TEKSAŠKI MASAKR MOTORNOM TESTEROM
2004. godina je tridesetogodišnjica premijere Toub Huperovog klasika »Teksaški masakr motornom testerom«. Od 1974. se mnogo toga promenilo. Ovaj naslov je i dalje ostao noćna mora roditelja koji zabranjuju deci da gledaju horore. Ovaj naslov i dalje služi protivnicima američkog šund-filma kao krunski dokaz besmislenosti i vulgarnosti horor filmova. Naročito kod nas gde svi naslovi od tri i više reči izazivaju podsmeh.
Međutim, Huperov izvornik je neprevaziđeno remek-delo, cigla koja je razbila šoferšajbnu američkog horora, a još više niskobudžetnog filma, i pustila da uđe svež vazduh u taj putujući cirkus koji se stalno guši. Godine koje su prošle su pokazale da Huperov film stari na najbolji mogući način te danas čak i glavnotokovski kritičari ne mogu zaobići ovaj film kao kamen međaš američkog bioskopa.
Prošle jeseni je prikazan rimejk »Teksaškog masakra«. Producirao ga je Majkl Bej, reditelj koji je iz statusa nepodnošljivog proizvođača spotovskog šminkerskog spektakla, letos izrastao u punokrvnog autora potpisavši ingeniozni hit »Loši momci 2« ,u kome je tinejdžerska zabava ponovo postala prljava i neodgovorna. Režirao ga je Markus Nispel, nemački reditelj spotova koji je kod nas izgradio kult zbog svoje saradnje sa slavnom grupom Rammstein. Dobar glas je podvukao beskompromisnim stavom prema producentima Švarcenegerovog spektakla »Poslednji dani«, radi koga je i otpušten sa projekta.
Činilo se da ova dvojica mezimaca ne mogu pogrešiti. Da njihov film možda neće imati provokativnost i unikatnost originala ali da će bar ispoštovati mehaniku Huperove strave. Nažalost, rimejk je promašaj. Ali, na svu sreću promašenost ovog filma varira u odnosu na očekivanja gledalaca.
Markus Nispel, pravi prvu grešku kada se u rimejku pretvara da pravi izvorni film. Samo je 1974. publika mogla biti iznenađena surovošću incestuoznih teksaških kanibala. 2003. je došla da ih vidi kako su i šta rade.
Umesto isporuke gradiva, Nispel se pravi da snima nov i šokantan film, te bezmalo preuzima strukturu originala. No, kada se nađe na Huperovom terenu, on pokazuje da zapravo, nema šta da nam ponudi. Njegov rimejk nije ni napet, ni bizaran, ni satiričan, ni nasilan kao original. I na sve te nedostatke dodaje još i knjiški hepiend čije čitanje nudi beskrajan broj značenja od kojih je, plašim se, ono prvo, o kompromitovanju izvorne ideje, najtačnije. Huperov film se završava beskrajnim vriskom izbezumljene žrtve. Nispelov film se završava hepiendom jer njegovi likovi i nisu prošli ništa do te mere šokantno. Čak ima prostora i za mali konceptualni vic pred špicu.
Ključni problem filma, međutim, ne postoji ni ispred ni iza kamere već unutar nje same. Naime, Nispel je u film uneo svoj sistem kadriranja (iako je za direktora fotografije angažovao čoveka koji je slikao i original). I proizveo je film sačinjen od kadrova iz reklama, izašlih iz svesti reditelja izvežbanog da u par sekundi kaže puno. Budući da filmski kadrovi traju duže, ovako pronicljiva kamera dodatno razotkriva svu ispraznost radnje i junaka. Sat i po njegovog »Teksaškog masakra« je bilo dovoljno da razruši brižljivo građen imidž i da nas podseti da je pored čuvenih Rammstein spotova radio i za Dženet Džekson i za L'Oreal.
Bolji obrt od filma ima čak i ova kritika. Gore sam napisao šta ovaj film jeste. Međutim, tehničko savršenstvo zvuka i bioskopske projekcije omogućuje da se svi ovi nedostaci prikriju pred gledaocem. Štaviše, pod uslovom da vam Huperov naslov ništa ne znači, »Teksaški masakr« može biti relativno zabavan. Konačno, distributeri nam jako retko pružaju priliku da gledamo ovako oštar horor na velikom ekranu. Mislim da bi trebalo iskoristiti priliku da se podrži uvoz ovakvih filmova. Ako vas izneveravanje Hupera baš izbezumljuje, barem kupite kartu a ne ulazite u salu.
Dimitrije Vojnov