Oslobođenje
Martina,
prekidajući brisanje prašine po pokućstvu u dnevnoj sobi, pogleda na sat: šest
i trideset! Noć je otela primat sumraku, zimsko je doba, približava se Božić, dani
su postali najkraće mogući, tama se rano spušta, baš kao što se rano spustila
nad njenim životom. Martina umorno odmahuje glavom, trese joj se crna kosa
uredno podšišana, padajući joj na mršava ramena. Crne joj oči sjaje uplašeno:
predosjeća da će Igor doći pripit! Boji se njegovih pijanih ispada! Konačno je
to priznala sebi: boji se, neprestano živi u napetosti, koja se pretvorila u
strah, a strah raste, svakim danom sve brže i sve jače i ona se pita, koliko
još može čitavo to nepodnošljivo mučenje izdržati!? Dok briše posljednji komad
namještaja, staklenu površinu stolića ispred kauča, još jednom baca pogled
prema satu. Sad je već sigurna: Igor će doći pijan! Još je jedna beskonačno
duga večer ispred nje!
Sa prljavom
krpom u ruci odlazi u kupaonicu. Popravi frizuru i zamišljeno se zagleda u svoj
odraz u ogledalu. Ne sviđa joj se ono što vidi! Suviše je mršava! Nekako
bljedunjava, ispijena, djeluje slabokrvno, beživotno. Gdje je nestala ona
djevojka tako puna života, koja se svaki dan sa osmjehom željno iščekivala? Da
stvar bude još gora, ako je to ikako moguće, misli Martina, pomalo žaleći samu
sebe, svoju slabost, sve je počelo kao u bajci...
Upoznala je
Igora na prvoj godini studiranja i zaljubila se u njega svom snagom neiskusne
mladosti. Od tog dana, svi su ostali muškarci prestali postojati: za Martinu je
sunce izlazilo i zalazilo sa njenim Igorom. Nije završila studij: zatrudnjela
je na trećoj godini, napustila studij, nekako maglovito obećavajući samoj sebi,
da će se uskoro, čim malo srede situaciju, vratiti na faks, potruditi se i
diplomirati. Nikada to obećanje dano samoj sebi, nije mogla izvršiti. Uvijek je
trebalo privesti kraju još ovo pa ono, pa će onda imati vremena za povratak na
faks. Kad je njihova kćerkica napunila sedmu i krenula u školu, Martina je
priznala samoj sebi da je gotovo sa njenim studiranjem: nikada se neće vratiti
na studij i završiti započeto. Vrući val krivnje zažario joj tijelo, ali, to je
za njih, za obitelj, pravdala se samoj sebi, jer o svojoj skrivenoj želji nije
nikom govorila. Igor je uvijek naglašavao, kako je sasvim sposoban sam se
brinuti za materijalne potrebe svoje male obitelji. Nije potrebno...
Telefon
zazvoni i prekine joj misli. Za trenutak nije shvaćala gdje se nalazi: još
jednom pogleda na sat: sedam i deset! Igora nema! Uzdahnuvši i sa tim uzdahom
jasno odavši svoje duševno stanje, Martina ustane i priđe telefonu.
- Halo? -
reče tiho, očekujući njegov glas.
- Upravo sam
vidjela Igora! - začuje glas svoje najbolje prijateljice Anite. - Pogodi gdje?
- Ne moram
pogađati - umorno reče Martina.
- Naravno da
ne moraš! - ljutiti joj glas njene prijateljice zabubnja u ušima. - Kurvin sin
pije, provodi se, dok ti čamiš u kući! Zašto to trpiš? Zašto već jednom ne
razbiješ tu farsu zvanom brak?
- Molim te,
Anita...
- Što, molim
te!? - Anita sad već viče i Martina u duhu vidi svoju prijateljicu zažarenog
lica i bijesnih zelenih očiju. - Netko ti mora reći istinu! Koju ti znaš! Ali
ne želiš je priznati samoj sebi!
- Molim te,
Anita...
- Neću
prestati! - praska Anita: Martina zna da je prijateljica odano voli, i da joj
želi pomoći. - Poduzmi nešto! Zašto ništa ne poduzimaš?
- Što da
poduzmem? - malodušno pita Martina.
I na zvuk
njenog utučenog glasa, Anitino praskanje prestaje i ona sad govori tiho,
umirujuće, svaka joj riječ zavijena u blagost.
- Otiđi,
Martina - šapuće Anita, ali se njen glas Martini čini jak poput praska groma:
koliko li je puta razmišljala o tome? - Napusti, gada! Jer drugo sigurno nije!
Otiđi! Nemaš još ni trideset, život je pred tobom! Napusti ga!
- Prestani,
Anita, molim te! Ničemu ne vode ovi razgovori!
Ali Anita ne
prestaje: govori i govori, ulijeva snagu u prijateljicu, za koju zna da joj
nedostaje. Zna da je Martina dozvolila Igoru ono što se nikome ne smije
dozvoliti: dozvolila mu da joj oduzme radost, da joj zarobi i tijelo i dušu,
ubivši u njoj radost života. Zna da se Martina predala i Anita to ne shvaća, ne
može shvatiti, odbija shvatiti!
- Sutra ću
doći do tebe u uobičajeno vrijeme - kaže joj na kraju razgovora: ono njeno
"uobičajeno vrijeme" znači vrijeme kad joj je prijateljica sama, kad
Igor sigurno nije u kući!
- Dođi -
odgovara Martina, spušta slušalicu i ogleda se oko sebe: sama! Ponovo je sama!
Kad bolje
razmisli, uvijek je sama! Od dana njene udaje biti sama postalo je način njenog
života. Igor je bio odsutan, uvijek: prvo završavajući studij, a kasnije
osnivanjem informatičke firme. Tu su uskočili njegovi roditelji, koji ništa
nisu mogli odbiti sinu jedincu: velikodušnom svotom omogućili su mu dobar
početak.
- Ništa za
našeg Igora nije suviše - rekla joj njegova majka, visoka i mršava, pažljivo i
redovito njegovana žena u srednjim pedesetim godinama, koje je sa lakoćom i
dostojanstveno nosila.
- Uvijek je
bio dobar sin! Zaslužio je to! - opravdao je poklon oveće svote njegov otac,
koga, za razliku od njegove životne suputnice, život nije poštedio: sasvim
sijed i izborana lica, kao da je glasno pričao svima o svom teškom životu na
moru.
Vrlo je brzo
Martina shvatila: Igor je bio njihov život, živjeli su da bi njemu ugađali, a
to su isto očekivali i od nje, jasno joj to dajući do znanja! Želi li biti
iskrena, mora priznati da je to bila i njena želja. U početku. Ugađala mu, što
je bolje znala i umjela, a on je, za uzvrat, zarađivao, štitio od neprilika,
olakšavao joj život, kako je često i sam Igor znao reći.
Jednog je
jutro iz čista mira shvatila: ne štiti Igor nju ni od čega! Samo ju je izolirao
od vanjskog svijeta! Podredio sebi, svojoj sebičnosti! Postala je njegova
robinja! Drži je podalje ne iz želje da je štiti od surovog svijeta, već da bi
je uvijek imao tamo gdje želi da ona bude! U kući! Njemu na raspolaganju!
Uvijek! Bilo kada mu se prohtije, ona mu je tu na raspolaganju i tako mora
biti!
Zaprepastila
se shvativši to: nije mogla pojmiti, kako prije nije uvidjela pravu istinu!
Njegovu bezgraničnu i pohlepnu posesivnost! Nikada nije govorio
"naše", nego uvijek "moje"! Nikada nije govorio
"mi", nego uvijek "ja"! Ja želim! Ja hoću! Ja mislim!
Njegove najomiljenije rečenice! Njene misli ga nisu zanimale: želje još manje!
Bila je u kavezu, istina zlatnom, ali svejedno u kavezu! I po prvi put nakon
što je upoznala Igora, požali za onom svojom dalekom i bezbrižnom djevojačkom
slobodom. Koja joj se sad činila predivnom i nedostižnom!
Te večeri,
nakon njenog prosvjetljenja, kako je to nazivala u skrivenim, samo svojim
mislima, povela je razgovor sa Igorom.
- Ne znam što
ti hoćeš! - odbio ju je on na samom početku razgovora. - Ja obavljam svoj dio posla
i obavljam ga dobro, moraš priznati! Od tebe očekujem da svoj dio posla
obavljaš isto tako dobro! Ni više ni manje!
I to je bilo
to! Kraj razgovora! Koji nije ni počeo! Svaki se razgovor svodio na obavljanje
dužnosti! U Igorovom rječniku nisu više postojale riječi "ljubav",
"poštovanje", "prijateljstvo": zamijenile su ih
"posao" i "dužnost"! Zadovoljstva života tražio je na nekim
njoj nedostupnim mjestima.
A onda je
jedne kasne večeri došao pijan i to je bilo najgore od svega! Uzeo ju je onako
pijan, nasilnički, povređujući je, vrijeđajući je. Ruke mu bile posvuda,
smrdljivi dah joj palio kožu, njegova težina ju gušila. Ono što je trebalo biti
strast, postalo je gađenje. Ujutro je pokušala razgovarati o tome: sjedila je
nasuprot njemu, a plavetnilo joj se ispod oka lijepo vidjelo, ali ga je Igor
ignorirao. Udarac u usne: zaustavljanje protestnog krika! Krika boli!
- Nemamo o
čemu razgovarati! - prekinuo ju je u samom početku njenog blagog pokušaja. -
Umišljaš svašta!
- Ništa ja ne
umišljam...
- Umišljaš! -
oštro je reagirao ustajući i odgurnuvši stolicu: pokret bijesa! - I dosta o
tome! Razmažena si! Imaš sve što poželiš! Mnoge bi bile sretne na tvom mjestu!
Ako poželim voditi ljubav...
- Ljubav! -
vrisnula je: nije se mogla suzdržati i nije je, u tom trenutku, bilo briga što
će ih možda čuti kći, koja je iskoristila subotnje jutro za duže spavanje. -
Silovanje! To je bilo silovanje! Ne ljubav! Nazovi to pravim imenom!
U dva se duga
koraka stvorio pred njom, nagnuo nad njom, a nešto u njegovom pogledu natjeralo
ju je da zadrhti: ledena joj jeza zgrabila tijelo i tresla ga u ritmu
neshvaćenog straha. Zar ga se mora toliko bojati? Događa li se ovo?
Telefon
ponovo zazvoni: ovaj put je to bila Mirna, njihova osmogodišnja kći, koja se nalazila kod bake i djeda,
Igorovih roditelja. Razgovor sa njom, osvježi Martinu i ona se gotovo razvedri.
Smiješak joj
i dalje lebdio na licu, dok je spuštala slušalicu, polako se pretvarajući u
grč. Sjećanja na bezbrojne nasilne obljube ludim su joj ritmom prohujala, mola
ih je vidjeti, čuti, namirisati: postala su trajni i nerazdruživi dio njene
patnje!
Sirena
automobila se oglasi: njihov znak! Martina sa grčem na licu ustane: njihov
znak! Kakva ironija! Gdje su dani kad je željno očekivala taj prodorni zvuk?
Zar nema više radosti za nju? Nikada više?
Brzim hodom
juri u kupaonicu i ispljuska lice ledenom vodom: pere izdajnički izraz lica,
sakriva misli! Ne smije naslutiti o čemu je mislila! Nikako!
Ruke joj
blago podrhtavaju, osjeća se slabom, osluškuje napeto, poput progonjene srne,
sva su joj čula napeta! Ključ u bravi, klik, zatvaranje vrata, sve to u njoj
odjekuje višestrukom bukom, koja jača, postaje gromoglasna, koraci...koraci
njegovi kroz hodnik gaze joj dušu i odjednom, evo ga, tu je, ispred nje, a tako
daleko!
- Male nema?
- upita umjesto pozdrava.
- Nema -
odgovara i zna: pijan je jako, zaboravio je gdje mu je kći ovih dana. - Kod
tvojih je.
- Lijepo! -
kaže on i osmjehuje, oči mu se mutno sjaje. - Imamo stan i noć samo za sebe.
Prečula je
nagoviještaj strave: postavlja tanjure za večeru, ali on joj prilazi i grubo
hvata za mišicu.
- Što je? -
pita je posprdno i unoseći joj se u lice: dah mu je odvratan i ona okreće
glavu. - Gadim ti se? Zašto okrećeš glavu?
- Prvo
večeraj, molim te - blago govori Martina: možda se uz večeru rastrijezni? -
Pripremila sam ribu, baš onako kako ti voliš.
- Ne želim
ribu! Želim tebe!
Grubo je
hvata i gotovo odnosi do kauča: ne odupire se, ni malo. Naučila je da to ne
pomaže, samo pojačava njegov bijes, a samim time čini sebi još veće zlo. Pušta
ga da je svlači: ruke su mu nespretne, grube u nestrpljivosti.
Martina je
strpljiva. Misli joj mirne, tihe, neuzburkane: još ovaj put, nikada više nećeš,
još samo ovaj put! Ponavlja to u sebi u ritmu njegovog gibanja: ništa ne
osjeća, mir je ledeni posve zavladao njome.
A kad je bilo
gotovo i on se otkotrljao sa nje i onako pijan, poluobučen, zgužvane košulje i
hlača spuštenih do koljena, gotovo istog trenutka zaspao, besramno se otkrivajući,
ležeći na leđima, sa lijevim dlanom ispod glave, ona polako, pazeći da ga neki
njen neoprezni pokret ne probudi, ustane, došeta do stola, dohvati dugački i
veoma oštar nož, vrati se do njegovog zadovoljnog hrkanja, zastane, malo raširi
noge i držeći dugačak nož sa objema rukama, visoko ga podigne u zrak.
Film je bio
dobar i Anita ga sa uživanjem gledala, sklupčana u fotelji, u mraku, u srebrnom
odsjaju ekrana, kad mir naruši prodorna zvonjava na ulaznim vratima. Pitajući
se, tko li je to ovako kasno, ponoć samo što nije nastupila, ustane i otvorivši
vrata: sasvim iznenađena, ugleda
Martinu. Blijeda lica, obučena u traperice, debelu i toplu maju, crni kaput,
djeluje poput sablasti u slabo osvijetljenom hodniku.
- Otišla sam
- reče tiho. - Konačno sam to učinila!
- Drago mi je
- odgovori Anita, grli prijateljicu i vodi jje u toplinu sobe, pomaže joj
skinuti kaput, posjeda je, nudi čajem...Zaštitničko ponašanje.
- Smjestila si
se - kaže Anita, nakon sve te užurbanosti. - A sada mi polako sa svim
detaljima, bez preskakanja, sve ispričaj! Ništa ne smiješ propustiti! Ništa!
- Naravno -
kaže Martina i počinje.
Iz nje
riječi, dugo i predugo potiskivane, konačno izlaze u podivljaloj bujici, ali
govori tiho, bez naprezanja, mirno, ni trenutka ne gubeći nit.
- A onda? -
pita Anita: noge je podvila i uzbuđeno se naginje prema prijateljici. - Nisi
valjda...
- Nisam!
Konačno sam se osjetila slobodnom i bez tog čina! Pljunula sam na njega,
vratila nož na mjesto, istuširala se i došla ravno ovdje.
- Dobro si
učinila, Martina! Konačno, mogu reći, konačno.
U polumraku
tople sobe u hladnoj zimskoj noći, dvije se prijateljice osmjehuju jedna
drugoj.
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.