WRONG TURN
Da bi se razumeo film Wrong Turn mora se najpre razumeti Amerika. A potom Holivud.
Površno holivudsko čitanje ovog filma bi nas navelo na pomisao kako je reč o derivatu istrošenog mitosa o teksaškom masakru motornom testerom. Dok su u izvesnim pripovedačkim segmentima takvo poređenje još i može iskoristiti u retoričke svrhe, ono ne stoji na fudamentalnom ideološkom nivou.
Naime, Tobe Hooperovo zgražavanje nad teksaškim provincijalcima vrlo eksplicitno dijagnostikuje u šta se izrodio mit o Teksasu kao jedan od najbitnijih toposa za identitet SAD.
Teksas je, naime, mnogo više od najbogatije američke države i paradigmatičnog lokaliteta u klasičnom vesternu. Rečju, Teksas je za Ameriku ono što je Kosovo za Srbiju. Teksas jednako Alamo, tačka gde se zametak moderne američke države suprotstavio meksičkom kolonijalizmu, učinivši da prelazak reke Rio Grande, koji je nekada desperadosima značio spas, postane prelazak u surovost Trećeg sveta. Teksas je, poput Kosova, konstituisan kao imaginarni prostor, kvintesencija SAD, iako ga danas pretežno naseljavaju upravo Meksikanci…
Na takvom mestu egzistiraju Hooperovi kanibali. Antipatični i deformisani seljaci iz filma Wrong Turn operišu u Virdžiniji koja ima posve drugo značenje.
Američka civilizacija je definisana procesom osvajanja Zapada. Kada je taj proces završen, definisane su dve obale, sa dve precizno oblikovane civilizacije. Središnji deo SAD izgrađen oko reka je ostao večita nepoznanica. I to je predeo od kog se strahuje. Filmski strah vezan za tu oblast seže dublje od klasika poput Deliverance ili Southern Comfort i može se posvedočiti filmovima Bad Day at Black Rock ili Lolly Madonna XXX. Dakle, dok je Texas Chainsaw satira o iskliznuću Amerike u kanibalizam, Wrong Turn je priča o susretu sa Nepoznatim.
Pod rediteljskim pokroviteljstvom Rob Schmidta, ovaj susret biva interpretiran u duhu vrhunski sprovedenog repertoarskog filma. Lepi i fotogenični junaci su dovedeni u arhetipsku (možda nekome stereotipnu) priču izgrađenu na zastoju u putovanju, koje mora biti podmazano krvlju.
Ezoterični klivlendski scenarista Alan McElroy, nekada pero iza Dwight H. Littlovog slikopisa (Halloween 4, Marked For Death) uspeva da uspešno savlada dva bitna pitanja. Uverljivost zaustavljanja u neprijateljskom selu i osmišljavanje situacija koje slede. Rešavanjem ova dva ključna pitanja, McElroy postavlja uverljiv osnov za dešavanje i fotogeničnim glumcima nije potrebno mnogo da ostvare link sa gledaocima.
Međutim, čak ni retko solidna pisana postavka kakvu je ponudio McElroy nije glavni adut filma Wrong Turn.
Najveća snaga ovog filma je u Rob Schmidtovoj ubitačno preciznoj režiji. Scmidt uspeva da stvori tenziju sa hirurškom preciznošću a geografija i inventivnost samih ripper sekvenci podseća na slavne sinove Nightmare on Elm Street serijala – Renny Harlina i Stephen Hopkinsa.
Pored sofistikovanog rediteljskog postupka u kome Schmidt konstruiše ubedljiv filmski jezik, on objavljuje svoje rediteljsko prisustvo usmeravajući naš pogled, koristeći poštene elipse i pravila igre koja su fer. Povrh svega, on donosi i autentično svež pristup filmskoj materiji budući da ne opterećuje film stilskim referencama. Njegove scene imaju žanrovsku pimenost, ali uspevaju da donesu i jedan svež, sirov, pristup na tragu David R. Ellisa (Final Destination 2), gde neke od horor figura radi autor koji nije zasićen žanrovskom mehanikom.
Sve ove pohvale ne znače da Wrong Turn nije propustio neke prilike, međutim u eri kada imamo filmove koji propuste čitav film, filmove bez filma, ovaj mali favorit može biti protumačen kao znak da se nedostatak prolivenih iznutrica može nadoknaditi ispaljivanjem dobrih ideja i pokazivanjem zanatske uvežbanosti.
Dimitrije Vojnov