BODLJIKAVI VRT USPOMENA

BODLJIKAVI VRT USPOMENA

Nije se činilo tako, ali bilo je poprilično posla oko tih biljaka. Razne su vrste kaktusa bile poredane na stolu, pored ostakljenih vrata, gledajući prema nebu, suncu. Stol je bio dugačak, nekad se na njemu posluživala kava, i na njemu se nalazilo točno dvadeset i sedam kaktusa raznih veličina, od sitnih, do zbilja velikih, već po nekoliko puta presađivanih u veće vaze. Bilo ih je raznih, čak i kalamljenih i svaki se pogled radovao prizoru koji su pružali, oči se odmarale i uživale zahvalno u zelenkastom prizoru.

Stojeći nagnut nad njima, u poprilično neudobnom položaju tijela Erik ih pažljivo zalijevao, ne previše vode, ne premalo, točno onoliko koliko treba, osjetljive su to biljke. Svaki pojedini primjerak bodljikavca imao je svoju povijest, svoju priču, i dok ih je zalijevao, Eriku se činilo da čuje njihovu povijest.

Evo, ovaj u kutu, krupni ljepotan, izrastao gotovo pola metra u vis, u obliku falusa, napola žut, napola zelen, bio je prvi koji je donesen i sa kojim je Erik otpočeo baviti se hortikulturom, ako se tako može reći, jer u strogom smislu značenja riječi nije bilo vrta. Postojao je samo stol, na njemu kaktusi, a pogled na njih budio je uspomene. Kad ga je Ana donijela sa sobom na njihovo ukradeno poslijepodne, bilo je vruće, kasna jesen, već je mirisalo na zimu.

- Evo - rekla je pružajući mu biljku koja je tada bila visoka svega osam centimetra. - Ovo će ti pomoći misliti na mene!

Nije mu trebala nikakva posjetnica na nju, pogotovo ne ovako bodljasta, o kojoj nije ništa znao, osim da ih je viđao u kaubojcima i znao da uspijevaju u pustinji. Zagrlio je Anu i rekao joj to, a ona se privila uz njega, tražeći njegovu toplotu. Ljubili su se: bila je nezasitna, uvijek spremna na vođenje ljubavi. Erika je to oduševljavalo.

Zalio je jednog mališana koji je počeo cvjetati malim i plavim cvjetićima, sjećajući se dana kad ga je dobio. Gadno su se posvađali, vani je grmjelo, sijevalo, kiša je mahnito udarala u prozore, kao da krupni i debeli nestrpljivi prsti to rade umjesto nje, glasno, glasno...Svađali su se, kao i uvijek zbog istog razloga. S vremena na vrijeme, Erik joj je predlagao život u dvoje, zajednički život, a Ana uvijek našla neki razlog za odgađanje tog značajnog događaja. Nije mogao to shvatiti, još manje prihvatiti: volio ju je i mislio je da i ona njega voli, znakovi su mu govorili da je tako, mali znakovi sa njene strane; ostavljena knjiga koju je čitala, ruž...

Prešao je na okruglog, poput lopte za ragbi, sa bodljama poput orlovih kanđi kaktusa, a on ga podsjetio na onu zimsku večer, kad je Ana nenajavljeno banula. Zgranula se kad je na stolu ugledala hrpu praznih pivskih boca, pepeljare punih opušaka. Vikala je kako ne želi imati posla sa pijancem, a pogled joj, to je dobro zapazio i još bolje shvatio, prebrojavao opuške, tražeći one sa mogućim tragovima ruža na njima. Nije ih bilo, bila je to mala pijanka Erika i jednog njegovog prijatelja, gotovo obredna, jer sreli su se nakon više od pet godina i na taj način potvrdili staro prijateljstvo.

Iz jednog je kaktusa izbijao ljubičasti cvijet u obliku trube i on ga je uvijek pažljivo pogledavao: Ana ga je donijela da obilježi šestomječeno vođenje ljubavi. To su poslijepodne neumorno opsjedali jedno drugo, pronalazeći nešto novo, nepoznato, osjećajući uzbuđenje pomiješano sa iznenađenjem zbog toga. Čitava je soba mirisala na seks, bio je primijetio Erik i rekao joj da je to poslije njezina mirisa najugodniji miris na svijetu.

- Poludio si - odgovorila je ona, ali bilo joj milo to čuti. - Govoriš besmislice!

Stigao je do posljednjeg primjerka, čudnog kaktusa, visokog oko dvadeset centimetra, a starog već dvije godine: uopće nije želio ili nije mogao rasti. Erik je bio uvjeren kako kaktus ne želi rasti. Njega mu je Ana donijela posljednjeg, stigavši sva promrzla, drhteći, nos joj pocrvenio i Erik ju je poljubio u sam vršak hladnoće.

- Nemoj...ostavi - promrmljala je.

Znao je da slijedi nešto neugodno, uvijek je tako mrmljala kad je imala nešto neugodno za reći. A ovo je zbilja bilo neugodno. Zapanjeno je slušao njenu ispovijed: udata je već sedam godina i od prvog dana braka odlazi na "izlete", kako se izrazila. On joj nije prvi, a sigurno neće biti ni posljednji. Neka joj oprosti, neka se ne ljuti, ali njoj je dosta, više ne uživa u njihovoj vezi, u njihovim poslijepodnevima. Gotovo je, tako je rekla.

Ništa nije odgovorio, čekao je bez riječi, a ona ustala, dobacila mu oproštajni pogled i izašla iz stana i iz njegovog života.

Ruka mu je oklijevajući lebdjela nad tim oproštajnim kaktusom. Iznenada se odluči: nije ga zalio! Umjesto toga donese veliku kartonsku kutiju, u nju pobaca sve te bodljikave uspomene, izađe iz stana u vruće poslijepodne i svu tu zelenu hrpu istrese u kantu za smeće.

Bilo mu dosta bilo kakvih uspomena. Dok se vraćao u stan osjećajući znatiželjne poglede susjede na sebi, postane svjestan osmjeha koji mu je titrao krajem usana: shvatio je; Ana je postala prošlost i tamo će zauvijek ostati bez imalo žaljenja.