Nataliin blog
Predodređeno
joj je bilo: opomene su stizale, sakrivene, ali bile su tu i mogla je naslutiti
da se nešto neobično događa. Nije željela naslutiti, bila je prava istina:
Natalia je, poput većine ljudi, voljela lagati samu sebe! Uljepšavati u mislima
svoju okolinu, svoje doživljaje. I sebe. Bezazleno maštanje, pomislili bi, dok
bi je gledali onako zanesenu, kako stoji pored školske ploče i predaje,
besprijekorno obučena, sa stilom, ali ne napadno, sa vrlo malo šminke na licu.
Poželjna, dostojanstvena.
Sa svojih
dvadeset i četiri godine, djelovala je vrlo mlado, kao da ima šesnaest a opet,
u svakom se njenom pokretu ogledala zrelost, iskustvo. Nešto iskonskog je
izviralo iz nje. Činilo je upadljivom. To je izluđivalo njeno okolinu:
naslućivali su tajnu, a nisu je mogli otkriti.
- U čemu je
tvoja tajna? - upitao ju je jednom njen kolega, učitelj, dok su zajedno
prolazili školskim hodnikom, svatko na putu u svoju učionicu.
- Nije mi
jasno na što misliš - odgovorila je Natalia i bezazleno ga pogledala nebeski
plavim očima. - Nikakve tajne nemam!
- Ne vjerujem
ti ni riječi! - rekao je on, kratko klimnuo i nestao u učionici, ostavljajući
je samu u hodniku.
Mislila je o
njegovim riječima, polaskana što budi zanimanje kod takvih muškaraca, i sa
strahom: ne želi biti razotkrivena! Bila je to jedna od opomena preko koje je
olako prešla, možda suviše olako. Osjećala se nadmoćno, dok je sama stajala u
hodniku, u naglo utihloj školskoj zgradi. I tu, u hodniku, dok je zaranjala u
dubinu svoje duše, neometana i u tišini, odluči večeras, istog trena kad se
vrati u stan, početi voditi dnevnik! Ne, ima bolju ideju! Otvoriti će blog i
pisati ga svakodnevno! Ono što ne može reći nikome živom, povjeriti će
ravnodušnom stroju. Stroj joj neće odobravati, ali je neće ni osuđivati. Stroj
je ravnodušan, svejedno mu je. Upravo zbog toga će mu se povjeriti: zna da neće
naići na osudu. Nije joj potrebno licemjerstvo okoline. Prezire malograđane. A to
što će nepoznati dobiti uvid u njen skriveni život, još skrivenije
misli...pa...baš je briga! To su nepoznati, koji nemaju utjecaj na njen život,
pogotovo ne na...
Ostavljajući
misao da visi u hodniku, Natalia odlučno zakorači u učionicu i oštrim pogledom
umiri žamor i komešanje svojih mladih učenika.
Kompjuter
tiho zuji, umirujuće je poziva na pisanje. Natalia sjedni i zuri u blješteći
monitor i ne može napisati ništa. Baš ništa!
A htjela bi
pisati o sebi, o tome koliko voli život, a u životu najviše… seks! Sa smiješkom
se sjeća posljednjeg valjanja sa Adamom i dok misli na njega, na njegovo mlado,
mršavo i vraški izdržljivo tijelo, ruka joj bez razmišljanja, to je jače od
nje, klizne pod kuću svilenu haljinu, u gaćice. Za čas se popne na valoviti
vrhunac uživanja: čvrsto joj se tijelo napne, zadrhti, usne iskrive, a tihi
jecaj bolnog zadovoljstva otme joj se sa usana.
I odjednom
zna o čemu će pisat i prsti joj pomamno lete tastaturom, dok piše o svojim
učenicima, kudi njihovu neozbiljnost, ljuti se na njihovo neznanje, hvali
ponekog...piše sve ono što nije namjeravala pisati, a ono, zbog čega je i
otvorila blog, ni ne spominje. Odluči: njen skriveni život ostati će za sve i
dalje skriven. Bolje je tako! Neke se stvari ne smiju izgovoriti, zauvijek
moraju ostati neizrečene. Bolje je tako, za svih. Kako da piše o Adamu? Nitko je ne bi shvatio,
osjeća to. Kako im reći, da su joj, kad ga je prvi put vidjela...
...prije tri
godine, koljena zadrhtala, postala mekana, umalo da ne padne. Sva se izbezumila,
ovlažila istog trena. Stoji iza tog dečka, jer zbilja je dečko, svega mu je
šesnaest, njoj je dvadeset i jedna i prvi se put osjeća živom, istinski živom.
Puca od života. Iskri svakom svojom porom. Nikada još nije takvog što osjetila.
Znala je: mora ga imati! Mora voditi ljubav sa njim! Mora!
Majka Adamova
molila ju je da ga podučava matematici: bili su susjedi, stanovali u istoj
ulici. Adam bi uvijek na vrijeme dolazio u stan njenih roditelja i odmah bi
odlazili, zatvarali se u Nataliinoj sobi,
a svaki bi put rekla da sve moli da ih ne uznemiruju. Nisu ih uznemirivali i
kad je Natalia shvatila, kako im nitko neće ni pokušati banuti u sobu, uzela je
stvar u svoje ruke. Plan joj se porodio u crvenokosoj glavi sam od sebe, bez
njenog htijenja, bez napora: odjednom je bio tu.
Adam je došao
točno, kao i uvijek, skinuo jaknu i sjeo na svoje uobičajeno mjesto. Natalia
postupi neuobičajeno: priđe hitro vratima i dva puta okrene ključ u njima.
Zaključani su. Odvojeni od ostatka svijeta. Osjeća napetost u bedrima i početak
vlaženja. Raduje se nadolazećim trenucima, naslućuje njihovu nasladu i radost u
njoj raste, raste…
Adam je gleda
u čudu, zuri u nju svojim crnim očima, uplašeno, uplašeno...Natalia ne
odustaje: nemarno, kao da to radi svaki dan, počne svlačiti maju i brzo
iskorači iz traperica, pa samo u crvenim, za to poslijepodne pažljivo izabranim
gaćicama, za trenutak zastane ispred uplašenog dečka. Grudi joj strše,
bradavice se već ukrutile. Izazovno bodu zrak, ponosne u svojoj ljepoti.
Adam ukočeno
sjedi i ne odvaja pogled od njenih bradavica, koje željno čekaju na toplinu
njegovih usana. Ne oklijevajući, Natalia jednim potezom svlači crvene gaćice i
Adamov pogled mijenja smjer. Ne može odvojiti pogled od njenog međunožja,
crvenog, ne crnog, plamenog, kao što je vatrena njena kosa i njena želja.
Natalia dobro vidi što se sa njim događa i osjeća uzbuđenje i još veću radost.
Prilazi mu dugim i mačjim hodom i polaže ruku na njegovu nabreklu muškost.
Meko, a opet čvrsto, odlučno. I gleda ga ravno u oči. Dečko jekne, rumenilo ga
oblije, a pogled srama zablista mu u očima. Nastoji suzbiti nekontroliranu
drhtavicu, slatku drhtavicu, ali ne uspijeva i obara glavu. Čak mu je i
zatiljak posramljen. Govori o njegovom neiskustvu, nevinosti, a to Nataliu baca
u ekstazu. Biti će mu prva: biti će mu učiteljica! Podučavati će ga o onome što
najbolje zna i najviše voli, o onome što dobro zna: o užitku.
- Ne brini -
meko mu šapuće Natalia. - Za čas ćeš biti ko nov. Ništa ne brini. I nemoj se
stidjeti!
Govori mu i dalje tiho, umirujuće, a prsti joj
lete preko njegovog čvrstog i mršavog tijela, nježno ga svlačeći. Golog,
uzdrhtalog, posramljenog, ali i sa željom koja se već ponovo počela buditi u
njemu, vodi ga do svog uskog djevojačkog kreveta. Polegnu na krevet čvrsto
pripijeni jedno uz drugo i...
...Kucanje na
vratima, uobičajeni znak da je večera na stolu, odzvanja drveno, glasno i
nenadano: Natalia prestaje sanjariti. Baci još jedan pogled na upravo započeti
blog, pa zadovoljna onim što je napisala, jer sasvim je sakrila svoju pravu
prirodu, nije ju dala ni naslutiti, zadovoljna i svojim sjećanjima, posegne za
mobitelom i utipka Adamov broj. Blog je bio suhoparni izvještaj o njenim
učenicima. Dok čeka da se Adam javi, licem joj preleti osmjeh nadmoći. Oči joj
zelene bljesnu, kad začuje Adamov glas.
- Dođi
večeras. - reče mu promuklo. - Želim te jebati!
- Ta su
vremena prošla - odgovori Adam i glasno se nasmije, pa doda obijesno: - Već
poduže vrijeme ja tebe jebem! Zar to još nisi shvatila? Ja TEBE jebem!
- I radiš to
jebeno dobro - promuklo će ona.
- Kad dolazi
od tebe - uzvrati on - onda je to zbilja kompliment.
Seks sa
Adamom je postajao svakog dana sve uzbudljiviji. Pisanje bloga sve monotonije.
Traje to već četiri mjeseca. Seks uzbudljiv, raznovrstan. Blog dosadan, bez
mašte. A onda, iznenada, uvijek je
iznenada, iznenađenje joj uzburka svaku emociju, svaki živac.
Ispred nje je
prazna večer: Adam je odsutan iz grada i već joj nedostaje, a nema ga samo dva dana.
Shvaća da je postala ovisna o njihovim burnim susretima. I osjeća dosadu, koju
ne zna razbiti.
Ne znajući
što raditi, Natalia sjeda ispred kompjutera: napisati će još jedan dosadni i
glupi post o školi. Tek toliko da vrijeme prođe, da joj misli skrenu sa
užarenog… Pali cigaretu dok čeka da se njen blog pojavi na monitoru. Evo ga, tu
je, ali...Gleda sa nevjericom i odmahuje glavom. To je nemoguće! Ovo ne može
biti! Nikako! Ovo se ne događa!
Tu ispred
nje, na crvenoj pozadini njenog bloga, napisani su njeni seksualni susreti sa
Adamom, svaki pojedini u posljednjih četiri mjeseca, od dana kad je počela
pisati blog. Sa svim pikantnim detaljima! I onim najintimnijim! Kako je to
moguće? Ništa nije ostalo nedorečeno: blog ju je sasvim razotkrio, pokazao
čitavu njenu požudnu golotinju. Događa li se to? Evo, ove vruće riječi, koje mu
je govorila za...Sanja li možda? Ovo je opis onog poslijepodneva uz crno pivo,
kad nisu prestali razgovarati čak ni za vrijeme vođenja ljubavi...Bože moj, pa
kad sam to napisala? Uopće se ne sjećam da...Sanjam li? Jesam li bolesna?
Događa li se ovo? Je li ...Pitanja naviru i ostaju bez odgovora.
Natalia
počinje čitati komentare. Svi je hvale zbog njene iskrenosti, hrabrosti,
otvorenosti, a ona nije ni prvo, ni drugo, ni treće. Sve je pokušala sakriti,
sačuvati samo za sebe, ali blog, taj vražji blog, izdao ju je! Pobunio se
protiv njene neiskrenosti i odlučio je kazniti, razgolititi, svima dati na uvid
njenu maštu i misli. Kad bi barem mogla umrijeti! Može li je blog ubiti? Sad je
već uvjerena u njegovu svemoć i počinje osjećati strah.
Bijesnim
pokretima miša, počne šarati po blogu, briše, briše, briše...sve će izbrisati,
ni traga neće ostaviti, nestati će i više nikada, nikada neće pisati ni blog ni
bilo kakav drugi oblik dnevnika. Nikada više!
Izbrisavši
sve, zadovoljno uzdahne i isključi kompjuter. I na njemu će malo manje visjeti!
Samo onoliko koliko joj posao zahtijeva. Kakav jezoviti događaj! Sve se u njoj
zaledilo.
Tiho,
pažljivo, uđe u stan, pazeći da bude sasvim nečujna. Šest je sati ujutro,
ukućani joj spavaju, a ona je razbuđena, budnija ne može biti. Zna da ne može
još spavati. Potrebno joj je srediti uskovitlane misli, uskovitlane osjećaje.
Adam se
vratio. Sačekala ga je na autobusnoj stanici, pa su, ne gubeći ni trenutka,
odjurili krevet. Imala je prijateljičin stan na raspolaganju i u njega je
odvela svog mladog ljubavnika. Pobrinula se da im stan bude čitavu noć na
raspolaganju, odnijela u njega piće, crno vino, svijeće…
Kakav je to
susret bio, misli Natalia, svlačeći odjeću. Sva miriše na seks, na divlji seks,
čistu požudu...kako samo voli taj miris. Na golo tijelo navuče pidžamu, toplu,
ugodnu, pa sjedne ispred kompjutera. Ne može spavati, pa...
Istog trena,
čim se spojila na mrežu svih mrežu, njen crveni blog iskoči i udari je u lice.
Zuri u njega i ne vjeruje da vidi ono što vidi.
Ono što je
izbrisala prije nekoliko dana ( sigurna je u to, pa nije luda, sigurna je!!! )
ponovo je tu, napisano jasnim crnim slovima na crvenoj podlozi koju je izabrala
za svoj blog. I ova je večer tu, opisana detaljno: svaki je uzdah tu, svaka
riječ, sve je zabilježeno i svi mogu čitati.
Njen tajni
život, postaje javni i ona tu ne može ništa. Više nije čuvar svojih tajni: blog
ih izdaje svima!
Copyright ©
2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora.