KRIZANTEME

KRIZANTEME

Živio je po taoističkom principu: polako, blago, smireno. Sve je to palo u vodu kad je prvi put ugledao nju. Tijelo mu se napelo, stomak zgrčio, valovi svakojakih nagona udarali u njemu. Zaprepastio se zbog toga! Već je dugo vremena živio sam, bez ljubavnih avantura i to mu se sviđalo. A nije bio ni klinac, prešao je četrdesetu i njegova reakcija na žensku privlačnost ga je zapanjila. Mislio je kako je to odavno iza njega, da nikad više neće osjetiti uzbuđenje u svojoj nutrini zbog neke žene.

- Ne treba mi neprilika u životu - često je govorio - a žene nisu ništa drugo nego neprilike.

Volio je citirati Konfucija, pa je znao reći:

- Lijepa je žena uvijek zla, ali budala vidi samo njenu ljepotu!

Sad mu to ništa nije pomagalo: gledao je u Vernu i nije mogao skinuti pogled sa njenog lica uokvirenog kratkom plavom kosom. Njene su ga zelene oči probadale: znao je da i ona osjeća isto: jaku privlačnost. Neprekidno su se krišom promatrali i Vilim se čudio kako nitko ne primjećuje što se događa. Tu je bio njezin muž, još dvojica njihovih prijatelja i on, po prvi put kod njih. Ali oni su bezbrižno razgovarali, ne primjećujući nit koja je povezivala Vernu i Vilima. Baš kao da su im iz očiju izašle niti i vezale se u sredini u jednu veliku i zajedničku želju! Seks! Vrištali su njihovi pogledi, nijemo, bolno!

Zaredali su se dugi telefonski razgovori. Uvijek je ona zvala. Imala je obitelj, bilo ju je strah, ali osjećala je preveliku želju za Vilimom, da bi je to zaustavilo. Koprcala se u svojoj želji. Vilim joj nije htio pomoći. Ali ni odmoći. Zakleo se da neće učiniti prvi korak: neka Verna bude ta koja će početi.

I ona je učinila prvi korak: jedne ga je nedjelje, pri kraju ljeta pozvala telefonom i jednostavno mu rekla da dolazi kod njega na kavu.

Zaredali su se strastveni sastanci: strast je postala njihov život. Iz dana u dan vodili su ljubav, potajno, jako često, uvijek u napetosti, kod nje i kod njega! Nisu se mogli suzdržati, previše su željeli jedno drugo. Kovali su planove, u stvari, Verna je bila ta koja je kovala planove. Željela je živjeti sa Vilimom, ali nije imala snage napustiti obitelj, muža, dijete, djevojčicu od 14 godina. Želje su je razapinjale.

Verna je imala 33 i osjećala je da nešto propušta, nešto važno u životu, ali nije mogla točno precizirati što. Bila je nezadovoljna brakom, premlada se udala, nezadovoljna mužem, životom kojim je bila primorana (po njenim riječima) živjeti. Uvrtjela je sebi u glavu da mora imati Vilima uvijek u svojoj blizini, kao da su u braku, a da nitko ne posumnja u njihovo stalno druženje. O rastavi je govorila maglovito, Vilim je rano shvatio da od toga neće biti ništa, ali kao i svi koje je obuzela strast, zavaravao je samog sebe, prisiljavao se da vjeruje u Vernine maštarije.

Pronašla je rješenje i pobjedonosno ga objavila, dok su lijeno ležali u kasno poslijepodne.

- Uzgajati ćemo krizanteme - reče mu. - Tako neće ništa biti čudno što si stalno u mojoj kući.

- To je ludo, opasno! - odgovori Vilim, ali je već znao da će pristati na svaku njenu ludu ideju.

- Sve će biti u redu, znam - reče ona i poljubi ga.

Uzgajali su krizanteme. Vilim je praktično živio kod nje. Vodili su ljubav svaki dan i po nekoliko puta. Strast im je rasla, nikako da se ublaži i on se pitao do kada. Njihova je veza trajala preko godinu dana, nitko ništa nije znao, sumnjao, svi su mislili kako su Verna i Vilim samo poslovni partneri u jednom malom poslovnom pothvatu. I bili su partneri, ali u strasti: skakali su jedno na drugo u svakom mogućem trenutku, neprestano su osjećali želju jedno za drugom, nikako da želja prestane, naprotiv, pojačavala se poslije svakog vođenja ljubavi. Plakala mu je u naručju, ridala kako ne može bez njega, izgubljena je bez njega...a dani se nizali...

Ali je Vilim osjećao njenu napetost, znao je da će jednom to morati izaći iz nje. Ona ga je umirivala, govorila kako je jaka, izdržati će sve, samo ako može računati na njega.

Krizanteme su napredovale, baš kao i njihova ljubav ili strast: Vilim nikad nije bio načisto što je od toga dvoje u pitanju. Zalijevali su cvijeće i on nikad neće zaboraviti jednu toplu večer: Verna drži crijevo i prska krizanteme, iza nje sunce uokviruje njenu figuru, vidi joj poželjno tijelo ispod kratke haljinice, od kapljica vode počela se stvarati duga, ona se smije i gleda ga, on je sretan: prije pola sata vodili su ljubav, dugo i strasno, znali da neće biti uznemiravani, ostali su sami u kući. Nikad im samoće nije bilo dovoljno, uvijek su željeli još: uvijek su vodili ljubav, u svakoj prilici, na bilo kom mjestu.

Jednog kasnog zimskog popodneva, provedenog lijeno sa knjigom u ruci, Vilima trgne rezak zvuk, nekako koban zvuk telefona. Osjetio je nelagodnost i prisilio se podići slušalicu. Bio ne njen muž: bijesno je lajao, postavljao pitanja, prijetio, govorio, govorio…Konačno je začuo i glas Verne, tih, utučen, dalek, stran. Molila ga je da joj oprosti, više se neće viđati, više…Izabrala je obitelj. Očekivao je to i nije se iznenadio.

Nije je slušao, osluškivao je svoje osjećaje. Bili su mu čudni, velika žalost, bijes, olakšanje, sve je to kovitlalo u njemu i sve je bilo umotano u tugu. Bilo je gotovo, nešto lijepo je završilo u njegovom životu.

Prošla je godina i pol. Vilim je sjedio u dnevnoj sobi, čitao je, radio ono što je mnogo volio. Pomalo je zaboravljao bol koju je proživio, neprimjetno se smanjivala i postala uspomena. Radovao se tome. Zazvonio je telefon i on podigne slušalicu.

Htjela bih doći k tebi na kavu – začuje njen glas. – Mogu li?

I sve je ponovo bilo tu; tijelo mu se napelo, stomak zgrčio, a valovi sjećanja na njeno golo i oznojeno tijelo bili su toliko živi, da je osjetio miris njenog znoja, vrelinu njenog daha.