MARATON

Maraton

Na 30-om kilometru pukao mu je lijevi taban! Zateturao je od bola, zatresao glavom, razbistrio pogled, stisnuo zube, odlučno zabacio ramena i nastavio, ustrajan u svojoj namjeri izdržati do kraja.

Šest se mjeseci pripremao za ovu trku. Sam je napravio plan treniranja. Trenirao je tri dana za redom, a četvrti se opuštao. Šest mjeseci za redom: jedan dan je trčao uzbrdice, da poveća snagu nogu, drugi dan je trčao brze dionice, da stekne brzinu, a treći dan je imao lagano, ali dugotrajno i opuštajuće trčanje kroz prirodu, kojom je stjecao izdržljivost. To mu je bilo najdraže! Lagano trčati šumom i gledati čitavo to zelenilo oko sebe, čudesno obilje treptavih boja. Osluškivao je pjev ptica, dok je lagano disao, svaki dan sve lakše i bolje, izdržljivost se povećavala i znao je da je sposoban istrčati maraton: 42 kilometra i 195 metara. Volio je samoću trčanja, misli su mu se tada kristalizirale, a imao je i svoju mantru, koju je često mrmljao sebi u bradu, onda kad mu je postajalo teško: "Ja to želim, ja to mogu, ja to hoću!"

Bilo je ljeto, vrućine, ali nije odustajao. Maraton se održavao na polovici jeseni i on se uporno držao plana. Ništa nije želio prepustiti slučaju. Znao je, nije važno pobijediti u maratonskoj trci, čast je istrčati trku! Samo je o tome mislio, sve je ostalo postalo sekundarne važnosti. Trenirao je neshvaćen od okoline. Čak mu je i ona, do koje mu je bilo stalo, predbacivala njegovu opsjednutost. Tako su to svi nazivali. Osim njega. On je to nazivao "Velikom i jedinom željom". Ali nikome nije to povjerio: shvatio je kako oni to ne mogu razumjeti. Za svih njih je to bilo gubljenje vremena: za njega srž njegovog života! Zbog trčanja se ujutro radosno ustajao, sretan što ga očekuje naporno treniranje. Uživao je u naporima, u znoju, u bolnim mišićima, u svemu. Sve se stapalo i postajalo jedno veliko i sveobuhvatno uživanje. To su bili trenuci kad se bol nije više osjećala, ili je postala beznačajna. Značajan je bio samo napredak u trčanju. Ništa drugo. Budio se sa tom mišlju, disao sa njom i bila je to posljednja misao prije nego što bi umoran usnuo. A sanjao je trku! Često! Dani se nizali i dan u kojem se trka održavala konačno je bio tu.

U startu nije pojurio na čelo, ali je svejedno trčao prvih 5 kilometara ubrzanim tempom, držao se sredine. Drugu dionicu od 5 kilometara je malo smanjio tempo: i dalje je zadržao položaj u sredini grupe. Trčali su šuteći, štedeći dah. Dan je bio kao stvoren za trku, oko 17 stupnjeva, sunčano, bez vjetra, naprosto idealno. Svakih je 5 kilometara pio, nije osjećao žeđ ali je pio. Jednom je doživio dehidraciju i nije namjeravao više nikada ponoviti istu grešku.

Na otprilike 26-om kilometru, počeo je osjećati nelagodnost u lijevom stopalu, koja se ubrzo pretvorila u oštru bol. Nije odustao.

Sad je taban pukao, a do kraja je bilo još velikih 12 kilometara.

- Odustani - rekao mu je liječnik, koji se vozio u kolima i shvatio što se događa.

Nije odustao, samo je odmahnuo glavom i produžio, lagano dišući, misleći na nju, kako će večeras doći do njega i kako će cijelu noć voditi ljubav i kako ovo malo neprijatnosti koju sada doživljava, neće biti uopće važno. Više nije osjećao bol: nije osjećao ništa. Samo šum u glavi, u ušima zujanje i povremeno brisanje znoja. Šepao je, ali on to nije znao: kasnije su mu rekli, kad su prepričavanjem još jednom trčali trku.

U nekom je trenutku postao svjestan okoline: lupali su ga po leđima i smijali se. Shvatio je: izdržao je, istrčao je maraton! Pogleda na sat: 3 sata 24 minute! Zadovoljno klimne, bolno se spusti na travu, sjedne i izuje tenisicu. Krv je naprosto poletjela oko njegove noge! Pogleda taban: raspuklina se poput kanjona protezala širinom tabana i bila crveno-žuta i ružna. Nasmijao se, dok su mu je liječnik podizao nogu sebi na koljeno, ne bi li je lakše obradio, zaustavio liptanje krvi.

Uvečer je sjedio za pisaćim stolom kad je ona došla, upala brzo u sobu, požudno ga pogledala, odmah ga počela maziti, opkoračila ga onako sjedećeg, a on još jednom, po drugi put tog dana, stisnuo zube i izdržao do kraja! Obje su boli bile tako različite i tako slatke!