2. DIO Jel' neko vidio privrednike, dame, neznalice, patriote…:
Kako je "odletio" Džemaludin Mušović, kako je autor feljtona u Argentini zbog pomanjkanja igrača mogao završiti na klupi, kako su se "privrednici", novinari i nogometaši zabavljali s Ukrajinkama, Ruskinjama i Moldavkama u Litvaniji i kako je na selektorsko mjesto stigao Faruk Hadžibegić...
Odlazak Muzurovića slavili su i Mušović i Pašalić. Muše će rutinskom "akcijom" postati selektor, a ostat će upražnjeno mjesto direktora, koje će pripasti Pašaliću, dugogodišnjem Mušetovom prijatelju. Oni će umjesto "neposlušnog", iskusnog, autoritativnog, štedljivog, dokazanog sportskog radnika, dovesti izvjesnog Muniba Ušanovića, koga je, navodno, Bičakčić uputio na Pušinu da ga "smjesti negdje u Savezu".
Prije nego što će Muzurović otići, dogovorena je utakmica sa Argentinom. Nakon višestrukih svjetskih prvaka, Brazilaca i azzura, igrat ćemo sa Argentinom. Gaučosi se spremaju za SP u Francuskoj. Zanneti, Batistuta, Ortega, Simeone... čekali su kao zapete puške.
Frka sa menadžerom
Na startu se Mušović sudario sa brojnim problemima. Otkazali su Hibić, Baljić, Kodro, Halilović... U avionu sam upoznao Sergeja Barbareza, tada golgetera Hanse Rostok. Mjesecima ranije Pušina i Mušović su ga posjećivali i dogovarali njegov debi za BiH. Tad su i Nijemci, odnosno tadašnji selektor elfa Bertie Vogts, pa i Ćiro Blažević, bili zagrijani za Barbareza.
"Obećao sam Pušini da ću igrati za BiH. Evo, tu sam. Istina, povrijeđen sam. Došao sam nastupiti simbolično, pet minuta, da upišem nastup. Više ne mogu, jer me bole leđa", požalio nam se Barbarez, dok smo se vozili prema hotelu.
Bio je u društvu momka za kojeg smo tek na treningu saznali da je i on došao igrati. Adnan Kevrić je došao iz drugoligaša Kickersa. Iz Belgije je došao Mario Dodik. Selektor i direktor zvali su na sve strane. Na raspolaganju su imali dvanaest igrača i dva golmana. Neugodno je to iznenadilo menadžera koji je ugovorio utakmicu. Kad god bi prošao pored Mušovića i Pašalića, vikao bi i gestikulirao rukama.
"Pa, ovo će biti cirkus. Igrate sa Argentinom, oni su mogli birati suparnika, a vi dođete sa trinaest-četrnaest igrača", prosvjedovao je menadžer.
Pašalić se nije dao zbuniti
"Nema problema. Sve će biti u redu. Evo, svaki čas trebaju sletjeti Kodro, Baljić, Mujčin, Šabić", smirivao je Pašalić svog domaćina.
Na posljednji trening, noć prije utakmice, direktor me zamolio da dođem u trenerci i da šetam na terenu. Nisam shvatio o čemu se radi. Tek kada smo došli na stadion, shvatio sam. Argentinski su novinari došli snimati, pa nije bilo zgodno da zateknu mali broj igrača. Ja sam trčkarao, glumio umornog igrača, koji se došao tek preznojiti nakon naporna leta. Dr. Jerlagić je žonglirao, Pušina se istezao, Hukić je zajedno sa igračima radio sve situacione vježbe, dok su glavni igrači Barbarez, Bolić, Salihamidžić, Varešanović, Kapetanović igrali "ševu".
Možda bi ta "igra" i prošla da menadžer nije snimio doktora kako nekom čudnom tehnikom žonglira i puši. Uzaludno su ga iz našeg vodstva uvjeravali da "našeg igrača boli zub". Trening je trajao kratko. Da se neko ne bi povrijedio.
U hotelu opet frka s menadžerom. Na dan utakmice za ručkom ide od stola do stola i broji koliko je igrača. Ljut je, viče, prijeti da će odgoditi utakmicu. Pašalić je od svog prijatelja, riječkog menadžera Nikše Grabovca, dobio dva igrača.
U Argentini
Do polaska za Argentinu Muzurović još uvijek je bio zvanično selektor. Ne čekajući hoće li selektor potpisati za Adanu ili ne, Mušović je sačinio svoj spisak. I objelodanio ga.
U Argentini sam bio jedini novinar. Neplanirano. Dva dana prije polaska svratio sam do selektora. Umjesto Muzurovića, u njegovoj kancelariji, premda je prikladnije to nazvati sobičkom, zatekao sam bivšeg i budućeg direktora - Mušovića i Pašalića.
Mušović nema puno dvojbi oko sastava. Na klupi su osim rezervnog golmana Tolje, još Hota, Hasančić, Kevrić i Brkić. Dedić je na golu, Edin Ramčić je zadužen za Batistutu, Kapetanović na desnom, a Mujdža na lijevom boku. Ispred Katane je Varešanović, u vezi Demirović, Dodig, Barbarez, a u napadu Salihamidžić i Bolić.
Jedini sam bio tužan kada su se pojavili Brkić i Hasančić. Da je njima, kojim slučajem, avion kasnio barem sat, ja bih vjerovatno sjedio na klupi i u 34. godini bio akter protiv svjetske nogometne velesile.
Igra je bila bolja od rezultata, izgubili smo 5:0. Okolnosti nam nisu išle na ruku. Puno otkaza, sakupljanje igrača do pred sami početak, te snaga gaučosa. Argentincima smo išli na megdan tridesetak dana prije SP-a. Oni su bili u najjačem sastavu.
U porazu smo dobili Sergeja Barbareza, istinskog profesionalca, lidera, sportsku i ljudsku veličinu. U Kordobi je na direktorskoj poziciji debitirao i Ahmed Pašalić. U godinama poslije njega, mijenjat će se selektori, pomoćni treneri, predsjednici, sekretari... Nakon odlaska Mioča i Muzurovića, dolazak Pašalića za direktora bio je stvar tehnike za Pušinu. Upravo će Pašalić, nekoliko godina kasnije, biti najžešći kritizer Jusufa Pušine.
Prvi smo otvorili kvalifikacije. Dočekali smo Farska Ostrva na Koševu. Unaprijed upisana tri boda, koja ćemo teškom mukom izboriti Baljićevim golom iz slobodnjaka. Publika je zviždukom popratila ulazak lopte u mrežu.
Svađa s novinarima
Predigra je bila važnija od utakmice. Bolić je saznao da bi mogao na klupu. Napadača je bilo previše: Kodro, Baljić, Bolić... Zaprijetio je da će odbiti klupu ako ne bude u početnoj postavi.
Mušović se predomislio. Stavio je Bolića. Koji se nije proslavio. Trebao je braniti Pejković, ali se povrijedio, pa je na gol stao Dedić. Ivica Pekić dovezao je Kenana Bećirevića iz Visokog i postavio ga na klupu. Igra sa tri napadača išla je naruku Faranima. Mušović je shvatio da se mora riješiti nekog od napadača, već u narednoj utakmici protiv Estonije.
Na "presici", nakon uknjižena tri boda, kolega Zarif Guhdija sa Kantonalne televizije pita selektora:
"Hoćete li podnijeti ostavku zbog sramne igre i zvižduka?"
Mušović još žešće odgovora.
"Zvižde mi neznalice, a kritikuju me oni koji ne vole ovu zemlju. Osvojili smo tri boda i to je najvažnije..."
Mušović je bezbrižan, jer je startao pobjedom. Ne osvrće se na novinske kritike, na zvižduke sa tribina zbog slabe igre...
Nije bilo vremena za analizu poraza 1:3 od Češke . Niko od "stručnjaka" iz Izvršnog odbora nije imao hrabrosti da potegne pitanje selektorove odgovornosti, niti da sankcioniše neposlušnost pojedinih "zvjezdica" u reprezentaciji. Niti su podržavali, niti kritizirali selektora. Meč sa Litvanijom posljednja je prilika za "vađenje". Mušović ostavlja do tada standardnog Hibića na tribinama.
"Dame" i "privrednici" u Litvaniji
Dolazimo u hotel pun prostitutki. Svi su u hotelu u "talu", recepcioner, konobari, sobarice, šef hotela, taksisti, policajci... Oduševljenje među pojedinim putnicima. U avionu, osim A i mladih reprezentativaca, novinara, bili su i "privrednici", rahmetli Taib Torlaković, Malčo, Fiko Brđanović, koje je predvodio Hamdo Abdić Tigar.
Po dolasku u hotel Mušović se hvata za glavu.
"Pašaliću, gdje si me ovo doveo?"
Direktor sliježe ramenima. U svom stilu tješi Mušovića.
"Ovo je najbolji hotel koji su nam ponudili domaćini."
"Kakvi su drugi ako je ovo najbolji", "grmi" Mušović na direktora.
Igrači se na svakom koraku sudaraju sa Moldavkama, Ukrajinkama, Ruskinjama, koje su napustile svoje punktove i smjestile se kraj recepcije, lifta, šanka, u holu...
Selektor pokušava uspostaviti kakav takav red u hotelu.
"Svi u sobe, nema izlazaka osim na trening", naredio je Mušović.
Navodno su i obroci igračima servirani po sobama. Bila je to kobna greška, jer su dame iz hola preselile u sobe. Niko osim selektora nije mislio na utakmicu.
Veteran Ivanauskas nam je očitao lekciju. Nije pomoglo rano vodstvo i "zakucavanje" Konjića. Padali smo iz greške u grešku. Kad se Braci nije više igralo, isprovociran od svog čuvara, zaradio je crveni karton. Mušović kod 2:2 mijenja "libera" Katanu, uvodi Topića. Baš u tom momentu Ivanauskas pogađa našu mrežu. Za 3:2. U finišu su Litvanci postigli još jedan gol i zaključili meč.
Bila je to večer vremešnog Ivanauskasa. Osim litvanske reprezentacije, profitirale su tamošnje prostitutke. Naši reprezentativci nisu se štedjeli. Nakon večere, svi su se povukli u sobe, za njima i dame. Tek kada su se igrači istrošili, na red su došli novinari. Po znatno nižim cijenama. Srećom, u "novinarskom hotelu" je bio Hamdo Abdić, legendarni Tigar, koji je kao i uvijek bio galantan prema novinarima.
"Samo pokaži rukom koju ćeš, ja plaćam", govorio je Abdić svojim prijateljima novinarima. Neke su novinare doslovce ispod tamošnjih dama izvlačili i vozili na aerodrom, gdje je avion uveliko čekao. U nešto boljem svjetlu Litvaniju će pamtiti novinari Sinanović, Bikić, Teftedarija, Hasić, Krvavac, Mamela...
(Ne)obični sastanak
Po dolasku u Sarajevo, na kafi pored Ekonomije, kolega Topalbećirević i ja nalazimo se sa Mušovićem. Baho se dao u akciju spašavanja selektora.
"Strah me za vaš život. Nemate pojma šta ljudi misle o vama. Ja znam da ste vi dobar čovjek, iskusan i dokazan stručnjak, ali, jednostavno, javnost vas ne voli. Ne znam zašto. Sredit ću da budete gost kod Senada Hadžifejzovića u emisiji Face to Face. Morate se malo svidjeti raji", sugeriše Baho selektoru.
Gostovanje selektora u emisiji kod Bahe i Hadžifejzovića pokazalo se kao pun pogodak. Za njega. Javnosti je pojasnio što hoće, zašto ga kritikuju, ko su "kolovođe puča". Umirio je gnjev javnosti.
Prvih dana 1999. godine, Mušović i Pašalić su ugovorili prijateljski meč sa Maltom. Kući se nije smjelo igrati. Mušović je na Maltu odveo prilično jak sastav sa Salihamidžićem, Konjićem, Halilovićem, Varešanovićem, Dedićem, Kapetanovićem...
Biće to prva akcija Faruka Hadžibegića na putu ka selektorskoj poziciji. Hadžija je bio zajedno sa igračima u hotelu.
"Zar ne smijem biti sa svojom reprezentacijom. Pa ja sam godinama lobirao da naša zemlja postane član FIFA-e i UEFA-e. Zajedno sa Mušovićem, Mirom Poljom, Sašom Vugdalićem... Na Maltu sam došao kao gledalac i prijatelj svoje reprezentacije", diplomatski je pojasnio Hadžibegić svoje prisustvo.
Međutim, kada smo ga zatekli u hotelu, sve nam je bilo jasno. Prevalio sam sa kolegom Bikićem tridesetak kilometara da bih, noć uoči utakmice, osjetio atmosferu u hotelu. Znao sam da će biti "nešto". Uvijek se nešto zbivalo otkako je Mušović selektor. Ruku na srce, najmanje njegovom zaslugom.
Halilović, Konjić, Salihamidžić za jednim stolom. Mulalić, Ihtijarević, Zaimović, Muratović, Nedić, debitanti, za drugim stolom. Što je sa ostalima?
"Imaju sastanak. Sa Farukom Hadžibegićem su Dedić, Kapetanović, Varešanović", čujemo od Halilovića i Konjića.
Mušović nema pojma o sastanku jedne grupe igrača sa Hadžibegićem.
"Ne vjerujem da je to neki zvanični sastanak. I da jeste, šta ima u tome loše? Vjerujem da sjede, pričaju neobavezno", i pored najbolje volje Mušović ne skriva nervozu.
I njemu je jasno da mu se nešto "igra" iza leđa. Ne želi dramatizirati. Pogotovo pred novinarom koji sve piše.
Znao sam da to nije bio običan sastanak. Scenarij je napravljen, uloge podijeljene. Čeka se utakmica. Maltežani pobjeđuju. Josif Ilić, bivši veznjak Vojvodine i selektor Malte, slavi. Svađa naših na terenu, u svlačionici, u avionu... Niko ni sa kim ne priča.
Baho internazionale
Još jedan povratak kući pognute glave. Najsramotniji poraz. Još na Malti, od redakcijskih kolega iz Avaza sam doznao da su neki u Bosni slavili drugi gol i pobjedu Maltežana.
Nakon prespavane noći sa Bahom Topalbećirevićem dogovaram sastanak u hotelu Bosnia. Zovemo Mušovića, Pašalića i tadašnjeg kapitena Konjića. Kako prevladati situaciju. Baho, "ljiljanovac" Bikić i ja do tada jedini smo štitili selektorova nejaka leđa. Dalje se nije moglo. Niko ne govori, Pašalić vrti šanse protiv Malte...
"Da je Muratović pogodio, sve bi danas bilo drugačije..."
Konjić priznaje greške ekipe. Prihvata dio odgovornosti. Mušović, iako najviše napadan, djeluje bezbrižno. Ili mi se čini.
"Ovo je samo prijateljska utakmica. Možda je i bolje da smo izgubili. Što da smo pobijedili, sakrili bi neke slabosti. Sad znam kako dalje", zaključuje Mušović, kao da ne zna da mu je otkucao pješčani sat.
Neugodnu situaciju prekida kolega Topalbećirević.
"Ne možemo više zatvarati oči. Niko više nema strpljenja. Ovo se više ne može gledati. Ti, Muše, trebaš podnijeti ostavku... Evo, nas dvojica ćemo to objasniti kao tvoj "patriotski" čin, da si to uradio radi budućnosti reprezentacije. Nalijepit ćemo igrače, vas ćemo zaštititi ali morate otići", savjetuje Baho.
Istovremeno su skočili i Mušović i Pašalić.
"Ja. Nikad! Nema šanse! Ko ste vi da tako nešto predlažete?! Ja ću ostati, a vidjet ćemo gdje ćete vi biti i za koga ćete raditi! Možda biste vas dvojica mogli otići", zaprijetio je Mušović i ustao sa stola.
Atmosfera mučna. Konjić se preznojava, Pašalić nema riječi. Pokušavam prekinuti razgovor koji se pretvorio u svađu, prijetnje...
"Da se nađemo večeras, neka selektor porazgovara sa predsjednikom. Ostavka je najbolje rješenje. Vjerovatno Muše nije jedini krivac, ali je on na klupi, a rezultati su katastrofalni, igrači bojkotuju pozive... Ovako više ne ide. Mušović će se spasiti ako ode. Bojim se da će morati otići... Nije zaslužio da ga 'pljuje' ko stigne."
Konjić ništa ne priča. Ne snalazi se u ovakvoj situaciji. Nema komentara. Neće protiv selektora.
"Nemam pravo tražiti ničiju ostavku. Moje je da igram. Imaju ljudi koji su zaduženi za politiku Saveza", kaže Konjić.
Pašalić zove Mušovića. Sad je sukob još žešći.
"Vidi, Muše, imam jedan prijedlog. Sve se može završiti na zadovoljstvo svih", u svom će stilu Pašalić, iako ne nudi nikakvo rješenje.
Mušović opet ustaje, s nogu na izlazu vrijeđa dvojicu novinara..
"Zaboli ste mi nož u leđa. Ja sigurno neću otići!"
"Bojim se da hoćete. Imam signal 'odozgo'", reče mu Baho.
Kasnije će se pokazati da je Bahin blef uspio.
Bomba u dnevniku
Pašaliću je jasno da nema primirja. Odlazi sa Mušovićem. Kasnije nas zove telefonom. Traži novi, treći sastanak. Zove na večeru. Umjesto na sastanak sa Pašalićem i Mušovićem, odlazimo kod Pušine. Trebalo je još da pridobijemo Pušinu na svoju stranu.
"Predsjedniče, evo me sa Sinanovićem. Možete nas primiti na pet minuta. Vrlo je važno", najavljuje nas Baho.
Zatičemo Pušinu sa ispruženom nogom u gipsu. Kao da zna razlog naše posjete. Nakon soka, Baho je krenuo sa završnim scenarijem.
"Ja sam sad iz Predsjedništva. Sa najvišeg vrha sam saznao da Mušović mora otići. Ne smijete ga više braniti. Evo, od vas idem na televiziju. Moram nešto reći nakon Dnevnika. Javnost očekuje neke poteze. Nas zanima: jeste li vi još uvijek za Mušovića?"
"Nisam vam ništa rekao, ali Mušović više neće biti selektor!"
Pušina je bio krajnje jasan. Ostavili smo čaše i krenuli ka redakcijama. Baho u televiziju, ja u Avaz. Dok se spuštamo Titovom, čekajući taksi, Baho zove Hadžifejzovića i najavljuje ekskluzivu:
"Senči, imam 'bombu' za Dnevnik!"
U svim novinama, osim u Avazu, osvanula je Mušovićeva izjava: "Neću otići!" U Avazu je stajalo: "Mušović odlazi, Hadžibegić kandidat za selektora."
Tako će i biti. Izvršni je odbor rutinski sproveo u djelo, što smo Pušina, Topalbećirević i ja, mimo Mušovićeve i Pašalićeve želje, pripremili. Izrežirali, preciznije kazano. Izvršni se odbor posuo pepelom. Na prvoj sjednici izglasano je nepovjerenje Mušoviću. Premda su ga isti nešto ranije zdušno podržali. Otvoren je prostor za Faruka Hadžibegića. Njegovim dolaskom vraća se atmosfera iz Muzurovićevog mandata. Drame, pak, ne nedostaje.
(Tekst objavljen u Bh. Danima, Broj 478 - 11.08.2006)