Putovanje
- Pogledaj
kako je lijepo - reče Rea, dok stoje na obali mora, u ljetnu toplu večer. - Zar
nije prekrasno?
- U pravu si
- složi se sa svojom dragom Thor. - Nema višše takve ljepote.
- Šteta - promrmlja
Rea, privijajući se uz njega.
Stoje na
istom mjestu već sat vremena i ne mogu odvojiti pogled od zlatno-plavičastog
odsjaja mora, blago uznemirenog, dok plamena sunčeva lopta, ogromna, blještava,
polako počinje svoj uron, kako se čini promatračima. Uživaju u prizoru.
Drže se za
ruke, zaljubljeni: zaljubljeni jedno u drugo i zaljubljeni u ovaj predivni
zalaz sunca. Jedan se dan privodi kraju i osjećaju žalost zbog toga.
Ovo je u
potpunosti njihov dan: sve je u ovom danu podređeno njihovim željama. Lagana vožnja zračnim jastucima nad savanom,
dok ispod njih trče krda zebri, bivola, slonovi podižu visoko surle: obilje
života kud kod pogledaš. Zatim lebđenje nad polarnim kapama: blještava ljepota
izmamila im suze. Jata kitova na oceanu, razigrano štrcaju vodoskoke, uranjaju
udarajući moćnim repovima... I oni, Rea i Thor, gledaju raširenih očiju, pamteći, ne, urezujući svaki
detalj u samu srž pamćenja, jer ništa ne smiju zaboraviti, sve moraju pamtiti,
za vječno sjećanje. Predivni prizori, prekratki trenutci, misle oboje, dok
gledaju u sunčevu loptu, koja je već polovicom uronila u ljubičasto more, dok
im vjetar, lagan, lepršav, jedva primjetan, a opet posvuda i neprekidno
prisutan, hladi topla tijela. Uživaju beskrajno, znajući da su ovi zlatni
trenuci njihovih života. Poslije ovog...
Sunce zađe,
potpuno, konačno: tama se prostre nad morem, gradom, nad svime. Nad mislima...
- Gotovo je -
reče Rea uzdahnuvši.
- Da, gotovo
je - potvrdi Thor, lagano je privuče k sebi i poljubi je u vruće čelo.
- Gotovo je -
ponovi ona.
- Ne budi
tužna zbog toga - šapne joj Thor i miluje je po vrelom obrazu. - Imaš vrućicu!
Previše si se uzbudila!
- Zar se ti
nisi uzbudio? Kako da ostanem ravnodušna pred ovakvim prizorom? Zamisli, Thor,
nekad su ljudi svaku večer uživali u ovakvim prizorima! Kako možemo živjeti bez
ovoga?
- Moramo -
odgovori on. - Ne preostaje nam drugo.
- Mrzim
ljudsku glupost! - odsiječe Rea, a lijepo joj lice gnjev zatamni, poružni. -
Morali smo izazvati kataklizmu, da dokažemo kako smo jači od svega! Od Prirode
same!
- Nemoj
misliti na to - umiruje je Thor. - Idemo, natrag, u hotel! Imamo još ovu noć
ovdje! Nemojmo je upropastiti!
- Kako možeš
tako govoriti? - Rea stoji ispred njega, razmaknutih nogu, rukama oko struka,
glava malo nagnuta nad lijevo rame. Borbeni položaj. - Nikad više nećemo u
čitavom svom dugom životu vidjeti ovakav prizor. Nikada! A i sad smo ga vidjeli
samo zbog toga, jer to ide u paketu zajedno sa dozvolom za sklapanje braka? Što
bi bili da nismo prošli testove i da nismo dobili bračnu dozvolu? Nikada ne bi
uživali u ovoj ljepoti! Ne bi ni znali za nju!
- Ali smo
dobili dozvolu za sklapanje braka - umiruje je Thor, nježno je grleći: zna da
joj je misao o povratku teška i prijeteća i izaziva ono najgore u njoj. - I
vidjeli smo svu ovu ljepotu, Rea! Nitko nam to više ne može oduzeti: naše je
zauvijek! Pomisli na one jadnike koji ovo nikad neće vidjeti, neće čak ni
saznati da je tako nešto postojalo! Žive u tami i misle da je tama jedina.
Rea ga gleda
zamišljeno, zatim joj se glava lagano spusti, obori pogled.
- U pravu si
- reče mu i ljubi ga u vrat. - Ponašam se pooput čangrizave starice! Hajde,
vratimo se u hotel, u našu sobu...
Sa rukom u
ruci, dok njene riječi obećavajuće lepršaju oko njih, poput leptira, polako
hodaju prema hotelu, staklenoj građevini, koja blješti svjetlošću u tamnoj i
toploj noći.
Mlada,
nasmijana, recepcionarka ih dočekuje uz veselo mahanje rukom.
- Tražim vas!
- dovikne im. - Moramo srediti pojedinosti.<
- Naravno - odgovori Thor, pa se okreće Rei.
- Draga, idi u sobu, za čas ću doći.
Rea odsutno
klima i odlazi, ogledala oko nje čine igru od njenog prolaska: bezbroj lijepih
Rea nečujno klizi dugačkim hodnikom.
- Vaše je
vrijeme isteklo - kaže mlada recepcionarka, kojoj osmjeh joj ne silazi sa lica.
Savršeni hologram. - Ujutro, točno u devet, Vremenska Kapsula 356 vratiti će
vas u vaše vrijeme, u 2 505-tu godinu. Nadam se da ste uživali. Molim, položite
lijevi dlan ovdje i sve su potrebne formalnosti ovim sređene.
Gura prema
Thoru naizgled sasvim običnu staklenu ploču trideset centimetara dugačku i
dvadeset široku. I dok Thor mirno polaže dlan na hladnu ploču, misli na svoje
vrijeme, na 2 505-tu godinu, godinu u kojoj nema sunčevih zalazaka, godinu u
kojoj je čitav planet zaogrnut crnim i sivim i teškim plaštom, koji ne dopušta
Suncu proboj, a stanovnici, ono malo ljudi što je preostalo nakon Velikog
Razornog Rata, žive u podzemlju, u bunkerima, zaštićeni od onog u čemu se ovu
večer Rea i on uživali. Posljednji put.
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.