UZIMANJE ŽIVOTA
Uzimanje života je spadao među retke intrigantne filmove o serijskim ubicama iz najsvežijih berbi. Očekivali smo ga nestrpljivo zbog reditelja Di Džej Karuza. Ali i zbog burne istorije ovog projekta koji je prvobitno trebalo da režira indijski rediteljski guru Tarsem, čiji je debi
Ćelija doneo jedan specifičan, više svež nego zaista inovativan, pristup razorenoj psihi serijskih ubica.Karuzo je prijatno iznenadio svojim debijem Krv i so. Najprijatniji element tog filma je bila režija, premda mislim da je i scenario jedan od boljih svoje vrste. Naročito zato što taj scenario pripada onoj vrsti gde postoji prevelik broj frikova što pojačava zabavu ali i zrači proizvoljnošću. Krv i so je na tom planu igrao na ivici faula, ali se na kraju ispostavio kao dobar i bitan film koji zaslužuje da se ponovo otkrije na video kaseti i DVDu.
Krv i so je posedovao i vrlo prijatnu luzersku auru. Prikazan je u pogrešnom trenutku, sa glumačkom podelom koja u to vreme već nije bila aktuelna; pripadao je prevaziđenom žanru i nekako je delovao vanvremenski. Naročito u poziciji kada je konkurisao visokokonceptualizuovanom rimejku Ringa.
Uzimanje života je gubitnik druge vrste. Karuzo u njemu pravi suprotnu
gresku. Snima film koji je toliko u trendu da je automatski prolazan. Svi
sastojci filma su iskljuičivo specijaltet dana. Naime, Anđelina Džoli je
tipična junakinja filma o lovu na serijskog ubicu (čak i kada njenu ulogu igra
Ešli Džad); Itan Houk ponovo koketira sa mejnstrimom igrajući nekonvencionalnu
ulogu sličnu onoj iz Dana za obuku; genijalni Kifer Saterlend se ponovo
pojavljuje u funkciji gostujuće zvezde, identično kao u Telefonskoj govornici.
Perspektivni scenarista Džo Bokenkamp je napisao adaptaciju romana Majkla Paja.
Problem je u tome sto je adaptacija pogresno koncipirana. Najpre, film ima
oskudan broj likova. Sve kombinacije njihovih međusobnih odnosa su stoga
jednostavne i preokreti se vide unapred.
No, preokreti i iznenađenja nisu jedini potencijalni adut trilera, kome je primarni cilj izazivanje napetosti. Kada je već materijal lišen iznenađenja bolje je bilo da se igra na hičkokovsku varijantu saspensa gde publika zna više od junaka. No, ta vrsta konceptualizacije je ocigledno odbačena te se stepen saznanja izmedju publike i junaka stalno menja. Uzimanje života je jedan od onih filmova koji konstantno lažu gledaoca i ne čudi što ostavlja tako plitak utisak.
Hičkokovska atmosfera se mogla izgraditi da su likovi prodisali, da se prekinulo sa prevelikim sakrivanjem dešavanja (ovo je redak film o serijskom ubici gde vidimo samo jedno ubistvo, sve ostalo je elipsa) kada bi se gradio saspens na bazi gledao
čevog znanja.
Ako je za utehu, Karuzo unosi malo sitnog rediteljskog veza, konsruiše jednu
istinski šokantnu situaciju, i jedan lukav lažni rakord, ali sve ostalo je
rutinski i samo pokazuje da je on stekao veštinu radeći na televiziji, i da ume
ni od cega da napravi nešto što se sa uživanjem gleda. Uzimanje života se
uglavnom tek može gledati, gotovo bez uživanja.
Dimitrije Vojnov