Bijeg
Edi vrlo
dobro čuje svaku riječ, ali njegov um uporno odbija shvatiti značenje
izgovorenog. Stoji uspravan u čitavoj svojoj impozantnoj visini i mirno gleda u
šefa koji sjedi za svojim velikim mahagonijskim stolom u staklom ograđenoj
prostoriji, njegovom uredu. Staklo je prilično debelo i trebalo bi štiti od
buke, ali slabo pomaže: u automehaničarskom servisu je nemoguće izbjeći buku.
- Ajde,
sjedni, smiri se - umirujuće mu govori šef. - Ovo nije moja odluka i, molim te,
nemoj to tako shvatiti.
- Čija je
odluka? - pita Edi mirno, ali u njemu ključa: bura bijesa vitla mu ledenim
dahom u duši.
- Pa znaš
čija! - Šef nemoćno širi ruke. - Vlasnik je tako naredio.
- Na ovaj
način? - pita Edi mirno, tiho. - Bez objašnjenja? Tako mu je lakše, je li? Ne
mora nas gledati u oči!
- Ima
objašnjenja: ne isplati mu se zapošljavati toliki broj mehaničara. Ti i još
dvojica, koji ste posljednji stigli, morate otići. Ja tu zbilja ništa ne mogu!
- Ima posla
da slobodno može još najmanje dvojicu zaposliti, a on otpušta trojicu! Kome
prodaje te gluposti? Zar misli da smo svi glupi? I ništa ne shvaćamo?
- Ja tu ništa
ne mogu - papagajski ponavlja šef.
Edi zgađeno
odmahuje rukom, uzima omotnicu sa otkazom i posljednjom plaćom, pa brzim
koracima kreće prema garderobi. Zna da ništa ne može učiniti: prisiljen je
prihvatiti neminovno. Pridružuje se velikoj armiji nezaposlenih!
Obespravljenih! Izdanih!
Dok sjedi na
visokoj barskoj stolici, smrknuto buljeći u čašu ispred sebe, u kojoj se
prelijeva zlatna tekućina, Edi preispituje čitav svoj život. Gdje on to
griješi? Ako griješi? Ili, možda, nije uopće kriv? Nego se sve urotilo protiv
njega, bez imalo njegove krivnje.
Otpija još
malo konjaka, a zatim naglo ispija čašu, zabacujući glavu, pa mu poduža kosa,
smeđa, malo umašćena, pada po ramenima. Konjak mu izazove suze na oči: obično
je pio pivo, ovo mu bilo prejako! Svejedno naruči još jednom, duplo, kao i
prethodno.
U trenutku
izbijanja prokletog rata, imao je nepunih osamnaest, ali se od prvog dana
uključio i drhtao zimi u brdima Like, pored Gospića: smrzavao se do ludila i od
tada je zamrzio zimu. Čeznuo je za toplinom, ali nije je nalazio. Rijetku
toplinu pronašao je u Ranku, svom ratnom prijatelju, kojeg je upoznao jedne
zimske ledene noći. Ranko je bio prijatelj u pravom smislu riječi i bili su
nerazdruživi više od dvije godine, sve do one kobne noći, kad su uletjeli u
zasjedu: četnici ih prikliještili u uskoj guduri i sa svojih sigurnih visina,
pucali po vodu i nanosili im stravične gubitke.
Ranko je bio
ranjen među prvima i Edi će u sebi čitav život nositi njegov krik, koji mu se
oteo u trenutku ranjavanja i nadglasao pucnjavu, krik bola i iznenađenja. Uplašen,
u crnilu noći, okrenuo se i ugledao Ranka kako pada držeći se za trbuh. Ni
trenutka nije oklijevao: okrenuo se, onako u trku, potrčao prema Ranku, podigao
ga, dok je Ranko stenjao od bolova, pa su zajedno, dok su metci praskali oko
njih i zujajući se odbijali od stijenja,
nekako dopuzali do kakvog-takvog zaklona: nevelika se stijena ispriječila
između njih i neprijatelja, pružajući nesigurnu zaštitu. Položio je Ranka u
zaklon i počeo uzvraćati vatru, a svaki bi čas bacao pogled prema prijatelju i
pitao:
- Kako je?
- Ide -
odgovarao bi Ranko.
- Drži se! -
zatim bi rekao Edi i nastavio pucati.
Četnici su
vikali pogrdno ih nazivajući i psovke se u noći činile gotovo isto toliko
ubojite, kao i metci. Nanosile su rane druge vrste, ali zato ništa manje bolne.
- Kako je? -
pitao bi Edi, svaki čas.
U neko doba,
zanesen borbom, adrenalinom koji mu divlje jurio tijelom, nije ni primijetio da
postavlja pitanja na koja više ne dolaze odgovori. Naglo postavši toga
svjestan, uz osjećaj krivnje pomiješane sa strahom, okrene se i vidje Ranka
zgrčenog poput fetusa uz ledenu stijenu, otvorenih usta, beživotna pogleda i
shvati: njegov je prijatelj umro, pored njega, a da on to nije ni znao. Nije
osjetio.
- Ranko! -
viknuo je u pucnjavu, u noć, u rat, u besmisao događaja, pa izgubivši se u
navali osjećaja, okrenuo leđa neprijatelju, da bi zagrlio prijatelja.
- Ranko! -
jaukao je, kad ga snažan udarac posred leđa silnom snagom gurne naprijed: Edi
zatetura, izgubi ravnotežu i polako, usporeno, sruši se na svog mrtvog
prijatelja.
Drugu je
toplinu u svom životu pronašao u Marini, lijepoj sestri koja ga je uvijek
nasmijana njegovala i čije je lice prvo ugledao nakon ranjavanja, kad se
konačno osvijesti u divljoj boli koja mu trgala leđa. Jedva je izvukao živu
glavu! Dva je puna dana lebdio između smrti i života i tek se u bolnici
osvijestio. Buljio je u parket, jer ležao je potrbuške: rana mu na leđima nije
dozvoljavala drugačiji položaj tijela.
Svom je
snagom mrzio svoju bespomoćnost, nije se radovao posjetima: majka bi mu
plakala, otac šutio, a njemu sve to išlo na živce i jedva je čekao trenutak
njihovog odlaska. Neprestano je mislio na Rankovu posljednju noć. I njegovu
posljednju ratnu noć, kako je ubrzo doznao. Osjećaji mu bili podvojeni: jedan
se njegov dio radovao što se neće morati vratiti, dok onaj drugi, osvete željan
dio, žalio je zbog toga.
Marina mu
uljepšavala bolničke dane. Jedne je besane noći shvatio: zaljubio se! Nije joj
to priznao, šutio je, čekao, a ni sam nije znao što čeka.
Nikad neće
zaboraviti ono olakšanje, kad su ga sestre, među njima i Marina, poslije, kako
mu se činilo, beskonačnih i bolnih dana, nježno okrenule na leđa: rana je
zarasla i ponovo je mogao ležati na leđima. Ni slutio nije, koliko mu tako
jedna obična stvar mnogo znači. Val olakšanja i sreće čitav ga dan
zapljuskivao.
I baš kad je
mislio da će noći od sad postati lakše, one su postale teže: sa strahom ih je
dočekivao. Počeli su snovi! Teški i neugodni snovi: u stvari, u pitanju je bio san,
jedan te isti san, neprekidno se vrtio sa svim prokletim detaljima. Jedan te
isti san uvijek mu se iznova vraćao, opsjedao ga. Ranko umire pored njega, a
on, njegov prijatelj, mirno ga gleda i ništa ne poduzima. Samo ga gleda, ne
pomaže mu, samo gleda, ništa ne čini... Budio bi se u znoju i pitao se zbog
čega sanja taj san, uvijek iznova, i iznova, ali odgovor nije mogao pronaći!
Nešto je učinio, zar ne? Zbog toga se i nalazi ovdje, u bolnici. Zašto takvi
snovi?
Dan prije
izlaska iz bolnice, prisilio se i priznao Marini što osjeća prema njoj. Njegova
uvijek prisutna blaga tuga, bila je konačno ublažena: Marina mu se osmjehnula,
promrmljala kako je isto i sa njom i kako će o tome razgovarati izvan bolnice.
Zatim je odjurila za poslom, kojeg je uvijek bilo i previše, a on ostao
naslonjen na zid, gledao za njom, njenom dugom plavom kosom, koja je veselo
poskakivala pri svakom koraku Marine.
Osjeti nečiji
dodir na ramenu: nestane prošlosti, nekadašnje ljubavne zanesenosti, ružna
stvarnost ponovo je tu, nadvila mu se nad ramena.
- Što si tako
smrknut? - pita ga Mario, prijatelj u piću i kratko vrijeme suborac: jednu su
zimu zajedno ratovali i to ih je zbližilo. Kako jedino rat zna zbližiti ljude.
- Dobio sam
otkaz!
- Ah! - Mario
sjeda do Edia. - I ti? Sve nas je više! Sve će nas pobacati na ulicu, kažem ti!
Ne radim već tri godine, osim ponekad tu i tamo, a ona moja stalno zvoca! Kao
da sam ja kriv što nemam posao!
- Ti bar imaš
ženu! - kaže Edi, otpija i smrknuto obora pogled na šank, sjajan, ulašten.
- Nikad mi
nisi rekao: zbog čega je tvoja otperjala? - pita Mario i ceri se šankerici,
koja vrti glavom.
- Zbog
jebenih snova! - Edi otpije i pali cigaretu. - Nije mogla podnijeti moje snove!
Ne pitaj me koje snove! Šuti i pij! Ništa me ne pitaj! Danas sam prava
tempirana bomba!
Mario to zna,
poznaje to stanje i samog ga posjećuju duhovi rata i mudro zašuti. Sjede jedan
pored drugog, ali ih svjetovi dijele: spaja ih jedino krhka i lako lomljiva nit
alkohola, u kome obojica traže utjehu. Varljivu.
- Odlazim! -
rekla mu Marina prije nepunih pet mjeseci. - Žao mi je, Edi, ali odlazim! Ne
mogu više ovako! Svaku se noć dereš, urličeš, budiš okupan znojem! Živim u
strahu od noći! I ne samo ja! I Hrvoje se panično boji!
Edi,
posramljeno, baš kao da on bira svoje snove, šuti, gleda u pod, puši snažno
uvlačeći dim. Hrvoje je njegov desetogodišnji sin, rodio se nekoliko dana
poslije "Oluje", u trenutku koji je obećavao: nova budućnost, novi
život, slobodna zemlja, novi početak, velika nova nada...a što sad ima od svega
toga? Napušta ga žena koju voli, odvodi sobom sina kojeg obožava, ali koji se
boji svoga tate, nepoznatog tate koji noću urliče i ne da mu spavati. Nema još
ni punih trideset i tri, a sve je oko sebe uspio razjebati! Sve mu se ruši!
Ostaje sam, napušten, neshvaćen...
- Reci nešto!
- Marina je glasna, nervozna.
- Nemam što
reći. Odlučila si i tako ćeš učiniti. Što da kažem?
- To je
nevolja sa tobom, Edi! Ne govoriš o problemima! Samo šutiš i nadaš se da će
nestati! Ali ne nestaju! Postaju sve veći i veći! Koliko li sam te samo puta
molila da razgovaraš o svojim snovima sa psihijatrom! Nije sramota ići
psihijatru! Sve odbijaš, na svaku si moju molbu odmahnuo rukom! Ne mogu više!
Postalo je preteško i ne mogu se više nositi sa time! Odlazim.
Otišla je,
Kod svojih roditelja, povevši i Hrvoja i pet je mjeseci sam, usamljen, da
usamljeniji ne može biti.
- Jebeni
život! - glasno reče, ni ne shvaćajući da govori glasno.
- To si dobro
rekao! - prihvati dobačenu rečenicu Mario. - Pogledaj nas, sjedimo ovdje, u
najboljim godinama svoga života, pijemo, kukamo i, najgore od svega, znamo da
će tako biti i za deset godina. Možeš li to zamisliti?
- Odjebi! -
odbrusi mu Edi: bijesno ustaje, lice mu pocrvenilo, znoj izbio na čelo. - Neće
biti tako! Neće! Ne smije!
Ostavlja
gotovo punu čašu i izjuri van, na podnevno sunce, žmirka iznenađeno i pogledom
traži kola: na trenutak se ne može sjetiti gdje je parkirao. Ugleda ih konačno,
pa im brzo prilazi, ulazi, pali motor i kreće! Mora razgovarati sa Marinom!
Danas je slobodna, ne radi, naći će je sigurno u kući roditelja. Mora
razgovarati sa njom! Ona će ga razumjeti, umiriti mu uzburkanu dušu, kao to
samo ona zna.
Samo na to
misli, dok vozi, brzo vozi, uz škripu guma. Podne je tek prošlo, ulice su pune,
blagi je jesenji dan, ali Edi cvokoće za upravljačem, ruke mu drhte, znoj mu
orosio gornju usnu i on je nervozno oblizuje. Ni ne čuje zavijajući zov sirene,
koji opominje, upozorava. Prestižu ga policijska kola i prisiljavaju stati.
- Žuri mi se!
- viče Edi, naginje se kroz otvoreni prozor..
- To smo
shvatili - kaže mladi policajac.
Kao u nekom
bunilu, Edi sve to proživljava, vadi vozačku, sluša opomene, poslušno klima i
konačno slobodan, jer policajci se pokazali milosrdnim, ponovo sjeda za
upravljač, ali više ne vozi prema Marini. Zaboravio je na to, nema više potrebu
vidjeti je, razgovarati. Ne osjeća više nikakvu potrebu, nema želja, nema ničeg
više u njemu, samo praznina, pustoš i nekud iz daljine do njega dopire težak
uzdah njegovog ratnog prijatelja Ranka. Umirućeg Ranka. Koji ga zove.
Parkira kola
i popne se na drugi kat, uđe u stan i zatvori vrata, tiho, nečujno, konačno.
Propinje se na prste i naprežući tijelo, pruža ruku na vrh kuhinjskih
elemenata, gdje leži sakriveno oružje: dohvati pištolj, umotan u smeđu vunenu
maramu, ratni trofej.
Dva kata
ispod, u malom i lijepo uređenom parku sa klupama, pucnjem uplašeni golubovi,
uz silan šum krila, uzlete i vinu se prema čistom, plavom nebu.
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.