Šetajući
Sporim
koracima približavam se klupi, svojoj omiljenoj. Izmorila me moja draga i
svakodnevna šetnja po obali. Klupa mi donosi olakšanje: noge će mi se opustiti,
mišići oporaviti. Sa "moje" klupe
puca pogled na gotovo čitavu luku, vidim brodove, vidim ribarske
brodice, vidim i čujem galebove, a slani me miris mora hrani životom. Mlade
majke šeću djecu po blagom jesenjom suncu, pa uživam u njihovoj mladosti: moja
je odavno prošla. Ne žalim. Ne žalim ni za čime i sve bih ponovo isto
učinio.
Star sam
čovjek. U mom životu više nema mnogo zadovoljstva: ostala su mi samo u
sjećanju, a sjećati se izbjegavam. Suviše je bolno sjećati se, osvrtati se na
svoj život, na živote svojih suvremenika, svojih drugova, prijatelja...A opet,
ne mogu sjećanju pobjeći. Probao sam. Mislim da će me jedino smrt osloboditi
sjećanja. Priželjkujem smrt. Očekujem je sa radoznalošću, ne sa strahom. Mnogo
sam je puta prevario. Više ne želim.
Dok sjedim na
"svojoj" klupi očekujući nekog od svoji rijetkih živućih prijatelja,
razmišljam o životu, preispitujem, važem...Staračka posla. Možda i jesu, ali
imam o čemu misliti. Ako ništa drugo, moja je generacija živjela u vremenima
koja su bila sve prije nego li dosadna i, što je, barem za mene, još važnije, u
vremenima kad su ljudi vjerovali u ideale, ginuli za njih, ginuli za ono bolje
sutra, koje su priželjkivali svima, ne samo sebi! Tko je danas spreman položiti
život za neki ideal? Mnogi niti ne razumiju o čemu govorim! Ne razumijem ovakav
pogled na svijet, na život, koji je sve zatrovao ledenom ravnodušnošću. U
stvari, razumijem, razumijem i te kako dobro, ali odbijam živjeti pridržavajući
se tih neljudskih principa. Nedostojnih čovjeka! Čitav sam svoj život proveo
kao idealist, težeći ka boljem sutra, ali ne samo za sebe, poput sadašnjih nam
političara, već za sve, svakog pojedinca, jer nitko nije manje vrijedan, svi su
ljudski životi podjednako dragocjeni. I naravno da sam bio komunist, još i sad
sam komunist, u duši, duboko unutra i umrijeti ću kao komunist. Ideja je dobra:
ljudi nisu! Žalosno, ali shvatio sam to tek pod stare dane: uvijek sam se
nekako nadao, da će se ljudi trgnuti, osvijestiti: davalo mi to snage za
strpljenje.
Moj je put
kroz život kao uvjerenog komunista počeo vrlo rano: kao seljačko dijete nisam
ni znao što znači biti komunist, nisam ni čuo za ti ideju, čak mi je i sama
riječ bila nepoznata. Ali sam ideju osjećao. Postala je veoma rano dio mene.
Srasla je sa mnom, u meni.
- Ništa ne
želi uzeti sam - govorio je moj odavno pokojni otac, u ono daleko vrijeme mog
djetinjstva. - Ako ima jabuku u ruci, osvrće se da pronađe nekog sa kime će je
podijeliti.
Bila je to
istina: boljela me nepravda, svačija, ne samo moja, i nisam mogao je mirno
promatrati, još manje ravnodušno. Mislim da sam takvo razmišljanje naslijedio
od svog pokojnog oca: svagdje sam ga pratio, kako mi se danas čini, od samog
rođenja. Hodao sam pored njega, dok je on laganim hodom obilazio svoje vinograde
i maslinike, na kojima je i te kako muku mučio. Dalmacija je lijepa zemlja, ali
se za svaki plodni komadić zemlje moraš izboriti. Sve sam to doznao od starog
još kao nejako dijete, slušajući ga kako mi govori, kako me upućuje u život.
Radeći uz njega, rame uz rame.
Onda je rat
zakucao i na naša vrata: prvo su došli Talijani, nakićeni u svojim uniformama.
Imao sam šesnaest kad je počeo rat i želio sam sudjelovati, ali me stari, koji
je pročitao moju želju, čvrsto držao. Oteo sam se od njega tek 1942-e, sa
sedamnaest, poslije najgoreg mogućeg doživljaja u svom mladom životu.
Bijesni nas
vojnici postrojili u dvije grupe, muškarce na jednoj strani: žene i djecu na
drugoj. Netko im smaknuo njihovog poručnika, svi smo to znali, ubili ga, dok se
naivni poručnik udaljio nekoliko stotina metara dalje od sela. Tražili su
osvetu, naravno, pa nas postrojili i birali na zimskom suncu kojega će od nas
strijeljati, dok su žene i djeca uplakani vrištali na gomili, stojeći pored
posljednje kuće u selu, na prašnjavoj stazi, koju smo mi zvali cestom.
Tog sam dana
spoznao svu veličinu ljubavi svog oca, njegovu privrženost prema meni, jer, kad
sam odvojen i postavljen u grupu određenu za strijeljanje, moj je otac
zakoračio naprijed, bez straha, ne krzmajući i rekao jasno:
- Uzmite
mene, ne njega. On je još dijete!
Nikada mu to
nisam zaboravio! Dan danas me preplavi ogromna ljubav prema njemu, kad se
sjetim tog dalekog, dalekog dana.
Oficir, mlad,
plavokos, orlovskog nosa, prava slika arijevca, ma što mu to značilo, slegnuo
je ramenima, odgurnuo me nazad, poštedio me, a odmah zatim odgurnuo i mog oca.
Poštedio je i njega! Zašto? Nikada nismo saznali. Obojica smo preživjeli zbog
istupa mog oca i hira njemačkog oficira. Ali od tog dana nisam više želio živjeti
u strahu, bespomoćan, čekajući da me netko ubije! Pobjegao sam od kuće, od majke i oca, brata, tri
sestre i pridružio se partizanima i uzalud mi je stari dolazio i moljakao i
plačući me kumio da se vratim. Nisam se vratio. Odvojevao sam svoje za bolje sutra,
za bolje moje djece i njihove djece. Bili smo uvjereni u to da gradimo bolju
budućnost.
Čitav sam rat
nekako izgurao: imao sam sreće, nekoliko sam puta bio ranjen, ali uvijek su to
bile lagane rane. Koje su me na kraće vrijeme izbacivale uz stroja. U sjećanju mi ostala jedna noć, kad sam, za
vrijeme njenog trajanja, tri puta bio ranjen u razmaku od nekoliko sati.
Jurišali smo
na kninsku tvrđavu, noću, trčeći uz brdo, dok su bradonje prašili po nama sa
tvrđave, dobro zaklonjeni. E, da, bio sam tamo gdje je i započeo novi rat,
kasnije, te noći veoma daleke 1990-e. Uporno smo jurišali, tukli četnike bombama, kad me po treći put te noći pogodio
metak, malo iznad koljena i bio sam izbačen iz borbe. Možda mi je to ranjavanje
spasilo život. Ne znam, znam da ih je mnogo poginulo te noći, dok sam ležao u
travi i osluškivao pucnjavu, povike i osjećao olakšanje što sam, bar za kratko
vrijeme, pošteđen ratnog ludila. Jer
zovimo ga mi kako kod hoćemo: rat je uvijek najveća ludost čovječanstva. I
najskuplja: izgubljeni se životi ne mogu nadoknaditi.
I još nešto
iz rata: 44-te, komandir me odjednom nekako prečesto počeo birati za rizične
akcije, iako su sve bile rizične, naravno: ta bio je rat! Svaki je put mene
određivao za neki opasniji zadatak. Išao sam bez riječi, naravno, pogovora nije
bilo, ali se u meni pojavila nedostojna misao: mrzi li me možda moj komandir
čete? I baš kad sam pomislio da ne može biti ništa drugo, pozvan sam komandiru
i tamo mi je svečano rečeno, da su ovi zadatci bili ispit budućeg komuniste:
bio sam primljen u Partiju! Kad sad čujem « komunjare ovo, komunjare ono », a
čujem to i više nego često, dođe mi
muka! Svoju sam pripadnost komunističkim idealima dokazivao i dokazao sa puškom
u ruci, a ne…ali to je već bezbroj puta i uzalud rečeno. Sad nas sve trpaju u
isti koš! Za smeće!
Do
"moje" klupe doskakuta lopta, velika, crvena, sa krupnim žutim
točkama. Odmah za loptom doskakuta djevojčica od kojih četiri-pet godina, plave
joj oči bezazleno gledaju u čudesni svijet: na trenutak joj zavidim, ali samo
na trenutak.
- Oprostite -
kaže njena majka, mlada, u kasnim dvadesetim žena, divna osmjeha, crne kose. -
Zaigrala se...
- Ne smeta -
kažem joj ustajući . - Vrijeme je da protegnem noge. Imate krasnu djevojčicu.
- Hvala - odjekuje
za mnom sretan glas mamice, dok polako krećem prema brodicama koje se blago
ljuljaju.
Poput
djevojčice i ja sam poslije rata gledao u svijet sa povjerenjem. Ugrabio sam
priliku, ostao u vojsci, školovao se, čitav svoj radni vijek proveo u uniformi.
Bio je to dobar život.
Oženio sam se
pet godina poslije završetka rata, izrodio dvoje djece, sina i kćer, doškolovao
ih koliko su htjeli. Malo sam vremena, dok su oni stasali, proveo sa njima i to
je nedostatak vojne službe. Vojnički poziv traži odricanja, često živiš
odvojeno od porodice.
Entuzijast,
kakvog me već priroda stvorila, vjerovao sam da možemo kročiti samo prema
naprijed, u sve veće i veće blagostanje. Uvijek sam okruživao ono
"za" za razne samodoprinose: nije mi bilo teško odvajati za domovinu,
bila je to najprirodnija stvar na svijetu.
Dočekao sam i svoje umirovljeničke dane, postao djed i baš kad sam se
uživio u ulogu novopečenog djeda, počelo je kuhati u čitavoj zemlji i preko
noći se sve promijenilo.
Vrijednosti
su izokrenute i to najviše boli! Ono što je prije bilo časno, sad je postalo
nečasno! Zašto? Zar moja generacija zaslužuje to?
U jeku rata,
92-ge, baš dok sam se liječio od gripe, u stan su mi došla uniformirana lica:
mlada žena od nepunih trideset i dvojica muškaraca, obučeni u nove hrvatske
odore, na koje smo se počeli navikavati. Vidio sam ih na kratak trenutak kroz
odškrinuta vrata. Ležao sam u spavaćoj sobi, a do mene je dopirao čitav
razgovor, koji se vodio u dnevnoj sobi, između moje žene i vojnih lica.
- Moramo
provjeriti i zapisati, gospođo - govorio je blagi muški glas. - Svakog člana
domaćinstva moramo zapisati. Isto tako i broj prostorija u stanu.
- Pa zbog
čega? - upita moja naivna žena. - Vidim da ne idete popisivati po drugim
zgradama. Samo vojnim.
- Eh, gospođo
- reče joj mlada vojnikinja - ali vaš jee muž bio u neprijateljskoj vojsci.
Zagrcnuo sam
se u krevetu, a srce mi zalupalo baš kao i one noći kad sam doživio vatreno
krštenje. Ni u najluđem košmaru se nisam nadao čuti takvog nešto!
A onda sam
začuo oštar, svađalački glas svoje žene i srce mi se ponovo smirilo.
- Kako to
mislite, neprijateljskoj, mlada damo? - upitala je, a ja sam znao da je
položila ruke na kukove. - Za vašu informaciju: moj je muž bio u onoj istoj
vojsci u kojoj je bio i naš predsjednik.
- Ostavimo to
sad - smirivao je onaj blagog glasa. -
Prihvatimo se posla.
To je bio
prvi ružni udar, mučan i podmukao, jer kako ga drugačije doživjeti?, kad sam
osjeti ujed za dušu, ujed poslije koga se nikad više nisam osjećao dobro.
Drugi sam
ujed doživio tri godine kasnije: konačno su nam dozvolili otkupiti naše
stanove, po višoj cijeni, naravno: postali
smo građani drugog reda, mi, bivši oficiri JNA-e, i nitko se nije
obazirao na činjenicu da smo, većina nas, već dugi niz prije nastupa ludila
rata otišli u zasluženu penziju, mirovinu, zovite to kako hoćete. Za njih smo
bili i ostali omraženi pripadnici omražene JNA-e. Skupo nam naplatili «višak»
kvadrata. Kasnije je ta nepravda ispravljena, ali trebale su proći godine
nepravde.
Ušao sam u
vojnu zgradu u kojoj sam nekada radio, a u koju sam sad morao doći, da bih
konačno mogao dobiti dozvolu za otkup svog vlastitog stana. A koliko li sam
samo, čitav svoj radni vijek, odvajao za stanogradnju? Nije važno, mislim ja i
penjem se na drugi kat, kamo su me uputili i ulazim u dobro mi poznatu
kancelariju, ured, kako sad kažu. Nekad je tu stolovao moj nadređeni.
A kad tamo,
gdje je nekad visjela Titova slika, sad visi Tuđmanova. Normalna stvar, reći će
mnogi. Ali nije! Ne može biti normalno! Tik do Tuđmanove slike, one poznate, u
bijeloj raskošnoj operetskoj uniformi, stoji manja, prilično manja fotografija,
crno-bijela, a na njoj...nitko drugi do Poglavnik, Ante Pavelić!
Znoj me
oblio, koljena zadrhtala i samo me čudo spasilo da ne padnem. Neki je mladac
primijetio moje bljedilo.
- Je li vam
slabo? - upita me. - Želite li čašu vode?
- Sve je u
redu - kažem ja čvrsto: prije bi pregrizao vlastiti jezik nego li od njih
zatražio vode.
Kad sam
izašao iz zgrade, sa ugovorom o kupoprodaji stana u džepu, učinio sam ono što
nikada nisam činio: ušao sam u prvi kafić, naručio konjak i ispio ga u jednom
dahu. Zatim sam naručio drugi, zamislio se nad životom i potrošio silnu snagu
obuzdavajući se da ne zaplačem.
Netko me grabi za rame i taj me stisak vraća u
sadašnjost: Milan, moj ratni drug, smiješi mi se upitno.
- O čemu tako
intenzivno razmišljaš? - pita me. - Dovikujem ti već punu minutu, a ti nikako
da se okreneš, shvatiš da tebe zovem. Je
li to početak senilnosti?
- Početak
oproštaja - odgovaram, radostan što sam ga sreo, što više neću biti sam, sa
nevoljenim mislima.
- Oproštaja?
- Milan podiže obrve. - Od čega?
- Od snova,
Milane. Od iluzija.
- Odbacio sam
to odavno - kaže on i dalje se smijući razdragano: volim to kod njega, njegovu
spremnost da i najteže stvari dočekuje smijehom. - Idemo na kavicu! Skresali su
nam penzije, ali za kavicu sa starim ratnim drugom se uvijek nađe.
I taj
spontani poziv na kavu, mog najdražeg prijatelja i ratnog druga, vraća mi
izgubljeno raspoloženje, tjera dalje sumorne misli i ponovo koračam uz Milana,
ponovo smo mladi ratnici, oči nam sjaje plameno, sa povjerenjem gledajući u
daljinu, u budućnost, u bolji, u pravedniji svijet, koji stvaramo svojom
krvlju! I ne žalimo je proliti za bolje sutra!
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.