 |
HUSEIN HASANEFENDIĆ – HUS (KOMPOZITOR I GITARISTA GRUPE "PARNI VALJAK"): ZARAZA |
|||||||||||||||
|
Mlinarec je bio dosta stariji od nas, zreliji, svjesniji što hoće, kako to hoće, a mi smo bili klinci puni energije, pa smo imali neke svoje filmove * Danas mi je neugodno kako sam bio blesav u mladosti * Povratak akustici K’o klinac sam slušao nekakve pjesme koje nisam naravno znao ni čije su, ni o čemu se radi ali su mi izazivali beskrajnu ugodu. Malo po malo shvatio sam da su to neki bendovi i da postoje nekakve električne gitare, koje proizvode te zvukove koji mi se sviđaju i tako malo po malo krenula je zaraza. Svaka ulica je imala svoj bend, svaka veća zgrada je imala svoj bend, to je bila moda i jedna poznata rečenica kad su bendovi nicali k’o gljive poslije kiše, to su neke tamo šezdesete godine. Moj prvi bend u kojem sam bio član bila su "Mala kamena lica". Tako se zvao bend koji je postojao i pisao svoje ime po zidovima i ja sam znao za njih zato jer sam pročitao par puta tako u svom naselju to ime, da bi nakon, ne znam, nekog vremena bio pozvan da sviram sa njima. Uglavnom to se svelo na to da smo se družili i nikad nismo zasvirali zajedno. Onda je bila nekakva "Zlatna kompanija", pa onda, šta ja znam, zapravo bio je jedan period mog sviranja po doma i period u kojem sam shvatio da zapravo treba nešto i znat osim samo željet. Onda počinje zapravo ozbiljnije to je "Ab Ovo bend" koji je kasnije pozvan od Drage Mlinarca, komplentna postava se preselila u grupu "220" i tu je početak nekakvog ozbiljnog rada. Nakon grupe "220", to se manje-više zna došao je "Valjak" i tako evo 22 godine. Mi smo počeli svirati sa Mlinarcem negdje tamo ’71, čini mi se, ovako nešto i to je bilo sve gala neko vrijeme ali onda su se pojavile razlike, ja mislim da bi to mogao godinama pripisati, onako, on je bio dosta stariji od nas, zreliji apsolutno i svijesniji što hoće, kako to hoće, a mi smo bili klinci puni energije, pa smo imali neke svoje filmove koji se na žalost nisu poklapali sa onim što je Drago želio radit i tako da prirodno je bilo da se raziđemo. Kad smo svirali prvi album koji je izašao pod njegovim imenom "A ti se ne daj", njegov prvi samostalni album, to je zapravo bio početak nekakvog zajedničkog projekta, gdje su se te razlike zapravo i najviše očitovale i tu je jedan, mogao bi reć, džentlmentski sporazum, on je tu ploču objavio kao svoj solo album a nama je ostavio ime grupa "220", što je naravno u ono vrijeme bilo značajno jer nam je to omogućavalo da sviramo. Znaš, kad je plakat na zidu sa poznatim imenom ipak ljudi dođu. Uglavnom sam više volio radit kao nešto svoje, međutim ništa ozbiljno do tada ja nisam radio, imao sam nekakve pjesme, nekakve pokušaje svojih radova i tek kad smo se razišli i kad je zapravo nekako ispalo da trebaju pjesme, sad je OK, mi smo bend, sad treba neko raditi pjesme, e onda sam zapravo počeo raditi ozbiljnije na tome i šta ja znam, zapravo imao sam peh, na neki način ono, one prve pjesme sam već i objavljivao. To bi mogli reći da je i sreća ali ja to više vodim pod peh jer sam dugo vremena bez one prave spoznaje, zapravo o čemu se to radi pisao pjesme koje su snimane i ostale su, a volio bi da su drugačije bile, naročito što se tekstova tiče. Mislim, u to vrijeme na žalost mi nismo imali onu pomoć producentsku u pravom smislu riječi onakvu kakvu danas bendovi mogu očekivati ili zadnjih nekoliko godina, desetak godina već postoji svijest o produkciji. U to vrijeme ono, znaš, napravio si pjesmu, uvježbao si, otišao si u studio i snimio je sa svim svojim manama i vrlinama. Nije bilo producenta koji bi vrline istaknuo a mane probao sakrit. Tako da, kad sad slušam te rane radove, ono znaš, vrlo često mi je neugodno, kako sam to bio blesav i šta sam to radio. Znaš ono, bili smo zagrebački dečki koji su na neki način zbrinuti, nismo morali profesionalno raditi, više smo to onako, gotovo kao hobi imali. Kad je došao Aki onda se pristup morao mijenjati, mislim, čovjek je došao profesionalno raditi. U to trenutku ja sam bio jedini spreman, zapravo, sve dati na tu kocku, tako da smo mi onda pokrenuli "Valjak". Znaš da nismo uspješni vjerovatno bi morali raditi nešto drugo da preživimo, al' smo imali sreću da budemo od samog početka dovoljno uspješni da živimo od toga. Bilo je uspona i padova, nismo bili uvjek na vrhu i nije uvijek bilo dovoljno novaca, ali je zapravo uvijek postojala prvenstveno velika ljubav i nekakva vjera da smo dobri, da to jedan dan moraju svi shvatiti. Sad ovih zadnjih, mogao bi nazvati, nesretnih godina ili kako god, zapravo, imali smo dosta veliku pauzu, negdje tamo '89. ili početkom '90. smo objavili "Lovce snova", onda nismo dugo vremena ništa bili u stanju raditi, jednostavno zbog događanja oko nas. Onda smo negdje krajem '93. objavili studijski album, znači gotovo četiri godine. Nakon toga smo dosta intenzivno svirali, imali turneje i na neki način smo se zasitili tog načina sviranja i prešli smo na akustiku. Promjenili smo jednostavno aranžmane i da bi sebi zadržali interes počeli smo totalno drugačije svirati sa akustičnim gitarama, sa svim prirodnim instrumentima, znači bez sintisajzera, samo klavir ili hemond orgulje i onda smo odlučili snimiti tu fazu, zabilježiti. I to je toliko, zapravo, uspješno ispalo i izuzetno dobro prihvaćeno kod publike i provelo se enormno u našim okvirima. Evo, sad smo nedavno dobili "platinu" i trostruku "platinu" na slovenskom tržištu i "platinu" na hrvatskom tržištu. Jednostavno to smo toliko intenzivno svirali da nije bilo vremena da se pozabavimo novim studijskim albumom. Sad je sazrjelo vrijeme, sazrjele su pjesme jer smo usvojili kriterij isključivo – stavimo na ploču ono što nam se sviđa. Znači ne razmišljamo da li će se to svidjeti publici, da li je to u trendu, da li će biti hit ili neće biti hit, nego jednostavno da li su to pjesme koje ćemo sa veseljem svirati živo. Kada je sazrjela situacija otišli smo u Ljubljanu. Otkrili smo odličan studio, veliki, vrlo dobro tehnički opremljen, sa čovjekom koji je vrlo spretan tonac i u kojem smo mogli u živo svirati kao da smo na bini. Sad smo u fazi završavanja, ja idem sad za dva dana u Ljubljanu, ide se miksat album i na jesen izlazi. Sad smo momentalno objavili, baš je jučer bila promocija, singl CD sa albuma koji je neka novost na našem tržištu to je šejp cd tzv., a nama je Pepsi sponzor, pa je onda jedna kombinacija neke ženske ruke koja drži konzervicu Pepsi - tako izgleda taj CD, sa dvije pjesme koje će biti na albumu i sa jednim remixom koji je kao bonus i koji se neće naravno pojaviti na albumu i taj CD je u nekom ograničenom tiražu objavljen. U Sarajevu samo imali rekord, Skenderija je bila rasprodana danima unaprijed, baš je bio odličan koncert. Tako zapravo kad izdamo album jedva čekam da idemo ponovo u Sarajevo. Izuzetno uspješan i mislim onako izuzetno emocijalno nabijen koncert, a i po svim nekim parametrima kako pravi veliki koncert treba izgledati, imali smo veliki razglas, veliku rasvjetu, mislim onako adekvatno prostoru, nije se štedilo, nije se pristupalo tome kao nekom koncertu, nego kao o nečemu o čemu nam ovisi život. "Stranica dnevnika" je bila zato jer je to bio nekako prvi ozbiljan veliki naš hit. Kad kažem ozbiljan, imali smo mi hitove i prije i one prve singlove, ne znam, "Ja sam parni valjak" ili "Prevela me mala", to su sve bili kao hitovi ali "Stranica dnevnika" je, mogao bih reći ipak onako malo ozbiljnija pjesma i sad bez one lažne skromnosti je ušla u neku antologiju i šta ja znam, a zapravo ona nam je omogućila, ona nas je lansirala, onako, u jednu sferu sa koje je lakše bilo raditi dalje. "Sve još miriše na nju" mi je možda sada bitnija jer nas je opet, mogao bih reći, okrunila nakon jedne duge pauze kad je bilo prilično neizvjesno što će zapravo biti sa karijerom, da li nas je stara publika zaboravila, da li će nas nova prihvatiti, imali smo, kažem, skoro četiri godine pauzu između dva albuma i "Sve još miriše na nju" zapravo nas je vratila na najbolji mogući način. Brano
Likić |
