Susret
Dok sa uživanjem trčim kroz šumu u rano nedjeljno
jutro, ne vjerujem svojim očima, ali istina je! Iz daljine, obasjan suncem koje
prodire kroz krošnje drveća, približava mi se nitko drugi nego Sanjin! Cerim se
unaprijed i dajem gas, grabim ko lud prema njemu: nestrpljiv sam konačno ga
zagrliti, udariti po leđima! Stari prijatelj, sa kojim sam nekada davno,
otkrivao svijet! Život!
Poznajemo se
dugo, Sanjin i ja, čitav svoj život: išli smo u školu zajedno, osnovnu, kasnije
nas život rastavio, da bi sad ovako nenadano naletio na njega na mjestu na
kojem najmanje to očekujem. Kao djeca, stanovali smo u istoj ulici i bili
nerazdruživi. Već smo onda, kao klinci, voljeli voditi dugačke razgovore bez
kraja i konca o svemu i svačemu. Čudili smo se svemu što nas okružuje,
nastojali proniknuti u tajnu života. Gutali smo knjige, izmjenjivali ih
međusobno i preporučivali ih jedan drugom. Lutali gradom, posebno lučkim
dijelom i sa čežnjom se zagledavali u brodove, maštajući kako nas odnose u
daleke, nepoznate i lijepe krajeve.
Postali smo pomorci obojica i dugi se niz godina nismo sreli: kad je on
bio na moru, ja sam bio kući i obratno.
Godine su
polako, potkradajući se miljele, tiho i uporno: sjećanje na Sanjina je polako
bljedilo, ali nije nestalo! Nisam
dozvolio da nestane! Dvadeset je godina prohujalo, a da se nismo vidjeli, ali
sam ga prepoznao istog trenutka, kad se njegova izrazito visoka figura ukazala
na šumskoj stazi trčeći prema meni
obučen u svjetlo-zelenu trenirku, dok mu se kratka i plava, oznojena kosa,
bljeska na suncu.
Skačemo jedan
oko drugog i udaramo se po ramenima, lica nam nacerena, sretni smo zbog
ponovnog susreta i ne stidimo se to pokazati. Zapljuskujemo pitanjima jedan
drugog!
- Isti si
dugonja kao u što si bio i u školi! - kaže Sanjin, smijući se i brišući znoj sa
čela, koji mu vlaži oči.
- Misliš li -
uzvraćam mu - da si ti prestao biti dugonja?
Smijemo se
sretni, sjećajući se bezbrižnog djetinjstva u kome smo bili najviši rastom u
našoj generaciji, pa nas naši vršnjaci prozvali dugonjama.
- Čuo sam da
ploviš?
- Isto sam
čuo i za tebe - kažem.
- Dobro si
čuo - reče Sanjin i ponovo briše znoj. - Čuj, vruć sam ko pakao: da nastavimo
ovim putem kroz šumu? Inače mi ne gine upala pluća!
- Može -
pristajem i usklađujem korak sa njim, što nije teško: obojica smo iste visine i
koraci su nam podjednaki i sa lakoćom gutaju šumski puteljak. - Obično trčim do
vrha brda, pa se spuštam prema gradu, kući.
- Isto i ja
radim, osim ovog posljednjeg - odgovori on. - Nama su kola parkirana na vrhu
brda, pa se njima vraćamo.
- Mi? -
pitam, dok izbijamo na blagu uzbrdicu. - Tko je to "mi"?
- Moja žena i
ja! - Sanjin me, onako u trku, pogleda i nasmije se prema suncu. - Dozvolio sam
biti uhvaćen.
- Kad se to
dogodilo? - pitam iznenađeno, jer ni od koga nisam čuo za tu novost, koja i
nije baš mala, u njegovom životu.
- Prije tri
godine - odgovori on grabeći zrak, dok uživamo u usporednom trčanju šumom.
- Tri si
godine oženjen? - čudim se. - Imaš li djece?
- Nemam! Ali
imamo u planu. Ticiana, tako se zove, je htjela odmah klinca, ali...
- Ali si se
ti usprotivio - nastavljam rečenicu: bliskost zajedničkog razmišljanja ponovo
je prisutna. - Svijet nije baš neko lijepo mjesto, pogotovo ne za dijete, je
li? Što kaže Ticiana...uostalom, odakle joj takvo ime?
- Otac joj je
slikar! Ali ni izdaleka toliko dobar!
Smijemo se
dok izbijamo na ravan dio puta i u daljini, poput plave mrlje, pored bunkera
zaostalog još iz onog davnog rata, vidim parkiran auto, a pored auta visoka
mlada žena, obučena u crno-bijelu trenirku, crvene, plamene kose vezane u
konjski rep, lijevu je nogu položila na haubu i prstima ruke dodiruje nožne
prste: isteže mišiće nakon trčanja. Ocjenjujem joj visinu, jako je visoka i to
mi se dopada. Dopada mi se i sve ostalo, što sve bolje i bolje vidim, kako joj
se postepeno približavamo. Stižemo blago zadihani, vrući, znoji i zadovoljni,
sretni zbog uživanja u trčanju. Zaustavljamo se tik uz automobil.
- Ticiana,
moja gospodarica - kaže Sanjin uz osmjeh, upoznavajući nas. - I
izgubljeni, ponovo nađeni prijatelj iz
davnina, stari, dobri Boro!
Dok se
rukujemo, mjerkajući se međusobno, ni ne pokušavam sakriti divljenje. Ticiana
je prekrasna, prava ljepotica, rasna ljepotica! Smješka se, mirno, prijatno,
opušteno: navikla da je muškarci gledaju sa divljenjem.
- Idemo! -
požuruje nas Sanjin. - Čeka nas naporan dan! Moramo nadoknaditi sve ove godine
što se nismo viđali! Biti će to lud provod! Najluđi provod!
Provod traje
i dalje, jer kad si sa Sanjinom u društvu, nema baš previše odmora,
besposličarenja: uvijek se negdje ide, nešto radi, nešto planira. Toliko je
mjesta koje moramo obići, vidjeti! Nerazdruživi smo već gotovo šest mjeseci,
svaku smo večer zajedno: obično večeramo negdje vani, zatim odlazimo na laganu
šetnju, kino, ako igra neki zanimljiv film.
Trčimo
zajedno, često, najmanje četiri puta tjedno. Ticiana nam se pridružuje subotom i
nedjeljom: ostale je dane zauzeta, radi. Netko i to mora! Predaje na muzičkoj
školi, talentirana je glazbenica i nastoji kultivirati me. Ne uspijeva joj,
naravno. Ali me to ne sprečava da uživam u njenim tumačenjima pojedinih
skladbi. Na svoje veliko čuđenje, ustanovio sam da mi se Mozart sviđa i da ga
često slušam. Promjena.
Bliži se Nova
godina i pomalo me hvata jeza. Znam što
će se dogoditi. Biti ću pozvan, a ne želim biti pozvan. Želim biti sam, stvoren
sam za samoću! Tako bar uvjeravam sebe. Ali me nešto vuče prema Ticiani, a
znam, osjećam, da i nju nešto gura prema meni. Ne želim da mi se to događa.
Izgubio sam mir: dan mi počinje napeto i već sam rano ujutro nabrušen i nikoga
ne podnosim pored sebe.
Za ovih
proteklih mjeseci Sanjin i Ticiana me upoznali sa morem žena: jedna ljepša od
druge, inteligentne, da se sa njima uživati u razgovoru. O onom drugom uživanju
da i ne govorim! Jedno sam vrijeme umišljao, kako sam progutao mamac zvan
Biljana. Nije bilo tako, iako je sa Biljanom omama potrajala mjesec dana. Budio
sam se pored nje i uživao u njenoj ljepoti, crnoj joj kosi raspletenoj i
prosutoj na bijelom jastuku, dugom i pravilnom nosu, punih usana, uskog lica:
uživao sam je gledati kako spava, dok bi strpljivo čekao njeno buđenje.
A onda, jednog
jesenskog jutra, kišnog i vjetrovitog, uhvatim sebe kako je uspoređujem sa
Ticianom. Zgadio sam se samom sebi! Koji mi je...? Razmišljam erotskim mislima
o ženi svog najboljeg prijatelja! Što mi je? Jesam li bolestan? Pervertit?
Luđak? Nikad prije nisam imao takvih misli. I nikad prije nisam ostao
ravnodušan na golu žensku ljepotu. Odjednom mi prasnulo, poput Velikog praska,
početka prostora i vremena, da sam zaljubljen u Ticianu, ženu Sanjinovu, u ženu
svog najboljeg prijatelja! Tog jutra nisam vodio ljubav sa Biljanom, crnokosom
ljepoticom, čija mi ljepota ništa više nije značila. Skuhao sam joj kavu, bio
pažljiv, učtiv.
- Gotovo je ,
je li? - rekla mi ona na odlasku: nije bila glupa, i još k tome bila je
senzibilna, osjećala je neizrečeno.
- Ne govori
gluposti - odgovorio sam joj uz smiješak. - Još ćemo se mi dugo viđati.
Ali je ona
znala da nećemo, a znao sam i ja. Razlika je bila jedino u tome, što sam ja
znao i zašto.
Tri dana
poslije toga događaja, zazvonio mi telefon u rano jutro, dok sam vezivao
tenisice i uznemirio mi želudac. Ne volim smetnje, telefonske pozive u cik
zore.
- Dobio sam
telegram - čuo sam Sanjina, kad sam se konačno javio. - Putujem preksutra. Rio!
Idem u ljeto, a vas ostavljam da uživate u zimi. Večeras dolaziš na oproštajnu
večeru! U sedam! Nema isprike! Čekamo te u sedam!
Dok sam trčao
svim onim stazama koje sam bezbroj puta pretrčao sa Sanjinom, mislio sam o
njegovom odlasku, o njegovom povjerenju i polako se sve više gadio samom sebi.
Kod onih bunkera, gdje sam upoznao Ticianu, nisam više mogao izdržati, zastao
sam , presavio se zbog bola u želucu i izbacio prljavu i pokvarenu dušu
povraćajući dugo i mukotrpno. Konačno ostavši prazan, nisam osjetio olakšanje.
Nema olakšanja za pokvarenost, shvatim.
Sve sam ove
dane pokušavao nekako izbjeći prečeste susrete sa Ticianom i Sanjinom, ali
nisam bio uspješan u tome. Prestao sam je gledati u oči, a primijetio sam i to,
kako ona izbjegava ostati sama u mojoj blizini. Nešto se događalo i to je bilo
očito, visjelo nam nad glavama. Znao sam, osjeća to i ona: bilo je naprosto
nemoguće ne osjećati napetost između nas. Bila je čudna ta napetost, nije nas
udaljavala, već svom snagom nas nastojala što više približiti.
Tu je večer,
oproštajnu večer, bilo izuzetno teško. Sanjin je bio raspoložen, popio je malo
vina, neuobičajeno za njega i neprekidno nas zasipao vicevima. Društvo se
smijalo: srećom nisam bio samo ja pozvan, bilo nas poprilično. Velika je soba
odzvanjala od našeg smijeha, veselog čavrljanja: sudjelovao sam u razgovoru,
dao svoj doprinos, ali ja, koji toliko uživam u izmjenjivanju doskočica, nisam
uživao. Razgovor je igralište ideja, zar ne? A u meni su sve ideje presušile,
samo mi jedna misao odzvanjala u praznini: Ticiana ostaje sama! I strah se
počeo buditi u meni, rasti...
Pri kraju
druženja, malo prije nego što se društvo počelo rasipati, Sanjin me odvukao u
kut, pružio mi još jednu čašu i gledajući me ozbiljno, rekao:
- Brini se za
Ticianu, dok i ti ne odeš. Nazovi je, izvedi u kino, nemoj sad prestati
dolaziti. Dogovoreno?
- Dogovoreno
- odvratih, ali mnogo me stajalo to obeććanje: morao sam podignuti pogled i
zagledati se u njegove oči i prvi mi je put u životu to bilo teško!
Petnaest je
dana prošlo od odlaska Sanjina, nedjelja je, rano u jutro, još nema ni osam i
vrtim se po stanu obučen u trenirku, spreman za trčanje, skupljajući odlučnost
da iz ugodne topline stana istrčim na ulicu, na hladnoću, pravu zimu.
Prekosutra je doček Nove i prosinac ozbiljno reži ledenim cerekom: ne bih se
iznenadio da padne snijeg.
Netko zvoni
na vratima: nikog ne očekujem i pomišljam kako je to sigurno poštar, donosi mi
brzojav, poziv za ukrcaj, izbavljenje iz ovog jada u koji sam upao.
Bila mi
potrebna sva snaga volje, da ne odjurim Ticiani i priznam joj što osjećam za
nju: suzdržao sam se, naravno, uspio sam, jer ja sam čovjek željezne volje, ali
nisam sretan zbog toga. Patim i to konačno priznajem samom sebi. Sad znam što
je zaljubljenost. Zaljubljen sam duboko i beznadno u ženu svog starog prijatelja.
Konačno to priznajem samom sebi i istog trenutka osjećam olakšanje! Najteže je
lagati samog sebe! Sanjam je, sanjam...
Prilazim
vratima, a zvono se ponovo nestrpljivo oglašava, zvoni dugo i uporno i prestaje
tek kad otvorim vrata.
Ticiana,
obučena u trenirku, spremna za trčanje, stoji u hodniku i nesigurno se
osmjehuje.
- Zar me ne
ćeš pozvati ući?
- Izvini! -
Smeten sam, nesiguran. - Izvoli, uđi.
Ona ulazi
dugim korakom, staje na sred dnevne sobe, okreće se prema meni, obrve joj se
podižu.
- Izbjegavaš
me! - reče mi tiho. - Znam i zašto.
- Zašto si
onda došla? - pitam. - Nisi trebala! To je najgori mogući izbor.
- Morala sam
doći! - kaže ona i spušta se u jednu fotelju, sjeda, prekriži duge noge,
trenirka šušti, priča mi o njenoj puti. - Ne mogu više ovako! Mislim da je i
tebi tako! Ne želiš priznati zbog glupog muškog ponosa! Ali znam što osjećaš
prema meni! I ne laži me!
Na kraju
gotovo viče. Nagnula se prema meni i strastveno govori, oči joj sjaje. U meni
podvojeni osjećaji: sreća i nesreća! Sreća, tuga! Ponos, stid! Sve se miješa,
kovitla i sjećam se jednog događaja na moru, kad nas zakačio rep uragana i kad
sam vidio kako vjetar sa palube otkida čelični poklopac i vitla ga zrakom sa
lakoćom, poput pera, odnosi visoko u zrak i baca u zapjenjeno crno more. Isto
se odigrava u mojoj duši. Uragan i crnilo i bijesni vjetar i iznad svega
žalost. Jer znam, ne mogu zabiti nož u leđa svom prijatelju Sanjinu, nikad neću
imati ovu ženu koju želim iz dna duše i za koju sam sve više uvjeren da je žena
mog života. Jedina.
- Odlučio si
- kaže ona, tužno klimajući glavom. - I mislila sam da će biti tako.
- Oprosti mi
- kažem joj, prilazim joj i uzimam njenee ruke u svoje: tople, nježne ruke, dugih
prstiju. - Možda griješim, ali stalno bi me to proganjalo: ne mogu to učiniti
Sanjinu, ne želim.
- Ali meni
možeš - šapuće ona.
- Nemoj,
molim te, nemoj nam otežavati! Za koji dan odlazim na brod, nestati ću iz tvog
života, bit će nam lakše...
Trčim kroz
šumu, usprkos hladnoći, ledenoj i gotovo bolnoj, znoj mi lije potocima: trčim
svom snagom, iscrpljujem se. Znam da je to jedini način da pobjegnem od želje,
pobjegnem od izdaje koja mi prijeti i što je najbolnije, pobjegnem od ljubavi.
Bježim od jedine!
Copyright ©
2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora.