Pašalić ima ogromne ovlasti, ali ne i odgovornost
Sinan Sinanović u intervjuu za BH. dane otkriva zašto se BiH nikada nije plasirala na jedno veliko takmičenje, kako je Ahmed Pašalić postao nedodirljiv, ko je "društvo iz Bakija", koliko je Hasan Salihamidžić dao za reprezentaciju, te hoćemo li izgubiti i Mirzu Pjanića, novog Zidanea.
Sinan Sinanović:
"Hasan Salihamidžić je najveća žrtva ove reprezentacije, na njemu su selektori
liječili svoje autoritete"
DANI: Od Tirane do
Marakane je svojevrstan almanah fudbalske reprezentacije BiH, vi ste bili više
od običnog novinara-izvještača. Možete li ukratko rezimirati 10 godina odnosa
unutar bh. tima, pogotovo one stvari koje dosada nisu bile dostupne javnosti, a
o čemu vi svjedočite u knjizi?
SINANOVIĆ: Niko od reprezentacije nije
očekivao da će izboriti plasman u prvom ciklusu za SP u Francuskoj, pogotovo
znajući da je zemlja tek izašla iz rata, u kakvoj situaciji je bio selektor
Muzurović. Grupa nam je bila teška: Hrvatska, Danska, Grčka, i Slovenija. Drugi
ciklus je trebao da služi za stvaranje ambijenta da u trećem ciklusu izborimo
plasman na jedno veliko prvenstvo. Svi smo mislili da će dolazak Hadžibegića,
koji je naslijedio Mušovića, nešto promijeniti. No, Hadžibegić je došao u jednu
haotičnu situaciju. U trećem ciklusu smo imali dobre šanse, bili smo u grupi sa
Španijom, Lihtenštajnom, Austrijom i Izraelom. Međutim, tada je bilo najgore
stanje u bh. timu: selektor Mišo Smajlović je takoreći bio zavaljen - došao je u
trenutku kada je u reprezentaciji bilo puno klanova - jedan klan je bila ekipa
iz Cottbusa, drugi ekipa iz Zenice, onda su se u Izraelu potukli Bolić i
Barbarez... U četvrtom ciklusu je, neočekivano, došao Baka Slišković, umjesto
Ćire Blaževića, koji je bio favorit Ahmeda Pašalića. Baka je pomirio dva
suprotstavljena tabora u reprezentaciji. On nas je od jedne izgubljene situacije,
raspadnutog tima, doveo do historijske utakmice protiv Danske, na korak do EP-a.
Slišković, kakav je bio igrač - vispren, nadahnut, magičan - takav je i trener.
Kod njega sam, za razliku od drugih selektora, primijetio da ne gleda mnogo
protivnike. Recimo, u Kopenhagenu kada smo Dance dobili 2:0, on je njih gledao
15 minuta, i rekao je da ćemo sigurno pobijediti. Jedini njegov hendikep je što
nije proširio spisak igrača kojih imamo u inostranstvu. Možda je najveća greška
što se poslije tog ciklusa nije pravila smjena generacija, ostao je kostur iz
1996. i 1997. godine. Građa koju sam skupljao, pikanterije koju su obilježile
dvorske igre oko Saveza, u knjizi govore baš da nijedan selektor nije imao dobru
situaciju.
DANI: Kako je Ahmed Pašalić preživio sve
ove selektore?
SINANOVIĆ: On je došao u Nogometni savez
kada su mu već udareni temelji. Svi znamo da se prije toga bavio menadžerstvom.
Došao je u Savez kao prijatelj Džemaludina Mušovića. Prvo je direktor bio Mirsad
Fazlagić, legenda fudbala. Mušović ga je naslijedio. E, kada je Mušović
zamijenio Muzurovića, koji je lobirao da se Mušović dovede za direktora, bila su
otvorena vrata Pašaliću. Problem je za njih, također, bio Ivica Mioč, čije su
zasluge nemjerljive za ligu, reprezentaciju, Savez... Njega su prebacili na
kantonalni nivo. Tada se sve radilo po željama Jusufa Pušine. Sukob Muzurovića i
Mušovića je kulminirao u Maleziji na turneji, što ja detaljno opisujem u knjizi.
Pašalić je, s druge strane, godinama stvarao svoje relacije. Ivica Mioč se
protivio njegovom dolasku. No, Pašalić nije došao samo zato što je prijatelj
Mušovića, nego zato što je to bila nečija strategija, plan da se tako Savez
utemelji: Pušina predsjednik, Mušović selektor, Pašalić direktor. To je jedno
vrijeme funkcioniralo, sve dok jedan drugom nisu počeli da uzimaju ovlaštenja.
Muzurović je otišao dostojanstveno, Hadžibegić gospodski, kao i Mišo Smajlović.
Pašalić je ostajao, on ima ogromne ovlasti, a nisam primijetio da ima neku
odgovornost. Kada je Hadžibegić odlazio, tražio je da komplet reprezentacija
dade ostavku pa da javnost odluči. I sada imamo situaciju, kada je izvučena naša
kvalifikaciona grupa za EP, direktor je poručio: sad ili nikad! Da se ljudima
svidi. Pitanje je hoće li i Slišković završiti poput njegovih prethodnika, a
Pašalić ponovo ostati. Bilo bi pogubno za bh. fudbal ako se nastavi sa tom
praksom. On je direktor svih reprezentacija, a ni druge selekcije nemaju bogzna
kakvog uspjeha. Šteta što u našem savezu nema Osima, Halilhodžića, Baždarevića,
Hadžibegića, Musemića, Spahe, Vugdalića, Bajramovića, Kasumovića, Gracića,
Kozarića...
DANI: Koliko su novinari uticali na
promjene u i oko reprezentacije?
SINANOVIĆ: Sigurno je da su se, nakon
pojedinih tekstova, komentara na televiziji, mijenjale neke stvari. Recimo, Baho
Topalbećirović je imao tu snagu da je mogao da utiče da Jusuf Pušina smijeni
Mušovića. Bilo je i pritisaka, sukoba, novinari su korišteni kao žrtve, pogotovo
u sukobu između Hadžibegića i Pušine.
DANI: Ko je "društvo iz Bakija" oko
reprezentacije?
SINANOVIĆ: To su ljudi koji su uvijek tu oko
tima. Nikada nisam o njima ništa ružno pomislio, niti napisao, radi se o velikim
navijačima. Međutim, nije normalna situacije kada ti ljudi, naprimjer, dođu na
trening reprezentacije i žongliraju. Novinari im nisu u početku znali imena i
nazvali ih "društvo iz Bakija". Pa meni su igrači pričali, Marko Topić,
naprimjer, da u životu nije vidio da neko puši u avionu, da se karta gdje su
igrači, čovjek je bio frapiran...
DANI: Mnogo se pisalo o vjerovatno
najboljem poslijeratnom igraču Bosne i Hercegovine, barem po rezultatu, Hasanu
Salihamidžiću, koga vi izuzetno poznajete. Je li on igrao s istim motivom za
državni tim kao za Bayern?
SINANOVIĆ: Taj dio u knjizi sam naslovio "Salihamidžić,
fenomen ili žrtva". Mislim da je on najveća žrtva ove reprezentacije i da su na
njemu selektori liječili svoje autoritete, počevši od Mušovića do Hadžibegića.
Salihamidžić je, po rezultatu, najveći igrač BiH, i teško će neko dostići što je
on napravio u Bayernu. On je dao prvi gol za našu reprezentaciju 1996., igrao je
sa strašnim motivom. I kada je iz HSV-a prešao u Bayern, stalno je dolazio,
igrao, ali je bio idealna osoba za stvaranje selektorskog autoriteta. Hadžibegić,
naprimjer, tražio je da on dođe na prijateljsku utakmicu protiv Mađarske, a
Pašalić ga je ranije oslobodio te obaveze, tako da su se na njemu lomila koplja.
Slišković je, opet, nakon utakmice protiv Hrvatske koju smo u Zagrebu izgubili
2:0, rekao da bi on bolje odigrao tu tekmu od Hasana... Međutim, mi često
zaboravljamo da je Salihamidžić vrlo često igrao sa krivićima, ikanovićima,
akrapovićima, bošnjacima, hujdurovićima... On je mogao biti u Bayernu "vodonoša",
ali tamo sistem funkcionira. U reprezentaciji je to puno teže jer nije imao
saigrače tako visokih vrijednosti. Braco je stvarno vrlo dobar čovjek i igrač.
Kada pitate Ivicu Osima, Safeta Sušića, Vlatka Markovića - svi će vam reći da je
on igrač svjetskog kalibra.
Ibrahimović 2 - Mirza Pjanić
Novi Zidane
DANI: Poznata je priča kako je izgubljen
Zlatan Ibrahimović, nakon što mu je ponuđeno da igra za B-selekciju. Ima li još
Ibrahimovića oko reprezentacije BiH?
SINANOVIĆ: Evo reći ću najskoriji primjer. U
Luksemburgu igra Miralem Pjanić. Radi se o momku koji ima 16 godina, koga je
tražio Kaiserslautern prije godinu dana. On je odbio Olafa Marschalla i otišao
je u Metz koji ima jednu od najboljih fudbalskih škola. Miralema zovu novi
Zidane! Već igra za U 19 reprezentaciju Luksemburga. Nedavno je na EP-u za mlade
u utakmici protiv Belgije dao četiri gola, protiv Španije jedan sa 30 metara.
Postoje nagovještaji da će ga selekor A-tima Luksemburga pozvati, iako on ima 16
godina. Njegov je otac često zvao da ga naša reprezentacija angažuje. Ima
desetine drugih primjera, poput Mirze Pedića, Karišika, a da ne spominjem Vedada
Ibiševića, te Mustafu Kučukovića i Harisa Medunjanina...
(Intervju: Bh. Dani Broj 476 - 28.07.2006; Amer Obradović)