Ograde
Nikad ništa
ne riskiram! Živim na principu sigurnosti. Svaki je dan mog života pažljivo
isplaniran. U detalje!
Do prije
nekoliko mjeseci, to mi izgledalo nešto najobičnije, normalno: bio sam uvjeren
da tako svi ljudi žive, planirajući i pridržavajući se plana. Sad se pitam je
li to zbilja toliko normalno? Jesam li JA normalan muškarac? Je li... Pitanja
odjednom samo naviru, pojavila se i iznenada i niotkuda i sve ih je više i više
i nemam onog svog čuvenog mira, poduprtog uvjerenjem da činim samo ono što je
ispravno, koji je neprekidno prisutan u mojoj svakodnevnici, u mom životu. Mir
je nestao u nepovrat: pojavila se pitanja! Tražim odgovore, po prvi put u
životu ne vjerujem! Umjesto toga provjeravam! Ono što otkrivam, nije lijepo,
ali je istinito!
Monika mi
uznemirila dušu. Ona kaže, kako nisam ni imao dušu, nego močvaru umjesto duše,
ustajalu u žabokrečini odsutnosti događanja. Možda je u pravu, ne znam. Znam
samo da mi je Monika otvorila širom prozore u svijet i u život, a da nisam
nikada ni slutio da ti prozori uopće postoje. Mislio sam da je sve ukalupljeno,
baš kao što sam i sam ukalupljen i da tako mora biti. Ali ne mora biti tako:
ograde se ruše oko mene, a rušenje je izazvala Monika. I više ništa ne može
zaustaviti rušenje mnogih nepotrebno podignutih ograda. Sve je počelo sa
Monikom...
...koja
svojim utjecajem prekida nevidljive, ali zato ništa manje čvrste niti, kojima
sam vezan uz majku. Čitavih mojih dvadeset i osam godina, majka mi je alfa i
omega života. Rano sam ostao bez oca, niti ga se ne sjećam. Neki mi daleki,
magloviti detalj povremeno zatitra u duši i ja se prisjetim visokog smeđokosog
muškarca, koji me smijući se razdragano, baca u zrak, visoko prema plavom i
beskrajnom nebu, Zatim neka svađa, ljutito majčino lice i to je sve...nema
ničeg više o mom ocu. Majka kaže da je to tlapnja, da se taj događaj nije zbio,
da se ne mogu sjećati oca. Na moje nedavno navaljivanje, jer ranije nisam imao
hrabrosti pitati je o tome, kratko i kisela izraza lica rekla mi, da mi je otac
poginuo na moru, ploveći, bježeći od odgovornosti prema obitelji, prema njoj i
meni.
- Bio je
avanturist – rekla mi ljutito. – Avanturist i pijanac! Ništa više!
- Ne vjeruj
joj - reče mi Monika, dok joj pričam tu scenu sa majkom. - Ne vjeruj joj,
uvjerena sam da laže! Čitav te život uvjerava u svoje laži! Ne vjeruj joj!
I ne vjerujem
joj! Dogodilo se nezamislivo! Ne vjerujem majci! Majci koja me odgojila,
podigla u neimaštini, kako ona tvrdi, pružila mi školovanje, našla mi dobar
posao. Žrtvovala svaki dan svog života za moje bolje sutra. Sve što imam i što
jesam imam i jesam zahvaljujući njoj. Bio sam uvjeren u to do…
- Ti si lud!
- govori mi Monika, naginjući se prema menii u krevetu, dok joj duga i žuta kosa
pada po mojim grudima i škaklja me, što jako volim. - Radila je to za svoje
bolje sutra! Ne za tvoje bolje sutra! Tjera te živjeti na svoj način! Mućni malo tom svojom lakovjernom glavom.
Naši se
razgovori, Monike i mene, uvijek održavaju u krevetu. Tu se otvaram, analiziram
sebe i sve oko sebe uz svesrdnu pomoć Monike. Lud sam za njom! Probudila je u
meni životinju i tu životinju neizmjerno volim! Popeo mi se na vrh glave
uštogljeni mladić, koji je uvijek i na svakom mjestu pristojan, krajnje učtiv.
Prepustio sam se požudi, po prvi put u svojih dvadeset i osam godina.
- Ne
zajebavaš me? - upitala me Monika onog poslijepodneva, bio je ponedjeljak,
topli, jesenji, dok smo jeli sendviče u parku i hranili golubove, po prvi put,
a kasnije ćemo to raditi svakodnevno, kad budu vremenske prilike dopuštale. -
Zbilja nisi nikad legao sa ženom? Poševio se? Pojebao koju?
Pocrvenio
sam, znoj me oblio i u velikoj sam neugodi skrenuo pogled. Još nikada nisam čuo
neku ženu da govori takve riječi. Pogotovo ne meni! Najprije ono čudesno
iskustvo sa Monikom u uredu, a sad ovakvi razgovori! Nisam se mogao snaći,
dojmovi su bili i previše jaki, žestoki. Bedrima mi se još uvije slijevala
slatka toplina. Još sam osjećao…Ali ove njene riječi! Smućuju me, bacaju u stid!
Žene sa kojima sam se družio bile su kćeri majčinih prijateljica, sve vrlo
pristojne, sve vrlo tihe i, što sad odjednom uviđam, sve vrlo bezbojne.
Sterilne je bolja riječ. Nikad od njih nisam čuo takve riječi! Sigurno ih nisu
nikad ni izgovarale! A sad ovo! I što me silno čudi: želim slušati te riječi za
koje se mama pravi kao da ne postoje.
- Nikad nisi
uživao u dobroj ševi? - Monika me nije puštala: od prvog je dana odlučila iz
korijena mi promijeniti život. - Zar se nikada nisi pitao kako je to? Pokušao?
Što joj reći?
Ona ne može shvatiti uhodanost, mirnu, tihu, bez imalo vjetrića koji može
namreškati površinu našeg života, majčinog i mog. Čitavog je mog života seks
bio zabranjena tema. U slobodno vrijeme, dok bi majka i ja sjedili ispred televizije,
ona je birala program koji ćemo gledati. U njenom izboru filmova nikad nije
bilo sočnih scena, ako se to moglo izbjeći. Sad, kad su mi se oči počele
otvarati, uvjeren sam kako je pažljivo čitala kritike i na osnovu njih
odlučivala što ćemo i kada gledati.
Kad sam ušao
u pubertet i zagrijao se za jednu svoju vršnjakinju, majka me posjela nasuprot
sebi i objasnila mi jednom za uvijek, da mi je ona, moja draga majka, jedina
žena koja mi je potrebna u životu. Nijedna me nikada neće bezuvjetno voljeti,
kao što me voli ona! Istina, druge pružaju malo naslade, ali veoma skupo
kasnije to naplate! A ona mi pruža sve što je pristojnom mladiću potrebno za
sretan život, osim seksa, koji je i onako prljava stvar u ljudskom životu. I
suviše precijenjena. Zatim je ustala i, dok sam je u čudu gledao, uzela neku
debelu knjižurinu sa staklene police, vratila se, sjela pored mene, položila
knjigu na svoja koljena, otvorila je i počela listati, pokazujući mi slike!
Grozne slike u boji, koje su me udarale u oči, a opet sam ih gledao, radoznao i
zgađen u isto vrijeme. Slike spolnih organa unakaženih spolnim bolestima,
izmjenjivale su se pred mojim mladim i nevinim očima. A kad smo došli do kraja
knjige, majka ju je zaklopila uz pucanj i rekla mi oštro me gledajući:
- Sad znaš
kuda te taj put može odvesti! Svoju sam dužnost ispunila! Bog mi je svjedok!
Ostalo je na tebi!
Više i nije
morala napraviti: od tog dana sam u svakoj ženi vidio bolesni, užasno unakaženi
spolni organ! Sve do Monike! U njoj sa vidio...
...mladu i
visoku ženu, predivnih dugih nogu, vitkog, sportskog tijela, duge kose boje
zrelog žita i zelenih svjetlucavih očiju. Dobila je stol u uredu točno preko
puta mene i nisam mogao a da ne gledam u njene noge, koje bi bezbroj puta
prebacivala jednu preko druge i pri tom proizvodila karakterističan šum, koji
je toliko prijao mom uhu. Uzbuđivao me i poticao na misli kojih prije nikada
nije bilo. Uzbudljive misli! Prljave misli, rekla bi majka, znao sam i osjećao
krivicu koja nije boljela i to me čudilo! Ako osjećam krivicu, kako to da se
osjećam ovako lijepo, snažno, pun ideja? Zbunjivalo me to, ali nisam previše
razmišljao: umjesto toga, gledao sam u te predivne noge na dohvat moje ruke, a
tako nedostižne, kako sam krivo mislio, kao što se, vrlo brzo pokazalo. Došlo
je iznenada: munje su udarale u meni, dok sam je gledao kako ustaje, polako
poravnava suknju i prilazi mi.
- Imam običaj
jesti u parku - rekla mi već drugi tjedan nakon dolaska, zastavši pored mog
stola, a bio je početak radnog tjedna, ponedjeljak, nagnuvši se nad mene,
isturivši grudi prema meni, parfem me ošamutio, zamaglilo mi se ispred očiju. -
Baš ko Englezi! Hoćeš li mi praviti društvo?
Gledao sam je
dugu minutu, dok mi se utroba komešala, muškost se probudila, nabujala i bilo
me strah da će ona to primijetiti i ismijati me. Primijetila je, ali nije me
ismijala. Mirno je ispružila ruku, položila je na moju nabreklu muškost,
stisnula, čvrsto i nježno i čitavo me vrijeme gledajući pravo u oči, sa
osmjehom razumijevanja na lijepom licu, dok su jad i nakupljena dugogodišnja
žudnja i bol počela istjecati iz mene zbog njenog dodira. Drhtao sam i tresao
se, a ona me gledala toplo i osmjehujući se, uživajući u svojoj moći nada mnom.
Pogled boginje!
Probudila mi
zamrlo tijelo. Uživala je u njemu i naučila mene uživati. Od tog smo se dana
neprestano ševili, kako je ona to uvijek govorila: ja
sam to i dalje zvao vođenje ljubavi.
Razgovori su
tekli, mirno, ali ponekad i sa eksplozijama. Oslobađala me, Monika, žena mog
života! Koju sam prvu kao čistu gledao! Koja je izbrisala one ružne slike iz
moje ranjene duše i u nju usadila druge slike: slike sretne i zadovoljene žene.
Putene i lijepe u svojoj putenosti.
- Pravi si
pastuh - neprestano mi govori. - Drago mi je što nisi potrošen! Čitavo si to
blago čuvao za mene!
- A ti si
nezasitna - kažem joj, ali mi je drago zbog toga: volim njenu požudu u kojoj se
utapljam i doživljavam male i slatke smrti. Slatki
zaboravi, za kojima čeznem.
- Kao i tvoja
majka - reče Monika i ponovo se majčin duh uspinje, lebdi i negodujući odmahuje
glavom nad našim golim i pohotnim tijelima, ispremiješanih udova.
- Ne može se
usporediti.
- Obje te
želimo čitavog! - Monika prebacuje nogu preko mene sjeda mi na trbuh, trpa me u
sebe, u vlažnost, u toplinu. - Ali mislim da ću pobijediti! Izbrisati ću starog
zmaja iz tvoje duše!
Bilo je
pitanje vremena kad će zaželjeti više. Bilo je pitanje vremena i kad ću ja
zaželjeti više! Kad ću zaželjeti provesti čitavu noć sa Monikom,
ženom-vulkanom, koja mi udahnula vatru strasti. Čekao sam da se nešto dogodi,
jer sam znao da se mora dogoditi. Događaji su bili tu, oko mene, lebdjeli u
zraku i u mislima, zreli da se u istinskom životu dogode. I dogodilo se.
Petak, kraj
radnog vremena: Monika i ja zajedno izlazimo iz ureda i stupamo na osunčanu
ulicu. Gledam je kako podiže pogled u oblačno nebo i mršti se.
- Jebena
kiša! – kaže, ali nema ljutnje u njenom glasu. – Zašto ne bi otišao kući, uzeo
četkicu za zube i proveo čitav dugački vikend u mom krevetu i u meni?
Sanjam o
tome! Ali majka…kako će ona reagirati? Još nikada u svom životu nisam noćio van
kuće, daleko od nje. Svaku je noć moga života znala gdje se nalazim. Možda je
vrijeme da promijenim to?
- Ne boj se!
– hrabri me Monika. – Skupi muda i pokaži zube starom zmaju! Možda se
iznenadiš! Vjeruj mi, stari zmaj osjeća da te gubi!
Uvijek je o
majci govorila kao o starom zmaju. Mislim da ju je mrzila, a da ni sama točno
nije znala zbog čega. Osjećala je neku čudnu odvratnost prema mojoj majci. Ali
me mučilo saznanje, da se i u meni začela odvratnost i potpirivana ledenim
prezirom Monike, suviše se brzo i suviše snažno rasplamsavala!
- Neću biti
vikendom kući! – kažem majci odlučno: večeramo za kuhinjskim stolom, samo nas
dvoje, kao i toliko puta do sada.
- Imaš neku!
– kaže ona optužujući: nije to pitanje, nego prava optužba!
- Nemam, mama
– kukavički lažem i ne gledam joj u lice. – Idem sa poslovnim partnerom! Pozvao
me preko vikenda i nisam mogao odbiti.
- Nisi to nikad učinio – kaže ona žalosno i
znam, sad će pustiti suzu. – Svaki vikend provodimo zajedno i znaš koliko se
radujem tome! Preko tjedna te ni ne vidim, radiš, dođeš, večeraš i već je
vrijeme za spavanje! Željela bih više vremena…
- Žao mi je –
prekidam je i ona u čudu podiže pogled: nije navikla da je prekidam. – Vrijeme
je da ponekad provedeš vikend sama. Čini mi se, da će se od sada pa nadalje ovo
često događati.
- Imaš neku!
– ponovi ona optužujući, a pogled joj se mrači, lice postaje zlobno, a ja se
čudim, čudim jer otkrivam želju u sebi. Želju da joj razbijem lice!
Nisam joj
razbio lice, a vikend…o, kakav je to vikend bio! Nisam ni slutio da je tolika
naslada moguća! I dok sam pohlepno uživao u nasladi koje mi pružalo uvijek spremno
tijelo Monike, mislio sam kako majka mora griješiti u svom mišljenju, jer nešto
ovako lijepo ne može biti zlo, opačina, grijeh! Volio sam svaku kapljicu znoja
na tijelu Monike: iscrpljivali smo jedno drugo tog vikenda, a zatim i sve
slijedeće vikende i postajalo je sve bolje i bolje.
Nisam znao,
nisam shvaćao i nije me bilo briga, volim li Moniku ili volim nasladu koju mi
pruža! Znao sam samo to i jedino to, da bez naslade u naručju Monike, život
gubi na vrijednosti. Nije baš previše vrijedan živjeti. Ali sa Monikom…
- Ona te
troši! - viče majka kreštavo. - Nisi ni svjestan toga! Zloupotrebljava te!
Troši!
- Ne govori
gluposti - umirujem je, pokušavam je umiriti. - To se tebe ne tiče, mama!
- Sve me se
tiče što ima veze sa tobom! - viče ona, vrti glavom, kose joj lete: poznato mi
je to ponašanje mučenika, vidio sam ga toliko puta. - Ja sam te odgojila!
- Nitko to ne
osporava, mama.
- Ti si moj!
- nastavlja ona histerično.
- Jesam,
mama! Nisam prestao biti tvoj!
- Ne dam te
njoj! - viče ona teatralno. - Toj zmiji!
- Ne govori
tako, mama!
- Zmija! -
viče ona histerično. – Samo na krevet misli! Zmija! Nije je briga za tebe!
Misli samo na svoju pohotu!
- Ne govori
tako, mama - molim je. - Biti će ti žao.
- Biraj! - Sad
već govori sasvim nekontrolirano. - Sam si to tražio. Biraj! Ili ona ili ja!
- Ako je tako
- kažem mirno, jer Monika me upozorila i biio sam spreman na to - onda odlazim.
Dok se ne smiriš.
- Isti si kao
i tvoj otac! – urla ona: još jedna zagonetka u mom životu prepunom zagonetki je
riješena! – Isti si! I on te napustio radi pohote! Tebe svog sina!
Šutim. Što
reći? Sve je uzalud. Napustio je nju! Sada znam i ne osuđujem ga. Odlazim u
svoju sobu, uzeti ću potrebne stvari, otići, stvoriti si nov život, sa manje
ograda, po mogućnosti bez ograda. Truditi ću se živjeti slobodno.
Dok izlazim
iz stana, iz zgrade, sa jednom velikom putnom torbom u ruci, postajem svjestan
da ne znam gdje se uputiti. Trenutak neodlučno stojim i sramim se priznati,
bljesne mi misao o povratku majci. Odmah zatim odlučno odmahnem glavom, u
mislima srušim ogradu koja me drži u strahu, u pokornosti, a koju je pažljivo
godinama izgrađivala majka, sasvim je pogrešno nazivajući ljubavlju i krenem
prema stanu Monike, ne razmišljajući, već sasvim prirodno.
- Ah! -
uzvikne Monika: vrata je otvorila širom, obučena je u svilenu kućnu haljinu i
naslućujem njenu golotinju ispod nje. - Konačno si se oslobodio starog zmaja!
Uđi u slobodu! I uživaj u njoj!
Pomiče se u
stranu, ulazim, odlažem torbu uz zid, podižem Moniku u naručje i baš kao što
sam naslutio, otkrivam da ispod kućne haljine nema ništa na sebi, pa nogom
zatvaram vrata i nosim je prema spavaćoj sobi, dok Janis
Joplin pjeva kako su odgovori nestali sa vjetrom.
Svoje sam odgovore pronašao, mislim, u vjetru strasti koju je Monika
rasplamsala! I dok se sa žudnjom u sebi naginjem nad Moniku, a ona mi trga
košulju, nestrpljiva u toj žudnji, svojoj i mojoj.
Zajednički
rušimo ograde i stapamo se u jedno.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.