NE BIH MOGAO PRODATI SVE SVOJE GITARE I REĆI: GLAZBA JE PROŠLOST

Husein Hasanefendić, govori o novom albumu "Parnog valjka" "Kao nekada" i neizvjesnoj budućnosti benda

Užasno nam je teško raditi na način na koji mi želimo raditi, a to je sviranje dvadeset-trideset koncerata godišnje po dvoranama i drugim adekvatnim prostorima, a ne diskoklubovima u jedan sat poslije ponoći * Kada sam jednom razgovarao sa stranim glazbenicima i producentima, rekli su mi da ih naš jezik toliko smeta da uopće ne mogu uloviti melodiju. Ta mi je izjava prilično otvorila oči

S Huseinom Hasanefendićem Husom ostao sam sjediti i razgovarati još sat vremena nakon što smo obavili "službeni" intervju u povodu novog albuma "Parnoga valjka" "Kao nekada", dvostrukog albuma uživo koji se prodaje po cijeni jednostrukoga. Tijekom toga "bonus" vremena shvatio sam da Husa, a to je potvrdilo pretpostavku s kojom sam ušao u intervju, puno više nose nostalgija i razmišljanja o prošlim vremenima nego što je otkrio kada sam ga upitao je li naziv albuma "Kao nekada" žal za prošlošću.
Odgovorio je da se album zove tako ponajprije zato što je odsviran u danas zaboravljenom klubu Studentskog centra koji je dvaput u prošlosti doživio svoja zlatna vremena kao mjesto koncerata domaćih rockera: potkraj šezdesetih i početkom osamdesetih. No, kasnije se ispostavilo da su, svjesne ili nesvjesne (svejedno) pobude ipak dublje. Husa ne muči toliko što ga današnje klinke na koncertima više ne gledaju kao potencijalnoga dečka nego kao tatu kakvoga bi bilo zgodno imati, koliko to da je glazba postala potrošna roba koja više nikoga ne uzbuđuje - kao nekada (!). Kao kada su se s uzbuđenjem iščekivale nove ploče, čitali se tekstovi, odlazilo se na koncerte, razgovaralo o glazbi, kada je glazba bila shvaćanje i stajalište prema životu.
- Danas jako malo ljudi uzme CD i sluša o čemu se tu radi - kaže Hus, dodatno objašnjavajući današnju situaciju u kojoj im se stranice ženskih magazina nude samo ako se skinu do pasa.
Album "Kao nekada" nije zamišljen kao "greatest hits" uživo. Izabrali ste pjesme koje su vama osobno veći gušt?
- Ostalo je još pjesama koje su bili hitovi, a nisu ni na novom albumu ni na "Live In ZeKaeM". Naime, mi ovaj album tretiramo kao nekakav nastavak ZKM-a, ali ne s istom formulom nego po tome da je riječ o zbirci već objavljenih pjesama koje su donešene na novi način. Kriterij kod izbora nije bio: "Moramo staviti tu, tu i tu pjesmu jer njih ljudi znaju." Recimo, "Stojim već satima" nikada nije bio hit, a nalazi se na novoj ploči jer mi se činilo da odgovara Gopčevoj maniri. "Stranica dnevnika" bila je naš prvi stvarno veliki hit, a ne nalazi se ni na ZKM-u ni na novom albumu jer je ona takva kakva je i nismo imali volju i potrebu bitno je preraditi. S druge strane, dvije se pjesme ponavljaju na oba albuma, "Jesen u meni" i "Sve još miriše na nju", jer su potpuno drukčije.

Dosljednost je utočište nemaštovitih

Pjesme svakih nekoliko godina prearanžirate jer ih vama dosadi svirati u izvornom obliku ili zato što mislite da bi publici tako više odgovaralo?
- Ograničeno je razdoblje u kojem guštamo svirati stvari u onom obliku u kojem su snimljene na pločama. Nakon nekog vremena postane nam zamorno ići s koncerta na koncert i svirati na isti način. To se dogodilo nakon "Buđenja", nakon što smo dvije godine intenzivno svirali, pa smo prešli na akustiku sa ZKM-om kako bismo sami sebi postavili nekakve izazove. Onda je došla opet faza intenzivnog sviranja s elektrikom, a sada smo se opet zaželjeli promjena. To je ključni razlog. Većina aranžmana s ove ploče nama je novo područje. Znali smo imati saksofon, ali nikada prije nismo svirali swing ili ritam i blues s jakim puhačkim sekcijama. Osim toga, mislim da smo s posljednja dva albuma bili dosta ozbiljni, pa smo se zaželjeli koncerta koji je od početka do kraja veseo i namijenjen zabavi.
Kada već spominjete to sviranje s novim područjima, prije nekoliko dana čitao sam jedan vaš intervju s početka osamdesetih kada ste rekli da nikada nećete svirati sa simfoničarima i ulaziti u područja koja ne poznajete, osim ako vas život ne natjera da svirate za novac. Odmah sam se sjetio pjesme "A gdje je ljubav?", na novom albumu imate klapu...
- Ha, znate što ću vam reći... Dosljednost je utočište nemaštovitih. Možda sam u jednoj fazi bio uvjeren da sam pronašao sebe i smjer u kojem želim ići, to se događa u vrijeme kada čovjek nema previše iskustva, ali meni dosadi vrtjeti jedan te isti rif ili stil. Ne znam zašto sam tada baš spomenuo simfoničare. Možda zato što sam to rekao u godinama kada čovjek nosi u sebi neki bunt, a simfoničari su simbol te nekakve ozbiljnosti, ne znam. Što se tiče svirke za novac, mislim da je barem u našem slučaju - čini mi se da bi tako trebalo biti - jasno da smo godinama postali tvrđi u odbijanju kompromisa koji bi nam možda bili financijski isplativiji. A znamo gdje je masovni ukus posljednjih pet godina. Mogli smo više podilaziti publici, pa prodavati više albuma i imati još više novca.

Vrtimo se u krug

Već godinu dana bend funkcionira u slavljeničkom tonu 25 godina postojanja. Koliko će još dugo ta faza trajati i što ćete dalje?
- Koliko će to još trajati? Ne znam.
Pitam to zato što ste nakon posljednjeg studijskog albuma izjavili da će vjerojatno biti i posljednji. Čekate li da vam slavljenička faza napuni baterije za dalje?
- Mi smo definitivno u situaciji koja je poprilično nezahvalna. Tržište je malo, vrtimo se u krug i teško nam je motivirati same sebe. Užasno nam je teško raditi na način na koji želimo raditi, a to je sviranje dvadeset-trideset koncerata godišnje po dvoranama i drugim adekvatnim prostorima, a ne diskoklubovima u jedan sat poslije ponoći - s time da se mi još dosta hrabro upuštamo u te borbe. Međutim, financijski je to gotovo neizvedivo i sada se nalazimo u situaciji da se pitamo što dalje. Ako ne postavimo pravila igre tako da u njima možemo funkcionirati, nisam siguran da ćemo još dugo trajati!
Mislite da bi vas spasilo otvaranje zajedničkog tržišta bivše Jugoslavije?
- Ne toliko jugoslavensko tržište koliko probitak na tržišta koja su nam po senzibilitetu, emocijama i jeziku relativno bliska, poput Poljske, Češke, ali za to je potrebna velika potpora diskografa. Ovaj dio kojem naš jezik ne zvuči tako nakaradno kao zapadnjacima. Kada sam jednom razgovarao sa stranim glazbenicima i producentima, rekli su mi da ih jezik toliko smeta da uopće ne mogu uloviti melodiju. Ta mi je izjava prilično otvorila oči.
Prestane li "Parni valjak" danas-sutra raditi, kanite li ostati u glazbi?
- Pretpostavljam da bih ostao u glazbi jer mi je glazba cijeli život. Sumnjam da bih ikada mogao prodati sve svoje gitare i reći: "To je razdoblje za mene prošlo".
Kada razmišljate o eventualnom raspuštanju benda, osjećate li nekakvu odgovornost za Akija i što će s njime biti dalje?
- Kada bi odluka o raspuštanju benda doista počela sazrijevati, kada to postane nešto posve izvjesno, vjerojatno ćemo napraviti neku zajedničku strategiju kako i što dalje. Mislim da bi Aki kao izvođač imao svoje mjesto i da bi se njegov život kao solo izvođača mogao nastaviti bez velikih drama, iako on tome nije baš sklon. Osjeća sigurnost unutar benda jer da je imao ambicija biti solo pjevač, davno bi to napravio. Ali, ponavljam, ideja prestanka "Valjka" nije nešto o čemu se razmišlja intenzivno, samo ne bih htio da se, vrtnjom u krug i gubljenjem motiva, potrošimo.

Autor: Arsen Oremović
www.vecernji-list.hr