Izdržati trideset godina na sceni u Hrvatskoj i pri tome ne zastraniti u jeftine klišeje samo je po sebi prilično nemoguća misija, a pogotovo napraviti oproštajnu, unaprijed rasprodanu, turneju. Zagrebački Dom sportova bio je prepun, čak su bila popunjena i mjesta na tribinama iza bine.

Deset tisuća posjetitelja bilo je kako god se okrene, svi su došli na posljednje spektakularno 'ispuštanje pare' legendarnog Valjka, benda koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri bio jedan od urbanih simbola grada.

Iskreno, rijetki su oni koje Zagreb može voljeti toliko dugo, ipak se radi o sredini koju osim svih ljepota krasi i kriticizam i cinizam, a zagrebačka je publika zahtjevna dama oko koje se mora puno plesati da bi se zabavila. Dakle, cijene se ljudi predani svome poslu i pozivu, a Parni valjak je najbolji primjer za to.

Aki Rahimovski je i dalje najbolji frontmen u državi, pjevač starog kova koji vječito diže atmosferu, a njegov se emotivni naboj poslije svakog koncerta čini neponovljiv jer svi znaju da je te večeri dao sve od sebe. Upravo ta karakteristika 'dati sve od sebe' je ono zbog čega su se Hus, Aki & dečki svih ovih godina održali na vrhu.

Jednostavno, oni su postali jamac dobro provedene večeri za širok sloj publike željne kvalitetnog zvuka. Identična situacija se dogodila i u utorak, 20. prosinca, u Domu sportova; već su u gužvi na ulazu mnogi komentirali da Valjak mora odsvirati sve i da će sigurno sve biti super.
 Razmažen pristup, ali i istinita tvrdnja. Oproštajni koncert trajao je tri sata, publika nije prestajala pjevati sve pjesme od uvodne Moja je pjesma lagana do posljednje Jesen u meni, pri čijem je izvođenju Aki, vidno dirnut, pustio i suzu.

Atmosfera je cijelo vrijeme bila fantastična, pjevale su se pjesme koje se svima nama nalaze u kolektivnoj memoriji. Aki je po tko zna koji put pjevao kao da to radi posljednji put u životu, ali i ostali u bendu nisu mogli ostati ravnodušni na snagu emocija koje su vladale u dvorani.

Nikakvih oproštajnih tirada nije bilo, pjesme su se nizale jedna za drugom, pogotovo zadnjih sat vremena. Nitko, pa čak ni Hus koji je rekao: 'Hvala Zagrebe, vi ste divna publika', nije mogao izgovoriti ništa suvislo, oproštaj se odvijao sviranjem pjesama, što je bila najbolja moguća opcija. Nepotrebna govorancija nikad nije dobro prolazila u ovom gradu.
 Posebno osmišljen stage, odličan razglas i tri videozida činili su se kao sastavni dio koncertne opreme Parnog valjka, ali ne treba zaboraviti da se za hrvatske uvjete radilo o vrhunskim standardima za nastup uživo.

Aki, naravno, nije zaboravio spomenuti sve ljude iz 'sjene' koji su svih ovih godina radili s bendom i brinuli se da na koncertima sve štima, a glasno odobravanje publike dovoljno je govorilo koliko se cijeni i njihov trud.

Zagreb je matični grad Parnog valjka i ako su se Zagrepčani u bilo kojoj prilici morali sjetiti bar jednog kvalitetnog benda iz svog grada, Valjak je bio ime na koje su se uvijek mogli komotno izvući.

Sad, nakon trideset godina i njihovog oproštajnog koncerta, teško je procijeniti tko će doći na njihovo mjesto. Ostaje praznina, a grad koji svakim danom sve više raste nekako se čini sve manjim, kao da je netko izbrisao jednu od glavnih ulica.

Zoran Stajčić
Fotografije: Siniša Sharairi
srijeda, 21.12.2005.
www.tportal.hr