|
|
Nakon puna tri desetljeća, Hus, Aki i njihova
glazbena ekipa opraštaju se od svoje vjerne publike
Stvarno
je teško povjerovati da će koncert što će ga Parni valjak održati 20. prosinca
u Domu sportova biti njihov zadnji koncert u gradu koji im je oduvijek pružao
najveću podršku. To neće biti zadnji koncert tog benda nego će taj održati za
desetak dana. I zaista, od 2006. nadalje Husa, Akija, Beru, Šolca, Brka i Buća
nećemo slušati uživo, zajedno. Daleko od toga da se Parni valjak neće slušati,
jer Hus je napisao pregršt prekrasnih balada, pjesama koje će ostati zauvijek.
No izvrsnih koncerata, zajamčene zabave koju je uvijek pružao taj, svirački
jak sastav, više neće biti nikada.
Već se godinama nagađa o razlazu Parnog valjka, što su uspješnim koncertima i
novim albumima dečki spremno opovrgavali. Ipak, od svoje su se publike
odlučili oprostiti u njihovoj obljetničkoj godini, kada slave 30. rođendan
benda. Nakon 15 studijskih i četiri albuma snimljena uživo, te nekoliko
singlica s početka priče, Hus i ekipa shvatili su da nemaju više što reći.
Naravno, Hus će i dalje stvarati pjesme, dečki će vjerojatno svirati u nekim
drugim bendovima, no rastati su se odlučili dok su, kako Hus sam ističe, i
dalje na vrhuncu snage. I, dakako, prijatelji.
A sve je počelo 1975. godine, kada se Aki Rahimovski pridružio Grupi 220, u
kojoj je Husein Hasanefendić svirao. Kako je Grupa 220 bila skupina glazbenika
amatera, a Aki se preselio iz Skopja kao profesionalni pjevač s namjerom da od
glazbe i živi, bend je morao odlučiti kojim će putem dalje. Dogovor nisu
postigli, pa su se Hus i Jurica Pađen, koji je također svirao u toj skupini,
zajedno s Akijem, odvojili i osnovali Parni valjak. U prvoj su postavi benda,
uz njih trojicu, svirali Srećko Antonioli (bubnjevi) i Zlatko Miksić Fuma (bas
gitara). Prvi su koncert imali 29. studenoga 1975. u Beogradu kao predgrupa
Bijelom dugmetu na proslavi državnog praznika, a prvu singlicu, s pjesmama »Parni
valjak« i »Šizofrenik«, bend snima 1976., kada nastaje i prvi LP »Dođite na
show«, s kojega i danas pamtimo nezaboravnu baladu »Predstavi je kraj« i »Prevela
me mala žednog preko vode«. Za razliku od albuma snimljenih u devedesetima, te
dva iz ovoga desetljeća, gdje se tek Marijan Brkić, sadašnji gitarist benda
pojavljuje kao autor nekoliko pjesama, u prvoj je polovici karijere Hus
dopuštao i drugim autorima da upotpunjuju svojim pjesmama albume za koje je
uglavnom on stvarao. Na prvom se tako svojim dvjema pjesmama pojavljuje Jurica
Pađen kao skladatelj, što ostaje običaj i na drugom albumu, »Glavom kroz zid«,
s kojega pamtimo jedan od najvećih hitova Parnog valjka - »Lutku za bal«. Još
je jedan album - »Gradske priče« - snimljen u gotovo istoj postavi, samo je
Srećka na bubnjevima zamijenio Piko Stančić, kojemu je to bio jedini album
Parnog valjka na komu je svirao. Zanimljivo je da se uz Pika, na albumu »Gradske
priče«, s kojega pamtimo pjesmu »Stranica dnevnika«, pojavljuje i Branimir
Đoni Štulić, i to kao autor skladbe »Jablani«.
Već s idućim studijskim albumom, »Vrućim igrama«, mijenja se kompletna postava.
Piku Stančića zamjenjuju Srećko Kukurić i Paolo Sfeci, a umjesto Jurice Pađena,
gitaru svira Raz Milošev. Taj album Valjak, koji se od samoga početka nametnuo
kao rock’n’roll bend, još više usmjerava glazbenom vrhu, što jamče i hitovi »Neda«,
»Javi se«, »Ona je tako prokleto mlada« ili »Hvala ti«. I tu se Štulić
pojavljuje kao autor, a Valjak snima legendarnu »Kad Miki kaže da se boji«,
koja je mnogo poznatija u Azrinoj izvedbi, te »Ne udaraj me nisko«. Ta je
postava benda potrajala punih osam godina, zajedno su snimili šest studijskih
albuma i objavili tonski zapis legendarnog koncerta iz 1982. u Domu sportova.
Iz tog razdoblja datiraju pjesme »Moje dnevne paranoje«, »Staška«, »Kao ti«, »Vrijeme
je na našoj strani«, »Uhvati ritam«, »Samo ona zna«, »Pusti nek’ traje«, »Ostani
s njim«, »Ugasi me«, »Gledam je dok spava«, »Jesen u meni«, »Zagreb ima isti
pozivni«... Na dva se posljednja Valjkova albuma iz toga razdoblja Hus
pojavljuje kao isključivi autor (»Pokreni se« i »Anđeli se dosađuju«), dok na
ostalima daje prostora i kolegama iz benda Srećku Kukuriću i Rastku Miloševu.
Godine 1988., u vrijeme kada nastaje izvrstan album »Sjaj u očima«, s
nezaboravnim hitovima »Prokleta nedjelja« i »Moja je pjesma lagana«, okuplja
se postava Parnog valjka koja zapravo, u tek ponešto izmijenjenome obliku,
postoji i danas (na tom je albumu gitaru snimao Zok Cvetković iz Prljavog
kazališta koji se zbog preseljenja u London nije pojavio kao stalni član
Valjka). U bend dolaze bubnjar Dražen Šolc i basist Zoran Preksavec Preksi, a
nešto poslije im se pridružuju klavijaturist Berislav Blažević i gitarist
Bruno Kovačić. Kako su Bero i Bruno početkom devedesetih otišli na
doškolovanje u Ameriku, u bend, kao stalni član iz Prljavog kazališta, prelazi
gitarist Marijan Brkić, zbog čega za Brunu po povratku više nema mjesta u
bendu.
Za Berislava Hus nije našao dostojnu zamjenu, pa je Bero do danas stalni član
Valjka.
Ta je postava snimila sve sljedeće albume do dvostrukog »Kao nekad - Live in
SC«, na kojemu se, kao basist, prvi put umjesto Preksija, koji je otišao u
Sloveniju u diplomaciju, pojavljuje Zvonimir Bučević Buć koji je u bendu i
danas.
Premda je Valjak na koncertima uvijek odlično zvučao, što dokazuju i mnogi
tonski zapisi, prema mnogim je mišljenjima, njihov najbolji album 1995.
snimljen uživo u ZeKaeMu kad su proslavljali 20. rođendan. Album je snimljen
unplugged, uz sasvim izmijenjene aranžmane, a uvijek raspjevanom bendu
pridružile su se i dvije pjevačice, Martina i Tina, te Hrvoje Rupčić na
udaraljkama, Neven Frangeš na hammondu i gudaći kvartet. Tina je do danas
ostala uz Valjak, koji je posljednjih godina potpisuje kao redovitu članicu, a
Aki je s njom snimio i dva dueta - »Srcekrad« i »Dok je tebe«.
Parni je valjak u 30 godina postojanja prodao milijunske naklade svojih albuma,
i gotovo da nije bilo albuma koji nije nagrađen barem zlatom, ako već ne
platinom. Uz to, dobitnici su najvećeg broja Porina otkako postoji ta
diskografska nagrada.
»Iznimno je teško pripremiti repertoar za oproštajni koncert jer je tu stvarno
mnogo pjesama. Ipak, napravili smo neki balans za koji se nadamo da će sve
zadovoljiti. Znate, teško je raditi takvu oproštaljku. Neki su se uz pojedinu
pjesmu zaljubili, neki su upoznali svoju suprugu dok je određena pjesma
svirala na radiju... U svakom slučaju, Zagreb će nam biti krunski koncert, jer
taj nam je grad značio koliko i Samsonu kosa, davao nam je snagu sve ove
godine«, ispričao nam je Hus koji kaže da se nakon Valjka želi odmoriti i
najprije ne raditi ništa.
»Svakako ću ostati u glazbi, pisat ću pjesme, a vjerujem da će i dečki ostati
u biznisu, jer jednostavno ne znamo drukčije«.
Kada su se dogovorili da je došao kraj bendu, svi su, ističe Hus, bili iznimno
tužni. Ipak, odlučili su prestati još dok mogu puniti dvorane, dok ih publika
voli. Hus kaže da bi se smatrao poraženim da je čekao trenutak da ih publika
više ne voli. »Koliko to god bolno bilo, uvjeren sam da smo donijeli dobru
odluku«, riječi su lidera najdugovječnijeg hrvatskog rock-benda koji će i
njihova publika teško pozdraviti nakon što odsviraju zadnji ton u Domu
sportova, 20. prosinca. Ipak je to Parni valjak, bend koji pjeva »Sve još
miriše na nju«, »Stašku«, »Malenu«...
I da, naravno da će se uvijek naći zlobnici koji tvrde da će već početkom
iduće godine Valjak osvanuti s nekim novim singlom, da to rade samo zbog novca,
da zarade na oproštajnoj turneji. Očito ljudi zaboravljaju da je Valjak,
spomenimo samo ovo desetljeće, i posljednja dva puta rasprodao Dom sportova! A
da se glazbenicima događaju poluprazni klubovi u kojima pred sobom vide
tridesetak ljudi, to je boljka malih mjesta i može se dogoditi zvali se vi
Prljavo kazalište, Hladno pivo, Severina, Magazin ili – Parni valjak.
Štulić u Valjku
Parni valjak je snimio nekoliko pjesama kontroverznog »fantoma slobode«, kako
je Štulića u svojoj knjizi nazvao Vjesnikov kritičar Hrvoje Horvat. Đoni
Štulić je nakratko čak i bio članom Valjka, no to nije dugo potrajalo. »Mi smo
uzeli Štulićeve pjesme u trenutku kada on ništa nije značio. Naime, u to
vrijeme nije bilo Azre, a mi smo smatrali da on zaslužuje pozornost publike.
Tako je neko vrijeme, nakon moje i Akijeve vojske, bio u kombinaciji kao član
benda (dok su Aki i Hus bili u vojsci, Pađen je osnovao Aerodrom, op.a.), no
shvatili smo da to neće funkcionirati, pa smo samo na dva albuma (‘Gradske
priče’ i ‘Vruće igre’) obradili njegove pjesme. Između ta dva albuma već je
krenula Azra, a njihov prvi singl s pjesmama ‘A šta da radim’ i ‘Balkane’,
Fuma i ja smo svirali, a ja sam ga čak i producirao«, prisjeća se Hus.
|
