Krasan dečko
Zastajem na
samom uglu ogromne sive zgradurine i hvatam dah: ne želim biti zadihan pri
susretu sa majkom. Stara me čeka u lokalu, u onom njegovom dijelu koji je
slastičarnica i znam, ispred nje se nalaze dva kolača: krempita i šampita! Uvijek
je tako, od kad je znam, a znam je već dvadeset godina, čitav svoj mladi život.
Vidim je odavde, sa svog mjesta: iako su bijeli zastori navučeni na velike
prozore, jasno kroz njih prepoznajem majku. Sjedi uspravna i dotjerana, kao i
uvijek.
Dah mi se
smirio, ne znojim se, zahvaljujući hladnoći, zima nam kuca na vrata! Još malo i
spustiti će se noć, nastupiti prava hladnoća. Prstima prođem kroz kratko
podšišanu kosu: nije znojna i radujem se u sebi zbog toga. Vadim veliku i žutu
nabreklu omotnicu, koju nosim ispod
miške, i noseći je u ruci odlučno otvaram vrata lokala i ulazim.
Zapahne me
žamor gostiju i toplina: sve sredovječne dame, tu i tamo u društvu mlađih
osoba. Svi tamane kolače i svi bulje u mene. Znam da privlačim pažnju: visok,
plavokos, plavook, orlovskog nosa, tijela dobro istreniranog, mačjeg hoda.
Bijela vindjakna i crne traperice čine
kontrast: privlačim poglede. Mnoge me ove mamice poznaju i priželjkuju za zeta,
svjestan sam toga dok prolazim pored njih, uljudno ih pozdravljajući klimanjem
glave i smiješkom, ali se ne zadržavajući.
Prilazim
majci koja sjedi za svojim omiljenim stolom u uglu. Sjedi uspravna, crna joj
kosa uokviruje lice, frizura je besprijekorna, šminka na licu isto tako, a crne
joj oči radosno sjaje od pogleda na mene.
- Zdravo,
mama! - kažem nagnuvši se nad njom i ljubeći je površno u obraz: ne smijem
razmazati maskaru, rano me to naučila. - Izvini što kasnim, posao...
- Morati ću
razgovarati sa tvojim gazdom! - kaže ona i nastavlja vječnu žalopojku: - Da si
me slušao i učio, danas ne bi radio za tog škrtca! Mogao si ići na bilo koji
fakultet! Bistar si, samo si ponekad lijen!
- Mama, mama!
- kažem strpljivo. - Razgovarali smo o tomee bezbroj puta! Volim svoj posao
automehaničara i sretan sam dok kopam po nekom motoru, a ne dok kopam po
knjigama.
- Tvoj život!
- uzdiše ona mučenički.
- Upravo
tako, mama! Moj život!
- Jesi li
umoran? - mijenja ona temu. - Igra film koji bi voljela pogledati, pa...
- Žao mi je,
mama! - kažem joj i milujem je po ruci. - Dogovorio sam se sa jednim
prijateljem! Ali mi ti možeš učiniti uslugu.
Ni ne pitam
koji film igra: savršeno poznajem njen ukus. Uvijek gledamo ljubavne melodrame,
za vrijeme kojih majka neprestano uzdiše.
- Kakvu
uslugu? - pita me: željna je udovoljiti mi.
Pružam joj
veliku i žutu omotnicu, pažljivo zalijepljenu, nabreklu od papirnatog sadržaja.
- Ovo su neki
dokumenti sa posla, o nekim popravcima - kažem joj i guram omotnicu preko stola
ka njoj. - Molio bih te da je staviš u svoju torbicu, odneseš kući. Smetala bi
mi čitavu večer, morao bih se nepotrebno brinuti o njoj!
- Pa to nije
ništa - kaže ona razočarano, pa dodaje vragolasto: - Nadala sam se malo težem
zadatku.
Gledam je
kako stavlja omotnicu u svoju torbu, u kojoj se nalaze sve moguće i nemoguće
stvari. Zatvara torbu i smiješeći se, upita me:
- Zadovoljan?
- I više nego
zadovoljan, mama.
Ostala je
udovica kad sam navršio dvanaestu i nikad se sasvim nije oporavila od tog
udarca. Sa nepunih trideset i sedam, ostala je sama, sa mnom, klincem o kome se
trebala brinuti. Otac je poginuo na moru i od tog dana je zamrzila more i nikad
više nije odlazila na kupanje! Čudno ponašanje. Ali takva je ona. Danas, sa
četrdeset i pet krasna je žena i siguran sam da ima udvarača, ali nikad nikog
nije dovela u naš mali stan. Ni jednu noć nije izostala iz stana. Uvijek je
meni na raspolaganju i to me pomalo umara, poželim biti sam, ali...
- Kako je
bilo na poslu? - pita me i razbija niti sjećanja koje su se nježno odmotavale.
- Uobičajeno
- odgovaram kao i obično.
Prilazi nam
debela gospođa majčinih godina, a iza nje hoda djevojka mojih godina,
sramežljivo oborivši glavu. Poznajem ih obje, majka me upoznala i znam da je
Tamara, sitna osamnaestogodišnjakinja pjegava lica zaljubljena u mene.
Pristojno ustajem, kad su prišle stolu i pridržavam stolicu debeloj gospođi,
koja sa uzdahom sjeda. Okupana je parfemom i jedva se susprežem ne namrštiti
nos.
- Hvala,
dragi moj - kaže mi preko ramena, pa se okreće mojoj majci, koja sve to sa
smiješkom gleda. - Krasan dečko, tvoj sin, draga moja! Možeš biti ponosna!
- I jesam
ponosna - odgovara majka, a lice joj ozareno.
Tamara gleda
u mene ko u boga i meni ju je žao. Jadna je mala neugledna, ali dobra duša. Kad
bi se uspjela otarasiti vječne pratilje, svoje mamice, možda bi i imala neke
šanse da nešto doživi. Ovako…
- Molim vas
da mi oprostite! - kažem i ne sjedam ponovo. - Kao što sam objasnio mami, imam
neki dogovor. Uživajte u druženju i kolačima koje ću vam naručiti. Danas sam
dobio dobru napojnicu od jednog zadovoljnog gospodina kojemu sam sredio
kola...Mama, doći ću kući najkasnije do deset! Sutra je radni dan i moram se
naspavati!
Ljubim mamu u
obraz, klimnem gospođi i njenoj Tamari, pa pođem prema konobarici da im naručim
obećane kolače. Dok razgovaram sa mladom i prekrasnom konobaricom, čujem iza
sebe glas debele gospođe, kako govori mojoj majci:
- Krasan
dečko! Bolji ne može biti! Zbilja krasan dečko!
Na ulici me dočeka
hladna noć, koja se nečujno spustila, dok sam bio u lokalu. I policija, mnogo
policije. Zaustavljaju ljude i nešto ih zapitkuju. Zaustave i mene.
- Gdje ste
bili? - pita me mlada i zgodna policajka.
- Ovdje -
pokazujem na lokal, kroz staklo, na majku i njenu prijateljicu. - Ono mi je
mama.
- U redu -
kaže policajka i nasmiješi se. - Slobodan si.
- Što se
dogodilo? - pitam radoznalo-
- Nije važno
- kaže policajka. - Možeš otići!
Odlazim i
uživam, pjevam i smijem se u sebi. Pobjednik! Ja sam pobjednik! I nitko to ne
zna! Ne prepoznaju pobjednika! Glupani! Sve ih vučem za nos!
Pet minuta
prije nego što se moram sastati sa majkom, stojim oko sto metara dalje od mjesta sastanka, od
slastičarnice. Stojim ispred male mjenjačnice za koju znam da četvrtkom
navečer, iz nekog mi ne znanog razloga, ima najveći promet. Slučajno sam to
otkrio, čuvši vlasnika mjenjačnice kako se hvali nekom svom poznaniku, dok su
pored mene ispijali svoje jutarnje kave.
Odlučno
ulazim unutra, prostorija je zbilja mala i dok okrećem leđa ulici nabijam na
čelo pletenu kapu, crnu, svakidašnju. Nogom razbijam snažnim udarcem obična
vrata i više me ništa ne dijeli od mlade žene koja uplašeno sjedi iza staklenog
zida. Lažna zaštita. Privid, kao i mnogo toga ostalog u životu.
- Pisneš li,
ubiti ću te! - kažem joj i stavljam pištolj pod njen prćasti nos: smiješno mi
je kako joj pogled odlazi u križ, gledajući vrh pištolja.
Otvaram
ladicu i u već pripremljenu sasvim običnu najlon vrećicu, trpam lovu, dok žena
polako klizi uz zid i konačno se skljoka na pod. Gleda u mene paralizirana
strahom. Odgovara mi to: bolje ne mogu ni poželjeti! Sve se odvija jako dobro i
što je važno, jako brzo!
Odlazim bez
riječi i u ludom trku pretrčim oko pedeset metara, zastajem između dva
kontejnera za smeće. Okrećem se: provjeravam ima li nekog u blizini. Nema: samo
ja i moje uzbuđeno dahtanje. Brzo istresem lovu iz najlon-vrećice u veliku
smeđu omotnicu, koju imam već
pripremljenu, oblizujem je, lijepim, stavljam između koljena i stiskom
je pridržavam. Munjevitim pokretom bacam najlon-vrećicu u kojoj je sada umotana
pletena kapa i pištolj, koji je naravno, lažni, ali izgleda baš kao pravi.
Veliki kontejner sve te sitnice sa lakoćom proguta. Brzo skidam vindjaknu koja ima dva lica,
okrećem je i više nije crna, nego bijela, pa je ponovo oblačim. Omotnicu gurnem
pod mišku, ispod vindjakne: postaje nevidljiva.
Spreman sam
za sastanak sa mamom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.