GILBERTO JERÓNIMO MATEO

 

 

 

CUENTO:

(CASTELLANO)

 

El novio que fue a pedir la mano de su novia

Solo había ido a leñar; por eso el joven regresaba temprano del cerro a su casa, alegre, hasta ligerito, chiflando una pirekua de Los Compadres de Ichán y con una flor silvestre que adornaba su sombrero. Y sabía por qué. Sentía una grata alegría caminar y admirar el paisaje verde del campo, lleno de flores, y los cultivos que ya empezaban a dar sus frutos: Los elotes, frijoles, habas, calabacitas, etc.; pero lo que en realidad le causaba mayor alegría era porque esa tarde iría a visitar a su novia, Flor, para pedir su mano; iría solo, porque no tenía ningún pariente.

 

          Llegó a su casa, desmontó la carga de leña del burro y se calentó unas tortillas secas y tantitos frijoles; comió rápido y salió rumbo a la casa de su novia. Eran como a las 5 de la tarde, las nubes amenazaban con caer; subió por la calle empedrada, un poco nervioso, a pesar de que esta visita fue previamente acordada con su novia y sus padres, hasta cierto punto como consecuencia natural de la relación que desde varios años atrás venía sosteniendo con Flor.

 

          En la casa de su novia se desplegaba una gran actividad; su mamá y ella con alegría cocían en una olla los primeros elotes tiernos de la temporada, en otra movían y movían con la cuchara de madera el atole de grano. Flor molía en el metate el anís, la sal y todos los condimentos necesarios. Habían reservado unos elotes más para asarlos en el fogón.

 

          --Buenas tardes doña Concha, buenas tardes Flor --llegó saludando Antonio, que, como otras veces, llegó con confianza, con familiaridad, porque ya era aceptado y conforme a la tradición era considerado ya como parte de la familia, por eso llegó hasta la cocina.

 

          --Buenas tardes hijo --le contestó la mamá de su novia, mientras ésta mal disimulaba su alegría de verlo, aunque sólo le contestó discretamente:

 

          --Buenas tardes.

 

          --Acércate al fogón, como ves, estamos cociendo elotes y atole de grano, mira apartamos estos para asarlos, anda toma algunos y ásalos en el fuego --le dijo la señora.

 

          El joven presto se acomidió; metía la leña, cuidaba que el fuego del fogón no menguara, para evitar que la cocina se llenara de humo y estaba al tanto de los elotes al fuego lento y desde luego le hacía plática a la novia; mientras afuera empezaba a caer una ligera lluvia.

 

          En el cálido ambiente de la cocina, entre la charla y el quehacer, rápido pasó el tiempo; comenzaron a disfrutar primero los elotes asados, luego los cocidos, sazonando el sabor con sal, limón y chiles que mordisqueaban, y más tarde el atole de grano.

 

          Sin embargo, al ver que la noche avanzaba también rápido, Antonio quiso entrar al diálogo formal, entonces le dijo a doña Concha:

 

          --Señora, como acordamos, mi visita de hoy es para hacer la petición formal de la mano de su hija, de tal manera que hoy me la voy a llevar, y como ya es tarde pues ya nos vamos.

 

          Aparentando o no queriendo darle importancia lo que le decía su inminente yerno, le contestó:

 

          --Mira hijo, yo creo que estamos muy a gusto, disfrutando los elotes y el atole, mejor cómete este otro plato, de todas maneras aun no se pueden ir porque está lloviendo muy fuerte.

 

          El muchacho, más por compromiso que por gusto, puesto que ya estaba lleno, aceptó el plato de atole y con trabajos se lo comió e insistió en retirarse a su casa con Flor.

 

          Pero de nuevo, pretextando la lluvia, sin consultarle le sirvió otro plato de atole; el joven a fuerzas se lo comió, por pena a rechazarlo y al poco rato de nuevo persistió en retirarse; Doña Concha otra vez le dijo:

 

          --Ya ves que la lluvia aún está fuerte, mejor te vas a quedar aquí, mira, nosotras nos quedamos aquí en la cocina y tú te puedes dormir allá en el cuarto principal y mañana temprano se van --y dicho esto le volvió a llenar su plato de atole.

 

          Viendo que en efecto era tarde y la lluvia no se quitaba, pero también para no  contradecir a su futura suegra, aceptó pasar la noche ahí.

 

          Al poco rato Antonio se retiró a dormir, al otro extremo del patio; entró al cuarto, tendió el petate e intentó dormir, pero casi de inmediato empezó a sentirse mal de su estómago, como consecuencia de la sobrecarga de los elotes y los platos de atole de grano. Ante la incómoda situación de estar en casa ajena intentó aguantarse. Sin embargo, llegó un momento en que ya no pudo más, se levantó e intentó a buscar la puerta en medio de la oscuridad, pero para su desgracia no la encontró, perdido solo daba vueltas y vueltas en el cuarto, topándose con ollas, costales y otras cosas.

 

          Se angustió más y sintiendo que ya no podía contener más empezó a gritar:

 

          --Doña Concha, “¡páakia!” “¡páakia!” “¡páakia!”, vengan a abrirme la puerta.

 

          Ignorando las desventuras que estaba padeciendo Antonio, a doña Concha le extrañaba que a esas horas de la madrugada quisiera "pani" (llevarse) a su hija, y desde la cocina le contestaba también a gritos:

 

          --¡Espérate a que amanezca, todavía es muy temprano, mañana te la llevas!

 

          El novio, fuera de sí, enrojecido y sudando copiosamente, seguía gritando:

          --No, es que ya no me aguanto, “¡páakia!” “¡páakia!” --por cierto, su malestar le hizo olvidarse hasta de su novia.

 

          --Ya te dije que hasta que amanezca, por qué tanta prisa; si ya te aguantaste dos años, espérate otras dos o tres horas, todavía ni cantan los gallos.

 

          Su cuerpo no resistió más y en medio de la obscuridad, por instinto se "arrinconó", según él, y tras un fuerte soplido, su estómago se vacío de los granos de elotes cocidos y asados, el atole y otros residuos, como huella de lo que con anterioridad había consumido. Muy apenado intentó dormir, pero no logró conciliar el sueño por el fuerte olor, y por el acontecimiento tan conflictivo en que se encontraba, además se dio cuenta que su pantalón también había quedado mojado.

 

          Unas horas después empezaron a cantar los gallos, los burros, los pájaros y en la cocina la novia se levantó, más temprano que de costumbre; se bañó y se puso su traje de gala, ya para irse con su novio, pero éste no salía del cuarto; entonces doña Concha le dijo a su hija:

 

          --Ve a despertar al muchacho, primero que tenía prisa por irse y ahora ni se levanta, quién le entiende.

 

          --Sí, mamá --le contestó, quien de hecho sólo esperaba un pretexto para ir a encontrarse con su amado.

 

          Entonces Flor fue al cuarto y cuando abrió la puerta y penetró la luz del día, justo en frente, como saludo encontró los granos de elotes embarrados en la pared como arco iris, pero de un solo color: verde y maloliente.

 

          Inmediatamente la muchacha soltó una carcajada escandalosa y llamó a su mamá para que viera la gracia de su yerno, y ésta se sumó al festejo.

 

          El novio todo apenado salió del cuarto y solo alcanzó a decirles:

 

          --Buenos días, adiós.

 

          Y se fue para su casa sin su novia, con los pantalones mojados, eso sí con una nube de moscas que lo acompañaban, como si le hicieran escolta, por delante, atrás y encima.

 

          

Morelia, Mich. 22 de septiembre de 2001.

 

Cuento premiado con Tercer Lugar en el Quinto Concurso Regional

Del Cuento en Lenguas Indígenas, celebrado en 2001 con

sede en Toluca, Estado de México, México.

                                    

 


 (P'URHEPECHA)

 

Tumbi enga nitsïkuarhipka tembunani kurhajkuarhini

 

 Iuintkusï nípti juátarhu, jimbosï xarhentku junguani jápti túmbi sapichu, sési p’ikuarherapunguani, uinauinajtsïpunguani, Ichani anapu Kumbaecheri pirekua ma k’uímupunguani, ka kájtsïkua juátarhu anapu tsïtsïki ma jatsindikutini. Ka mítisïpti ambe jimbosï xáni sési p’ikuarhereni. Kánikua tsípisïraendi juátarhu xuxunaakuarhu isï xanarani, eraataparini xángani kuauri tsïtsïkichani, ka tarhekua ánchikuarhita enga jaiarani jápka ia: esïka tiriapu, t’átsïni, t’átsïni jáasï, purhu, ka máruteru ambe; joperu enga jimbo sánderu tsípimpka ima jimboesïpti jimboka ima inchateru nipiringa imeri tembunani, Tsïtsïkini, kurhajkuarhikuarhini; jandiajku nipirindi, jimboka nóteru némani jatsikuarhisïpka ia.

 

Niántasïpti chenijembo, sóntku p’ikuntasïpti sïrurutakua ch’enchekini, ka jorhejpakuarhintasïpti echusïkua k’arhiri ma ka sani t’atsïni ka sontku t’iresïpti ka jirejiresï uéjpaakusïpti nirani imeri tembunao. Iúmu atakuarhu isïsïpti ia inchateru, uékaxapti janini; karhamasïpti xanaru tsakapindu isï, sani uandaniaparini, najtuka jieni anapu p’orhempikua uandontskuarhikata japkaja, isïksï pakatperasïptia imeri tembunani jingoni ka táati jémbechani jingoni, jimboka isï p’itarasïrenga ia, jimbokaksï sáni ióni uéxurhincihani uandajperasïrenga Tsïtsïki jingoni.

 

         Tsïtsïkio k’umanchikuarhu mámaru janguarhinaxapti; imaeri amamba ka Tsïtsïkijtu tsípikua jingoni niniraxaptiksï jimbani tiriapu, támu iorhesï jimbo manamaxapti porhechirhu tiriapu kamata. Tsïtsïki urhuxapti p’utsuti, etukua ka xáni ambe esïka na k’uánijka ka tsarhantaparini. Utasïksï arhukusïpti máru tiriapu engaksï uirikapiringa parhanguarhu.

 

         --Na chusku nana Koncha ka Tsïtsïki --arhiasïpti Antoni, enga méntku inchaakurapka, jimboka sesi korhonasïrenga, ka esïka na k’uaninga, jima anapueni exenasïrendi ia, jimbosï kosinarhu mentku niarerapti.

 

         --Na chásku juchiti uátsï --mókukusïpti imeri tembunaeri amamba, ka tembuna jískanarhiparini tsípikua xántku isï arhisïpti:

 

         --Na chúsku.

 

         --Andaparhukura parhanguarhu, esïkari na exejka, jucha niniraxaka tiriapu ka ísïtuksï tiriapu kamata úkuarhixaka, ka arinksï pakatakuarhisïka paraksï uirikani, i p’íkukurhia máru ka uirikaa --arhisïpti uarhiiti.

 

         Tumbi sóntku tsípikueni jámasïpti, jini ka jini nirani; incharasïpti chkári, erajpasïrendi esïka parhanguarhu no pajpipirinka kurhikua, para sïraata no uinintani ka ísïtu p’irhijpaasïrendi tiriapu ka uandontskuarhikusïrendi imeri tembunani; uérakua uénasïrendi ia janini.

 

         Jorhejorhesï japarinksï kosinarhu, uandontskuarhiparini ka mamaru ambe niátaparinksï, sóntku nitamasïpti ma inchateru; jaiarasïpti ambe ia ka uenasïptiksï ts’émuni orheta tiriapu uirikata, tátsikua jámakata, sasajpanarhitanksï etukua, xarhimukua iurhunarhitaparini ka katukatumiksï k’auasï ka jimajku tiriapu kamata arhasïptiksï.

 

         Joperu exeparini esïka iauani churixapka ia Antoni uékasïpti ia uandontskuarhini ambe enga jimbo nípka p’orhempini, jimajkani arhisïpti nana Kónchani:

 

--Nana, esïkaksï na pakatperakpka, ji iasï kurhajkuarhixaka ia chári uátsïni, ka jiájkani ji iasï paaka ia, ka jimboka chúrisïka ia, jucha níntaaka ia.

 

Uékaparini no kurhajchani o ísïkumendu uékani kurhajchani enga Antoni arhinga, mokuksïpti:

 

--Exe juchiti uátsï, jukariksï sési nitamakuarhixaka, tiriapu ka kamata marhuataparini, jamberi marhuata ini máteru urhani kamata, jimbokajtsï nótki úaka níntani, nóchka útasï k’eri janixaki.

 

Tataka no uékaparini no sési mókukuni, jimboka uiniarhasïpka ia, jiókusïpti máteru urhani kamata, ka noteru jamberi anenchaparini k’amanasïpti ka ménderu arhini ia nana Kónchani esïkaksï nintapiringa ia Tsïtsïkini jingoni.

 

Ka ménderu, janikua inchaataparini, no jamberi kurhamarhiparini, jimajku iokuanakusïpti máteru urhani kamata, tumbi sani ueranda k’amanasïpti, jimboka k’uratsisïrenga no jiókurhini, ka isï no ióndani ménderu uandasïpti níntakuekani. Nana Kóncha ménderu arhisïpti:

 

--Esïkari no exeni jaka, útasï kér’i janixati, ixuri pakaraka ia, exe, jucha ixujkuni pakarakia ka t’uri jini incharini k’uiaka ka pauantsï kókuantku níntaaka ia --ka isï arhiparini ménderu uinirakuntasïpti kamata urhanirhu.

 

Exeparini esïka ísïsïpka, esïka iauani churisïpka ia ka esïka janikua no iakasïrenga, ka isïtu no uékaparini nana Kónchani no sési mókukuni, jiókurhisïpti ima churi jima k’uíni.

No ióndani Antoni nirasïpti ia inchantani, ekuarhu jiniani, inchantasïpti, tatsikuarhintasïpti k’uírakua ka jánguarhisïpti k’uíni, joperu no úsïpti, jimboka uénasïpka kusïarhani, ch’urhuri ásïarhani, k’uántatini xani tiriapu ka kamata atini. Isï no sési p’ikuarheraparini ka uandaniaparini jimboka no chenijembo jarhasïpka, jánguarhisïpti p’inkukuarhini. Joperu nóteru úsïptia, ka jauarasïpti míkuani jirinanti pápku jándu, para uérakuarhini, joperu sési mirinchitini no usïpti exentani imani míkuani, ísïku jini ka jini nirasïrendi p’ap’andaparini, porhechichani, sutupu k’érati ka máteru ambe jingontku p’arhiaparini.

 

Isï jámbarini chématsisïpti, ka exekuarhiparini esïka nóteru úpiringa ia p’íngukuarhini, uénasïpti jiuakuarhini:

 

--Nana Kóncha ¡páakia! ¡páakia!, jújtsïni sáni mítachini.

 

No mítiparini esïka na nitamakuarhini jápka Antoni, nana Kóncha no jánasïkasïrendi ándisï ima jándu isï, enga útasï k’éri xarhenipka, uékaeni pani imeri uájpa iúrhitsïkirini, jimbosï kosinarhu ueratini imajtu méntku xéni uinachakuparini mókukupti:

 

--¡Erokuarhi sani tataka, jurajku erandini, útasï k’éri xarhinisti, pauandi erandikuarhu páakia!...

 

Tembucha méntku no sési mónarhintatini, charhachanarhintatini ka aparhita no sési iurhunarhintaparini arhisïpti ménderu aroaromiparini:

 

--Nómbe, ji nóteruni uáka ia p’íngukuarhini, ¡páakia! ¡páakia! –ka xáni no sési p’ikuarheraparini nóteru jamberi miásïrendi imeri tembunani.

 

--Arhisïkakini ia esïkari erokuarhiaka, jurajku sési erandini, andirisï xáni kókuani pákuejki; najkiri u ia tsimani uéxurhini erokuarhi, máteru sani tsimani o tanimu atakuarhi isï erokuarhi ia, t’arhechuchaksï nótki jamberi uerasïndi.

 

Ka nóchkateru úsïpti ia p’inkukuarhini ka jima pápku jándu, sáni uékasïpti ts’iukuarhini ka méntku k’uánitamantani petantani tiriapu uirikata ka jámakata, kamata ambe ka máteru pakaarhata ambe jingoni enga orhemapka sáni atsïkuarhini ambe.

 

Kánikua uandaniaparini jánguarhisïpti sáni k’uíni ia, joperu no úsïpti jimboka no sési jájkundinga  ka ísïtu jimbokanati kanikua uandaniasïrenga xásï ambe ukuarhinchakua jimbo, ka ísïku jimboka p’ikuajchusïpti esïka kuakajchutinixapka.

 

No xáni ióndani uénaspiptiksï uerani t’arhechucha, chenchekicha, kuínicha ka kosinarhu tembuna sánderu kókuantku jauarasïpti jikuakuarhini ka jimbani ambe xukuntasïpti, exeparini esïka ima tsípa nipiringa ia imeri tembucha jingoni, joperu i tataka tembucha no uéntasïrendi, jiájkani nana Kóncha arhisïpti uájpani:

 

--Ni uandajpani tatakani, t’uíntki kókuantku uekasïrendi níntani ka iásï nótki jauarasïndi, ambekuesïki xásï jángua.

 

--Ia júchiti nándi --mókukusïpti iúrhitsïkiri, enga sántku ambe erokuarhini jápka para nirani exeni imeri kasïnguarhi jémbani.

 

Jimajkani Tsïtsïki nirasïpti tembuchani eranani ka esïka na mítsatapka ka tsánda inchani, jimajku erajpanarhitasïpti tiriapu kuatsintskata t’ájpanarhikukata, esïka xupakata ambe, joperu xuxunasïku ka méntku no sési jájkundiri.

 

Jirejiresï iúrhitsïkiri jurajkutakuarhisïpti teresmarhuni imeri tembuchani ka ísï aparini ioarhisïpti imeri amambani ka íjtu jurajkutakuarhisïpti teresmarhuni, méntku aroaromintani tsípini.

 

 Tembuchanati xáni k’uratsiparini uéntasïpti ka uanopakuani, xánku ísï arhiaparini:

 

--Na erantsku je, nipa ia.

 

Ka ísïku nitsïkuarhintasïpti ia chenijembo, jandiajku jima jurajkusïpti tembunani, p’anchotsti, tíndichantku jingoni pámbitakuarhintaparini, orhepani, tátsipani ka karhakua ísï.

 

 

Uaianarhio, Michoakani,

Ekuatsi tsimani jurhiakua, septiembri kutsï 2001 uexurhini.

 

Cuento premiado con Tercer Lugar en el Quinto Concurso Regional

Del Cuento en Lenguas Indígenas, celebrado en 2001 con

sede en Toluca, Estado de México, México.

                                                                     

 

 

VOLVER A LITERATURA P'URHÉPECHA

ENVIAR CORREO A: jiporheska1@starmedia.com

 

 

Hosted by www.Geocities.ws

1