Osvojiti brdo

Osvojiti brdo

Uspon je bio dug čitavih 5400 m i počinjao je opakom uzbrdicom, asfaltiranom, da bi se nakon 800 m malo ublažila, nije više bila toliko strma, ali i dalje teška, zamorna. Sa završetkom asfaltirane ceste, prelazilo se na šumski put, strmiji nego sama cesta, ali je put imao tu prednost što je bio u sjeni, šuma ga okruživala, hladovina vladala ljeti, a zimi visoki borovi umanjivali žestoku snagu bure. Bilo je prekrasno trčati tom stazom, opuštajuće: često bi usamljeni trkač ili šetač ugledao vjevericu, a ni lisice nisu bile rijetkost. Na jednoj posebno opakoj nizbrdici, Robi se jednog ljetnog dana umalo zabio u jednu šumsku obitelj: jelena, srnu i njihovo lane. Jedan su se kratak, zamrznuti trenutak u vječnosti vrućeg dana zapanjeno gledali, a onda je jelen frknuo, sunuo u zrak i nestao u okolnom žbunju, a za njim ženka i njeno mlado.

To je bila svakodnevna Robijeva staza za treniranje i velika mu je želja bila pretrčati čitavu uzbrdicu, a da ni jednom ne mora stati i pohlepno grabiti zrak, koji bi mu obično nestao u podnožju posljednje 300-to metarske uzbrdice. Bile su tri dionice uzbrdice: prva je vodila cestom do streljane, na kojoj su često odjekivali pucnjevi i remetili mir okolne šume. Druga je dionica vodila šumskom stazom do starog groblja i treća, posljednja, od starog groblja do vrha brda. Ta je bila najteža, jako i opasno strma, zahtijevala je od trkača svu vještinu: znala je biti skliska od kiša, bila je uska svega tridesetak centimetara i lako se padalo na njoj. Uz sami rub uske staze rasla su visoka stabla i u slučaju gubitka ravnoteže, lako se udaralo u njih. Volio je taj dio, posljednji napor, kad svaki mišić boli, podrhtava, a on zna da ga na vrhu brda očekuje oduševljenje uspjeha. Adrenalin skače, endorfini mu u mozgu luduju, a on uživa, uživa…

Na vrhuncu brda je bila divna šljunčana staza duga oko kilometar, stvorena za treniranje i uživanje, sa nje je pucao prekrasan vidik: sa jedne su se strane protezala brda, a sa druge plavilo more i crnili otoci. Poznavao je svaki djelić pored kojeg je protrčao i volio svaki taj djelić.

Bila je nedjelja, toplo, kraj ljeta, kad je Robi prikupio svu svoju snagu i svu svoju volju i zapeo uz prvu dionicu, odlučan u namjeri ovaj put uspjeti. Trčao je sa oko 70% snage, štedeći se za treću dionicu. Kad je stigao do streljane, ostavio asfalt i proklete automobile koji su ga ometali i tjerali na opreznost, pretrči preko ceste i odjednom se nađe u šumi, zelenilu, automobili i njihov smrad je nestao, a miris borovine zapahnuo mu pluća. Zahvalno je udisao ljekoviti zrak i malo povećao brzinu: znao je da to može sebi priuštiti, osjećao je to u kvadricepsima koji su morali podnijeti najteži teret osvajanja brda. Vijugao je stazom i bez nekih većih teškoća stigao do treće i posljednje, najteže dionice. Duboko je udahnuo, odlučno pogurio ramena, položaj bika u napadu, i jurnuo još brže po klizavom terenu. Osjećao je bol u grudima, ali i ushit, smiješio se sa grčem na licu: cilj se približavao i znao je da je pobjednik.

Posljednjih je 150 m naprosto preletio i stupivši na proplanak zaplesao ples radosti: podigao je ruke u zrak, kao da želi obuhvatiti čitavo nebo, zabacio glavu i vrisnuo prema nebu:

- Nikad neću umrijeti!!!

Okrenuvši se oko sebe, iznenađen shvati da nije sam: još se netko nalazio tu, pored njega, ni pet metara udaljeni, zavaljeni u zelenilu dvoje je mladih vodilo ljubav, bili su potpuno goli i zabezeknuto su i ukočeno buljili u njega; tijela im se presijavala od znoja koje je palilo večernje sunce.

- Ufffffffffffffff - prostenjao je Robi, naglo se okrenuo i stuštio niz stazu velikom brzinom.

Sredivši misli nakon kratke panike, počeo se smijati, trčao je i smijao se, smijao...Nije se mogao prestati smijati: mislio je kako je stekao najpoželjnije svjedoke u svom osvajanju brda. On je nakon napornog treniranja osvojio brdo, a onaj je mladić osvojio djevojku: obojica mogu biti zadovoljni, svatko na svoj način. Započeli su nedjeljno jutro na najbolji mogući način: slaveći ljudsko tijelo!