ISPOVIJEST JUSUFA PUŠINE
Jusuf Pušina, ključni čovjek NSBiH, o svom sukobu sa Pašalićem, Ušanovićem, Sliškovićem govorio je u knjizi Od Tirane do Marakane autora poznatog sportskog novinara Sinana Sinanovića. Pročitajte ekskluzivnu ispovjest prevog predsjednika Nogometnog saveza BiH.
Nesumnjivo dokazani
patriota! "Prvoborac" stvaranja Saveza, prijatelj Sepa Blatera i predsjednika
portugalske, španske, njemačke, francuske, hrvatske, slovenske federacije...
Nepopravljivi optimista... Preko reda je naš Savez uveo u FIFA, potom u UEFA.
Svojevrsni je presedan, kada je mlada selekcija zaigrala kvalifikacije za EP,
premda tada nije bila članica UEFA. Pušina je doveo u Sarajevo selekciju
Svijeta: Dungu, Hadžija, Bađa.., zatim višestruke svjetske prvake poput Italije,
Njemačke... Izborio se da "Ljiljani" igraju u Brazilu,
Argentini, Maleziji, Tunisu... Savezu je zahvaljujući prijateljstvu sa
autoritetima u UEFA i FIFA, Savezu priskrbio znatnu finansijsku pomoć, koja se
mjeri u milionima švicarskih franaka.
Za neke je Pušina, pak, bio autokrata, tiranin, vlastodržac, "policajac" u
nogometu... Osoba bez koje se nije smjelo nabaviti ni sok u Savezu, bez da se
njega pita. Možda je u oklonostima u kojima je radio poratnih godina i bio
ponešto od toga... Niko ne može poreći da se igrao bolji nogomet od 1996-2000
godine, da je igra reprezentacije imala šarma, da je atmosferau i oko
reprezentacije bila bolja, da su igrači Sarajeva i Želje činili kostur
reprezentativnih selekcija, da smo u Pušinino vrijeme bili atraktivan suparnik i
za velesile poput Njemačke, Brazila, Argentine... Makar je bilo i avantura poput
one na Malti, u Kataru... U njegovo vrijeme.
Danas je Pušina "u ratu" sa Ušanovićem, Pašalićem, Siškovićem, sa ljudima kojima
je otvorio vrata Saveza. Pušina je prvi puta javno progovorio; zašto su se
razišli nekadašnji prijatelji, ko ih je posvađao, ko je kriv za agoniju bh.
nogometa, ko su mešetari na domaćoj sceni, kako se biraju reprezentativci, zašto
je bio protiv dolaska Ćire Blaževića..?
Na terasi kafe slastičarne "Ado" na Grbavici, u društvu Nermina Pećanca, Mehmeda
Spahe, Šekija Radončića, kolege Emira Delića, i poznatog navijača Željezničara
Mirana Mahmutovića, nekada prvi čovjek bh. nogometa je otvorio dušu.
‘’Boli me sve ovo što se dešava sa reprezentacijom, sa našim nogometom, a
najviše radi Želje, Sarajeva, Veleža... Oni su bili giganti prije rata, pa i
vrijeme dok sam bio predsjednik Saveza. Željo i Sarajevo ne igraju u Evropi,
predstavljaju nas Žepče, Zrinjski, Široki, a Velež je u nižem rangu, ne može pod
Bijeli brijeg. Svaka čast uspjesima Zrinjskog i Širokog, ali nema nogometa, ako
u vrhu nisu Željo, Sarajevo, Sloboda, Velež, Borac, Čelik’’, podsjeća Pušina.
Za sadašnje stanje u Savezu krivi aktuelno rukovodstvo.
’’Mi danas nemamo osobu koja će u predsjedništvu predstavljati bošnjačke
interese. Zato što imamo Sejde Bajramoviće (op.a. domaće ######e, koji rade
protiv interesa vlastitog naroda, a za račun drugih. Izdajice niko ne voli, i
oni će jednog dana biti odbačenih, za čije interese danas rade. Oni će se sami
prepoznati. Oni će otići, danas, sutra, preko sutra, ali iza njih će ostati
potop...
Naglašava da mu je zato stalo da se vrati u predsjedništvo.
’Tužan sam kada vidim šta se sve dešava. U najtežim godinama sam sa
prijateljima, istinskim prijateljima, patriotama poput Spahe, Vugdalića,
Mušovića, Mioča, Ristića, Muzurovića, Fazlagića, Osima, Hadžibegića,
Baždarevića, Marića, Smajića, A. Marića, Hukića, dr. Cice Arslanagića, Seje
Balalića, Zeke Selimotića, Bačića, Avdičevića, Šabića, Alagića, Temima, Čovčića,
Čolakovića, Arapovića, Smajlovića, Pirića, Granova, Polje, Lugušića i mnogih
drugih krčio put ka UEFA i FIFA. Blater je više bio u Bosni nego u Brazilu.
Imali smo naše sudije, delegate na listama, u brojnim komisijama, svjetske i
evropske nogometne asocijacije, dobivali smo pomoć, organizaciju brojnih
kvalifikacijskih turnira, pozivani na sve kontinente...
Smatra da su mu "nož u leđa zabili" ljudi koje je prihvatio kada su bili
odbačeni, bez posla...
’Ušanovića mi je preporučio tadašnji premijer Edhem Bičačkić. Sjedili smo na
kafi i on mi kaže: Juka, uzmi ovoga, ne znam šta ću sa njim. Ja ga poslušam,
budući je Ivica Mioč vraćen na svoje staro radno mjesto u Kantonalni Savez.
Ušanović je neko vrijeme bio lojalan, a onda se oteo kontroli. Prvo je živio
čudnim načinom života. Meni to nije toliko smetalo, koliko su kasu Saveza
opterećivali sve veći cehovi iz sarajevskih restorana. Nisam imao ništa protiv
"reprezentacije", da se počasti poslovne partnere, novinare, da se napravi ceh u
razumnih okvirima, međutim računi generalnog sekretara su prevazilazili svaku
mjeru. Upozoravao sam ga, ali je on nastavljao po svome. Kada više nisam mogao
kontrolisati njegov noćni život, napisao sam pismo svim restoranima za koje sam
znao da ih posjećuje naš sekretar i zamolio da više neću priznavati račune za
visoke cehove. Takvo pismo sam poslao, mislim na "Bazene", u "Bosnu", u restoran
"Kod Cige" i još neke...
Dotakao se i relacija sa Ahmedom Pašalićem, nekad vrsnim novinarom Oslobođenja.
Prije dolaska u Savez, Pašalić je, po vlastitom priznanju, radio za jednu
menadžersku agenciju u Londonu.
Pašalić je praktički bio bez posla. Hodao je sa Džemaludinom Mušovićem. Oni su
dugogodišnji prijatelji. Znam da je u staru zgradu Saveza, u ulici "Sime
Milutinovića" išao neprimjetno, da ga ne vidi Mioč. Ivica kao da je u Pašaliću
prepoznao opasnost. Ja to nisam mogao uočiti, jer je Pašalić bio šarmer. Stalno
mi je govorio: "Ako bi se jednog dana razišli, ja Vam nikad ne bih okrenuo leđa,
nikad ništa ružno rekao. Zahvalan sam vam do groba, što ste me primili". Mislio
sam da je iskren. Nažalost, prevario sam se. Ušao je preko Mušovića u Savez.
Muše je bio direktor, a onda je, odlaskom Muzurovića, postao selektor.
Kako je ostalo upražnjeno direktorsko mjesto, Pašalić je "uskočio" u Mušovićevu
fotelju. Oba su nezvanično debitirala kada smo igrali u Argentini; Muše kao
selektor, a Paša na direktorskoj poziciji. Paša je moje veliko razočarenje..
U početku su predsjednik i direktor izvrsno surađivali. A, onda je puklo.
Dolaskom predstavnika RS i "HB", Pašalić se počeo okretati njima. Ne znam zašto.
Prije me pitao za svaku sitnicu, kasnije se miješao i u moj rad. On je na
poziciji da se pita za mnoge stvari, a ni zašta ne odgovara. Selektori odlaze, a
on ostaje, a on po sistematizaciji i pravilniku predlaže sve selektore,
sudjeluje u premijama... Nikakve odgovornosti. Zato što uvijek isturi druge,
sakrije se, jednom iza Mušovića, drugi puta mene, pa Sliškovića, Jelića... Svi
odlaze i prolaze, a on ostaje.
Progovorio je i selektorima; zašto su odlazili, njegovon ulozi u smjenama
Muzurovića, Mušovića, Hadžibegića....
Mušović i Pušina su bili kućni prijatelji. Mušović je u ratnim godinama znatno
pomagao BiH, lobirao u UEFA i FIFA za prijem bh. Saveza. I onda je puklo.
‘Jednostavno, javnost je bila negativno raspoložena prema Mušoviću. Ni on nije
smjenjen, već se sam povukao u interesu reprezentacije. Nakon njega došao je
Hadžibegić. Ja ni sa Farukom nisam imao problema, bilo je nekih nesporazuma, ali
mislim da je za sve kriv drugi čovjek. On je napravio vještački sukob između
mene i Hadžibegića. I Faruk se na kraju ciklusa povukao. U tom trenutku smo
angažirali Mišu Smajlovića, kao jedino povoljno rješenje. Moram reći da je Mišo
svoj posao odradio maksimalno korektno, profesionalno,uspješno koliko su mu
dozvoljavale mogućnosti. Otišao je dostojanstveno.
Ključni, prelomni trenutak, kada su u pitanju relacije između Pašalića i Pušine
jeste dolazak Bake Sliškovića. Kojem je prethodila kampanja za Ćiru Blaževića.
’Ahmed Pašalić je po svaku cjenu želio Ćiru za selektora. Jer su godinama
prijatelji i neke transfere odradili. Mislim Dragana Jakovljevića, iz Sarajeva u
Nant. Pašalić je vodio pregovore, lobirao kod članova Izvršnog odbora, odlazio u
Zagreb, obećavao svašta Ćiri. Kada je došlo do para, onda su sve prebacili ne
mene. Ćiro je u javnosti govorio kako će raditi besplatno, kako mu je čast
voditi BiH, a ustvari, njegovi su uslovi bili megalomanski. Ni mnogo bogatije
zemlje ne bi mogle zadovoljiti njegove apetite. Istina, protiv Ćire je bila veća
bh. javnost, bivši igrači, poput Vahe, Meše, Faruka... Mi nismo sebi dozvolili
takav luksuz da dovedemo čovjeka kojeg narod, osim Pašalića i nekih Hercegovaca.
Političari nisu stopirali njegov dolazak, makar sam sa Peharom bio na
konsultacijama u predsjedništvu kod Beriza Belkića i Joze Križanovića, koji,
također nisu bili raspoloženi za Ćirin dolazak. Uostalom, Ćiro nije bio omiljen
ni u Hrvatskoj, osim kod Franje Tuđmana.
Tadašnji čelni čovjek Saveza želio je Ivicu Osima, koji je imao angažman u
Šturmu. Potom je predložio Aleksandra Acu Ristića, bivšeg igrača, Sarajeva,
Veleža, Hajduka, te njemačkih bundesligaša. U to je vrijeme Ristić bio jedan od
najboljih trenera u Bundesligi.
Tačno je da sam želio Acu Ristića. On je znatno pomogao našem Savezu kada niko
nije smio prihvatiti da igra sa nama. Zahvaljujući Ristiću, igrali samo sa
Fortunom u Dizeldorfu koju su vodili on i Marić. Moja je želja bila da dovedem
Ristića i Marića, jer su posjedovali i ljudske i sportske kvalitete, cjenjeni
kako kod nas, još više u Njemačkoj. Tome se usprotivio Pašalić, razočaran što
nije došao njegov prijatelj Blažević. Osvetnički raspoložen, lobirao je na sve
strane, da se onemogući dolazak Ristića. Nisam želio novi razdor u Savezu, makar
je Ristić bio spreman odmah preuzeti kormilo. Predložio sam Sliškovića. Koji je
bio pomoćnik Smajloviću. Baka je moj prijedlog, a ne Pašalićev. On se kasnije
priklonio Baki, kako bi srušio mene. Ja sam Baki duboko zahvalan što je igrao u
ratnim godinama za bh. selekciju na utakmici u Zagrebu. Bio je i kapiten našeg
tima, što je prihvatio da bude u stručnom štabu sa Smajlovićem. On je veliko ime
našeg i evropskog nogometa, međutim, Baka još uvijek nije odrastao. Naglo se
promjenio kada je postao selektor, uvijek je tražio neprijatelje oko sebe;
jednom u meni, pa u Proliću, u Miri Polji, novinarima... Uvijek mu je neko drugi
kriv...
Prozivao je godinama Baka najviše Pušinu i Spahu...
Slušao sam i čitao njegove izjave kako će jednog dana progovoriti... Evo, ja ga
molim neka progovori više. Neka kaže sve što ima. Meni je savjest potpuno čista,
sve što sam radio je pošteno, sa dobrim namjerama i samo u interesu cjelokupnog
nogometa i države BiH. On meni može zahvaliti što treći mandat ima ugovor, što
ne ovisi o plaći, što nije bez posla, što putuje po svijetu, makar su i do mene
dolazile glasine da selektor uzme nalog, a ne otputuje da gleda igrače... Ja
tome nisam pridavao važnost. Baki sam ja lično, pa i Savez puno pomogao da sredi
neke privatne stvari oko kuće. Ja Baki nisam ništa dužan. Ni on meni. Jednog
dana i on će "progledati" i shvatiti da je bio izmanipulisan od pojedinaca oko
njega.
Komentirao je i priče da se miješao u rad selektora, izbor igrača, da je
predsjednik imao svoje pulene...
Ja sam stopirao dolazak Ćire!
Ćiro je bio za nas preskup, tražio je milione maraka, a predstavljao se kao da
želi doći za plaću. Žalim što nisam doveo Acu Ristića. kaže Pušina
Jedino sa Sliškovićem ne pričam, iako sam ga ja doveo. Napravili mu kuću, doveli
u Savez, dali plaću, ugovor,a on me pljuje... Zahvalan sam Baki što je igrao za
Bosnu devedesetih. On odrađuje treći mandat, iako smo oba puta bili četvrti. On
je uzimao naloge, a nije putovao kazao je između ostalog Pušina.