Praznina
Gledam ispred
sebe, u budućnost i ne vidim ništa. Praznina. Velika praznina! Čemu onda svo to
mučenje, natezanje, grabljenje, otimanje...sve mi izgleda nekako u svojoj konačnosti
savršeno besmislenim: ako besmislenost može biti savršena. Bilo gdje da
pogledam, vidim besmislenost. Pomišljam na odustajanje, na predaju, na
odlazak...prekinuti svo ovo sranje koje tako patetično zovemo Životom. Nije to
život: dugo je to umiranje, za većinu. Za mene pogotovo!
Od dana kad
je Romana otišla, sve mi se promijenilo, baš kao da sam do sad živio negdje
drugdje i sad me odjednom iznenada, bogovi tresnuli ovdje, u nepoznato, jer što
kod gledam, ne razumijem. Izgubljen sam. Nema radosti bez nje. Ni života,
izgleda. Pomišljam da si skratim muke: živim poput životinje, pa i
upotrebljavam takvu terminologiju.
Neljudsku.
Jutrom
ustajem iz navike, najradije bih čitav dan preležao u zamračenoj sobi. Da nikog
ne vidim i nikog ne čujem! Sve mi je odvratno i trajna je mučnina postalo moje
svakidašnje, uobičajeno, možda čak i normalno stanje. Život bez radosti. Čudno,
odrekao sam se svoje najveće radosti, pokera, istog dana kad me Romana radi
pokera napustila. Nisam ni taknuo karte, od dana njenog odlaska: ne igram, ne
družim se sa kockarima, ne izlazim. Već dva mjeseca traje to neodrživo stanje,
koje se ipak nekako održava. Mnogo razmišljam. O Romani. O pokeru. O našem
zajedničkom životu. O Romani. I ponovo o Romani...
Prije tri
godine, sa dvadeset i sedam, bio sam sretan mladić, bezbrižan, pun poleta,
uvijek spreman na izazove. Prije tri godine sreo sam Romanu: poslije besane
noći u zadimljenoj sobi, sa kartama u ruci, otišao sam prošetati u park,
nadisati se svježeg proljetnog zraka. Dok sam vezivao cipelu koja se odvezala,
podigavši nogu na klupu, do mene je dotrčao mali pas, patuljasti jazavčar i
zapišao mi drugu nogu. Njegova je gospodarica dotrčala crvena u licu od
neugodnosti, prepuna isprika.
- Još nikad
to nije učinio - zbunjeno je ponavljala.
- Sve je OK!
- umirivao sam je. - Ništa se strašno nije ddogodilo, samo mi je psić pokazao da
me voli.
Nasmijala se
zabacujući glavu, grlo joj se napelo, dok se zvonki smijeh podigao i odlepršao
preko zelenih grmova. Dok se djevojka smijala, zadivljeno sam je gledao: prava
ljepotica! Visoka, duge plave kose, oči boje lješnjaka, velikih usana, vlažnih,
poželjnih. Mislim da sam se istog trena zaljubio.
Dvadesetak
dana kasnije, Romana se uselila k meni, u moj dvosobni stan koji sam naslijedio
od roditelja. Kakav je to život bio! U jutro bi me čekala vruća kava, buđenje
sa poljupcima...sve ono što nisam nikad prije imao i što mi je nedostajalo, a
da to nisam ni znao, i u čemu sam beskrajno
uživao.
Postojao je
samo jedan kamen-spoticanja: za Romanu, za mene ne. Predbacivala mi moj način
života: živim od kocke, točnije pokera. Poker je moja igra i bez pretjerivanja
mogu reći, da sam i više nego dobar u toj igri nad igrama, u kojoj moraš imati
znanje, dobro pamćenje, jake živce. Sve to imam i naučio sam dobro to
koristiti. Tri do četiri noći u tjednu provodim za stolom, sa kartama u ruci i
na taj način zarađujem za život. Nikada nisam radio u uobičajenom smislu.
Prezirem to rano ustajanje, trčanje na posao koji ne voliš, trpljenje hirova svojih
šefova! Volim biti slobodan! Sa mojim načinom života postigao sam slobodu i ne
moram strepiti pred otkazom, poput većine jadnika koji se batrgaju svom snagom,
nastojeći nekako održati se na površini divlje i nemilosrdne rijeke koja se
zove život. Ne žive, samo preživljavaju, a to im i jest cilj. Odbijam tako
živjeti! Ne mogu podnijeti da netko drugi gospodari mojim vremenom, mojom
snagom, mojim umom. I zato kockam. I pristojno živim! Ponekad se zaleti, pa u
jednoj noći dobijem onoliko, koliko je nekom jadniku potrebno raditi čitavu
godinu, pa i više. Jedne sam zimske noći, pred samu Novu godinu, baš u pravo
vrijeme, dobio preko dvanaest tisuća, ali ne običnih, već onih pravih, eura!
Predložio sam Romani da je odvedem na skijanje, voljela je to: ja ne skijam,
nikad nisam imao prilike naučiti. Njen me odgovor povrijedio i od tog su dana
počele trzavice.
- Ne bih
mogla uživati u snijegu - rekla mi je, uzimajući u ruke Tobia, svog psića -
znajući na koji si način tu lovu dobio.
- Pa nisam je
ukrao, sto mu bogova!
- Ali se nisi
ni pomučio za nju!
- Tu se
varaš! Gadno se varaš! Čitavu sam noć proučavao tipa i njegov način igre: nemoj
misliti da je to lako! Ili jednostavno!
Nije
pomagalo: ostala je pri svome i nismo otišli dočekati Novu godinu na snijegu.
Napio sam se te noći, prvi put od kad sam sa Romanom. Ništa nije rekla, samo me
u jutro čudno pogledala, dok je stavljala kavu ispred mene.
Od tada su se
periodično vodili slični razgovori. Nije odustajala i uporno me nagovarala da
prekinem sa kockanjem i počnem, kako je govorila, živjeti normalnim životom.
Sve češće i češće vrtjela se jedna te
ista pjesma. A onda su zaredale prijetnje: otići će, napustiti će me! Nisam
vjerovao u to: znao sam da me voli. Kako onda misli otići? Ne odlazi se od
nekog koga voliš!
Otišla je.
Bez riječi. I sad samujem. I osjećam se neobično, iscrpljeno, bezvoljno. Lutam
po stanu i gledam neke sitnice koje je ostavila. Milujem ih pogledom. Svaki put
kad zazvoni telefon trzam sa naglo probuđenom nadom. Nikad nije nazvala. Nazvao
sam ja nju.
- Kad budeš
prestao kockati i zaposlio se, nazovi me - kratko mi i ledeno reče. - Inače ne
razgovaram: svaki ću ti put spustiti slušalicu. Jasno?
Telefon zvoni
i odmah mislim na Romanu: nije ona, već Frenki.
- Imamo veliku
ribu večeras - govori mi uzbuđeno. - Tip igra otvoreni poker, a love ima ko
blata! Trebamo samo zagrabiti i poslužiti se! Počinjemo točno u devet! Dolaziš?
- Dolazim! -
odlučim naglo: zar nije svejedno?
- Budi točan
i dobro se odmori - savjetuje mi Frenki: uvijek to govori.
Spuštam
slušalicu i bacam se na kauč. Moram se odmoriti, pokušati malo odspavati.
Kasnije ću se istuširati, obrijati, pripremiti za napornu noć. Nastojim ne
misliti ni o čemu drugom, osim o pokeru: koncentracija je veoma važna u mom
poslu. Uskoro tonem u san...
Na zelenilu
stola hrpa novčanica strši u vis. Četiri je u jutro, noć duboka, soba
zadimljena, svi smo umorni, svi smo napeti. Igramo već punih sedam sati.
Sjedimo mirno, gotovo ukočeno: svi gledamo u hrpu novčanica: privlači pogled
poput magneta. Igramo otvoreni poker i znam da sam već sad pobjednik, ali to ne
pokazujem. Lice mi je mirno, ne trza se ni jedan mišić, mirno gledam u
protivnika. Ispred njega leže karte, četiri sa licem na gore i pokazuju dva
kralja i dvije dame: peta i posljednja leži sa licem na dole i znam da moj protivnik ima "full": peta mu
je karta dama. Gledam ga kako unaprijed uživa i pomalo sa prezirom gleda u moje
karte: dvica, trica, četvorka, petica, a ona licem na dole je šestica. Sve su
iste boje: tref! Imam "fleš", nepobjediv sam, ali se ovaj jadnik
preko puta mene nada da nije tako. Sve je uložio, ostao suh! Više nema ništa:
čak je i skupocjeni zlatni "rolex" skinuo sa ruke i dodao ga gomili.
Čitam mu misli. Pita se: kolika je vjerojatnost da mi je peta karta iste boje?
Ne vjeruje u to, ne može vjerovati, ne želi vjerovati...
Izlazim na
ulicu, još je noć, nema saobraćaja. U ruci nosim torbicu sa novcem: još nikad nisam
ovoliko dobio u jednoj noći. Bogat sam! Istinski bogat! Polako koračam mokrim
ulicama kući, prema tuširanju, krevetu: znam da ću spavati do podne, možda i
duže. Osluškujem svoju nutrinu i čudim se: nema euforije zbog velikog dobitka!
Ravnodušan sam. Prazan. Sjetim se da me u stanu ne čeka Romana i odjednom mi
ova torbica nabijena novčanicama, koju nosim u lijevoj ruci, baš ništa ne
predstavlja. Hrpa šarenila, ništa više. Nema radosti u njoj. Samo praznina.
I onda se
sjetim one stare: "Sretan u kartama, nesretan u ljubavi". Pružam
korak: što prije pod tuš, pa spavati, spavati, zaboraviti, ne misliti...Utonuti
u bezdan zaborava.
Copyright ©
2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora.