Na Staru godinu Parni valjak je na zagrebačkom Trgu bana Jelačića održao posljednji koncert u 30 godina dugoj i po mnogo čemu impresivnoj karijeri. O Valjku i razlozima zbog kojih je najdugovječniji hrvatski rock band prestao djelovati s Huseinom Hasanefendićem Husom razgovarao sam u Kavkazu, gdje su se u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih, uz obližnju Zvečku i Blato, okupljali rokeri njegove i novovalne generacije. Danas je Kavkaz tek ugodna, pomalo bezlična kavana bez spleena epohe za kojom Hus osjeća neprikrivenu nostalgiju.

• Kada te prvi put drmnuo rock’n’roll?

-  Početkom 60-ih sam, valjda na radiju, čuo neke pjesme s instrumentom koji mi je zvučao čarobno iako još nisam znao da je posrijedi zvuk električne gitare. Vjerojatno je bila riječ o nekoj pjesmi Duane Eddyja ili Shadowsa, nešto od instrumentalnog rocka s početka 60-ih. Onda su se pojavili bendovi s vokalima, Beatlesi,  i to me definitivno zarazilo. Počeo sam fektati tatu da mi kupi gitaru, a kako sam kao klinac trenirao razne sportove od hokeja do jahanja, stari baš nije imao povjerenja u moju želju za gitarom; nije znao je li to opet prolazni hir ili nešto trajnije. Da dokažem da mislim ozbiljno, ubacio sam se u školski orkestar i svirao tamburu, a kad je stari vidio da trpim čak i tamburu ne bih li došao do gitare, ipak mi ju je kupio. Prvi band koji sam osnovao zvao se Zlatna kompanija i više je postojao u teoriji nego u praksi. Možda smo čak i imali probe, ali u to vrijeme je gotovo svako stubište imalo rock’n’roll band, bio je to kraj 60-ih kad je Plavi vjesnik pisao kako VIS-ovi niču kao gljive poslije kiše i to je doslovce bilo tako, premda zvuči otrcano. Tako je bilo i s mojom Zlatnom kompanijom, u kojoj sam bio gitarist jer sam imao gitaru, a jednog smo člana uzeli u band zato jer je bio ljevak, a vidjeli smo da i Beatlesi imaju ljevaka u bandu, pa nam je to bila fora.

• Prvi veći utjecaj na tebe, od lokalnih glazbenika, ostavio je Drago Mlinarec, s kojim si i svirao.

- Ja sam rikavao na Grupu 220 koja je na zagrebačkom asfaltu proživljavala histerije o kojima smo čitali da se događaju u Londonu, gdje curice vrište kad se Beatlesi iskrcavaju iz aviona. Kad je Grupa 220 svirala na plesnjaku na Vrbiku, u prvim redovima su stajale cure i vrištale. Kad si klinac, to je jako privlačna situacija. Redovni posjeti nedjeljnim gitarijadama u Studentskom centru također su učvršćivali moju odluku da sviram u rock bandu. Na kraju sam ušao u Grupu 220 i to je bila kulminacija moje infekcije rock’n’rollom. No, nije dugo trajalo. Mlinarec je tada imao ‘čak’ 28 godina, a mi smo bili klinci od 16 ili 18 godina i razlika je bila prevelika. On je bio bitno zreliji od nas, a mi smo mislili da sve kužimo, a da je on mator. Došlo je do džentlmenskog razlaza i Mlinarec nam je ostavio da sviramo pod imenom Grupa 220, što je tada bila velika stvar. Album koji smo, zapravo, zajedno radili na kraju je objavljen kao njegov solo album i tu kreće priča prema Parnom valjku.

• Koliko je Valjak nastao spontano, a koliko je to inicirao rock menadžer Vladimir Mihaljek Miha kao  zagrebački odgovor na Bijelo dugme s kojim je Miha do tada radio?

- Zbog niza nespretnosti godinama nas je pratio stav medija da je Parni valjak nastao kao produkt-band. Mi nismo imali tu ideju. Kad se Aki pojavio u Grupi 220, to nas je okrenulo prema profesionalizaciji. Svirali smo iz gušta, živjeli smo na račun staraca i band nam je bio hobi, a Aki koji se doselio u Zagreb to si nije mogao priuštiti. Nama band nije bio egzistencijalno pitanje, a Akiju jest. Tadašnja postava Grupe 220 na tu profesionalizaciju nije bila spremna, ali ja sam bio spreman, Aki također i tako je nastala jezgra Parnog valjka. Miha, koji je bio i menadžer Grupe 220, pomogao nam je kao netko tko nas je mogao plasirati, ne kao odgovor Bijelom dugmetu nego kao band koji želi svirati i živjeti od toga. Pozvao sam Fumu koji je već bio poznati basist, on je pozvao bubnjara Srećka Antoniolija i na kraju nam se pridružio Jurica Pađen koji je također bio u Grupi 220.

• Kakva je bila tvoja relacija spram novog vala kao lidera iskusnog rock banda iz 70-ih?

- U vrijeme novog vala izašli smo s albumom ‘Gradske priče’ i da je netko drugi izašao s takvim albumom, odmah bi ga svrstali u novi val, dok se nama to nije dogodilo. Također nam se ne priznaje da je baš Valjak isfurao Zvečku kao okupljalište novovalne rock scene jer mi smo u nju počeli dolaziti kad nitko nije dolazio, prvenstveno zato što smo svi stanovali u kvartu oko Masarykove i Gundulićeve pa nam je bila na putu. A znali smo i kad balerine iz HNK imaju pauzu, pa je to bio dodatni motiv. Tek potom su se u Zvečki počeli skupljati drugi glazbenici, novinari, rock kritičari i ostali. Tada, naime, manekenke nisu trčale za nogometašima nego za glazbenicima. Mene osobno nije zamaralo tko što svira i je li novi val ili nije, je li mainstream, hard rock ili nešto drugo, nego je li dobro ili loše. Možda je to bila moja greška, ali i danas bih je ponovio. S druge strane, producirao sam dosta novovalnih bandova, uključujući Haustor, Animatore, prvi album Plavog orkestra koji je bio najjači debi album na ovim prostorima sa 400.000 prodanih primjeraka, no njih vjerojatno i ne svrstavaju u novi val jer su bili neki bosanski melting pot band. Producirao sam i Patrolu, no je li i taj band bio baš novovalni? Je li Azra, uostalom, bila novovalni band ili nešto drugo? OK, ako i jest, i Azru sam producirao.

•  1980. dobio si sina. Koliko je bilo teško pomiriti život rock zvijezde s obiteljskim obavezama? Pričalo su da su vaše turneje u 70-ima i 80-ima bile prpošne, da ne kažem divlje.

- Sigurno sam puno toga u odrastanju Tina, a potom i Tene, propustio, no moja Viki je preuzela obaveze koje ja nisam stigao obavljati. S druge strane, tipična ikonografija rock zvijezde nikad mi nije bila ideja vodilja. Ono što je radio Bare nije recept koji mene zanima. 

• Znači li to da su te turneje bile manje divlje nego što se pisalo i pričalo ili si ti uspio održati balans obiteljskog i rokerskog života?

- Mnogo ljudi ima poslove zbog kojih putuju, od trgovačkih putnika do pilota ili kapetana broda. Jasno mi je da posao rock glazbenika ljudima draška maštu i zanima ih što se događa poslije koncerta. Uglavnom se ne događa ništa jer si mrtav umoran, smrzao si se u hladnoj garderobi ili kombiju ili moraš ići spavati u hotel koji je nekoliko desetaka kilometara udaljen od dvorane. Nažalost, ja bih mogao više demistificirati priču o rock’n’rollu nego je zamatati u celofan koji bi draškao maštu.

• Jesu li turneje u 80-ima bile bliže onome kako se to radi u svijetu nego što je to danas? U posljednje vrijeme prilično si se žalio na suludi način organizacije koncerata po diskoklubovima gdje se počinje svirati u jedan poslije ponoći.

- Danas su uvjeti lošiji nego prije, jer je tržište manje i takve je turneje teško organizirati. Nama je rekord 35 koncerata po sportskim dvoranama u 40 dana. Danas nemamo 35 gradova sa sportskim dvoranama u kojima bismo mogli svirati, a imamo siromašno društvo koje ne može podnijeti ekonomsku cijenu ulaznica.  Kod nas možeš organizirati samo koncerte u velikim gradovima, i to izgleda impresivno kad rasprodaš zagrebački Dom sportova. No, kad odeš svirati u Karlovac sa 50.000 stanovnika, imaš ljude koji omalovažavaju što je nama došlo 1000 ljudi na koncert, premda je to u postotku više nego u Zagrebu. Mi smo jedine budale koje su i dalje radile turneje po sportskim dvoranama, i to za ulaznice, i sa 17 glazbenika, no pozitivan feedback medija je izostao. Masovni ukus se srozao i u tome veliku krivnju snose mediji. Drastičan izbor glazbe koji fura Radio 101 nije pomogao da se ljudi osvijeste. Teško je u tim uvjetima raditi.

• Što je glavni razlog prestanka rada? Valjak je imao jednu od tri-četiri najdulje i najimpresivnije karijere na ovim prostorima, band ti je omogućio dobar, lijep i ugodan život, a čini mi se da, premda je Valjak rasprodao posljednju turneju, odlaziš ogorčen. Što te to žulja?

- Htjeli smo da uspomena na band ostane neokrnjena i da se ne srozamo. Naša karijera je zaokružena, imamo strukovnih nagrada, zlatnih i platinastih naklada, milijune prodanih ulaznica, popularnost kod publike. No muku smo mučili s s daljnjim pronalaženjem sponzora, možda i zbog političkih razloga, ne želim o tome previše razmišljati, bez kojih je nemoguće, kao i bez visokih ili realnih cijena ulaznica, održati profesionalnu razinu ispod koje ne želimo ići. Više nam se nije otvarala nikakva perspektiva, a i umorili smo se od non-stop raubanja, što je cijena opstanka na malom tržištu. Previše smo prolili znoja i unijeli previše emocija da budemo ono što jesmo da bismo to sada upropastili srozavanjem ili odumrli ili se raspali u svađi. Nismo se raspali i nismo posvađani. Sigurno ćemo se družiti i mimo Valjka i nismo otišli u penziju jer ćemo i dalje svi na ovaj ili onaj način ostati u glazbi, ali ne želimo rabiti Valjak samo da preživimo i platimo račune. Frustriralo me što smo postali svakodnevna pojava koja nudi samo pjesme, dobru svirku i profesionalne koncerte, a ne skandale koje danas traže mediji. Poludio sam na Porinu kad sam vidio kako se ponovo maćehinski odnose prema bandovima i guraju ih na neki mali stage i zbog toga smo dobili više prostora u medijima nego zbog turneje ili albuma.

• Ali to je bio hvalevrijedan potez i logično mi je da je to vijest.

- Da, ali mi smeta što nije vijest dobar koncert pred punom dvoranom. Takve stvari bole. Nisam osjetljiv na kritike, neke su me kritike nečemu i podučile, ali mislim da ste svi naš posljednji album paušalno preslušali i doživjeli kao nešto nezanimljivo, dok nas je slovenska kritika unisono pohvalila. Na posljednjem koncertu u Domu sportova izveli smo četiri pjesme s tog albuma i publika je masovno pjevala, što znači da je i kod publike prošao. Bojim se da bi, što god napravimo, bilo slično dočekano, a ono što se nudi kao ispravan putokaz, ne čini mi se baš tako jako koliko kritika tvrdi, kao u slučaju Vatre, Djece, Ramireza ili Urbana. Kužim na što se oni naslanjaju, ali nekako mi to nije dovoljno autohtono, nego više kopija Coldplaya, Radioheada ili nekog drugog. S druge strane, u kritikama našeg posljednjeg albuma nisam nigdje našao riječ emocija, a toga barem imamo dosta.

• Kakvi su tvoji i Akijevi planovi?

- Nemamo nikakav plan. Aki mora odlučiti hoće li krenuti u solo karijeru. Bilo bi ludo da to ne učini jer je izvrstan pjevač. Na live DVD-u koji traje dva sata, uza svu jurnjavu i skakanje po stageu, Aki je popravio samo 16 sekundi jer je malo zbrljao tekst i onda ne bude nominiran za najboljeg pjevača na Crnom mačku. To je stvarno nepravedno. Ipak bi više trebalo poštovati zanat, a to se kod nas sve manje čini. I kad se sve to nataloži, postaneš ogorčen i frustriran, ali pokušavam to suzbiti jer smo bili privilegirani da tako dugo radimo ono što volimo i živimo od toga. Ne znam kako će biti, ali ako Aki krene solo, sigurno ćemo mu svi pomoći.

• Osjećaš li se poput ‘posljednjeg hipija’ koji još vjeruje u univerzalne poruke ljubavi ? Na momente mi zvučiš kao Neil Young.

- Svjestan sam da sam nostalgičan i da vjerujem da se pozitivnim pristupom može učiniti više, no danas je to izgleda iluzija. U svijetu koji nas okružuje za tako nešto više nema mjesta. Glazba je izgubila bitku s Playstationom i nitko više ne čeka novi album. Ne zanosim se, ali se pravim lud i ponašam se kao da nosim košulju na cvjetiće.

• Prošlo je tek tjedan dana od Valjkova posljednjeg koncerta na Trgu bana Jelačića. Sigurno je prerano za takvo pitanje, no izvjesno je da publiku već sada zanima postoji li šansa da se za koju godinu ponovno okupite na nekoj reunion turneji.

- Kad bih ti sada rekao da, mi ćemo se okupiti, u nas je mentalni sklop takav da bi ovo svi proglasili reklamnim trikom. Svjesni smo tankog leda, ali mogu reći samo da nismo posvađani i da će za takvu opciju uvijek postojati mogućnost. Možda će nam želja za sviranjem biti tako jaka da nećemo moći odoljeti. Ako budemo imali ovisničku krizu, možda ćemo odsvirati pet ili deset koncerata, a možda niti jedan. Nisam Bregović pa da kažem nikad više, a onda nakon tri koncerta za tri mjeseca najavim još šest koncerata.

• Ima li nešto za čime žališ, a što Valjak nije uspio napraviti?

- Možda smo trebali više inzistirati na karijeri vani. Prva je šansa došla prerano, bili smo blesavi i nezreli, a druga je došla prekasno da bismo počeli od nule, a ovdje smo bili etablirani. Nekoliko puta smo svirali pred inozemnom publikom, od Beča, Španjolske i Londona do Kanade i Amerike i dobro smo prošli ili čak pojeli neke njihove bandove s kojima smo svirali. To mi govori da smo mogli nešto napraviti vani, no nisu mi se svidjeli prijevodi tekstova, a nismo imali ni dovoljno ambicija da bismo počeli kao predgrupa bendovima koje bismo pojeli za doručak. Druga je to igra, nema milosti, a i bez jake financijske injekcije takva je karijera iluzorna.  

Moj odnos sa Štulićem

• Kakav je bio tvoj odnos sa Štulićem? Koliko si ti utjecao na njega, a koliko on na tebe?

- Đoni, vjerojatno, ni na najgorim mukama ne bi priznao da sam ja utjecao na njega. On se prvo pojavio kao neka opća opasnost koja okolo masovno davi ljude s tom svojom gitarom, odnosno kao naporan tip od kojeg ljudi bježe sa Zdenca ili ispred Filozofskog fakulteta jer je tupio i davio ljude tim nekim sevdalinkama, tada još nije ni imao svoje pjesme. Mene je zainteresirao u Galeriji SC-a, gdje se  pojavio s formacijom koja će poslije postati grupa Film. Odveo sam ih kod Trulog u studio i jedva ga namolio da im snimi  pjesme. Nakon toga pojavili su se u Gospiću, gdje sam služio JNA. Tamo sam vidio da pjeva Jura i da Đoni to slabo podnosi jer je ostatak banda uzeo nekog drugog za pjevača. Kad sam se vratio iz vojske, Đoni je opet bio solo igrač, a ostatak banda je počeo funkcionirati kao Film s Jurom Stublićem. I tu je počelo moje druženje s Đonijem koji je počeo svirati s Valjkom kao ritam-gitarist, ali smo na probama shvatili da to ne funkcionira. Đonijev bolesni ego ne bi podnio da ima sporednu ulogu u bandu, koautorstvo i da netko drugi pjeva u bandu. I, drugo, bio je tehnički loš gitarist, a i privatno smo se razišli jer je poslije bio povrijeđen nekim Glavanovim ili Vrdoljakovim tekstom u kojem je pisalo da je ono najbolje u njegovim pjesmama ono što je snimio Parni valjak. ‘Jablane’ je bila prva Đonijeva pjesma koja je objavljena, a objavio ju je Parni valjak na ‘Gradskim pričama’ 1979., da bismo godinu dana kasnije na albumu ‘Vruće igre’ snimili još i ‘Kad Miki kaže da se boji’ i ‘Ne udaraj me nisko’. Također sam svirao na prvom singlu Azre koji sam i producirao. Đoni je postao toliko samodopadan da je s njim bilo teško komunicirati i tako smo se razišli. Ipak, spreman sam priznati da je Đoni utjecao na mene svojim leksikom. Do tada je glazba ostajala na razini osmoškolskih zadaća s nekim rimama i jezikom koji nitko ne govori. Đoni je to promijenio i u rock’n’roll unio uličnu spiku, leksik i na tome gradio svoju poetiku.

Piše: Aleksandar Dragaš
Foto: EPH
www.jutarnji.hr