Odabrani snovi
Trenutak se
njihovih prvih predsanjarskih koraka približavao i obojica su, Indi i Ater,
nerazdruživi od dana kad su propuzali budno praćeni ponosnim pogledima svojih majki,
počeli osjećati sve veću napetost: stezala im se grla u prisustvu Časnih
Starješina, pored kojih bi prolazili, dok bi lutali Gradom Snova. Gledali bi u
te dostojanstvenike sa strahom, jer oni će odlučivati o njihovom daljnjem
statusu u životu. Oni odlučuju, tko će biti biran u Sanjare, a kome će to biti
zauvijek uskraćeno. Nije bilo popravnog Ispita.
Sanjari su
bili privilegirani i naravno da se svatko želio domoći povlastica koje su
Sanjari uživali. Silno su priželjkivali biti izabrani u Sanjare. Nadali su se!
Svaki se mladić nadao da će biti izabran i, kako im se približavao šesnaesti
rođendan, dan kad bi odlazili u Sobu Snova, na Ispit sanjanja, to su postajali
sve napetiji.
Upravo je to
odgovaralo Časnim Starješinama: oni koji su napeti do vrhunca, obično su imali
prave, dobre, poželjne snove. Udarni snovi, zvali su ih Časne Starješine, i
samo su oni znali što to znači. Nitko, baš nitko, izvan Časnih Starješina i
Sanjara samih, nije nikada doznao koji su to snovi bili poželjni, zbog kojih se
postaje toliko željeni Sanjar i uživa u svim pogodnostima koje im društvo može
pružiti.
Ostali, oni
koji nisu imali sreće i nisu bili među izabranima, nastavljali bi svoje
bezbojne živote u službi Sanjara; kojima je bilo sve podređeno, bili su tu samo
radi izabranih, da bi njima služili. I nisu smjeli sanjati: spavali jesu, ali u
svojim sobama koje nisu nudile snove. Bezbojne sobe, bezbojni životi. Tako je
bilo milenijima i nitko se nikada nije drznuo upitati zbog čega je tako. Do
mladog India!
- Pogledaj
kako mi ruke drhte - reče Indi i ispruži ruke pod poveliki nos Atera. - Neću
biti primljen! Kako mogu imati dobar san, kad ovako drhtim?
- Ne
pretjeruj - odvrati Ater. - Uopće ne drhtiš! Uzbuđen si! Svi smo uzbuđeni i to
je normalno.
- Možda je
normalno - reče Indi i ogleda se oko sebe: nije želio da bilo tko čuje
razgovor. - Pazi dobro, Ater! Imam jedan prijedlog i nadam se da ćeš pristati
na njega.
- Pucaj! -
vojnički odsječe Ater.
- Sklopimo
dogovor. Dajmo jedan drugome riječ i održimo je bude li potrebno, bez obzira na
bilo kakve posljedice!
- Kakav
dogovor? O čemu?
- Prvo mi daj
riječ!
- Nije li to
malo djetinjasto? - upita Ater. - Ipak smo mi šesnaestogodišnjaci, pred
odlaskom na Ispit.
- Baš zato! -
uporan je Indi.
- Dajem
riječ! - reče Ater čvrsto i pruži ruku.
- Ako jedan
od nas ne prođe na Ispitu, onaj drugi će mu reći o čemu je poželjno sanjati -
reče Indi tiho, svjestan što traži od svog prijatelja. - Jednostavno ćemo
ispričati jedan drugome svoje snove! Razumiješ? Tako ćemo doznati!
Ater se
zagleda u njega kao da ga nikad do sad nije vidio; nepoznati stoji ispred
njega. Nikada nitko nije nikome pričao svoje snove. To što Indi traži, nije
ništa drugo nego svetogrđe! Može li on to učiniti? Želi li? A zatim mu odjednom
munjevitom brzinom proradi sjećanje, sjećanje na zajedništvo sa Indiem.
Oduvijek su zajedno: rođeni su u isto vrijeme, tako je bilo određeno od
Starješina, pa su sve što su proživjeli u svojim mladim životima, proživjeli
zajedno. Ispit znanja, ponašanja, izdržljivosti i sve ostale mnogobrojne
prepreke na putu ka Ispitu, zajedno su prošli i uvijek su bili među najboljima,
obojica. Bio je siguran da će i ovu prepreku zajedno savladati, neće biti
potrebe prekršiti tabu milenijima star. Koliko zna, takvog se što nije nikad
dogodilo! Bilo je naprosto nemoguće zamisliti takvog što!
- Dogovoreno
- naposljetku progovori, a njegov prijattelj odahne, zagrli ga i prodrma,
pokazujući radost. Zar je mogao drugačije odgovoriti?
- Uđite svi u
brod! - naredi jedan Starješina skupini nestrpljivih mladića, koji su nervozno,
cupkajući sa noge na nogu, čekali upravo ovaj trenutak, toliko važan u njihovim
životima. - Vozimo vas u Stakleni Grad! Vaša generacija ima čast polagati Ispit
u Staklenom Gradu. Svi znate što to znači!
Znali su.
Prvi se Ispit u povijesti održao u Staklenom gradu i generacija, koja bi imala
čas Ispit polagati u njemu, znala je da se mnogo od nje očekuje! Već su bili
privilegirani!
Šutjeli su
svi, tih nekoliko kratkih trenutaka, dok nisu stigli u Stakleni Grad. Na putu
su morali proći kroz opasnu Divljinu: neprekidno su ih upozoravali na opasnosti
koje su dopirale iz Divljine. Po riječima Časnih Starješina, u Divljini su
vladali neki drugi zakoni, krvožedni, ubitačni, i nije bilo poželjno odlutati u
Divljinu. Nikad nitko nije otišao u Divljinu: što bi tamo tražio? Uostalom, sve
što su mogli zatrebati, imali su na raspolaganju u tri Grada, koliko ih je
bilo. Stakleni, Zlatni i Sunčev grad, zvali su se, a njihovi stanovnici rijetko
se međusobno posjećivali: oko gradova vladala je Divljina! A ona nije praštala,
učili su ih od malih nogu! Gradovi su bili zaštićeni: kupola je pokrivala svaki
od tri grada, štiteći ih od vanjskih utjecaja.
Prostorija je
bila ogromna, čelično-blistava, a poredani u velike kružnice, kojih je bilo
mnogo, nalazile su se Kapsule: u njih si morao leći, Kapsula bi spustila svoj
prozirni pokrov, spavao bi, sanjao bi, a tvoji bi snovi bili nadgledani od
Starješina, koji su ih primali u svoj um, i koji su i postali Starješine,
upravo zbog te svoje božanske sposobnosti.
Svi su
mladići zapanjeno gledali oko sebe u Predvorje Snova.
- Uđite,
lezite, sanjajte! - zapovijedi Starješina koji ih je doveo. - Želim vam velike
snove!
Ušli su svi,
legli, prozirni su se pokrovi nečujno spustili: snovi ih obuzeli, ovladali
mladim umovima.
- Još nije
kasno - reče Ater, dok su hodali kroz Akvarium: oko njih su u vodi plesale
raznobojne ribe mnogih svjetova. - Ne moramo kršiti tabue. Razmisli još jednom
o svojoj želji!
- Razmislio
sam odavno! - odgovori mu Indi. - Reći ću ti što sam ja sanjao! Sanjao sam
bezbroj žena, ljepotica do ljepotice, a sve su se trudile ugoditi mi! Još nikad
toliki užitak nisam osjetio. Kuća Užitaka je prema tome ništa. Poželio sam
ostati u snu zauvijek!
Hodali su
lagano kroz tunel, sami, neuznemiravani ni od koga: koraci im prigušeno meko
odjekivali.
- A ti? -
upita Indi. - Na tebi je red da mi kažeš! Što si sanjao, Ater?
- Nešto
sasvim drugačije od tebe - Ater odgovori zamišljeno gledajući negdje u daljinu.
- Rat, sanjao sam bitku. Letio sam moćnoom krstaricom i sijao smrt! Bilo na koji
planet da sam došao, sijao bih smrt. Bez obzira na kome su stupnju razvoja bili
domoroci! Svima sam davao samo jedno: smrt! Bilo je strašno, Indi! Strašno!
Razarao sam čitave gradove, nemilosrdno, potpuno. Grozni snovi! Smrtonosni
snovi!
Dva su
prijatelja zamišljeno i dalje koračala kroz tunel, dok je noć jela njihove
misli i korake.
Petnaest
Ispita kasnije...
Još jedan
pregled galaktičkih zrcala i sa poslom je gotov. Indi jedva čeka da završi sa
dosadnim, grozno jednoličnim, poslom,
koji u njemu uništava volju za bilo čime. Ubija se ovom dosadom, a Sanjari...Ne
smije ni misliti o tome! Rad i nerad: isto mu dođe! Dosada! Poslije posla
obično se zavuče u svoju sobu za prebivanje, bulji u zidove koji mu svaki čas
prikazuju drugi prizor i misli...misli na Atera, svog prijatelja iz
djetinjstva, sad poštovanog Sanjara.
Onog je
dalekog trenutka doživio prvi i do sada jedini šok u svome životu, kad je
shvatio da je Ater primljen u Sanjare, a on, Indi, nije. Nikada neće zaboraviti
pogled nerazumijevanja i nevjerice koji su prijatelji međusobno izmijenjali,
dok su imena Sanjara glasno prozivana, a njegovo nije bilo među njima. Najviše
je boljelo to, što je znao da će se rastati od Atera. Sanjari su se družili
samo sa Sanjarima.
I zato Indi
po drugi put pogleda u pravcu odsjaja galaktičkih zrcala, misleći kako se
prevario. Ali se nije prevario!
Ater stoji
pored izlaza, obučen u svjetlo-plavo, boju Sanjara i domahuje mu. Indi se pita:
sanjam li to? Ne sanja: Ater mu domahuje, zove ga! Kao u djetinjstvu!
I dva
prijatelja ponovo hodaju kroz tunel Akvarium, ribe plešu i dalje, ali oni nisu
isti: nešto ih nevidljivo razdvaja. Ali i spaja.
- Čemu imam
zahvaliti tvojoj iznenadnoj posjeti? - pita Indi, ne mogavši više izdržati muk
između njih, težak i siv poput olovnog neba.
- Ne budi
zajedljiv - blago odgovori Ater. - Reći ću ti nešto. Ja sam odlučio, a ti kako
hoćeš. Odlučio sam pobjeći! Napuštam Grad i idem u Divljinu.
- Jesi li
poludio? - Indi bulji u njega: nevjerica mu na licu.
- Možda i
jesam - kaže Ater i prisiljava prijatelja da stane i naginje se prema njemu. -
Ono i nije ništa drugo do li ludnica! Krvava ludnica! Znaš li što Sanjari rade?
Štite naš maleni udobni svijet! Dok sanjaju, svaki svijet na koji u snu, koji
nije san, nalete, nemilosrdno uništavaju!
- Čekaj malo!
- prekida ga Indi. - Rekao si "u snnu koji nije san": to su točno
tvoje riječi! Objasni to!
- Nije san!
Zar ne shvaćaš? Sve je to stvarnost, realnost našeg Univerzuma! Mi, Sanjari,
imamo sposobnost uništavanja: čim otkrijemo neku civilizaciju koja bi nam se u
budućnosti mogla približiti i eventualno nas ugroziti, mi je, Sanjari,
uništavamo. U svom snu! Ali za njih, to je žalosna i bolna stvarnost! Mi
Sanjari upravljamo njihovim životima, svjetovima! Nagonimo ih na ratove,
nagonimo ih na uništavanje!
- Oh! - Indi
ga gleda razrogačeno. - To znači da svi Sanjari sanjaju ratne snove?!
- Upravo
tako! - uzbuđeno reče Ater. - Pogodio si samu bit! I zato smo Časnim
Starješinama dragocjeni! Štitimo ih, štitimo njihov svijet, ne naš, samo njihov
i meni je toga dosta! Ne želim ubijati samo zato da bi Časne Starješine mogle uživati
u svom vladanju nad masama. Odlazim! Odmah! Odlazim u Divljinu, koja sigurno
nije toliko strašna koliko nam govore! Sve je to urota Časnih Starješina, koji
ni malo nisu časni! Ideš li sa mnom? U Divljinu? U nepoznato? Pokušati
izgraditi novi svijet? Ideš li, Indi, ili ostaješ ovdje služiti besmislu?
Indi ga
gleda, mirno, sa osmjehom i prije nego što je prijatelju odgovorio, Ater već
zna odgovor.
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.