, ostaviti da stoji 2 sata, pa zatim ponoviti;

-Tri puta dnevno piti “čaj protiv lumbaga” koji sadrži podjednake dijelove listova ribizla, vrbove kore, koprive, listova breze i cvjetova bazge (zove);

-Jednom dnevno, prije spavanja, priviti na bolno mjesto gazu natopljenu kašom od sjemena crnog senfa i tople vode;

-Sa kažiprstom i srednjim prstom u području sljepoočnica i u udubljenju iza vilice (iza uha) pritisnuti i držati dvije minute, zatim u predjelu slabinskog dijela kičme pritisnuti,

također dvije minute, a nakon toga pod koljenom i sa vanjske strane skočnog zgloba

također pritisnuti dvije minute.

Ako ste došli u fazu da ništa od svega ovoga vam više ne može pomoći, ostaje još jedino kiruški zahvat. U nekim zemljama zapada postoje i tzv. kiropraktičari čija djelatnost je legalizovana i oni moraju završiti odgovarajući fakultet. U nekim slučajevima i oni mogu pomoći, ali kod zapuštenih slučajeva njihova intervencija može više štetiti nego koristiti. U našem narodu postojali su ljudi koji su znali uraditi nešto iz domena ortopedije ( namjestiti slomljenu kost, “iščupati” ukliješteni živac ili nešto slično), ali oni nisu nikad bili zvanično priznati, provjereni i registrovani. Takva situacija je omogućila pojavu raznih nadriljekara koji samo glume stručnjake, a najčešće su samo obični prevaranti. Zato treba biti oprezan, tim više što zahvat nestručnog lica može imati kobne posljedice, u vidu trajnog invaliditeta.

Dr med. Milorad [akić

Elementi poduzetništva

Pred nama je period drastičnih promjena u načinu proizvodnje i privredjivanja. To jest, pred nama je PODUZETNIČKA ERA. Nicat će i propadati mnoge tvrtke, što treba shvatiti kao normalan proces. Neke od tih tvrtki će trajati samo nekoliko mjeseci, neke nekoliko godina, ali mnoga će trajati po 20 i više godina. Međutim, postoje tvrtke koje porijeklo vuku još iz srednjeg vijeka!

Zaslu`eno putovanje po [vajcarskoj

Zato se opravdano postavlja pitanje: Za{to su neka poduzeća dugovječna, a neka kratkovječna? U bogatim zemljama i to je do{lo pod lupu znanstvenika. Rezultati takvih istra`ivanja mogu biti od koristi poduzetnicima, ali i menad`erima, odnosno ljudima koji se bave biznisom i koji `ele da njihove tvrtke imaju {to du`i `ivotni vijek.

Da bi naše stanovništvo uspjelo u poduzetništvu, mora promijeniti svoju svijest. Ne mo`e se razvijati poduzetni{tvo sa selja~kim mentalitetom bahatosti i neosnovane samouvjerenosti. Da bi ~ovjek postao uspje{an poduzetnik mora razvijati u sebi neke druk~ije osobine koje se jednim imenom mogu nazvati: gra|anskim osobinama. Tj. seljaci moraju postati gra|ani jer za kapitalisti~ko dru{tvo nisu pogodni stale`i iz prethodnog, feudalnog dru{tvenog ure|enja. Radi ilustracije ove tvrdnje pročitajmo kako je jedan novinar DUGE opisao Nikolu Spasi}a, ~ovjeka koji je iz ni~ega stvorio veliko bogatstvo i sagradio ve}inu monumentalnih gra|evina u Knez-Mihajlovoj ulici u Beogradu.

-Nerado je tro{io, naro~ito na sebe, li{avao se i elementarnog komfora. Bio je to ~ovjek gotovo animalne radne energije, do fanatizma posve}en poslu. On je kroz disciplinu formirao sebe i dosegao krajnje granice vlastite sposobnosti, iz ambicije za

izuzetnim postignu}em. Olako tro{enje novca smatrao je nedostatkom karaktera, volje i samodiscipline- osobina koje je visoko cenio. Visoko je cenio samodisciplinu, spremnost na dugoro~no odricanje i ljude dalekog cilja. Po tome bi se reklo da je odrastao u gra|anskoj porodici koja je ve} generacijama gajila kult prema radu, disciplini i sticanju, ali nije. Bila je to odlika njegovog li~nog “ genija, verovatno podstaknutog nekim nasle|em, vezanim za pretke ~iji je opstanak zavisio od takvog pona{anja. Tu jezivu samodisciplinu i odricanje te{ko je spojiti sa njegovom razmetljivo}u kad je u pitanju bio najvi{i interes-inters nacije. On se nije razmetao praznim pri~ama i demagogijom ve} konkretnim djelom i smatrao je da se li~no bogatstvo mora tro{iti na op{te dobro i da je greh umreti bogat ne podeliv{i svoje bogatstvo sa drugima. Sve {to je stekao, a to nije malo, zave{tao je u svrhe koje je smatrao najkorisnijima. U svemu tome je najinteresantnije da je to sve stekao NA PO[TEN i ZAKONIT NA^IN. Omiljena uzre~ica koje se fanati~no pridr`avao bila mu je:” NE DAJ MI BOŽE TU\E!”

Poduzetništvo se može tumačiti kao praksa, tj. svakodnevno djelovanje poduzetnika, a može i kao teorija pa čak i kao nauka koja ima svoj predmet proučavanja, svoje metode ispitivanja i svoje zakonitosti. Gotovo svaki univerzitet u svijetu ima barem neki fakultet na kojem se proučava poduzetništvo i njemu slične discipline i to kao nastavni predmet ili čak kao kompletan dodiplomski ili postdiplomski studij. Jedino se u BiH u tom smislu još ništa nije desilo.

Danas preovladavaju dva shvaćanja o poduzetništvu:

1. Poduzetništvo je vezano za osnivanje malih i srednjih poduzeća

2. Poduzetništvo je stvaralačka primjena suvremenih ideja o vođenju tvrtke bez obzira na njenu veličinu.

Svaka djelatnost se pokreće sa namjerom da poduzetnik, nakon obavljenog posla, ima više nego što je u početku uložio u taj posao. Taj višak PRIHODA nad rashodima jest DOBIT ili PROFIT. Nitko ne želi ući u posao ako očekuje gubitak. Privremeni gubici su mogući, jer svako poslovanje nosi rizik. Medjutim, gubitak ili neuspjeh se može posmatrati i kao jedna od stepenica ka uspjehu. Svaka poslovna djelatnost odvija se u strahu od mogućih nepoželjnih i nepredvidivih događaja u budućnosti. U takvim situacijama mnogo pomaže protestantska filozofija života koja kaže:NIKAD NE ODUSTAJ, u okviru koje se do ovih razmjera i razvilo poduzetništvo. Pravi poduzetnik postaje tek onaj koji svojim stvaralaštvom i inovacijom uspije postići poslovni uspjeh. U tom smislu važna osobina poduzetnika je VIZIONARSTVO. To je ljudska vještina ili skup sposobnosti koje pojedincu omogućuju prosuđivanje budućih događaja. Poduzetnik koji ima vizionarska svojstva ide ispred stvarnosti i povlači takve poteze koji su, u ovom tenutku, nerazumljivi i koji tek u daljnjoj budućnosti će izgledati osmišljeni i donijet će plodove. Za to treba imati i HRABROSTI za preuzimanje odgovornosti za uspjeh posla. Bitna osobina poduzetnika je i POŠTENJE. Poštenje je sloboda nerobovanja samo jednom interesu, već nastojanje da opće dobro bude iznad takvog interesa. Bitno je i POVJERENJE u one sa kojima poduzetnik radi. Povjerenje je načelno pozitivan stav prema svakome, sve dok se to povjerenje ne dovede u pitanje. MUDROST je kvaliteta uma i srca da se prepoznaju prave životne vrijednosti, da se razlikuje dobro od zla, istina od laži i uspjeh od propasti, što se stiče razumom kao i iskustvom iz prijašnjih događaja. Mudrost je vladanje znanjem i sposobnost primjenjivanja tuđeg iskustva. Poduzetnik je mudar ako prepozna i iskoristi sve spopsobnosti svojih saradnika kao i sve slabosti svojih protivnika na tržištu.

STRUČNOST poduzetnika mora biti velika jer se od njega zahtijeva da pozna tehnologiju, ekonomiju, marketing, knjigovodstvo, etiku, psihologiju i pravo. I UPORNOST je stručna kvaliteta koja mu pomaže da ostane u poslu uprkos pojave brojnih ograničenja i neuspjeha.

Uspjeh je rezultat istodobnog spajanja dobre ideje, napornog rada i velike upornosti, a za upornost je potrebna podrška najbližih.

Poduzetništvo se temelji na protestantskoj filozofiji života i liberalizmu, prema čemu svaki čovjek ima pravo prema svojim željama i mogućnostima započeti svoj poduzetnički pothvat. Poduzetnička sloboda ujedno znači i tržišnu utakmicu jer se na tržištu srećemo sa drugima koji imaju isto to pravo.

Poduzetništvo se najviše razvilo u zemljama EU, SAD i Japanu i nekim zemljama Azije. Sve te zemlje se smatrju najrazvijenijima zemljama svijeta, što se ne temelji baš uvijek na prirodnim resursima, već i na ljudskom radu u poduzetništvu.

Da bi se poduzetništvo moglo razvijati, neophodno je:

n imati pravnu državu,

n slobodno tržište,

n javnost rada i demokratske političke odnose i sve civilizacijske slobode,

n poštovanje ljudskih prava i svih prava radničkog udruživanja.

Poduzetnička ideja

Poduzetnička ideja nastaje kao rezultat stvaralačkog mišljenja koje je prirođeno svim ljudima, ali ne u istoj mjeri. Osobine poduzetnika uključuju i povećanu sposobnost kreativnog izražavanja. Zato će poduzetnik pronaći poticaj za novu ideju ili posao i tamo gdje ga drugi odmah ne vide. Za nastanak poduzetničke ideje potrebni su: stručno znanje, prirodna nadarenost ili talent, a dobro će doći i malo sreće. Poticaj za promjenu postojećeg stanja javlja se u poduzetnika češće nego kod drugih ljudi. To je SPIRITUS MOVENS kojim se prevazilazi ustajalost, treadicionalizam i mrtvilo, a uvodi se živost i stvaralaštvo.

Projekt

Dokument kojim se poduzetnička ideja oblikuje od početka do kraja tako da su predviđena sva potrebna sredstva, ljudi i rokovi za oživotvorenje posla zove se poduzetnički ili poslovni projekt.

Plan poslovnog procesa

Poslovni plan zahtijeva dugoročno utvrđivanje posla i njegova okruženja. Dobar plan mora naglasiti prednosti i prepoznati slabosti pokrenutog posla. Izrađuje se kad je poduzetnička ideja već usvojena i kad teba promisliti i dokumentirati njeno provođenje. Plan je sličan projektu jer se isto tako izrađuje unaprijed, tj. prije početka ostvarivanja poslovnog pothvata. Razlika je što projekt uglavnom služi za prikazivanje poslovnog pothvata, koji je još u fazi razrade ideje, a plan je dokument sa kojim se kreće u provođenje poduzetničke ideje. Plan treba da sadrži:

n opis posla,

n odabir ciljeva,

n proizvodnja

n marketing

n osoblje

n financiranje

Izrada poslovnog plana

Plan je struktuirani elaborat koji razrađuje poduzetničku ideju u ovim aspektima:

-predmet poduzetničkog pothvata, njegovi

autori i nositelji,

-tržišne prednosti i pogodnosti proizvoda ili

usluge,

-stvarne mogućnosti plasmana proizvoda na

ciljnom tržištu.

-pravni i vlasnički oblik organiziranja posla,

-zahtjevi za materijalnim sredstvim

( prostor,oprema..),

-potrebe za radnom snagom,

-vrijeme potrebno za pokretanje posla,

-kritične tačke programa i njihovo saniranje,

-specifičnosti marketinške strategije,

-financijaka sredstva potrebna za pokretanje posla i njihovo pribavljanje

-očekivani financijski učinci u toku prvih 5 godina.

Tipična pitanja koja sebi mora postaviti poduzetnik u ovoj fazi su:

1. Posjedujem li sva potrebna osnovna znanja o proizvodnji koju želim pokrenuti?

2. Kakvo je moje poznavanje tržišta?

3. Tko su moji kupci i korisnici?

4. Kakve će biti reakcije konkurencije?

5. Kako ću odabrati prave partnere i saradnike?

6. Koliko će koštati pokretanje posla?

7. Kako ću prikupiti dovoljnu količinu novca?

8. Kako ću osigurati rezervu za nepredviđene prilike?

9. Što ću učiniti ako partneri i suradnici odustanu?

10. Što ću poduzeti ako sve krene naopako već na početku?

Poslovni plan je osnovica za sklapanje ugovora sa državnim organima i za uključivanje u državne i međunarodne fondove za poticanje i razvoj poduzetništva.

Poslovni plan se dostavlja u originalu ne dužem od 40 stranica, napisan jasno i koncizno da je zanimljiv i da se čita u jednom dahu.

\ur|a Smr~ek Barjaktar

(Nastavak u slijede}em broju)

^injenica je da su ma{ine vi{e-manje sli~ne, ali ipak izme|u njih postoje i neke bitne razlike. Naime, sve one imaju programe za bijelo, {areno, sinteti~ko i vuneno rublje. Tako|er imaju programe za ispiranje, cije|enje, a poneke i za su{enje rublja. Me|utim, ma{ine mogu bitno da se razlikuju po potro{nji energije, vrstama i koncepciji programa, broju okretaja pri cije|enju itd. Zbog toga su im i cijene razli~ite i kre}u se od 500 KM do 3000 KM. Ma{ine iz klase ovih najjeftinijih se u bogatijim zemljama gotovo i ne koriste, dok su stanovnici siroma{nijih zemalja upu}eni gotovo isklju~ivo na njih pa i

“Ve{eraj” u stambenoj zgradi

razvijenih zemalja

ne znaju da postoje i neke druge, kvalitetnije ma{ine. Jo{ je bila `alosnija situacija u doba postojanja SFRJ kad su se takve ma{ine, slovena~ke proizvodnje na{em stanovni{tvu prodavale po 1000 DM, a na zapadnoevropskom tr`i{tu su se te iste ma{ine ( proizvodnje GORENJE) prodavale po 500 DM!! Danas, ako kupite ma{inu za 1000 KM sa realnijim {ansama mo`ete o~ekivati da iza te cijene stoji adekvatan kvalitet, a takva ma{ina trebalo bi da ima bolji odnos cijena/ snaga i povojniju potro{nju struje i vode, a tako|er i dulji vijek trajanja. Gornja klasa ma{ina, tj. najkvalitetnije ma{ine, mogu se dobiti po cijeni od 1500- 3000 KM. Njih karakteri{e velik broj obrtaja {to je bitno za su{enje rublja. Pri tom va`i jedno prakti~no pravilo: svakih dodatnih 100 obrtaja nosi sa sobom i porast cijene za 100 KM. U najskuplje ma{ine ugra|eni su neki dodatni elementi kontrole i automatike, tako da ma{ina sama odre|uje koli~inu vode prema koli~ini stavljenog rublja, ~ime se doprinosi, kako {tednji vode, tako i {tednji struje. Ove ma{ine ne stvaraju buku pri radu, ve} su gotovo be{umne. Neke od njih su danas ve} upravljane i mikroprocesorom, a neke se mogu upravljati i preko kompjutera.

Budu}i da neke ma{ine imaju otvor sa strane, a neke odozgo, postavlja se pitanje da li to ima kakve posljedice na kvalitet ma{ine? Stru~njaci ka`u da nema ba{ nikakve, a takve dvije verzije su ponu|ene kupcima prvenstveno radi ve}e mogu}nosti izbora po pitanju prostora kojim se raspola`e u stanu. Takodjer, onaj ko ima malo prostora morat }e kupiti ma{inu koja ujedno i su{i rublje. Me|utim, onima koji imaju dovoljno prostora savjetuje se da kupe dvije ma{ine: jednu za pranja, a drugu za su{enje rublja, tim vi{e {to jedna takva ma{ina nije znatno jeftinija nego komplet od dvije ma{ine. Tako|er je i njena potro{nja ve}a za 1/3 u odnosu na potro{nju dveju ma{ina razdvojenih operacija pranja i su{enja rublja. Zbog toga se svima onima koji imaju dovoljno mjesta preporu~uje da kupe dvije pojedina~ne ma{ine. U SAD je to pravilo bez izuzetka.

Kod njih se i ku}e, a ponegdje i stanovi, grade sa ve} planiranom ni{om za smje{taj ovih dveju ma{ina, ili ~ak sa posebnom prostorijam koja se koristi samo za pranje, su{enje i peglanje rublja. Osim toga u gotovo svim stambenim zgradma postoje “ve{eraji” koje koriste svi stanari uz izvjesnu nov~anu nadoknadu. Zahvaljuju}i ovako rije{enim problemima pranja i su{enja rublja, terase, balkoni i prozori u razvijenijim zemljama nisu “ ukra{eni” rubljem koje se na taj na~in su{i.

Dr Radojka Pra{talo

S vremenom ćemo i mi biti sve više i više udaljeni od prirode. Neki to već i sad jesu. A odricanje od prirode kao svog životnog i izvornog okruženja, čovek skupo plaća raznim bolestima, naročito onima psihičke prirode. Zato psiholozi i psihijatri savetuju da svako improvizuje, bar u svom najbližem okruženju, “komadić” prirode. Jedan zgodan primer za to je upravo ovo što vam predlažem.

Ako imate privatnu kuću ili vikendicu, ali i ako stambena zgrada u kojoj stanujete poseduje delić vlastite zelene površine, oplemenite taj prostor jednim malim jezercem po uzoru na ovo koje je predstavljeno na slici. Ono će privući mnoštvo naših domaćih ptica koje, iako nisu tako šarene kao one iz toplijih pojaseva, ipak su veoma interesantne i imaju svoju lepotu. Hranite ih, mamite ih, slušajte njihov cvrkut, uživajte u njihovim igrama na vašem jezercu. To će razgaliti vašu dušu i obogatiti vaše misli i tako vam ulepšati možda ružnu svakodnevicu. Ova novina će naročito

obradovati najmlađe i omogućit će im da imaju čas o prirodi u prirodi.

Među najčešćim posetiocima vašeg jezerca biće vrapčići iz razloga što njih najviše ima, a

najmanje se boje čoveka. Pored njih vremenom će tu navraćati i žuta rugalica, štiglić, kos, zeba, crvenrepka, trešnjar, senica, pa i čvorak. Pored njih može vam se desiti da na vaše hranilište i pojilište navrati i po koja odbegla papiga tigrica. Ako vam se to desi, nipošto nemojte pomisliti da su u naš kontinentalni pojas došle da žive i one. Nauka kaže da je i bez tigrica ptičji svet u zoni kontinentalne klime veoma bogat, te da kroz vašu baštu može da prođe i do 60 raznih vrsta ptica.

Svakako je najinteresantnija poprilično retka rugalica koja ima talenat za oponašanje

drugih ptica. Ona je preko zime odsutna zbog putovanja u toplije krajeve.

Štiglić je mnogima dobro poznat po svojoj lepoj pesmi zbog čega se lovi i drži u kavezima. On ima i lepo raznobojno perje

( slika!) i jedna je od najživahnijih i najveselijih ptica. Može se naći svugdje, a najčešće blizu naselja. Zimi živi u jatima, često i sa drugim pticama, a najdraža hrana su mu semenke korova.

Kos je ptica pevica iz porodice drozdova. Mužjak je crn sa žutim kljunom a ženka i mladi su smeđi (slika!). Iako obično živi u šumi, često prilazi naseljima pa se može videti i u voćnjaku, bašti, pa i dvorištu. Hrani se crvima, kukcima i sitnim semenkama.

Vrap~i}i

Senica je ptica iz roda vrapčarki koja se može videti u šumi ili voćnjaku Veoma je druželjubva, hrani se kukcima i gusenicama. Rado jede i slaninu ako je obesite na granu neke voćke. Obično je zelenkasto-žućkasto-crna, premda postoji i plavetna.

Zebe su ptice pevice, također iz porodice vrapčarki. Neke od njih zimuju na Jadranu, s tim da se ženke obavezno sele, a mužjaci znaju

ostati kod nas i preko zime. Tad im je zaista potrebna naša pomoć! Pesma zebe je specifična

i jasno se razlikuje od pesama drugih ptica: kratka je, ali veoma glasna i zvonka.

Čvorci su takođe ptice pevice. Što se tiče selenja, i kod njih je slična situacija kao i kod zeba: poneki ostaju kod nas i preko zime. Vole oponašati razne glasove, pa čak i jednostavnije melodije Kod nas se može videti šareni čvorak (slika), premda literatura kaže da postoji i njegova ružičasta varijanta.

Eto tako, pomogla sam vam da savladate prvu lekciju o našim “domaćim” ptičicama. Sad na posao! Napravite jezerce i pratite što se tamo događa. To će biti praktični dio ove lekcije. Za one koji žele znati više postoji bogata literatura, a ne treba zaboraviti ni INTERNET.

Svetlana Paskaš

Led je jedno od agregatnih stanja u kojima se pojavljuje H2O, tj. voda. Za razliku od svih drugih tečnosti voda je u krutom, odnosno smrznutom stanju lakša nego u tečnom, jer ima manju specifičnu težinu nego u tečnom stanju. Ovo je neka anomalija u prirodi koja ima veoma značajne i korisne posljedice. Jedna od njih je i činjenica da led pliva na vodi, umjesto da tone na njeno dno. Ta sretna okolnost omogućuje život na zemlji. Da nije tako led, koji bi se zbog hladnoće stvarao na površini vode, tonuo bi na njeno dno, tamo se taložio i vremenom pretvorio Zemlju u jednu ogromnu ledenu loptu, na kojoj ne bi moglo biti života.

Vrh ledenog brijega

Led je veoma tvrd i sve je tvrđi što je temperatura niža. Kod nula stepeni Celzijusa već je tvrd kao gips, ali se još može grepsti noktom, dok pri minus 15 stepeni njegova tvrdoća se može usporediti sa tvrdoćom kamena krečnjaka. Tada se jedva može zagrepsti novčićem. Pri minus 25 stepeni ima tvrdoću čelika!

Što se tiče boje, on je bezbojan i proziran, ali u formi ledenih kristala i sniježnih pahulja postaje maglovit do bijel, ili se bar

tako nama čini. Strukturu ledenih kristala otkrio je još 1611. god u Pragu astronom i matematičar Johannes Kepler koji je utvrdio da ona ima oblik šesterougla. Na pitanje, zašto je baš tako, Kepler nije znao odgovoriti. Danas se zna da je heksagonalna struktura uslovljena građom molekule vode i položajem kisika u njoj. Mnogo kasnije, oko 1880. posmatrao je Amerikanac Wilson Bentley (Uilson Bentli) kristale jedne pahulje snijega pod mikroskopom i oduševio se njenom filigranskom ljepotom. Zbog toga je slijedećih 40 godina svog života i rada posvetio posmatranju i snimanju oblika kristala pahuljašto je rezultiralo zbirkom od hiljada mikrofotografija sniježnih pahulja. Pri tom je ustanovio da među njima nije našao niti dvije identične!

Prije stotinjak godina više od petine površine Zemlje bilo je pokriveno “vječnim ledom”. Trajno smrznute površine tla su i više stotina metara u dubinu smrznute, a u ljetnom periodu se otapaju samo njihovi površinski dijelovi.

Iz dubokih slojeva leda na Grenlandu i Antarktiku mogu naučnici čitati kao iz neke knjige historije. Naročito su važni podaci o promjenama klime na Zemlji. Raznim burgijama naučnici su uspjeli 1992. godine doseći čak do slojeva za koje su dokazali starost od oko 200 000 godina! Zato nije čudo što se u okviru jedne naučne emisije prikazane na televiziji, a koja je bila posvećena saznanjima i pretpostavkama vezanim za Atlantidu i grčki otok Santorin koji je gotovo uništen vulkanskom erupcijom prije skoro 4000 godina, spominju dokazi o tim kataklizmama “upisani” u slojeve vječitog leda na dubini koja odgovara baš tom periodu. Naime, smatra se da je takva erupcija morala strahovito onečistiti atmosferu Zemlje, što je moralo ostaviti traga i na tadašnjoj aktuelnoj površini vječitog leda. Nakon toga su se preko tog sloja stvarali hiljadama godina novi slojevi koji su pokrili prethodne. Upravo zbog toga su slojevi vječitog leda veliko nalazište za historičare i geologe.

Ale~gle~er (Aletschgletscher)

Ali, “vječiti led” ne miruje. On se kreće! Najveća zabilježena brzina kretanja jednog glečera je brzina alpskog Aletschgletscher-a (Alečglečera) koji se kreće brzinom od 180 metara u godini. Ovo kretanje je relativno bezopasno, a naročito u poređenju sa tzv. “surge” (velikim talasom), što predstavlja, u stvari, iznenadno pokretanje nekog velikog glečera koji se ogromnom brzinom surva u dolinu.. Takvo nešto se desilo 1845. i opustošilo široko područje jedne doline u Švajcarskoj. Pretostavlja se da se to dešava onda kad se u unutrašnjosti glečera začepe odvodni kanali, pa se voda nastala otapanjem glečera nagomilava i počinje da igra ulogu maziva po kom počinje glečer da klizi prema dolini.

Neograni~ena “ma{ta” prirode

I pojava lavina može biti veoma opasna i štetna. Prema zvaničnim podacima u toku jedne godine pojavi se u svijetu i do 250 000 velikih lavina, od čega čak 20 000 u Švajcarskoj. Posebno su opasne tzv. prašnjave lavine sačinjene od finozrnatog, suhog snijega, koje brzinom i do 300 km na sat ruše pred sobom i kuće i drveće.

Neki ljudi su iskoristili led i za razne vrste zabave i atrakcije. Pri tom se ne misli samo na zimske sportove, već i na gradnju ledenih palača. U zimi 1739 carica Anna Iwanowa je dala da se na smrznutoj rijeci Nevi napravi ledeni dvorac, koji je jedan norveški pisac opisao ovako: “ Ledeni blokovi su bili ispilani od najjasnijih ploča leda koji se mogao naći na Nevi sastavljanih sa vodom koja je pri jakom mrazu igrala ulogu maltera.” Građevina od leda je bila potpuno opremljena i posjedovala je sve: od ograde do namještaja, pa čak posteljinu i kape za spavanje. Ovo je vjerovatno kasnije inspirisalo neke druge ljude da naprave jedinstven u svijetu hotel od leda, kakav postoji u jednom gradiću Norveške. Budući da je izrađen od leda, mora se svakog novembra iznova graditi i opremati, jer se preko ljeta otopi. U tom hotelu od leda postoji restoran, galerija, pa čak i crkva u kojoj su sklopljeni mnogi brakovi.

Posebno značajnu ulogu igra led u smislu osvježavanja. Ovu njegovu ulogu je otkrio još Hipokrat, otac medicine (460-375 p.n.e) koji je smatrao da led oživljava čovjeka i poboljšava njegovo opće stanje. Za to je znao i Aleksandar Veliki kad je prilikom opsade jednog indijskog grada dao da se iskopaju velike rupe u zemlji i da se napune snijegom i ledom sa okolnih brda, a zatim zaštite od sunca granjem. Ovaj led su on i njegovi vojnici miješali sa vinom, mlijekom, voćnim sokom ili medom i tako ga koristili za održavanje svog dobrog raspoloženja.

U 17. stoljeću dvorski liferanti su u duboke jame obložene slamom slagali ploče leda i snijeg i tako ih čuvali do vrućeg ljeta i duže. Ponekad su miješali snijeg sa solju i u njega uranjali dvostruki bakreni pehar u čijem međuprostoru se nalazila voda. Ako se ovaj pehar izvjesno vrijeme držao uronjen u smjesu soli i snijega, voda u međuprostoru bi se smrzla, pa bi se onda sipanjem bilo kog pića u taj pehar, ono dobro rashladilo i kao takvo oduševljavalo goste.

Ledene hale u gle~eru-turisti~ka

atrakcija

Danas se najvećim ljubiteljima leda smatraju Amerikanci, a među njima kao najveći se smatra američki predsjednik George Washington (Džordž Uošington). Na njegovom imanju se proizvodio led u velikim količinama. Danas, prema statističkim podacima najveći potrošači leda u svijetu su Amerikanaci koji troše 20 litara leda po osobi godišnje. U Evropi su to Švedi i Danci, dok Švajcarci troše oko 7 litara a Portugalci samo 4.

Godine 1923. Amerikanac Harry Bust (Hari Bast) pronašao je do danas najomiljeniju formu korištenja leda, led na štapiću, što je i patentirao. Uskoro nakon toga led na štapiću- sladoled proširio se i na Evropu, a zatim i na cio svijet.

Led na {tapi}u-sladoled

Led je našao široku primjenu i u medicini, a naročito fizijatriji i sportskoj medicini. Pravodobnom primjenom leda na poveđenim dijlovima tijela može se smanjiti intenzitet krvarenja, ali i stvaranje podliva, smanjivanje oteklina i drugih neugodnih i čak opasnih posljedica.

(prevod sa engleskog i adaptacija

dr Radojka Pra{talo)

Drama na Južnom polu

U decembru 1911. godine norveški istraživač Amundsen je kao prvi čovjek stigao na Južni pol. Već slijedeće

Istra`iva~ Amundsen

godine pokušao je to isto engleski istraživač Robert Scott (Skot), ali sa drugačijom opremom, koja se, nažalost,

nije pokazala boljom iako se to od nje očekivalo. Dok je Amundsen kao prevozno sredstvo koristio saonice koje su vukli psi, Scott je je koristio motorne saonice i saonice sa konjima. Medjutim, i motori i konji su otkazali na velikoj hladnoći, pa se ekspedicija našla previše udaljena od spasilačkog punkta. Da situacija bude još gora, započela je i strahovita oluja koja im je potpuno uništila nadu za spas. U Scott-ovom dnevniku, kao svjedočanstvo golgote

kroz koju su prošli, bilao je napisano: “Snaga nas je napustila”. Sedam

mjeseci kasnije jedna ekipa za traženje našla je u snijegu smrznuta tijela istraživača..

Karl May (Maj)

Godine 1912. umro je u sedamdesetoj godini života poznati pisac Karl May, koji je posljednjih 16 godina života proveo u svojoj vili SHATERHAND koja se nalazi u blizini Dresdena. Objavio je preko 60 avanturističkih romana i putopisa od kojih su gotovo svi bili bestseleri, prevedeni na 25 jezika, uključujući i naš. Za ovog autora je interesantno da je svoje romane o divljem zapadu i njegovim junacima Winnetou-u i Old Shaterhand-u pisao prije negoli je ikad bio u USA. Prvi put je otišao u USA tek 1908. sa jednom turističkom grupom, kad je imao prilike posjetiti jedan indijanski rezervat. Nakon toga je napisao još jednu knjigu- Winetou IV!

Karl May

Posljednji kineski car

Kinesko carstvo je zaista bilo dugovječno, ali eto, svemu dođe kraj! U tome nema ništa žalosno jer takva carstva vremenom postanu izgubljena i u vremenu i prostoru. Ni kinesko nije bilo iznimka u tom pogledu. Međutim, postoji nešto što je veroma žalosno u svemu tome, a to je sudbina posljednjeg kineskog cara, o čemu je snimljen i film koji je dobio brojna svjetska priznanja. A taj kineski car, u trenutku kad je morao abdicirati, imao je svega 5 godina! Tada je, 1912, Kina postala republika. U toku višegodišnjih društvenih previranja, desilo se da je car još jednom bio postavljen na tron (1917.), ali veoma kratko: samo na dvije sedmice. Nakon toga morao je postati običan građanin i dijeliti sudbinu svoga naroda..

Tko je bio Raspućin

Raspu}inova mo}

Moglo bi se reći: najčuveniji kaluđer. Od 1907. živio je na dvoru ruskog cara i bio ljubimac mnogih dvorskih dama. Govorilo se da je imao čak i apsolutnu kontrolu nad caricom, pa da se čak miješao i u poslove vladanja. Ko god bi ga kritikovao, bio je prognan. Raspućin se bio toliko osilo da je razjario ruske plemiće do te mjere da su ga na kraju i otrovali i ustrijelili. Za svaki slučaj, da ne oživi!

Postoji li još igdje u svemiru život

Na ovo pitanje još nema definitivnog odgovora, a otkrića koja bude nade ili izazivaju razočaranja, smjenjuju se medjusobno. US astronomi su pronašli izvan sunčevog sistema još dvije nove planete, što je opet probudilo nadu da na udaljenosti od 100 svjetlosnih godina možda ipak postoji život?

Postoji li neko ko bi kupio brdo

Škoti nisu samo štedljivi ( da ne kažemo škrti), već i veoma poduzetni. Dokaz za to je Škot Duncan Lucy koji je nedavno prodao jedno brdo koje je od 1834.godine u posjedu njegove porodice. Kupilo ga je za 0.7 miliona eura jedno društvo za zaštitu prirode. Nema šta, brdo je sada zaista u sigurnim rukama, što bivšeg vlasnika naročito raduje.

Napomena: Do sada nije izasao niti jedan broj ovog casopisa, jer nismo mogli naci donatora. Obracali smo se na 30-ak adresa, sto nasih, sto stranih ( organizacija, institucija i sl. ). Izgleda da nikom ne odgovara PROSVIJECEN narod!

IMPRESUM

Saga o ledu

Najgori voza~i Evrope

Situacija prije i poslije

Ho}e li pravo rje{enje sti}i iz Kine?

BIZNIS

Abeceda poduzetni{tva

Elementi poduzetništva

Poduzetnička ideja

Projekt

Plan poslovnog procesa

Izrada poslovnog plana

PRIRODA

Neograni~ena “ma{ta” prirode

Posljednji kineski car

Prodato brdo

Novootkrivene planete