Tražena
Stara je
godina, kiša pada, ali ne marimo: veselimo se, pjevamo, pijemo. Mladi smo i
malo nam kiše ne može pokvariti niti umanjiti raspoloženje. Ali nisam
pretjerano razdragan. Mislim na nju. Ni ime joj ne znam. Jedini mi je cilj, pronaći
je. Jedina mi želja, pronaći je. Nju. Nepoznatu. Pronaći je! Ništa me drugo ne
zanima. Ta me misao drži na životu, pokreće, hrani me. Ona je prva ujutro kad
se budim i posljednja u kasnoj noći, dok polako tonem u san, u zaborav, koji
donosi odmor, olakšanje. Ujutro je misao ponovo tu i progoni me.
Prije točno
trideset i dva dana, tridesetog studenog, srijeda je, ugledam njeno lice i
ostajem bez daha. I ne prestajem misliti na nju!
Prohladno je,
ali prilično ugodno, daleko je to od hladnoće koju zna donijeti kvarnerska
bura. Bacam pogled na sat i shvaćam da ću zakasniti, a užasavam se kašnjenja:
pravi sam manijak točnosti. Zbog toga remetim svoj uobičajeni ritam, uskačem u
autobus broj četiri, proguram se do sredine i držeći se lijevom rukom za
rukohvat, nezainteresirano gledam kroz prozor u poznate jesenske prizore. I
proklinjem gust saobraćaj: limene se konzerve jedva kreću, četiri i trideset je
poslijepodne, mrak treperi i polako se pretvara u noć.
Autobus
odjednom staje: semafor, mislim automatski. Do nas se zaustavlja drugi autobus
i odjednom mi više nije dosadno. Gledam u visoku djevojku, kratko ošišane riđe
kose. Stoji u drugom autobusi i dijele nas samo oko dva metra. Ali je usprkos
tome nedostižna!
Gledam je
direktno u oči za koje naslućujem da su smeđe. Uzvraća mi pogled. Dugo se i
netremice gledamo, a tijelom mi prolazi uzbuđenje. Predivna je! I snažno me
privlači! Predivna je! Ne skidamo pogled jedno sa drugog: milujem je očima i
zatim se naglo odlučujem. Neću samo čekati, buljiti i dopustiti da nestane iz
mog života! Iznenada, kao što se i pojavila. Moram nešto poduzeti! Ne želim
ostatak života žaliti za propuštenom prilikom!
Mašem
djevojci koja se široko i sretno osmjehuje. Pokazujem na sebe, zatim na nju i
krećem prema izlazu. Dajem joj znak da dolazim k njoj, u njen autobus! Ona se
sretno smije, klima glavom: slaže se!
Više ne
oklijevam ni sekunde: brzinom munje probijem se kroz mnoštvo, zaboravljam na
sastanak, ništa mi više nije važno, važna je samo ona, riđokosa ljepotica!
- Otvorite
vrata, molim! - vičem vozaču: stigao sam do njega, znam da je to jedini način
da uspijem izaći iz klopke zvane autobus. - Moram van!
- Samo na
stanici! - služben je vozač.
- Otvori!!! -
vrištim luđački: ako ona nestane...- Moram van!!!
Nešto u mom
glasu natjera vozača da me posluša: pritišće nešto što već mora pritiskati da
bi se vrata otvorila. Vrata se uz uzdah otvaraju, ljudi oko mene negoduju zbog
moje galame, guranja, ali nije me briga! Iskačem iz autobusa i trčim prema drugom,
u kome je ona!
U taj čas
njezin autobus kreće! Bacam pogled na tablu i čitam da je to autobus broj
jedan. Stanuje li tamo? Trčim uz njega i bespomoćno gledam u nju, ona uzvraća
pogled, žalosno odmahuje glavom i sad vidim da su joj oči boje lješnjaka,
predivne, tople i žalosne. Zbog mene? Mašem joj, a u meni urnebes! Odmahuje mi
dok je autobus odnosi dalje od mene. Iz mog praznog života, u čijoj sam se
praznini na trenutak ponadao da će je ona ispuniti. Možda je ona ta? Jedina?
Mjesec je
dana prošlo: nisam je zaboravio. Ne mogu! Dok pijem i veselim se usprkos kiši
sa svojom ekipom, misli mi lete prema njoj. Gadno je to što se nikome ne mogu
povjeriti. Strah je da me ne ismiju.
Počinje
odbrojavanje i svi viču, broje, ruke se podižu prema otvorenom nebu, prema
kiši, prema Novoj godini! Svi se grle i ljube, vatromet osvjetljava tmurno
nebo, glazba trešti i odjednom sretnem njene oči: nije udaljena ni tri metra.
Sve ostalo prestaje postojati. Ne čujem buku, ne vidim metež! Vidim samo nju,
njene oči boje lješnjaka i osmjeh prepoznavanja, koji joj ozario lijepo lice.
Koliko dugo stoji tu, pored mene, a da ja to ne znam? Sasvim zanesen, pogleda
prikovanog za nju, dok mi ona osmjehujući se dobrodošlicom uzvraća pogled,
koračam prema njoj, hvatam je za ruke, a ona, toliko tražena, toliko željena,
pada mi u naručje i ja je ljubim, ljubim i sreća pjeva u meni, kad osjetim kako
mi uzvraća vrućim i vlažnim poljupcima.
- Bojao sam
se da te nikada više neću vidjeti - kažem joj u predivnu i mokru kosu.
Oko nas se
ljudi meškolje, viču i shvaćam kako to nije samo zbog pijane euforije ulaska u
Novu godinu. Radoznalo se osvrćem i hvatam prijatelja ta ruku.
- Što se
događa? - pitam ga. - Čemu toliko zbrka?
- Neki je tip
upucao neku ženu, a zatim i sebe! - viče mi prijatelj. - Zar nisi čuo pucnje?
Odmahujem
glavom. Nisam ništa čuo i ne želim čuti. Ne zanima me! Pronašao sam nju! Sve je
ostalo nevažno, ne tiče me se! Zaštitnički grlim djevojku, kojoj još ni ne znam
ime, pa je pitam, dok je odvodim od pomahnitale gomile:
- Reci mi, kako ti je ime?
Copyright © 2006. by misko-nearh -
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.