Željeni zaborav
Osjetio sam
da nešto nije kako bi trebalo biti upravo onog dana kad sam se vratio sa svoje
osamdeset i sedme misije. Istog trena kad sam izašao iz ogromnog transportera u
kome sam proveo dugo vremena, ispred očiju mi se zamaglilo, još malo, pa bi se
i zacrnilo. Možda bih i pao na astrodrom, ne znam.
Čudan osjećaj: još nikad doživljen. Pitao sam se, što li to može biti, ali
onako potiho, ne mareći previše. Vratili smo se i to je bilo najvažnije. Još je
jedno putovanje privedeno kraju. Naravno da sam osjećao radost što sam ponovo
kući, ako mi je to bila kuća, jer već smo toliko planeta promijenili koje smo
nazivali svojim domom, da ne mogu biti posve siguran. Kruži predaja da potičemo
sa planete predivne plave boje i, zamislite samo, koja je imala samo jedno
Sunce! Nije mi jasno, kako su mogli živjeti moji daleki preci samo sa jednim
Suncem, pa da je planet i ne znam kako lijep, jedno mi se Sunce čini nekako i
previše bijednim. Nedostatnim! Što su radili, kad bi planet zarotirao
i na njihovoj strani ne bi bilo svjetlosti? I kako su zvali to vrijeme? Vrijeme
bez svjetlosti? Odsustvo svjetlosti? Nema Sunca? Bez Sunca?
Dok se
približavamo "Rotacijskom Oku", vidim našeg šefa: Denkir
se smiješi i domahuje mi, pa pokazuje na vrata pored "Rotacijskog
Oka". Shvaćam da će me pričekati, dok zajedno sa ostalima iz posade
transportera, ne budem pregledan. "Rotacijsko Oko" sve vidi, bilježi
svaku promjenu u nama, u našoj nutrini: neka
je naša DNK samo zatreperila, svevideće
"Oko", kako ga skraćeno zovemo, zvoni na uzbunu. U stvari ne zvoni:
podiže "Plašt" oko označenog i štiti neoznačene. "Plašt" je
plazma života, neprobojna, ujedno i hranjiva: možete u njoj provesti
neograničeno vrijeme, a organizam će vam primati sve ono što mu je potrebno i u
točno odmjerenim količinama.
Upravo se oko
mene omotao "Plašt" uz blagu i plavu i umirujući glazbu. Plave me
glazbene niti navodile na smirenje. Nije mi trebalo umirivanje: živim već
toliko dugo, da sam sve u našoj, a isto tako i u obližnjim galaktikama vidio:
nema više uzbuđenja. Sve je postalo rutina. Od onog dana, kad smo prije mnogo
milenija pobijedili Smrt i prestali umirati, nestalo je i straha, pa su mnoga
prijašnja uzbuđenja postala mlaka.
- Molim,
kreni prema "Ipsilon vratima" - reče mi glas koji nikom nije
pripadao: robot zaštite.
Pošao sam,
dok me Denkir pratio hodajući što je bliže mogao
pored prozirnog plašta koji me omatao: bio je siguran, ništa nije moglo probiti
i napustiti omotanu zonu.
- Nije ništa
veliko - reče mi uz smiješak svojih velikih usta. - Za čas će te srediti i idemo u provod. Upoznati ću te sa novim
izumima: silno smo napredovali dok si ti letio.
Ušli smo kroz
vrata, koja se automatski otvorila pred nama i odmah zatim zatvorila za nama. U
prostoriji nije bilo nikog: samo veliki stol, točno na sredini. Zatim odmah
zatreperi zrak i Liječnik se stvori pored stola.
- Lezi na
stol, putniče - reče mi, a glas mu odavao zabavu: sigurno mu bilo dosadno!
Nitko nije bolovao, nitko nije umirao: bio je besposlen.
Legnem na
stol i opružim se svom svojoj dužinom, dok su oko mene lebdjeli instrumenti,
treperile narančaste kugle, zeleni mali trokuti, istražujući moje tijelo u
potrazi za...nitko nije znao. Liječnik je zapanjeno iščitavao dijagnozu koja je
u zraku treperila ispred njegovih radoznalih očiju.
- Čudno -
reče Liječnik. - Svi nalaze govore jedno te isto. A to je nemoguće!
- Što govore?
- upita Denkir>: ja sam skoro zaspao, toliko me
omamila plešuća svjetla oko mog tijela.
- Mora da je
greška - reče Liječnik.
- Što govore?
- ponovi nestrpljivo >Denkir.
- Govore da Median umire - odgovori mu liječnik. - Što je naravno
nemoguće! Odmah ga šaljem u "Bijelu Zoru" i sve će biti sređeno za
tren!
Da objasnim: Median, to sam ja; "Bijela Zora" je čudesna
prostorija u kojoj je otkrivena Besmrtnost. U nju su odvozili pacijente na
kojima bi došlo do poremećaja i, baš kako je dobri Liječnik rekao, čudesna bi
ga prostorija sutradan pustila vani, sasvim zdravog, ponovo besmrtnog.
I dalje ležim
na stolu, svjetla oko mene plešu, a ja se pitam, koliko sam već takvih momenata
imao u životu. Već dugo živim, jako dugo, ali ne sjećam se da sam ikada bio u
"Bijeloj Zori". Je li to moguće? Ili mi brišu sjećanje? Ako mi brišu
sjećanje: zašto mi brišu sjećanje?
Počinjem
misliti na bezbrojna intergalaktička putovanja na
kojima sam bio. Osamdeset i sedam misija je iza mene, a svaka traje po nekoliko
stotina godina...Svemir je prazan, ledeno prazan, bešćutan, osjećam se dijelom
njega. Poprimio sam nešto od njega kroz koga putujem! Poprimio sam njegovu
ravnodušnost! Jer Svemir nije zao, nije ni dobar: jednostavno je ravnodušan, a
ta ravnodušnost ne da se podnijeti, ako je i malo dublje upoznate. A ja sam je
upoznao.
Pitanje mi
bljesne: koliko još ovako? Vječnost? I odjednom mi vječnost postaje odvratna.
Ne želim više besmrtnost. Ali što dolazi poslije nje? Neka druga vječnost?
Različita?
- Ne želim
ići u "Bijelu Zoru"! – kažem odjednom odlučno, napola i samog sebe
iznenađujući.
Zapanjeno me
gledaju! Ne vjeruju da sam to upravo rekao: ne vjeruju vlastitom sluhu.
- Što si
rekao? - upita Liječnik.
- Čuli ste! -
odlučan sam da izborim svoju želju. - Ne pristajem ići u Bijelu Zoru. Ni nigdje
drugdje. Hoću otići kući, gledati plavičasti vjetar, osluškivati njegov pjev i
čekati...čekati oslobođenje.
- Kakvo
oslobođenje?! - ljuti se Denkir. - Čekao bi smrt!
- Zar to nije
jedno te isto? - pitam tiho.
Ne odgovaraju
mi. I ne moraju. Znam!
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.