Leptirica
Marko me
gleda pažljivo, nastojeći na mom licu iščitati ono što mu nisam rekao. Stojimo
za dugačkim šankom, ispred nas duple kave, dva konjaka. Pijuckamo, moj
prijatelj i ja, ali povod nije slavlje.
- Zašto je se
ne otarasiš? - pita me Marko. - Boga mu, Robi, imaš četrdeset, a mala od
dvadeset i pet, mota te oko prsta! Zar nemaš više ni malo samopoštovanja?
Marko mi je
stari prijatelj, poznajemo se od djetinjstva i u našem se prijateljstvu
podrazumijeva otvorenost. Reci ono što misliš i osjećaš, bez uvijanja! Poštujem
to.
- Imam
samopoštovanja - odgovorim i otpijem: potrebna mi je oštrina pića, koja pali u
grlu. - Dok sam sa tobom. Kad sam sa njom, sve ostalo prestaje postojati. Ne
mogu to objasniti. Ne razumijem!
- Mogu ja! -
oštro, ali tiho, kaže Marko, gledajući me prijekorno i odmahujući glavom. - Sve
se svodi na jednu riječ: seks! Maše ti svojom mačkicom pod nosom, a ti se
izgubiš! Svaki put! Vidiš njene duge i savršene noge i popizdiš! Prestaješ
misliti! Moram ti reći, promijenio si se od kad Ivu poznaješ. Nisi više isti,
drugačiji si, mekaniji, stalno u nekom grču.
Šutim. Što
reći? Marko je u pravu, znam, promijenio sam se i tko zna po koji put, ponovo
dajem sebi obećanje da ću se trgnuti, skupiti snage, odgurnuti Ivu u stranu, i
osjećaje koje gajim prema njoj. Nisam više ni siguran, jesu li to osjećaji ili
luda opsjednutost. Jer, konačno priznajem sebi, istina je, opsjednut sam Ivom,
mota me oko prsta, kako je Marko malo prije rekao. Dovoljno je da mi rukom
prijeđe kroz kosu, dugim i njegovanim prstima, da bi u meni probudila želju.
Ne, želja je preblaga riječ! Pogled na Ivu, onako visoku, crvene i za ne
vjerovati, potpuno prirodne boje kose, duguljastog lica, sa kojeg me gledaju
dva zelena i podrugljiva oka i one njene smeđe točkice oko lijepo oblikovanog
nosa, pa usne, velike, vlažne, prekrasne, ne bude u meni samo želju, nego glad,
pomamu! Nekontroliranu! Moćnu! Dovoljan je njen obećavajući osmjeh, dok joj
zelene oči počivaju na meni, pa da osjetim seksualnu glad i želju, bez obzira,
što smo, možda, prije samo nekoliko minuta vodili ljubav. Nikad mi je nije
dosta! Neprestano je želim i što više uživamo jedno u drugom, više je želim. Utaživanje gladi rađa još veću
glad! Nikad tako nešto nisam doživio! Mislio sam, kako takve stvari postoje
samo u petparačkim ljubavnim romanima, onim što frustrirane kućanice čitaju u
jednom dahu. Ostaje činjenica: Iva je izbrisala sve žene, a bilo ih je, iz mog
života! Kao da nikad nisu ni postojale! Iva! Plamena pomama! Vatreni zmaj. Koja
mi život preokrenula, napravila kaos od njega, ali mi podarila ili pokrenula u
meni osjećaje za koje sam, prije Ive, bio sasvim siguran da ne postoje. Čak i
vrijeme računam po Ivi. Dijelim ga u dva dijela: vrijeme prije Ive i vrijeme
Ive! Ne smijem ni pomisliti na vrijeme poslije Ive.
- Odlutao si
- tiho kaže Marko, ustaje, gleda na sat. - MMoram ići, Robi. A ti, što da ti
kažem, odrastao si muškarac. Reći ću ti što bih ja učinio, da sam na tvom
mjestu. Prekinuo bi, otjerao je od sebe! Ta te djevojka uništava! Pije ti krv
na slamčicu, a ti joj sve opraštaš i pronalaziš izgovore za njene postupke za
koje nema izgovora, ne može ih biti, ne smije ih biti! Iskorištava te! Pljuje
na tvoju blagost, toleranciju! Igra se sa tobom! Nisi joj ništa drugo nego
igračka! Je li ti to jasno?
- Jasno mi je
razumski, ali osjećajno...
- Odjebi
osjećajnost! Pogledaj do čega te dovela ta tvoja osjećajnost! Iva nije ništa
drugo nego li kuja! I što prije shvatiš i prihvatiš tu činjenicu, bolje za tebe!
Znaš da te vara, jeli? Nisi valjda toliko glup, pa ne znaš?
Potvrdno
klimam, ne mogu se prisiliti izreći riječi priznanja: možda i nije istina, ako
je samom sebi ne priznam? Lažem samog sebe i gadim se samom sebi!
- Vidiš -
kaže Marko i stavlja mi ruku na rame: prodorno me gleda pravo u oči. - Znam da
sam ovim riječima stavio na kocku naše prijateljstvo! Ali ne bojim se toga,
znam da ćeš smoći snage i donijeti pravilnu odluku! Ostaj mi zdravo!
Gledam ga
kako odlazi grabeći dugim i brzim koracima i pitam se, koliko ih zna ovo što je
on istresao ispred mene? Vjerojatno svi! Svi znaju da me Iva vuče za nos! Vara
i neprestano vara! Svakodnevno! A ja gutam, gutam! Do kad? Kad će biti dovoljno
gutanja sranja?
I odjednom
odlučim: gotovo je! Idem kući, a kad se Iva ponovo pojavi nakon još jednog svog
izleta, na kome se nalazi već tri dana, reći ću joj da je gotovo i da se gubi!
Nestane iz mog života! Marko je u pravu: sve je ovo prevršilo mjeru!
- Da platim -
kažem konobarici-prijateljici.
- Platio je
Marko, dok si ti lebdio u oblacima - odvrati ona uz topli osmjeh razumijevanja.
Koračam
ulicama obasjanim zubatim suncem: hladno je, ali usprkos tome uživam u šetnji
gradom kojeg volim. Prolazim pored kafića u kojem sam upoznao Ivu prije nešto
više od osamnaest mjeseci.
Nisam mogao
vjerovati svojoj sreći: lijepa, ma što lijepa, prekrasna žena od dvadeset i
pet, zaljubila se u mene, četrdesetogodišnjaka! Tada sam vjerovao u tu bajku,
lagao sam samog sebe, kao što to već zaljubljeni čine! Kad si zaljubljen, sve
umataš u šarene laži! Njene mane za tebe su simpatične sitnice koje podcrtavaju
njenu osobnost. Čudno. Ponekad se pitam: možemo li podnijeti istinu? Neuvijenu?
Sumnjam! Ja nisam mogao. Do sada.
Ivin je
karakter vrlo brzo nakon što se smjestila u mom stanu došao do izražaja.
Nestala nakon samo tri mjeseca zajedničkog života. U početku sam se uplašio,
bio sam uvjeren da joj se nešto dogodilo. Nazvao sam bolnicu, policiju...Bio
sam očajan i baš kad sam se počeo miriti sa Ivinim nestankom, napuštanjem, ona
se vratila. Došla je nakon punih petnaest dana, nasmijana, raspoložena.
- Ali moraš
mi reći gdje si bila!
- Što će ti
to? - Smjestila mi se mazno u krilo i moja je ljutnja okopnila, isparila, a
želja rasla: petnaest dana bez Ive činila mi se prava vječnost.
- Sad sam
ovdje - mrmljala mi ona u uho: dah me njen palio i sve ostalo tjerao u zaborav.
Svaki je naš,
ili bolje reći, moj problem, rješavala uvijek na jedan te isti način: u
krevetu. A tu je ona suvereno vladala: činila mi stvari zbog kojih sam gubio
razum i zbog kojih je vanjski svijet prestajao postojati. Ivino prekrasno dugo
i bijelo tijelo, tijelo koje mi je pružalo neizmjerne užitke postajalo je
jedini svijet, jedini svijet za mene, jedini svijet u kojem sam želio i mogao
živjeti. Nirvana. Čista nirvana! Plivao sam nošen moćnim i opasnim valovima
uživanja, ali nisam mario za opasnost, ni za što nisam mario! Grabio sam tijelo
pored svog tijela, stapajući se sa njim u jedno i želio vječno ostati stopljen,
sjedinjen, postati zauvijek Jedno.
Dva je
mjeseca sve išlo ko podmazano: polako sam zaboravljao na njen nestanak,
postajao sretan. Opustio sam se, prestao se bojati, da će Iva ponovo nestati.
Jedne smo
subote poslijepodne zaželjeli popiti kavu i ustanovili da je nemamo. Iva se
brzo obukla i odjurila u obližnju trgovinu. Sjedio sam ispred televizora,
gledao neki glupi film i čekao njen povratak i kavu, kad mi najednom sine da je
nema već pun sat! Odmah sam shvatio da je ponovo nestala! Gdje? Nisam mogao ni
zamisliti!
Scenarij se
ponavljao svakih tri mjeseca, otprilike. Nikad nije izdržala pored mene više od
tri mjeseca. Opraštao sam joj sve iz jednostavnog razloga, koji je ujedno bio i
najkompliciraniji u mom životu: nisam mogao bez nje! Nisam mogao više zamisliti
život bez nje! Dok je bila pored mene, bili su to dani sreće, uživanja, iznad
svega uživanja! Do ludila me dovodila misao, da sad uživa u tuđem naručju! Da
drugom šapuće one iste riječi, koje je šaputala u strasnim trenucima meni. Na
tu mi se pomisao maglilo pred očima, ostajao bih bez daha, a bol, bol je rasla,
rasla i nikako da prestane raste! Nisam mogao pojmiti tu njenu, Ivinu,
bešćutnost! Zašto je takva? Što ju je učinilo takvom? Ili tko? Ništa o njenom
životu nisam znao, osim onog što mi je sama rekla, a to je zanemarivo malo.
Prije pola
godine, učinio sam odlučan korak: unajmio sam privatnog detektiva. Ni sanjao
nisam da će mi biti potrebne njegove usluge. Baš kao u nekom petparačkom
romanu! Još jednom.
- Sjednite -
rekao mi on, kad sam došao na njegov poziv i pruži mi veliku žutu omotnicu. -
Ovdje su vam sve njene "ljubavi".
Otvorio sam
veliku omotnicu i gledao u fotografije, hrpu fotografija, a želudac mi se
stezao. Nimfomanka! Nije bila ništa drugo do li nimfomanka. I odjednom mi sve
ono, što mi je u vezi Ive bilo tajanstveno, nerazumljivo, postalo kristalno
jasno.
- Gospodine,
izvolite! - Položio je čašu ispred mene. - Popijte! Biti će vam bolje!
Iskapio sam
čašu, a da ni nisam shvatio što sam popio. Detektiv mi odmah nalio drugu. Popio
sam i nju.
- Nemojte da
vas to previše pogodi! Mlada je dama prava leptirica. Osjeća neodoljivu želju
da leti od jednog muškarca ka drugome. Kako vidite, godine joj nisu važne, pa
čak ni izgled! Bolesna je, morate to shvatiti. Znam da vam time neće biti
lakše...
Prestao sam
slušati. Čemu? Moja je Iva, koja nikad nije bila moja, nimfomanka. Samo sam o
tome mislio, ni na što drugo. Iva je nimfomanka! Svaki put kad bi izašla iz
kuće, pokupila bi nekog muškarca. Zaljubio sam se u nimfomanku! Moralo je biti
tako, jer previše je ovih fotografija, koje to dokazuju. Može li nimfomanka
prestati biti nimfomanka? Ne laži samog sebe! Gledam je na fotografiji:
nasmijana ljubi jednog ćelavca i pritišće se uz njega. Ne nadaj se! Na drugoj,
pruža ruku između mladićevih nogu, dok on nelagodno gleda u prolaznike. Nema
nade! Slijedeća: gura ruku jednog
prosijedog gospodina sebi među noge, dok u parku sjede na klupi. Nimfomanka!
Ljubi se sa…muškarci se smjenjuju, Iva je ista, a opet drugačija. Nimfomanka,
ledeno odjekuje u mojoj smrznutoj duši, dok zgađen, ali i znatiželjan, gledam i
ne mogu odvojiti pogled od fotografija prosutih po stolu. Nimfomanka!
Netko me,
onako udubljenog u misli, hvata za podlakticu i vraća u stvarnost: Iva je ta,
koja me drži za podlakticu i radosno se osmjehuje, kao da je ova posljednja tri
dana provela u mom, a ne u tuđem naručju, kao da smo se najnormalnije rastali
prije jednog sata.
- Što si tako
zamišljen? - pita me mazno, privijajući se uz mene, zelene joj oči bljeskaju. -
Jedva sam čekala da te ugledam. Strašno si mi nedostajao! Idemo brzo, želim te
što prije strpati u krevet i maziti, maziti...
Gledam je i
ne mogu ne uživati: prekrasna je onako visoka i obasjana suncem, kosa joj
bakrenasta svjetluca, poskakuje, leprša, svakim njenim dugim korakom novi val
crvene ljepote se trese: ne mogu odvojiti pogled od tolike ljepote. Duguljasto
joj lice ozareno smiješkom, zubi bljeskaju na suncu, krupni, bijeli. Pogled joj
vatren, obećavajući, zarumenjela je zbog hladnog zraka, mlada i lijepa,
poželjna, poželjna...do bola!
Riječi joj
naviru, priča o tome što će mi sve činiti u krevetu, maznim, pomalo napuklim
glasom, koji u meni budi silnu želju i polako, neprimjetno gubim snagu, gubim
odlučnost, gubim sebe i odjednom znam, čvrsto znam: izgubiti ću sve u
nastojanju da zadržim Ivu! I nije me briga! Samo da nju držim u svom naručju,
danas. Za sutra ne marim!
Obgrlivši joj
ramena, duboko i požudno udišem miris njene kose, miris Ive, miris čežnje,
miris uživanja, miris obećanja i pružam korak žureći prema uživanju, žureći
zajedno sa Ivom, vrlo dobro znajući i ni malo ne mareći što kasnije
dolazi...sada je ovdje, pored mene, moja! Sada!
Copyright ©
2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora.