Noć shvaćanja
Gledam u
Lorenu i uživam: obučena u crvenu haljinu, dok joj se divlja i sjajna duga crna
kosa poput slapa spušta i poskakuje pri svakom pokretu niz duga leđa, shvaćam da
je najljepša žena na tulumu. Prava rasna ljepotica: u ritmu glazbe zaneseno se
njiše, crne i sjajne joj oči poluzatvorene, usne vlažne, mame na poljubac.
Gledam je sa
strane, sa čašom u ruci i ponosan sam što je sa mnom došla na ovaj doček Nove
godine. Znam kako je mnogi oblijeću, ali je samo meni uspjelo. Pa, iskreno,
nije baš uspjelo u potpunosti. Lorena vam je čudno biće, svjesna je svoje
ljepote i sa svojih osamnaest godina, možda i previše oprezna! Kao da se boji
uživati život! Ne da ništa više od poljupca! Drži me na odstojanju, dok u mojim
preponama izaziva napetost. I što više izaziva moju glad, to je hladnija prema
meni.
- Neću se
poševiti sa tobom - rekla mi nedavno, na
večer, na kauču, u mojoj sobi, ležeći pored mene, dok sam od žudnje skoro
pucao. - Samo na to misliš! A poslije bi svima pričao kako ti je uspjelo
povaliti Lorenu! Nitko to neće govoriti o meni!
- Čuj, daj se
opameti - molio sam je. - Ovo nije normalno! Ležiš pored mene već pun sat,
drpamo se, natežemo, sve dopuštaš samo ne ono glavno! Koji ti je...? I kako
znaš da bi govorio svima? Zar si to već doživjela?
- To je niski
udarac! - optužila me, izmigoljila iz mojih ruku i ustala sa kauča na kojemu
smo obučeni ležali. - Nisam to doživjela i neću dozvoliti da mi se to dogodi.
- Hoćeš reći
da nisi nikada...
- Naravno da
nisam! - Prkosno je podigla glavu. Ponosna djevica! - Zar misliš da hodam
unaokolo i svima se nudim?
Prisjećam se
toga sada, dok je gledam kako zaneseno pleše. Zakoračili smo u Novu godinu
prije pola sata: Lorena me poljubila, pogladila po licu, nasmiješila i vratila
na sredinu velike sobe, njišući se u ritmu glazbe. Posljednji je sat provela
tu, na sredini sobe, okružena ostalim plesačima, ali je ona jedina bila sama,
plesala je sama. Zbog toga je postala centar pažnje, znala je to i uživala je u
tome. Dok je gledam i otpijam još piva, po prvi put preispitujem svoje osjećaje
prema Loreni. Zašto joj to sve dozvoljavam? Da me drži na odstojanju? Da joj
služim, stojim na raspolaganju, a za uzvrat...nema ništa za uzvrat. Osim njene
ljepote! I odjednom mi postaje kristalno jasno: Loreni će uvijek i u svakom
trenutku biti jedino važna Lorena!
Skrećem
pogled sa predmeta moje žudnje, uzimam slijedeću u beskonačnom nizu bocu piva.
Napiti ću se noćas, i onako ću sam završiti u krevetu.
- Kad ćeš
shvatiti? - iza mene promrmlja nježni glas.
Osvrćem se
preko lijevog ramena: Tanja mi se prišuljala tiho i nisam ni bio svjestan njene
prisutnosti, sve dok nije progovorila.
- Shvatiti
što? - pitam je i gledam u njeno prijazno i nasmijano lice, oči joj plave
potamnile.
- Da za
Lorenu ne predstavljaš ništa! - kaže mi ona, prkosno istura lijepe i prilično
krupne grudi, kao da će me napasti.
- Upravo sam
to shvatio - kažem joj, otpijem malo i radoznalo je gledam.
- I? - pita
Tanja. - Što sada? Kako se osjećaš?
- Slobodno! -
odgovorim je i zapanjen shvaćam da govorim istinu: Lorenina vladavina je
prekinuta. Gotovo je! - Osjećam se slobodnim toliko da ti postavljam jedno
pitanje.
- Pitaj -
reče ona i smije se.
- Hoćeš li sa
mnom napustiti sve ovo i otići u mir moje sobe?
- Mislila sam
- kaže Tanja i hvata me pod ruku - da se nikkada nećeš odvažiti pitati me!
- Odvažio sam
se - kažem joj i vodim prema vratima, prema izlazu, na putu u...
I dok
izlazimo iz glasne sobe, napola se okrećem i hvatam Lorenin pogled iznenađenja,
bijesa, neshvaćanja. Drugo nisam ni očekivao.
Osjećam se
ponosno, slobodan, dok zatvaram vrata za nama, grlim Tanju i počinjemo
spuštanje niz četiri kata stepenica, dok nas sve tiša glazba ispraća u noć.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.