Blogerski blues

Blogerski blues

Ne mogu objasniti svoje postupke: u posljednje se vrijeme ponašam poput luđaka! Samo mi jedna misao odzvanja u glavi, ni za koju drugu nema mjesta. Ljutim se na sebe zbog toga! Zašto ne mogu prestati misliti na nju? Na Riu. Do vraga, pa to joj nije ni ime, samo nadimak kojim se potpisuje na blogu. Praktički ništa ne znam o njoj: osim onog što ona sama o sebi napiše i objavi! A ja se, budala jedna, zagrijao za tu nepoznatu, pa svake večeri jurim kući ko bez glave, sjedam za komp, čitam njene postove, pišem primjedbe, hrabrim je...ukratko, ponašam se ludo, nekontrolirano i to mi se ne sviđa! Trčim kući, u samoću, umjesto da se družim, uživam u životu! Promijenio sam se!

Ne prepoznajem se! Ovo nisam ja! Onaj pravi ja, nekadašnji Boris voli izlaske, visjeti za šankom, osluškivati žamor ljudi, ispijanje čaša...ne voli samoću pred monitorom. Ali nekako to ne osjećam samoćom. Ne više! I to me bezgranično čudi. Ne shvaćam!

Prvi sam put zapazio post Rie jedne kišne i vjetrovite večeri: prije toga nisam nikad ni bio na blogu, a o pisanju vlastitog bloga nisam ni razmišljao. Ali istog trena, kad sam pročitao njeno razmišljanje i žalovanje za prohujalom ljubavi, osjetio sam nadu, koja se iznenada rasplamsala u mojim grudima: silno sam želio sresti djevojku koja će me voljeti tako odano i strasno! Moram priznati, iznenadio sam se tom osjećaju, te vjetrovite i kišne večeri. Nisam neki klinjo, zagazio sam u dvadeset i petu i mislio sam da su ti ljubavni proljevi iza mene, ostavljeni u prošlosti. Nepotrebna prtljaga.

Ali nije bilo tako! Odjednom sam počeo razmišljati o mirnom životu uz neku odanu poput Rie! Jer ta je cura bila odana, jamčim vam to! Čitajući njen blog, polako sam je upoznavao i što sam je više upoznavao, to mi se više dopadalo ono što je izbijalo na vidjelo.

Jedne sam joj večeri, onako, ništa ne misleći, zezajući se, ( ali moram priznati da sam, ranije, prije nego što sam stigao kući, trgnuo nekoliko pića sa prijateljima ) napisao poruku kako bih je volio izvesti na šetnju uz morsku obalu, dok bura divlja, trga valove, a ja bih je štitio svojim tijelom i tako bi je štiteći vodio kroz čitav naš daljnji budući i zajednički život. Luda poruka, pisana u polupijanom stanju, opasnom stanju, kad čovjek više ne može obuzdati jezik, a u mom slučaju čak ni prste, jer sam lupao po tastaturi baš ko nadahnuti pisac ljubića.

I znate što mi je odgovorila? Evo što: "Dragi Bor", napisala mi je: moj je nadimak na blogu Bor, što je skraćenica mog imena Boris, pa nastavila: "Rasplakala sam se čitajući tvoj komentar! Divan si čovjek i neka će djevojka biti sretna uz tebe..." i bilo je još toga, pravi mali hvalospjev mojoj osjećajnosti.

E, a onda joj izletjelo i napisala mi da na svakodnevnoj šetnji uz more na Pećinama, često uhvati samu sebe...ali to nije važno: važno je to, što mi je na taj način odala da živi u Rijeci, a tu sam i ja, pa...i misli mi poletjele, vinule se u Himalaju mašte.

I ja, koji sam do tada radio sve spontano, počeo sam kovati planove, lude i još luđe, pa najluđe! Slijedeće sam večeri odbacio sve planove: buljio sam u monitor koji je podrugljivo sjajio i nisam znao što napisati. Nisam napisao ništa. Odlučio sam prekinuti sa tom glupošću, isključio komp i izašao u noć.

Moja mudrost nije dugo trajala! Već sutradan sam poslijepodne otišao na Pećine, šetao uz more i u svakoj lijepoj djevojci, "prepoznavao" Riu. Nisam mogao prestati misliti na nju, ali sam ostao čvrst i glupo se ponosio time: sasvim sam prestao posjećivati blogove! Naravno da sam ih želio čitati i pisati svoj, ali morao sam ostati čvrst, morao sam samom sebi dokazati da vladam sobom, da sam prava muškarčina.

Dva mjeseca kasnije, u skučenoj Gradskoj knjižnici, koja je sramota za grad poput Rijeke, istovremeno posegnem za knjigom kad i ona: visoka, crne i kratke kose, crnih očiju i blaga, otvorena lica. Ruke nam se dotiču, kratko, vrlo kratko, ali dovoljno da osjetim udar munje. Kao da netko pušta struju kroz moje tijelo!

- Uzmite je - rekoh promuklo. - Već ću je jednom pročitati.

- Hvala, mnogo hvala! - reče ona, a smiješak njen, čini mi se, obasjava otužnu prostoriju. - Jako volim Marqueza, sve čitam od njega! A ove sam priče dugo tražila!

Tužno gledam u knjigu priča "Nevjerojatna i tužna povijest nevine Erendire i njene bezdušne babe", već je jako dugo tražim, ali vidjevši sreću na njenom licu, zaboravih na tugu. Nije više važna: važan je samo prelijepi osmjeh nepoznate.

- I ja ga volim čitati – kažem tiho, ne mogavši odvojiti pogled od njenih usana, crvenih, vlažnih. – Neke njegove stvari neprestano iznova čitam.

Ona se smije, zabacuje glavu, grlo joj se napinje i ja je želim poljubiti. Vadi novčanik, iz njega člansku iskaznicu i ja, automatski, ne misleći na to što radim, čitam njeno ime: Ria!

Ne vjerujem očima i sad već naprosto buljim u iskaznicu, što ona, naravno, primjećuje. Malo krzma, ali žena je i ne može dugo izdržati pritisak znatiželje.

- Nešto nije u redu? - pita me, a obrve su joj dva upitnika, tamne oči izvor radoznalosti.

- Sve je u redu - kažem i odmah dodajem: strah me da se ne predomislim! - Vidim da vam je ime Ria, čudno ime, zar ne?

- Možda - kaže Ria, a oči joj radoznalo ispituju moje lice. - Kad sam se rodila, otac mi bio u Riu, Brazil. Tako sam dobila ime.

- Još jedno, možda glupo pitanje - uporan sam. – Ali ga moram postaviti! Pišete li možda blog na kompu?

- Zaboga, nikako! - uzvrati ona, smijući se razdragano. - Ja sam jedna od onih čudakinja koje ne vole tehnologiju: volim knjigu u ruci, njen miris, šuštanje stranica...Ali, zašto pitate?

- Nije važno - odahnuvši rekoh. – Tako…neke asocijaciije. Hoćemo li na kavu, pa da vam ispričam?