Smetnja
Anji su ti
dragocjeni sati samoće uvijek najviše bili dragi. Najcjenjeniji! Ustati ujutro,
slušati glazbu koja potiho ispunjava toplu i sunčanu dnevnu sobu, pijuckati
kavu, prelistavati novine i, sa visine petog kata, bacati znatiželjne poglede
na more, plavo, osunčano, bliješteće. Nikad joj nije dosadilo gledati u tu
ljepotu! Ogrnuta kućnom svilenom haljinom, ispod koje je imala samo gaćice,
lijeno je uživala u jutru, uživala u spoznaji da joj čitavo jutro stoji na raspolaganju. Samo za
nju. Prava raskoš! Rijetka raskoš! Nema Radomira, njenog muža: vraća se tek oko
pet poslijepodne. Nije joj rekao gdje odlazi, a nju nije previše ni zanimalo.
Znala je da je radoholičar i da je sretan dok juri gradom i sklapa poslove,
nova poznanstva, kupuje, prodaje...Ona više voli mir, početi dan opušteno, uz
kavu, sama sa svojim mislima. Ali nismo svi isti…
U trenutku
dok je okretala šuštave stranice novina, tražeći crnu kroniku, prodorna
zvonjava telefona naruši njen mir. Anja podigne smeđe obrve i pogleda na sat:
devet i petnaest! Tko li može biti ovako rano? Ispruži ruku i podigne
telefonsku slušalicu.
- Halo? -
reče tiho.
- Ljepotice!
- začuje mrski joj glas i čarolija dokonog jutra raspline se sa hladnim
vjetrovima jeze. - Misliš li na svog Leona?
- Rekla sam
ti da je gotovo! - reče Anja uzbuđeno. - Zašto to ne prihvatiš? Što je bilo,
bilo je! Ali sada je gotovo, Leone! Gotovo je! Što prije to shvatiš, biti će
bolje!
- Za koga
bolje? - podrugljivo je upita.
- Za svih!
Gotovo je! Gotovo!!!
- Ništa nije
gotovo! - Do sada podrugljiv glas odjednom postane hladan, oštar. - Bit će
gotovo kad ja kažem da je gotovo! Jasno? Ako se ne nacrtaš u mojoj gajbi za dva
sata i ne zadovoljiš me dobrom ševom...
Anja zaustavi
dah: znala je što slijedi, a upola se nadala da do toga neće doći. Ali je
došlo...Koga ona zavarava? Zašto laže samu sebe? Neće ovo samo tako prestati!
- Sve ću reći
onom glupanu, tvom mužu! - zaprijeti Leon. - Biraj! Dolaziš u podne ili...ne
moram ti crtati, zar ne? Toliko glupa sigurno nisi! Ili jesi?
Anja ne
odgovori: nije bilo potrebno, jer slušalica se sa druge strane spustila.
Požudno udahnuvši zrak, jer zadržavala je dah za vrijeme čitavog razgovora, a
da toga nije bila svjesna, Anja ustane nervoznim pokretima tijela. Lagano je
podrhtavala.
"Klopka", pomisli hodajući prema kupaonici. "Nalazim se u
klopci! Ako mu popustim...nikad kraja tome! Ako ne..." Zatrese glavom,
smeđa joj kosa zaigra: ne usuđuje se ni misliti na to.
Leon, visok,
širokih ramena, plave kose tu i tamo prošarane sjedinama, što mu davalo još
veći šarm, odlučna lica i sivih prodornih očiju, spusti slušalicu, pa sa
osmjehom na opaljenom licu izađe iz pošte, odakle je telefonirao. Prošli je
mjesec navršio četrdeset i sedam godina, ali se svima činilo da je deset godina
mlađi. Pazio je na svoje atletsko tijelo, redovito vježbao i kondicija mu bila
na visokom nivou. Kretao se brzo i elastično i bio je svjestan toga da ga žene
rado gledaju. Uživao je u tome.
Živio je od
nezadovoljnih žena. Većinom. Ali i od mnogih drugih mutnih "poslova".
Nikad u svom životu nije radio u klasičnom smislu te riječi: uvijek se
"snalazio", kako je on to sam govorio. To njegovo
"snalaženje" i nije bilo tako loše, ali mu se nekoliko puta obilo o
glavu, pa je sa one strane rešetaka proveo ukupno sedam godina. Očvrsnuo je u
zatvoru, postao tvrd, beskrupulozan, što su mnoge žene osjetile na vlastitoj
koži, pogrešno umislivši da Leonova čvrstina odaje muškost, pravog muškarca.
Zavodnik u
pravom smislu riječi i veliki šarmer, kad je želio to biti, vrlo je lako
zavađao žene. Ponosio se svojim umijećem, svojim načinom života i nije ni
pomišljao o etičkoj strani svega toga. Etika mu bila nepoznati pojam. Svijet je
za njega bio divljina koju su nastanjivale dvije vrste: lovci i lovina! On je
bio lovac i ostati će to kraja! Uzbuđivalo ga hodanje po opasnosti.
Ovo sa Anjom,
mislio je često, kao da su mu se bogovi smilovali i poslali mu je serviranu.
Upoznao ju jednog ljetnog poslijepodneva, dok je tužno zurila u ništa,
ispijajući hladno piće na terasi kafića. Odmah je shvatio, vidjevši je onako
usamljenu u svojoj tuzi, da je muž zapostavlja, ne primjećuje. Nanjušio je
lovinu i sa zadovoljstvom se bacio na plijen. Vrlo ju je brzo uspio navesti da
govori o sebi: kao i sve nezadovoljne žene i Anja je žudila sa pažljivim
slušateljima. Shvatio je da joj je muž bogat, da zarađuje basnoslovno, kako se
Leonu činilo, koji nikad nije imao sigurnih prihoda, pogotovo ne stalnih, pa je
već pri prvom susretu počeo smišljati kako da i on sam izvuče neku korist iz
svega toga.
Sjedajući za
upravljač svog golfa i vozeći polako i pažljivo, nije mu potrebno privlačiti
pažnju policije na sebe, prema svom stanu, Leon se radovao susretu sa Anjom,
susretu za kojeg nije ni malo sumnjao da će se dogoditi. Već će ona doći, bio
je siguran! Uživao je u moći koju je imao nad njom! Doći će! Ne može drugačije!
Doći će! Takve uvijek dolaze!
Anja parkira
na uobičajenom mjestu, malo podalje od Leonovog stana. Nikada nije parkirala u
blizini njegovog stana: voljela je prohodati stotinu metara, u mislima se
pripremiti na susret. Ostane sjediti za upravljačem: petnaest je do dvanaest i
još ima malo vremena za sebe. Paleći nervozno cigaretu, zapita se po tko zna
koji put, zašto je bila tako velika glupača!? Potpuno se otvorila toj svinji,
slatkorječivom gadu, koji je sada nemilosrdno iskorištava, prisiljavajući je na
seksualne odnose, neželjene i odvratne. Ponižavajuće! Muze novac od nje! Baš
muze! Ko da je krava-muzara! Odjednom joj sine: pa on me sigurno takvom i
doživljava! Crveni val stida navre joj u obraze.
U početku
nije bilo tako! Bili su to strastveni trenuci, provedeni u Leonovom stanu, puni
žudnje koju su bjesomučno i sa velikom glađu utažavali. Privukla ju je njegova
zrelost, snažno privukla. Činio joj se pravim i zrelim i potpunim muškarcem i
nije joj ni malo smetalo, što je sa svojih četrdeset i sedam bio pune dvadeset
i dvije godine stariji od nje. Godine između njih ništa joj nisu značile! Bio
je najbolji muškarac u njenom životu, koji je jedini sasvim upoznao njeno
tijelo. I naučio ga zadovoljavati. Bio je mužjak, snažan i nezasitan mužjak sa
tijelom mladoga boga! Boga u punoj snazi, koju je stavio njoj na raspolaganje!
Njegovu je požudu smatrala ljubavlju. Mislila je da se nalazi u raju!
Raj se počeo
pretvarati u pakao nakon njihovog tromjesečnog druženja. Postao je drzak, Leon,
i nije znala kako se postaviti prema tome.
- Bi li mi
mogla pomoći? - upitao ju je jednog poslijepodneva.
- Reci kako -
ponukala ga je: željela mu je ugoditi.
Ležali su
goli na krevetu u njegovoj spavaćoj sobi, divno hladovitoj, dok je vani sunce
žarilo. Vodili su neprekidno ljubav preko dva sata! Znala je to sigurno, jer
pogledala je na sat prije početka i nakon svršetka ljubavne igre. Uvijek ju je
iznova čudila njegova seksualna izdržljivost! Ali kako ju je voljela!
Ratko...pa, on je u tim stvarima bio i više nego brz! Deset minuta bilo je
nedostižno za njega! Uvijek bi poslije toga bila gladna, bijesna,
razočarana...ostajala nemirno ležati na leđima, pogledom širom otvorenih očiju
u strop. Gladna! Nezadovoljena! Sa Leonom bi nakon vođenja ljubavi osjećala
mir, zadovoljstvo, potpuno ispunjenje. I zato se radovala što od nje traži
pomoć: makar na taj način, pokazati će mu da cijeni njegovu pažnju.
- Upao sam u
neke dugove - rekao je Leon podigavši se na lijevi lakat i nagnuvši se nad
njom. - Ako ne vratim do...
- Koliko? -
upitala je ona prekidajući ga.
Rekao joj je.
Lecnula se zbog visine svote, ali nije povukla riječ. Sutradan mu je donijela
novac u bijeloj omotnici, nemarno ga stavila na noćni ormarić pored kreveta, ni
jednom riječju ne spomenuvši ga. Nije ni on.
Tako je
počelo! I, što je bilo strašno, nastavilo se! I postalo običaj i to je bilo
najgore u najgorem! Leon je, zahvaljujući njenom dugom jeziku ( svjesna je toga
) savršeno dobro poznavao financijske mogućnosti njenog muža. I tražio,
neprestano zahtijevao još, još...Postao je nezasitan, a ona nije znala kako mu
se oduprijeti, kako prekinuti prljavu igru.
- Moram naći
snage i ovo prekinuti! - odlučno i glasno samoj sebi reče Anja, izađe iz kola,
zaključa ih i minutu prije podne krene prema Leonovom stanu, prema još jednom
neželjenom seksualnom susretu.
- Potpišite
ovdje - reče Radomir i pruži papire sugovorniku.
Gleda kako proćelavi muškarac potpisuje
kupoprodajni ugovor i osjeća ponos: još je jedan posao sklopio na opće
zadovoljstvo i pri tom dobro zaradio! Uživao je u tome, osjećao se ispunjen!
Još nije ni polovica dana a on je zaradio lijepu svoticu! Još jednom! Ponovo!
Po tko zna koji put!
Ljubazno se
rastao sa kupcem, pa napustivši trosoban stan koji je upravo prodao, laganim
korakom sišao niz trokatno stepenište. Ispred zgrade zastane, izvadi mobitel iz
džepa, pa utipka Anjin broj. Mora joj objaviti još jedan poslovni uspjeh!
Osmjeh pun zadovoljstva, razlio mu se licem, a grudi uzbuđeno dizale, baš kao
pri seksualnom činu. I rumenilo, koje mu naglo navrlo u lice, upotpunjavalo je
taj dojam. Radomir se upravo našao u svom svijetu uživanja: valovi ga uživanja
pomamno oplakivali. To je život, ovo uzbuđenje, mislio je ozarena lica, dok je
čeka strpljivo da se Anja javi.
Mobitel u
njenoj torbici zazvrča i Anja istog trena pomisli na Radomira: sigurno je on.
Neprestano je nazivao! Svaki čas, činilo joj se! I ne daj bog da se ne javi!
Poslije, kad bi došao kući, bilo: pa gdje si bila? Zašto se nisi javila?
Zašto…neprekidni niz tih zašto, navirali bi iz njega! Stojeći ispred vrata
Leonovog stana, upravo je pozvonila, Leon će svakog časa otvoriti, iščeprka
mobitel iz torbice.
- Reci mi -
reče u njega, kao i milijun puta do sada, jer Radomir je imao običaj
telefonirati otprilike svakog sata, a ona je poprimila običaj da razgovor sa
njim počinje uvijek sa istom rečenicom: Reci mi!
- Prodao sam
ga! - začuje njegov oduševljeni glas. - Nitko drugi nije mogao, a ja sam uspio.
- Nisam ni
sumnjala u to, dragi - reče ona.
Vrata se pred
njom otvore i Anja zamahne rukom, dajući znak Leonu: budi tih! Leon je
podrugljivo gleda i smješka se: već je nebrojeno puta prisustvovao sličnom
prizoru!
- Svi su
govorili da neću uspjeti! – nastavi Radomir zaneseno. – Bili su…
- Večeras mi
moraš sve detalje ispričati - kaže ona, pa prekida vezu i sprema mobitel u
torbicu. Ne može podnijeti razgovor sa Radomirom, dok je Leon onako posprdno
gleda, svlačeći je pogledom.
Radomir, na
drugom dijelu grada, naljuti se na Anju! Prokleta bila! Što je to sa njom?
Mogla je biti malo ljubaznija, popričati koju minutu više sa njim! Zašto je
takva? Tako je odvratno okrenuta sama prema sebi! Nije je briga za njegove
osjećaje! U što se to pretvorila? Ima samo dvadeset i pet, a tako je hladna,
bezosjećajna. Što se dogodilo? Nekada nije bila takva! Naprotiv, bila je sasvim
drugačija, prijazna, uvijek spremna na slušanje. Voljela je slušati o njegovim
poslovnim pothvatima. Voljela ga je i zavađati! Sada više ne čini ni jedno ni
drugo! Vrlo se dobro sjeća kako ga je svake večeri zavađala. A sada dolazi u
krevet sa knjigom u ruci. Nije joj stalo ni do čega, osim love, naravno! Troši
ko pijani mornar!
Nije važno,
odluči naglo! Neće mu egocentričnost njegove žene pokvariti raspoloženje!
Počastiti će samog sebe dobrim objedom! Pržene lignje i malo crnog vina! Može i
sam proslaviti.
Vozeći se
prema restoranu u kojem će uživati u lignjama i vinu, Radomir se prisjeti
suživota sa Anjom. Imao je dvadeset i pet, kad je sreo nju, devetnaestogodišnju
Anju, osvojio je na juriš i nakon dvije godine zabavljanja, uplovili su u brak.
Na njegovo inzistiranje: želio ju je za sebe, samo za sebe! Jedina smetnja
njegovoj sreći bila je ista kao i kod mnogih drugih parova: on je želio dijete,
ona izbjegavala zanijeti, tvrdeći da su još mladi, da imaju vremena! To ga je,
naravno, potajno izjedalo. Iako je Anja donekle imala pravo: bili se mladi i
tek u usponu! Ali, crv se nastanio u njemu i počeo ga izjedati! Iznenada ju je
počeo drugačije doživljavati i ono što je počeo otkrivati u svojoj lijepoj i
mladoj ženi, nije mu se sviđalo. Više nije toliko uživao u njenom društvu! Više
je cijenio društvo ljudi sa kojima je poslovao, nego njeno. Bacio se na posao
sa nekretninama, bio po čitave dane odsutan. Sklapao je poznanstva i nju malo
zapostavio, svjesno, ne slučajno. Nije je upućivao u svoje odluke, govorio joj
je samo o rezultatima odluka donošenih bez nje! Nije ni pomišljao na to, kako
to možda, Anju vrijeđa. Počeli su se udaljavati jedno od drugog, pogotovo kad
je on počeo sa krupnim poslovima, koji su zahtijevali mnogo pažnje i vremena.
Sve je više vremena provodio sa poslovnim ljudima. Kradući od Anjinog vremena,
znao je to, ali drugačije nije moglo biti. Jedno mu poznanstvo donijelo veliku
korist: dobio je mig za kupovinu velikog terena, sa obećanjem da će u dogledno vrijeme to isto, sada jeftino i
nikom zanimljivo zemljište postati građevinske čestice. Samim tim, vrijednost
će mu porasti do neba! Isplatilo mu se poznanstvo i veliko čašćenje jednog od
odlučujućih ljudi. Kupio je za sve što je imao, bacio je sve na tu kartu, na
taj mig! I isplatilo mu se! Preko noći se obogatio i građevinari ga opsjedali.
Počeo je postajati istinski bogat...
Parkiravši
pred restoranom u kome će objedovati, Radomir pomisli kako i nemaju baš toliko
loš život. Još ako mu ovaj veliki posao uspije...Nikako nije loše za mladog
čovjeka , koji je tek zakoračio prema četrdesetima! Bio je siguran da će u
četrdesetoj biti basnoslovno bogat!
Sa osmjehom
zadovoljstva, otvori vrata i uđe u pomodni i razvikani restoran. Ugledavši
osmjeh prepoznavanja i, kako mu se činilo, uvažavanja, na licu konobara,
njegovo je zadovoljstvo bilo potpuno. Sigurnog koraka uputi se prema najbližem
slobodnom stolu.
Oko tri
poslijepodne, Leon se izvuče iz sasvim izgužvanog kreveta i navuče traperice.
Anja iskoristi to, pa se i sama počne brzo oblačiti: istuširati će se kod kuće!
Samo što prije pobjeći odavde! Zaboraviti ova tri protekla sata. Zaboraviti što
prije ove zgužvane i znojem natopljene plahte, ovaj miris seksa, koji je nekada
toliko voljela, zaboraviti sve, baš sve!
Jahao je na
njoj ova tri sata! Doslovno! Prisiljavao je na svakojake poze, a ona, u nadi da
će sve uskoro završiti i bojeći se njegovog nasilnog ponašanja, u svemu mu
udovoljavala. A tražio je mnogo! Previše! Sve više! Iscrpljujući je! Ono što
joj je ranije pričinjavalo neizmjerno zadovoljstvo, Leonova silna seksualna
izdržljivost, postalo joj sada mučenje, bolna patnja, koja nikako da završi. U
jednom je trenutku osjetila silno uzbuđenje i zaprepastila se, ukočila, ali je
tijelo izdalo, nije je htjelo slušati. Zadovoljenje ju je svu okupalo, dugi i
raskošni užitak natjerao ju je na zaborav. Leon je to osjetio i pogledao joj u
dubinu smeđih očiju i vučje, pobjedonosno joj se nacerio. Prezirala je i mrzila
samu sebe zbog toga: svršava sa tipom kojeg mrzi! Ludilo!
- Što ćeš
popiti? - dovikne joj Leon iz kuhinje.
- Ništa -
odbije ona. - Žurim.
- Sutra u
isto vrijeme - reče on.
- Ne mogu,
nemoj...
- Šuti i
pogledaj ovo! - naredi Leon.
Anja dođe do
njega i na televiziji zaprepašteno ugleda sebe, golu, oznojenu, kako se u grču
privija uz muško tijelo, Leonovo tijelo, kako je odmah shvatila. Sladostrasni
zvukovi dopirali su do nje, udarajući je, šibajući je sjećanjem. Shvati da ti
uzdasi prepuni slasti pripadaju njoj, bili su njeni! To je ona, one
nedjelje...Nije imala pojma da je Leon uključio kameru, da snima njihove
pomamne igre, a sada... U nevjerici se okrene prema ljubavniku. Čitavo joj lice
bilo jedan veliki upitnik!
- Sutra u
isto vrijeme! - zareži on tiho, opasno. - I donesi tisuću eura! Ili ću ovo ne
samo pokazati tvome dragom mužu, koga varaš sve godine, nego ću razdijeliti
desetine kazeta po čitavom gradu! Siguran sam da to ne želiš! Ako se varam...
Radomir se
uzbuđeno sjedeći u udobnoj fotelji, nagne prema naprijed, prema svom
sugovorniku. Pogled mu postao užagren: zarada je na pomolu!
- Znači,
odlučeno je? Počinjemo graditi?
- Počinjemo
graditi! - nasmijano odgovori njegov partner u ovom krupnom poslu: gradnji
četiriju peterokatnica, krupan i unosan posao. - Stari moj, biti će love ko
salate!
- I treba je
biti! - raspoloženo odgovori Radomir. - Dosta mi je prodavanja stanova i
ponekih kućica! Uvijek sam želio baviti se krupnim poslom!
- Ovo je
krupan posao! A postati će još krupniji, vjeruj mi! Sutra ćemo u jedanaest sati
potpisati sve ugovore i možemo početi! Od sada, samo nam je nebo granica!
Sretan, ludo
uzbuđen, crven u licu, Radomir ustane i nestrpljivo počne koračati sobom.
Tijelo mu ličilo na tigra, koji se sprema na skok.
- Imaš pravo
- reče. - Zapamtiti ću ovaj dan! Dan kad saam konačno zakoračio u krupan
građevinski biznis! Načuo sam nešto o gradnji nekih bungalova...
- To je još u
povojima - prekine ga sugovornik. - Jedno po jedno! Da mi prvo sutra potpišemo
ugovor, a kasnije...
Riječi su
ostale odjekivati u velikom uredu, dok su poslovni partneri izlazili iz njega,
tapšajući se uzajamno po ramenu.
Radomir
svakog časa treba doći kući. Sjedeći na kauču, podvijenih nogu, Anja ga sa
strahom i nestrpljivošću očekuje.
Kad je
napustila Leonov stan, sva uzdrhtala, povrijeđena u dubini svoje duše, odvezla
se ravno kući i pojurila pod tuš. Dugo se tuširala, čvrsto se trljajući
spužvom, pokušavajući uzaludno izbrisati sjećanje na ona tri sata provedena sa
Leonom.
Odlučila se!
Dok se, poslije dugotrajnog tuširanja, brisala mekim ručnikom, čvrsto odluči
sve priznati Radomiru. Ništa neće uljepšavati: reći će mu istinu, golu istinu,
pa što bude! Nije je briga! Više je ni za što nije briga! Bilo kako da ovo
završi, nije važno! Važno je jedino da završi! Mora prekinuti! Ovo je bez kraja
i konca! Ne može više podnijeti sve ovo! Koliko li je samo već dala tom gadu! I
previše! A on traži sve više i više! Mora sve priznati mužu! Ovo je pakao, nije
život. Priznati će mu svoju nevjeru, pa što bude da bude! Mnogo toga i onako ne
može izgubiti! Brak joj postao farsa i svakim je danom sve gore!
I donijevši
odluku, Anja se odjednom osjeti mirnom, gotovo bi se moglo reći bezbrižnom,
laganom i nakon podužeg vremena, sasvim opuštenom.
Neka bude što
treba biti!
Ostavši sam
nakon Anjina odlaska, Leon se zadovoljan svojom odigranom scenom, nasmije
glasno i napuni čašu viskijem. Iskapi oštro piće i ponovo se nasmije.
- Glupa
kučka! - glasno reče.
Pio je sa
uživanjem! Konačno je i njemu svanulo! Lova će sada redovito pritjecati! Nema
više briga, bar za izvjesno vrijeme! Potruditi će se da to što duže traje!
Cijediti će Anju, ups! ne Anju, njenog uvaženog lovatora, što duže može! Sudeći
po onome što je doznao o Radomiru, to može prilično potrajati! Sve što taj
klipan dotakne svojim rukama, pretvara se u zaradu! Zovu ga Čarobnjakom, u
nekim krugovima. Nitko tako brzo ne stvara kapital, živu lovu kao Radomir. Tako
mlad, a već je legendarna njegova snalažljivost i upornost. I zaobilaženje istine pri uvjeravanju
potencijalnih kupaca! Lova će pritjecati, bio je sve sigurniji i sve
zadovoljniji Leon!
Uljuljkan u
slake snove o lijepoj i bezbrižnoj
budućnosti, zaspao je sa čašom u ruci, sjedeći u fotelji.
Radomir ne
shvaća što osjeća. Ne prepoznaje vlastite osjećaje! Kao da netko drugi to
proživljava, a on samo promatra sa strane, siguran i zaštićen. Ono što se inače
uvijek događa drugom, sada se događa njemu! Slušao je o tome i sprdao se sa
time! Sad je ozbiljan da ozbiljniji ne može biti.
- Koju su mi
lijepu kašu priredila - reče u po glasa i vadeći cigarete, nervoznim pokretima.
Anja ništa ne
reče. Sjedi preko puta njega, Radomira, svog zakonitog, kome je upravo u lice
rekla da ga je varala sa jednim običnim probisvijetom. Gleda ga i čudi se
njegovoj reakciji. Nije ovo očekivala! Očekivala je erupcije bijesa,
povrijeđene muške taštine, a vidi samo…što vidi? Zabrinutost! Vidi zabrinutost,
sine joj odjednom. Može mu pročitati pitanje u glavi! Pita se, kako će se
čitavo to sranje odraziti na njegovo poslovanje! Nema ljubomore, nema scena!
- I to sad,
baš sad! - govori Radomir, a uzbuđenje mu raste, odaju ga pokreti, brzi,
titrajući. - Spremam posao svog života, a ti mi upravo u takvom trenutku
serviraš svoje gadarije.
- Vidiš -
reče Anja - to je najveći razlog.
- Što?! -
viče Radomir i ustaje bijesno. - Sad će još ispasti da sam ja kriv! Jesam li se
ja kurvao?
- Vrlo dobro
znaš što sam mislila...
- Ne, ne znam!
Znam samo da je ovo došlo u najgorem mogućem trenutku! Sutra u jedanaest
potpisujem ugovor života, a ti i tvoj ljubavnik mi držite mač nad glavom. Pa
gdje ti je bila pamet? Kako si sebi dopustila...Znao sam da si pohotna kuja,
ali mislio sam da si pametna! Mislio sam…
Anja ga sluša
i postaje svjesna da ga uopće nije pogodila, ranila, ostavila traga, činjenica
što ga je toliko dugo varala. Jedino ga brine koliko je mogućih posljedica za
njegove planove, posao...Kao i uvijek, ona mu nije ni malo važna: posao i
zarada su u prvom planu, zatim ona. Ako uopće na nju i misli!
Anja se
povrijeđena i uvrijeđena podiže sa stolice i prkosno se zagleda u njegovo
smrknuto lice. Više joj do ničega nije stalo i odluči biti brutalno iskrena.
- Znaš - reče
mu - jedno me vrijeme grizla savjest...
- Nemaš ti
savjesti...
- ...ali se
više ni malo ne kajem - nastavlja ona mirno, ni malo ne obraćajući pažnju na
njegovu upadicu. - Ti si čudovište! Postao si pravo čudovište!
- A ti? -
pita on podrugljivo. - Što si ti? Obična drolja!
- Ti si me
natjerao na to! - viče Anja i lice joj gori, oči sijevaju. - Uvijek ti je sve
bilo važnije od mene! Reci, kad si me posljednji put poševio?
- To ti je
najvažnije! - podrugljivo primijeti Radomir. - Pokazala si to! Ševa! To je sve
što te zanima! Ali neki od nas moraju raditi, znaš, ne samo ševiti se unaokolo!
- Ne
odgovaraš! - optuži ga Anja! - A zašto? Jer ne znaš! Toliko je davno bilo, da
se uopće ne sjećaš! Ja ću ti reći: bilo je to za tvoj rođendan, prije točno pet
mjeseci!
-
Pretjeruješ...
- Pet
mjeseci!!! - urla Anja i u njoj raste ljutnja. - Pet mjeseci! Je li to
normalno? Imaš trideset i jednu, ja dvadeset i pet, a ševimo se dva do tri puta
godišnje!
- Zaveži! -
obrecne se Radomir: povrijedila ga, ali u dubini duše osjeća...
- Ne govori
mi da zavežem! Nemaš prava na to!
- Koliko se
sjećam - uzvraća Radomir udarac - nisi se bunila kad sam počeo dobro
zarađivati! Vrlo si rado prihvatila lagodan život, koji ti je moj rad omogućio!
A sad mene okrivljuješ za svoj preljub! Ma kakav preljub! Parila si se sa tipom
dvadeset i dvije godine starijim od sebe! Fali ti tatica?
- Svinjo! -
vrisne Anja, dohvati pepeljaru i baci je prema njemu.
Radomir se
sagne, ali ne dovoljno brzo: pepeljara, teška, staklena, okrzne mu čelo,
razdere kožu i krv poteče.
- Vidi što si
učinila - reče joj tužno, ljutito, bolno.
- Trebala bih
te ubiti! - vrisne Anja, okrene se na peti i odjuri u spavaću sobu.
Ostavši sam u
dnevnoj sobi, uz zvuk zaboravljenog televizora, Radomir krene prema kupaonici i
dok je hodao, začuje kako se Anja zaključava u spavaćoj sobi. Nema veze, noćas
mu i onako nema spavanja! Mora srediti čitavu situaciju, onemogućiti njenog
ljubavnika! Sutra u jedanaest ugovor se mora potpisati i neće nikome dozvoliti
omesti, a kamo li spriječiti potpisivanje! Nikome!!!
Radomir
strpljivo sjedi u kolima, noć je, ponoć upravo otkucava, hladno je, hladno i on
se pomalo trese, sjedeći i napeto buljeći u noć. Parkirao se suprotno od zgrade
u kojoj živi Leon, Anjin ljubavnik. Sve zna o njemu. Ne sve, ali svakako ono
što mu je potrebno. Iscijedio je mukotrpno to iz Anje, prokleta bila, morao je
čupati riječ po riječ. I to kroz zatvorena vrata spavaće sobe! Nije mu htjela
otvoriti vrata! Uvrijeđena? A što bi onda on morao reći? Ona je uvrijeđena!
Pih!
Dok je u
kupaonici zaustavljao krvarenje na čelu, skovao je plan : otići će kod ženinog
ljubavnika, platiti mu pet puta više nego što traži, dati će mu pet tisuća
eura, pokupiti kasete sa na kojima je Anja i...i problem će biti riješen! Novac
je svemoguć! Bezbroj puta se u to uvjerio!
Svjetla
dolazećeg automobila presijeku noć: golf se zaustavi i motor ugasi. To je Leon,
bio je siguran Radomir. Promatrao je visokog i atletski građenog muškarca: Anja
ga je dobro opisala.
Radomir brzo
izađe iz automobila, pa gotovo u trku priđe Leonu, koji se iznenađeno osvrne
preko ramena. I nesigurno zakorači unazad. Iznenađenje u noći.
- Leon?
-upita tiho Radomir.
- Tko želi
znati? - hladno upita Leon.
- Anjin muž!
Moramo razgovarati!
- Ali ne
ovdje! - reče Leon. - Idemo u...
- Ne idemo
nigdje drugdje, nego u vaš stan - prekine ga odlučno Radomir. - Ne odlazim bez
kasete.
- Jeste li
ponijeli novac?
- Jesam.
- Koliko?
- Dovoljno! -
odreže Radomir. - Idemo!
U stan je
prvi ušao Leon i u dnevnoj sobi upalio svjetlo. Radomir se radoznalo ogleda: tu
je Anja dolazila po uživanje! Gledao je oko sebe, dok je Leon sipao piće i
pružio mu čašu.
- Ne pijem -
odbije Radomir i izvadi omotnicu i položi je na stolić pored kauča. - Ovdje je
pet tisuća eura. Više ne dam! Za uzvrat tražim ono što imate i garanciju da
nema kopija!
- Nije
dovoljno - reče Leon, a pogled mu počiva na novčanicama koje su se , onako
nemarno bačene, rasule po staklenom stoliću. - Tražim pedeset!
- Pedeset! -
Radomir se zacrveni. - Mora da si lud! Znaš li ti tko sam ja?
- Lopov ko i
ja! - odbrusi mu Leon. - I sad tražim sedamdeset!
Radomir
zadrhti, u njemu nešto pukne i sad on, a ne Anja, grabi veliku i staklenu
pepeljaru i njome snažno i nemilosrdno i iznenada, posve neočekivano, udara
Leona ravno u sljepoočnicu. Leon pada ko pokošen, čašu ispušta, viski se
prolijeva i miriše. Radomir minutu gleda, stoji nepomično, vraća mu se moć
rasuđivanja. Nagne se na Leona, opipa mu bilo: ništa! Mrtav je! Mrtav je! Ubio
je!
Radomir
dohvati čašu koju je prije nekoliko trenutaka odbio, pa je iskapi. Odmah nalije
drugu, pa sjedne na kauč, zagleda se u tijelo na podu, pa sa čašom u ruci i
otpijajući povremeno, smisli plan koji mora djelovati! Ni deset sati nema još
do potpisivanja ugovora! Mora biti brz! I pažljiv! Ne smije pogriješiti!
Istog
trenutka, kad je Radomir napustio stan, Anja se počne grozničavim ritmom
pakirati! Napustiti će ga! Odlučila je! Napustiti će ga! Kako se je samo ponio
ovu večer! Čitavu je nesretnu stvar shvatio samo kao osobnu smetnju! Smetnju u
njegovom jebenom poslovanju! U potpisivanju ugovora njegovog života, kako se
patetično izrazio! Sve što se nalazi na putu njegovog poslovanja, za njega je smetnja!
Nije ga zanimala ona, njeni osjećaji...Jesu li mu i njeni osjećaji smetnja?
Uz teško
priznanje kako je izgubila gotovo sedam godina svoga života, uz čovjeka koji je
nikada nije volio, već samo upotrebljavao, bolje reći zloupotrebljavao, Anja
završi sa pakiranjem, pokupi svu preostalu gotovinu koju je mogla pronaći i
napusti stan. Kraj jednog razdoblja!
Izađe u mrklu
noć, odlučna boriti se za bolji, dostojansveniji život! A Radomir, e on će joj
platiti, pomisli dok je palila vlastita kola, koja joj je za prošli rođendan
poklonio. Isisati će mu posljednju mrvicu koja joj pripada! Naplatiti će mu
svojih sedam mladih godina! Skupo naplatiti!
Bijesan urlik
forsiranog motora zapara kroz noć, odajući Anjino raspoloženje.
U šest se
sati Radomir vrati u stan i istog trenutka čim je ušao, osjeti prazninu: Anje nema, napustila ga, odmah je
shvatio! Nije se opterećivao time! Bar ne mora ništa objašnjavati! Još jedna
smetnja manje!
Umoran,
neispavan, pomalo prljav, stane pod tuš i dobro se istušira. Znao je da neće
moći zaspati, pa skuha mnogo kave, a dok je čekao da voda zavre, pokupi odjeću
koju je imao na sebi tokom noći i sve, zajedno sa cipelama, ubaci u veliku
plastičnu crnu vreću. Putem će se već negdje riješiti i nje, još jedne smetnje!
Iza njega je
ostala noć puna napora! Kad se smirio, dobro promislio, pažljivo je, ništa ne
propuštajući, pretresao čitav stan, ne skidajući rukavice koje su pripadale
ubijenom ljubavniku i koje je ugledao odložene pored telefona, pa ih
jednostavno uzeo. Poslužiti će! Pronašao je samo jednu kazetu, na kojoj je
glavnu ulogu igrala Anja i ovaj gad koji leži na podu. Nije bilo više
primjeraka, bio je siguran u to. Pretresao je svaki milimetar stana! Spremi
kasetu džep: uništiti će je kod kuće. Zatim
je uzeo čistu plahtu iz ormara, umotao u nju tijelo Leona, podvezao sve
to poput paketa, pokupio sobom čašu iz koje je pio i bocu, pa sve skupa odnio u
automobil, riskirajući da ga netko vidi. Ali bili su sitni sati, blizu tri i
poslužila ga sreća: nitko nije naišao, nitko ga nije vidio! Tijelo, najveća
prepreka, na pola je već sklonjena!
Odvezao se
kolima u brda, iznad grada i zaustavio se kod rampe, koja je onemogućavala
daljnji put kolima. Izvukao je Leonovo tijelo umotanu u plahtu, prebacio ga
preko desnog ramena i psujući pod težinom, odnio ga još u brdo, u vis, gotovo
dvjesto metara. Put ga šumski doveo do bunkera zaostalog još od onog dalekog
rata. Sagrađen na samom vrhu brda, iznad više stotina metarske provalije,
bunker je dominirao krajolikom.
Spustio je
teško tijelo na zemlju, umotano u plahtu, čvrsto vezano, nastojeći povratiti
dah. Zatim se sagnuo i odlučno gurnuo tijelo, svom snagom, i bez misli gledao
kako se sve brže i brže kotrlja i nestaje u dubini, povlačeći za sobom
kamenčiće, kamenje, odronjavajući zemlju, da bi na kraju, duboko dole, sve
prestalo. Tijelo je bilo savršeno sakriveno, stopilo se krajolikom! Još jedna
smetnja je uklonjena, mislio je dok se spuštao do kola. Ispred kola je zastao,
izvukao kazetu iz džepa, razbio je, izgazio cipelama, a samu traku zapalio
upaljačem i zadovoljno gledao kako gori, kako vatra guta dokaze, sakriva,
uništava. Kraj. Nema više ništa za učiniti! Ništa nije propustio! Uklonio je
sve smetnje! Efikasno, kao i uvijek! Zadovoljan učinjenim, sjeo je u kola i oprezno
vozeći odvezao se kući, u prazan stan, ali onda to još nije znao.
Točno u deset
i trideset, Radomir izađe iz stana, odveze se nekoliko ulica dalje, pa u
poluprazni kontejner ubaci crnu najlon vreću sa svojom odjećom, vrati se u kola
i odveze do ureda, u kome će za nekoliko minuta potpisati ugovor svog života!
Sve je
smetnje uspješno uklonio!
Copyright ©
2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora.