Veseli doček
Stara je
godina, hladno, kišovito i pomalo mi zima dok stojim na uglu i čekam svog
prijatelja Krešimira: dogovorili smo se zajedno dočekati Novu godinu. Krešo od
prije dva mjeseca živi sam i izuzetno mu je teško! Moj je prijatelj od
djetinjstva, zajedno smo žuljali školske klupe, odrastali, pa i zajedno
ratovali, na žalost. Kad ga je napustila žena i otišla povevši sobom njihovog
devetogodišnjeg sina Hrvoja, u Kreši je nešto puklo, promijenio se preko noći:
postao šutljiv, nedruželjubiv i to on, koji je uvijek bio pokretač dobrog
raspoloženja. Namučio sam se dok sam ga uspio nagovoriti da zajedno dočekamo
Novu godinu. Da budem iskren, bilo me strah za njega: bojao sam se ideja koje
bi mu mogle pasti na um onako usamljenom, napuštenom, u noći kad svatko treba
društvo, u noći kad se osvrćemo na prošlost i sa nadom gledamo u budućnost.
Sigurno će biti bolje, mislimo u sebi, nadamo se, priželjkujemo, molimo,
strepimo...
Još od onih
davnih i sretnih dana, kad sam u sebi nosio
bezazlenost i sa povjerenjem gledao u svijet i budućnost, volio sam ludo
dočekati Novu godinu! Obično bi počinjali sa pijankama nekoliko dana ranije i
to bi se poteglo sve do samog dočeka, kad bi i pijanstvo i naše razuzdano
raspoloženje dostizalo svoj vrhunac. Sretni dani. Mirni dani. Možda ne
vjerujete, ali za vrijeme tih neprekidnih pijanki, nisu se događali nikakvi
izgredi: kad bi nekog kralj alkohol, kako kaže stari i dobri Jack, koji je i
sam volio zaviriti u čašu, suviše obuzeo i oduzeo mu moć samokontrole, to bi se
manifestiralo jedino tako, što bi dotični počeo glasno pjevati, ometajući
ostale u razgovoru. Nije bilo vrijeđanja, a tučnjava nije nikome ni padala na
um. A sada...
Postajem
nestrpljiv i dosta mi je čekanja. Upravo kad sam počeo nestrpljivo poskakivati
sa noge na nogu, evo Kreše. Visok, pomalo pognut četrdesetogodišnjak, prosijed,
umornih plavih očiju, koje neveselo gledaju u mene. Gdje je nestao onaj
veseljak, kojeg sam poznavao?
- Idemo na piće! - kažem mu i nastojim da mi
glas zvuči veselo. - Smrznule mi se sve jadne kosti čekajući te, konjino
lijena!
- Jebi ga! -
reče on. - Postajem nemaran, zaboravljam biti točan. Nekako zanemarujem
vrijeme, više mi nije važno. A i sve me zajebava!
- Što te
zajebava? Sad si sam i nemaš nikog da te zajebava! - kažem mu oštro, jer ne
želim slušati kuknjavu.
- Vražji mi
stan zadaje neprilike! - nastavlja on i ne čuvši moju primjedbu,
najvjerojatnije: posve je okupiran svojim mislima. – Ukleti je to stan, vrag me
odnio ako nije! Mnogo toga u njemu ne štima i samo čekam kad će se sve
raspasti!
Šutim dok
otvaram vrata kafića i propuštam ga ući: problem mi je poznat! Dobio je stan
tek prije sedam mjeseci, kad mu je brak već bio ozbiljno i duboko načet, pa mu
je i aljkavo novosagrađeni stan pomogao u umiranju braka. Kvake su ispadale,
voda puštala na sve strane, parket se podizao bez vidljiva razloga na nekoliko
mjesta, utičnice ...spisak je bio dugačak ko moja ruka, a ja bogami imam poduže
ruke, dugonja sam. Manjkavosti su stana odmah počele izbijati na vidjelo i u
čitavoj se tek sagrađenoj i svježe obojanoj zgradi širio zadah nezadovoljstva.
Zbog nedostataka je u stanu i onako velika napetost u njegovom braku, postala
nesnosna, neizdržljiva. Zaredale su svađe, predbacivanja i više nisu
prestajale. Stan, u kome su trebali uživati, kojeg su toliko godina željno
očekivali i u kojem su planirali živjeti zajednički život, postao je težak
malj, čiji je udarac dokrajčio njihov brak. Neprestano je trebalo nešto
popravljati, reklamirati, zvati i naravno da je to morao činiti Krešo, gubeći
živce sve više i više, dok se Jadranka, njegova žena, neprestano samo žalila,
natežući mu živce do krajnosti.
Pokušavam ne
misliti na to, naručujemo obojica po dupli rum i za trenutak se vraćamo u
prošlost.
- Da dostojno
otpočnemo! - kaže Krešo i jedan trenutak je onaj stari, bezbrižni momak, koji
visoko podiže čašu i radosno se smije životu. – Muškim pićem! Pićem mornara!
Nekada smo
zajedno plovili i to je najsretnije razdoblje naših života. Dok uživamo u piću
i prijateljskom žamoru oko nas,
razgovaramo, a rečenice nam najčešće počinju sa "sjećaš li se...".
Toliko je toga zajednički proživljenog, da možemo nekoliko dana stajati ovako
nemarno opušteni pored šanka, a da nam sjećanja ne presahnu. Opušteno
čavrljamo, smiješeći se, zadirkujući jedan drugog. Iznenada, čarolije nestane:
mršava crnokosa mlada žena prolazi pored nas, osmjehujući nam se crnim
pogledom. Istog se trenutka Krešino lice smrkne: znam, mršavica ga podsjetila
na Jadranku, na sina, na samoću...
- Jebena
kuja! - reži on, a pogled mu sipa munje. - I bolje je da je otišla u vražju
mater! Samo je kukala: te treba nam ovo, te treba nam ovo! Uvijek i stalno
nešto joj je trebalo! Kad sam odlazi na bojište, cmoljila je za mnom :
"Samo mi se vrati! Ništa drugo mi nije važno!" A vidi sada!
Vidim da je
bijesan, pa šutim. Bilo što da kažem, može samo naškoditi. Blizu je eksplozije!
- Odjednom
joj je postalo nevažno to što sam uspio izvući živu glavu iz rata - nastavlja
on, sada monotono, ne više divlje, kao da govori samom sebi, što se sigurno i
događa. - Ne shvaća da sa mojom plaćom ne mogu ispunjavati njene želje. Koji se
kurac dogodio sa njom? Prije je to bila skromna žena, a odjednom se preobrazila
u nezasitnog zmaja! U čemu sam pogriješio? Što nam se dogodilo?
Ne odgovaram
ništa, sluteći da i onako ne očekuje odgovor na pitanje: što se dogodilo sa
njegovim brakom? Vidim mu na licu da kopa po sjećanju, traži, analizira. Muči
samog sebe: eto što radi!
- Čuj - rekoh
mu - daj da ispijemo ovo i idemo dalje! Obići ćemo sva naša omiljena mjesta,
svagdje trgnuti po nekoliko pića, pa idemo kod mene. Ispekao sam dobar komad
odojka...
- Ti ispekao?
- pita on i širom me u nevjerici gleda. - Kaad si naučio kuhati?
- Ako znaš
čitati, znaš i kuhati - izrecitiram mu i vučem ga van: oštar i hladan zrak, pun
kiše, udara nas u vruća lica.
Vlažno-hladna pljuska. Otrežnjavajuća.
- Koje jebeno
vrijeme - gunđa Krešo nezadovoljan sam sobom i svime oko sebe. - Danima pada,
pun mi je nos kiše!
- Postaješ
dosadan - kažem mu: odlučio sam ne dozvoliti mu izgubiti se u sjećanju. - Imaš
li koju drugu misao u toj svojoj tintari? Ili ćeš mi čitavu noć sliniti nad
čašom, tužeći se na svoju zlu kob?
Krešo zastaje,
kiša mu pada niz lice, kosa mu mokra. Iznenađen je ironijom u mom glasu. Gleda
ispitivački u mene nekoliko dugih trenutaka. Priznajem, osjećam nelagodnost,
strah: što će biti ako podivlja? Jedne sam ga noći gledao, kad je podivljao pod
neprijateljskom vatrom: naglo se uspravio i jurnuo urličući, pucajući mahnito
iz automatske puške, a mi, koji smo ležali pognutih glava na toploj zemlji,
drhtureći od straha i napetosti, ustali
smo ko jedan i jurnuli za njim. Povukao nas za sobom svojim ludim bijesom i ništa
nas nije moglo zaustaviti. Pretvorili smo se u bujicu koja sve odnosi. Te smo
noći zauvijek otjerali četnike i Krešo je tim svojim činom zaradio medalju.
Sjećam se živo te noći, iako je prošlo jedanaest godina, sjećam se Krešinog
pogleda: isti je kao i sada! Hoće li još jednom nekontroliranog bijesa jurnuti?
- U pravu si
- konačno progovara miroljubivo i mlako se oosmjehujući. - U pravu si, zabaviti
ćemo se noćas, nas dvojica, baš kao u starim danima. Biti će ovo bijesan doček
Nove, ali bijesan u onom nekadašnjem, našem smislu, ako ga još pamtiš. Doček
prepun bijesnog i obijesnog veselja, ispunjen pjesmom i lokanjem, kao što smo
nekad znali orgijati danima neumorno! Pamtiš li to, prijatelju stari?
- Pamtim,
kako bi mogao zaboraviti! - Sretan sam i grlim ga oko ramena, preko promočene
sive vindjakne. - Juriš u veselo-bijesni doček Nove godine!
Sati
ispunjeni pićem polako se odmotavaju: sve smo pijaniji i više uopće ne
spominjemo odlazak u moj stan, zaboravili smo pečenog odojka, zaboravili na sve
osim na piće, koje sve brže i brže ispijamo. Oko nas pijana, crvena, nasmijana
i glasna lica: luda noć se odmotava, pijane nas niti sve povezuju. Ponoć se
približava, Nova će godina nastupiti za koji tren i krećemo prema mjestu sa
kojeg odjekuje glasna glazba i pjevanje mnoštva: doček na otvorenom se
razmahao, petarde pucaju, svi su mahniti, vrište, brodovi paraju noćni i vlažni
i hladni zrak sirenama, sve se komeša: prve sekunde Nove godine nastupaju!
Pijan i
sretan okrećem se prema Kreši i sledim se: njegovo je lice bijelo poput
neispisanog papira, pogled mu ubilački i ponovo mi doziva u sjećanje onu ratnu
noć koju bih tako rado zaboravio. Pratim njegov pogled i vidim ni pet metara
dalje njegovu ženu Jadranku. Objesila se oko punašnog muškarca i ljubi ga u
vrat, a on je onako mršavu, lagano podiže u vis i vrti se sa njom. Svaki njihov
pokret, svaki tijelom opisani krug, priča o njihovoj strasti, dobro to vidim:
vidi i Krešo.
Pružam ruku
prema njemu, ali hvatam zrak: Krešo je krenuo, pognut, kao i one noći, kad je
divlje jurišao! Znam što to znači i žurim za njim, ali između nas je mnoštvo,
pijano mnoštvo, a i ja sam pijan, pokreti mi usporeni. Vidim Krešinu ruku,
sunula je poput zmije i u njoj se odjednom stvorio pištolj: pucnji odjekuju,
ali nitko na to ne obraća pažnju! I onako se puca posvuda! Ne shvaćaju što se
događa! Jedini koji shvaća je punašni muškarac u čijem je naručju Jadranka
odjednom klonula i klizi mu kroz ruke: uplašeno i silno iznenađeno zvjera oko
sebe, vidi podivljalog Krešu, pušta Jadranku da padne, okreće se i počinje
bježati, bjesomučno odguravajući masu oko sebe. Krikovi sad postaju uplašeni:
neki su shvatili što se dogodilo i panično vrište.
Gledam Krešu
i očekujem da jurne za muškarcem, ali me on po drugi put iznenađuje: stoji mirno,
ukočeno, okreće se oko sebe, gleda me ravno u oči, a oči mu vrište
"Oprosti prijatelju"! Ruka mu se podigne i pucanj ponovo odjekne, krv
me njegova poprska i u trenutku kad mu je tijelo omlohavilo, stižem do njega,
hvatam ga. Neću dozvoliti da tijelo mog prijatelja leži na mokrom i prljavom
pločniku. Grabim ga čvrsto i gledam ga u oči, a one se gase i ne mogu to
podnijeti. Stišćem ga uz sebe i plačem...
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.