PANIŠER
"Makedonija Film" je početkom devedesetih, za vreme ekspanzije video tržišta, izdala originalnu kasetu sa prvom ekranizacijom Marvelovog stripa "Panišer". Taj film je režirao Mark Goldblat, Džejms Kameronov montažer, ličnost za koju se može reži da je siva eminencija najvećih holivudskih filmova u poslednjih dvadeset godina. Njegovu verziju "Panišera", stripa koji je kod nas prevođen kao “Egzekutor”, tada naprosto nismo umeli da cenimo. Ispostavilo se da Goldblatov "Panišer" sa Dolf Landgrenom stari kao vino, da je sa godinama sve bolji.
Nova ekranizacija stripa nudi tumačenje Džonatana Henslija, nekada scenariste (Umri muški sa osvetom), sada kompletnog autora.
Henslijev film pokušava da od "Panišera" zasnuje filmski serijal i u prvom delu pruža izvornu postavku junaka – priču o detektivu Frenk Keslu kome mafija pobije celu porodicu, posle čega on postaje Panišer, nemilosrdni borac protiv zločina. "Panišer" je zbog svoje svedenosti verovatno i najfilmičniji Marvelov junak, a ekranizaciju pojednostavljuje i činjenica da je reč o heroju koji je čovek, i nije hiperdizajniran, čime se izbegava dosta neuverljiv univerzum junaka u trikoima.
Budući da prošlost i gnev Frenka Kesla ne odstupaju mnogo od sižea svakog drugog B-filma, Hensli nema strukturalne tegobe, poput svojih saboraca kojima je znatno otežan rad na drugim ekranizacijama stripova. Ipak, on pada na planu same intonacije filma. Pre svega u odnosu na adute stripa. Čini se da je njegov "Panišer" zakasnio koju godinu jer ga još uvek trese cenzorska groznica koja je zalečena filmovima "Loši momci 2" i "Kill Bill". Naprosto, ofilmotvorenje Panišerova osvete nema smisla ako se ne vide detalji kuda odlaze ispaljeni meci.
Hensli se, naizgled, trudi da prikaže najsvežiju reviziju štampanog "Panišera" koju je izvršio Gart Enis, u pokušaju da uvede ovaj serijal u prvu ligu "novog stripa", sa kvalitetnim i radikalnijim pisanjem koje usložnjava poslovično jednostavnu psihu popularnih heroja. U Enisovoj interpretaciji, Kesl postaje nešto više od banalnog osvetnika, njegovi međuljudski odnosi su kompleksniji, dok su negativci bizarniji i suroviji nego ikada pre. Možda i najveće dostignuće reformisanog stripa je Panišerov gnev prema ostalim Marvelovim superherojima koji uprkos svojim moćima nisu uspeli da mu spasu porodicu. Danas je, dakle, stripovski Panišer uzbudljiv, opor i crnohumoran osvetnik. Nažalost, od potentne Enisove invencije ostaje samo kostur, nekoliko suvišnih junaka i praznine koje nisu napunjene prljavim humorom i neopisivim nasiljem.
Ako se ovaj zbir grešaka pre snimanja dopuni odabirom Tomasa Džejna (Četvrtak, Duboko plavo more) za glavnu ulogu, angažovanjem glumca kome jedino ne priliči lik nemilosrdnog osvetnika što Frenk Kesl pak jedino i jeste – gubimo čak i poslednju nadu da zbivanje ispred kamere potre sve greške iza.
Glazuru na nabacanim, upropašćenim i potrošenim dragocenostima polira Henslijeva hipnotički monotona i ravna režija u kojoj čak ni pucnji ne mogu da razdvoje akcionu od dijaloške scene. Režija akcionog filma ili zavodi ili siluje gledaoca. Henslijeva režija anestezira.
Kada se ljubitelj filma, ili stripa, probudi iz Henslijeve anestetzije, teško razabira sve detalje ove noćne more. Dominira osećanje da je "Panišer", nažalost, propustio istorijsku priliku da se jedan od najpopularnijih stripova adekvatno ofilmotvori u eri koja mu pogoduje. Ta bolna promašenost u širem, konceptualnom i pop-kulturnom smislu čak i prikriva koliki je pobačaj sam Henslijev film.
Dimitrije Vojnov