|
SLIČNE STRANICE:
DVD "25 godina"
Tekst o
DVD-u
Kritika
DVD-a Koncert povodom 25 godina Parnog valjka
|
Princip
"ujedinjenih boja" sadašnjih i bivših članova Valjka na
sceni moglo se precrtati i na publiku. Roditelji, djeca i njihova djeca na
"finjak" koncertu bez socioloških rizika, ali s fenomenološkim
podtekstom o tome kako preživjeti - ako ste manje "izvorni
fenomen", a više izuzetno pouzdana skupina glazbenika - među
"naštancanim" fenomenima domaće estrade koji vam nisu ni
do koljena
 ZAGREB,
3. prosinca - Bez obzira na to što je u "Domu sportova" u
subotu navečer Parni valjak službeno proslavio 25 godina karijere
(prvi koncert održao je 29. studenoga 1975. kao predgupa Bijelog dugmeta)
- a u takvim trenutcima svečarska atmosfera ne ostavlja mnogo mjesta
analitičkim propitkivanjima - zamah postignut izvrsnim zadnjim
albumom "Zastave" čini se da je jezičac na vagi, koji
je veselicu u Domu sportova ipak stavio u drukčiji kontekst od isključivo
prigodničarskog podsjećanja na bolju prošlost. Naravno,
trosatni koncert u punom Domu sportova prošao je u očekivano euforičnom
ambijentu, s ikonografijom kakva prati slične okrugle obljetnice, kod
nas vrlo, vrlo raritetne. Na pozornicu su se za pojedine pjesme iz arhiva
popeli i bivši članovi grupe - Jurica Pađen, Srećko
Antonioli, Ivan Piko Stančić, Zok Cvetković, Paolo Sfeci,
Bruno Kovačević - čime su službeno ujedinjene stilske i
sviračke "frakcije" raznih faza karijere Parnog valjka. Sličan
princip "ujedinjenih boja" moglo se precrtati i na publiku:
roditelji, djeca i njihova djeca na "finjak" koncertu bez
socioloških rizika, ali s fenomenološkim podtekstom o tome kako preživjeti
- ako ste manje "izvorni fenomen", a više izuzetno pouzdana
skupina glazbenika - među "naštancanim" fenomenima koji
vam nisu ni do koljena.
Redovito visoki profesionalni standardi Valjkovih nastupa ovoga su puta
bili potpomognuti spektakularnijom tehničkom logistikom videoekrana i
rasvjete, a oko 8.000 ljudi u dvorani zdušno je popratilo repertoar
sastavljen od materijala iz svih faza karijere grupe. Brzi prolazak
pjesmama koje nisu svirane dosta vremena unazad vrlo je jednostavno
pokazao prednosti autorskog kataloga koji Hus ima iza sebe. Najveći
proboji, doduše, jesu iza njih, ali usuglašenost standarda "Zastava"
s njihovim prijelomnim albumima s početka osamdesetih, okolnost je
koja Valjkovu sadašnjost - za razliku od nekih problematičnih
"međugodina" - čini optimističnom po najvišim
standardima grupe. Uz to što je Husu koncem prošle godine trebalo podići
spomenik zbog vraćanja svijesti i savjesti u dobrano atrofiranu i
izlokanu domaću estradu - zbog aktiviranja rocka kao rabote koja ne
gura glavu u pijesak pred politikom - glavno pitanje ipak je trebala
razriješiti osnovna djelatnost - novi album. Osobno se ne ubrajam u
ljubitelje Valjkovih pothvata od konca osamdesetih naovamo, najviše zbog
celofana - AOR (adult oriented rock) pristupa i utjecaja američke
srednje struje koji su grupu znali pretvoriti u iskusnu ekipu glazbenika s
namjerom da zazvuče bezbojno kao Toto.
No, možda se neprežaljivo tražilo Valjkove dane uzleta s prijelaza
sedamdesetih u osamdesete godine kada je uvođenje postnovovalnih,
urbanih tema dovelo do otklona od bubble-gum hard-rock početaka prva
dva albuma - na što smo se simpatično podsjetili u Domu sportova - i
Husa napokon pokazalo kao rasnog autora nepopravljivo gradskog
senzibiliteta u eri vladavine novokomponiranih rockera. Povratak finim
Husovim temama i reanimacija autorskog stila koji je iznjedrio autentična
remek-djela, bez pozivanja na Bijelo dugme i recidive konca osamdesetih a
la "Jesen u meni" (što u Domu sportova, naravno, nisu uspjeli
izbjeći) zamijenilo je metodu mehaničkog križanja tehničkih
sposobnosti svirača s općim mjestima u tekstovima. Husov
"razlog za pjesmu" danas teško da može biti jači: bez
patetike, s lucidnim dosjetkama, realpolitički riječnik uvukao
se u pjesme iznesene ekonomičnim stilom koji se ne skriva iza
metafora već otkriva srž problema.
Provesti kontinuirano 25 godina na sceni s uvjetima poput ovdašnjih
doista je pothvat svoje vrste i podvig za "kolajne", ali ipak živimo
u sadašnjosti. Za razliku od trenutaka u kojima se činilo da nema
sape, "Zastave" su pokazale Valjak u punoj brzini. Ambiciozna
ploča jakog zamaha reafirmirala je najbolje odlike Husova
skladateljskog i tekstopisačkog rukopisa, i pritom posjetila najbolje
postaje u radu grupe, pet albuma između "Gradskih priča"
(1979.) i "Glavnom ulicom" (1983.), što se, nakon dugo vremena
nesviranja najboljeg repertoara, moglo provjeriti i na slavljeničkom
koncertu. Sveobuhvatnost takvog tipa nakratko je zazvučala i kao
namjerno planiran završetak puta Valjkova asfaltiranja domaće rock
scene, što je početkom godine nagoviješteno mogućim prestankom
rada grupe. No, vjerojatno je baš pun zamah "Zastava" priču
obrnuo u suprotnom smjeru. Nastaviti aktivno pomicati gabarite i nakon 25
godina, i pritom potpisati najbolji album grupe od "Glavnom ulicom"
naovamo, više je nego optimistično dalo vremensku prognozu Husove
autorske budućnosti i Valjkove grupne terapije. Koncert u Domu
sportova bit će ovjekovječen i DVD suvenirom - nakon Gibonnijeva
"ISDN koncerta" drugim takvim izdanjem kod nas - pa će se vožnja materijalom s albuma objavljenih u prošlih četvrt
stoljeća zabilježiti i za naknadno propitivanje "svrhe i
razloga".
Hrvoje Horvat
www.vjesnik.com
|
