GILBERTO
JERÓNIMO MATEO
CUENTO: (CASTELLANO)
El novio que fue a pedir la mano de
su novia Solo había ido a
leñar; por eso el joven regresaba temprano del cerro a su casa, alegre, hasta ligerito,
chiflando una pirekua de Los Compadres de Ichán y con una flor silvestre que adornaba su
sombrero. Y sabía por qué. Sentía una grata alegría caminar y admirar el paisaje verde
del campo, lleno de flores, y los cultivos que ya empezaban a dar sus frutos: Los elotes,
frijoles, habas, calabacitas, etc.; pero lo que en realidad le causaba mayor alegría era
porque esa tarde iría a visitar a su novia, Flor, para pedir su mano; iría solo, porque
no tenía ningún pariente. Llegó
a su casa, desmontó la carga de leña del burro y se calentó unas tortillas secas y
tantitos frijoles; comió rápido y salió rumbo a la casa de su novia. Eran como a las 5
de la tarde, las nubes amenazaban con caer; subió por la calle empedrada, un poco
nervioso, a pesar de que esta visita fue previamente acordada con su novia y sus padres,
hasta cierto punto como consecuencia natural de la relación que desde varios años atrás
venía sosteniendo con Flor. En
la casa de su novia se desplegaba una gran actividad; su mamá y ella con alegría cocían
en una olla los primeros elotes tiernos de la temporada, en otra movían y movían con la
cuchara de madera el atole de grano. Flor molía en el metate el anís, la sal y todos los
condimentos necesarios. Habían reservado unos elotes más para asarlos en el fogón. --Buenas
tardes doña Concha, buenas tardes Flor --llegó saludando Antonio, que, como otras veces,
llegó con confianza, con familiaridad, porque ya era aceptado y conforme a la tradición
era considerado ya como parte de la familia, por eso llegó hasta la cocina. --Buenas
tardes hijo --le contestó la mamá de su novia, mientras ésta mal disimulaba su alegría
de verlo, aunque sólo le contestó discretamente: --Buenas
tardes. --Acércate
al fogón, como ves, estamos cociendo elotes y atole de grano, mira apartamos estos para
asarlos, anda toma algunos y ásalos en el fuego --le dijo la señora. El
joven presto se acomidió; metía la leña, cuidaba que el fuego del fogón no menguara,
para evitar que la cocina se llenara de humo y estaba al tanto de los elotes al fuego
lento y desde luego le hacía plática a la novia; mientras afuera empezaba a caer una
ligera lluvia. En
el cálido ambiente de la cocina, entre la charla y el quehacer, rápido pasó el tiempo;
comenzaron a disfrutar primero los elotes asados, luego los cocidos, sazonando el sabor
con sal, limón y chiles que mordisqueaban, y más tarde el atole de grano. Sin
embargo, al ver que la noche avanzaba también rápido, Antonio quiso entrar al diálogo
formal, entonces le dijo a doña Concha: --Señora,
como acordamos, mi visita de hoy es para hacer la petición formal de la mano de su hija,
de tal manera que hoy me la voy a llevar, y como ya es tarde pues ya nos vamos. Aparentando
o no queriendo darle importancia lo que le decía su inminente yerno, le contestó: --Mira
hijo, yo creo que estamos muy a gusto, disfrutando los elotes y el atole, mejor cómete
este otro plato, de todas maneras aun no se pueden ir porque está lloviendo muy fuerte. El
muchacho, más por compromiso que por gusto, puesto que ya estaba lleno, aceptó el plato
de atole y con trabajos se lo comió e insistió en retirarse a su casa con Flor. Pero
de nuevo, pretextando la lluvia, sin consultarle le sirvió otro plato de atole; el joven
a fuerzas se lo comió, por pena a rechazarlo y al poco rato de nuevo persistió en
retirarse; Doña Concha otra vez le dijo: --Ya
ves que la lluvia aún está fuerte, mejor te vas a quedar aquí, mira, nosotras nos
quedamos aquí en la cocina y tú te puedes dormir allá en el cuarto principal y mañana
temprano se van --y dicho esto le volvió a llenar su plato de atole. Viendo
que en efecto era tarde y la lluvia no se quitaba, pero también para no contradecir a su futura suegra, aceptó pasar la
noche ahí. Al
poco rato Antonio se retiró a dormir, al otro extremo del patio; entró al cuarto,
tendió el petate e intentó dormir, pero casi de inmediato empezó a sentirse mal de su
estómago, como consecuencia de la sobrecarga de los elotes y los platos de atole de
grano. Ante la incómoda situación de estar en casa ajena intentó aguantarse. Sin
embargo, llegó un momento en que ya no pudo más, se levantó e intentó a buscar la
puerta en medio de la oscuridad, pero para su desgracia no la encontró, perdido solo daba
vueltas y vueltas en el cuarto, topándose con ollas, costales y otras cosas. Se
angustió más y sintiendo que ya no podía contener más empezó a gritar: --Doña
Concha, ¡páakia! ¡páakia! ¡páakia!, vengan a
abrirme la puerta. Ignorando
las desventuras que estaba padeciendo Antonio, a doña Concha le extrañaba que a esas
horas de la madrugada quisiera "pani" (llevarse) a su hija, y desde la cocina le
contestaba también a gritos: --¡Espérate
a que amanezca, todavía es muy temprano, mañana te la llevas! El
novio, fuera de sí, enrojecido y sudando copiosamente, seguía gritando: --No,
es que ya no me aguanto, ¡páakia! ¡páakia! --por cierto, su
malestar le hizo olvidarse hasta de su novia. --Ya
te dije que hasta que amanezca, por qué tanta prisa; si ya te aguantaste dos años,
espérate otras dos o tres horas, todavía ni cantan los gallos. Su
cuerpo no resistió más y en medio de la obscuridad, por instinto se
"arrinconó", según él, y tras un fuerte soplido, su estómago se vacío de
los granos de elotes cocidos y asados, el atole y otros residuos, como huella de lo que
con anterioridad había consumido. Muy apenado intentó dormir, pero no logró conciliar
el sueño por el fuerte olor, y por el acontecimiento tan conflictivo en que se
encontraba, además se dio cuenta que su pantalón también había quedado mojado. Unas
horas después empezaron a cantar los gallos, los burros, los pájaros y en la cocina la
novia se levantó, más temprano que de costumbre; se bañó y se puso su traje de gala,
ya para irse con su novio, pero éste no salía del cuarto; entonces doña Concha le dijo
a su hija: --Ve
a despertar al muchacho, primero que tenía prisa por irse y ahora ni se levanta, quién
le entiende. --Sí,
mamá --le contestó, quien de hecho sólo esperaba un pretexto para ir a encontrarse con
su amado. Entonces
Flor fue al cuarto y cuando abrió la puerta y penetró la luz del día, justo en frente,
como saludo encontró los granos de elotes embarrados en la pared como arco iris, pero de
un solo color: verde y maloliente. Inmediatamente
la muchacha soltó una carcajada escandalosa y llamó a su mamá para que viera la gracia
de su yerno, y ésta se sumó al festejo. El
novio todo apenado salió del cuarto y solo alcanzó a decirles: --Buenos
días, adiós. Y se
fue para su casa sin su novia, con los pantalones mojados, eso sí con una nube de moscas
que lo acompañaban, como si le hicieran escolta, por delante, atrás y encima.
Morelia, Mich. 22 de
septiembre de 2001. Cuento premiado con
Tercer Lugar en el Quinto Concurso Regional Del Cuento en Lenguas
Indígenas, celebrado en 2001 con sede en Toluca,
Estado de México, México.
Tumbi enga nitsïkuarhipka tembunani kurhajkuarhini Niántasïpti
chenijembo, sóntku pikuntasïpti sïrurutakua chenchekini, ka
jorhejpakuarhintasïpti echusïkua karhiri ma ka sani tatsïni ka sontku tiresïpti
ka jirejiresï uéjpaakusïpti nirani imeri tembunao. Iúmu atakuarhu isïsïpti ia
inchateru, uékaxapti janini; karhamasïpti xanaru tsakapindu isï, sani uandaniaparini,
najtuka jieni anapu porhempikua uandontskuarhikata japkaja, isïksï
pakatperasïptia imeri tembunani jingoni ka táati jémbechani jingoni, jimboka isï pitarasïrenga
ia, jimbokaksï sáni ióni uéxurhincihani uandajperasïrenga Tsïtsïki jingoni. Tsïtsïkio
kumanchikuarhu mámaru janguarhinaxapti; imaeri amamba ka Tsïtsïkijtu tsípikua
jingoni niniraxaptiksï jimbani tiriapu, támu iorhesï jimbo manamaxapti porhechirhu
tiriapu kamata. Tsïtsïki urhuxapti putsuti, etukua ka xáni ambe esïka na kuánijka
ka tsarhantaparini. Utasïksï arhukusïpti máru tiriapu engaksï uirikapiringa
parhanguarhu. --Na
chusku nana Koncha ka Tsïtsïki --arhiasïpti Antoni, enga méntku inchaakurapka, jimboka
sesi korhonasïrenga, ka esïka na kuaninga, jima anapueni exenasïrendi ia,
jimbosï kosinarhu mentku niarerapti. --Na
chásku juchiti uátsï --mókukusïpti imeri tembunaeri amamba, ka tembuna
jískanarhiparini tsípikua xántku isï arhisïpti: --Na
chúsku. --Andaparhukura
parhanguarhu, esïkari na exejka, jucha niniraxaka tiriapu ka ísïtuksï tiriapu kamata
úkuarhixaka, ka arinksï pakatakuarhisïka paraksï uirikani, i píkukurhia máru
ka uirikaa --arhisïpti uarhiiti. Tumbi
sóntku tsípikueni jámasïpti, jini ka jini nirani; incharasïpti chkári,
erajpasïrendi esïka parhanguarhu no pajpipirinka kurhikua, para sïraata no uinintani ka
ísïtu pirhijpaasïrendi tiriapu ka uandontskuarhikusïrendi imeri tembunani;
uérakua uénasïrendi ia janini. Jorhejorhesï
japarinksï kosinarhu, uandontskuarhiparini ka mamaru ambe niátaparinksï, sóntku
nitamasïpti ma inchateru; jaiarasïpti ambe ia ka uenasïptiksï tsémuni orheta
tiriapu uirikata, tátsikua jámakata, sasajpanarhitanksï etukua, xarhimukua
iurhunarhitaparini ka katukatumiksï kauasï ka jimajku tiriapu kamata
arhasïptiksï. Joperu
exeparini esïka iauani churixapka ia Antoni uékasïpti ia uandontskuarhini ambe enga
jimbo nípka porhempini, jimajkani arhisïpti nana Kónchani: --Nana,
esïkaksï na pakatperakpka, ji iasï kurhajkuarhixaka ia chári uátsïni, ka jiájkani
ji iasï paaka ia, ka jimboka chúrisïka ia, jucha níntaaka ia. Uékaparini
no kurhajchani o ísïkumendu uékani kurhajchani enga Antoni arhinga, mokuksïpti: --Exe
juchiti uátsï, jukariksï sési nitamakuarhixaka, tiriapu ka kamata marhuataparini,
jamberi marhuata ini máteru urhani kamata, jimbokajtsï nótki úaka níntani, nóchka
útasï keri janixaki. Tataka
no uékaparini no sési mókukuni, jimboka uiniarhasïpka ia, jiókusïpti máteru urhani
kamata, ka noteru jamberi anenchaparini kamanasïpti ka ménderu arhini ia nana
Kónchani esïkaksï nintapiringa ia Tsïtsïkini jingoni. Ka
ménderu, janikua inchaataparini, no jamberi kurhamarhiparini, jimajku iokuanakusïpti
máteru urhani kamata, tumbi sani ueranda kamanasïpti, jimboka kuratsisïrenga
no jiókurhini, ka isï no ióndani ménderu uandasïpti níntakuekani. Nana Kóncha
ménderu arhisïpti: --Esïkari
no exeni jaka, útasï kéri janixati, ixuri pakaraka ia, exe, jucha ixujkuni
pakarakia ka turi jini incharini kuiaka ka pauantsï kókuantku níntaaka ia
--ka isï arhiparini ménderu uinirakuntasïpti kamata urhanirhu. Exeparini
esïka ísïsïpka, esïka iauani churisïpka ia ka esïka janikua no iakasïrenga, ka
isïtu no uékaparini nana Kónchani no sési mókukuni, jiókurhisïpti ima churi jima kuíni. No
ióndani Antoni nirasïpti ia inchantani, ekuarhu jiniani, inchantasïpti,
tatsikuarhintasïpti kuírakua ka jánguarhisïpti kuíni, joperu no úsïpti,
jimboka uénasïpka kusïarhani, churhuri ásïarhani, kuántatini xani
tiriapu ka kamata atini. Isï no sési pikuarheraparini ka uandaniaparini jimboka no
chenijembo jarhasïpka, jánguarhisïpti pinkukuarhini. Joperu nóteru úsïptia, ka
jauarasïpti míkuani jirinanti pápku jándu, para uérakuarhini, joperu sési
mirinchitini no usïpti exentani imani míkuani, ísïku jini ka jini nirasïrendi papandaparini,
porhechichani, sutupu kérati ka máteru ambe jingontku parhiaparini. Isï
jámbarini chématsisïpti, ka exekuarhiparini esïka nóteru úpiringa ia píngukuarhini,
uénasïpti jiuakuarhini: --Nana
Kóncha ¡páakia! ¡páakia!, jújtsïni sáni mítachini. No
mítiparini esïka na nitamakuarhini jápka Antoni, nana Kóncha no jánasïkasïrendi
ándisï ima jándu isï, enga útasï kéri xarhenipka, uékaeni pani imeri uájpa
iúrhitsïkirini, jimbosï kosinarhu ueratini imajtu méntku xéni uinachakuparini
mókukupti: --¡Erokuarhi
sani tataka, jurajku erandini, útasï kéri xarhinisti, pauandi erandikuarhu
páakia!... Tembucha
méntku no sési mónarhintatini, charhachanarhintatini ka aparhita no sési
iurhunarhintaparini arhisïpti ménderu aroaromiparini: --Nómbe,
ji nóteruni uáka ia píngukuarhini, ¡páakia! ¡páakia! ka xáni no sési
pikuarheraparini nóteru jamberi miásïrendi imeri tembunani. --Arhisïkakini
ia esïkari erokuarhiaka, jurajku sési erandini, andirisï xáni kókuani pákuejki;
najkiri u ia tsimani uéxurhini erokuarhi, máteru sani tsimani o tanimu atakuarhi isï
erokuarhi ia, tarhechuchaksï nótki jamberi uerasïndi. Ka
nóchkateru úsïpti ia pinkukuarhini ka jima pápku jándu, sáni uékasïpti tsiukuarhini
ka méntku kuánitamantani petantani tiriapu uirikata ka jámakata, kamata ambe ka
máteru pakaarhata ambe jingoni enga orhemapka sáni atsïkuarhini ambe. Kánikua
uandaniaparini jánguarhisïpti sáni kuíni ia, joperu no úsïpti jimboka no sési
jájkundinga ka ísïtu jimbokanati kanikua
uandaniasïrenga xásï ambe ukuarhinchakua jimbo, ka ísïku jimboka pikuajchusïpti
esïka kuakajchutinixapka. No
xáni ióndani uénaspiptiksï uerani tarhechucha, chenchekicha, kuínicha ka
kosinarhu tembuna sánderu kókuantku jauarasïpti jikuakuarhini ka jimbani ambe
xukuntasïpti, exeparini esïka ima tsípa nipiringa ia imeri tembucha jingoni, joperu i
tataka tembucha no uéntasïrendi, jiájkani nana Kóncha arhisïpti uájpani: --Ni uandajpani tatakani, tuíntki
kókuantku uekasïrendi níntani ka iásï nótki jauarasïndi, ambekuesïki xásï
jángua. --Ia
júchiti nándi --mókukusïpti iúrhitsïkiri, enga sántku ambe erokuarhini jápka para
nirani exeni imeri kasïnguarhi jémbani. Jimajkani
Tsïtsïki nirasïpti tembuchani eranani ka esïka na mítsatapka ka tsánda inchani,
jimajku erajpanarhitasïpti tiriapu kuatsintskata tájpanarhikukata, esïka xupakata
ambe, joperu xuxunasïku ka méntku no sési jájkundiri. Jirejiresï
iúrhitsïkiri jurajkutakuarhisïpti teresmarhuni imeri tembuchani ka ísï aparini
ioarhisïpti imeri amambani ka íjtu jurajkutakuarhisïpti teresmarhuni, méntku
aroaromintani tsípini. Tembuchanati xáni kuratsiparini uéntasïpti
ka uanopakuani, xánku ísï arhiaparini: --Na
erantsku je, nipa ia. Ka
ísïku nitsïkuarhintasïpti ia chenijembo, jandiajku jima jurajkusïpti tembunani, panchotsti,
tíndichantku jingoni pámbitakuarhintaparini, orhepani, tátsipani ka karhakua ísï.
Uaianarhio,
Michoakani, Ekuatsi
tsimani jurhiakua, septiembri kutsï 2001 uexurhini. Cuento premiado con
Tercer Lugar en el Quinto Concurso Regional Del Cuento en Lenguas
Indígenas, celebrado en 2001 con sede en Toluca,
Estado de México, México.
|