Revolt

Revolt

Dok hodam prema parku u blizini tržnice, našem stalnom mjestu sastajanja, bijes me ne napušta, naprotiv, sve više raste i osjećam one dobro poznate ledene prste koji mi draškaju unutrašnjost stomaka. Znam da mi se bijes vidi na licu: shvaćam to po tome kako mi se prolaznici sklanjaju sa puta i kako mi svi izbjegavaju pogledati me u oči. Čim nam se pogledi dotaknu, sretnu, njihovi već napuštaju moje lice i bježe, bilo kuda. Stidim se što izazivam strah svoje okoline, ali bijes je u meni sve nadjačao: nisam više normalan, ubilački sam raspoložen! I nisam sposoban to prikriti.

Jutros me, čas prije nego što će otići u školu, moja djevojčica poljubila i pitala bijednih pedeset kuna: trebalo joj za neku knjigu, a ja joj nisam mogao ih dati iz prostog razloga što ih nemam. Poniženje i stid čitavog me obuzelo: tijelo mi obamrlo od osjećaja krivnje i bola i žaljenja. Već tri mjeseca nisam dobio plaću, a posljednjih nekoliko dana ni ne radim: ne odlazim više na posao! Čemu? Da se drugi bogate na račun moje muke? Umjesto na posao, odlazim ovdje, u park pored tržnice, sastajalište nas besposličara protiv svoje volje. Kad imamo para pijemo i sjećamo se ratnih dana: koliko kod bili teški, u sebi su imali i neku nadu, a ovi, sadašnji dani, ostavljaju nas bez nade. Kad nemamo para, ne pijemo, ali sjećamo se ratnih dana i pitamo se: kad su kola krenula nizbrdo. Odgovor ne nalazimo.

Dok prelazim cestu, ne obraćajući preveliku pažnju na vozila, sjećam se jučerašnjeg dana, kad sam gotovo na istom mjestu ugledao svog gazdu, poslodavca, vlasnika transportne tvrtke, koji je zakočio u posljednji čas izbjegavši me tako udariti branikom svog skupocjenog BMW-a. Pogledi su nam se sreli, ali me nije prepoznao: što sam ja za njega? Smetnja na cesti! Ništa više! Sjećajući se toga, još me veći bijes obuzima. Jebeni se gad vozika u BMW-u, novom, naravno, žena mu vozi ogromnog merđu, a svojoj je dragoj kćerkici za osamnaesti rođendan, jer princeza je postala punoljetna, zar ne, i to treba proslaviti, poklonio novi novcati BMW-e dvosjed, predivne crne boje, pa se maloj, dok se vozika u njemu gradom, predivno ističe plava kosa, divlje raspuštena po ramenima. A ja svojoj maloj nemam dati nekoliko kuna!

Drhtim od bijesa, dok prilazim Ivici koji stoji ispod stabla, pored klupe, na klupi boca. Smiješi mi se kiselo.

- Već vidim da ti je potreban gutljaj - kaže mi i pruža bocu prema meni. - Loza! Dobra je! Sad sam je kupio! Potegni!

Potežem. Lozovača mi žari niz grlo i grije želudac, ali bijes nije uspjela ugasiti: leži umotan u ljutini i čeka!

- Što ti je? - pita me on: poznaje me dobro, proveli smo čitav rat zajedno, bio mi kum na vjenčanju.

Pričam mu i povremeno otpijam. On me pažljivo sluša i klima glavom: problem mu je i te kako poznat! Ne radi već dvije godine. Sve nas je više, čini mi se.

- Ne mogu se prisiliti otići na posao - objašnjavam mu. - Tri nas puna mjeseca nisu platili! Ne razumijem kako to ostali podnose! Ja ne mogu, ne mogu više! Da radim badava? A gazde se bogate preko svake mjere! Prije mjesec dana nam je objašnjavao da je firma u krizi, neka se strpimo, pregurati ćemo to zajedno, samo treba ...bla, bla, bla...i onda kupi kćerki novog BMW-a dvosjeda! Imaš li pojma koliko to košta? Ja ne znam! Ne mogu ni zamisliti toliku lovu!

- Smiri se - tiho, umirujuće, govori mi Ivica. Stoji pored mene, visok četrdesetogodišnjak, izborana lica, načetog alkoholom, načetog neimaštinom, bijesom.

Ne mogu se smiriti: pitam se, izgledam li i ja tako oronulo u očima drugih? Godinu sam mlađi od Ivice, a on mi se čini kao da je odavno prevalio najmanje pedesetu. Rat, cuga, brige, neimaština, neizvjesnost...Bijes se ponovo diže u meni, grabim bocu i dobro potegnem. Dok mi žestoko piće pali grlo, osjećam kako moram nešto poduzeti, a ne znam što i to me tišti. Ali znam da neću mirno podnositi ponižavanje! Ne mogu! Nisam se zato borio, da bi sada bio odgurnut u stranu, bez love, da pijem u parku, da ne radim, da mi dijete...Suze mi bijesa naviru i Ivičino lice treperi negdje u daljini, mada znam da je tu, pored mene. Jedini oslonac! Osjećam da me razumije, a u njegovom razumijevanju nema sažaljenja i to mi godi.

Boca se nekako prebrzo prazni i osjećam žaljenje zbog toga. Što poslije? Dok pijemo nekako se da podnijeti čitavo ovo beznađe, ali bez pića...

- Ne brini - kaže Ivica: čita mi misli. - Za promjenu, imam para.

- Odakle? - pitam radoznalo.

- Neki stari računi su podmireni - kaže neodređeno on i vadi punu šaku novčanica i pruža mi ih. - Uzmi koliko ti treba.

Gledam u to lijepo šarenilo, mozak mi je omamljen, ali donekle vladam sobom. Uzimam petsto kuna iz hrpe i mislim na svoju djevojčicu: moći ću joj dati za knjigu, a poprilično će i ostati. I odjednom znam što ću učiniti. Onako omamljenom, sa novom bocom koju smo kupili, osjećam se ohrabreno, jak, neuništiv. Pijem i pušim cigaretu za cigaretom, lančano i brige polako nestaju, ali bijes nije nestao, pritajeno reži u mojoj nutrini i, dok pijem sa prijateljem, kujem plan osvete!

Mrak se spustio i jedva vidim kuda koračam. Teturam, pijan sam, znam to, ali isto tako znam da ne želim odustati od plana. Zapaliti ću mu čitavi prokleti vozni park! Kanistar koji sam kupio parama koje mi dao Ivica i u kome je benzin, vuče me, preteže na lijevu stranu: suviše je težak ili sam ja suviše pijan.

Ni riječi nisam pisnuo ispred Ivice o svom planu, iako sam dobro naljoskan: znam da bi on htio učestvovati, a ne želim mu navući neprilike. Dok se približavam parkiranim kolima u dvorištu vile, privatno je to zemljište, odiše bogatstvom, osvrćem se oko sebe: nema nikoga! Ali nema ni malog dvosjeda, primjećujem! Mala ima sreće, mislim, dok polijevam automobile: Mercedes i BMW. Više neće tako raskošno sijati pod mjesečinom, mislim podmuklo, bijesan i sretan, jer kanistar je sve lakši u mojim rukama i konačno je prazan.

I tada, baš kad sam se spremao zapaliti šibicu, prirediti vatromet osvete, vatromet bijesa, vatromet revolta, začujem njegov odvratni glas, glas Gazde!

- Propalico! - viče sa balkona i naginje se. - Što to izvvodiš?

Ne odgovaram: vadim upaljač, kresnem. Automobili planu, visoko se plamen podiže! Nevidljiva mi snaga umalo iščupa ruku u ramenu: onako pijan, kanistar sam i dalje držao čvrsto, zaboravio sam ga odbaciti, ali je sad zapaljen, a plamen sa njega počeo je lizati moju odjeću, kosu, kožu, vrućina, vrućina...silno velika vrućina i silno velika bol i zatim zaborav.